Gloria Glam 087

Vraćamo se na isto
pitanje – može li
netko kritizirati
patrijarhat ako od
tog istog patrijarhata
zarađuje?
Njezin je spisateljski pothvat pokušaj da se njezina
pozicija dekonstruira. Kao osoba koja je svoje bogatstvo
izgradila na imidžu i slikama vlastitog tijela, "Moje tijelo"
tu je kako bi "preispitalo zrcala kroz koja sam se promatrala
cijeli život", kao pokazatelj da iza površine koju vidimo na
fotografijama i na Instagramu postoji sposobna, inteligentna,
politički svjesna mlada žena. Prije svega, kao pokazatelj da iza
njezine odluke da zarađuje na fotografijama svoga tijela leži
svjestan izbor koji ima oslobađajuću dimenziju i omogućuje joj
da dobije natrag moć koju joj svijet nadređenih muškaraca
pokušava oduzeti.
Ako vam ovo zvuči idealistično, to je zato što
uvelike jest. Naravno, nitko ne može dovesti
u pitanje njezine emocije, pa tako ni to da
ona stvarno dobiva osjećaj moći i
emancipacije iz vlastite modne i glumačke
prakse. Nitko ne može dovesti u pitanje ni
legitimnost njezina izbora o tome kako će žena koristiti i
prezentirati svoje tijelo; sa svojim tijelom može apsolutno sve,
od modelinga do seksualnog rada, i nitko to nema pravo
odabrati umjesto nje. Međutim, u svojim tvrdim analizama
toga kako je muškarci promatraju Ratajkowski se nijednom ne
osvrće na drugu stranu novčića – kako je promatraju žene, a
posebno mlade djevojke, i što to znači za njihovu sliku vlastitih
tijela? I dok kritizira modnu industriju zbog iskustava s
muškim predatorima koja su je naučila teške lekcije,
Ratajkowski ne odlazi puno dalje od vlastitog iskustva, ne
osvrće se na sustavne probleme inherentne samoj profesiji ni
industriji, a svoj osjećaj moći uglavnom veže za financijski
kapital koji joj je modna industrija donijela.
Čini se da smo opet na istom pitanju – može li netko
kritizirati patrijarhat ako od tog istog patrijarhata zarađuje?
Emilyna knjiga ne nudi jasan odgovor. Mjestimično je čak i
evidentno da tu nekako i leži limit njezina kritičkog dosega, da
je jako teško pomiriti poziciju u kojoj se radikalno protivimo
sustavu nepravde s pozicijom u kojoj iz tog istog sustava
vučemo profit. Međutim, možda je jednako bitno pitanje zašto
od Emily uopće očekujemo da razriješi ovakvu kompleksnu
dilemu? Ovdje je književna kritika puno indikativnija od
njezina spisateljskog pothvata, jer upravo su kulturni kritičari i
teoretičari, recenzenti, profesori književnosti i akademici,
jednom riječju, institucije koje predstavljaju "bastion kritičke
misli", ti koji njezin rad uvelike osuđuju zbog ograničenog
dosega, unutarnjih kontradikcija i nemogućnosti da potakne ili
promovira sustavnu, radikalnu promjenu. Tu leži još jedan
problem našeg društva. Ako žena odluči pisati o vlastitom
ženskom iskustvu, ona se nalazi pred očekivanjem da će njezin
doprinos feminizmu biti važan, bitan i značajan. Ako žena piše
o feminizmu, bolje da proizvede novi "Drugi spol" ili "Nevolje s
rodom". Ako žena piše o feminizmu, to mora biti ispravna
varijanta feminizma. Gotovo kao da Emilyna odluka da piše o
vlastitom iskustvu svojega tijela nosi sa sobom implicitnu
činjenicu da nam ona duguje određenu vrstu inputa o ovoj
temi i određene zaključke. Gotovo kao da je i u svojem
spisateljskom pothvatu, kao i u modelingu, ona tek platno za
naše osobne projekcije i frustracije. Ovdje se vidi ona puno
korjenitija varijanta seksizma u našem društvu, jer Emilynu je
knjigu stvarno moguće analizirati, a da ju se ne naziva
opasnom za feminizam ili izdajnicom ženskih prava.
Naravno, kad gledamo svijet poznatih i slavnih, malo je
dubiozno uopće postavljati ovakva očekivanja nekome tko,
prije svega, piše knjigu jer to može, jer mu to omogućuje
vlastiti društveni i financijski kapital. Jasno je na koji nam
način celebrityji mogu biti zabavni, inspirativni, jasno je da kao
javne osobe imaju i određenu (neprešutnu) obvezu izjasniti se
o nekim gorućim društvenim problemima, kao i da će neki od
njih svoja mišljenja tiskati u većem formatu. Međutim, nije
posve jasno zašto bi činjenica da je netko poznat napisao
knjigu eseja trebalo automatski značiti da će doprinos te
knjige biti konstruktivan društvenim raspravama o
feminizmu, ženama i ženskim pravima. Feminizam danas
razgranat je pokret s puno različitih varijanti i naravno da ne
ide svaka njegova grana u smjeru istinske emancipacije. To je
znatno više sustavni problem koji se ne da riješiti tako da ćemo
samo svaliti krivnju na ženu koja prezentira neku neoliberalnu
varijantu tog feminizma.
"Moje tijelo" zapravo je privlačnije zbog nekih drugih
razloga. Solipsizam ovih eseja, priče koje se vraćaju na osobno
iskustvo, nemogućnost izlaska iz vlastite perspektive,
raskorak između toga što Emily kao osoba jest i toga što ona
prezentira na svojim slikama – sve to ukazuje na jedan drugi
niz problema koji nije nužno ženski, nego nastaje kao
posljedica agresivne i bombastične vizualne kulture
društvenih mreža, ali i rastuće individualizacije našeg društva.
Teško je istovremeno imati osjećaj posjedovanja svojega tijela
ako su njegove slike dostupne svima i ako će na svakoga
utjecati različito. Teško je govoriti o istinskoj emancipaciji tijela
ako pokušavamo biti snažna osoba koja vlada vlastitom
seksualnom moći, a istovremeno se diljem svijeta djevojke
izgladnjuju kako bi izgledale kao mi. Teško je, naposljetku, dati
razrađenu kritiku sistema od kojeg profitiramo, a da se ne
zapletemo upravo o vlastitu, individualnu poziciju unutar tog
sistema. Problem rodne nejednakosti kolektivan je problem i
kolektivno moramo raditi na njegovu rješavanju umjesto da
očekujemo da će netko drugi imati sve odgovore.
59