Gloria Glam 087

GG CRTEŽ NA KRAJU
Moj trbuh
je izdajica
Ilustratorica Maya Beus u novoj
kolumni dekonstruira "oružje" koje
je s bivšim partnerom koristila
kontra svoje sreće i zadovoljstva
Godine i godine kompleksa, straha, užitka,
srama, divljenja, tesanja, žudnje i ljutnje
pripremile su me za ovaj trenutak. Koliko
god to paradoksalno zvučalo, godine
skrivanja iza vlastitog tijela. Godine
svaljivanja svakog problema na moje tijelo.
Odlučila sam podijeliti nešto što je meni bila prekretnica u
odnosu prema vlastitom tijelu. Prije nešto godina, sretna i
vesela, i kako to već biva kad nam rane biraju partnere,
zaljubila sam se u nekoga tko će sve svoje komplekse
usmjeriti na kritiziranje mojeg izgleda. Čovjek na neku
foru nije imao niti jednu primjedbu na bilo što u vezi s
mojim ponašanjem ili mojom osobnosti. Isključivo
izgled! Kao i svako (emocionalno) maltretiranje,
počelo je polako. Gotovo da nisam bila sigurna da se
događa. Onda je malo pomalo postalo svakodnevno.
Držao je svoju pažnju i ljubav da vise ispred mene
kao mrkva. Bili su obećana nagrada za moje
smanjivanje. Moj karakter s druge strane takav je da
bih radije skočila sa zgrade nego pustila da me
netko oblikuje prema svojim željama.
Ako će itko se koristiti mojim tijelom kao
sredstvom kontrole i kritike, to ću biti ja. On,
naravno, nije radio ništa što ja nisam već
radila sama sebi i možda sam baš
zato od početka znala da su to prazna
obećanja – da ljubav neće doći kad se
ispune uvjeti. Instinktivno sam znala da
s druge strane nema ničega.
Godinama sam zahtijevala od sebe da se
smanjim. I doslovno i metaforički. Da se
namjestim u standarde veličine i oblika i
obećavala samoj sebi ljubav kad to
postignem. Obećavala sam samoj
sebi da će, kad to ispunim, sve
biti dobro. Bit ću sretna,
imat ću bolji ukus,
zarađivat ću više,
više ću putovati,
znat ću postavljati granice, izražavati osjećaje primjereno i
pravovremeno. Život će biti dobar.
Sve ove divne stvari, vjerovala sam, postat će moje jednom
kad moje tijelo bude manje. Uže. Zaglađenije. Kad moj trbuh
više ne bude zauzimao mjesto u prostoru, nego kad se vrati u
mene. Kad prestane odavati da sam bila tužna i gladna ljubavi.
Moj trbuh je izdajica. Bio i ostao. Ako ste do ovdje došli, možda
se pitate gdje je happy end? Gdje je ono kad ona pronađe
sebe i shvati kako su to sve gluposti i da je divna. Ako ćemo se
držati rom-com pravila, glavna junakinja upozna i novog
partnera koji je voli točno onakvu kakva jest?
Happy enda i ima i nema. Veza je završila jer sam,
možda prvi put u životu, stala na svoju stranu.
Izabrala sam sebe umjesto njega. Kad je on
počeo obećavati sve stvari koje sam sama sebi
obećavala, postalo mi je bolno očito koliko je to besmisleno i
lažno. Odjednom sam mogla kristalno jasno vidjeti sve
manipulativne, podle, niske trikove koje sam sama sebi
podvaljivala. On je bio ogledalo mene. Sve ovo što sad tu pišem
mogu verbalizirati jer sam imala to iskustvo reflektiranja.
Naravno, nisam ni prva ni zadnja koja je u nekom trenutku
imala partnera koji kritizira njezin izgled. Događa se to i
muškarcima i ženama. Taj dio ne samo da nije jedinstven
nego je gotovo banalan koliko je svakodnevan i sveprisutan.
Ono što smo i ja i on koristili protiv mene jest sram. Vlastito
tijelo kao oruđe srama. Sram od vlastite nesavršenosti, od
vlastitih nedostataka i manjkavosti. Sram od toga što me nije
lakše voljeti. Ali u trenutku kad sam pogledala taj sram u oči,
kulisa se srušila.
Prije nekoliko godina bilo bi mi nezamislivo javno
govoriti o mojim tjelesnim kompleksima i kritičnim
partnerima. I to ne samo javno nego u magazinu,
čitateljima za koje mi je bitno da misle o meni
najbolje. Da vjeruju kako me ne muče tako
banalne djetinjaste boljke. Da misle da se
nikada ne bih uplitala u takve odnose.
Jer ja sam žena koja drži do sebe, zar ne?!
Prave feministkinje ne daju tamo nekim
likovima da ih kritiziraju i
omalovažavaju. Prave umjetnice ne
preskaču ugljikohidrate i ne uvlače
trbuh. Kad evo mene.
Crtanjem sam naučila vidjeti tijelo iz
tisuću različitih kutova. Vidim ga kao
čistu anatomiju, kao volumen, kao
linije, geste, kao energiju, kao
osjećaje. Vjerujem da imam dosta
širok pojam toga što može biti
lijepo. Drugim ljudima s lakoćom
dajem luksuz veličina i oblika. Debelih
bedara, kratkih nogu, i velikih i malih
cica, trbuha i rolica, podbradaka i
celulita. Vjerujem da ću s vremenom i
sebi biti voljna dati tu istu slobodu. I
možda stvarno nisam ništa od ovih
etiketa. Možda nisam ni cool, ni prava
feministkinja, ni prava umjetnica. Jedino
što sad znam jest da to nema veze s
mojim trbuhom.
218