Gloria Glam 88

Nakon završetka školovanja
za snimateljicu
u Nacionalnoj
školi za film i
televiziju (NFTS) u
Ujedinjenom Kraljevstvu,
Nanu Segal snima igrane i kratke
filmove, koji su osvojili mnoge nagrade
na filmskim festivalima diljem svijeta
(Cannes, Bafta, Rhode Island). Nedavno
je završila snimanje filmova "Emily" u
režiji Frances O'Connor i "Hoard" Lune
Carmoon. Radila je kao snimateljica na
Oscarom nagrađenom filmu "Bohemian
Rhapsody". Snimila je TV serije "A spy
among friends" i "Guilt", za koju je dobila
nagradu Kraljevskog televizijskog društva.
Snima i reklame za tvrtke kao što su
Somesuch, Rattling Stick, Biscuit, Friend
i Smuggler. Razgovarali smo na Ponta
Lopud Festivalu.
Kada razgovaramo o ovom trenutku
u kojem živimo, ne mogu ne primijetiti
da su gotovo "svi" snimatelji, svatko
fotka, snima, a neki od njih i zarađuju
na tome - zbog njihovog učinkovito
osmišljenog "talenta" koji uspijevaju i
naplatiti (influenceri). Kako se kao
profesionalna snimateljica osjećate u
vezi tog, nazovimo ga, "fenomena"?
­ Iskreno, ne razmišljam o tome. Moj
posao je uvelike drugačiji od hvatanja
kadrova nerijetko svakodnevnog života.
Naime, moj zadatak je da interpretiram
redateljsku viziju, dok paralelno s njim
surađujem ne bismo li što vjernije
predočili scenarij. Mislim da je to uvelike
drugačije od onog što influencer radi.
Rekli ste da ste interpretator. Možete li
mi pojasniti na što ste točno mislili?
Većina snimatelja se u nekom
trenutku odrekne svog "umjetničkog"
i počne se razumijevati tek kao
tehnički aspekt određene produkcije.
­ Mislim da je snimanje art forma i
smatram da je važan taj neizbježni tehnički
aspekt u snimanju. Osobno vjerujem
da je za snimanje osobito važno
kako te zabilježene slike koristiš i kako
surađuješ s timom: redateljem, glumcima,
kostimom, šminkom. Tehnologija je
tu tek da pomogne. Kao što je onomad
piscu bilo važno da ima olovku i papir, a
danas ima laptop. Kamera, objektivi,
svjetlo su tek alati koje koristimo, ali to
svakako nije esencija snimanja.
Jeste li ikada željeli postati
redateljica? Tinja li ta želja negdje?
­ Ne, nikada. Mislim da je to zato što
volim raditi s glumcima te gledati što
rade pred kamerom i što rade s
redateljima. Nikada nisam željela,
dapače suprotno. Željela sam uvijek biti
sa strane i gledati kako se taj odnos
otvara i razvija te naći način kako to
"uhvatiti". Mislim da je to vrlo svet i
privilegiran odnos.
Što je vaša "filozofija" o tome što je
danas "snimanje"? Kako ga valja
promišljati?
­ Rekla bih, vrlo načelno, da više volim
onu kinematografiju koju osjećaš spram
one koju tek "vidiš". Mislim da je moćno
osjećati nešto, bilo što u odnosu na film.
Volim imati jednu cijelu malu seriju
odluka koje stvar čine smislenom.
Koja i kakva je odgovornost
snimatelja? "Intoksicirani" smo
filmskim scenama: ljubavi, načinima
na koje se trebamo ophoditi, kako se
trebamo provoditi. Dakle,
odgovornost je zaista velika...
­ Slažem se. Trudim se pristupiti
svakom projektu na svjež, nov način.
Svaki projekt je
prazna ploča,
ali ujedno i svoj
svijet. Nikada
ne znamo kako
će se što
razviti.
Odgovornost
tu onda
oscilira.
'SVAKOM PROJEKTU
TRUDIM SE PRISTUPITI NA
NOV, SVJEŽ NAČIN. SVAKI
JE PRAZNA PLOČA, ALI
UJEDNO I SVOJ SVIJET.
NIKADA NE ZNAMO KAKO
ĆE SE ŠTO RAZVITI.
ODGOVORNOST OSCILIRA'
Kako je biti
žena u takvoj
industriji, u
specifičnom
poslu koji je
dominantno
muški?
­ Na početku o tome uopće nisam
razmišljala. Išla sam korak po korak.
Retrospektivno gledajući uviđam da je
bilo puno seksizma. Pogotovo onog
seksizma koji nije vidljiv na prvu, onog
koji je za mnoge oči ­ nevidljiv. On je
strukturalno i sistemski dobro posložen.
Sada znam da sam bila povremeno i
manje plaćena, a svakako da sam imala
ponešto drugačije prilike. Rod je i dalje
problem u tom dijelu industrije. Na
funkciji direktora fotografija je
donedavno bilo tek tri posto žena.
Elitistički je to krug. Veliki je problem
pitanje raznolikosti unutar zajednice.
Gotovo je jasno da ste slobodnjak.
Kako je to biti u ovom
"hiperzasićenom" trenutku u filmskoj
industriji? Što za vas danas znači biti
freelancer?
­ Na početku je to bila jedna iznimno
nestabilna odluka i pozicija. Međutim,
kada se malo uhodaš i etabliraš svoj rad,
freelancerstvo može biti jako zabavno.
Imaš više samokontrole, odnosno ­
kontrole nad onim što radiš.
Autorefleksivno pitanje: Zašto ljudi u
projekte zovu baš vas? Koji je vaš
"potpis"?
­ Nemam pojma, ali moguće zbog
mog interesa prema naturalističkoj
estetici. Tu mi se čini da leži moja strast i
onda kada redatelji pogledaju moj rad,
shvate da upravo to žele. A i otvorena
sam različitim estetikama i žanrovima.
Ipak, uvijek se vraćam naturalizmu.
Što je najizazovnije snimiti?
­ Sve što zahtijeva prirodno svjetlo jer
ono obično kratko traje. Ti aspekti se ne
daju ispregovarati ni s kim. Ne pomaže
ni novac ni ništa drugo na što smo
navikli.
A najjednostavnija stvar
za snimati?
­ Glumci s kojima voliš
raditi, koji ti imponiraju i
kojima dobro stoji
prirodno svjetlo.
Angažirano lice je
najljepše.
Što je lijepo?
­ Kada imate glumca
ispred kamere koji ostvari
lijep, slobodno mogu reći,
ljubavni odnos s kamerom.
Što to zapravo znači?
­ Emocionalni odnos. Ti kao snimatelj
jesi kamera, tako da što god glumac
radio ­ izvedba prelazi preko kamere.
Morate stvoriti intimnu vezu u tom
profesionalnom trenutku?
­ Da. Ako glumci imaju to povjerenje,
onda će se potpuno opustiti...
Vi kao snimateljica ste i vidljiva i
nevidljiva izvođačica, suigračica tog
procesa?
­ Da, volim biti nevidljiva, ali u
kontroli. U potpunoj kontroli a da oni
mogu imati svoj prostor.
211