Gloria Glam 086

Iako u regiji ne radiš, recimo, mainstream projekte,
možeš li na primjeru Netflixovih serijala reći što je
najniža kvaliteta projekta na koji bi pristala? Odnosno,
ne najniža, nego što bi bez problema radila?
- Meni ti se malo toga sviđa. Nažalost. Ja bih voljela da me
više stvari zanima i veseli, ali prilično sam zahtjevna kad je
riječ o serijalima, filmovima i kazalištu. Uglavnom se sve svodi
na scenarije koji su, nažalost, vrlo često loši, isprazni, dosadni
i plošni. Ne znam ti odgovoriti na pitanje koja je najniža
kvaliteta projekta na koji bih pristala, ali znam ti reći da ne
mogu izgovarati loše napisane rečenice i igrati likove koji su
funkcije. Gledam serijal "The Wire" ili "Succession" i kako da
nakon toga gledam "La Casa de Papel", naprimjer, ili "Emily
in Paris". Da ti odgovorim na pitanje: ako ne radim zbog
novca, onda ne bih mogla raditi ništa što nije barem solidno
napisano. I, naravno, ako mi nije omogućena sloboda da
istražujem i igram se na projektu, onda bih radije svirala na
ulici za novac nego se mučila u projektima u koje nimalo ne
vjerujem.
Jesi li sretna?
- Jesam, uglavnom. Sretna sam osoba često. Nisam uvijek,
ali je sreća i biti u redu s tim da nisi uvijek sretan. Volim i
voljena sam. Sretna sam danas. I nesretna sam bila, ali i to je
sreća, uglavnom. Svašta se događa kad si nesretan, ako si
voljan pogledati u sebe i vidjeti čega sve tu ima. Ne bih svoje
nesretne trenutke mijenjala ni za što. Ne bih ni znala da sam
danas sretna da nekad nisam bila nesretna. I tako, ukrug.
Sve se mijenja, sve prolazi, mrak je pa je svjetlo, noć je pa je
dan, sreća je pa nije... Mislim da sreća leži u prihvaćanju svega
što jest. Sad. Tako kako jest. Baš tako.
Što bi se trebalo dogoditi da kažeš "To je to, uspjela sam"?
- Da osvojim, recimo, Zlatnu palmu. Mogla bih odmah
zahvaliti, nakloniti se i otići saditi masline. Šalim se. Sadit ću
masline i bez Palme. Ne znam, Slavko. Tek mi je 31. Možda mi
sad uspjeh predstavlja odlična uloga, možda će mi sutra uspjeh
biti odgojiti dijete, odgojiti čovjeka. Uspjeh je meni i kad
svladam vožnju po Beogradu, naprimjer. Kad napravim juhu,
recimo, i to je uspjeh. Kad nasmijem svog dečka. Tako... Svašta
je uspjeh, s obzirom na to da ga nismo definirali.
Kakav je osjećaj znati da su muški kolege bolje plaćeni od
tebe? Što misliš da se mora dogoditi da se to promijeni i
jesmo li mi muškarci dužni voditi tu borbu pa zahtijevati
da nam kolegica bude jednako plaćena?
- Naravno da tvoja dužnost nije da išta zahtijevaš, ali ako
dođeš na set i kažeš da ne želiš raditi ako nisi plaćen kao tvoja
kolegica, onda ćeš biti jako dobar kolega i feminist, i to je jako
važno. Ja, recimo, zahtijevam da sam jednako plaćena kao i
muški kolege. Naravno, ako imamo isti dan snimanja i
veličinu uloge. Postala sam nemilosrdna što se toga tiče i
upravo je to da ja moram biti nemilosrdna problem. Ali nije tu
samo riječ o financijama. Evo, ti si snimao dosta serijala u
Hrvatskoj. Zašto gledamo iste muške face iz serijala u serijal,
a glumice mijenjaju kao na traci? Da ne idem još dalje i
govorim o tome da je glumcima dozvoljeno da budu mršavi,
visoki, debeli, ovakvi i onakvi, dok se ženama ne oprašta ni
starenje, ni debljina, bore ili način života. Promjene se
događaju sporo, najsporije, ali ipak se događaju. Važno je
voditi dijalog o ovoj temi, pa čak i kad se čini da ste sve o tome
već rekli.
Zašto u Hrvatskoj nema solidarnosti među glumcima? Ili
se varam? Osjetiš li podršku?
- Mislim da je otpočetka pogrešno postavljena teza da smo
svi konkurencija i da se svi borimo za iste uloge. Malo je
tržište, mala je kinematografija i samo iz tog razloga rađa se
frustracija i zavist, jer se osjećate odbijeno ako ne radite.
Frustracija je vrlo česta i svi je osjetimo, samo je pitanje što
činimo s njom. Hranim li je i podupirem pa strahujem da ću
se jednog dana probuditi nesretna i gnjevna ili radim na tome
da vidim što ta frustracija jest, zašto sam neostvarena, što
me boli i zašto. Ja prirodno nisam ljubomorna osoba, ali
naravno da osjetim zavist kada gledam, primjerice, kolegice
iz većih zemalja koje imaju više prilika i mogućnosti. Ali ta
frustracija i zavist takav su gubitak energije i vremena. Iza
toga se skriva uvjerenje da za tebe ne postoji prostor na
svijetu. I da, naravno da i u nas osjetim zavist, ali osjetim i
podršku. Ljudi koji su dobro sami sa sobom znaju se veseliti i
tuđim uspjesima, a ja se nastojim okružiti takvim ljudima.
Neću te pitati kad će brak i djeca, ali imam osjećaj na
temelju naših razgovora da se užasno bojiš da ne bi bila
"dobra" majka, što god to značilo. Ako sam u pravu,
zašto, pobogu? Ako nisam, opali mi šamarčinu.
- Naravno da se bojim roditeljstva. Prestravljena sam. Ne
znam želim li ili ne želim. Ujutro sanjam o troje djece, već
popodne shvatim da toliko volim svoj život da ga ne bih
mijenjala ni za što. Imam 31 godinu, to su moje trenutne
more. Osjećam majčinske instinkte oduvijek, ali što sam
starija, to su mi moja sloboda i komocija dragocjenije. Čudna
mješavina osjećaja.
Da imaš frajera koji se boji tvog uspjeha, bi li ga ostavila
ili bi umanjila uspjeh?
- Sklona sam umanjivanju same sebe. Prije deset bih
godina možda i bila u odnosu s frajerom koji je neostvaren i
koji se plaši samog sebe, no danas više ne bih. Radije bih bila
sama. Dosta mi je mojih nesigurnosti, ne bih se mogla nositi
još i s nesigurnim frajerom.
Ako postoji nešto što sama proizvodiš, a koči te u
ostvarenju svih snova, što bi to bilo?
- Možda je to lijenost. Da se razumijemo, radoholičar sam,
kad radim, radim 200 na sat, ali isto tako kad ne radim, onda
zbilja ništa ne radim. Možda nije lijenost, nego prirodni
dalmatinski zen (smijeh). Možda je to samo smirenost. Ne bih
rekla da nisam ambiciozna, ali nisam ni sumanuto nabrijana.
Go with the flow. Ne pada mi na pamet otići, naprimjer, u
London, ili ne daj bože L.A., i tražiti posao. Eto, to mi se ne da.
Kad si ljuta na sebe, zbog čega si ljuta?
- Prečesto sam ljuta na sebe, pa sam ljuta i zbog toga što
sam ljuta na sebe. Ali trudim se malo se više voljeti. Pomaziti
se. "Pomazi se malo", rekao bi moj Bane. "Poljubi se u rame."
Napredujem polako. Recimo, poslije svakog određenog
treninga kažem si tiho: "Bravo!"
59