You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
“Zagrebačkim ulicama” rezimira<br />
na neki način pjesme posvećene<br />
Zagrebu proteklih de<strong>se</strong>tljeća, i to<br />
ne samo zato što spominje<br />
pojedina, već razglašena mjesta<br />
radosti i sjete. Kod Črnka vjetar<br />
zapuše s Medveščaka, njišu <strong>se</strong><br />
krošnje javora<br />
Neki skladatelji, pjevani pjesnici i pjevači vraćali <strong>se</strong> himnodiji<br />
Zagrebu, drugi su ‘tek’ gostovali. Vraćali su <strong>se</strong>, npr. Špišić<br />
i Robić, koji su drugo polje autorskog identiteta stekli posvetama<br />
gradu i njegovim dijelovima. Zadržali <strong>se</strong> izrazi otvorene<br />
ljubavi. Pjesmu je dobio plavi tramvaj, potocima <strong>se</strong> pridružio<br />
Kuniščak. Balada postala vergilijevska, trešnjevačka idila,<br />
počela je promocija zdrave šetnje, a danas ‘zabranjeni’ Cmrok<br />
ušao je među note ležeći na sanjkama.<br />
Među pobrojanim pjesmama novi je vrhunac zapjevao Jadranko<br />
Črnko, skladatelj, pjesnik i pjevač, jednom riječi: kantautor,<br />
na Zagrebačkom festivalu 80., u sklopu Večeri zagrebačkih<br />
pjesama. ‘Zagrebačkim ulicama’ dodao je na istim Večerima,<br />
dvije godine kasnije ‘Vlaškom, dalje do placa’. Premda<br />
je s glazbene scene izostajao 20-ak godina, njegova himnodija<br />
živi. Pripadao je pjesnicima i kantautorima koji malo pišu, poput<br />
‘pisanog’ Vladimira Vidrića. (Obojica pravnici.)<br />
’Zagrebačkim ulicama’ rezimira, na neki način pjesme posvećene<br />
Zagrebu proteklih de<strong>se</strong>tljeća, i to ne samo zato što spominje<br />
pojedina, već razglašena mjesta radosti i sjete. Kod Črnka<br />
vjetar zapuše s Medveščaka, njišu <strong>se</strong> krošnje javora, on čuje:<br />
‘Kada udari s Griča podne/ preko Trga prema jugu’. A na udar<br />
gričkog topa reagiraju ptice, golubovi ‘polete/ prema nebu kao<br />
drugu’. Kome smeta to što su ‘Golubovi’ imali samostalnu pjesmu,<br />
u kome su ‘vješti piloti od perja’ u lakim mašinama.<br />
U<br />
pjesmama o gradu poneki <strong>se</strong> motivi moraju ponavljati,<br />
da bio ostao prepoznatljiv i svoj. Takav je Zrinjevac:<br />
‘Je<strong>se</strong>n na Zrinjevcu’ napisao je Ar<strong>se</strong>n Dedić<br />
70., p<strong>se</strong>udonim: Krimov. U pjesmi ‘Parkovi, parkovi’<br />
proslavio je iste za note Alfija Kabilja, potcrtao je činjenicu<br />
da su parkovi ‘srca grada’. Poistovjetio je njih i ‘paviljone muzike<br />
i ruža’. A Črnko objasnio da <strong>se</strong> Zagreb i on smiješe jedno drugom<br />
‘kad <strong>se</strong> djeca zaigraju/ kad Zrinjevac zazeleni’.<br />
Pri kraju ‘Zagrebačkih ulica’ poželio je da ga Zagreb ‘čuva<br />
kao mati’. I ‘prešaltao’ <strong>se</strong> na strofu kajkavskog, slikajući ulice<br />
‘slengom’, koji stvaraju domoroci i dojdeki koji, eto, prolaze<br />
vratima Glavnog kolodvora, kao što smo prošli mi ili naši<br />
stari. Objasnio je, u intervjuima da su ‘Ulice’ nastale ‘slučajno’.<br />
Urednik Boris Ciglenečki osmislio je Večeri zagrebačkih<br />
pjesama, koncem 70-ih: ‘A ja sam na zadanu temu odreagirao<br />
na najbolji mogući način. I napisao pjesmu’. Takve i te večeri<br />
predstavljaju naklon spomenutim i nespomenutim himnodičarima.<br />
Na pitanje ‘da li voli Zagreb’ Črnko odgovara: ‘Kada sam rekao<br />
‘ne’, voditelj me čudno pogledao. Objasnio sam mu da taj<br />
osjećaj, volim li Zagreb ili ne, nemam, jednostavno živim za<br />
Zagreb’. Glazbenik i producent Ante Gelo probudio je interes<br />
za ovaj njegov evergrin okrutnog travnja 2020., kada je ‘Zagrebačkim<br />
ulicama’ izabrao za izvedbu zbora Zagrepčana pogođenih<br />
potresnom pandemijom i pandemijskim potresom. I time<br />
je demonstrirao ljekovitu, drugačiju svrhu posvetnica. Pjevačima<br />
su pomagali telefoni i kompjutori, ‘lockdown’ je bio na<br />
snazi.<br />
Iste godine kada <strong>se</strong> pojavio šlager ‘Zagreb, Zagreb’, na Beogradskom<br />
proljeću Dušan Jakšić pjevao je ‘Beograde, Beograde’,<br />
na tekst Đorđa Marjanovića. Poneki taktovi ‘vukli’ su na<br />
koračnicu, barem mene sluhista. Kao da je počinjalo međurepubličko<br />
natjecanje u himnodiji: ‘Pjevajmo voljenom gradu’.<br />
To su slične pjesme, na prvi pogled, bez obzira o kome je gradu<br />
riječ. Stoljetne zidine i riječne obale dobivaju glavnu ulogu:<br />
‘Beograde, Beograde/ na ušću dveju reka ispod Avale’, ‘već<br />
vekovima čuvaš beo lik’. Jakšić je ‘geografiju’ volio, pjevao je o<br />
čamcu na Tisi, u čast Dunavu, ali isto tako Tari, planini Zlatiboru,<br />
kao i ‘Uspavanku Skoplju’ ‘60. Beogradu <strong>se</strong> vraćao u ‘Skadarliji’<br />
i ‘Serenadi Beogradu’. Na ovdje izdvojeni teritorij doveo<br />
je, za ruku ‘Dečaka iz predgrađa’.<br />
Šezde<strong>se</strong>te su bogatije himnodijom od 70-tih. Godinu poslije<br />
Zagreba i Beograda, grad na jadranskoj obali dobio je identitetski<br />
šlager: ‘Nima Splita do Splita’. Napisali su ga ‘žabari’ Nikica<br />
Kalogjera i Ivica Krajač, a pjevali Tereza Kesovija i Toni Kljaković;<br />
poslije je, godinama ‘otvarao’ Splitski festival bez teksta,<br />
svi smo ga znali, barem refren.<br />
Na Krkljuševu ‘Serenadu Opatiji’ nastavio <strong>se</strong> poklič: ‘Svi gremo<br />
za Opatiju’ Vjekoslava Kneževića, koji je napisao ‘Di je moj<br />
Split’ još ‘56. I ‘gradić nasrid Hvara, Jelsa’ dobila pjesmu, Kaštela<br />
je imala prije. Ovamo <strong>se</strong> mogu pribrojiti Robićeve izvedbe:<br />
‘Riječko veče’, ‘Jedno ljeto na otoku Nikola’, ‘Jedne zime na<br />
Hvaru’, ‘Pjesma Dubrovniku’ i druge.<br />
Na glazbenoj pozornici zadržali <strong>se</strong> i strani gradovi,<br />
premda <strong>se</strong> uvozni šlageri prevode daleko manje.<br />
Robić je pjevao ‘Praznik za Amsterdam’, ‘Ca<strong>se</strong>tta<br />
in Canada’, Veneciji posvetio ‘Gondolijera’. Poslije<br />
‘Volim Pariz’ ‘55. Stjepan Đimi Stanić prelazi na drugi kontinent,<br />
pjeva New Orleansu ‘64. A Mišo Kovač snima prepjev<br />
‘San Francisco’ ‘67. Popis gradova je dug, naoko neiscrpan.<br />
Za kraj, spomenut ću meni prisnu pjesmu ‘Zagreb i ja <strong>se</strong> volimo<br />
tajno’, a izašla je na Dedićevom albumu ‘Provincija’ ‘84.<br />
Dvije godine kasnije objavio je istoimenu knjigu pjesama, s fotografijama<br />
Tomislava Rastića. Izdvaja <strong>se</strong> među nastojanjima<br />
da <strong>se</strong> grad Zagreb oživi i učini čovjekolikim u zabavnoj glazbi.<br />
Ljubav grada i pojedinca ovdje je opipljiva. Pjesnik <strong>se</strong> sastajao<br />
s gradom ‘pod velom noći, negdje na Griču’ – vjerojatno u<br />
Jurjevskoj ulici, gdje je stanovao kao student.<br />
Primijetio je da Zagreb ‘veže mnogo starih veza/ pa mora<br />
ljubav za me kriti/ a nisam ni ja bez obaveza’. ‘Njegovi ne bi<br />
sretni bili/ A možda ne bi niti moji’. Vole <strong>se</strong> ‘tajno’ kao par, ‘u<br />
tuđoj sobi uz glazbu kiše’. Pjesnik je sklopio pakt s gradom. Ta<br />
ljubav nije manja intimna od ljubavi mladih. Istinitost u odnosu<br />
njena je pretpostavka: ‘Zagreb i ja <strong>se</strong> volimo tajno/ Bez pisama<br />
i razglednica/ Mi smo ko slavni ljubavnici/ Iz zavađenih<br />
porodica’.<br />
Zagreb jest Julija, a svi mi prolaznici, kao Romeo čekamo<br />
pod njenim balkonom, mi smo privremeni stanovnici. Konačno,<br />
najveći dio pjevača Zagrebu je u 20-im i ranim 30-im godinama,<br />
kao što su i danas pjevači na festivalima. Stariji poput<br />
Ive Robića samo su iznimke, takvi su uopće starci. I mladenačka<br />
ljubav prema gradu gorljivija jest od ‘zrele’. Što joj <strong>se</strong> smije<br />
zamjerati.<br />
*<br />
Post scriptum: Doživotni predsjednik Josip Broz Tito odlikovao<br />
je Zagreb 16. rujna ‘75. ordenom grada heroja. To su prije<br />
njega učinili himnodičari, kasnio je. Poput poete, krstio je Savu<br />
i stare zidine – narodnim herojima. Oni to jesu, isto kao sva<br />
dodirnuta mjesta: Cmrok, Zrinjevac, Ilica, Gornji grad i druga.<br />
I ostaju herojima.<br />
13