Gloria Glam 087

U
kvartovskom kafiću dočekao me profinjen,
naočit muškarac tamnih očiju, živa pogleda.
Godine mu se ne mogu odrediti jer kao da se
zamrznuo u pedesetima. A znamo, to su
najljepše godine za muškarce. Ugodnim,
gotovo glumačkim glasom ispričao mi je
priču o svojem životu zbog koje i najbolji filmski scenariji
izgledaju siromašno.
"Rođen sam u Livnu, pred sami rat. Na pragu života ostali
smo bez oca, kuća sravnjena sa zemljom. Ostali smo samo s
majkom, nas sedmero braće i sestara. Traume i tragedije na
svakom koraku. To je naprosto bilo takvo vrijeme, ali sve te
nedaće te učine borcem. Kad se osvrnem na sve što sam
prošao, bila je to borba za život, bez dramatiziranja. Unatoč
siromaštvu, vodio me instinkt za preživljavanjem i puno igre.
Kad evociram uspomene iz djetinjstva, dolaze mi slike
druženja, smijeha, slobode, vožnje kamionom na utakmice
Hajduka u Splitu. Toliko sitnih zadovoljstava u potpunoj
neimaštini", sjetno me uvodi u priču.
Ante tvrdi da mu se sve u životu događalo nekako prirodno.
Oduvijek se bavio sportom. Prvo nogomet, pa rukomet, a onda
dugo košarka, sve do 60-e.
"U košarci su me prozvali Ante Zver. Kad nemaš visinu i
pretjerano umijeće – imaš energiju i volju. Život mi je sam
nametao fizičku aktivnost,
a time sam stjecao
"Uvijek su
me zanimale
samo
dubine"
samopouzdanje. Strastveno
sam volio sportove, ali moja
najveća ljubav je kazalište.
I to od trenutka kad sam s
osam godina izašao kao
recitator na pozornicu. Kad
sam se sa studija vratio u
Livno, godinama sam bio
vezan uz amatersko kazalište. Od provincijske učmalosti
spašavao sam se pripremajući s djecom kazališne predstave.
Jedan od mojih najdražih uradaka bila je režija 'Hasanaginice'
1966. s dugo prepričavanom izvedbom sevdalinke 'Hasanagin
sevdah' Himze Polovine, što ju je pjevala Božena Erceg, moja
najdraža prijateljica iz djetinjstva. Poslije je to postao gotovo
svjetski hit Jadranke Stojaković 'Što te nema, što te nema'",
ponosno mi govori.
Promatram ispred sebe čovjeka koji je izgradio moćnu
karijeru na važnim pozicijama. Studirao je i doktorirao iz
područja ekonomije i turizma. Kolege su ga zbog pristupa
radu zvali Ante Tabela i Ante Potrošnja. A na studij ekonomije
u Zagreb došao je s dvije košulje koje mu je sestra prekrojila.
"Bili smo luda generacija. 2500 studenata na godini, većina
iz sirotinjskih obitelji. Košmar od životnih uvjeta. I dan danas
se družimo i sastajemo svakog prvog četvrtka u mjesecu. I s
obitelji sam oduvijek imao organski snažnu povezanost.
Međusobno se podržavamo, ali se ne petljamo jedni drugima u
živote. To je vjerojatno formula uspjeha." Pitam ga koliko mu je
ljubav bila važna kroz život.
"Ljubav je temeljni životni pokretač. Iz prvog braka imam
sina Igora, koji od 2001. živi u Americi. Građevinar je po struci,
a umjetnik u duši. Kad sam donio odluku o izlasku iz tog
'prvog života', nisam bio u potpunosti svjestan težine tog
koraka. Igoru je bilo svega 14 godina i to me sve više
proganjalo. Nakon nekoliko mjeseci raspao sam se do te mjere
da sam završio u bolnici. Ipak, taj me životni potres nije
slomio, nego energično usmjerio na osvještenje da nemam
pravo na odlazak i da, bez obzira na Igorov stav prema meni,
moram trajno ostati pokraj i ustrajati u izgradnji što
kvalitetnijeg odnosa. Znao sam da ću uvijek biti pored njega.
Nastojao sam biti strpljiv i mislim da smo, uz roditeljski, uspjeli
izgraditi i prijateljski odnos. To smatram istinskim životnim
postignućem. Važno utočište je i moj 'drugi život', u kojem
značajno mjesto ima moja supruga Ljubica. Život nam je
podario i kćer Katarinu, vlasnicu brenda nakita Cloud&Co, a
ona nam je prije tri godine sa suprugom Markom donijela na
svijet Lolu, našu unučicu i najveću radost. A moj sin Igor i kći
Katarina veći su prijatelji nego što su brat i sestra." Kako mu je
to uspjelo, zanima me.
"Sve neuralgične trenutke u životu treba osvijestiti do
kraja, sve dok se postojeće frustracije ne eliminiraju i ne
prestanu biti toksične. Da vam budem iskren, najveću snagu,
ljubav i mudrost upravljanja životom dobio sam od svoje
majke. To s kolikom se hrabrošću ona nosila sa životom unatoč
nezamislivim tragedijama i izazovima, u korijenu je sasijecalo
svaku pomisao o odustajanju. Najsretniji sam što Katarina i
Igor s istim takvim načelima upravljaju svojim životima."
I u penziji mu je dan prekratak. Nikad ništa ne planira.
Samo je jutarnja kava sa suprugom omiljeni i nepromjenjivi
ritual.
Ante Radnić (84)
62