Gloria Glam 087

''moj život je korida, borba s bikovima,
kao da mi je matador mahnuo
crvenom tkaninom''
Koju priču nosi tvoje tijelo?
- Zvučat će brutalno. Moje je tijelo prepunjena memorija
softvera i hardvera. Čisti overload! Prema tijelu se nikad nisam
odnosila s poštovanjem jer ga koristim kao oružje za rad.
Maksimalno ga iskorištavam zbog prirode svojeg posla. Ono je
moj alat za egzistenciju. Zaista imam osjećaj da sam ga već
potrošila. Često me i ono samo podsjeti na to kroz fizičku bol ili
ubrzani rad srca. Počevši od toga kako se hranim, zaključak bi
bio da ne poštujem ni tijelo ni organe. S druge strane, živim
aktivnije od nekih vrhunskih profesionalnih sportaša. Što se
fizičkog izgleda tiče, trudim se vježbati i prilično sam aktivna,
ali me život na dnevnoj razini demantira. Nastupi, probe,
snimanja i poslovni sastanci u koreografiji s privatnim životom
i majčinstvom – eksplozija izazova. Mantra je stalno u glavi da
se ne bismo zavaravali. Vježbaj, brini o koži, osvijesti hranu
koju unosiš u svoj hram, ali me stvarnost svakodnevice
prečesto odnese u nekom potpuno drugom smjeru. Onom
kojeg valjda nazivaju hedonizmom nesvijesti. Meni je taj dio
koji se zove hedonizam organski jako blizak. I često mu se
predajem bezuvjetno.
Kako tebi samoj ono izgleda uz promatrački odmak?
- Ne divim mu se. Nije mi prelijepo niti savršeno.
Jednostavno, takvo je kakvo je. Onakvo kakvo sam dobila od
života i prirode. Poštujem ga u mislima jer je dio moje
egzistencijalne suštine. Još moram naučiti kako da ga u
potpunosti poštujem i kroz djela.
Transformacije tijela u trudnoći? Je li to jezovita sekvenca
za nekog iz celebrity svemira?
- Ne. Ali da se deformiralo, deformiralo se. (smijeh) Moj
trbuh nije mogao biti veći, mislila sam da ću se raspuknuti. No,
to je ipak toliko organska promjena i za nju imam puno
nježnosti.
Proganja li te nemir vezan uz starenje, usporavanje i
energetsko gašenje koje nam se svima kad-tad dogodi?
- To je tema koju božanstveno vješto guram pod tepih.
Postoji taj strah, ali je čitav moj sistem programiran da se o
tome ne razmišlja unaprijed. U tome mi najviše pomaže
nedavno iskustvo majčinstva. Otkad sam osjetila potrebu da
se brinem za svojeg sina, kao da sam regenerirala vlastite
stanice. Sad je u meni prisutna još moćnija želja da budem
vitalna, snažna i aktivna jer sam njemu potrebna. Ono o čemu
priča cijela new age kultura, ja zapravo živim od straha.
(smijeh) Ovdje i sada. Bez projekcija budućnosti. Samo da su
sve njegove potrebe namirene do maksimuma.
Tvoja vulkanska energija podržava te u svemu što radiš.
Ona je zarazna, inspirativna i kameleonski obnavljajuća.
Koje je njezino podrijetlo?
- Ta gotovo luđačka energija prisutna je od samog rođenja.
Bila sam nevjerojatno vesela, vragolasta i znatiželjna kao
dijete. Znate onaj klišeizirani prizor djece koja uzimaju
mikrofon čim u kuću uđu gosti. Ja sam bila ta. Okružena
prijateljima. Opuštena performerica i zabavljačica. Poslije je ta
energija samo rasla kroz posao kojim se bavim. Vjerojatno bi
bilo koji drugi bio i nezamisliv. Uzbuđuje me rad. Uzbuđuje me
aplauz. Moj poslovni ego tjera me na skokove u vis. Na neki me
čudan način i sam stres uzbuđuje jer sam svjesna činjenice da
mnogi ljudi to nemaju. Tu moć da ponesu, potegnu i pokažu.
Cijeli život slušam samo jednu rečenicu: "Pa otkud ti snaga?"
To je za mene kao korida. Borba s bikovima. Kao da mi je
matador mahnuo crvenom tkaninom. Tek onda krećem u još
veći napad. Kad je moja scenska energija prepoznata, onda je
imam još veću potrebu pokazati. Moje su omiljene riječi:
"Idemo!", "Mogu!" i "Možemoooo!" Neizlječiva sam ovisnica o
adrenalinu. I jedino takva se mogu baviti ovim poslom.
Misliš li da ponekad prelaziš i pregaziš vlastite granice
izdržljivosti?
- Prečesto. Ali ne mogu drugačije. Još uvijek uživam u tom
svojem kaosu i ne pogubim se u njemu.
Koja su te životna iskustva najviše polomila i slomila?
- Apsolutno tatina bolest. Imao je moždani udar kad sam
bila jako mlada, imala sam 21, i narednih 17 godina je ostao
teško bolestan. Tu sam odrasla preko noći i cijela se obiteljska
situacija transformirala. Tata više nije mogao raditi. Mama je
morala prestati raditi kako bi se mogla brinuti o njemu i tu sam
ja svjesno preuzela ulogu financijskog pater familiasa. A bila
sam dijete. U tom trenutku to je bilo toliko neprirodno, ali nije
bilo izbora. I onda sam se tako navikla raditi kao neki odrasli
muškarac. Htjela sam svojima osigurati bolje uvjete života i
tatinog liječenja. Uskoro sam dobila krila i shvatila da sam
sposobna zaraditi. Rođena šljakerica u duši. To je bilo moje
pogonsko gorivo. Mene je život smjestio u tu bolnu situaciju, a
zapravo mi je otkrio vlastiti potencijal i kreirao mi
egzistencijalnu životnu priču i sudbinu. Tata se nikad nije
oporavio. I dan danas kad mislim o tome, jednostavno je
neprirodno i nije normalno da dijete mora brinuti o tati koji je
dotad bio ne samo alfa i omega nego sve, sve na svijetu za našu
malu obitelj. Što god ti zapne u životu – zoveš tatu. I onda to
više u sekundi ne postoji. Uvijek sam mislila: "Ok, sad je on jako
bolestan, ali oporavit će se i vratiti na staro." Dugo, dugo
mi je trebalo da se pomirim s tim da se to neće dogoditi. To mi
je najteže životno iskustvo. I predugo je trajalo...
Kako si pr(e)oživjela tatin odlazak?
- Znali smo da je odlazak neminovan jer je tri godine
27