KUŠ! oktobar 2022.
Kulturno-umetnički špajzoktobar 2022.broj 81
- Page 2 and 3: SADRŽAJKulturno-umetnički špajzb
- Page 4 and 5: piše: MoonQueenfotograše: Miona S
- Page 6 and 7: 6Proizvodnja ovih keramičkih druga
- Page 8 and 9: 8Miona kaže da najviše voli da pr
- Page 10 and 11: 10izvor slike: Wikimedia Commons
- Page 12 and 13: piše: Nevena StajkovićRoman Dnevn
- Page 14 and 15: Ukrštaj poetskog idruštveno-aktiv
- Page 16 and 17: piše: Iva Pažinizvor slike: Wikim
- Page 18 and 19: izvor slike: Musica KaleidoskopeaNa
- Page 20 and 21: 20se samo da je početkom 20. veka
- Page 22 and 23: SVEĆA NAVETRUpiše: Pavle R. Srdi
- Page 24 and 25: završila kao „lepota zamrznuta u
- Page 26 and 27: NE JA- O PREDSTAVISAMJUELA BEKETApi
- Page 28 and 29: Cena snova -Netfliksova serijaThe S
- Page 30 and 31: Primer odlične promene leži u či
- Page 32 and 33: 32piše: MoonQueenilustracija: Nata
- Page 34 and 35: 34U prethodnom broju pisali smo o
- Page 36 and 37: 36
- Page 38 and 39: ANTIKOLONIJALNIMUZEJpiše i fotogra
- Page 40 and 41: 3.4.5.Kada kažemo „afrička umet
- Page 42 and 43: 42MORANA
- Page 44 and 45: Kulturno-informativni centar„Budo
- Page 46 and 47: Glavni hol KIC-a rezervisan je za i
- Page 48 and 49: intervju vodila: Nevena Stajkovićf
- Page 50 and 51: 50foto: Nikola Đaković
Kulturno-umetnički špajz
oktobar 2022.
broj 81
SADRŽAJ
Kulturno-umetnički špajz
broj 81, oktobar 2022.
Tim:
Urednica:
Jovana Nikolić
Lektorke:
Nevena Stajković
Aleksandra Vujić
Art tim:
Ana Lončar
Jovana Lukić
Jovana Nikolić
Srećko Radivojević
Aleksandar Simonović
Jelena Tizić
Autori:
Igor Belopavlović
Sanja Gligorić
Tisa Milić
Jovana Nikolić (MoonQueen)
Ivana Pavićević
Ana Samardžić
Pavle R. Srdić
Nevena Stajković
Marko Vesić
Aleksandra Vujić
Tamara Živković
Saradnici:
Aida Orahovac Kuč
Iva Pažin
Svetlana Savić
Autor ilustracije
na naslovnoj strani:
Srećko Radivojević
Reč urednice
str. 3
Sonja Delone,
Električne prizme
str. 10
Ukrštaj poetskog i
društveno-aktivističkog:
uslovi korišćenja,
Ognjen Obradović
str. 14
Sveća na vetru
str. 22
Cena snova
– Netfliksova serija
The Sandmen
str. 28
Jedno veliko i jedno malo
– ništa
str. 36
Morana
str. 42
Intervju: Suzana Su Vulović
str. 48
Strip Larpurlartizam
str. 58
Miona_ceramics
str. 4
San Petra Rajića
str. 12
Svet Nađe Bulanže
str. 16
Ne ja
(o predstavi Samjuela Beketa)
str. 26
Zaboravljene ratne heroine
srpske istorije
str. 32
Antikolonijalni muzej
str. 38
Kulturno-informativni centar
„Budo Tomović”, Podgorica
str. 44
Nije to što mislite!
str. 56
2
REČ UREDNICE
Dragi ljubitelji KUŠ!-a, verni ili novi čitaoci, pred vama je poslednji broj
u kojem vam se obraćam sa njegove treće strane, tj. sa pozicije urednice.
Iskoristiću zato ovu priliku da vam se svima zahvalim na pažnji, vremenu
i poverenju koje ste nam ukazali tokom proteklih šest godina, uz obećanje
da će u budućem periodu, ukoliko dođe do promena u radu našeg časopisa,
one biti samo nabolje. Na mestu glavne i odgovorne, od sledećeg meseca,
naći će se naša divna Nevena, čiji ste stil pisanja mogli da upoznate kroz
tekstove rubrike Čitam i skitam, kao i mnoge intervjue i razgovore sa mladim
i kreativnim umetnicima koje je vodila. A kako je KUŠ! uvek bio oaza ženske
solidarnosti, podrške i prostora za izražavanje, napredovanje i usavršavanje
(što ova smena uredništva takođe pokazuje), oktobarski broj vam donosi i
nekoliko zanimljivih priča o radu i stvaralaštvu značajnih junakinja i umetnica,
kroz istoriju, kao i danas.
U muzičkom uglu čitaćete o pedagoškoj karijeri kompozitorke Nađe
Bulanže i uticaju koji je kao pedagoškinja ostavila na razvoj zapadne muzike 20.
veka, zatim zanemarenim i gotovo zaboravljenim srpskim ratnim heroinama s
kraja 19. veka, a tu je i jedna slika umetnice Sonje Delone čija će nas električna
svetlost povesti u kraće jesenje dane i duže noći. Ovog puta intervju smo
uradili sa Sonjinom savremenom koleginicom, slikarkom Suzanom Su Vulović,
dok je tema Mladih i kreativnih keramika Mione Stefanović i njen bajkoviti svet
drugara iz mašte. Nad svima njima, kao i nama, još od paganskih vremena, bdi
boginja Morana, drevna zaštitnica ženskih poslova.
Oktobarske dane vam predlažemo da ispunite i šetnjom do Muzeja
afričke umetnosti i obiđete novu izložbu Antikolonijalni muzej, ili, ukoliko se
tokom meseca nađete u Podgorici, posetite neku od izložbi njihovog Kulturnoinformacionog
centra, koji je tema naše ovomesečne Razglednice. Pogledajte
predstavu Samjuela Beketa Ne ja, ekranizovanu verziju Sendmena, pročitajte
pesničku zbirku Ognjena Obradovića Uslovi korišćenja ili se vratite klasicima
– Čarnojeviću i Crnjanskom, i podelite svoje utiske o ovim delima sa nama.
Blag oktobar i još puno čitanja i druženja sa ekipom KUŠ!-a želi vam
Urednica,
Jovana Nikolić
Pišite nam Vaše predloge, kritike, sugestije,
pitanja i pohvale, naša adresa je:
casopiskus@gmail.com
3
piše: MoonQueen
fotograše: Miona Stefanović
„Jesen je živopisna, moderna,
mirišljava, prepuna detalja. To
je moje omiljeno godišnje doba
za šuškanje, modiranje, za
mistiku, šetnju… ”
Miona Stefanović
4
MLADI I KREATIVNI
U oktobru vam predstavljamo brend Miona_ceramics iza čijeg
imena stoji Miona Stefanović, umetnica koja sebe opisuje kao
nekoga ko voli slikanje, planinu, sport, buvljake i izmišljene
priče. Predmeti koje pravi od porcelana – vaze, lampe i šolje
– uglavnom predstavljaju stilizovana i nasmejana lica junaka
koji kao da su stigli iz bajkovitih priča i starih legendi ne bi li
nas podsetili na lepotu življenja i uneli nam u svakodnevicu
dah dečje nevinosti i vedrih boja. Miona kaže da su likovi koje
pravi njeni izmišljeni drugari, oni koji nam prave društvo, rade
domaće zadatke, piju kafe i vina sa nama, pričaju priče pred
spavanje, čuvaju nas od mraka i čudovista ispod kreveta. Oni
su obično-neobične ličnosti iz naših života, detinjstva, sa pijace,
iz komšiluka, slušaju nas, inspirišu, teše i vole.
5
6
Proizvodnja ovih keramičkih drugara
odvija se u Mioninom „magičnom ateljeu”
na Vračaru koji ona opisuje kao atelje
čudesa u kojem je sve moguće (poput
Đepetove radionice. Ili Priče o igrackama.
Postoje sumnje da se, kada umetnica nije
prisutna, u ateljeu organizuju igranke i
žurke.) Materijal od kojeg se predmeti
prave je najčešće porcelan, najfinija i
načistija glina, teška za manipulaciju i
rad, koje se peče na 1.250 stepeni i više.
Porcelan je veoma inspirativan materijal,
kaže Miona, jer je bele boje po kojoj
može da se šara, crta i slika, da se prave
teksture i reljefi. „On je prvenstveno masa
spremna za intervenciju i manipulaciju,
a potom oblikovano platno koje čeka
najlepši deo – boju i oslikavanje.”
MLADI I KREATIVNI
Mionin posao je oblikovanje gline, tačnije,
keramike, a osim toga bavi se i slikarstvom,
jogom i osmišljavanjem knjiga za decu.
7
8
Miona kaže da najviše voli da pravi
rasvetna tela i vaze jer ima utisak da oni
najviše utiču na prostor u kome boravimo,
i imaju najveću interakciju sa vlasnicima.
Ipak, glavni odgovorni kriterijum svakog
novog kreativnog procesa jeste njen lični
osecaj u terenutku stvaranja, zbog kojeg
je „sve u igri i sve je moguće”.
MLADI I KREATIVNI
„Svoje predmete, proizvode, umetnine i njihovu
priču, lični stil, horoskopski znak i život osmišljavam
isključivo ja, po svom trenutnom raspoloženju. Na taj
način nastaju njihove ličnosti različitih karaktera, sa
valunzima u raspoloženju, usponima i padovima, od
euforije do anksioznosti, od dizel do hipster fazona...
I starke i najke dolaze u obzir”, objašnjava Miona.
„Mionina keramika” zapravo je deo šireg brenda Gallery 1250, koji
već deset godina postoji i koji živi zahvaljujući njenim prijateljima
i kolegama, a poput našeg časopisa, i on je osmišljen spontano i
uz piće, vođen idejom da se moderna keramika i dizajn približe
domaćoj publici. Uz želju da opstanu u struci i nakon završenog
fakulteta, ovi talentovani ljudi postigli su svoj cilj i postali prva
autorska galerija keramike kod nas.
Na kraju, Miona je pozvala nas i vas da se ove jeseni uputimo u
njihovu galeriju u Čumićevom sokačetu, lično pogledamo njihova
dela, upoznamo se, družimo i edukujemo o radu u keramici, te
razmenimo ideje kao i čašicu ili šoljicu razgovora.
9
10
izvor slike: Wikimedia Commons
SLIKA MESECA
SONJA DELONE
ELEKTRIČNE PRIZME
piše: MoonQueen
Tokom oktobra dani se sve očiglednije i naizgled brže
skraćuju, ulična svetla se pale sve ranije, a mi smo odavno
prestali da ih primećujemo i da u njihovom odsjaju nalazimo
nešto magično. Zato je naša oktobarska slika meseca delo
koje za temu ima upravo sjaj ulične rasvete i fasetirane
odbleske veštačke svetlosti na gradskim ulicama. U pitanju je
slika Električne prizme francuske umetnice ruskog porekla,
Sonje Delone, nastala 1914. godine, na kraju jedne ere koju je
obeležio ekstreman tehnološki napredak, i na pragu nove, koja
počinje Velikim ratom, ali i pojavom električnog osvetljenja
širom svetskih centara. Na tom prelazu epoha nemali broj
umetnika, pripadnika različitih modernističkih umetničkih
pravaca, potrudio se da na sebi svojstven način zabeleži utiske
i fascinacije koje je novo moderno doba, doba brzine i mašine,
kako su futuristi govorili, donelo ljudskom rodu. Jedna od njih
bila je i Sonja Delone.
Inspirisana lepotom modernog života, najpre električnom
svetlošću i železnicom, Sonja Delone je u svom radu
godinama pravila osvrte i omaže ovakvoj vrsti civilizacijskog
napretka. Zajedno sa mužem Robertom Deloneom, osnovala
je likovni pokret nazvan orfizam koji je odlikovala upotreba
jakih boja i geometrizacija oblika, što se može videti i na
Električnim prizmama. Ova slika je 1914. godine izložena
na Salonu nezavisnih u Parizu, zajedno sa drugom verzijom
slike Karusel svinja, čiji je autor bio Sonjin suprug. Obe slike
impozantnih dimenzija za temu imaju proslavu moderne
poezije i modernog života, s tim što se umetnica poigrava i
preispituje jedan od najvažnijih elemenata slikarstva, svetlost,
koja pojavom električnog osvetljenja doslovno menja
posmatračev pogled na stvari.
Transformacija prirodnih boja pod veštačkim svetlom noćna
je mora svakoga ko je želeo da uhvati bitan momenat lošom
kamerom telefona, a zavisnost percepcije stvari od vrste
njenog osvetljenja muke su bliže čoveku s početka 21. veka
nego umetničinim savremenicima. Ipak, Sonjini diskovi naizgled
nerealnih, a suštinski samo koncentrisanih i nerazblaženih
boja prizme, koncentrično se šire od svog svetlosnog centra
podsećajući nas da u isto vreme svetlost, osim što je profana
i svakodnevna pojava, uvek zadržava i svoju mističnu ulogu.
Zbog toga se njene Električne prizme mogu posmatrati kao
dvojaki potencijal svetlosti, ovozemaljski, praktičan, moderan,
ali i svevremeni, gotovo kosmički. Ovom slikom Sonja Delone
je pre više od sto godina šematski pokazala dimenziju kretanja
nečega što je našem oku bilo i ostalo nevidljivo, ali čemu smo
dali simbolično značenje najbrže pojave na svetu – brzina
svetlosti. Razmislite o tome kada se u sveže oktobarsko
predveče nađete na ulici u kojoj se svetiljke popale u sekundi,
i kao po diktatu neke više nebeske sile promene prizmu
posmatranja i boje sveta oko vas.
11
piše: Nevena Stajković
Roman Dnevnik o Čarnojeviću predstavlja kompozicioni, narativni,
žanrovski i stilski prevrat u našoj književnosti. Upravo upliv dnevnika,
bajke, predanja, dokumenata, pisama ili autobiografije kao integralnog
dela proznog teksta označava dezintegraciju biografskog romana na
kakav su nas navikli pisci 19. veka. Zbog njegove inovativnosti roman je
izdala biblioteka Albatros koja se bavila „gajenjem i širenjem duševne
kulture” i trudila se da svojim programskim opredeljenjem isključi
„površnu zabavu i šturu didaktiku”. Biblioteku su uređivali naši avangardisti,
Stanislav Vinaver i Todor Manojlović. Pored Dnevnika, Albatros je izdao
i roman Burleska Gospodina Peruna Boga Groma Rastka Petrovića i
Vinaverov Gromobran Svemira. Ove tri knjige smatraju se paradigmom
naše avangardne književnosti.
Formalno gledano, ovaj roman uopšte i nije dnevnik. Nije datovan,
međutim, zapisi u njemu jesu intimni, puni melanholičnih sećanja i
ispovesti jedne ratom izmučene duše. Isto tako, pišući predgovor romanu
Novembar Gustava Flobera, Crnjanski će ovaj roman žanrovski odrediti
kao dnevnik jer je obojen subjektivnim i ispovednim pripovedanjem. I
kao što se desilo Petru Rajiću, subjekt iz Novembra želi da stvori biće od
svojih misli i zato piše.
Roman prati sećanja Petra Rajića, vojnika u Velikom ratu. Pasusi se
ređaju asocijativno, ne hroniloški i mi uviđamo koliko je duša vojnika
uznemirena nakon ratnih užasa koje je preživela. „Dnevnik o Čarnojeviću
je roman o lišću, o ljubavi, o nebu, a iznad svega kulja velika ludorija rata”,
kaže Milan Dedinac.
Prozni tekst pod nazivom San Miloš Crnjanski štampao je u časopisu
Misao 1919, godinu dana pre nego što je objavljen roman Dnevnik o
Čarnojeviću, u kojem san dobija povlašćeno, centralno mesto. San Petra
Rajića razlikuje se od ostatka teksta romana i počinje rečima: „Hoću da
vam pričam”. Na tom mestu, upravo u snu, Petar Rajić, upoznaće svog
dvojnika, Čarnojevića.
Fizikalna terapija u ratnoj bolnici u Batu,
Sara Elizabet Horton, oko 1918,
izvor: Wikimedia Commons
„Tada, jedno veče, došao je on, ja ga nikad više
zaboraviti neću. Brzo je nestao posle, pa ipak, on
mi je bio više nego brat. Činilo se da njegove duge
i tanke, kao motka, noge ne gaze po zemlji, kao da
je lebdeo nad zemljom. Ne beše odrpan, pa ipak,
boju njegovih hlača ne pogodih nikad. Nad njima
crni mornarski kaput, na njemu jedno jedino zlatno
dugme – „moja zlatna prošlost” reče on. Glas mu
beše mutan i blag. Ja sam od njega naučio da
govorim iskreno. Prišao je stolu tiho i pozdravio:
’Polinezija gospodo’.”
Dnevnik o Čarnojeviću, Miloš Crnjanski
12
ČITAM I SKITAM
„Svi su vikali, rugali mu se, pitali su ga je li sindikalista, je li platonista
ili anarhista, nihilista, nešto je morao biti. [...] Sve je mrmljao nešto
nerazgovetno o nebu. Ja sam mislio da je i on pijan, jer svi su ostali bili
pijani. Tada ga pritisnuše o jedno staklo i počeše ga udarati, a on raširi ruke
i reče: ’Ja sam sumatraista’. ”
Dnevnik o Čarnojeviću, Miloš Crnjanski
Nakon spoznaje svog dvojnika, kada je napokon osetio čar života, u Rajiću se
javlja želja za pisanjem jer se pisanjem uspostavlja novo, idealno ja, naspram
starog koje je rat razrušio. Zbog toga je ovo dnevnik o Čarnojeviću. Međutim,
materijalno i izmaštano, sumatraističko ja nikada se ne podudare i zato je
potreba za pisanjem konstantno prisutna. On piše za one koji su goreli u
požaru života i koji su sasvim razočarani. On se trudi da pisanjem odgovori na
pitanje postavljeno u prvom pasusu romana – gde je život?
U romanu je prisutan kontrast između Rajića i Čarnojevića koji vidimo čak u
prvoj rečenici – „Sednem do prozora i zagledam se u maglu i u rumena, mokra,
žuta drveta”. Pridevi rumeno i žuto pojavljuju se nebrojeno mnogo puta u
romanu, pri čemu reč rumeno uvek pripada Čarnojeviću, a žuto Rajiću, jer sve
što je toplo dolazi nam iz sumatraizma, a sve što je sumorno iz ružne realnosti.
Na taj način iskazan je kontrast između čarnojevićevske i rajićevske strane
Petrove ličnosti.
Ovaj trenutak sumatraističkog otkrovenja
dogodio se dok je Petar Rajić ležao u krakovskoj
bolnici, kada je, kao u snu, s one strane ogledala,
upoznao svog dvojnika. Čarnojević postaje
Rajićeva idealna, utopijska projekcija koja ne
pripada materijalnom svetu, nego jednom
metafizičkom prostoru.
„Sve što su činili tvrdio je da negde, daleko, na jednom ostrvu ostavlja traga.
A kad bi joj rekao, da sad od njenog strasnog osmeha dobija jedna crvena
biljka na ostrvu Seilonu snage da se otvori, ona bi se zagledala u daljinu.
Ona nije verovala da sva naša dela utiču tako daleko, i da je naša moć tako
beskrajna. A on je verovao još samo to.”
Dnevnik o Čarnojeviću, Miloš Crnjanski
Tako Crnjanski, kroz Čarnojevićeve reči, dolazi do sumatraizma, ideje da su i
najudaljenije stvari i ljudi na svetu na neki čudnovat način zbliženi i da utiču
jedni na druge. Misao o sumatraizmu pesnik će formulisati upravo pesmom
Sumatra iz 15. oktobra 1920. godine. Crnjanski je rođen 26. oktobra 1893.
godine i mi mu, pišući o njegovom izmaštanom sumatraizmu, čestitamo
rođendan, nadajući se da je sad bezbrižan, lak i nežan.
13
Ukrštaj poetskog i
društveno-aktivističkog:
uslovi korišćenja, Ognjen
Obradović
piše i fotografiše: Svetlana Savić
14
Druga pesnička zbirka Ognjena Obradovića
naslovljena uslovi korišćenja inovativni je i
sveži događaj na savremenoj književnoj
sceni. U njoj je na orvelovski način iskazana
društvena satira. Reč je o veoma aktuelnoj
i angažovanoj poeziji sa naglašenom
kritikom potrošačkog društva i kapitalizma.
U Obradovićevu poeziju ironično su
inkorporirani reklamni slogani vodećih
kapitalističkih giganata (mi postojimo
da ljude učinimo srećnim – Nordeus;
jednostavno. brže. povoljnije. – Lidl) kojima
pesnik parodira široko rasprostranjen
konzumerizam svakodnevice. Starica mašta
o ceđenom soku, tamo gde je socijalizam
podigao akademiju, kapitalizam je izgradio
kompaniju za proizvodnju gejming dobara.
U Obradovićevom poetskom svetu koji
ironično pruža uvid u društvenu klimu
današnjice pozorišta su prazna, biblioteke
zjape u tišini, dok tržne centre ispunjava
graja. Na tržištu koje diktira, normira i
briše razlike (osim cenovnih) popularni
su jedino bestseleri – „knjige o kojima se
priča”. Stare zanatlije čuvene beogradske
Balkanske ulice polako odlaze u zaborav,
dok grad novogradnjom dobija ružno
naličje. Sveprožimajućim socijalnim
motivima, Obradović postiže umetnički
oblikovanu jednu zrelu kritiku društva,
i to ne samo onog u kome živi, nego i
planetarnu. Kao pesnički subjekt figurira
jeftina radna snaga koja 15 sati dnevno radi
za 30 dolara mesečno proizvodeći majice
sa odštampanim nazivom freedom. Time
Obradović ukazuje na ulogu radnika kao
roba u svetskom kapitalizmu.
PRIKAZ KNJIGE
Pesma naše ulice svojevrsni je ukrštaj
društvenog aktivizma i poetskog čina. I kao
takva najbolji je pokazatelj da Obradovićeva
poezija nije elitistička, niti salonska, već
iskonski društveno-angažovana, ponikla na
ulici kao poprištu borbe protiv homofobije
i nacionalizama. Drugi deo pesme jesu
prikazani precrtani grafiti. Grafite je
precrtavao i sam pesnik, dok su, kako ih
naziva, njegovi antifašistički saučesnici u
znak podrške dopisivali poruke mira, tvoreći
svojevrsni pesnički performans.
Zastupljena je u Obradovićevoj poeziji
(osobito u završnom delu) i tematika
anksioznosti, virtuelne realnosti i
sveprožimajuće usamljenosti savremenog
čoveka u eri nikad intezivnije komunikacije.
Kritikujući konzumerizam i kapitalizam,
parodirajući reklamne slogane i
homofobična i nacionalistička divljanja,
Obradovićevo pesničko ja se postavlja
prema svim tim datostima kao suprotno, kao
anti, nimalo pasivno već snažno aktivistički,
čini se i u životu i u poeziji jednako, tako da
neminovno idemo ka zaključku da zbirka
uslovi korišćenja nije samo napisana, nego
upravo stvarana, doživljena, sa čvrstim
i nepokolebljivim pesničkim glasom,
baš onako kako se stvara besprekorna
angažovana poezija koja je kadra da utiče,
bori se i menja.
15
piše: Iva Pažin
izvor slike: Wikimedia Commons
16
IZ UGLA MUZIKE
Jedna od najplodnijih epoha u muzičkoj istoriji, posebno za
Ameriku, bio je 20. vek. Dok Čarls Štraus i Leonard Bernštajn
proizvode klasike muzičkog pozorišta, Aron Koplend kreira
prepoznatljiv zvuk američke klasične muzike, a Filip Glas
postavlja temelje minimalističkog stila komponujući dela
koja će imati dugotrajan uticaj na muziku. Kvinsi Džons
producira ploče koje će svojim zvukom duboko uticati na
razvoj mejnstrim muzike. U međuvremenu, dirigenti poput
Džona Eliota Gardinera proizvode izvanredne snimke koji
oživljavaju popularnost klasične muzike, a pojedinci poput
Voltera Pistona kreiraju edukativan sadržaj koji su i dandanas
u planu i programu obrazovnih ustanova. Sve ove
važne ličnosti kulture i umetnosti 20. veka imali su nešto
zajedničko, a to je da su u nekom periodu svoje karijere
studirali kod Nađe Bulanže.
17
izvor slike: Musica Kaleidoskopea
Nađa Bulanže je, zajedno sa svojom
rođenom sestrom Lili Bulanže, ostavila
neizbrisiv trag u razvoju zapadne
klasične muzike. Bulanže je odrasla
u muzičkom domaćinstvu u Parizu.
Njen otac, Ernest Bulanže, bio je
kompozitor, dobitnik čuvene Rimske
nagrade za kompoziciju 1835. godine.
Njena porodica je imala jaku vezu sa
Pariskim konzervatorijumom, što je
donekle bila olakšavajuća okolnost za
njeno obrazovanje, s obzirom na to
da su prijemni ispiti bili vrlo rigorozni.
To, međutim, ne umanjuje Nađin dar i
disciplinu koje je ispoljavala od ranog
detinjstva, a zatim i tokom studija.
Učenje klavira započinje sa dvanaest
godina, i to kod čuvenog kompozitora
i pedagoga Pola Dike. U ovom, ranom
periodu, komponuje prvu solo pesmu
pod nazivom Ekstaza (1901). Već u
ovom kratkom muzičkom toku, izuzetne
klavirske teksture i izrazito ekspresivnog
finala, primećujemo veliku muzičku
zrelost. U njenoj kompoziciji Heures
ternes (1910) čuje se sumornost i
melanholija, a u delu Cantique (1910)
nešto privlačniji, produhovljeniji zvuk.
18
IZ UGLA MUZIKE
Cantique je kasnije transformisala u Lux aeterna, u znak sećanja na njenu mlađu sestru
Lili koja je tragično preminula u 24. godini. Njen najveći poduhvat bila je opera La ville
morte koju je krenula da komponuje uz pomoć svog prijatelja i mentora, kompozitora
Raula Punja. Iako je bio od velike pomoći – organizovao je izvođenja njenih kompozicija,
delio sa njom binu i generalno aktivno promovisao njen rad – javnost je osuđivala njihov
odnos, što je u to vreme bilo više tabu nego što je sada i zaista je imalo potencijal da
naruši Nađinu reputaciju. Shodno tome, većina njene muzike koja je nastala u saradnji
sa Punjom je zaboravljena, uključujući i gorepomenutu operu. S vremenom, Nađa
je komponovala sve ređe. Smatra se da je J’ai frappe (1922) poslednji komad koji je
komponovala.
Iako ne treba zanemariti njen stvaralački opus, njena aktivnost kao pedagoškinje je ono
što je ostavilo najveći trag na muzičkoj sceni Evrope. Iako je jedno vreme radila kao
profesorka na Pariskom konzervatorijumu, ipak ostaje daleko zapamćenija po privatnim
časovima koje je držala u svom stanu, kao i ulozi direktorke Američkog konzervatorijuma
u Fontenbleu, južno od Pariza. Mnogi
od najboljih kompozitora 20. veka ne
bi opisali svog idealnog mentora kao
muškarca u odelu sa kravatom, koji
sedi u svojoj kancelariji na univerzitetu.
Umesto toga, zamislili bi Nađu Bulanže,
Francuskinju sa naočarima sicúšnog
okvira i kosom umotanom u punđu kako
radi za klavirom u svom porodičnom
stanu u Parizu. Ljudi su hrlili u Pariz da
uče sa njom jer je ona nesumnjivo bila
najpoznatija muzička instruktorka u
istoriji, a muzičari koji su pohađali njene
časove bili su izrazito cenjeni. Setimo
19
20
se samo da je početkom 20. veka Pariz
bio epicentar umetničkog života. Setimo
se pojedinaca kao što su Pablo Pikaso,
Gertruda Stajn, Ernest Hemingvej, Skot
Ficdžerald, Džejms Džojs, Djagiljev i
Stravinski, koji su edukaciju i inspiraciju
pronašli u tom gradu. Posebno je
značajno to što su kod nje na časove
dolazili i pioniri američke muzike 20.
veka: Aron Kopland, Valter Piston, Eliot
Karter, Čarls Štraus, Roj Heris, Filip
Glas, Danijel Barenbojm i mnogi drugi.
Bila je jedna od prvih Evropljana koja
je ozbiljno shvatila američke studente
i bila je u stanju da im pruži rigorozne
intenzivne instrukcije koje američke
institucije u to vreme nisu nudile, što
je razlog zašto je toliko Amerikanaca
želelo da uči sa njom. S vremenom je
grupa njenih učenika postajala sve veća,
a zvali su ih (pežorativno?) boulangerie,
što je francuska reč za pekaru. Prema
brojnim pričama, Nađa nije tolerisala
nerad i lenjost, veoma je cenila trud,
rad i disciplinu. Svojim napornim radom
i neiscrpnom radnom etikom davala
je primer svojim studentima. Šest
dana u nedelji podučavala je od osam
ujutru do daleko iza ponoći. Smatrala
je da fokus uvek treba da bude na
muzičkoj kompoziciji, a ne na izvođenju
ili kritici. Kao i svi, ona je imala svoje
preferencije, a većina njenih lekcija bila
je usredsređena na kompozicije zapadne
klasične muzike za koje je verovala da
su remek-dela. Nije podučavala muziku
Vagnera i generalno je bila protiv
Šenbergove dvanaestotonske tehnike.
Ipak, interesovala se za različite muzičke
žanrove i pravce, poput džeza, čije je
ritmove, harmoniju i obrasce takođe
proučavala. Vrlo je važno istaći i njen
uticaj na popularnu kulturu. U intervjuu
za BBC Kvinsi Džons izjavio je da je Nađa
bila „najneverovatnija žena koju je ikada
sreo u svom životu” i da je njegovo rano
školovanje kod nje postavilo temelje za
sve što je postigao u muzičkoj industriji
radeći sa nekim od najznačajnijih imena,
poput Frenka Sinatre i Majkla Džeksona.
Iste metode je koristila za izvođenje kao
i za proučavanje muzike. U oba slučaja,
glavni cilj je bio da prenese strukturu dela,
izvor slike: CDM
a usmena instrukcija služila je kao kamen
temeljac njenog muzičkog obrazovanja.
Takođe je podučavala sviranje partitura,
harmoniju, kontrapunkt, analizu muzičkih
oblika i još mnogo toga, dok je
razvijanje sluha bio prioritet. Njena
predavanja, međutim, nisu bila samo
teorija. Imala je sklonost da motiviše
izvanredne učenike daleko izvan njihove
zone komfora. Jako je cenila razvoj
muzičke memorije. Napamet je znala da
svira svih četrdeset osam preludijuma i
fuga iz Bahovog Dobro temperovanog
klavira. Međutim, nakon što je učenicima
pružila ovu rigoroznu teorijsku i usmenu
nastavu, njen glavni cilj je bio da podrži
razvoj njihovih jedinstvenih muzičkih
izraza. Bilo da je u pitanju Kopland,
koji je tražio zvuk američke klasike, ili
Čarls Štraus, koji je istraživao muzičko
pozorište, ona je podsticala kompozitore
IZ UGLA MUZIKE
da slede svoje interese i uverenja. Ne bi ih
nagovarala da usvoje njen pogled na svet;
umesto toga, ona bi ih ohrabrila da istraže
sopstvenu individualnost i slede svoje
stavove – tek nakon što bi stekli temeljno
muzičko obrazovanje. Džordž Geršvin
je jedini učenik za koga se zna da ga je
odbila, tvrdeći da je već otkrio sopstveni
muzički izraz i da mu nisu potrebne
njene sugestije. Takođe, neretko je
organizovala druženja u svom stanu na
kojima su njeni učenici imali priliku da
unaprede svoju karijeru i da se povežu sa
drugim poznatim umetnicima u regionu.
Kasnije u svojoj nastavničkoj karijeri,
organizovala bi veće časove u svom
salonu, na kojima je prisustvovalo i preko
pedeset učenika. Na tim okupljanjima
insistirala je na pevanju Bahovih kantata,
tako što su po grupama pevali svaki od
glasova. Kao rezultat pevanja visokog
kalibra ove grupe, postala je jedna od
prvih profesionalnih žena dirigenata, što
ih je dovelo do toga da su s vremenom
počele da nastupaju profesionalno.
U trenutku kada pišem ovaj tekst, 16.
septembra, slavimo njen 135. rođendan
i prisećamo se Nađe kao najvažnije
muzičke mentorke 20. veka. Uprkos
svim svojim izuzetnim dostignućima
– odgojila je generacije izvođača i
kompozitora, nastupala kao izvođač,
uređivala staru muziku za publikacije
(odigrala ključnu ulogu u oživljavanju
Monteverdijeve muzike), a povremeno
čak i recenzirala događaje – često se
suočavala sa seksizmom, mizoginijom
i nerazumevanjem. Ipak, uprkos
teškoćama, izborila se za budućnost
ženskog delovanja u muzičkoj industriji
na skoro svim frontovima.
Iako je njena sveukupna delatnost
prolazila gotovo ispod radara, ipak
nije slučajno što su najznačajniji
kompozitori 20. veka trčali u Pariz
kako bi od Nađe dobili potrebne
alate, savete, ali i kritike, pre nego što
bi ozbiljno krenuli u svoju karijeru.
Iako toga verovatno nije bila svesna,
njen uticaj na muzički život 20.
veka doprineo je stvaranju dela u
rasponu od Džeksonovog Trilera do
Kouplendove Treće simfonije.
21
SVEĆA NA
VETRU
piše: Pavle R. Srdić
fotografije: Wikimedia Commons
22
Nešto posle ponoći 31. avgusta 1997.
godine. U jednom pariskom tunelu dogodila
se saobraćajna nesreća u kojoj je poginulo
troje ljudi. Istog dana, ujutro, muž poginule
žene u toj saobraćajnoj nesreći saopštio
je njihovoj deci da im je majka poginula.
Negde, u isto to vreme, ja sam se u
Beogradu podigao iz kreveta na poslednji
dan letnjeg raspusta. Čovek bi rekao
da, imajući u vidu trenutnu geopolitičku
situaciju, nekog dečaka iz Jugoslavije ne
bi trebalo preterano da interesuje šta se
to desilo u nekom pariskom tunelu. No,
prenošen je zapis kamera na licu mesta i na
našim televizijama. Razlog je bio dovoljan
– nedugo nakon udesa, od posledica
unutrašnjih povreda, preminula je Dajana,
Princeza od Velsa.
Od tih dana prošlo je ravno četvrt veka,
ali se i dalje sećam da su mediji bili
preokupirani ovim događajem, a mislim da
sam po prvi put video i shvatio, iako mali,
šta su i kako funkcionišu tabloidi. Neki
kažu da su oni i ubili Lejdi Di posredno,
jer su tom nesrećnom prilikom paparaci
na motorima, željni ekskluzive i intrige,
naterali vozača automobila u kojem se
nalazila Dajana sa njenim tadašnjim, isto
pokojnim, partnerom, multimilionerom
Dodijem Fajedom, da prebrzo vozi, te udari
u auto iz suprotnog pravca, pa u jedan od
nosača tunela.
Internet je tu da ponudi više podataka,
istinitih ili lažnih o tom događaju, a ja
nastavljam dalje. Princeza Dajana je bila
voljena ličnost u Ujedinjenom Kraljevstvu,
ali i širom sveta. Dobrotvorka, prijatna
pojava, a kasnije i ostavljena žena, s
obzirom na činjenicu da je njen muž, tada
Princ od Velsa – sada kralj Čarls III – stupio
u vanbračnu vezu sa njegovom budućom
suprugom, Kamilom Parker Boulz, sada
kraljicom pratiljom. Da li mu je ostala dužna
ili ne – ne znam, ali time se pomno bavila
britanska i svetska javnost. I mediji, naravno.
Iako ostaje večita dilema za mnoge šta je
to kralj Čarls III video u gospođi Boulz, a
što Dajana nije imala, ipak, sama kraljica
Elizabeta II je sugerisala prinčevskom
paru da se razvede, jer su se dešavali česti
medijski istupi princeze Dajane u kojima
je govorila o neskladu u braku, a žitelji
Bakingamske palate baš i nisu radi da neko
iznosi takve stvari u javnost, a još manje
zakonita supruga budućeg kralja. Nakon
IZ RIZNICE HITOVA
razvoda sa Čarlsom, 1995. godine, Dajana
dospeva u žižu svetske javnosti i postaje
jedna od najpopularnijih i najpraćenijih
svetskih ličnosti.
Njena pogibija je bila poput udara munje.
Mnoge javne ličnosti su odale poštu tragično
nastradaloj princezi. Iako je kraljevska
porodica tražila načina da razvedenu
princezu liši časti dinastičke sahrane, to
ipak, pod pritiskom javnosti i popularnosti
lika i dela princeze Dajane, nisu učinili. Na
samom pogrebu izvedena je jedna pesma
koja će obeležiti tu 1997. godinu, iako je
davnih dana već bila hit. Čisto da ne bude
zabune, krenuo sam unazad, jer je ova
verzija pesme bila zaista popularna.
Britanski pop muzičar Elton Džon je na
pogrebnoj ceremoniji izveo pesmu Candle
in the Wind (zvanični naziv Candle in the
Wind ’97). Tekst pesme, za ovu priliku je
počinjao sa „Goodbye, England’s rose”. Kao
što sam pomenuo, ova pesma ima stariju
verziju, a njeni autori, zaista legendarni
autorski dvojac Elton Džon i Berni Topin,
za ovu priliku su tekst pesme prilagodili
ovom tužnom događaju. „Engleska ruža”
je namerno uneta na početak pesme, jer
označava epitet žene koja ima prirodnu
englesku lepotu – svetao ten, smeđu ili
plavu kosu, svetle oči. Takva je bila Dajana.
Možda Džon i Topin nikada ovu verziju ne
bi ni kreirali da se, nakon mimohoda i upisa
u knjigu žalosti, Eltonu Džonu nije javio
britanski multimilioner, osnivač i vlasnik
Virgin Group- a, uspešnog globalnog
multinacionalnog konglomerata. Brenson je,
nakon upisa u knjigu žalosti, bio slobodan
da istu malo i prelista i odlučio da Eltonu
Džonu prenese svoje zapažanje da se
stihovi njegove pesme Candle in the Wind
često citiraju, te da ne bi bilo loše da je
prepravi za ovu priliku. Muzički to čini
Džon, tekstualno Topin. Topin je u kasnijim
intervjuima govorio da je tekst hteo da
prilagodi tako da kada je izvođač peva, to
izgleda kao da pesmu peva cela nacija. I
uspeli su, a o uspesima ove verzije nešto
kasnije u ovom tekstu.
No, originalna verzija ove pesme ima
svoju, ništa manje glamuroznu, ali ni manje
tragičnu priču. Za razliku od verzije iz 1997.
godine, original, koji je uvršten na sedmi
studijski album Eltona Džona pod nazivom
Goodbye, Yellow Brick Road iz 1973. godine,
izdat i kao singl februara naredne godine,
počinjao je sa Goodbye, Norma Jean... i
posvećen je Normi Džin Mortenson, kasnije
Normi Džin Bejker, jednoj od najpopularnijih
američkih glumica svih vremena, sekssimbolu
i jednoj od najprepoznatljivijih
zvezda tzv. zlatnog doba Holivuda. No,
živela je privatno turbulentan život, imala je
tri propala braka, problematično ponašanje,
teško se nosila sa slavom i rano se odala
zavisnosti od lekova, koji su joj i došli glave.
Preminula je u 36. godini od posledice
predoziranja lekovima. No, iako je pesma
posvećena njoj i tekst zaista upodobljen
njenom glamuroznom, ali rano okončanom
životu, Berni Topin je u kasnijim intervjuima
navodio da je inspiraciju za naslov našao
u jednoj kritici koja je, u stvari, posvećena
rano preminuloj američkoj rok pevačici
Dženis Džoplin, te da mu se taj izraz „sveća
na vetru” učinio inspirativnim i veoma
poetičnim. Taj utisak je dodatno pojačala
i činjenica da se tako zove i jedan od
romana čuvenog ruskog pisca Aleksandra
Solženjicina. Takođe, odlučno je odbio da je
pesma zaista posvećena Bejkerovoj, jer nije
bio njen fan, naprotiv. Ali, motiv mladosti i
lepote, opterećene slavom, voljom drugih
ljudi i novcem jednostavno je motiv koji
nije želeo da propusti. Topin je izjavio i da
je pesma mogla biti posvećena Džejmsu
Dinu, Džimu Morisonu ili bilo kojoj drugoj
umetničkoj duši koja je pod teretom slave,
javnosti i novca, u nedostatku duševne
snage da se sa istim porve, poklekla i
23
završila kao „lepota zamrznuta u vremenu”,
kako je to lepo istakao Topin. Po priznanju
samog Džona, pesma mu je mnogo značila,
jer joj je njen senzibilitet duhovno pomagao
u poprilično nelagodnom oporavku od
operacije grla, kojoj se podvrgao krajem
osamdesetih godina, a koja je vrlo lako
mogla dovesti do kraja njegove karijere,
ali i života, i od koje se pažljivo oporavljao
skoro čitave dve godine. Džon i Topin, a
kako to obično biva sa ovakvim pesmama i
prilikama, bili su i kritikovani od strane dela
umetničke javnosti zbog toga što su jedan
svoj hit odlučili da oskrnave i prilagode ga
dnevnopolitičkoj potrebi kreacije tužne
ode preminuloj britanskoj princezi, na šta
je Topin reagovao izjavom da smatra da su
to sve paušalne tvrdnje i da su ovim hitom
postigli mnogo lepih stvari, te da pesma nije
oskrnavljena već samo prerađena za jednu
svečanu priliku. Takođe, malo je falilo i da se,
voljom kraljevske porodice, pesma ne nađe
na pogrebnoj ceremoniji, jer su smatrali da
je „previše sentimentalna”, imajući u vidu
da princeza Dajana, od razvoda sa Čarlsom,
nije bila persona grata za njih, ali pod
uticajem vestminsterskog vikara, pesma je
ipak zadržana i izvedena u ceremoniji, što
je kasnije tumačeno kao „blagonaklon gest”
kraljevske porodice prema ožalošćenoj
javnosti.
Što se tiče popularnosti originalne verzije,
ona je zabeležila #11 na britanskim
top listama 1974. godine, kao i srebrni
diskografski tiraž u Velikoj Britaniji, gde
je prodata u preko dve stotine hiljada
primeraka. Krivac za ovako „slabe”
diskografske parametre jeste i sam pevač,
jer je smatrao da jedan drugi singl u
datom trenutku može imati bolju prođu
na najvećem svetskom muzičkom tržištu,
Sjedinjenim Američkim Državama. No, to
će se dogoditi čitavih petnaestak godina
kasnije, kada je živa verzija ove pesme
sa poslednjeg koncerta na australijskoj
turneji iz 1986. godine, a izdata u 1988.
godini, zabeležila #71 na Billboard Hot 100
godišnjoj listi, a bila je u jednom trenutku
#6 u Sjedinjenim Američkim Državama i #5
u Ujedinjenom Kraljevstvu. Tek tada je ova
pesma dospela u Ameriku i doživela novu
dimenziju svoje popularnosti na tržištu na
kojem je praktično bila nepoznata.
Dolazi i pomenuta 1997. godina sa
prilagođenom verzijom o kojoj smo pričali.
Pre svega, lično smatram da je, u najvećem,
popularnosti ove pesme doprineo njen živi
prenos sa pogrebne ceremonije princeze
Dajane. Taj prenos je ostao zabeležen kao
jedan od najgledanijih u istoriji, a pratilo
ga je, po procenama, između dve i dve i
po milijardi ljudi širom sveta. Naravno, ne
želeći da umanjim umetničku vrednost
ove verzije, ona je ubrzo izdata i kao singl,
i to nedelju dana nakon sahrane princeze
Dajane. Što se tiče njenog plasmana na toplistama,
#1 je bila u Sjedinjenim Američkim
24
IZ RIZNICE HITOVA
Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji,
Francuskoj, Nemačkoj, Kanadi, Australiji... i
kada bih tako ređao, došao bih do broja od
dvadeset i jedne zemlje za koju sam uspeo
da pronađem podatke. Pesma godine je
bila u Sjedinjenim Američkim Državama,
Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj i
Australiji, a pesma decenije u Belgiji i
Kanadi, dok je, po tom kriterijumu, plasirana
na petom mestu u SAD. Nije tu kraj, jer je
ova pesma najpopularniji singl svih vremena
u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj i Belgiji!
Ništa manje impozantni podaci u pogledu
tiraža. Direktno u glavu – otkada se beleže
tiraži, ova pesma je drugi najprodavaniji
singl svih vremena na planetarnom nivou,
a prodata je u čitava trideset i tri miliona
primeraka i od nje je više prodavana samo
božićna pesma White Christmas američkog
pevača Binga Krozbija. Trećina navedenog
broja prodata je u Sjedinjenim Američkim
Državama – jedanaestostruki platinasti
tiraž, skoro pet i po miliona primeraka
u Ujedinjenom Kraljevstvu i oko četiri i
po miliona primeraka u Nemačkoj – po
devetostruki platinasti tiraž u obe zemlje,
a u više od milion primeraka prodata je u
Francuskoj – dijamantski tiraž, i Kanadi
– čak devetnaestostruki platinasti tiraž.
Smatra se da je u vrhuncu popularnosti
prodavano šest ploča u sekundi, i čak šest
stotina pedeset hiljada primeraka u danu
izdavanja singla u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Takođe, bitan je podatak da je prihod
od ove pesme dat u dobrotvorne svrhe
filantropskoj organizaciji princeze Dajane,
u iznosu od čak trideset i osam miliona
britanskih funti, dok je Topinov originalni
rukopis prodat u dobrotvorne svrhe za
pola miliona američkih dolara. Interesantno
je još i to da Elton Džon, osim na sahrani
princeze Dajane, iz pijeteta nikada više nije
izveo ovu verziju pesme uživo, već samo
onu koja je posvećena Normi Džin, a, istine
radi, i originalnu verziju je od 1984. godine
ređe izvodio u svome živom repertoaru.
Jednom prilikom je izjavio da bi ovu pesmu
uživo izveo samo ako bi to Dajanina deca,
prinčevi Vilijem i Hari, zatražili od njega.
Pesma je Eltonu Džonu donela Gremi
nagradu za najbolje pop vokalno izvođenje
1997. godine.
Ovaj poduži tekst završavam dvama
momentima. Sedim u nekom društvu i
komentarišemo to što je kraljica Elizabeta
II, Dajanina svekrva, preminula u isto doba
godine kada je i Dajana poginula, sa pitanjem
kako li će je Dajana dočekati u raju, na šta
je jedan učesnik konverzacije dobacio:
„Ko kaže da ona ide u raj? Ne mogu njih
dve da budu na istom mestu”, aludirajući
na neblagonaklonost kraljevske porodice
prema Dajani nakon razvoda od Čarlsa.
I, da, ako ste se pitali ko je ta Norma Džin
Mortenson ili Norma Džin Bejker, ukoliko
niste dosad guglali, slobodno ukucajte u
pretragu „Marylin Monroe”.
25
NE JA
- O PREDSTAVI
SAMJUELA BEKETA
piše: Ivana Pavićević
izvor slika: Jutjub, skrinšot
Ne ja je kratak dramski monolog koji je 1972. napisao
Samjuel Beket. Naslov potiče od stalnog poricanja
lika da su joj se desili događaji koje opisuje ili na koje
aludira. Njena definišuća karakteristika je govor o sebi
u trećem licu, što Beket opisuje kao njeno „žestoko
odbijanje da se odrekne treće osobe i prihvati sebe”.
Ona ne može da vidi osobu o kojoj govori kao sebe.
Beket je u Ne ja pisao o ženi koju je poznavao, ženi iz
Irske, ali ne o „njoj” konkretnoj, ne kao jednoj jedinoj
ženi, već o toliko mnogo onih starih ljudi koji teturaju „uz
puteve, u jarcima, pored žive ograde”. Priča koju Usta
pričaju je o starijoj dami izbačenoj iz opšteprihvaćenog
društva, nesposobnoj da se izrazi govorom, osim
u nekoliko navrata u životu kada je obuzme napad
logoreje. Usta izgovaraju zbrkane rečenice žestokim
tempom, koje indirektno pričaju priču o ženi od oko
sedamdeset godina koju su roditelji napustili, koja
je samo mehanički postojala jer je provela život bez
ljubavi, i koja je, reklo bi se, pretrpela neodređeno
traumatsko iskustvo. Ali Beketu je objektivno značenje
bilo manje važno od stila pisanja. Tako je predstavu Ne
ja režirao sa namerom da „radi na nervima publike, a ne
na njenom intelektu”. On hrabro i originalno na scenu
postavlja sliku bestelesne glave, samo usta, eliminišući
tako sve osim organa govora i stvarajući savršen simbol
nevolje protagonistkinje.
U potpunom mraku, oko dva metra iznad scene, čini se
da bestelesna ženska usta lebde po sceni, isporučujući
veoma brz tok svesti, mešavinu sećanja i izbegavanja,
egzistencijalno zastrašujuće brbljanje, nagoveštavajući
duboku traumu i izumiranje sebe. Između čiste poezije
i fragmentarnog narativa, tekst je direktan transkript
funkcionisanja uma – ne kroz linearni tok misli, već kroz
slojeve ubacivanja, prekida, pobuna. To je „zapanjujuće
lep prikaz čovečanstva kroz usta žene”.
26
O POZORIŠTU
Godine 1972, ubrzo nakon što je Beket napisao Ne
ja, američka glumica Džesika Tandi je prva odigrala
ovu ulogu, a Beket joj je iza scene rekao da je uništila
njegovu predstavu jer je dvadeset dva minuta trajanja
monologa predugo, te njen govor prespor. Zatim je
odlučio da sam režira predstavu, a ulogu dodeli glumici
Bili Vajtlo – „da sazna da li je ovo [tekst] pozorište ili
ne”. Uticaj glumičinog četrnaestominutnog trijumfa u
Kraljevskom dvorskom pozorištu u Londonu odjekuje
četrdeset godina kasnije. Beketove instrukcije za
postavljanje ove predstave su, moglo bi se reći,
brutalne. Pozorišna sala je u apsolutnom mraku, gde je
insistirao da i najmanji nagoveštaj svetla bude ugašen.
Zvuk takođe. Kada je sam monolog u pitanju, osnovno
uputstvo je – bez glume.
Glumica je u početku htela da stoji na sceni, ali je,
pošto se Usta ne smeju udaljiti od svog reflektora,
dozvolila da bude vezana za stolicu. Celo njeno telo
bilo je obavijeno u crno, lice prekriveno crnom gazom
sa crnom providnom navlakom za oči, a glava stegnuta
između dva komada sunđeraste gume, kako bi joj
usta ostala fiksirana u reflektoru. Ipak je postavljena
šipka za koju je mogla da se drži i na koju je mogla da
usmeri svoju napetost. Opis njenog iskustva igranja
Usta je potpuna odsečenost od drugih, visoko iznad
bine, stegnuta, umotana u crnu kapuljaču, podložna
napadima panike… Posle probe, jedno vreme bi bila
potpuno dezorijentisana. Vajtlo je uporedila izvođenje
ovog komada sa „padanjem nazad u pakao”. Uprkos
svemu, ona ovo scensko iskustvo smatra najznačajnijim.
Godine 1977. televizija BBC2 prikazuje ovu predstavu,
iako u potpuno drugačijem mediju od onog za koji
je prvobitno zamišljena. Dok u pozorištu publika
doživljava razne manifestacije, poput promene mesta
Usta ili zvuka, na televiziji ovo iskustvo dobija drugu, ali
opet začudnu formu. Fokus se pomera sa zvučnog na
vizuelno dok slika Usta dominira ekranom, što je sam
Beket prokomentarisao kao „sliku enormne vulve”.
Samo oni koji su igrali ovaj tekst, tj. ulogu znaju kakav je
osećaj visiti u toj tami, prestravljen i sam dok se zavesa
ne podigne i laser svetlosti sevne na usta, a zatim
pričati tako brzo da ne možeš misliti i misliti tako brzo
da možeš ne govoriti… ali govoriti ona mora.
27
Cena snova –
Netfliksova serija
The Sandmen
piše: Igor Diletant Belopavlović
izvor fotografija: Jutjub, skrinšot
Strip Nila Gejmena Sendman se sa pravom
smatra jednim od najboljih primera devete
umetnosti 20. veka. Mada se nije očekivalo
da opstane posle prvih naručenih osam
brojeva, strip je stekao toliku popularnost
da je izlazio narednih osam godina, mereći
se po kvalitetu sa delima Alana Mora,
Špigelmanovim Mausom, Mračnim vitezom
Franka Milera ili Persepolisom autorke
Marđan Satrapi. Od nastanka stripa do
danas bilo je bezbroj neuspelih pokušaja
adaptacije ovog dela, i to od strane reditelja
poput Terija Gilijana, Sama Rejmija, Pitera
Džeksona i drugih. U međuvremenu je
čak izašla serija Lucifer, (dosta liberalna)
adaptacija istoimenog spin-off stripa. Preko
tri decenije se čekalo na ekranizaciju ovog
dela, te se, naravno, posle tolikog čekanja i
naraslih očekivanja postavlja pitanje – jesu
li ona zadovoljena?
Za one koji nisu upoznati sa delom,
Sendmen (Tom Stiridž) je kralj Snova
– njegovo kraljevstvo su snovi, nadanja
i košmari svih živih bića u vasioni.
Sendmen (ili Morfijus) je jedan od
članova antropomorfne porodice Sedam
beskrajnih, koja predstavlja najbitnije
aspekte postojanja svesnog života (Smrt,
Želja, Sudbina i drugi). To ga čini jednim od
najmoćnijih entiteta u vasioni (jedino ispod
arhanđela i samog Boga Tvorca). Tako da
bi ispravnije bilo reći da Morfijus nije kralj
snova, on je sam San. Sa takvim poreklom
može se učiniti da Sandmen ima atipičnu
radnju (inače, poprilično verna adaptacija
28
VELIKO PLATNO I MALI EKRAN
prvih osamnaest brojeva stripa), ali u svojoj
suštini to je jedna od najstarijih bajki na
svetu. Davno izgubljeni kralj se vraća da
povrati i obnovi svoje izgubljeno kraljevstvo.
Ono što je stvarno osvežavajuće u seriji
jeste to što nije pravljena kao iseckani
film od deset sati. Većinu epizoda možete
gledati zasebno, dok se istovremeno
provlače niti radnje koje prave celine u
narativu, pritom zaokružujući radnju cele
sezone.
Zarad ove zaokruženosti je napravljena
najveća izmena u odnosu na strip. Od
jednog, stvarno zastrašujućeg, ali krajnje
sporednog, košmara zvanog Korintijan
(Bojd Holbruk) napravili su glavnog
negativca sezone. Ovo nije leglo svim
ljubiteljima stripa, ali mi je i te kako jasna
potreba da se napravi konačna prepreka
sa kojom junak mora polako, ali sigurno
da se suoči i prevaziđe je. A ta potreba su
svi gledaoci serije koji nisu čitali strip, te na
ovaj način mogu lakše da prate seriju i da se
upoznaju sa datim svetom.
Pored ove, nije bilo većih izmena u samoj
radnji, sa eventualnim izostankom ili
uprošćavanjem manjih delova priče. Ono što
pak jeste izmenjeno i što je glavna zamerka
jednima, a drugima glavno poboljšanje, jeste
promena pola i/ili rase i/ili seksualnosti
dobrom delu likova.
Za sve one koji planiraju da gledaju,
nebitno da li su upoznati sa stripom ili ne,
ovo je jedna od najviše politički i socijalno
osvešćenih serija koju sam ikada gledao. Ali,
ruku na srce, Nil Gejmen je bio woke mnogo
pre nego što je to bilo popularno. On je
oduvek, kroz sva svoja dela, gledao da ide
korak (ili deset) ispred onoga što se u tom
trenutku smatra politički korektnim. I zato je
jedan od retkih kojima, bar ja lično, iskreno
verujem da to radi iz ubeđenja, a ne radi
dodvoravanja publici ili profita. Što ne mora
da znači da mi se sve te promene dopadaju.
Neke su minorne i nebitne, negde su odlično
uvedene, a negde dovedene do apsurda.
Ovde ću navesti samo dve krajnosti, ne bih
li pokušao da dočaram opseg takvih izmena,
onima koji bi gledali seriju, a čitali su strip,
da bi znali šta da očekuju.
29
Primer odlične promene leži u činjenici da
su za ulogu Lucifera uzeli Kristi Gvandolin,
glumicu najpoznatiju po ulozi Briane od
Tarta (Igra prestola), muškobanjaste
ratnice koju svi potcenjuju jer je žensko.
Mada je u stripu nacrtan kao muškarac,
i tamo je đavo androgena ličnost. Sam
Gejmen je rekao za Licifera da je nacrtan
po ugledu na Dejvida Bouvija. Tako da je
od početka zamišljan kao prelapa osoba,
sa crtama lica koje se najčešće pripisuju
suprotnom polu. A s obzirom na to da je
i sam Lucifer u stripu zapravo bez polnih
organa, ovaj kasting je odličan izbor.
Pritom, zanimljiva je činjenica da i pored
androgenog tela, Luciferu se u seriji svi
obraćaju muškom titulom Lorda, što samo
još više podvlači kako je on/ona figura
iznad običnih smrtnika ili natprirodnih bića.
Drugu (lošu) krajnost predstavlja
Morfijusova desna ruka, Lucijen, koju
ovde glumi Vivijen Ašempong. Pored sve
političke korektnosti koju su ubacili, nikom,
izgleda, nije palo na pamet kako će izgledati
ako jedna crna žena zove najbeljeg
muškarca u istoriji televizije „Gospodaru”.
Na sve to, taj gospodar na kraju serije
daje slobodu jednoj drugoj crnoj ženi, dok
Lucijen zadovoljno klima glavom – kao neki
„srećan kraj” Čiča Tomine kolibe. Serija je
neiscrpan izvor primera woke kulture koji
osciliraju negde između ove dve krajnosti,
a može biti čak i zanimljivo probati da se
svi pronađu.
Prikaz Morfijusa je odlično urađen, ali nisam
siguran da će se svima dopasti. Jer tek sa
ljudskim licem (a ne nacrtanim) uviđamo
sve mane nekog ko je samom svojom
pozicijom moći odsečen od onih o kojima
treba da se brine. Mada nije sadista, tek
gledajući seriju sam shvatio kako deli dosta
osobina sa Džofrijem Lanisterom iz Igre
prestola. On je razmažen, zahtevan, ne pita
da li je nešto moguće, i prek u kažnjavanju
bez obzira na krivicu. Ipak, on se brine o
svom kraljevstvu, ali ne brine o pojedincu
u njemu i to je lekcija koju mora da nauči.
Serija se trudi da isprati što je nacrtano,
u onolikoj meri koliko im to omogućuje
budžet. Tako da, što se tiče vizuelnog
aspekta – Not Great, Not Terrible. Dijalog
30
VELIKO PLATNO I MALI EKRAN
je, takođe, u dobroj meri preuzet iz izvornog
materijala, osim u trenucima kada suvišnom
ekspozicijom pokušavaju da zaintirgiraju
one koji nisu upoznati sa stripom. Rekao
bih da nisu u tome uspeli jer im samo
nepotrebno dosađuju informacijama koje
im ništa ne znače, dok ljudima koji jesu čitali
strip nepotrebno dosađuju informacijama
koje već uveliko znaju. Ali ti momenti nisu
toliko česti, naročito posle prvih nekoliko
epizoda, tako da se mogu oprostiti.
se svakako izdvaja kao kvalitetna serija
relativno verna izvornom materijalu. Da ima
svojih, ne tako malih, mana, ima; ali najviše
ipak u poređenju sa verzijama koje smo
svi mi sami izmaštali u čekanju konačne
adaptacije. Kako kaže sam Morfijus – cena
(ostvarenja) snova jeste da se ostvari ono
što smo nekada sanjali.
S obzirom na to da je ovo tek prva
(nadamo se ne i jedina) sezona, serija je
i pored svega, uspela da nam zaintrigira
maštu i nadu da ćemo videti ostatak ovog
prelepog kraljevstva snova u narednim
sezonama. U vremenu kada se, nauštrb
kvaliteta, povećava kvantitet adaptacija
epske fantastike i stripova, Sendmen
31
32
piše: MoonQueen
ilustracija: Natalija Božinović
PRIČE IZ DUGOG 19. VEKA
Tokom istorije rat se gotovo bez izuzetka
smatrao „muškim poslom” iako je nemali
broj žena bio prinuđen da svoj život,
čast i porodicu brani oružjem. Žensko
učešće u ratu je sve do 20. veka smatrano
ekskluzivnim i ekscentričnim izuzetkom,
ponajviše zato što su žene koje bi se
odlučile na ovaj korak krile svoj identitet
i pol i prijavljivale se u vojsku pod muškim
pseudonimima. Prerušavanje u vojnike
bilo je česta praksa na Balkanu krajem 19.
veka, a teška vremena ispunjena sukobima
naterala su mnoge pripadnice lepšeg
pola da obuku uniformu i uzmu oružje u
ruke. U isto vreme ovo je bio period koji
je srpskom narodu podario mnoge ratne
heroine, čija su imena, nažalost, uglavnom
ostala skrivena pod velom zaborava.
33
34
U prethodnom broju pisali smo o Žani Merkus, Holanđanki koja je veći
deo svog imetka uložila u podizanje Bosansko-hercegovačkog ustanka
i kasnije Srpsko-turskog rata, u kojima je i sama učestvovala rame uz
rame sa srpskim vojnicima. Da nije bila jedina dama u ratnoj uniformi
govore sačuvani istorijski izvori u kojima je ostao zabeležen veliki broj
žena dobrovoljaca koje su se krajem veka pridružile borbi za oslobođenje
srpskog naroda od turske vlasti. Većina ih je u vojnim spisima zavedena
neprecizno, poput mnogobrojih „devojaka iz Hercegovine”, ali ima i onih
kojima je ime spaseno od anonimnosti.
PRIČE IZ DUGOG 19. VEKA
Stana Kovačević
Rođena je 1850. godine u selu Crnjevolo kod Bijeljine. Kada je 1876. godine
započeo Srpsko-turski rat, Stana je živela u Šapcu sa suprugom Stevanom
Kovačevićem. Stevan se ubrzo pridružio odredu srpskih dobrovoljaca koji
su se borili u okolini Drine, a nedugo nakon njegovog odlaska od kuće,
Stana ga je sledila, prerušena u muškarca. Tri meseca se borila krijući
identitet koji je otkriven tek nakon ranjavanja njenog supruga. Iako je
ostalo zabaleženo da su je ratni drugovi prihvatili kao ravnopravnu, Stanino
ime se prvi put pominje u javnosti tek 1901. godine kada se u Beogradu
proslavljao jubilej dvadeset pet godina od početka rata i odavala počast
ratnim dobrovoljcima. Te iste godine ilustrovani list Nova Iskra objavio je
Staninu fotografiju uz tekst u kojem se pominje njeno vojno angažovanje.
Vukosava Nikolić
U leto 1876. godine u Podrinju se osim Žane
Merkus i Stane Kovačević borila i Vukosava
Nikolić, prijavljena pod imenom Vukosav.
Priča o njenim ratnim podvizima stigla je
do dvora kralja Milana i kraljice Natalije
Obrenović, prilikom čega je kraljica poželela
da lično upozna ovu hrabru ženu. Vukosava
je posetila kraljevski dvor i dobila nagradu za
hrabrost, što je čini jednom od retkih žena
borkinja ovog perioda čije je učešće u ratu
bilo prepoznato i nagrađeno tokom života.
Anđelija (Popović)
Devojka, ili možda pre devojčica Anđelija, ćerka crnogorskog vojvode
Marka Miljanova Popovića, imala je svega sedamnaest godina kada je
1876. počeo rat. Godine je nisu sprečile da uzme pušku u ruke i pridruži
se vojnicima, boreći se u prvim redovima, zbog čega je dobila nadimak
„crnogorska Amazonka”. O njenim poduhvatima pisale su srpske novine
Zastava, a priča o neustrašivoj Crnogorki sa puškom stigla je iste godine i
do bečke štampe.
Po ličnim imenima ostale su upamćene još: Draga Strainović, prijavljena kao Dragutin Strainović (borila se u
redovima majora Gliše Markovića na Belom Timoku), Marija ili Marijana Grgić, udata Veličković, zatim Marija
Mihajlovna Sodovskaja i, kao što smo već pomenuli, mnogobrojne „devojke iz Hercegovine” i „devojke iz
Bosne”. Broj žena koji se u ovom ratu priključio srpskoj vojsci u ulozi bolničarki i negovateljica dvostruko
je veći, a podaci o njihovom učešću su još nepreciznije beleženi, zbog čega se može naslutiti da je stvaran
broj žena koje su činile deo rata za nezavisnost bio daleko veći. Imajući u vidu do sada prikupljene podatke
(i veru da će budući istoričari ući u trag i ostalim heroinama ovog perioda), moglo bi se reći da je krajem
19. veka srpska borba za oslobođenje od turske vlasti bila polno ravnopravna stvar.
35
36
USPUTNA FILOZOFIJA
JEDNO VELIKO I
JEDNO MALO –
NIŠTA
piše: Marko Vesić
ilustracija: Jelena Marašković
Meditiraj, opusti se i nemoj da misliš ni na šta – prazna
glava. Ako ne možeš, ništa, šta da radim. Čoveče,
šta ti je?! Ma, nema veze, ionako ništa nema smisla...
Razmišljati ni o čemu – da li je to uopšte moguće? Da
li, naposletku, ništa nema smisla ili ništa nema smisla?
Čini se da je kompleksnost ovog pitanja evidentna čak
i iz svakodnevnih trivija i jezičkih igara kojima se vrlo
uspešno služimo – ili nam se samo tako čini.
Viševekovno pitanje ničega najčešće se posmatra
kroz prizmu svakodnevnog iskustva; nesumnjivo, veliki
broj ljudi se sa ovim problemom susreo kroz lična
preispitivanja te kroz neobavezne večernje razgovore
sa prijateljima ili, nadamo se u najređem broju
slučajeva, u intimnom prostoru sopstvenih ruminacija
(preživanja, tj. ponovnog razmišljanja o nečemu). Ipak,
može nam biti od velike koristi ukoliko se osvrnemo na
filozofsku dimenziju ovog pitanja i da čitajući redove
koji slede poradimo (sasvim malo, ne brinite!) na uvek
nezgodnoj – mentalnoj gimnastici.
Jedno od prvih (izrazito egzotičnih!) rešenja ovog
problema nalazi se u Parmenidovoj filozofskoj misli
koja smatra da ništa, zapravo, i ne postoji; ukoliko
prihvatimo njegove premise da je biće jedno,
nepokretno i svevremeno, ispostavlja se da ništavilo,
kao takvo, ne postoji – za njega jednostavno nema
prostora. U prilog tome može nam poslužiti Zenonov
paradoks – ukoliko se zeka i kornjača trkaju, zeka prvo
mora da pređe jedan metar, a pre toga pola metra pre
kojih mora da dostigne polovinu te polovine, odnosno
četvrtinu metra i tako dalje do, vrlo poperovski rečeno,
beskonačnog regresa. Drugim rečima – da li zeka stoji
u mestu? Za Parmenida odgovor je, po svemu sudeći,
afirmativan – on je deo svepostojeće i večne celine,
drugačije (logički?!) nije moguće! Ako zeka jeste
(filozofsko-jezički trik da se kaže postoji) on mora
biti deo bitka koji jeste, odnosno već postoji; da zeka
nije, on bio deo nebitka – on nije što ne može biti (za
njega, jednostavno, nema logičkog prostora jer – isto
je misliti i biti, kako kaže i sam Parmenid). Nezgodno,
zar ne? Ipak, drugi filozofi su ove tvrdnje osporavali i
razmišljali na sasvim različite načine, pitajući se gde
su granice ovakvog mišljenja i, ako ne može podleći
proveri, kako može biti dokazano.
37
ANTIKOLONIJALNI
MUZEJ
piše i fotografiše: MoonQueen
U oktobru vas vodimo u Muzej afričke umetnosti, na izložbu
Antikolonijalni muzej čija je autorka dr Ana Sladojević, nezavisna
kustoskinja i teoretičarka umetnosti i medija. Kao što ime izložbe
govori, centralna tema koja se ove jeseni problematizuje jeste
pitanje (anti)kolonijalnog konteksta i koncepta muzeja, ovog ali i
mnogih drugih svetskih zbirki afričke umetnosti, zatim prostora
i načina na koje se ona izlaže i prikazuje, kao i umetničkih
dela nastalih kao vrsta recepcije, usvajanja elemenata ili
omaža umetnosti potekle sa afričkog kontinenta. Izložba nije
koncipirana u tradicionalnom smislu, pa se ovog puta nećete
previše umoriti šetajući među policama i posmatrajući mnoštvo
predmeta (za to uvek imate na raspolaganju stalnu postavku
muzeja), već je njen cilj, ukoliko se ne varam, podsticanje publike
na promišljanje ideje antikolonijalizma, postavljanje novih,
ili barem nezgodnih, pitanja i umesto pružanja jednostavnih
odgovora – potrage za njima. Verujem da će svaki posetilac
izložbe, u zavisnosti od svojih afiniteta i sfera interesovanja,
imati mnoštvo misli i utisaka nakon posete izložbi, pa vam zato
ovog puta neću detaljno popisivati njenu postavku. Umesto
toga navešću vam pitanja i zapažanja koja su meni ispunila taj i
nekoliko narednih dana nakon posete.
38
PRIKAZ IZLOŽBE
1.
Jedan segment izložbe podseća srpsku publiku na
problematiku termina rasa i rasizam koji postoji u našoj
sredini. Uvreženo mišljenje koje možete čuti na ovim
prostorima jeste da „se nas to ne tiče” jer kao država koja
nije imala kolonijalnu istoriju (ili barem ne u onoj verziji
kako kolonijalizam zamišljamo kada govorimo o Zapadu)
većina ljudi sklona je verovanju da je rasizam nama potpuno
stran. I da, prisustvovala sam i sama mnogim situacijama u
kojima su ljude očigledno tamnije boje kože častili pićem
u kafani tek tako, jer svi smo mi braća (i pritom ih učili
srpskim psovkama), ali zatvaranje očiju pred problemom
koji je, nažalost, globalan, stvara plodno tle za buduće/
potencijalne lokalne probleme. Autorka izložbe pokazuje
da je to plodno tle pre svega oličeno odsustvom preciznije
terminologije kada su u pitanju ideje rase i rasizma u
srpskom jeziku i neophodnosti otvorenog razgovora
o ovim temama. Kao što rekoh, o poziciji rasizma kroz
sferu jezika jedne zemlje nisam ranije mnogo razmišljala,
ali posle ove izložbe jesam i smatram da je to dobro (za
mene, a biće i za vas).
2.
Ono što me je potom šokiralo, a vezano je za tačku 1. jeste
pozicija privilegovane „bele rase” u koju se postavljamo
čim gorepomenuta pitanja postavimo sebi ili drugima.
Jer i najrazumniji, najdobrodušniji i najljubazniji čovek
automatski preuzima hijerarhijski uzvišen položaj kada
postavi pitanja poput – kako je pravilno reći/nazvati/
odrediti osobu koja mi nije slična? Laički rečeno (opet, ako
sam dobro razumela autorku), mi sebi dajemo pravo da
merimo i sečemo (makar samo i jezik) pravedno ili barem
pravednije, pretpostavljajući da je to naša odgovornost,
samim tim i privilegija.
39
3.
4.
5.
Kada kažemo „afrička umetnost”, ma koliko
predznanja imali iz istorije umetnosti ili ne, svi ćemo u
mislima imati sličnu mentalnu sliku. Nećemo zamisliti
portret žene u svilenoj haljini, makar na silu odenuli
sve stanovnice celog kontinenta u takve haljine i
fotografisali ih godinama u njima. Zamislićemo ratničku
ili ceremonijlanu masku, možda koplje ili oslikani
bubanj, nakit od materijala koje nazivamo primitivnim
i možda nešto sa motivom kože leoparda, žirafe ili
zebre. Pa ipak, koliko je besmisleno pojednostaviti
čitavu umetničku produkciju celog jednog kontinenta
od vremena praistorije do današnjih dana njenim
svođenjem na prostu geografsku odrednicu – afrička
umetnost? Ovo gotovo nasilno sakaćenje termina
kojima bismo preciznije smestili pojedine predmete u
određeni kontekst, prostor i vreme svakako govori o
našem odnosu prema toj vrsti umetnosti (i ponovo,
to nije problem naše zemlje i našeg jezika, već čitavog
sveta).
Šta mislite, kada je u Luvru otvorena postavka
umetničkih dela Afrike, Azije, Okeanije i dveju
Amerika? (Izuzećemo činjenicu da su dela egipatske
umetnosti, koja takoreći čine osnov zbirke ovog
muzeja, takođe potekla sa teritorije Afrike.) Neću vam
reći godinu, posetite izložbu, pa se iznenadite kao ja!
Jedan od predmeta koji mi je privukao najviše pažnje
je poštanska marka države Gane koja se neko (duže)
vreme uopšte nije zvala Gana već – Gold Coast.
Ovo je ime koje su pomenutoj oblasti u zapadnoj
Africi nadenuli kolonizatori, a koje je očigledno bilo
poprilično mrsko tamošnjem stanovništvu, o čemu
svedoči upravo ova marka. Nakon sticanja nezavisnosti
država je promenila ime u Gana, ali umesto da samo
zameni imena na poštanskim markama, staro ime je
ostalo na mestu na kojem se nalazilo pre, ali je sada
precrtano crvenom bojom i ispod njega je, takođe
crvenom, dopisano novo: Ghana. To me je podsetilo
na moj prvi pasoš sa kojim sam kao dete putovala na
more – na ulasku u Grčku, pre nego što bi nam lupili
pečat svoje zemlje, grčki policajci su prvo tražili pečat
koji potvrđuje da smo napustili Makedoniju i preko
njega utisnuli „za nas ova država ne postoji” (slobodan
prevod, verovatno je to bilo napisano malo zvaničinije,
ali poenta je ova). U oba slučaja, čini mi se, potreba
da se ospori ime neke teritorije sa kojim se nikako ne
slažete toliko je jaka da nije dovoljno izbrisati ga ili
samo zameniti, već je potrebno javno ga precrtati, da
svi vide, crvenom bojom.
40
PRIKAZ IZLOŽBE
6.
Da li znate šta je linija Moris? Ako ste zaljubljenik u
istoriju, verovatno i znate, ali ja nisam znala sve dok
nisam pročitala nešto više o njoj na ovoj izložbi, što
je samo još jedan dokaz koliko o Africi i njenoj istoriji
generalno malo znam(o). Linija Moris je „tehnički
složen i smrtonosan sistem odbrane od izvangraničnih
napada” koji je 1957. pušten u dejstvo na granicama
Tunis – Alžir i Alžir – Maroko. Nešto kao linija smrti
i lajtmotiv Alžirskog rata za nezavisnost. Dodatna
zanimljivost je ta da retke sačuvane snimke dešavanja
sa ove linije smrti čine snimci koje su napravili snimatelj
Stevan Labudović i novinar Zdravko Pečar, dakle dva
Jugoslovena, hroničara ovog rata.
Ovo su bili samo neki od mojih, nasumično odabranih
i poređanih utisaka, koje sam ponela sa izložbe
Antikolonijalni muzej. Na njoj ćete videti još mnogo
predmeta, knjiga i fotografija koje govore o problemu
kolonijalizma i antikolonijalizmu u muzejima, njihovim
postavkama, prikazivanjima i tumačenjima dela
poteklih sa prostora afričkog kontinenta. Tu su i tri
savremena dela inspirisana upravo ovakvim temama, a
muzej je pripremio i bogat prateći program u periodu
trajanja izložbe o kojem možete da se informišete na
njihovom sajtu. Ukoliko posetite izložbu i narednog
jutra se probudite sa pitanjima na koja ne možete
brzo i jednostavno da odgovorite – biće nam drago da
smo vas podstakli na ovu vrstu preispitivanja. A svoje
utiske uvek možete i da podelite sa nama.
41
42
MORANA
BOGOVI I HEROJI
piše: Aleksandra Vujić
ilustracija: Bojana Đurić
Boginja sa kojom se družimo ovaj mesec ima
mnogo imena – Morana, Morena, Marena, Mara,
Maržana, Mora... Koji god naziv nosila, ovu boginju
karakteriše povezanost sa zimom, snegom, ledom
i smrću. Ona simbolizuje smrt prirode koja nastupa
svake zime, pa se kod nekih naroda na kraju zime
tuče, baca u vodu ili spaljuje lutka napravljena od
krpa i slame koja predstavlja Moranu. Ovaj obred
pomaže da proleće (Vesna) dođe što pre.
Morana je Vesnin antipod, a Stribog je taj koji pri smeni leta i zime
donosi jednu a odnosi drugu boginju.
Najčešće je prikazivana kao mlada, crnokosa
devojka izrazito bele puti, čiji izgled kvare veliki,
vučji očnjaci i kandže. Interesantno je da Morana
leti na metli, a takav način transporta je kasnije
pripisivan vešticama. Pored metle, ona plovi u
polovini ljuske od jajeta. Nekada je izjednačavana
sa Baba Jagom.
Kult Morane je različit, pa je kod Istočnih Slovena ona boginja
plodnosti i zaštitnica ženskih poslova.
Iako u slovenskoj mitologiji nema jasnog polariteta
između dobrih i loših bogova, Morana se opasno
približava goroj strani spektra. Ona voli da nanosi
patnju, ulazi kroz ključaonice i muči ljude tako
što im uskraćuje dah u toku sna. Naročito voli da
muči decu, pa ponekad da ih čak i pojede. Zbog
ovakvog njenog ponašanja, sintagme kao što su
„noćna mora” postoje. Još neki izrazi su povezani
sa ovom boginjom – „zubato sunce” je sunce koje
sija a ne greje, a zubi tog sunca upravo upućuju
na Moranine očnjake. Takođe, vratimo se na već
spomenutu povezanost Morane i Baba Jage – cvet
visibaba, koji cveta u proleće, ukazuje na smenu
zime i proleća, odnosno na period kada Morana
(Baba Jaga) odlazi. Sloveni su se od Morane štitili
tako što su kačili preslice i vretena ispred kuće, ali
i belim lukom i bosiljkom.
43
Kulturno-informativni centar
„Budo Tomović”,
Podgorica
piše i fotografiše: Aida Orahovac Kuč
KIC (kulturno-informativni centar) „Budo Tomović” u
Podgorici je kultno mjesto kulture glavnog grada, kao
i cijele države. Sa razlogom ga i nazivamo srce kulture
grada. Ovdje se održavaju svi važni kulturni događaji, kao
što su promocije knjiga, likovne izložbe, koncerti, večeri
poezije i proze, majska smotra folklora, kao i mnoštvo
drugih kulturnih sadržaja koje nudi ovaj kulturni centar.
Izgradnja zgrade KIC-a započeta je još davnih pedesetih
godina 20. veka, a zanimljiva je i činjenica da je podignuta
akcijom tadašnje omladine Crne Gore tokom čuvenih
radnih akcija. Ime je dobila po narodnom heroju Budu
Tomoviću.
44
RAZGLEDNICA
Na velikoj sceni KIC-a svojih pet minuta slave našli su
mnogi umjetnici i pjevači koji se tim poslom bave i dandanas.
KIC ima i svoj istoimeni folklorni ansambl koji
održava redovne godišnje koncerte u velikoj sali. U okviru
ansambla rade tri grupe – dječiji ansambl, seniori i prvi
ansambl. Ovo prestižno folklorno društvo već je obišlo
mnoge gradove i zemlje Evrope i svijeta, predstavljajući
pri tom splet igara i naroda iz Crne Gore.
Pored folklora, tu je i KIC pop hor koji broji više od
šezdeset članova koji na repertoaru imaju raznovrsne
muzičke numere i uvijek su otvoreni za prijem novih
članova. Kad govorimo o muzičkom dijelu KIC-a, ne može
se ne spomenuti dio koji obuhvata predstavljanje mladih
talenata iz Crne Gore, kao i gostovanja umjetničkih
talenata iz drugih zemalja.
45
Glavni hol KIC-a rezervisan je za izložbe likovnih
radova, a ove jeseni u njemu će se naći moji radovi
inspirisani filmom Prohujalno sa vihorom.
Jedna nova, ali jako značajna manifestacija je nedavno
uspostavljen festival pod nazivom Dani Dragana
Radulovića. U pitanju je književna manifestacija
regionalnog karaktera i sastoji se od izložbe dječijih
likovnih radova, promocije literarnih radova za djecu i
dodjele nagrade za najbolju dječiju knjigu. Manifestacija
nosi naziv po jednom od najvećih crnogorskih pisaca
za djecu, Draganu Raduloviću. U okviru književnog
programa tu je i literarna radionica, veče rodoljubne
poezije „Iskra iz kamena” i mnoge druge aktivnosti,
od kojih bih takođe izdvojila projekat „Biblioteka na
otvorenom”, gdje zainteresovani građani uvijek mogu
donirati knjige, ali i pozajmiti knjigu za čitanje u svakom
momentu potpuno besplatno. Pomenuću i nedavno
pokrenutu manifestaciju „Podgorički pjesnički susreti”,
koja ima za cilj da svake godine okupi autore poezije sa
područja glavnog grada, kao i muzičke umjetnike koji ovu
manifestaciju podržavaju svojim učešćem.
46
RAZGLEDNICA
Ova prestižna kuća kulture, osim velike sale,
multimedijalne sale i sale Dodest, posjeduje i otvorenu
ljetnu pozornicu na krovu zgrade, gdje se tokom ljeta
održavaju razni događaji, poput koncerata džez, kamerne
i klasične muzike.
Ove godine KIC je proslavio pedeset godina postojanja
i rada programom pod nazivom „Uvijek mlad”. Tom
prilikom je direktorka institucije, Snežana Burzan
Vuksanović, najavila još mnogo novih događaja na svim
poljima kulture. Ova institucija sa svim svojim djelovanjem
i radom opravdano nosi naziv srce kulture grada.
47
intervju vodila: Nevena Stajković
foto: Nikola Đaković
48
INTERVJU
U oktobru se družimo sa sjajnom Suzanom Su Vulović sa
kojom smo razgovarali o njenoj izložbi Persefonin put,
povratku u atelje nakon burnog leta, ilustrovanju knjiga
poezije, predivnim slikovnicama za slepu i slabovidu decu
i njenom lirskom izražavanju koje se suptilno nadovezuje
na slikarstvo. Otkrijte zašto nam Suzana preporučuje da
posetimo novootvorenu galeriju Dots u Beogradu i kako
uopšte izgleda proces organizovanja izložbe.
49
50
foto: Nikola Đaković
INTERVJU
Tvoja izložba Persefonin put gostovala je ovog proleća i leta u
nekolikim prostorima – Kvaka 22, Galerija Lucida, Labeerint.
Imaš li osećaj da je leto proletelo? Da li se polako vraćaš u atelje i
radiš na nečem novom?
Da, imam osećaj da mi dani klize pod prstima već duže vreme. Evo,
prošlo je više od godinu dana kako sam krenula ciklus slika i pesama
Persefonin put koji si pomenula i njihovo izlaganje u pomenutim
galerijama je bilo jedan intenzivan doživljaj nakon predugo vremena
provedenih u ateljeu, u sebi, u meta prostoru stvaranja.
Međutim, leto sam provela van ateljea, više zbog neophodne
distance nakon završenog ciklusa, ali sada kada sam ponovo u
ateljeu, shvatam da u meni još uvek gore iste emocije i pitanja.
Jesu li legende i mitologija uticali na tvoje odrastanje i stvaranje?
Kako je baš Persefona dobila dominantnu ulogu u pomenutom
ciklusu?
Kroz istoriji umetnosti, priče, mitove, bajke sam, kao i svi, odrasla;
međutim, njihova mnogostruka simbolička i psihološka tumačenja
su mi kasnije posta jako zanimljiva. Ipak, prvi put se dešava da svom
stvaralaštvu pristupam narativno. Mit o Persefoni i Hadu je poslužio
kao analogija da bliže prenesem to što osećam i slikam. A ovaj
mit nas uči vrstama ljubavi, sa partnerom i porodicom, smenama
emocija, kontinuitetima i diskontinuitetima koji u mitu stvaraju
godišnja doba.
Persefonin put je jedan put od Stvaranja proleća, Ljubavi, Bola,
Tišine, Milosti, empatije prema sebi i voljenoj osobi, čitavom putu
koji slikanjem i procesuiranjem kroz delo dovodi do spoznaje –
Istine... Slike i pesme koje aludiraju na proživljene trenutke, sećanja
koja nas često i zbunjuju, poput nečijeg letimično pogledanog
porodičnog albuma. Što me je dovelo do pitanja o kolektivnim i
individualnim sećanjima, sublimiranju snoviđenja iz jave i snova, iz
želja i kajanja, svesti i podsvesti, zapitanosti nad odgovorima na
postavljena pitanja, nad istinitošću ili lažima koje sebi dajemo kao
odgovore.
51
Jesi li izlagala nekad van Srbije? U kom gradu, odnosno galeriji
maštaš da izlažeš? I da li je teško organizovati izložbu?
Jesam, na više grupnih i nekoliko samostalnih, ali bile su to
neke manje produkcije jer međunarodna izložba zahteva veliku
organizaciju i budžet koji na počecima izlaganja uglavnom
pokrivamo sami.
Međutim kada se nalazite u ulozi organizatora, sve dobija novu
perspektivu i nove izazove. Moje prvo iskustvo organizatora i
kustosa bilo je ujedno i moj najveći poduhvat u tom trenutku
– međunarodna izložba Sekvence umetnosti koju smo Milica
Lojović, Milena Radičević i ja realizovale 2019. godine. Naučila
me je da je, pored našeg zalaganja i entuzijazma, jako bitno imati
ljude koji sa nama dele iste ciljeve i želje, bili oni ili ne učesnici
projekta i organizacionog tima.
Mogu reći da su i na mojim narednim projektima mnoge
stvari kretale iz prijateljstva, želje da se predstavimo publici
ili promenimo nešto u sistemu, što je uvek donosilo uspešne
ishode.
Baviš se ilustrovanjem knjiga, te je jedna od knjiga kojoj si dala
likovni izraz pesnička zbirka Valentine Baktijarević Slomiti
kosti. Da li ti ilustracija predstavlja veći izazov kada poznaješ
autora ili kada ga ne poznaješ i zašto?
Valentina i ja smo se zapravo upoznale tokom stvaranja knjige,
što je dovelo do divnog prijateljstva i mnogih zajedničkih
projekata. No, svakako je bio izazov izaći iz svojih likovnih
estetika i prepustiti se osluškivanju šta pisac želi za svoju knjigu,
jer po meni to je najvažnije kada si u ulozi ilustratora.
A nadam se da ćemo uskoro na policama knjižara videti i knjigu
poezije Marka Todorovića Noći u pisanoj formi, koju sam imala
priliku da ilustrujem i dizajniram početkom ove godine.
Da li se desi da poželiš da naslikaš/nacrtaš ilustraciju knjige
koju čitaš? Koju knjiga savremene proze ili poezije bi volela da
ilustruješ?
Da, u meni se povremeno probudi misao kako bih ja uradila
rešenje za neku knjigu, ali samo ako mi se korica knjige koje
čitam ne dopada (smeh).
Postoji jedna knjiga koju bih volela da ilustrujem, što će se
možda i ostvariti, pa ne bih davala više informacija o tome sada.
foto: foto: Marina Bugarčić
52
INTERVJU
53
54
foto: Marina Bugarčić
Često se dešava da svoje izložbe upotpunjuješ čitanjem poezije
i obrnuto – da izlažeš radove tokom poetskih večeri. Kako si
došla na takvu ideju i kada si prvi put priredila posetiocima i
posetiteljkama takav multimedijalni doživljaj?
Prvo čitanje se desilo u maju na otvaranju izložbe Persefonin put
u galeriji Kvaka 22, jer su u mom stvaralaštvu prvi put objedinjene
slika i pesme. Kada je krenuo proces paralelnog stvaranja, dugo sam
razmišljala na koji način ih zajedno prezentovati, a da se ne stekne
utisak da je slika ilustracija pesme.
I uz Valentininu pomoć i pomoć ekipe iz „Vazda Bilo”, Marine
Bugarčić, Stevana Pijala, i gostovanja Srđana Milojevića desilo se
potpuno novo i drugačije otvaranje izložbe. Posetioci su divno
reagovali na relativno performativni momenat otvaranja, i čini mi se
da je to dovelo do dubljeg razumevanja i percipiranja dela.
INTERVJU
Iako nisu objedinjene u zasebnoj zbirci, nekolicina tvojih pesama
može se pročitati na različitim portalima. Kada si počela da
pišeš poeziju i da li ti pisanje pomaže u likovnom izrazu ili je pak
obrnuto?
Da, njih nekoliko je objavljeno u časopisima Astronaut i Bludni stih,
što me jako raduje jer sam počela da pišem pre nekoliko godina, u
trenutku kada nisam imala atelje, pa je u meni previrala želja da se
izrazim i, takoreći, oslobodim.
Ne znam da li se može reći da mi pomaže, ali se svakako dopunjuje, jer
mi je misao kroz sliku i stih identična, što je i dovelo do sjedinjavanja.
Pesme su sada tu poput autohtone poetike slike, one analogijski
i metaforično govore o meni, o iskustvu. A umetnik uvek polazi iz
sopstvenog iskustva, jer u momenat stvaranja dela integrišemo
čitavu našu prošlost i stvaramo novo iskustvo.
Osmislila si interesantne i dragocene slikovnice za slepu i
slabovidu decu. Molim te, ispričaj nam kako se rodila ta ideja, kako
teče proces pravljenja slikovnice i šta on sve podrazumeva.
Ideja projekta Libria se rodila 2019. godine, kada sam upoznala
sadašnjeg prijatelja Borisa Dončića koji je u meni probudio pitanja
o tome šta je od likovnih dela, knjiga i slikovnica dostupno slepoj i
slabovidoj deci. Saznala sam da u našoj zemlji ne postoje ilustrovane
knjige adaptirane slepima, a kako sam se u tom trenutku već par
godina bavila ilustracijom dečjih publikacija, poželela sam da stvorim
knjigu bajki koja je prilagođena svima, i slepoj i videćoj deci.
Proces je zahtevao dugogodišnje istraživanje, učenje, umrežavanje
sa ljudima koji žele svojim znanjem i ljubavlju da pomognu, pa je
projekat okupio izvanredne ljude i stručnjake. Prošle godine smo
Nemanja Stajković, Andrej Božović i ja formirali udruženje i sa još
nekoliko ljudi postigli tačku dokaza prototipa. Nažalost, naša knjiga
još uvek nije objavljena kako konstantno nailazimo na probleme koji
se tiču finansiranja projekta, ali neumorno radimo da ostvarimo svoj
cilj.
Poslednje pitanje postavljamo svim našim sagovornicima i
sagovornicama – da li možeš čitaocima i čitateljkama KUŠ!-a da
preporučiš knjigu, film, predstavu, muzičku numeru i umetnika ili
umetničko delo kojem bi trebalo da posvete pažnju?
Moja preporuka je da ne propustite izložbu američke umetnice Kiki
Smit u novootvorenoj beogradskoj galeriji Dots koja će trajati do 29.
oktobra, imajući u vidu da u Srbiji nemamo često priliku da vidimo
toliko velike i značajne savremene umetnike.
55
piše: Ana Samardžić
Rubrika Detalj za kraj svaki put donosi neko drugo
umetničko delo, tako da se ime autora i naziv dela ne
pominju nigde u tekstu. Ideja je da na osnovu jednog detalja
kompozicije sami saznate o kom delu i umetniku je reč i da
svoje odgovore podelite sa nama u komentarima na tekst
na sajtu ili društvenim mrežama, a u svakom sledećem
broju, biće otkriveno rešenje prethodnog zadatka.
Napomena:
U cilju da vaša potraga bude zanimljivija, u tekstovima će
se reč umetnik odnositi i na umetnice i na umetnike, a
biće reči o stranim i domaćim autorima iz svih umetničkih
epoha, kao i savremene umetnosti. Period nastanka
umetničkog dela biće naznačen, a kao pomoć, savet je
da što više obratite pažnju na detalje koji se nalaze i oko
uveličanog predstavljenog motiva.
Važno:
Autori i izvori fotografija korišćenih u tekstovima biće
objavljeni u svakom narednom broju kako čitaoci ne bi
odmah otkrili o čemu je reč.
Zaista, nekada, ukoliko sam umetnik ne da objašnjenje
svog rada, posmatrači njegovih dela mogu da pođu
potpuno suprotnim putem prilikom tumačenja istog.
To se desilo našem čuvenom umetniku koji je 1887.
godine odlučio da u maloj sredini u kojoj živi skrene
pažnju na određene navike pojedinaca koje je smatrao
lošim kako po njih, tako i po celokupno društvo. Imao
je ideju da nizom moralizatorskih kompozicija utiče na
svest ljudi, međutim, kako je i sam zapisao kao anegdotu,
predstavnici njegove ciljne grupe došli su do krajnje
pogrešnih zaključaka, te je umetnik odustao od svoje
prvobitne zamisli.
Naime, on je u duhu svakodnevice i moralnih načela
pojedinaca u 19. veku, želeo da istakne negativne strane
života ljudi koji se prepuštaju neumerenom alkoholu i
provodu, ističući u prvi plan slike grupu mladića koja se
iz noćnog pijančenja blatnjavim seoskim putevima vraća
kući u rane jutarnje sate, dok jedan čovek započinje
svoj radni dan, a majka jednog od mladića sa neznatne
daljine viče na njih. No, na detalju slike vidimo samo
jedno žensko lice koje, posmatrajući čitavu scenu,
znatiželjno viri kroz prozor kuće na broju 32 na čijoj se
pomalo oronuloj fasadi uočava naopako okrenuta tabla
sa natpisom: Szeszfözde (što bi u prevodu sa mađarskog
jezika značilo rakidžinica ili destilerija).
Umetnik je zabeležio da je jednom prilikom svratio
u krčmu kod svog druga i da je za jednim stolom
primetio grupu mladića, upravo one koje je naslikao,
okupljenih oko reprodukcije njegove slike iz časopisa
koji su oduševljeno reagovali na istu, navodno misleći
da je umetnik namenski želeo da ih tako prikaže, ne
prepoznajući njegovu kritiku i čak čestitajući mu na
verodostojnosti likova. Umetnik je tada odustao od žanr
kompozicija moralnog karaktera, a ova slika je uz naziv
dobila i jedan nastavak koji mu se često dodaje ne bi li se
ukazalo na njenu poruku.
Ukoliko znate da u Galeriji Matice srpske traje izložba
ovog našeg istaknutog umetnika, da li možete da
prepoznate o kome je reč i koje delo je predstavljeno
ovim detaljem?
56
DETALJ ZA KRAJ
Rešenje prethodnog broja:
Žorž-Antoan Rošgros, Vitez u cveću, 1894.
Izvor: Wikimedia Commons, javno vlasništvo
57
LARPURLARTIZAM