Gloria Glam 087

U Hrvatskoj se još oporavljamo od slučaja Mirele Čavajde, žene
kojoj je u kasnoj trudnoći dijagnosticiran smrtonosni tumor na
fetusu i koja je podigla bunu zbog kršenja prava i praktički tjeranja
hrvatskog sustava zdravstvene skrbi da rodi dijete i čeka da umre
– iako to nije htjela, i po zakonu ne mora. Tisuće ljudi izašlo je na
ulice diljem Hrvatske kako bi joj pružili podršku te zahtijevajući
bolju zdravstvenu zaštitu kad se radi o ženskim tijelima. Vikale
smo da želimo da nam vlada garantira zaštitu reproduktivnih
prava: Čavajda je naposljetku prekid trudnoće morala obaviti
u Sloveniji. Pogledajmo ne tako daleku Poljsku: za vrijeme
smrtonosne pandemije koja je zaustavila svijet, deseci tisuća
žena izašle su masovno na ulice u borbi za kontrolom nad svojim
životima. Nisu uspjele, pa danas – zbog potpune nedostupnosti
pobačaja – umiru zbog opasnih trudnoća. Sjedinjene Države?
Gubi se pravo na pobačaj poništavanjem povijesne odluke u
slučaju Roe protiv Wadea iz 1973. koja je jamčila pravo na pobačaj.
"Pravo na pobačaj zapravo nikad nije do kraja izboreno,
njime se uvijek licitira. Pravo na vlastito žensko tijelo jedno je od
najmlađih i najkrhkijih prava, jedva je staro pedesetak godina",
govori Čakardić i dodaje kako se iza svega skriva kapitalizam,
koji doslovce ovisi o ženama i njihovu "radu iz ljubavi".
"Zbog toga je važno osigurati uvijek dostupan set mitova i
legendi o majčinstvu, obitelji i moralnoj ispravnosti koji nude
besplatni skrbno-kućanski rad žena kako to ne bi morala
rješavati država, poslodavac ili netko treći. Samo da se
podsjetimo, više od 30 posto BDP-a osigurano je preko
ženskog besplatnog rada, to doista nisu mali novci."
Uz tijelo je neraskidivo važan izgled. Želite biti mršave,
vječno mlade, ispeglane? S jedne strane, feminizam viče: mi
možemo biti sve što želimo, a s druge – zašto većina žena želi
izgledati kao "lutkica iz Trsta"? Velike grudi? Uzak struk? Lice
bez bora? Kosa do Kardashian dupeta? Jesu li to istovremeno
legitimne, ali i iskonstruirane potrebe? Na njima zarađuju veliki
igrači: multinacionalne tvrtke koje su spremne na besramne
načine plasiranja novih ideala ljepote samo zato da bismo tijela
podvrgnule tretmanima. Kako se to može vidjeti na primjeru
povijesnog tretmana ženskih tijela? Žene su tradicionalno
odgajane da budu privlačne kao submisivne lutkice, izgladnjele,
nemoćne, korzetom sputane wannabe princeze, mladolike
Lolite, o kojima se mora brinuti netko drugi – muškarac ili
država. Teško je ne pristati na tu vrstu subjektivizacije, jer inače
odmah niste privlačne ili normalne. Ako u toj borbi i uspijete,
zauvijek ste osuđene na marginu u kojoj će vas pokušati raznim
mainstream, političkim udarcima oslabiti. Bit ćete proglašene
jalovom, histeričnom, homoseksualnom, ludom. Istovremeno,
ako žena nije plodna i ovisna majka, kojom vladaju svećenik,
otac i/ili suprug, ona smije biti prostitutka, stvorena za
utaživanje muške žeđi – nikako za vlastiti proboj u prostor
moći. Postoji glasna teorija o tome kako je u pitanju
ženomrštvo.
"Premda su žene i prije kapitalizma bile ubijane, silovane,
spolno sakaćene, premlaćivane, prisiljavane na pobačaj i
prisiljavane na porod, s kapitalizmom muško nasilje prema
ženama dobiva svoju novu formu i osnovu u kontekstu
nuklearne obitelji, braka i besplatnog kućanskog rada. Stoga,
to što su žene u kapitalizmu u podređenom položaju nije
isključivo posljedica 'rodnog sukoba' ili neke muške
ontogenetske zavjere protiv žena. Ovdje se svakako radi i o
novcu i sistemskim razlozima koji potiču nasilje. Zato nas ne
treba čuditi da se npr. i žene na moćnim pozicijama ne zalažu
za feminističke ciljeve, baš kao i činjenica da među
muškarcima postoje feministi", tumači Čakardić.
Maša Grdešić, hrvatska autorica i feministkinja koja se bavi
pitanjem položaja ženskog tijela danas i time zašto
kapitalizmu toliko odgovara ženska opsesija "savršenim"
heteronormativnim tijelom kaže kako potrošačka kultura, iako
se obraća svima, posebno važnu zadaću ima u dodatnoj
kontroli ženskih tijela.
"Formula je dobro poznata: žene treba držati u stalnom
stanju nezadovoljstva vlastitim tijelom te im zauzvrat nuditi
skupa i većinom neučinkovita rješenja. Ovdje je discipliniranje
ženskih tijela isprepleteno s proizvodnjom tjeskobe oko
održavanja savršenog doma. Idealno tijelo i savršeni dom i
dalje su oblici ženskosti koje naše društvo najviše potiče i
nagrađuje te su opet vezani uz privatnu sferu. Što žene više
broje kalorije i misle na najbolju metodu čišćenja pećnice, to će
imati manje vremena razmišljati o svojim pravima."
Ta zamućena, ali zapravo direktna veza
između politike te onog što smatramo
lijepim i što želimo raditi sa svojim tijelima
(zavoditi, rađati, pokazivati, mršavjeti,
dotjerivati) najbolje objašnjava bitku koja
bjesni između liberalnih političkih platformi
te "tradicionalnih" stranaka pod utjecajem religije.
Grdešić o tome zašto je toliko važna kontrola nad ženskim
tijelom kaže: "Kad se govori o kapitalizmu kao ekonomskom
sustavu, većinom se misli na radnu snagu uključenu u
proizvodni rad, no u temelju kapitalizma nalazi se podjela na
javnu i privatnu sferu, pri čemu je povijesno javna sfera vezana
uz tzv. proizvodni rad koji uglavnom obavljaju muškarci izvan
doma, dok je privatna sfera povezana s tzv. reproduktivnim
radom, odnosno kućanskim poslovima, brigom i skrbi za
djecu, starije i bolesne, što ga žene besplatno obavljaju unutar
doma. Podjelu na javnu i privatnu sferu, odnosno plaćeni i
neplaćeni rad, pratile su i zakonske odredbe koje su ženama
zabranjivale posjedovanje imovine i potpisivanje ugovora te ih
tako i doslovno pretvarale u vlasništvo muževa. Javna se sfera
u međuvremenu nije značajno reformirala te je i dalje
strukturirana 'maskulino', što znači da većina karijera još
uvijek podrazumijeva autonomnog radnika koji nema drugih
obiteljskih obaveza osim da zarađuje novac. Ženama je tako
najčešće otežano manevriranje javne sfere, gdje su suočene sa
slabije plaćenim poslovima, razlikom u plaćama, seksualnim
uznemiravanjem te napetošću između rađanja i odgoja djece s
jedne strane te napredovanja u karijeri s druge. Kapitalizam se
nastavlja oslanjati na reproduktivni rad i u vremenu u kojem se
žene sve više ekonomski osamostaljuju. Brojnim političkim
akterima odgovara održanje ovog statusa quo. Želja za
kontrolom ženskih tijela uvijek je bila neodvojiva od žudnje za
kontrolom rađanja, te u širem smislu života i smrti, kao i
odlučivanja o tome koji su legitimni, a koji nelegitimni oblici
života. Danas aktualni desni populistički pokreti uz podršku
Katoličke Crkve pokušavaju javnost uvjeriti da se izvor
društvenih i ekonomskih kriza ne nalazi u kapitalizmu, već u
povećanju ženskih i LGBTQIA+ prava, inzistirajući na
zadržavanju tradicionalnih rodnih uloga te odvojenosti javne i
privatne sfere. Na taj način, uz političku moć koju osigurava
nadzor nad rađanjem, ostaje neupitan i njihov povlašten
ekonomski status utemeljen na neplaćenom, potplaćenom i
obezvrijeđenom radu marginaliziranih društvenih skupina."
213