Gloria Glam 087
Ljetni broj Glorije Glam 2022.
Ljetni broj Glorije Glam 2022.
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
Nekoliko je važnih punktova profesionalnog<br />
života vanserijske umjetnice: nominirana je<br />
za World Press Photo Joop Swart<br />
Masterclass 2020. te je jedna od izabranih<br />
fotografkinja u međunarodnom programu za<br />
nadolazeće umjetnike Parallel – European<br />
Photo Based Platform 2018. i 2021. godine. Uz sve to, dobitnica<br />
je stipendije i rezidencije Dr. Éva Kahán Foundation za 2022. te<br />
finalistkinja nagrade Radoslav Putar 2022. Ona je Glorija<br />
Lizde, fotografkinja čije zaustavljene kadrove volimo. Volimo<br />
kako vidi svijet i grad. Kako ga osjeća. Podijelila je s nama svoje<br />
refleksije o reprezentaciji tijela, pomodnom tijelu, tijelu u<br />
prostoru, licu kao dokumentu, tijelu kao tekstu... Njezin će<br />
rukopis, sigurni smo, biti čestom temom interpretatora.<br />
Reprezentirano tijelo<br />
1896. godine u svom ateljeu Frances Benjamin<br />
Johnston fotografira autoportret. Njezina desna noga<br />
prebačena preko lijeve otkriva slojeve podsuknji, u<br />
jednoj ruci cigareta, u drugoj vrč za pivo, a na kaminu,<br />
iza nje, fotografije muškaraca koje je portretirala u<br />
svom ateljeu. Njezino tijelo snažno je u stavu, dominira<br />
prostorom, portretira se kako želi biti viđena, no<br />
fotografija ostaje u njezinu osobnom arhivu kao<br />
privatan eksperiment.<br />
Fotografskom industrijom toga doba dominiraju<br />
muškarci, a time i njihov pogled. Fotografije žena koje<br />
danas imamo stoga su rezultat stoljeća muškog<br />
pogleda, odnosno gazea, dok ženski gotovo u<br />
potpunosti izostaje. Trebamo se zapitati kakve sve<br />
fotografije nisu napravljene jer nije bilo dovoljno žena u<br />
fotografiji i na koji su način ženski lik i žensko tijelo<br />
reprezentirani u povijesti fotografije i zapravo povijesti<br />
gledanja? Frances Benjamin Johnston fotografirajući<br />
sebe preuzima autonomiju nad vlastitim tijelom i nad<br />
načinom na koji se reprezentira, a koji je u potpunosti<br />
suprotan od načina na koji se fotografiralo žene toga<br />
doba. Stoga se nameće još jedno pitanje; tko ima pravo<br />
pričati naše priče i na koji način?<br />
Zaustavljeno tijelo<br />
Listajući obiteljske albume nakon majčine smrti,<br />
Roland Barthes bezuspješno pokušava pronaći<br />
adekvatnu fotografiju majke: zaključuje da je nijedna<br />
vjerno ne prikazuje, već da su sve samo fotografije nje.<br />
Nakon dugog traganja usklikne: "Evo je!", ugleda<br />
fotografiju koju je naslovio "Zimski vrt", snapshot<br />
napravljen 1898. koji zatim ekstenzivno opisuje u knjizi<br />
"Svijetla komora", ali ne prikazuje. Na fotografiji blago<br />
savinutih rubova i pohabane površine petogodišnja<br />
Henriette stoji uz dvije godine starijeg brata, u<br />
stakleniku. Barthes prepoznaje svoju majku u toj<br />
djevojčici, fotografija evocira njezin duh i karakter.<br />
Nakon prvotnog ushićenja dolazi i shvaćanje,<br />
podsjetnik da majke više nema, da gleda u memento<br />
mori i zaključuje da je fotografija kao medij agent smrti<br />
i prolaznosti.<br />
Barthes fotografiju ne prikazuje jer je nama<br />
bezvrijedna, bila bi samo jedna od tisuću fotografija<br />
neke druge obitelji, neke tuđe djece. Umjesto toga mi je<br />
zamišljamo i projiciramo svoj "Zimski vrt", umećemo<br />
svog člana obitelji kojeg se sjećamo. Gledajući<br />
fotografije u albumima osjećaji su podvojeni, sretni<br />
zbog sačuvanih uspomena i zaustavljenih trenutaka<br />
zaboravimo da gledamo u prošlost, u ono što je nekada<br />
bilo i čega više nema.<br />
"Svaka je fotografija svjedodžba o prisutnosti", kaže<br />
Barthes nekoliko poglavlja prije. Ovom rečenicom<br />
podsjeća nas da smo prolazni, da postojimo u jednom<br />
trenutku, kao što je i sama fotografija trenutak,<br />
snapshot.<br />
Koreografija tijela<br />
Koristeći se vlastitim tijelom kao performativnim<br />
alatom u svojim radovima često se pozivam na druge<br />
autore/autorice i umjetnike/umjetnice. Imam folder u<br />
kojem se nalaze različite pozicije, položaji tijela koji me<br />
zanimaju, a koji bi mi mogli poslužiti u budućim<br />
radovima. U fotografijama položajem tijela ili suptilnom<br />
gestom referiram se na pojedine autorice i autore, ali i<br />
na prikaze tijela iz povijesti umjetnosti, religioznog<br />
slikarstva ili antičkog kiparstva. Izdvojila bih fotografiju<br />
"Majke migrantice" Dorothee Lang sa sugestivnim<br />
govorom tijela. U njezinoj ruci koja počiva na donjem<br />
dijelu brade iščitavam zabrinutost cijele generacije<br />
majki, prepoznajem geste svoje majke. Rad Pine<br />
Bausch ponukao me da oslobodim tijelo, da se krećem<br />
u svojim radovima te da dopustim tijelu da generira<br />
vlastita značenja koja dolaze iz nesvjesnog, iz kretnje, iz<br />
repeticije. Nedavno sam se upoznala s radom Lavinije<br />
Schulz, njemačke plesačice i glumice nevjerojatnog<br />
života koja je u plesu upotrebljavala ekstravagantne<br />
kostime slične ritualnim maskama. Zanimljivo mi je<br />
otkrivati nove umjetnice i umjetnike koji se bave<br />
performativnošću tijela, često i sama radim fotografije,<br />
uglavnom autoportrete, koji nemaju konceptualno<br />
polazište, već su samo ekspresije tijela.<br />
Lice kao lik kao dokument kao sjećanje<br />
Od čega su sastavljena naša lica? Ako bismo<br />
razmislili o svom nosu, svojim ustima, očima ili<br />
razmaku između ušiju, što bismo mogli reći? Nadalje,<br />
jesu li lica naša, pripada li moje lice meni ili je zbroj svih<br />
lica koja su došla prije mene? Uočavam majčinu kosu,<br />
očev oblik nosa, djedovu ušnu resicu, bakine jagodice...<br />
Shvaćam da je moje lice, iako specifično, sastavljeno od<br />
mnogih drugih. To znači da je i moje tijelo izdanak<br />
nekoliko generacija te da su moj karakter, intelekt, duh<br />
i seksualnost također u koleraciji s onima koji su mi<br />
prethodili.<br />
Obiteljsko stablo nije samo pokazatelj našeg<br />
rodoslovlja, ono nam može biti mapa pomoću koje<br />
možemo prepoznati uzorke ponašanja koje<br />
preuzimamo odnosno imitiramo od naših prethodnika<br />
i kakva su nam sjećanja prenesena.<br />
U nastojanju da razumijem prošlost svojih predaka,<br />
koja mi neminovno pripada, u svom trenutnom radu<br />
"Neustrašiva mladost" bavim se životom svoga djeda.<br />
Pregledavajući nakon njegove smrti njegovu ostavštinu,<br />
pronašli smo kutiju starih fotografskih negativa koje<br />
sam zatim skenirala i pregledala. Na tristotinjak<br />
209
Change language