Gloria Glam 087

FOTOGRAFIJA: THE BLOWUP/UNSPLASH
ijelo je povezano s humorom. Ono je
njegov medij. Jedno bez drugog ne
postoje. Nema humora izvan tijela, a
uglavnom je upravo ljudsko tijelo prvo što
nam je smiješno, s kojim se povezujemo, na
koje se oslanjamo i kojem se vraćamo u
pauzama hihotanja. Sa smijehom znamo
imati osjećaj bestjelesnog iskustva. Zato mu
je važno vraćati se, osvještavati sve mišiće koji
su reagirali i sudjelovali u toj obradi smijeha.
Što je humorno tijelo? Dolazi li smijeh "na njega"
iz oblika, ili iz nekih predstruktura koje su ga
takvim učinile? Gdje se "događa" kemija humora?
Kada na nešto reagiramo sa smijehom? Probali
smo ući u trag tim tijelima. Naime...
Ne postoji znanstveni konsenzus o tome što nas
nasmijava, ali se smatra da je prednji režanj na
samom prednjem dijelu mozga taj koji određuje naše
emocionalne reakcije, igra ulogu, zajedno s limbičkim
sustavom. Prednji režanj podijeljen je na dvije
polovice, lijevu i desnu. Lijeva je praktična strana i
preko nje saznajemo jesu li zvukovi i slike koje
doživljavamo šala ili ne. Desna je strana "kreativna
polovica" te određuje smatramo li određenu šalu ili
situaciju smiješnom ili ne. No, prednji režanj ipak ne
može pokrenuti naš smijeh. On ovisi o limbičkom
sustavu, koji se nalazi ispod moždane kore. Limbički
sustav upravlja osnovnim emocijama kao što su strah,
ljutnja i zadovoljstvo, a nakon što dobije poruku iz
prednjeg režnja da se nečemu trebamo nasmijati, šalje
drugu poruku koja pokreće fizički proces smijeha.
Smijanje je i mikrovježbanje (naglasak na mikro).
Jedno istraživanje pokazalo je da 10 do 15 minuta
smijeha može sagorjeti od 10 do 40 dodatnih kalorija
svaki dan. Dakle, mora vam biti STVARNO smiješno
prije nego što primijetite da kilogrami padaju. Iako se
možda ne može mjeriti s posljednjom hit dijetom,
dobar hihot ima izniman učinak na cijelo tijelo.
Uzrokuje kontrakciju 15 mišića lica koji mijenjaju naše
izraze. Također se aktiviraju mišići ruku, nogu i trupa.
Najuočljiviji učinak dolazi od stimulacije zigomatskog
mišića, onog odgovornog za pomicanje gornje usne u
smiješak. Ipak, imajte na umu – kontrakcija mišića u
trbuhu kada se hihoćete može imati neočekivani
učinak na mjehur.
Osjećaj opuštenosti nakon navale smijeha usporediv
je s onim nakon dobrog treninga. Svaka napetost u
vašim mišićima se gubi i endorfini, hormoni koji vam
daju te tople i nejasne osjećaje, oslobađaju se u vaš
mozak. Humori su u ranoj zapadnoj fiziološkoj teoriji
četiri tjelesne tekućine za koje se smatralo da određuju
temperament i značajke osobe. U drevnoj fiziološkoj
teoriji, koja je u Europi još uvijek bila aktualna u
srednjem vijeku, ali i poslije, četiri glavna humora bila
su krv, sluz, koler (žuta žuč) i melankolija (crna žuč);
varijante mješavine tih humora u različitim osobama
određivale su njihovu "tjelesnost" ili "temperamente",
njihove fizičke i mentalne kvalitete i njihove
predispozicije.
"Idealna" osoba imala je "idealno" proporcionalnu
mješavinu svih četiriju; prevlast jednog proizvela bi
osobu koja je bila sangvinik (lat. sanguis: krv), flegmatik,
kolerik ili melankolik. Svaki ten imao je specifične
karakteristike, a riječi su imale veliku težinu (koju su od
tada izgubile): primjerice, kolerik nije bio samo brz u
reakciji ljutnje, već je bio i žutog lica, mršav, dlakav,
ponosan, ambiciozan, osvetoljubiv i oštrouman. U širem
smislu, "humor" je u 16. stoljeću počeo označavati
neuravnoteženo mentalno stanje, neuravnoteženo
raspoloženje, nerazuman hir, "fiksnu" ludost ili porok.
Tako je tijelo počelo poprimati konture "rasformirane"
duše, odnosno jezika. Otkud humor u mozgu pitali su se
tijekom povijesti i znanstvenici i umjetnici, u pravilu –
proizvođači, prenositelji sadržaja. Kako bi to saznali,
tim istraživača skenirao je mozak profesionalnih
komičara kako bi identificirao moždanu aktivnost koja
je uključena u npr. pričanje viceva. U usporedbi s
"običnim" ljudima ili amaterima, profesionalni
šaljivdžije imale su više moždanih aktivnosti u
dijelovima uključenim u proizvodnju humora.
No, sami komičari imali su manje aktivnosti u
regijama povezanim s užitkom i uživanjem u humoru.
Mnoge studije istraživale su područja mozga uključena
u percepciju humora, ali mali broj njih proučavao je
dijelove uključene u proizvodnju humora, potvrdio je i
jedan od istraživača, Ori Amir, neuroznanstvenik sa
Sveučilišta Južne Kalifornije. Istraživači su dobrovoljce
podvrgnuli magnetskoj rezonanci i pokazali im slike iz
crtića bez ikakvog teksta. Svakog su sudionika zatim
zamolili da napiše duhovit opis. Skeniranje mozga
otkrilo je i razlike u "centrima užitka" u mozgu, za koje
se smatra da su uključeni u uvažavanje humora –
osobito u ventralnom strijatumu. Točnije, kontrolna
skupina pokazala je najviše aktivnosti u ovoj regiji, a
slijede ih amaterski i profesionalni komičari koji su
pokazali najmanje aktivnosti u strijatumu. I ne samo to,
aktivnost u centrima za užitak brže je zamrla u
mozgovima profesionalnih komičara nego u
mozgovima ostalih sudionika. Zanimljivo je da je ovaj
pad aktivnosti također povezan s depresijom, rekao je
Amir – pa možda ima (nekakve) istine u stereotipu
"tužnog klauna". Ili, može biti da su profesionalni
šaljivdžije jednostavno naviknutiji na smiješne stvari,
rekao je Amir.
Ali profesionalni komičari pokazali su najveću
aktivnost u područjima temporalnog režnja mozga,
gdje znanstvenici pretpostavljaju da se šale zapravo
"događaju". Drugi pojedinci u kontrolnoj skupini imali
su bitno manju količinu moždane aktivnosti u
temporalnom režnju, potvrdili su istraživači.
Znanstvenici su u spomenutom istraživanju imali i
neovisnu skupinu ljudi koji su ocjenjivali "smiješnost"
viceva i otkrili da su smješnije šale povezane s više
aktivnosti mozga u područjima proizvodnje humora
sudionika studije. Drugim riječima, "pojačavaš
aktivnost, pojačavaš smiješnost".
Formacije, deformacije, humorna preoblikovanja,
sve je to izgleda primarno smješteno u mozgu. Sve je u
najdoslovnijem smislu (kao u popularno-psihološkim
jeftinim analizama) tek "u našim glavama" – a osobito
"to" kako vidimo, čujemo, osjećamo i razumijemo svijet
oko sebe. I sebe same.
207