Gloria Glam 087

Zašto te nacija neprikosnoveno obožava?
- Mislim da me vole zato što osjećaju da sam iskrena i
pozitivna. Zato što se privatno ponašam identično kao i u
nastupima ili na televiziji. Nemam potrebu za skrivanjem i
glumljenjem. Autentična sam oduvijek u načinu na koji živim i
postojim. To mi je dano. A ljudi čeznu za istinom.
Socijalna osviještenost u tvojem prostoru javne i
materijalno osigurane osobe?
- Znam neke ljude koji nemaju za kruh, ali uvijek će dati pet
kuna nekom tko nema. Uopće nema veze imaš li ili nemaš
novaca. Uvijek se sve svodi na unutrašnji osjećaj za dijeljenje i
davanje. Na razinu empatije koju si razvio kao biće. Kao
pjevačica uvijek imam neke humanitarne akcije, ali nije mi to
toliko značajno kao kad nekome baš osobno poklonim nešto, a
da to nitko ni ne zna.
Vjeruješ u...?
- Ne mogu reći da vjerujem u Boga. Kao dijete nisam išla u
crkvu i nisam tako odgajana. Vjerujem da nešto postoji. Nešto
više od nas samih i od znanosti. Više, možda, vjerujem u
sudbinu. U tu neku neobjašnjivost samog života, nemogućnost
da ga kontroliramo i tog nekog divnog sinkroniciteta među
svima nama. Često imam osjećaj da su stvari zapisane i kroz
sudbinu nas dovedu ne do cilja, ali do nekog raskrižja na kojem
mi dalje odlučujemo o smjeru kretanja. Volim slušati o
anđelima i nekim vlastitim mističnim bićima koja nas čuvaju
iako ih ne vidimo. Često zamišljam svojeg tatu kroz anđele i
kažem mu da mi čuva Blooma. Nekome je to možda smiješno,
ali meni je tako lakše.
Koji su te resursi podržali i podržavaju pred boli i
okrutnosti suvremenog svijeta – od pandemije, klimatskih
promjena, potresa, politike aktualnog rata?
- Potres mi je bio najtraumatičnije iskustvo. I dalje je. Nisam
znala da će to biti tako, ali kad sam to doživjela, više se nisam
oporavila. To je nepredviđeno, nekontrolirano i zbog toga jako
dugo nisam mogla spavati. Sve ostalo mi je beskrajno bolno, ali
uspijevam pronaći neku prisutnost i stabilnost. Ne biste
vjerovali, moja antistresna terapija pred okrutnosti suvremene
stvarnosti jest manijakalno praćenje svih oblika vijesti i
informativno-političkih emisija. Oduvijek. Neobjašnjivo ludilo. I
dok bi većina pomislila da slušam MTV, kod mene je uvijek
upaljen CNN. U svakom trenutku znam sve što se događa u
bilo kojem dijelu svijeta. Možda se tako smirujem.
Čini li ti se ponekad da celebrity kultura kojoj pripadaš,
prokrvljena kapitalizmom, ne preza ni pred čim? Da
nalikuje na groteskni ekshibicionizam? Bez obzira na to
što je to tvoj posao i egzistencijalna suština, postoji li u tebi
zabrinutost u percepciji današnje estetike, tamnoj strani
društvenih mreža, teroru ljepote?
- Zvučat će okrutno, ali ne razmišljam o tome previše. Stvari
su vrlo egzaktne i jednostavne. Ja sam naprosto izvođačica i
pjevačica. Kostimiranje je dio mojeg posla. Moja dužnost
prema publici i pratiteljima. Moram se pojaviti drugačija. Biti
predmetom komentiranja. Biti obožavana i nevoljena.
Šokantna. Ponekad rubna, ali uvijek temom razgovora. Sve je
to dio strategije. A sve to istovremeno motivira ljude da me i
dalje prate. Scenski izričaj je najvažniji u mojem poslu. A
živimo u vremenu vizualne stvarnosti koja je često okrutna, ali
je dio nas i od toga je besmisleno bježati.
Kako izgleda tvoja tuga? Postoje li takve epizode u tvojem
svemiru?
- Nikad ne osjećam neku dublju tugu koja bi išla u smjeru
anksioznosti ili depresije, ali ponekad osjetim da lagano
tonem. To je više neki oblik bezvoljnosti koji kod mene kratko
traje i uvijek se desi kad sam dulje u nekoj rutini bez aktivnosti.
Moj sustav to tumači kao da sam stala. I neću lagati, ponekad
klonem od umora. Tada se dobro isplačem i krenem dalje. Tu
su mi uz obitelj veliki resurs prijatelji. I taj moj krug je
odmalena isti. Moje pleme koje me poznaje i koje nema nikakva
očekivanja od mene osim da budem upravo ta koja jesam. Kad
dođem u novi krug ljudi, oni imaju nenormalna očekivanja.
Prvenstveno, očekuju da budu zabavljeni, a ja mrzim glumiti
klauna. Ja ću te zabaviti kad ja hoću i kad osjetim da sam
inspirirana, ali ne volim biti stand-up komičar. A ljudi imaju
takvu percepciju i kad dođem u društvo i budem mirna, uvijek
pitaju: "Što ti je?" Zbog toga se najbolje osjećam sa svojim
ljudima.
A sad malo dijagnoze i patologije hrvatskog društva?
- Mi imamo toliko nepravde u društvu da se teško mogu
odlučiti. Navikla sam, nažalost, da funkcioniramo tako kako
funkcioniramo. Do apsurda. Mogli bismo cijeli intervju
posvetiti samo tome. I to nam je svima u kostima. Da
prihvatimo i preživljavamo unutar tog besmisla. Ima jedna
tema koja me posebno pogađa. Mislim da dvoje ljudi koji zaista
žele biti roditelji, a ne mogu imati djece, trebaju dobiti
mogućnost da ih odgoje s puno, puno ljubavi i da im daju
apsolutno sve što mogu dati majka i otac. A naš je sustav u tom
smislu birokratski nezamislivo spor i rigidan. Toliko je puno
djece bez roditelja, a jednako toliko puno ljudi koji ih žele. I nije
važno radi li se o heteroseksualnom ili homoseksualnom paru.
Tim ljudima treba omogućiti da nekome poklone svemir. I
puno, puno ljubavi. A ljubav je najbitnija i nije bitno od koga
dolazi i na koji način. Imam jako puno gay prijatelja koji su u
vezama i koji sanjaju o djetetu. To je slijepa pjega naše države. I
tu je uvijek naša politička scena koju se u jednom trenutku
mora prestati ozbiljno doživljavati. Ona je ponekad zanimljivija
od samog teatra. Uz zdrav odmak, možemo se i dobro zabaviti.
Predsjednika Milanovića mogla bih slušati danonoćno.
(smijeh) Da ima svoju radiostanicu, ja je ne bih gasila. Kako u
brzini izvadi toliko fora, poslovica i doskočica? Totalni
performer. Premijer Plenković mu pristojno vraća. Na jedan
miran način. I oni zapravo pred narodom igraju kazališnu
predstavu i predstavljaju ansambl nekog dobrog satiričnog
kazališta. A bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović je
podsjećala na mene. Ona se smijala, grlila i šalila.
I onda nas u jednom trenutku ipak sustigne usporavanje?
U kojem smjeru ono nosi Maju?
- To znam u detalje i jedva čekam. Dakle, živimo na Floridi. U
predivnom stanu s prozorima od stropa do poda. Bloom tamo
studira. Suprug i ja vodimo neki cool restoran ili mini hotelčić i
to radimo s jako puno ljubavi. Uživamo na suncu, jer sunce je
za mene izvor života. U Hrvatskoj ću se lijepo svima zahvaliti i
reći: "Dame i gospodo, što je bilo, bilo je. Vi ste zabavljeni i sad
ja odoh. Ako me nekad vidite u Miamiju, mahnite mi!"
35