Gloria Glam 087

i štetnih navika hranjenja, dobro je potražiti pomoć
stručnjaka. Uvijek je pravo vrijeme za psihoterapiju.
Doktorica
znanosti Jelena
Balabanić
Mavrović
voditeljica je
Centra za
poremećaje
hranjenja BEA
- Budući da se bavim poremećajima hranjenja, mogu
podijeliti svoje iskustvo da nam u Centar za poremećaje
hranjenja BEA dolaze sve mlađe djevojčice (i poneki dječak)
koje su krenule
na dijetu jer su mislile kako su predebele ili kako moraju jesti
samo čistu, ispravnu, tzv. zdravu hranu. Nažalost kod neke
se djece iz drastične dijete razvije poremećaj hranjenja koji
donosi mnoge zdravstvene komplikacije i psihičke poteškoće.
Kako naučiti dijete da voli svoje tijelo ako mi sami ne
volimo svoje?
- Imamo korisnice našeg savjetovališta koje dolaze tražiti
pomoć upravo zato što planiraju djecu ili su nedavno postale
majke i ne žele vlastitu djecu odgajati u okruženju nesigurnosti
u sebe, kritiziranja vlastitog izgleda i nevoljenja svoga tijela.
Teško ćemo djetetu prenijeti poruku "dobar si baš takav kakav
jesi" ako sami ne vjerujemo u to. Roditeljstvo je zahtjevno i
nema lakih rješenja, a najviše što možemo učiniti jest to da
razumijemo sami sebe i razriješimo pitanja koja nas sputavaju i
čine nesretnima. Dijete osjeća svoje roditelje, stoga je dobro
postići određenu emocionalnu zrelost prije nego što se
odlučimo na roditeljstvo.
Pate li od ovog poremećaja samo adolescenti ili se može
javiti i u odrasloj dobi?
- Činjenica je da se od anoreksije i bulimije najviše obolijeva
u pubertetu i adolescenciji, no to ne znači da su odrasle godine
"zaštićene" od poteškoća u odnosu na tijelo i hranu. I odrasle
osobe pate od poremećenog odnosa prema tijelu i hrani.
Nažalost, puno simptoma ostaje skriveno od očiju i znanja
bližnjih ili šire okoline. Osobe često žive s tajnom koja ih
opterećuje i sprečava u tome da žive život punim plućima.
Pozitivna slika o sebi povezana je s osobnom zrelošću – kod
nekih ljudi s vremenom dolazi do veće emocionalne zrelosti i
zadovoljstva sobom i životom, dok se kod drugih psihičke
poteškoće produbljuju. Ako osjetimo da ne možemo sami izići
iz začaranog kruga niskog samopouzdanja, samookrivljavanja
Postoje li neki instantni mehanizmi, neka praktična
rješenja za suočavanje s dismorfijom? Znamo, liječenje je
dugotrajan proces, ali postoji li neki trenutni placebo?
- U liječenju poremećaja hranjenja postoji termin "osjećaj
debljine": to je neobjašnjiv neugodan osjećaj koji osoba
povezuje s vlastitom debljinom. On je potpuno subjektivan,
i jedan je dan jači, drugi je dan slabiji ili ga uopće nema.
U psihoterapijskom radu učimo povezivati "osjećaj debljine"
sa svojim pravim osjećajima i potrebama koje prikrivamo
odbacivanjem vlastitoga tijela ili okupiranjem debljinom,
dijetama, vježbanjem. Koliko god bio bolan osjećaj debljine ili
prijezira prema vlastitom tijelu (ili dijelu tijela), on je možda
lakši od suočavanja s našim autentičnim bolima i
emocionalnim stanjima.
Živimo u čudnom vremenu: društvene mreže od nas
traže da pokazujemo samo konvencionalno lijepo,
a body positivity šalje snažne poruke da su sva tijela
jednako lijepa...
- Naravno da mladoj generaciji današnje predrasude
izgledaju goleme i nepravedne, a društvene promjene
prespore. Ipak, trebamo biti zahvalni na značajnim pozitivnim
promjenama koje su se dogodile od početka širenja pokreta za
ženska prava i prava manjina prije pedeset godina. Zakonski
okviri omogućuju nam ravnopravnost, no predrasude i
patrijarhalne vrijednosti još su uvijek prisutne u društvu.
Možemo argumentirati da je među mladim muškarcima sve
više onih koji spremno dijele kućanske poslove i brigu o djeci sa
svojim partnericama te da se otvara prostor da se žene
afirmiraju po svojoj stručnosti i znanju, a ne samo prema
izgledu. No može se primijetiti kako se naglašavanje izgleda
danas proširilo i na mladiće te da su, nažalost, danas i dečki
često žrtve nerealnih standarda mišićavog tijela.
Je li ključ zavoljeti svoje tijelo kako sugeriraju društvene
mreže ili je cilj prema njemu se odnositi neutralno, ne
pridavati mu baš toliku važnost?
- Pomalo je zbunjujuće biti bombardiran tolikim
proturječnim porukama, od "voli svoje tijelo takvo kakvo jest",
preko "jedi zdravo i čisto jer tijelo je tvoj hram" do "smršavi i
pokaži svoju snagu i kontrolu". Jedna djevojka koja se bori s
poremećajima hranjenja objasnila nam je kako uvijek osjeća
krivnju: kada jede, kriva je jer jede i ne mršavi, čime izdaje
beauty ideal "uspješne žene", a kad ne jede, opet je kriva jer je
na dijeti i slijedi površne savjete o tome kako je za ženu
najvažnije kako izgleda. U medijima susrećemo dvostruke
poruke – "izgled nije važan" i "izgled je ključ sreće" – što potiče
mlade na razmišljanje u ekstremima. Naravno da je dobro
brinuti o sebi i svome tijelu, jesti raznovrsno i umjereno.
Bavljenje sportom treba biti način da budemo u kondiciji, da se
dobro osjećamo i družimo se uz kretanje. Trebamo izbjegavati
sport kao samokažnjavanje zbog toga što smo jučer pojeli
kolač ili kao patnju radi postizanja određenog oblika tijela.
Ponekad ljudi imaju nerealna očekivanja od neke tjelesne
promjene: misle da će mršavljenje ili novi nos donijeti neki
potpuno novi život, u kojem će ta osoba preko noći postati
samouvjerena, voljena i popularna. Ljudi koji nas vole – vole
nas s par kila više ili manje, i sa svim našim nesavršenostima.
55