Zagrebe, vraćam se, tebi

Možda dvije skladbe, ‘Trešnjevačka
balada’ i ‘Barbara’, sa ‘Suzama za
zagorske brege’ (‘72) čine kreativno
trojstvo u Špišićevu skladateljskom
opusu. Za ‘Suze’ je pronašao
najmlađu ispomoć, stihove mu je
donijela petnaestogodišnja
djevojčica Ana Bešenić. Uglazbio ih
je tako da su postali ‘narodni’
Špišić je ulazio na
mlada vrata lake
muzike skupa s
više-manje glazbeno
školovanim vršnjacima:
Arsen Dedić,
Nikica i Stipica
Kalogjera, Stjepan
Mihaljinec, Krešimir
Oblak, Alfons Vučer
(desno)
O Špišićevim počecima govori mala činjenica: prve pjesme
komponirao je na gitari, klavira nije bilo u roditeljskoj kućici,
u bivšoj Končarevoj, danas Ozaljskoj. (Pod stare dane, u njoj će
otvoriti kafić ‘Bicikl’.) No kad je zaboravio samoučenje, jer je
mogao učiteljevati, napravio je još jedan iskorak, uhvatio se
kista i platna. Što god slagao: note, riječi ili boje slagao je po vlastitoj
volji, po svom. Od početka do kraja bio je autodidakt. Malo
je tko znao da je završio osnovnjak i Zubotehničku školu, pa
zatim upisao Pedagošku akademiju.
Napisao je Zvonko Špišić preko 320 skladbi, a mnoge među
njima posvetio rodnom Zagrebu: ‘Zagrebačke špancirancije’,
‘Grič u suncu’, pa ‘Grič u seni’, ‘Trešnjevačka balada’, ‘Zagrebačko
ljeto’, ‘Zagreb i ja’, ‘Zakaj volim Zagreb’, ‘Od Selske do
vječnosti’, ‘Trešnjevački plac’, ‘Stari dečki’, ‘Pismo gosponu
Jacques Prevertu v Pariz’ itd. Je li ‘Prevert’ pjesma o Zagrebu ili
o kontekstu malih i velikih gradova. S francuskim pjesnikom
dovijeka ga veže Slamnigova ‘Barbara’, no zamolio je pjesnika
Zlatka Crneca da mu to ‘pismo’ napiše na kajkavskom.
I ‘pročitao’ ga na Krapinskom festivalu ‘76. Svejedno je nad
koji gradom zvone ‘Zvona moga grada’, možda nad Šibenikom,
no svakako ih je pjevao Vice Vukov na Splitskom festivalu ‘70.
I na to, dalmatinsko putovanje Špišić se zaputio u društvu pouzdanog
Britvića.
Bio je Zvonko Špišić jedan od osnivača Zagrebačke škole
šansone ‘pri’ Zagrebačkom festivalu, 1964. I što je još važnije
autor niza antologijskih skladbi: ‘Dvorišče’, ‘Gospođo hvala
kao da jesam’, ‘Kockar’, ‘Milioner’, ‘Moj pas i ja’, ‘Moj maček
ima rascufana vuha’, ‘Moja mala iz ulice Savske’, ‘Moja ptica’,
‘Noć klauna’, ‘Partija karata’, ‘Ponoćni vlak’, ‘Složil sem si gartlic’,
‘Sused Štef je ščera rekel’, ‘Takav dan je pomalo svečan’, i
mnoge druge.
Kajkavski je Špišiću, takorekuć materinji ‘dijalekt’, s njim je
odrastao i stario, njegove note s lakoćom ‘iskaču’ na kajkanje,
baš kao i na hrvatski standard; pjevao je na dva ‘kolosijeka’. ‘Suza
za zagorske brege’ postala je himnom Hrvatskog zagorja, baš
kao ‘Trešnjevačka balada’ Zagreba, ne samo jedne općine.
Kada sam 2017. novinski ispraćao najvećeg umjetnika općine
‘bez groblja i rodilišta’, upale mi u oči neke činjenice. Na primjer:
s kakvim je sluhom Špišić birao stihove i pjesnike s kojima
će izvezati crno-bijele tipke glasovira. Bili su to vrhunski
pjesnici, s jedne strane, i vrhunske ‘dušice’, s druge strane; zaogrtao
ruhom uspješne pjesme, podjednako šansone, šlagere,
ukratko pop-muziku. Jednako tako, ozbiljno je radio pjesme i
ploče za djecu.
Volio je surađivati s ‘trešnjevačkim’ pjesnicima, da ne velim
susjedima, kakvi su bili Milivoj Slaviček (Partija karata) ili
Ivan Slamnig (Barbara): živjeli su 100-njak metara, zračne linije
od njega, u Čakovečkoj ulici. U drugom dijelu iste općine
stanovao je pjesnik Zlatko Tomičić. I svi su, kao i Stjepan Jakševac,
sudionici Špišićeva prijelomnog LP-ja: “Pjesme iz prizemnih
ulica”, iz 1970. Na njemu se sabrali ‘Milioner’ i ‘Kockar’,
pa ‘Vrata od ruža’, čiji su tekst supotpisali Vesna Parun i –
Zvonko Špišić.
Karijeru je Špišić okrunio povratkom u svoje susjedstvo, sa
Slamnigovom ‘Barbarom’. Izvedena je 1975. na Splitskom festivalu,
i postala je hit. Prije te glazbene izvedbe zauzimala obvezno
mjesto u svim antologijama hrvatskog pjesništva XX. stoljeća:
kompozitor je uspio u ‘nemogućoj’ misiji. Birao je najbolje
i navodio suradnike na dobre trenutke.
Možda dvije spomenute skladbe, ‘Trešnjevačka balada’ i
‘Barbara’, sa ‘Suzama za zagorske brege’ (‘72) čine kreativno
trojstvo u Špišićevu skladateljskom opusu. Za ‘Suze’ je pronašao
najmlađu ispomoć, stihove mu je donijela petnaestgodišnja
djevojčica Ana Bešenić. Uglazbio ih je tako da su postali
‘narodni’.
’Suze’ se pamte u skladateljevoj izvedbi, ništa manje u
izvedbi Vice Vukova: ‘V jutro dišeče gda bregi su spali/ A mesec
još zajti ni štel./ Potiho sem otprl rasklimanu lesu/ I pinklec
na pleča sem del’. Pjesma je izašla 1969. na Krapini ‘69., jedna u
blještavom umjetničkom nizu. Bila je čas u životu mnogih gastarbajtera.
I to ostaje, nezaboravan trenutak glazbe.
18