Gloria Glam 087

tetoviranje za nju ima "terapeutski učinak", bez obzira na to s
koje se strane igle nalazila. Sam proces jako je "mindful" jer
tijekom fokusiranja na dio tijela koji se tetovira dolazi i do
osjećaja svijesti o tom dijelu tijela, te se tako stvara i tjelesna i
mentalna poveznica između tattoo umjetnika i klijenta.
Koji su razlozi zbog kojih se netko odluči na tetovažu? Osim
klasičnih motivacija poput "ovo mi je važno" i "ovo mi je lijepo",
Yvonne ističe da postoji i mnogo drugih. "Jedna je djevojka
htjela da joj istetoviram slova L i D na palčeve jer joj orijentacija
u prostoru nije jača strana. Druga je pak dala istetovirati
munju jer ju je udarila munja dok je kampirala. Jedan frend
jako voli glazbu pa smo se poigrali riječima naslova jedne
pjesme, to pretočili u sliku, a potom i u tetovažu. Jedna od
boljih mi je tetovaža koju je jedan arhitekt istetovirao na prstu
– duljinu jednog centimetra. Jednoj su se curi linije na dlanu
križale tako da su formirale anarhijsko 'A' pa sam joj ih onda
zaokružila tetovažom", prepričava Yvonne. Iskustva su brojna
jer svatko dolazi sa svojom pričom. Uočava i trend tetoviranja
radi tetoviranja, iza kojeg najviše leži želja za
samoekspresijom, a koji je podsjeća na vlastite početke, dok se
još pokušavala ispraksirati te se igrala različitim motivima.
Budući da Yvonne radi stick-and-poke tehnikom, odnosno
direktnim ubodom igle bez mašinice (iako se u zadnje vrijeme
okušava i u radu s mašinicom), jedan dio svoje inspiracije vuče
iz starih tattoo praksi poput sicanja, kakve su bile poznate
našim precima. Tetoviranje je jedna od najstarijih ljudskih
djelatnosti, stara kao i samo čovječanstvo, i oduvijek je bilo
važno za izražavanje identiteta.
Najdraža su joj pozadina za tetoviranje hrvatski otoci
tijekom ljeta, zvuk valova i cvrčaka za koji veže neke od
najljepših tattoo uspomena. Kroz višegodišnji rad Yvonne je
sklopila brojna prijateljstva i posebna iskustva. "Imam te neke
klijente s kojima se viđam samo kad se tetoviramo, a
ponašamo se kao najbolji prijatelji, pričamo o svemu i pružimo
si nevjerojatnu količinu podrške. Dogodi se i da zaplačemo,
bilo ja bilo klijent." Za tattoo artista jako je bitno povjerenje
klijenta, ali i to da se razumiju, jer jedino tako mogu jedno
drugome dati nekoliko ugodnih sati i lijepu uspomenu na
nastanak tetovaže.
Što se tiče tetovaža na vlastitom tijelu, Yvonne ističe da je
dosta izbirljiva s obzirom na to da želi ostaviti prostora za
tetovaže i stilove kakvi će se tek razviti oko nje. Na pitanje koja
joj je najdraža tetovaža daje nam dva odgovora. "Na mom tijelu
najdraža mi je tetovaža kravica, koju nažalost ne vidim u
cijelosti, ali krave su mi najdraže životinje i obožavam ih. Za tu
tetovažu i najviše komplimenata dobijem. A na tuđem... Ne
znam, tu sam najgora. Često mi se dogodi da za najrecentniju
tetovažu kažem da mi je najdraža. U moju obranu, to se
događa kada je ta nova tetovaža u nekom novom ili drukčijem
stilu od dotadašnjih", objašnjava Yvonne.
Možda se pitate nije li sam proces zapravo bolan i
neugodan? "Golotinja i tijelo, bol, krv, limfa, znoj, ožiljci, strije,
celulit, masne naslage, madeži, prištići... ne predstavljaju mi ni
najmanji problem", kaže Yvonne. Tetovaže nas mogu upoznati
s ljepotom i raznolikošću ljudskog tijela, jer svako tijelo
drugačije prima tintu. Jednako tako, sve što nam se na papiru
može činiti odvratnim ili sramotnim, u procesu tetoviranja
postaje samo površina za umjetničku ekspresiju i ekspresiju
nas samih, a time se suočavamo s bezazlenošću svega što nam
se na prvu može činiti odbojno ili odvratno. "Radimo trajnu
promjenu na podlozi koja nije trajna i koja je podložna raznim
utjecajima, od izloženosti suncu do prehrane, stresa i bolesti",
objašnjava Yvonne. Samim time, tetovaže nas mogu puno
naučiti i o vlastitom odnosu prema prolaznosti - odluka za
tetovažu nosi sa sobom i implicitnu odluku da će i ona imati
vlastiti put kao i naše tijelo te da neće uvijek izgledati isto.
Prihvaćanje ove jednostavne činjenice može biti važan korak u
prihvaćanju vlastite prolaznosti te prolaznosti našega tijela.
U
svijetu gdje nam se serviraju nerealne slike
ljudskih tijela, nevjerojatno mršavih,
izbildanih tijela nezamislivih proporcija, u
svijetu gdje su ideali ljepote prešli u prostor
hiperrealnog i neostvarivog, vrlo je lako
osjećati anksioznost ili manjak
samopouzdanja koji proizlaze iz naših "nesavršenosti". Čini se
da danas imamo nekakvu neobičnu pretjeranu svijest o
vlastitoj tjelesnosti: možda ne čak toliko o samom osjećaju
sebe unutar vlastitog tijela, što bi bilo poželjno, nego puno više
o tome koliko nam je tijelo u raskoraku s društvenim idejama
toga što bi tijelo trebalo biti. Oko nas je sve puno savjeta za
zdrav život, kako svoje tijelo dovesti u pravu formu, kako
napraviti dobar vježbački režim, kako se riješiti prištića, strija,
celulita, masnih naslaga, koje proizvode treba kupiti kako
bismo svoje tijelo transformirali u tijela fotošopiranih modela.
Naravno, svima nam je jasno da "umjetnica mora biti zdrava",
ali nema ništa zdravo u tome da živimo u osjećaju rastuće
nelagode ili tjeskobe u vlastitoj koži. Kad uzmemo ovo u obzir,
tetoviranje se može činiti gotovo subverzivno – ono je
podsjetnik na našu fundamentalnu prolaznost, a tako i na to
koliko je naša opsesija (savršenim) tijelima pogrešna i
pretjerana. Ono je podsjetnik da je ljudsko tijelo prije svega
samo po sebi umjetničko djelo, neovisno o tome u kakvim se
oblicima i s kakvim (ne)pravilnostima pojavljuje, i da u samom
osjećaju bivanja u vlastitom tijelu postoji ljepota koje smo
malokad istinski svjesni. Tetovaža je tu samo nastavak,
dodatak, još jedan potez kista – naš (i umjetnikov) potez kista
na platno kakvo je već stvorila priroda. Ona je samo podsjetnik
da je nekad lijepo prigrliti spontanost i jednostavno uživati u
postojanju unutar svoga tijela, a i prigrliti sve promjene koje
vrijeme za njega nosi.
Yvonne Tadić,
majstorica
stick-andpoke
tetovaža
171