Gloria Glam br. 92

posebnu kuharsku odoru na čijem džepu piše: "All the world's<br />
a stage with Montjoi its the best theatre". Osim Ferrana Adrije<br />
i njegova podjednako kulinarsko nadarenog, ali manje<br />
promidžbeno spretnog i karizmatičnog brata Alberta,<br />
odgovorno i iskustveno tvrdim da su umjetnici i gastrovirtuozi<br />
i Heston Blumenthal kod kojeg sam jednom jela<br />
najljepšu i najfiniju instalaciju plaže slušajući more iz školjke,<br />
ali i Yoshihiro Murata koji nam je ama baš svako jelo poslužio u<br />
posebno kreiranom tanjuriću, posudici, čašici… od stakla ili<br />
keramike koje kreira neki od japanskih umjetnika, te danski<br />
alkemičar Rasmus Munk kod kojeg možete pojesti prelijepo<br />
jelo koje se zove "Glad", popiti nešto poput orhideje od<br />
kombuche ili probati nježni jogurt od mrava…<br />
MODA KAO POTENCIJALNA UMJETNOST<br />
Ostat ću temom zemljopisno u istom kvartu iz kojeg sam<br />
krenula - malo sjevernije uz španjolsku obalu, gotovo već u<br />
Francuskoj, inspirirana posjetom kući Gale i Salvadora Dalíja u<br />
Port Lligatu, te dodati svom promišljanju o tome što umjetnost<br />
jest i nije onu osjetljivu temu - je li moda umjetnost? Po nekim<br />
definicijama mogla bi se ugurati u vizualne umjetnosti i, ako<br />
mislim o Yohji Yamamotu ili Rei Kawakubo, prihvaćam tu<br />
mogućnost. Ali teško mi je hodajući okružena danas iznimno<br />
vizualno neugodnim i neuglednim trendovima misliti o modi<br />
kao umjetnosti. Torbe koje glume vreće za smeće, metri i metri<br />
odurno izrezanog i ocufanog, prekratkog i preuskog trapera<br />
pa onda preširokog i predugog, najrazličitija preglomazna<br />
plastična obuća i vizualno bolna trendovska uniformnost… Uh,<br />
tu niti vizualno atraktivnog niti poetičnog nema,<br />
performativnog možda, ali one vrste od koje me obično opere<br />
susramlje, a ne pozitivna emocija ili reakcija.<br />
Ali naravno da moda može biti umjetnost. Prije 50-ak<br />
godina Salvador Dalí imao je puno frendova iz modne<br />
industrije poput Coco Chanel i Else Schiaparelli te je s nekima<br />
od njih kreirao nakit i svoje odjevne kombinacije za lude<br />
zabave koje su on i Gala pohodili i na Starom Kontinentu i u<br />
Americi. Gledajući njihove modne ludosti od prije 60-ak<br />
godina, moram priznati da ne vidim kako većina suvremenih<br />
modnih autoriteta može misliti da radi išta radikalno,<br />
revolucionarno, subverzivno, a pogotovo ne od umjetničke<br />
vrijednosti. Naravno, i danas se tu i tamo, rijetko, na nekoj<br />
modnoj pisti ili crvenom tepihu pojavi nešto zbog čega na tren<br />
vrijeme stane od nečije vizualne virtuoznosti i poetike - poneki<br />
komad iz novih kolekcija Schiaparellijevih odjevnih skulptura,<br />
Cate Blanchett dok u odijelu Stelle McCartney, žutom poput<br />
sunca, pleše u spotu ili na pozornici Glastonburyja uz svirku<br />
Sparksa, ili pak Tilda Swinton kad izvede "Utjelovljenje<br />
Pasolinija"… I onda i moda postane umjetnost…<br />
PRIRODA KAO VRHUNAC UMJETNOSTI<br />
Gledala sam posljednjih tjedana puno fotografija pejzaža i<br />
čudila se koliko je teško napraviti fotografiju prirode koja nije<br />
pretenciozna, a ni banalna. Većina fotografija na kojima je<br />
uhvaćen neki spektakularni zalazak sunca ili nadrealno<br />
začudna formacija oblaka ili neka minuciozna refleksija na<br />
vodenoj površini izgleda fotošopirano, nerealno, kičasto…<br />
Nerijetko izgleda i pretenciozno. A ja jako volim refleksije i<br />
zalaske sunca na fotografijama. Mislim da sam zalazak sunca<br />
na svom omiljenom jadranskom otoku slikala milijun puta i<br />
objavila na Instagramu desetke ili malo više puta. Očito sam<br />
veliki fan fotografija koje prikazuju nešto što poput vode ili<br />
oblaka (koji su isto voda) koji imaju strukturalnu koloraciju, a<br />
ne fiksnu, odnosno dojam boje stvaraju reflektiranjem svjetla.<br />
Mislim da je refleksija bitna za umjetnost jer u njoj leži magija<br />
da (se) prepoznamo (u) umjetnost(i).<br />
Sjetila sam se još jednog aspekta umjetnosti prirode<br />
primijetivši u Londonu da su na kupolama katedrale sv. Pavla<br />
ananasi!? Neka banalna pretpostavka mogla je biti da je autorarhitekt<br />
katedrale bio veliki ljubitelj ananasa, a možda je i bio,<br />
no ispostavilo se da je riječ o nečem drugom što sam otkrila u<br />
knjizi o tome zašto ne volimo jeftine stvari - ako je nešto rijetko<br />
i teško dostupno, to smatramo vrijednim, dok s druge strane<br />
ne pridajemo nikakvu vrijednost nečemu što je lako dostupno.<br />
Cijena ananasa u 17. st bila je ekvivalent današnjih 5000<br />
britanskih funti, a navodno su se ananasi u kućama bogataša<br />
izlagali na baršunu i srebrnini i jeli samo kad bi istrunuli. Dok<br />
se nisu počeli masovno uzgajati i dok se nisu malo unaprijedile<br />
dostavne službe iz kolonija, bilo je rijetko i skupo imati ananas<br />
pa se on tretirao kao neka vrsta skulpture i očito tako i<br />
pronašao svoje mjesto u zlatnoj verziji na kupoli najveće<br />
britanske katedrale čija je gradnja završena 1711. Danas kada<br />
ananas u Velikoj Britaniji košta 1,5 funti, više nema<br />
skulpturalnu funkciju, ma nije više ni glamurozno voće.<br />
Naravno, jednim dijelom zahvaljujući našoj psihologiji, ne<br />
cijenimo samo rijetko i teško dostupno nego smo i skloni<br />
fetišiziranju skupog, ali to je druga tema… Htjedoh reći da je<br />
možda omniprezentnost tih kičastih pejzaža ono što im<br />
smanjuje percepciju vrijednosti, banalizira ih. Možda rijetkost<br />
smatramo nekim nužnim epifenomenom umjetnosti, a krasne<br />
fotografije prirode danas su svuda na društvenim mrežama i<br />
tehnologija je posve demokratizirala alate da takva umjetnost<br />
nastane pa je onda orobila mogućnosti da bude umjetnost. No<br />
magija umjetnosti prirode uživo, onaj trenutak kad zalazak<br />
sunca miriše po soli i ima okus mira, ne može se potrošiti.<br />
KOMUNIKACIJA KAO ULTIMATIVNA UMJETNOST<br />
Vratit ću se iz Londona opet u Španjolsku, odvrtjeti film<br />
unatrag na vruće dane kolovoza ovog ljeta, reminiscirajući<br />
šetnju Gironom gdje sam na nekoj razglednici vidjela citat<br />
Charlesa Bukowskog koji kaže da je zagrljaj umjetnost i da<br />
samo umjetnici znaju kako grliti… Ne bih nikada očekivala od<br />
Bukowskog takve romantičarske ideje, ali ima čovjek pravo.<br />
Umjetnost življenja bazirana je na umjetnosti komuniciranja. A<br />
zagrljaj, kao neki ples zamrznut u trenutku ili usporen, trebao<br />
bi biti trenutak ultimativne umjetnosti bivanja sad i ovdje za<br />
dvije osobe koje se pretvore u jednu. Ali, nažalost, živimo u<br />
svijetu gdje se ljudi sve manje grle jer se grčevito drže svojih<br />
digitalnih ekstenzija i/ili se boje bliskosti jer ona žulja njihovu<br />
samoživost.<br />
Kažu psihološka istraživanja da je svaka nova generacija sve<br />
manje empatična, što znači da sve lošije komunicira i, čini mi<br />
se, i manje se grli. Možda mi je zato sve teže u suvremenoj<br />
umjetnosti prepoznati umjetnost. Ne dira me, ne katalizira<br />
nikakvo transcendentalno iskustvo. Pokušava ispričati važne<br />
priče, angažirati, prepoznati, komentirati, upozoravati… i sve<br />
su to važni komunikacijski zadaci, ali kad uđem u svaku novu<br />
galeriju, muzej, dvoranu, sve se češće pitam je li to umjetnost.<br />
Mislim da umjetnost može biti sve, svaki životni trenutak,<br />
prirodni fenomen, niz riječi, melodija… ako nam omogući<br />
transcendentalno iskustvo. Time je umjetnost, naravno,<br />
subjektivna pa je u redu da je šarolika kako bi<br />
transcendentalnim obgrlila svakoga…<br />
73