Gloria Glam 087

život nekako normalno i zapravo
zamišljaš kako bi bilo najbolje završiti
ovaj čemer – luksuznog i ispraznog, a
onda se dogodi da čuješ neku lijepu
pjesmu, vidiš neku lijepu sliku i zaploviš.
Napune ti se oči suzama i osjećaš neke
emocije. Zavidim tim ljudima koji se
mogu prepustiti i sve drugo maknuti te
živjeti cijeli život u poeziji. Osobno to ne
bih mogao, mislim da bih živio u poeziji
depresije. Ipak, volim te trenutke u
kojima živim "samo" u umjetnosti.
Čega se bojite u umjetnosti? Jeste li joj
se ikada potpuno "predali"? Što bi to
zapravo značilo?
- To je kao da kažete "potpuno disao".
Dišeš, pa slikaš, pa...
Postoji taj cijeli ideološki spremnik u
umjetnosti, gdje ljudi vole
nadograđivati slike sebe kao
umjetnika, i onda uvijek kada se priča
o tome – o njihovu radu, gotovo kao da
se priča ni o čemu, ostaje samo ta
izvođačka ljuštura...
- To je uglavnom zato što žele skupo
prodati sliku. Nema ničeg svetog u
umjetnosti, meni je jednako magično
kada kopam zemlju kao i kada slikam.
Jednostavno se izgubim. Postaješ manji
od trave. To je možda taj trenutak
kontemplacije, kada postaješ nesvjestan
i kada počinje nešto drugo, novo rasti.
Ukratko, sve može biti divno i sve može
biti grozno. Umjetnici su bili majstori koji
su ljudima služili. Bachova glazba svirala
se uz jelo da ti lakše ide zalogaj. Nema
smisla od toga raditi nekakvu posebnu
priču. Ljudi su to koji su imali dar da
drugim ljudima pruže neko iskustvo i
užitak. Kao što će nam netko drugi
pružiti nešto što on radi. Čista trampa.
Kako je bilo osloboditi se potrebe za
potvrdom od tzv. umjetničkih
autoriteta unutar vašeg zanimanja?
- Imao sam jako velikih dilema i
previranja i bio sam jako nesiguran. Moj
put je bio pomalo nekonvencionalan,
sam početak mog umjetničkog puta
obilježile su izložbe u Muzeju suvremene
umjetnosti, Galeriji Forum i drugim
institucionalnim mjestima. Ipak, bio sam
na razmeđini. Ali ta je razmeđina bila
prostor slobode. I krenulo mi se fućkati
za sve. Stvorio sam svoj izlog u kojemu to
sve spajam.
Kako je bavljenje interijerom došlo u
vašu poslovnu priču? Dopuštanje
samom sebi da "smijete" to sve. Radite
takve poslovne zamahe...
- Nikada nisam imao problem s
dopuštanjem sebi samome da nešto
smijem ili ne. Kada bi previše razmišljao,
čovjek si ništa ne bi dopustio. To nije ni
hrabrost, već samo: idem probati pa ide
ili ne ide. Puno je ljudi dolazilo i htjelo da
im nešto napravim pa sam ja to
pokušavao. Sve mi je to bilo previše
posla koje mi je oduzimalo ono moje
vrijeme, a onda je došlo druženje s
Deanom Franićem. I to nam je obojici
dalo priliku da uskočimo u posao. I
jednostavno se dogodilo.
Djelujete jako spiritualno kada
objašnjavate svoje poslove, sve zvuči
fatalno, u smislu da se jednostavno
dogodilo, kao da je bilo
predestinirano?
- Ne mislim da je fatalno. Meni je
logično – kako se razdvaja cvijeće, od
slike, od interijera? Naučili smo to
razdvajati, ali ne treba to raditi. Ulaskom
u to dobivamo iskustvo i vidimo da stvari
nisu jednostavne. Nije lako stvoriti
atmosferu interijera. Cijeli tim ljudi stoji
iza kreacije koju mi skiciramo. Kada sam
kretao u priču, mislio sam potpuno
suprotno, jasno. Mislio sam da je to
prefarbavanje zida, stavljanje dvije
stolice i malo cvijeća.
Kako komunicirate s ljudima kada
vas traže da im uredite životni
prostor? Njihov životni prostor...
- Teško komuniciram s ljudima, ali
kada uspostavim komunikacijski kanal,
onda sve teče. Čudno mi je kada ljudi ne
dođu s povjerenjem. To je kao da idete
odvjetniku i provjeravate što on radi ili
kod zubara, a da pritom o tim poslovima
ništa ne znate. Ljudi znaju doći, naruče
posao i onda im ja sve složim, a oni krenu
mijenjati kao da ne mogu shvatiti da je
uvijek pitanje konteksta. A ja im to
radim – slažem im kontekst, dajem im
ideju. To je kao kada mi dođu u
cvjećarnu i pitaju me što ću im složiti u
buket. To nek rade negdje drugdje, ne
kod mene. Zato i plaćaju veću cijenu, jer
dobivaju nešto od mene. Iako, jasno –
moramo se naći na pola puta sa svojim
klijentima.
Kako biste opisali svoja recentna
estetska stremljenja?
- Malo prazno, malo puno.
Ima li u minimalizmu ipak kiča?
- Užasno puno. Pretenciozan je i
besmislen. Minimalizam mi je draži kroz
engleski pogled na krajolik, gdje postoji
tek lijepa livada s dva-tri grma i nekom
lijepom kućom, ili francuski, gdje je sve
izmaltretirano, obrijano i ošišano. I jedno
i drugo je lijepo, zar ne? Pitanje je
intimnog izbora...
Rovinj, kako je došlo do te ljubavi?
- Uvijek su mi bili privlačni brodovi i
barke, ali mi užasno ide na živce to
ljuljanje. Ovo je bio jedini način da
izgleda kao da sam na brodu, a da se ne
ljulja. Prvi red, s pogledom. Vanja i ja
smo putovali u Portofino. Prekrasna
priča. Apartman je bio sjajan. Kulisa je
čarobna, osim što nemaš ničega u
njemu, i onda sam shvatio da mi je Rovinj
sto puta draži. Imaš sve u njemu.
Najdivnije kafiće i restorane. I odlučio
sam Portofino prebaciti u Rovinj. Kupio
sam kukice u Portofinu i one su sada na
ormarima u Rovinju.
Koliko je trajalo uređenje?
- Otprilike dva mjeseca.
Dva mjeseca?!
- Da, moram to brzo urediti jer
nemam živaca. Sve brzo uređujem.
Kako je bilo zamišljeno uređenje,
odnosno jeste li sve komponente
zadovoljili?
- Stan je koncipiran kao hotelska
soba, pied-à-terre. Prozori su glavna
senzacija jer daju čaroban pogled. Taj
mali prostor kao da je citat Portofina.
Pun je malih i velikih ogledala, školjki,
puno slojeva. Puno boja, tapeta. Nacrtao
sam mali crtež brodića koji je sada
obilježje tog stana. Aplicirao sam ga na
salvete, ručnike, pisma. Kupio sam lijep
beštek, lijepe čaše – stan naime, mora
imati svoj miris, svoje boje, svoje stvari.
Moraš se osjećati luksuzno u svom
domu. U ovom stanu odsjedam kada se
zaželim druženja, od jutra do večeri traje
zabava koja završava kasno uveče uz
hranu na nekoj od rovinjskih terasa.
Rovinj je mjesto na kojemu je moja
socijabilnost na vrhu. Kada se zaželim
mira, odlazim u svoju kuću na selo u
blizini. Tamo me čeka veliki vrt koji je
antipod svemu onom što živim u
Zagrebu i Rovinju.
193