FOTOGRAFIJE: VEDRAN PETEH/CROPIX (2) U službi zajedništva i osnaženja 68
Nakon što se bavila istraživanjem različitih aspekata tekstilne industrije, dizajnerica Ivana Biočina uobličila ih je u projekt Instituta održive mode u sklopu kojeg, u okolici Koprivnice, uzgaja vlastiti lan, kreira male serije odjeće te organizira radionice za sve koji se žele educirati o održivom načinu proizvodnje odjeće, ali i života Ivana kreira male serije odjeće čiji krojevi omogućuju maksimalnu iskoristivost materijala kako bi bilo što manje otpada Budućnost je imenica ženskog roda - zajedništvo i snaga nude utočište i nadu za bolje sutra koje možemo istkati jedino združeni, zajedno - piše u “Manifestu” magistrice oblikovanja odjeće i tekstila Ivane Biočine (40), kojim objašnjava “zeleni” pristup svojoj profesiji. Dizajnerica je prije tri godine osnovala Institut održive mode, kombinaciju ateljea, radionice i kreativnog prostora za edukaciju svih zainteresiranih za održivi način proizvodnje odjeće, od studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta na kojem je diplomirala i magistrirala do lokalnih proizvođača tekstilnih sirovina. Kreira male serije odjeće čiji krojevi omogućuju maksimalnu iskoristivost materijala kako bi bilo što manje otpada, koristi organski uzgojeni lan, konoplju, koprivu i druge prirodne materijale koje boji organskim bojilima te prenamjenjuje stare tekstilne predmete. Kako bi pokrenula ekološki održivu proizvodnju, rođena Samoborka se uoči pandemije koronavirusa preselila iz metropole u Koprivnicu, a nedavno na selo u njezinoj okolici, još “dublje” u prirodu. Njeno istraživanje različitih aspekata mode i tekstilne industrije objavljeno je u knjigama “Modus Vivendi: Ogled o političkom, ekonomskom i društvenom u modi’’ (2014.), “Tiranija mode: Ukrašavanje kao potraga za identitetom’’ (2016.) te “Proizvedeno u Hrvatskoj: tranzicija hrvatske tekstilne industrije’’ (2018.). Kada ste osvijestili da je modna industrija veliki zagađivač okoliša? - Često me pitaju o trenutku osvještavanja, ali uvijek moram istaknuti da ga jednostavno nije bilo, što je možda najbolji pokazatelj promjene i nadam se da će postati “novo normalno”. Rodila sam se u obitelji gdje su se promišljala pitanja vezana uz rad, radništvo i ekologiju pa nisam trebala naučiti da se suvremeni život počesto odvija na grbači “malog čovjeka”, zdravlja, ravnoteže i prirode. Danas pak više nema opravdanja da nismo upoznati sa složenim ciklusima života, proizvodnje i industrije te valja imati na umu da održivost nije nastala prije nekoliko godina. Od početka industrijalizacije stručnjaci ukazuju na probleme proizvodnje i neravnoteže, pogotovo od šezdesetih godina prošlog stoljeća buja struja osviještenosti, pa i u takozvanom mainstreamu. Stoga se uvijek treba nakloniti i znati da sve što danas znamo, imamo i živimo rezultati su nastojanja generacijama, desetljećima i stoljećima. Doživljavate li sebe revolucionarkom ili idealisticom? - Ja sam samo žena, seljanka, istraživačica, tu sam da živim, uživam, divim se i služim koliko mogu. Vjerujete li da će ljudi zaista promijeniti svoje navike prije propasti civilizacije? - Svatko tko sumnja u promjenu izdvojen je od života i prirode, jer ako je nešto sigurno, to je promjena. Ljudi se, kao i sezone, mijenjaju svaki dan. Naravno, najveći okidač promjene je gubitak, a s jedne strane svi proživljavamo kolektivni gubitak jedne budućnosti i sadašnjosti. Nisam usmjerena prema propasti, već prema slavlju života i ljepote. Jer svatko tko je uključen u život i prirodu, zna da je život pun ljepote i da je razloga za nadu mnogo. Kako osvijestiti ljude o problemu zagađenja? - Nježno, kreativno, otvorenih ruku i duha, poticanjem zajedništva, uz jasno, glasno i ponosno “ne znam”, pokazati dobrim primjerom, ukazivanjem na ljepšu stanu života i moguć- 69