Gloria Glam 88

Runjića. Došao sam s CD-om na kojem su bile moje autorske
pjesme koje sam napisao uz pomoć mog glazbenog učitelja Miše
Limića u njegovu studiju na Klisu. Bile su to tužne pjesme, pune
sjete, nostalgije, pomalo mračne jer je u to vrijeme veliki utjecaj
na mene imao bend Radiohead. No našla se tu i jedna prava pop
pjesma, zvala se "Ludi grade", pjesma o Splitu. Zdenko nije bio
od prevelikih riječi, ali kad bi nešto rekao, komentirao, to je bilo
vrlo koncizno, direktno, bez okolišanja, u glavu. Rekao je da mu
se jako sviđa to što čuje, da mu damo malo vremena te da će se
javiti. Nisu prošla dva dana, zvoni kućni telefon, javljam se. "Ej,
mali, Zdenko je. Ušla ti je pisma na Melodije Jadrana", bio je, u
svojem stilu, direktan i jasan kad mi je priopćio da ću nastupiti
na festivalu koji je u to vrijeme bio na svom vrhuncu i na koji su
dolazila sva najveća imena hrvatske glazbe. Odsjekle su mi se
noge. Nisam znao gdje sam. Ubrzo je došao i festival, a moja
trema i uzbuđenje su rasli i rasli. Angažirao sam sve svoje
prijatelje da budu sa mnom na pozornici kako bi glumili gradski
šušur, a i htio sam da mi budu blizu kako bih lakše podnio
tremu. Osvojio sam drugu nagradu ocjenjivačkog suda, odnio
kući tri srebrna galeba koji i dandanas imaju istaknuto mjesto
na komodi mog splitskog doma. Eto tako je počeo moj glazbeni
put, imao sam tada 17 godina.
Često u tebi vidim jednu suptilnu, introspektivnu i mirnu
energiju koja probija ispod vedrine i strastvenosti? Koje
unutrašnje stanje prevladava u tebi većinu vremena
svakodnevnog života?
- Sve više slušam sebe, svoj unutarnji osjećaj, jer se pokazao
gotovo uvijek ispravnim. Čini mi se da sam jako intuitivan, ali
nikako da si to priznam. Dugo nisam vjerovao svojoj prosudbi i
mislio sam da će netko drugi bolje znati što i kako trebam jer
mi je možda tako bilo lakše. U suštini nisam isključiv i kod
mene može i ovako i onako pa sam vjerojatno zato puštao
druge da odlučuju umjesto mene, ali na kraju sam se ipak znao
izboriti. Kad je nešto u tebi jako, onda valjda kad-tad kroz neke
kanale izbije van i sve se posloži. Lagan sam, prilagodljiv,
slušam, učim. Volim svoj mir i samoću, ali volim i pozornicu i
pozornost kao tipični horoskopski Lav. Često se pitam kako je
to moguće. Nisam još došao do odgovora, ali možda nije važno,
jer ne moraš biti ovo ili ono. Možda i ne želim odgovore na neka
pitanja. Zašto bih se stavio u neku ladicu? Nikad nisam niti
hoću. Danas ljudi sve vole svrstavati, ali ja se doživljavam
nesvrstanim jer želim biti i ovo i ono, kako mi u tom trenutku
paše. Stavljanje u ladice i etiketiranje me sputavaju, ne
dopuštaju mi da se izrazim do kraja i remete moju slobodu da
u svakom trenutku budem ono što želim. Ako sam ludi
zabavljač, neka sve puca po šavovima, a ako želim mir i
samoću, želim da se bez ikakva objašnjenja mogu izolirati od
svijeta.
Jedan najobičniji dan Luke Nižetića…
- Moji dani su dosta dinamični, uvijek drugačiji, ali ipak
nastojim imati neku rutinu i red. Nisam opsjednut kontrolom,
ali ne funkcioniram ni u neredu. Čim se probudim, palim
glazbu. Inače najprije meditiram petnaestak minuta, nakon
toga pijem svoju prvu kavu, skrolam po Instagramu i bavim se
svojim društvenim mrežama. Slijedi šetnja s Chakom, nakon
čega idem na trening. Tri puta tjedno sam na bazenu Utrine, s
Mirelom Kardašević, i treniram ronjenje na dah, a tri dana u
tjednu sam u teretani na takozvanom suhom treningu. Ako
nemam nekih obaveza oko glazbe ili restorana kada je sezona,
uhvatim se kuhanja, što mi je još jedan vid meditacije.
Obavezno se nakon ručka odmaram ili prebirem po klaviru,
sviruckam, upjevavam se. Moji dani znaju biti jednaki, za neke
68