Gloria Glam br. 92

Normiranje naše tjelesne<br />
pojavnosti, odnosno<br />
prikladno i poželjno<br />
odijevanje zasigurno<br />
nije recentni fenomen,<br />
no intenzivna karikaturalizacija<br />
ženskih atributa kojoj svjedočimo<br />
u ekstatičnoj ekspanziji društvenih<br />
mreža ostavlja pitanje dometa aktivizma<br />
koji zagovara beskompromisnu žensku<br />
emancipaciju!?<br />
Nova je ženska osviještenost u oksimoronskoj<br />
formi diktirane artificijelnosti<br />
- pod pretpostavkom da je riječ o slobodi<br />
izbora: biti vlasnicom svog tijela! A<br />
to tijelo treba biti privlačno, erotizirano,<br />
vječno mladoliko - ako više nije u reproduktivnoj<br />
fazi, neka barem tako izgleda<br />
uz pomoć plastične kirurgije, filtera, filera<br />
i digitalne obrade fotografija.<br />
Slika slobodne emancipirane žene<br />
koju mediji promoviraju kao uspješnu i<br />
samodostatnu, neovisnu i privlačnu na<br />
taj način u podtekstu zadržava opresivni<br />
element dizajniranog nacrta koji subverzivno<br />
manipulira privid slobodnog izbora<br />
nahranjen iluzijom kontrole pažnje i<br />
financijske nagrade.<br />
Komodifikacija ženskog tijela koja<br />
svoje korijene vuče iz davne povijesne<br />
prošlosti kao da svoj legitimitet realizira<br />
u sprezi ideologije, dogme i kapitalističkih<br />
modela ostvarivanja profita po svaku<br />
cijenu. Pri tome se žensko tijelo čini jednako<br />
zarobljeno u konzervativnoj praksi<br />
kao i u suvremenom diktatu konstruiranog<br />
poželjnog izgleda.<br />
Njegova umrežena globalizacija etablira<br />
kanon ženstvenosti koji lebdi na<br />
rubu totalnog dizajna tijela, kakav može<br />
biti imanentan umjetničkoj praksi propitivanja<br />
granica humanizma i posthumanizma,<br />
ili se pak može čitati kao udovoljavanje<br />
maskuliniziranoj viziji ženske<br />
seksualnosti na način klasičnog stripa u<br />
kojem su ženske spolne karakteristike<br />
prenaglašene i pomalo izvitoperene.<br />
Možemo, zasigurno, pronaći i još neke<br />
elemente koji se referiraju na doživljaj<br />
tijela oslobođenog biološke stege, kao i<br />
na želju za trajnim stanjem mladosti<br />
koje, zaista, nije karakteristično samo za<br />
žene, no bilo kako bilo, svjedočimo<br />
modelu kloniranog izgleda koji modna<br />
industrija suptilno podržava jer time,<br />
naravno, realizira masovnu potrošnju, to<br />
jest ostvaruje profit. Kako je moguće da<br />
smo i gdje smo zaglavile u tom procesu<br />
ženske samorealizacije i na koji način<br />
možemo demistificirati, što znači očistiti<br />
bojno polje ispolitiziranog ženskog tijela<br />
i dopustiti mu katarzu i iscjeljenje od<br />
povijesne traume!?<br />
Filozofi i feministice oduvijek su se slagali<br />
u jednom: moda nije tema koja zaslužuje<br />
ozbiljno filozofsko razmatranje. Ovaj<br />
pomalo neočekivani savez između feminizma<br />
i filozofije proizlazi iz povezanosti<br />
mode s prolaznošću, nestabilnošću i promjenom,<br />
što je u suprotnosti s filozofskom<br />
potragom za vječnim i nepromjenjivim<br />
istinama. No nepobitno postojanje<br />
različitih vrsta diskriminacija temeljenih<br />
na vanjskom izgledu (uključujući rasprave<br />
o prikladnim frizurama u poslovnom<br />
svijetu i kozmetičkim troškovima) zahtijeva<br />
novi pogled na povijest i budućnost<br />
odnosa feminizma prema suvremenom<br />
svijetu, to znači svijetu mode.<br />
Haljina je predstavljala istaknuto<br />
feminističko pitanje za feministice prvog<br />
vala: bila je središnje mjesto u politici<br />
koja je nastojala osloboditi žene fizičkih i<br />
socioloških restrikcija. Podsuknja je<br />
ograničavala i sprječavala stvarnu fizičku<br />
pokretljivost i podržavala podređene<br />
strukture rodne ekonomske i političke<br />
opresije i dominacije koje su predstavljale<br />
otpor pokretu za pravo glasa.<br />
Nedostatak džepova na ženskoj odjeći<br />
uspostavlja povezanost žena s neozbiljnošću<br />
i prolaznošću; žena bez džepa<br />
postaje ovisna o muškarcu s džepom koji<br />
umjesto nje nosi njezin svijet. Pokret<br />
reforme odijevanja s kraja 19. i ranog 20.<br />
stoljeća je bio inspiriran očiglednim simbolima:<br />
steznici, korzeti i slojevito donje<br />
rublje prepoznati su kao štetni za zdravlje,<br />
mijenjajući žensku kralježnicu i tjelesnu<br />
posturu, sabijajući i oštećujući unutarnje<br />
organe, ugrožavajući sposobnost<br />
lakog kretanja i funkcioniranja.<br />
Medicinski profesionalci i reformatori<br />
odijevanja podjednako su zagovarali<br />
zaokret od estetike prema "zdravlju",<br />
promičući zabrinutost za estetiku kao<br />
"lošu" za nečiju dobrobit, što zauzvrat<br />
održava razliku između lijepog i dobrog<br />
koja je usporedna s vrednovanjem lijepog<br />
s beznačajnim.<br />
Odnos feminizma drugog vala prema<br />
odijevanju bio je sasvim drugačiji. Čak i u<br />
doba procvata društvenog konstruktivizma<br />
koji je u osnovi odbacio metafizičku<br />
koncepciju esencije koja je toliko<br />
dominirala poviješću filozofije i pogledima<br />
na ljudsku prirodu, izgled je i dalje bio<br />
izvor nepovjerenja. Feminističke intervencije<br />
u raspravama o modi najčešće su<br />
bile sa stajališta obrambenog kritičara:<br />
kako "ženstvena" žena može podržati<br />
feminističke ideale kada je sam njezin<br />
habitus performativno utjelovljenje i reifikacija<br />
muške želje, potlačenosti i rezultirajućih<br />
normativnih ideala ljepote koja<br />
nastavlja i podvrgavati i podjarmljivati?<br />
Pretpostavka je da je ženstvenost u<br />
suprotnosti s feminističkom politikom<br />
koja teži deobjektivizaciji "ženskog" tijela<br />
dalje od muškog pogleda. Ženstvenost<br />
se u ovom kontekstu uzima zdravo za<br />
gotovo kao "skup normativno discipliniranih<br />
očekivanja koja ženskim tijelima<br />
nameće društvo u kojem dominiraju<br />
muškarci". Ali i ova rasprava zamagljuje<br />
čitavu povijest femme kritike unutar<br />
queer studija, ili barem postavlja femme-ness<br />
kao nekritičko prihvaćanje i prihvaćanje<br />
normativne ženskosti. Ovakva<br />
koncepcija normativne ženstvenosti<br />
(kao delikatne, konzumne i, što je najgore,<br />
kao pomodne) bila je oznaka bijelih<br />
heteroseksualnih žena srednje klase od<br />
18. stoljeća, ali ne i žena iz radničke klase<br />
ili obojenih žena.<br />
Feministkinje trećeg vala okupile su<br />
se oko ideje da odjeća sama po sebi ne<br />
opravdava niti poziva neželjenu seksualnu<br />
pažnju i zlostavljanje, što je prikazano<br />
sloganom: MOJA HALJINA NIJE DA!<br />
Feministička politika se uvijek mora<br />
baviti normativnom ženstvenošću kao<br />
smislenim mjestom analize i intervencije,<br />
kako je ne bismo potisnuli kontinuiranom<br />
šutnjom u besmisleno i neozbiljno,<br />
dekorativno i beznačajno, i u ovom kontekstu,<br />
nasilno. Kao dio čitljivosti tijela:<br />
vidljivog ili nevidljivog, odjeća je dio složenog<br />
sustava koji se ne može svesti na<br />
puko sudjelovanje u modi. Odjeća je<br />
postala toliko naturalizirana na različitim<br />
tijelima da ne zamjenjuje samo osobe<br />
nego i percipirane radnje koje same<br />
opravdavaju rasističko, seksističko,<br />
homofobno, transfobno i ksenofobno<br />
nasilje.<br />
I moda kao sustav, i odijevanje shvaćeno<br />
kao tjelesna praksa, zreli su za<br />
feminističke kritike i intervencije. Odjeća<br />
je, doslovno i simbolički, taj međuprostor<br />
između forme i sadržaja, strukture i<br />
tijela. Koncepcija odijevanja je situirana<br />
tjelesna praksa: uporišna točka između<br />
subjekta i strukture. Haljina je ulaz u svijet<br />
i ozbiljna pristupna točka za pregovaranje<br />
o tome kako će odnos između nas i<br />
svijeta, doslovno, izgledati. Čini se kao<br />
da ništa nije izuzeto od modela mode:<br />
podliježemo trendovima i modi unutar<br />
vlastitih disciplina. Ono što je u trendu ili<br />
o čemu je moderno pisati često upućuje<br />
na najaktualnija pitanja. Žensko pitanje<br />
je IN!<br />
219