Gloria Glam 087

startu biti "na ti" sama sa sobom, razumjeti se, voljeti i
poštovati, ali mora to barem željeti ostvariti. Nije poanta
početi vježbati da bismo se prestali mrziti, jer ako se mrzimo
na prvoj stepenici, mrzit ćemo se i na zadnjoj. I dok budemo u
naponu naših snaga, i kad oborimo vlastite rekorde – sve do
jednog, uvijek će nam za vratom titrati onaj glasić koji će nas
uvjeravati da ni ovo nije dovoljno, a naša će tijela uspoređivati s
nerealnim standardima.
Zato je ravnoteža ključna. Zamislite dijete koje se popelo na
visok i uzak zidić. Kretat će se polako, raširenih ruku, korak po
korak. Istraživat će kako njegovo tijelo reagira na takav oblik
pokreta. To se zove traganje za ravnotežom, i poprilično slično
izgleda i u ovom našem kontekstu. Treba hrabro, ali oprezno
pristupiti novim izazovima i suočiti se sa svojim nedostacima,
a slabostima i unutarnjim demonima reći: "Prihvaćam vas, ali
vas i želim pobijediti." Treba ravnotežu tražiti rukama i
nogama, opreznim koracima, ali s jasnim ciljem u vidu.
Mentalno zdravlje potrebno je održavati, a održava ga se,
prije svega, malim ciljevima. Realnim pristupom. Ostvarivim
očekivanjima. Konkretnim uzorima i primjerima. Nemamo
ništa od toga da kao ideal gledamo onu jednu djevojku koja
stalno nešto jede, a i dalje je mršava. Nemamo ništa ni od toga
da se nakon nekoliko tjedana napornih treninga zamišljamo na
postolju ili poziciji autoriteta. A vrlo često nemamo previše
koristi ni od toga da si na sliku zaslona postavimo fotografiju
neke ljepotice u bikiniju koja je na svojem izgledu počela raditi
prije deset godina i uložila u njega sve svoje vrijeme i svu svoju
ušteđevinu.
Sve navedeno pišem iz vlastitog
iskustva, jer sam se na svaku od
ovih pogrešaka i sama spotaknula.
Moj sportski portfolio sadrži
gomilu iracionalnog samoprijezira,
precijenjenih uzora, idealiziranih
trenera, prevelikih zalogaja,
neosnovanih nada i nepotrebne
zavisti. I svaka je od tih stavki bila
prisutna i onda kada sam izgledala
najbolje i trenirala najviše, i onda kada sam bila na pauzi
prouzročenoj zasićenjem od treninga. Život je komplicirana
pojava i ne treba zaboraviti da u dvoranu sa sobom nosimo i
vreću punu vlastitih problema i emocija te da jedan čučanj više
ili manje ne može promijeniti ono što jesmo u suštini. Ono što
je važno i na što i samu sebe neprekidno podsjećam jest –
osviještenost. Osvijestiti ono o čemu razmišljate izravan je
napad na iracionalnu viziju vašeg tijela. Pokušajte sliku koja
vam je pred očima makar na silu sagledati što objektivnije, jer
moć koju samokritičnost ima nad našim osjetilima naprosto je
nevjerojatna.
I uvježbana i utrenirana osoba može biti preopterećena,
nesigurna, anksiozna i depresivna. U tom su slučaju u pitanju
duboki misaoni procesi i repetitivni obrasci negativnog
razmišljanja koji više nemaju veze s tjelesnim aspektom našeg
identiteta. Prisjetimo se samo Olimpijskih igara 2020.,
odnosno 2021., kada se Simone Biles, najperspektivnija
američka gimnastičarka, osvajačica brojnih olimpijskih i
svjetskih odličja, naglo povukla s natjecanja otkrivši da se bori
s raznim oblicima narušenog mentalnog zdravlja. Brojni
profesionalni sportaši svojim ponašanjima, izjavama i
Mentalno zdravlje
potrebno je održavati, a
održava ga se, prije
svega, malim ciljevima,
realnim pristupom i
ostvarivim očekivanjima
performansima pokazuju da sport na psihu može djelovati i
izrazito negativno. Ovdje može biti riječi o fizičkoj
pretreniranosti koja narušava i mentalno i tjelesno zdravlje, ali
i o kombinaciji suludo frenetičnog načina života i konstantnog
pritiska, što pak vrši posljedice na tijelo.
U kontekstu aktivnog ili amaterskog bavljenja fizičkom
aktivnošću tjelovježba pozitivno utječe na ljudsko
samopouzdanje i to je gotovo pa neosporivo, ali ako naše oči
vide sliku iskrivljeno, tada dodatni napori uloženi u vježbanje
mogu biti i kontraproduktivni. Vježbati previše nije dobro ni u
kojem kontekstu – i odmor je sastavni dio treninga – ali
pogotovo je loše onda kada se time pokušavamo kazniti.
Ponovno se pokušajte usporediti s djetetom (kažu da je kako
bismo zavoljeli sami sebe, potrebno naučiti razgovarati s
djetetom u sebi): u odgoju ćete izbjegavati prijetiti djetetu
spavanjem ili doktorom kao kaznom, jer nećete htjeti da dijete
prema tome razvije negativnu emociju. Ako treninzima
pristupate iz pogrešnih razloga, s ciljem da se kaznite za
počinjene propuste ili pogreške, postići ćete isti taj efekt –
dugoročno ćete gledati na trening kao nešto čega se trebate
groziti, kao nešto što radite protiv svoje volje.
Zato treba biti na oprezu: nije svaka osoba koja izgleda
zdravo zdrava i iznutra, a poznatu poslovicu "u zdravom tijelu
zdrav duh" ne treba gledati kao nepropitkivu istinu. U zdravlju
i bolesti tijelo i duh potpomažu si, nadopunjavaju se i
međusobno hrane. I od jednog i od drugog sve počinje, jednim i
drugim sve i završava. Ono što mi jesmo odražavat će se kroz
sve aspekte naših bića, a tražiti od jednog aspekta da izgradi
sve druge ne bi bilo pošteno – zato od tijela ne smijemo
očekivati da preuzme potpunu odgovornost nad našim
mentalnim obrascima, baš kao što snagom uma nećemo
pokušati povećati mišiće.
Korak broj jedan bit će uvijek i zauvijek – prihvatiti sebe.
Naučiti se voljeti, naučiti biti obazriv prema sebi, ili barem
pokazati želju za time. Htjeti vježbati i baviti se sportom kako
bismo se nagradili, a ne kako bismo kaznom ispravili neki
nedostatak. Tek nakon što se prihvatimo, možemo pojuriti za
fitness ciljevima. Inače ćemo satima i danima trčati na mjestu,
a umjesto mišića, u nama će se povećavati gorčina i
nezadovoljstvo samima sobom. Za zdrav duh i zdravo tijelo
potrebni su jedan kvalitetan trener ili trenerica, dobar
psihoterapeut ili terapeutkinja, nešto samosvijesti, zdrava
prehrana, organizirana rutina i, kao šećer na kraju, onaj
omraženi sastojak koji bismo svi najradije izbacili: vrijeme.
Tako je. Potrebno je puno, puno uloženog vremena.
38