Gloria Glam 88

sigurnost, ali ostali su u koreografiji snažne ljubavi u formatu
nekog sasvim drugačijeg zagrljaja, onog koji ne guši. Darijo i
Mirela dvoje su možda najrazličitijih bračnih partnera koje sam
srela, ali ispod te različitosti probijaju iskre privlačnosti,
poštovanja, strasti i ljubavi. Probija i neka topla sitcomovska
šašavost dvaju protagonista uzbudljive šahovske igre u kojoj
jedan igrač vodi crne, a drugi bijele figure - da bi se nakon igre
ponovno našli zajedno pomiješani na šahovskoj ploči.
O biografiji ne želim otkrivati ni riječi više jer bih time
prikratila svakog čitatelja da doživi ono što sam sama doživjela.
A o lovu na Srne i danu provedenom u njihovoj šumi otkrit ću
vam baš sve. Dok ulazim u njihovo zagrebačko gnijezdo,
predivnu kuću s pogledom na čitav grad, odmah uranjam u
kauč i ovdje želim ostati. U tijeku je snimanje editorijala koje
vodi kreativni mag Romano Decker, poznat po zenovskoj
energiji koja više podsjeća na miran filmski set nego na
povišenost modnih frekvencija. Mirela i Darijo igraju šah za
potrebe fotografije, ali on usput drži predavanje o pravilima ove
žestoke igre. Ona podsjeća na profinjene Hitchcockove dive
dok bosa pretrčava kroz prostorije, a on na prominentne
muške likove iz filmskih hitova Guya Ritchieja. Sve se događa u
savršenoj scenografiji prožetoj smijehom jer mi paralelno
snimamo, radimo intervju... U pauzi smo svi poredani u kuhinji i
upadamo jedni drugima u riječ. Mireli stižu buketi povodom
rođendana, a Darijo plamtećih očiju pokazuje snimke Kijeva iz
kojeg je stigao autom kasno u noć.
"Grad je potpuno živ. Ljudi mirno hodaju ulicama. Život teče
kao da se ništa nije dogodilo. I onda nekoliko puta dnevno
krenu sirene na koje izmučeni ljudi više i ne reagiraju",
prepričava nam.
Gdje točno pripadate? Gdje je vaš dom?
Gdje se najbolje osjećate?
MIRELA: U jednom trenutku imaš dom, osjećaš da negdje
pripadaš, a u drugom ga više nemaš. Tako bi otprilike zvučao
naš život. Teško je kad zatvaraš vrata stana u kojem si
godinama živio i duboko u sebi znaš da se nikada više nećeš
vratiti. Neopisiv osjećaj. U Kijevu, ali i u Donjecku, su ostale
naše slike, naši albumi, djetinjstvo naše djece i njihove igračke.
Tamo smo imali osjećaj pripadnosti. Darijo u Zagrebu nije
doma. Ova kuća nama nije dom i kao obitelj tu nemamo previše
uspomena. Ni u Metkoviću nismo doma. U Hrvatskoj nismo
doma u klasičnom smislu. Nakon što smo se morali iseliti iz
našeg stana u Kijevu kad je započinjao rat, moram reći da više
ne osjećam da je bilo koji grad naš dom. Tamo smo utkali naš
život i od tada se osjećam oslobođena identiteta teritorijalne
pripadnosti. Dom nam je kad smo zajedno.
DARIJO: Ma, možemo biti i u hotelu do kraja života, što se
mene tiče. Nakon svega što smo prošli, uopće se više ne vežem
za mjesta. Više sam živio u Ukrajini nego u rodnom Metkoviću.
MIRELA: Kad bih baš morala istaknuti neko mjesto koje bih
nazvala domom, onda bi to trenutno bio London, u kojem smo
stacionirani jer djeca tamo idu u školu, tamo je naša zona
komfora i svi se tamo dobro osjećamo. Darijo je puno opušteniji
i neopterećeniji. Djeca i ja isto. Sve je nekako slobodnije. U
Hrvatskoj je ponekad nemoguće izbjeći pritisak našeg
mentaliteta. Nakon toliko godina provedenih s Darijom
zaboravim na njegov status nogometne zvijezde, ali me ljudi
ovdje podsjete, prepoznaju, pogledavaju, komentiraju. A u ovoj
zrelijoj fazi života više nemam energije za to. Sviđa mi se
sloboda i anonimnost koju nam pruža London. Ali i dalje smo
'U jednom trenutku imaš
dom, osjećaš da negdje
pripadaš, a u drugom ga
više nemaš. Tako bi
otprilike zvučao naš
život. Teško je kad
zatvaraš vrata stana u
kojem si godinama živio i
duboko u sebi znaš da se
nikada više nećeš
vratiti. Nakon toga, više
ne osjećam da je bilo
koji grad naš dom',
govori Mirela
poput nomada, nama je normalno živjeti barem na dvije
lokacije.
DARIJO: Tako smo živjeli od prvog dana pa nam je čudno
živjeti na jednom mjestu. Pomalo smo poput ovisnika jer se,
nakon što smo negdje duže vrijeme, odmah zapitamo "Ajme,
gdje ćemo sad?"
Zaista živite izvan zadanih okvira mita o velikoj
partnerskoj ljubavi u kojoj se supružnici ne razdvajaju?
Kao da ste osmislili neki svoj format braka.
DARIJO: Oduvijek je tako i mislim da nas je to još više
povezalo jer se ne podrazumijevamo. I često si nedostajemo.
Naš odnos je normalan i zdrav, kakav bi i trebao biti među
ljudima. Zreo odnos muškarca i žene, supruga i supruge koji
odgajaju dvoje djece zajedno. I dvoje ljudi koji su prijatelji i
partneri koji se poštuju.
MIRELA: Između nas i nakon šesnaest godina postoji
ljubav i emotivna povezanost. Postoje veliki testovi života za
svaki partnerski odnos iz kojeg slijede uglavnom dva scenarija:
ili se ljudi još više povežu ili se udalje i rastanu. Imam osjećaj da
kod nas dvoje, što smo duže skupa, odnos raste. Mogu reći da
smo zajedno sazrijevali. Čini mi se da je danas naš odnos bolji,
kvalitetniji i zreliji nego prije pet, deset godina ili na početku
veze. U ljubavi doista ne postoje pravila, ali partneri bi nekako
trebali gledati u istom smjeru.
DARIJO: U našem životu svatko ima svoj prostor i slobodu.
Mirela odvojeno od moje nogometne karijere vodi svoj posao.
Mi se možda ne vidimo svaki dan, ali se vidimo dovoljno često
da se nikad ne izgubimo. Ne znamo za drugo. Otkad smo se
upoznali, tako živimo i nama je to normalno.
37