Gloria Glam 88

Joel i Ethan Coen, poznati kao braća Coen, američki su
filmski redatelji, scenaristi i producenti. U više od tri
desetljeća dvojac je napisao i režirao brojne uspješnice, od
urnebesnih komedija ("Tko je ovdje lud?", "Arizona
Junior", "Mr. Hula-Hoop") preko film noira ("Millerovo
raskrižje", "Suvišna okrutnost", "Čovjek kojeg nije bilo",
"Nema zemlje za starce") do filmova koji spadaju u ta oba žanra ("Fargo",
"Veliki Lebowski", "Barton Fink").
Svoje su filmove uglavnom pisali, režirali i producirali zajedno, iako je
Joel donedavno dobivao i pojedinačno pridodane zasluge za režiju, a
Ethan za produkciju. Često se izmjenjuju s potpisima za scenarij, dok se
nekad zajednički potpisuju pod pseudonimom "Roderick Jaynes".
Poznati su kao "dvoglavi redatelj" jer dijele slične vizije. Glumci koji s
njima rade nerijetko priznaju da mogu prići svakom bratu pojedinačno s
istim pitanjem, ali će dobiti i isti odgovor.
Česti motiv koji se provlači kroz njihove filmove je novac. U "Fargu" je
on, primjerice, razlog zašto su svi događaji u cijelom filmu i započeli; u
"Velikom Lebowskom" novcem se plaća, ili se on krade ili nestaje, iz čega
nastaju komično-tragične situacije za likove; u filmu "Tko je ovdje lud?"
trojica zatvorenika u bijegu pokušavaju naći skriveno blago; u "Čovjeku
kojeg nije bilo" glavni junak ucjenjuje šefa svoje žene kako bi se domogao
novca. "Gangsterska petorka" pak govori o ekscentričnom južnjačkom
profesoru i njegovoj bandi koji glume bend kako bi orobili kasino, dok je u
fokusu kultnog, nagradama ovjekovječenog filma "Nema zemlje za starce"
lovac koji bježi s dva milijuna dolara, dok vlasnik unajmljuje plaćenog
ubojicu kako bi ga vratio.
Joela Coena sreo sam na "Ponta Lopud festivalu" kada je sa svojom
suprugom, slavnom oskarovkom Frances McDormand, održao
masterclass predavanja za pozvane glumce i redatelje. U tim sesijama i
sporadičnim razgovorima saznalo se mnogo toga o tome kako vidi i
razumije svijet filma. Na pitanje uživa li u masterclassu i predavanju,
odnosno može li se jednoga dana zamisliti kao neki stari profesor koji više
ne radi, nego predaje na filmskoj akademiji, Coen se nasmijao i odgovorio:
"Oboje mojih roditelja bili su nastavnici. To je profesija prema kojoj imam
golemi respekt. Obožavam ljude koji imaju talent za to. Zapravo, ja nikad nisam
radio ništa slično ovome. Bilo mi je vrlo korisno razgovarati s mladim filmašima
koji tek započinju karijere. Jako je zanimljivo čuti koji su im problemi i što ih
interesira. Mogu li išta naučiti iz mojeg iskustva vrlo je otvoreno pitanje: ja sam
nekoliko generacija stariji od njih, dolazim iz drugog vremena i drugog načina
stvaranja filmova pa će im neka moja iskustva biti irelevantna. Ali neka će im biti
bliska - koliko god bio star ili mlad, odakle god dolazio... stvaranje filmova je na
kraju krajeva stvaranje filmova."
Joel Coen se referirao i na svoj proces kreiranja filmova u kojem mu je
najvažnije da sve što piše najprije zamisli u svojoj glavi kako bi bio siguran da će
funkcionirati s onime što je bilo prije te scene, ali i s onime što tek dolazi.
"Mom bratu i meni je teško napisati scenu ako je ne možemo prvo
vizualizirati, zamisliti u svojoj glavi, bez obzira na to je li riječ o dijaloškoj i teškoj
sceni ili pak vizualno vrlo jednostavnoj, jer i gledatelji razmišljaju pa moramo i
mi, ne samo o tome kako scena izgleda, već i gdje i kako se uklapa u nešto što su
prethodno vidjeli, odnosno što će tek vidjeti, kao i koji su prijelazi."
Njegova "izvedba" na masterclassu bila je decentna, skromna i tiha. Coen nije
čovjek od velikih gesta, visokog glasa, nije napadan i stereotipno "redateljski
strastven". Njegova introspektivnost i stidljiva intelektualnost jedino je i mogla
proizvesti takve filmove kojima je zadužio filmski i mnoge druge (intimne)
svjetove. Zadužio nas je interesom prema začudnom, fikcijom koja očuđuje,
propituje. Fikcijom koja iritira i zabavlja u isto vrijeme. Njegovi filmovi nisu
osobito zainteresirani za stvarnost kojoj svjedočimo i koju medijski možemo (ili
barem mislimo da možemo) olako dosegnuti pa samim tim valja i razumjeti. On
kao da za svoje filmove ne očekuje posebno
opravdanje niti razumijevanje niti "logiku".
Zabava i pitanja kao da su glavni motiv.
Ponajveći utjecaj na njega u svijetu filma
nije očekivano izvršio neki filmaš ili
određeno djelo, već žena koja ga je
angažirala kao asistenta. Bila je to
montažerka na niskobudžetnim neovisnim
uglavnom horor filmovima u New Yorku.
Iako je pohađao filmsku školu, najviše je o
režiji naučio radeći s njom. "Nisam u to
vrijeme poznavao ljude koji se bave filmom.
Moj prvi film bio je ujedno i prvi filmski set
na koji sam zakoračio", objasnio je. A a
propos filmova i njihovih inicijalnih
motivacija, danas stidljivo priznaje da su bili
nadahnuti književnošću i da zato kritičari
opravdano uočavaju niti poveznice,
reference i suodnose.
Na filmu "Tragedija Macbetha" iz 2021.
nije surađivao sa svojim bratom i nakon
izlaska filma priznao je da je bilo vrlo
neobično raditi bez Ethana te da mu je
nedostajao, a otkrio je i radi li se o trajnom
razlazu. "Naravno da mi je nedostajao.
Radio sam s njim više od 35 godina i ako bi
se ikada pojavio problem na snimanju, prvo
bismo se pogledali. Ali ovo nije film koji bi
njega zanimao. Ja sam imao osobni interes
u tome, a on nije. Kad smo počeli raditi
zajedno, nikada se nismo pitali je li to trajno,
niti o tome razmišljamo tako. Samo smo
mislili da bismo neko vrijeme trebali raditi
neke druge stvari. Ali sutra bi me mogao
udariti autobus. U kasnim sam 60-ima.
Nadam se da ću to moći raditi neko vrijeme -
ali tko to, dovraga, zna?"
FOTOGRAFIJA: PROFIMEDIA
53