Gloria Glam 88

Život je borba sa sobom, okolinom,
uzusima, nametnutim društvenim
normama. Bilo je zidova i barikada
za koje sam mislio da ih nikada
neću premostiti, no trudim se biti
iskren, prije svega prema sebi
pada u nesvijest - čista euforija. U meni se probudio osjećaj
kakav do tada nisam osjetio. Buljio sam kao hipnotiziran u
Michaela Jacksona koji je u to doba bio na vrhuncu karijere.
Taj moment za mene je bio presudan ili mi se iz današnje
perspektive barem tako čini jer sam od tog trenutka znao da
se želim baviti glazbom. Za mene je Michael Jackson tada bio
superjunak koji spašava svijet, a upravo sam to htio biti - junak
koji spašava svijet svojom glazbom.
Ako zagrebemo dublje, kako bi nam opisao tranzit Luka -
publika - glazba koju stvaraš? Možeš li malo secirati sebe
kao umjetnika?
- Jedna me gospođa nedavno po izlasku iz trajekta
zaustavila i rekla: "Joj, Luka, ova nova pjesma mi je spasila
život, vaša glazba mene liječi". Bio sam zaista sretan zbog toga.
Ne analiziram previše svoju glazbu, jednostavno radim što mi
se sviđa, biram pjesme na prvi osjećaj i ne kalkuliram.
Prepuštam se potpunoj vjeri u slobodu izražavanja i
individualnost pa tako glazba postaje autentična i moja.
Kao umjetnik sam poput djeteta, ne mogu se zadržati dugo
na jednom mjestu, volim istraživati, eksperimentirati, testirati
svoje granice, izlaziti iz zone komfora. Imam sreće što od
glazbe živim od svoje dvadesete godine, kada sam počeo
svirati sa svojim splitskim bendom. S 23 godine se dogodio moj
prvi album i pjesma "Proljeće" s kojom sam postao vidljiv
svima. Ona je postala moja osobna iskaznica i na neki način me
usmjerila kojim stilom dalje ići, iako je u tom trenutku moje
viđenje glazbe bilo nešto drugačije. Tada sam volio balade,
pisao tužne pjesme, više sam volio mol nego dur. Ali kako se
ono kaže: Mi planiramo, Bog nam se smije.
Publika me u tom trenutku doživjela kao veselu, razigranu
osobu koja unosi optimizam i veselje u domove, kao tipa koji
nema briga, hoda po oblacima i jede šećernu vunu. To mi je u
neku ruku smetalo jer sam bio mlad, buntovan i htio sam da
me se doživljava ozbiljno. Tek danas shvaćam da je to ozbiljno -
svojom glazbom uveseljavati ljude, osiguravati im radosno
iskustvo i zabavnu večer, na trenutak ih udaljiti od učmale
svakodnevice. Na pozornici je vrlo intenzivno, publika vam
šalje energiju i u tom činu istinski uživam. Kemija je nešto što
se ne može kupiti, to je magija koja se dogodi ili ne dogodi.
Danas sam, nakon 20 godina rada, zadovoljan svojom
ulogom, gdje nije riječ samo o glazbi već svojim radom i
djelovanjem predstavljam i sebe na neki način. Ponekad sam i
nesiguran i nesretan, okupiraju me crne misli i ne da mi se izaći
iz kuće, ali uvijek nekako imam snage da ljude oko sebe učinim
sretnijima, bilo privatno ili na pozornici. Zato sam valjda i
izabrao glazbu, ili ona mene, kao kanal kojim ću širiti pozitivu.
To mi je zapravo postao i način života.
Splitski mali Luka. Atmosfera odrastanja u pravoj
dalmatinskoj familiji? S kim si se družio? Što si se igrao?
Čega si se bojao? Je li bilo strastveno i glasno? Povezanost
sa sestrom Petrom?
- Odrastao sam na Mertojaku, tada je to bio novi kvart na
samom izlazu iz grada. Zgrade a la mravinjak. Djetinjstvo iz
snova. Roditelji su kao i danas bili požrtvovni, pravedni,
radišni, a sestra i ja imali smo popriličnu slobodu. Kažnjavali bi
obično samo Petru jer je znala biti nemoguća, a i ja kao mlađi
brat često sam bio predmet iživljavanja njoj i njezinim
prijateljicama. Tipična priča, starija sestra - mlađi brat. Danas
smo najbolji prijatelji i bezuvjetna podrška jedno drugome. Od
jutra do mraka bili smo na ulici, bosi, kući bismo samo došli
prezalogajiti, i to tek nakon dvadesetak majčinih poziva s
balkona. Doživljavao sam ulicu kao Disneyland. Sami smo
osmišljavali igre, bili kreativni, radili susjedima nepodopštine.
Punili bismo vrećice vodom pa s balkona gađali prolaznike i
ćirili kakve će biti reakcije. I tako do '91. idila, a onda je došao
rat i cijela banda iz kvarta se raspala. Nestali su prijatelji preko
noći. Roditelji su nam govorili da su otišli nakratko pa će se
vratiti. Nikad se nisu vratili. Koliko su djetinjstvo, Mertojak i
Split ostavili na meni traga, govori i činjenica da dandanas
kada sanjam, lokacija je uvijek Mertojak. Čak i ako sanjam New
York, to je u mom stanu ili školi "Mosorski partizani" ili u
parku. Kad smo kod strahova, jako sam volio hororce, ali sam
se isto tako jako bojao tih likova i priča, svih osim Freddyja
Kruegera. On mi je bio cool, kao neka pop zvijezda. Moja baka
Vjeročka, koja je imala veliki utjecaj na nas kao djecu jer nas je
čuvala kad bi roditelji radili, govorila bi: "Luka, to ti je samo film
i glumac koji nosi masku", a ja bih joj govorio: "Ali, baba, ja se
ne bojim, meni ti je Freddy prijatelj".
Moja obitelj je tipična dalmatinska obitelj, sve je vrlo
intenzivno, glasno pričamo, raspravljamo, volimo se i svađamo,
uvijek je neka žurba, nema previše tišine i mira. Koja god je
tema za stolom, uvijek se nađu kontra stavovi i eto ti razloga
65