Gloria Glam 087
Ljetni broj Glorije Glam 2022.
Ljetni broj Glorije Glam 2022.
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
fotografija ocrtao se njegov nama do tada nepoznat dio<br />
života. Mnogo je fotografirao, no pažnju su mi zaokupili<br />
autoportreti koje je radio, način na koji se na njima<br />
prikazivao i transformirao. Fotografiju je koristio kako<br />
bi dokumentirao svoj život, a fotografirao je i svoja<br />
ratna odličja, fotokopirao dokumente, lijepio isječke iz<br />
novina te naposljetku i napisao autobiografiju.<br />
Zanimalo ga je obiteljsko stablo te je u okvirima svojih<br />
mogućnosti obavljao istraživanja o porijeklu naše<br />
obitelji, ostavivši tako iza sebe veliki arhiv koji se za<br />
mene pokazao savršenom početnom točkom za novi<br />
rad. Ulazeći u dijalog sa svojim djedom, kroz njegovu<br />
ostavštinu, iznova sam upoznala njega, ali i samu sebe.<br />
Lice/tijelo/primjer<br />
"Kako je izgledalo moje lice prije rođenja mojih<br />
roditelja?" pitanje je koje se postavlja u zen koanu<br />
"Originalno lice", a ujedno je i naslov mojeg rada u<br />
kojem se bavim genealogijom, naslijeđem i arhivom.<br />
Po svojoj prirodi ovo pitanje zaintrigira um, ali ne<br />
zahtijeva intelektualan odgovor, jer on i ne postoji.<br />
Naglasak je na potrazi odnosno meditaciji nad<br />
pitanjem. Umjesto opisa mojeg rada pozivam čitatelja/<br />
čitateljicu da odvoji nekoliko minuta, sjedne na tiho,<br />
udobno mjesto i razmisli o ovom pitanju.<br />
Tijelo jest tekst<br />
Prva mi je asocijacija – i ona koja mi nije izlazila iz<br />
misli dok sam tražila odgovor na postavljenu tezu –<br />
fotografija Jo Spence iz serije "Naratives of Dis-ease"<br />
(Exiled) iz 1990. godine. Autoportret prikazuje Spence<br />
kako otvara bolničku, zelenu halju i otkriva svoje nago<br />
tijelo, trup osvijetljen s desne strane prikazan od vrha<br />
nosa pa do iznad bedara s natpisom MONSTER na<br />
prsima. Njezina lijeva dojka operirana je, razlikuje se od<br />
desne, a iz popratnog teksta shvaćamo da Spence<br />
boluje od raka dojke. Kako i sama kaže, napisala je riječ<br />
MONSTER preko svojih grudi jer se osjećala<br />
monstruozno, osuđeno od strane društva zbog svoje<br />
dijagnoze. Njezino ranjeno tijelo stoji u suprotnosti s<br />
crnim žigom kojim je označeno, ona internalizira<br />
nametnuta značenja i prisvaja etiketu čudovišta.<br />
Višeslojnost fotografije ukazuje primarno na način na<br />
koji se tretira tijelo koje stari, nepoželjno u odnosu na<br />
mlada, jedra i fit tijela koja nas okružuju u javnom<br />
prostoru, ali i na odnos medicine prema tijelu. Spence<br />
je, objašnjavajući fotografiju, osjećala da se stalno mora<br />
ispričavati zbog svoje dijagnoze, i u bolnici na<br />
kemoterapijama i privatno.<br />
In tijelo<br />
Ako govorimo o tijelu koje je drugačije, onda<br />
moramo pretpostaviti da postoji jedno tijelo koje je<br />
normalno, ogledno tijelo prema kojem se mjere sva<br />
druga, no znamo da se takvo tijelo razlikuje ovisno u<br />
kakvoj se kulturi nalazimo i o kojem razdoblju<br />
govorimo. Prema tome percepcija poželjnog tijela<br />
podložna je mijeni, što jako dobro možemo vidjeti<br />
tijekom povijest prikazivanja ženskog tijela.<br />
Način na koji promatramo vlastito tijelo unaprijed je<br />
određen za nas društveno-kulturnim utjecajima.<br />
Odluke o našem tijelu donose se i prije rođenja pa je<br />
tako rod tradicionalno predodređen pridodavanjem<br />
roze boje djevojčicama, a plave dječacima. U svome<br />
radu nastojim tematizirati odnos prema vlastitom<br />
tijelu problematizirajući mitologizaciju ženskog tijela<br />
te dominantne strukture tjelesnosti. Kakvo je to<br />
poželjno žensko tijelo? Kakvo je tijelo nepoželjno? Što<br />
čini tijelo ženstvenim? Naposljetku kako razlučiti izbor<br />
od nametnutog, društvenog konstrukta i može li<br />
postojati takav odnos prema vlastitom tijelu?<br />
Off tijelo<br />
U istraživanju za svoj diplomski rad "F20.5" bavila<br />
sam se, između ostalog, reprezentacijom i<br />
vizualizacijom tijela u medicini te poviješću upotrebe<br />
fotografije u svrhe dokumentiranja pacijenata u<br />
mentalnim institucijama. Krajem 19. stoljeća francuski<br />
neurolog Jean Martin Charcot uvidio je važnost<br />
fotografije u svrhe istraživanja zdravstvenih stanja.<br />
Tijekom nekoliko godina i u suradnji s fotografom<br />
Albertom Londeom izdao je tri knjige o histeriji,<br />
psihijatrijskom poremećaju čiji je naziv danas vrlo<br />
rijetko u uporabi, potkrijepljene sa 119 fotografija<br />
pacijentica koje su manifestirale simptome<br />
spomenutog stanja. Njihova tijela fotografirana su u<br />
trenucima napadaja, zgrčena, sklupčana, ukočena, u<br />
ekstazi ili kontorzirana. Fotografiranje je bilo<br />
svojevrsni spektakl, poput predstave, simptomi su<br />
često bili umjetno inducirani, a pacijentice lišene<br />
dostojanstva i ljudskosti. U tekstu "Precarious life: the<br />
power of mourning and violence" Judith Butler navodi:<br />
"Pitanje tko će biti humano tretiran pretpostavlja da<br />
smo prvo postavili pitanje koga se računa i ne računa<br />
kao čovjeka", što me navodi na promišljanje o tome na<br />
koje načine vršimo nasilje nad Drugim tijelima te<br />
tretiramo li Druga tijela kao manje važna?<br />
210
Change language