Gloria Glam 087

KADA SAM PREVIŠE RAZMIŠLJAO DA NEŠTO TREBAM NAPRAVITI
AUTORSKI, NEŠTO DA BUDEM "JA", NISAM ZNAO NAĆI SEBE
Ta mijena mene održava. Inače, da je
nema, sve bi bilo dosadno. Sjećam se da
sam kod bake i djeda na Pantovčaku
redovito crtao tu jednu zelenu vazu koja
je bila brušena pa su se u njoj presijavale
i druge boje. Naslikao sam tisuće tih
vaza. Stalno sam je crtao.
Ideja intuicije, ideja srca kao nekakvih
alata korisnih za umjetnički proces –
koliko su vam važni, odnosno što vam
znače i kako vam znače, ako smo se
složili da imaju ulogu?
- Nisam ciničan spram tih ideja. To je
jedini način koji poznajem, zapravo.
Nisam puno načitan pa radim sve po
intuiciji. Nekada me to čak i sputava, ako
sam previše involviran. Svako učenje,
svako preveliko studiranje, ako dođe do
kraja pa se ne vrati na početak, postane
otežavajuća okolnost. Intuicija mi je
jedini način prepoznavanja i umjetnosti i
ljudi. Netko je metodičan, filozofičan.
Ipak, uvijek mi je s ljudima sve jasno već
na prvu. Rijetko kada pogriješim. Tako je
i s umjetnošću. Pred neku stvar dođeš i
osjetiš je, možeš imati vreću s cementom
i može doći Beuys i staviti svoju mast
tamo i to te negdje dotakne. Ne znam je
li to zato što je u kontekstu galerije ili jer
je on to postavio, ali je to ta intuicija koju
prepoznajem.
A "sveto mjesto" ljepote u tom
poretku, u tom sustavu vrijednosti
koju suvremena umjetnost
inaugurira/osporava... Kakav je vaš
odnos?
- Ona je jako nužna stvar. U školskom
sustavu, na akademijama nas odučavaju
od ljepote kao dekoracije jer to "kao"
sputava čistoću umjetnosti, a ja mislim
da je upravo suprotno. Dekoracija i
ljepota mogu govoriti same za sebe,
svojim jezikom. Danas je naprosto
relativno i izlišno govoriti o ljepoti.
Ružno je lijepo, trendovi se mijenjaju.
Ljepota je za mene početak odnosa,
početak življenja. Od serviranja stola do
slike. Meni sve to treba biti lijepo.
Ljepota je potrebna ovom svijetu, i ovom
Zagrebu, posebno.
Što je prvo što primijetite na ljudima?
- Lijepe ljude uvijek primijetiš. To je
skoro pa nepravedno. Možda je to i
nekako dobra stvar, s druge strane.
Osobno da sam lijep i super građen,
vjerojatno bih doslovno bio striper, a
ovako izvodim striptiz na drugi način –
pomoću slika, pomoću instalacija,
interijera.
Jeste li nekada imali osjećaj da su
neka vaša izlaganja za vas bila
intimno, potencijalno opasna,
razoružavajuća?
- Ne, uvijek su mi izlaganja bez veze jer
nigdje ne završe. Ovaj je grad jako malen,
to izložimo i to vide oni koji su to
uglavnom vidjeli i prije. Galerije kod nas
nisu povezane, niti to igdje drugdje ide,
nit' se itko time zapravo bavi. Izložiš i
ostaneš izložen to neko vrijeme.
Trenutak izložbe je uzbuđenje, ushit i
onda te bole mišići od smijanja jer sa
svima trebaš biti ljubazan tu cijelu večer.
Bez veze. Meni je ta vrst izlaganja bila
interesantna nakon Akademije, kada sam
tek počinjao. Imao sam tog jednog
prijatelja s kojim sam de facto cijelo
vrijeme bio rival – tko će više, tko će bolje,
tko će dotaknuti samu srž umjetnosti, a
onda jednostavno to splasne kada vidiš
da se uopće ne radi o tome, kada shvatiš
da je to tek lice i naličje. Kao politika i
religija, stvari koje se podupiru.
Konkretno danas imam svaki dan izložbu
jer sam napravio svoj izlog. I svaki sam
dan "izložen".
Crta je, s obzirom na to da nas ona
prati u vašem izlogu i svakoj drugoj
intervenciji u prostorima koje
gledamo izdaleka... Crta je... što biste
rekli?
- Crta je super stvar. Kao ton u glazbi.
Može biti tu: razigrana, raspjevana,
može biti tupa. Meni je Matisse sjajan za
analizu crte, puno sam se na njega
naslanjao i učio od njega, da ta linija
bude raspjevana. Kada gledate njegove
ruke, shvatite da ne crta ruke žene, nego
latice cvijeća koje glade same sebe. Linija
je kao nota u glazbi. S tim da je meni
glazba iznad svega. Ona je taj nevidljiv,
direktan medij. Ne mogu vam opisati
crtu. Ona je nešto sveto. Kao što netko
ima križ, tako ja imam crtu. Dobro pero i
dobar tuš i treba se ruka opustiti. Treba
vremena da progovori ta crta.
U vašim procesima dominira li više
mir ili anksioznost, ovako "na prvu"?
- Anksioznost, mir mi postane
dosadan. Nisam neki meditativan lik.
Rukopis igra važnu ulogu u vašemu
radu. On je poput nekakve štake na
koju se oslanjate – takav je moj dojam
bio kada sam se upoznavao s vašim
radom. Koliko ste dugo njega
uspostavljali? Vidi se da nije
"slučajan", već da je raspisivan...
- Kada sam previše razmišljao da
nešto trebam napraviti autorski, nešto
da budem "ja", nisam znao naći sebe.
Autentičnost je zaista najvažnija
kategorija o kojoj valja misliti. Ni
koncept, ni najbolji glas, ni najbolji potez
kistom i tehnika nisu to i ne mogu to
nadomjestiti. Tekst potpomogne, valjda.
Kako se dođe do autentičnosti?
- Volio bih doći do toga.
Jeste li ikada došli do nje?
- Ne znam. Kada slušaš Gabi Novak,
shvaćaš da ona nije morala dolaziti do
toga. Ona jednostavno osjeća i prenosi
tu emociju. Kada slušaš njezina muža
Arsena Dedića kako on pjeva, daleko
drugačije od nje – ipak, isto savršeno jer
je autentično. Primjer je to i s
Konstraktom na Eurosongu. Možda je
nama bliska jer nas podsjeća na Marinu
Abramović, ali energija je sjajna.
Koja vam je umjetnost najvažniji
pregovarač, izvor inspiracije dok
stvarate svoju?
- Muzika. I slikarstvo, uvijek iznova.
Poezija? Poznata je vaša suradnja s
pjesnikinjom Sonjom Manojlović.
- Da, za poeziju trebaš nekako biti
pripremljen, i rođen. Radiš i živiš ovaj
190