Zeleno buđenje u svijetu mode Poduzetnica Ana Ivančić, koja je nakon 25 godina napustila financijsku industriju i otvorila koncept dućan Garderoba sa skandinavskim brendovima, govori o odgovornom poslovanju i održivosti - top temama u tekstilnoj proizvodnji čije su zvijezde reciklirani poliester, organski pamuk, veganska koža... Tvrtka McKinsey u proljeće 2020. provela je istraživanje o tome kako potrošači gledaju na temu modne održivosti: 67 posto od ukupno 2000 ispitanika izjavilo je da je materijal poput recikliranog poliestera važan element u donošenju odluke o kupnji odjeće, a otprilike toliko ih misli i da bi brendovi trebali promovirati ideju održivosti. Takav osviješteni stav rezultat je zelene tranzicije kroz koju prolaze sve industrije posljednjih nekoliko godina, a covid-kriza i pitanje egzistencije - u zdravstvenom, poslovnom pa i filozofskom smislu - samo je dodatno ubrzalo tendenciju za pronalaskom ekološki prihvatljivijeg načina življenja. Pritom to nije samo moralna kategorija, nego dio Europskog zelenog plana, koji bi članice Europske unije trebao transformirati u moderno, resursno učinkovito i konkretno gospodarstvo - kako je istaknuto na stranicama EU. Situaciju na terenu iz prvog reda promatra Ana Ivančić (54), vlasnica koncept dućana Garderoba u Zagrebu i Rovinju. Kad je u siječnju 2017. otputovala na Tjedan mode u Kopenhagen, prisjeća se, tu i tamo je neki brend imao artikle s oznakom sustainable (u prijevodu, održivo), a kupci su imali malo sluha za visoke cijene odjeće od eko-materijala. Međutim, u šest i pol godina, koliko je prošlo od otvaranja Garderobe u Martićevoj, stvari su dosta drukčije. Ana Ivančić na sve te promjene gleda iz dvije perspektive - kao poduzetnica koja nabavlja robu i kao strastvena ljubiteljica (kvalitetne) mode - i to očima žene koja je 25 godina provela na čelnim pozicijama u banci, mirovinskom fondu i osiguravajućem društvu, prije nego što je napravila veliki karijerni zaokret. Zašto ste napustili financijsku industriju i upustili se u neizvjestan poduzetnički pothvat? - Francuski dioničar, vlasnik BNP Paribas Cardif osiguranja - čija sam bila predsjednica uprave 11 godina - odlučio je prodati tu osiguravajuću kuću i povući se s hrvatskog tržišta. Kupila nas je Croatia Osiguranje, a ja sam se obvezala da ću ostati dok transakcija ne bude završena. Kako sam prethodno radila i u banci i u mirovinskom fondu, imala sam dojam da sam iz financijskog sektora probala sve što sam mogla. Hrvatsko tržište je malo u svakom pogledu, poznavala sam sve ljude iz branše i nekako mi je bilo nezamislivo ponovno ući u sličnu priču, jer sam osoba koju rutina guši. U poslu mi je važno da on s jedne strane za mene predstavlja izazov, a s druge da zahtjeva određeni napor, da se moram educirati i stvarati neke nove vrijednosti. Do tog trenutka u financijskoj industriji za mene je tako i bilo - za razne dioničare sam osnivala društva ili dijelove unutar banaka. Tu je, dakle, uvijek postojao poduzetnički moment, bez obzira na to što nisam radila za samu sebe, s vlastitim novcem. O tome što ću dalje počela sam ozbiljno razmišljati kad je postalo izvjesno da se osiguravajuće društvo u kojem sam radila prodaje. Bila je 2015., bilo mi je 46 godina i to je, po mojem mišljenju, otprilike posljednji trenutak za realizaciju dramatičnog karijernog zaokreta - ako o njemu razmišljate. Nije, naravno, isključeno krenuti u novu priču i s 55, ali na osnovi vlastitog iskustva mogu reći da za tako nešto treba jako puno energije. Ako ostanete u istoj industriji, poslove možete mijenjati do zadnje godine prije mirovine. Ali ako pokrećete biznis koji nema uporište u nečemu što ste prije radili, treba jako puno učenja, hrabrosti... S godinama čovjek neminovno za sve to ima sve manje energije. Kako ste došli na ideju koncept dućana? - Neke prijateljice su mi znale govoriti: “Ti nama najbolje biraš odjeću”. Iako sam pripadala jednom rigidnom svijetu u smislu odijevanja, jer ne vjerujem da postoji nešto konzervativnije od financijske industrije, ipak sam unutar njega nastojala maksimalno rastegnuti pojam poslovnog odijevanja. Moj kostim je morao biti makar asimetričan, igrala sam se s modnim dodacima... Moda mi je oduvijek bila važna. Odjeću sam kupovala u inozemstvu i vjerovala sam da postoje ljudi koji funkcioniraju kao i ja. Moj me suprug često zafrkavao da ja kao da već i radim u modnoj industriji, jer sam uglavnom putovala u London, Pariz, Milano, a odjeća je oduvijek bila moja strast. Počela sam razmišljati kako bi bilo lijepo da u Zagrebu postoji mjesto koje neće biti samo dućan, nego će se tu žene nalaziti, družiti, popiti čašu pjenušca... Što vam je dalo sigurnost da tu ideju i realizirate? - Naravno da nisam mogla biti sigurna postoji li u Zagrebu i Hrvatskoj tržište, odnosno klijentela za tu moju ideju. U poduzetništvu ne postoji ta vrsta sigurnosti niti vam je itko može dati, ali ja sam vjerovala da postoji kritična masa ljudi koja će biti zainteresirana za taj koncept. Iz ove perspektive, zaista mogu potvrditi da postoji. I ne samo to, nego dolaze i nove generacije, ali i žene kojima odjeća kakvu nudimo u Garderobi nekad prije ne bi dolazila u obzir. Mnoge gospođe koje su, primjerice, bile ograničene na tri boje, motivirali smo da probaju nešto izvan toga - i svidjelo im se. Drugim riječima, ponudili smo neku vrstu modnog oslobođenja i svojevrsne edukacije. A ja sam tako i zamislila našu ulogu. Koliko je prošlo od razgovora s bliskim krugom ljudi do otvaranja dućana? - Više od jedne godine. Prvo sam tražila prostor, jer sam vjerovala da će prostor odrediti kako će to na kraju sve skupa izgledati i funkcionirati. Pronašla sam jedan lokal u blizini Cvjetnog trga i pomislila - to je to - a onda ga je netko drugi unajmio. Kad je prošlo prvo razočaranje, koje je trajalo jedno poslijepodne, rekla sam samoj sebi - dobro, sigurno postoji razlog zašto se to nije dogodilo. Nakon dva mjeseca suprug mi je rekao da se preko puta njegove vinoteke u Martićevoj iznajmljuje prostor u kojem je do tada bila prodaja bicikala. Kad sam ušla, rekla sam - da. Angažirala sam arhitekte iz studija koji se tada zvao Biro: to su bili mladi ljudi koji su tek izašli s fakulteta, ali su već za vrijeme studija dobivali nagrade, a zaključila sam da mi više odgovara rad s mladima koji još nemaju strogo definiran rukopis. Bili su otvoreni prema raznim idejama i ispalo je sjajno. Zamislila sam to kao žensku garderobu iz snova. Na nacrtima i renderima, svuda je pisalo garderoba i shvatila sam da je to zapravo dobar naziv za dućan. Nije pretenciozno i jasno daje do znanja što je unutra. Imam dojam da su mi se oko Garderobe otvarala jedna po jedna vrata i da je sve baš onako kako je trebalo biti. I inače u životu mislim da ako stalno nešto isprobavavamo, a nailazimo na prepreke, da zapravo dobivamo poruku da bi možda trebao odustati i probati nešto drugo. Meni je ovdje bilo sasvim suprotno. Sve se slagalo jedno za drugim. Kako ste definirali ponudu dućana? - Razmišljala sam čega na domaćem tržištu nema. Skandinavski brendovi ovdje su tada bili goto- 64
Danas se stječe dojam da su baš svi u modnoj industriji preko noći postali održivi i odgovorni pa sam se osobno počela pitati koliko je to stvarno i koliko su pojedini brendovi u tome autentični, kaže Ana Ivančić FOTOGRAFIJA: VEDRAN PETEH/CROPIX 65
Change language