Gloria Glam 086

ŠTO SVE ČINIMO KAO
POJEDINCI DA BISMO SE
OSJEĆALI PRIHVAĆENIMA
TIHANA:
Ono što najčešće činimo da bismo se osjećali
validirano i "priznato" je poništavanje samoga sebe.
Tako smo odgojeni, takvo nam je školstvo, sistem.
Ne potiče se kreativnost i individualizam, nego
poslušnost, "uklopljenost", općenitost, ne prašta se
drugačijost, ako stršiš, bivaš poklopljen i
ukalupljen. Ostati "svoj" u takvom društvu prilično
je izazovan zadatak. Meni nepodnošljivo privlačan.
SLAVKO:
U današnje vrijeme, nažalost, jako puno toga, ali
najčešće utišavamo svoj glas. Koliko puta nešto
prešutim jer mi se čini da nije vrijedno potencijalnih
gubitaka. A onda se noćima vrtim u krevetu ljut na
sebe i dobijem rozaceju. Ili psorijazu. Nešto od toga
imam. Ja, osim toga, često lažem da sam gledao
neki film o kojem se priča u društvu. Ne znam zašto.
Ne da mi se objašnjavati. Nisi to gledao, pa kako, to
je antologija, to je ovo, to je ono. Poštedim se
opravdavanja. Dovoljan mi je onaj moj progonitelj u
glavi koji ima visoke kriterije za mene.
MIT O VELIKOJ PARTNERSKOJ
LJUBAVI ILI LJUBAV KAO TAKVA
TIHANA:
Svog obožavanog partnera upoznala sam u trenutku kada sam
se, ne događa se često, nažalost, odlučila isključivo baviti
sobom. Kad sam zasukala rukave i spremila se na taj rudarski,
zahtjevan posao učenja kako se to bira sebe, odnosno što
uopće znači sintagma ljubav prema sebi - baš u tom trenutku
upoznala sam svog čovjeka. Nije da se nisam zapitala trebam li
možda ipak biti sama, da napokon razotkrijem tko sam i zašto
sam ovdje. Nije bilo moguće. Shvatila sam da se ne mogu
odvojiti od čovjeka kojeg volim i da ne moram biti sama da bih
nastavila svoj proces. Netko o sebi uči u samoći. Netko najbrže
učenje upija kroz odnos. I dobila sam upravo onog koji mi i u
odnosu pruža autentičnu slobodu. Uz kojeg postajem bolja i
slojevitija osoba. I to je moj put u ovom trenutku života. Toliko
smo različiti i dobivamo različita učenja. Partnerski odnos
samo je jedan format ljubavi. Ja vjerujem u ljubav kao stanje.
To je moje gorivo.
SLAVKO:
Ljubav je obavezna. Čovjek je društveno biće, mislim da smo
ostvareni kad dijelimo s nekim život, kad nam je bitno da
nekoga usrećimo, kad nismo možda sebi samima na prvom
mjestu iako bismo zapravo i trebali biti sebi na prvom mjestu,
ali ne znam, meni je puno ljepše kad sam u funkciji nekog
drugog. Ta ljubav uopće ne mora biti partnerska. Obitelj,
prijatelji, kućni ljubimci, pa čak i publika. Ja samo znam da se
najbolje i najostvarenije osjećam kad je nekome drugome
dobro zbog mene.
SUSRET S NAJVEĆIM STRAHOM
TIHANA:
Mislim da su dva najveća straha strah od smrti i strah od ludila. Svi
ostali strahovi samo potječu iz gore navedenih. Strah od neuspjeha
također je strah od smrti, od smrti slike koju predstavljamo na van,
sliku koju smo osmislili za druge ljude, društvene mreže itd. Tko smo i
što smo kad nismo majka, kći, glumica, kozmetičarka, sestra? Strah od
onoga što ostaje kad nema nijedne etikete, nijedne "priče koju
pričamo", kad nas ništa izvanjsko ne određuje, kad smo sami sa sobom?
Prilično je zastrašujuće uploviti u tu avanturu istraživanja samog sebe.
SLAVKO:
Mislim da se ne bojim smrti i otkako sam nedavno imao iznenadni
smrtni slučaj u obitelji, stalno svima naglašavam da i ako mi se slučajno
sutra nešto dogodi, imao sam brutalan život i nitko ne treba tugovati za
mnom. Toliko je organski bojati se nepoznatog. Zato nas smrt
zastrašuje. I što nam preostaje nego živjeti inspirirano, biti koristan i
biti sretan. Smrt je možda samo početak nečeg boljeg. Ja se više bojim
demencije i da ću nekome biti na grbači. To je moj stvarni strah.
41