Zagrebe, vraćam se, tebi

U “Trešnjevačkoj baladi” pjesnik
Britvić i skladatelj Špišić slavili
su otvaranje “trešnjevačke
Name”, buđenje placa, kao i
parka prekoputa; danas nosi ime
pisca Zvonka Milčeca, koji je
Zagreb slavio poput njih
debelo blato kraj staroga plota/ I dvije, tri cigle
na putu.’ Periferija tako izgleda 1931., no dugo je,
30-ak godina čekala kompozitora. Malo toga se
promijenilo. Jesu li krivci ratovi ili prirodne sile:
poplave i potresi. Tu se, do hortenzija sadi osjećaj
krivnje. Petrolej je nestao, zasvijetlile na stupovima
nejake TEŽ-žarulje, zveckale kao ženske
potpetice. Blato je ostalo slično, ‘divlja’ gradnja
bacala je na puteve šutovinu i prekobrojne cigle,
njih su ‘hulići’ preprodavali ljubopitljivima.
U citiranim baladama, da ne velim šansonama,
sačuvano je više izgubljenog Zagreba nego li
u spisima prohujalih vlasti. Proteklo je, od tada
puno godina, i mnogo vode nevidljivim potocima
nad kojima stoluje grad. S njima su pjesnici
zaokružili njegov razvoj i rast u rasponu od više
dekada, od petrolejke do led-žarulje. Slutim kako
je Britvić svjesno izabrao baš tu, srednjovjekovnu
poetsku ‘vrstu’, da se nadoveže na Dobrišu
Cesarića, i na hrvatsku tradiciju pisane pjesme.
Dvije balade izvukle su predgrađe i njegove
stanovnike na javnu površinu. Ali, nisu ga prve
opjevale u eri žarke industrijalizacije i urbanizacije.
Poznatiji je, od njih šlager koji je temi
grada, tj. predgrađa dodao ono što se najviše tražilo
i traži u popularnoj muzici: ljubav. Dobitna
kombinacija bila je: himnička posvetnica gradu
i ljubavi, u jednom paketu.
Tada je Zdenko Runjić imao 21 godinu, i
ne znam da li je već bio član udruženja
‘lake muzike’. Komponirao je ‘Potraži
me u predgrađu’: ‘Pjesmu o starom,
šepavom psu u nekom sirotinjskom ambijentu,
iako je osnovna tema ljubavna’. Tadašnji ‘komesar’
lakih nota, drug Stojanović, presudio je
glazbu kao zanimljivu, no dodao da ‘treba’ promijeniti
sumorni tekst, predložio je da novi napiše
Britvić.
’Napravio je, nema sumnje lijep tekst, ali meni
je prva verzija uvijek ostala intimno bliža’,
pričao skladatelj kulturološkom nestoru Draženu
Vrdoljaku. U novoj verziji teksta, koju je pjevao
Lado Leskovar, i to na Danima jugoslavenske
muzike, ili na Opatijskom festivalu 1964.,
pa zatim Meri Cetinić i Darko Rundek u spomen
na Runjića, Britvić je sačuvao vlastiti pogled na
predgrađe, i zaljubljeni par, što potvrđuje naslov.
Ostao je to sirotinjski, doseljenički ambijent,
zvao se Trešnjevka ili kakogod. Iako je Runjić
žalio za ‘šepavim psom’ u središtu, preživjelo
je njegovo predgrađe, čuvajući lavež i dostojanstvo sirotinje.
Stvorilo je novi graditeljski par pjevanog Zagreba. O predgrađu
je bilo još mnogo pjesama, no jednu spominjem: ‘Stanicu
u predgrađu’ (Srećko Zubak, Blanka Chudoba), koju je pjevala
Ljiljana Petrović.
Periferijska stanica je presudna, spaja imenovana i bezimena
predgrađa s gradskim središtem; na njoj se djevojka zaljubi
u nepoznatog dečka. Je li čekao lokalni vlak ili tramvaj, manje
je to važno. Stanica je bila priključena baladi o Trešnjevci
na istom, devetom festivalu zabavnih melodija Zagreb ‘63. Na
desetom, ispravio bi Siniša Škarica.
Trg je tada parking, prometnik junak Meho. Oduvijek putujemo
‘u grad’ kao žitelji njegova rezervoara, industrijskih zona
i polja Bugara. Zagreb je centar, Ilica, ispred svih drugih ulica.
Plavi tramvaji vozili od svakog predgrađa do nje, do Trga – bana
Jelačića, zatim Trga Republike, pa opet bana Jelačića. Ići ‘u
grad’ značilo je kretati ‘van’, ‘u život’, živjeti odnosno iskrcati
se u centru, ‘u gradu’. Grad je obećavao avanture i ljubavi, jednako
kao duga vožnja do njega, ili ljeto.
Na Zagrebačkom festivalu ‘62. Anica Zubović pjeva ‘Ilicu u
noći’ Branka Mihaljevića. Poželjela joj: ‘Ti snivaj, Ilico draga/
ti trebaš miran san/ jer, uskoro, prvi će tramvaj najavit´ novi
dan’. Kao da tepa djetetu. Uskoro će Ilicu, s Gornjeg grada
‘zvat jutro’. Antropomorfna je, kao ostatak toga ‘divnog grada’,
u njoj postoji ‘visoki svjetionik’. Pozaspali su pjevači Mihaljevićeva
evergrina ‘Zeko i potočić’ (‘54). Pretpostavljam,
snijegom prekriveni, nestali ‘potok’ isti je onaj o kome će zapjevati
Špišić.
Riječanin Mario Kinel, jedan od najradišnijih autora pjevane
poezije, posvetio je Ilici šlager. Upoznao sam ga kad je stanovao
u Vinogradskoj, nedaleko Ilice, sa čudesnim mačkama.
Treba li podsjećati da je Kinel napisao riječi za evergrin ‘Samo
jednom se ljubi’, te da njegov himnodijski opus sadrži posvete:
Kostreni, dvaput, Bakru, pa još nekim ‘malim mjestima srca
mog’. Časkom je mogao napisati pjesmu u rimama, iz dokaznog
vica posvetio je jednu potpisanom kad smo, 90-ih obilazili
lokale tražeći braću Justin, zagrebačke kavanske svirače i
pjevače, odnosno ‘živu muziku’.
Opisivao je Kinel Ilicu glasom Arsena Dedića: ‘Ilica, moja
ulica/ od Harmice, pa ispod Dverca/ sve do Mitnice, Č(e)rnomerca/
i još dalje’. Ona teče ravna ‘il’ se vije’ sve do livada Kustošije,
‘i još dalje’. Poznavali joj sva ‘lica’: kišno, bučno, sasvim
tiho. To je njihova ‘draga ulica’.
Ovaj šlager iskrsnuo je u nizu dvadeset pjesama s kojima
je Jugoton 1982., novom LP pločom i izborom, ‘To je moj Zagreb’,
nastojao ponoviti uspjeh prethodne, ‘Tebi, grade moj’.
Ukoliko je prvi album skupljao himnodiju ranijih desetljeća,
od ‘49. nadalje, nova je ploča težila obraditi kasnija ostvarenja
tog specifičnog ‘žanra’.
Prepisujem naslove iz drugog ‘sveska’ jedinstvenog
djela: ‘Zagreb je najljepši grad’ (pjeva Drago Diklić);
‘Kasni tramvaj’ (Z. Vučković); ‘Ilica moga grada’
(A. Dedić); Snjegovi na Cmroku (Elvira Voća);
‘Zagrebačkim ulicama’ (Jadranko Črnko); ‘Jabuke s Kuniščaka’
(Helena Sabljak); ‘Zagreb, moj grad’ (Roland Šuster i Sirene);
‘Zagreb, to je ova pjesma’ (Ksenija Erker); ‘Pismo Zagrebu’
(Mladen Kozjak); ‘Šetnja Zagrebom’ (Dubravka Jusić); ‘Zagrebačke
špancirancije (Z. Špišić i Zagrebački muzikaši); ‘To je
moj Zagreb’ (Marija Adler i Zagrepčanke); ‘Zagreb moj’ (I. Robić);
‘Trešnjevačka idila’ (Trio cabaret); ‘Večernji Grič’ (H. Sabljak
i M. Kozjak); ‘Zagrebački cug vu breg’ (Božidar Mati); ‘Zagreb,
imam te rad’ (Stjepan Stanić); ‘Lanterinska lampa’ (Nano
Prša); ‘I da zavek bu tak’ (Bojan Kodrić).
9