Gloria Glam 086

#girlpower
NOVA
POSLOVNA
KULTURA
GEN-Z
tekst INES MADUNIĆ
FOTOGRAFIJA: PROFIMEDIA
Kad sam tek počela raditi, odnosno kad sam
diplomirala i sa studentskog prešla na
autorski ugovor, moja mama nikako nije mogla
shvatiti zašto mi poslodavac nije jednostavno
dao ugovor o radu. Što je moj autorski ugovor
dulje trajao, to je ona bila zbunjenija. Radila je
u potpuno drugačijoj poslovnoj kulturi i uvijek mi je govorila da
tražim taj ugovor jer sam ga zaslužila. Nije da ja nisam vjerovala u
to - znala sam da sam zaslužila i da dobro radim, među ostalim jer
je to bio i feedback mojih šefova - samo sam znala da to neće
uroditi plodom. A i povrat poreza je bio lijep dodatak. Ironija je
bila u tome da, kad su mi konačno predstavili taj ugovor o radu, ja
u tome nisam vidjela ništa pozitivno. Manja plaća, sve više posla,
sve manje zadovoljstva, nema više povrata poreza... Jedino
pozitivno za mene, osim činjenice da mi nakon pet godina rada
konačno kreće staž, bila je mogućnost kupovanja na rate. Ni s
time se nisam usrećila, ali o tome neki drugi put. Baš kao što je
moja mama bila zbunjena pojavom da radim više od osam sati
dnevno svaki dan i svaki treći vikend bez ugovora o radu, baš su
tako danas zbunjeni svi koji čuju da je netko dao otkaz iako ima
ugovor, dodatke, godišnji od 21+ dana i nitko ih ne zlostavlja.
Čak nisu otišli zbog veće plaće, već je dobar dio njih odlučio
krenuti u poduzetničke vode, ali nikad nisam poznavala više
ljudi koji su otvorili obrt ili potpuno promijenili karijeru.
The Great Resignation ili The Big Quit, tako su taj "pokret"
nazvali Amerikanci, koji su izračunali da je prošle godine više
od četiri milijuna ljudi u toj zemlji dalo otkaz. Dakle, više nego
što trenutačno ima ljudi s prebivalištem u Hrvatskoj. Ako ste
na LinkedInu, tijekom siječnja bilo je nemoguće pratiti sve te
promjene poslova. I baš kao što je moja mama bila zbunjena
poslovnom kulturom u kojoj sam ja započela karijeru, tako su
mnogi danas zbunjeni ovom promjenom. Da, poslovna kultura
još se jednom mijenja i ništa više neće biti kao prije. Rad od
doma nekad je bio nezamisliv, danas nitko i ne razmišlja o
potpunom povratku u ured. Nije praktično.
Među zanimljivijim trendovima koji su sve glasniji - i to
unatoč inflaciji - micanje je fokusa s plaće prema zadovoljstvu.
Iako su milenijci bili proglašavani razmaženima jer žele voljeti
svoj posao, generacija Z stvari gura još dalje. "Imam para, nije
sve u skupim stvarima", kaže Kuku$, i u pravu su. Nije stvar u
novcu jer za najmlađe zaposlenike novac se podrazumijeva -
bez njega neće raditi. Naše romantizirane priče o
preživljavanju s 2500 kuna, kolika nam je bila plaća, zanimaju
ih jednako kao i nas priče o tome kako su naši roditelji izgradili
kuće, vikendice i stanove s plaćom koju mi imamo danas, a mi
jedva skupimo za stanarinu i režije. Prošlost je u prošlosti i to
bi nas trebalo veseliti. Umjesto da se smijemo tim
20-ineštogodišnjacima koji traže prosječnu plaću iako nemaju
10 godina iskustva, trebamo ih podržati u tome. Uostalom, tko
je nama svima kriv što smo vjerovali da nismo dovoljno dobri
da bismo tražili tu plaću ili taj ugovor ili taj slobodan dan koji
smo zaradili? Kao što bi moja mama rekla: Jesi li ti prosječna?
Ako nisi, zašto si zadovoljna prosječnom plaćom?
Čujem često kako su mladi razmaženi jer dolaze na tržište
rada prepuni samopouzdanja, a bez ikakvog iskustva i znanja.
Trebali bi učiti od starijih, i to je, naravno, istina, ali samo
djelomična. I mi bismo trebali učiti od njih jer mnogi od njih
rade poslove koji nisu postojali kad smo mi počinjali - a to je
bilo prije 10 - 15 godina. Mi njihov posao također ne znamo,
a morat ćemo ga naučiti ako želimo napredovati.
Sjetimo se, bilo je to prije tek nekoliko godina, kad su naslovi
vrištali kako su milenijci "ubili" cijeli niz industrija - od
dijamanata, salveta i slamki do kabelske televizije, golfa...
Proglasili su nas razmaženom, nezrelom generacijom koja ima
problema s narcizmom. U usporedbi s generacijom Z, doduše,
ispadamo sveci. Kratkim guglanjem doznajem da oni polako,
ali sigurno ubijaju trgovačke centre, korištenje gotovine i -
industriju dijeta. O, ne. Zvuči grozno, zar ne? Ako k tome uspiju
ubiti i toksičnu poslovnu kulturu, koja od njih i svih nas traži da
živimo kako bismo radili, za plaću od koje ne možemo živjeti, i
sve to dok nam nitko ne pokazuje kako nas cijeni... Možda ću
im onda i oprostiti povratak niskog struka. Ja sigurno neću
ponovno eksperimentirati s time, ali dovoljno sam toga prošla
da znam da svi moraju naučiti lekciju na svojoj koži.
218