01.10.2022 Views

KUŠ! oktobar 2022.

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.

Kulturno-umetnički špajz

oktobar 2022.

broj 81


SADRŽAJ

Kulturno-umetnički špajz

broj 81, oktobar 2022.

Tim:

Urednica:

Jovana Nikolić

Lektorke:

Nevena Stajković

Aleksandra Vujić

Art tim:

Ana Lončar

Jovana Lukić

Jovana Nikolić

Srećko Radivojević

Aleksandar Simonović

Jelena Tizić

Autori:

Igor Belopavlović

Sanja Gligorić

Tisa Milić

Jovana Nikolić (MoonQueen)

Ivana Pavićević

Ana Samardžić

Pavle R. Srdić

Nevena Stajković

Marko Vesić

Aleksandra Vujić

Tamara Živković

Saradnici:

Aida Orahovac Kuč

Iva Pažin

Svetlana Savić

Autor ilustracije

na naslovnoj strani:

Srećko Radivojević

Reč urednice

str. 3

Sonja Delone,

Električne prizme

str. 10

Ukrštaj poetskog i

društveno-aktivističkog:

uslovi korišćenja,

Ognjen Obradović

str. 14

Sveća na vetru

str. 22

Cena snova

– Netfliksova serija

The Sandmen

str. 28

Jedno veliko i jedno malo

– ništa

str. 36

Morana

str. 42

Intervju: Suzana Su Vulović

str. 48

Strip Larpurlartizam

str. 58

Miona_ceramics

str. 4

San Petra Rajića

str. 12

Svet Nađe Bulanže

str. 16

Ne ja

(o predstavi Samjuela Beketa)

str. 26

Zaboravljene ratne heroine

srpske istorije

str. 32

Antikolonijalni muzej

str. 38

Kulturno-informativni centar

„Budo Tomović”, Podgorica

str. 44

Nije to što mislite!

str. 56

2


REČ UREDNICE

Dragi ljubitelji KUŠ!-a, verni ili novi čitaoci, pred vama je poslednji broj

u kojem vam se obraćam sa njegove treće strane, tj. sa pozicije urednice.

Iskoristiću zato ovu priliku da vam se svima zahvalim na pažnji, vremenu

i poverenju koje ste nam ukazali tokom proteklih šest godina, uz obećanje

da će u budućem periodu, ukoliko dođe do promena u radu našeg časopisa,

one biti samo nabolje. Na mestu glavne i odgovorne, od sledećeg meseca,

naći će se naša divna Nevena, čiji ste stil pisanja mogli da upoznate kroz

tekstove rubrike Čitam i skitam, kao i mnoge intervjue i razgovore sa mladim

i kreativnim umetnicima koje je vodila. A kako je KUŠ! uvek bio oaza ženske

solidarnosti, podrške i prostora za izražavanje, napredovanje i usavršavanje

(što ova smena uredništva takođe pokazuje), oktobarski broj vam donosi i

nekoliko zanimljivih priča o radu i stvaralaštvu značajnih junakinja i umetnica,

kroz istoriju, kao i danas.

U muzičkom uglu čitaćete o pedagoškoj karijeri kompozitorke Nađe

Bulanže i uticaju koji je kao pedagoškinja ostavila na razvoj zapadne muzike 20.

veka, zatim zanemarenim i gotovo zaboravljenim srpskim ratnim heroinama s

kraja 19. veka, a tu je i jedna slika umetnice Sonje Delone čija će nas električna

svetlost povesti u kraće jesenje dane i duže noći. Ovog puta intervju smo

uradili sa Sonjinom savremenom koleginicom, slikarkom Suzanom Su Vulović,

dok je tema Mladih i kreativnih keramika Mione Stefanović i njen bajkoviti svet

drugara iz mašte. Nad svima njima, kao i nama, još od paganskih vremena, bdi

boginja Morana, drevna zaštitnica ženskih poslova.

Oktobarske dane vam predlažemo da ispunite i šetnjom do Muzeja

afričke umetnosti i obiđete novu izložbu Antikolonijalni muzej, ili, ukoliko se

tokom meseca nađete u Podgorici, posetite neku od izložbi njihovog Kulturnoinformacionog

centra, koji je tema naše ovomesečne Razglednice. Pogledajte

predstavu Samjuela Beketa Ne ja, ekranizovanu verziju Sendmena, pročitajte

pesničku zbirku Ognjena Obradovića Uslovi korišćenja ili se vratite klasicima

– Čarnojeviću i Crnjanskom, i podelite svoje utiske o ovim delima sa nama.

Blag oktobar i još puno čitanja i druženja sa ekipom KUŠ!-a želi vam

Urednica,

Jovana Nikolić

Pišite nam Vaše predloge, kritike, sugestije,

pitanja i pohvale, naša adresa je:

casopiskus@gmail.com

3


piše: MoonQueen

fotograše: Miona Stefanović

„Jesen je živopisna, moderna,

mirišljava, prepuna detalja. To

je moje omiljeno godišnje doba

za šuškanje, modiranje, za

mistiku, šetnju… ”

Miona Stefanović

4


MLADI I KREATIVNI

U oktobru vam predstavljamo brend Miona_ceramics iza čijeg

imena stoji Miona Stefanović, umetnica koja sebe opisuje kao

nekoga ko voli slikanje, planinu, sport, buvljake i izmišljene

priče. Predmeti koje pravi od porcelana – vaze, lampe i šolje

– uglavnom predstavljaju stilizovana i nasmejana lica junaka

koji kao da su stigli iz bajkovitih priča i starih legendi ne bi li

nas podsetili na lepotu življenja i uneli nam u svakodnevicu

dah dečje nevinosti i vedrih boja. Miona kaže da su likovi koje

pravi njeni izmišljeni drugari, oni koji nam prave društvo, rade

domaće zadatke, piju kafe i vina sa nama, pričaju priče pred

spavanje, čuvaju nas od mraka i čudovista ispod kreveta. Oni

su obično-neobične ličnosti iz naših života, detinjstva, sa pijace,

iz komšiluka, slušaju nas, inspirišu, teše i vole.

5


6

Proizvodnja ovih keramičkih drugara

odvija se u Mioninom „magičnom ateljeu”

na Vračaru koji ona opisuje kao atelje

čudesa u kojem je sve moguće (poput

Đepetove radionice. Ili Priče o igrackama.

Postoje sumnje da se, kada umetnica nije

prisutna, u ateljeu organizuju igranke i

žurke.) Materijal od kojeg se predmeti

prave je najčešće porcelan, najfinija i

načistija glina, teška za manipulaciju i

rad, koje se peče na 1.250 stepeni i više.

Porcelan je veoma inspirativan materijal,

kaže Miona, jer je bele boje po kojoj

može da se šara, crta i slika, da se prave

teksture i reljefi. „On je prvenstveno masa

spremna za intervenciju i manipulaciju,

a potom oblikovano platno koje čeka

najlepši deo – boju i oslikavanje.”


MLADI I KREATIVNI

Mionin posao je oblikovanje gline, tačnije,

keramike, a osim toga bavi se i slikarstvom,

jogom i osmišljavanjem knjiga za decu.

7


8

Miona kaže da najviše voli da pravi

rasvetna tela i vaze jer ima utisak da oni

najviše utiču na prostor u kome boravimo,

i imaju najveću interakciju sa vlasnicima.

Ipak, glavni odgovorni kriterijum svakog

novog kreativnog procesa jeste njen lični

osecaj u terenutku stvaranja, zbog kojeg

je „sve u igri i sve je moguće”.


MLADI I KREATIVNI

„Svoje predmete, proizvode, umetnine i njihovu

priču, lični stil, horoskopski znak i život osmišljavam

isključivo ja, po svom trenutnom raspoloženju. Na taj

način nastaju njihove ličnosti različitih karaktera, sa

valunzima u raspoloženju, usponima i padovima, od

euforije do anksioznosti, od dizel do hipster fazona...

I starke i najke dolaze u obzir”, objašnjava Miona.

„Mionina keramika” zapravo je deo šireg brenda Gallery 1250, koji

već deset godina postoji i koji živi zahvaljujući njenim prijateljima

i kolegama, a poput našeg časopisa, i on je osmišljen spontano i

uz piće, vođen idejom da se moderna keramika i dizajn približe

domaćoj publici. Uz želju da opstanu u struci i nakon završenog

fakulteta, ovi talentovani ljudi postigli su svoj cilj i postali prva

autorska galerija keramike kod nas.

Na kraju, Miona je pozvala nas i vas da se ove jeseni uputimo u

njihovu galeriju u Čumićevom sokačetu, lično pogledamo njihova

dela, upoznamo se, družimo i edukujemo o radu u keramici, te

razmenimo ideje kao i čašicu ili šoljicu razgovora.

9


10

izvor slike: Wikimedia Commons


SLIKA MESECA

SONJA DELONE

ELEKTRIČNE PRIZME

piše: MoonQueen

Tokom oktobra dani se sve očiglednije i naizgled brže

skraćuju, ulična svetla se pale sve ranije, a mi smo odavno

prestali da ih primećujemo i da u njihovom odsjaju nalazimo

nešto magično. Zato je naša oktobarska slika meseca delo

koje za temu ima upravo sjaj ulične rasvete i fasetirane

odbleske veštačke svetlosti na gradskim ulicama. U pitanju je

slika Električne prizme francuske umetnice ruskog porekla,

Sonje Delone, nastala 1914. godine, na kraju jedne ere koju je

obeležio ekstreman tehnološki napredak, i na pragu nove, koja

počinje Velikim ratom, ali i pojavom električnog osvetljenja

širom svetskih centara. Na tom prelazu epoha nemali broj

umetnika, pripadnika različitih modernističkih umetničkih

pravaca, potrudio se da na sebi svojstven način zabeleži utiske

i fascinacije koje je novo moderno doba, doba brzine i mašine,

kako su futuristi govorili, donelo ljudskom rodu. Jedna od njih

bila je i Sonja Delone.

Inspirisana lepotom modernog života, najpre električnom

svetlošću i železnicom, Sonja Delone je u svom radu

godinama pravila osvrte i omaže ovakvoj vrsti civilizacijskog

napretka. Zajedno sa mužem Robertom Deloneom, osnovala

je likovni pokret nazvan orfizam koji je odlikovala upotreba

jakih boja i geometrizacija oblika, što se može videti i na

Električnim prizmama. Ova slika je 1914. godine izložena

na Salonu nezavisnih u Parizu, zajedno sa drugom verzijom

slike Karusel svinja, čiji je autor bio Sonjin suprug. Obe slike

impozantnih dimenzija za temu imaju proslavu moderne

poezije i modernog života, s tim što se umetnica poigrava i

preispituje jedan od najvažnijih elemenata slikarstva, svetlost,

koja pojavom električnog osvetljenja doslovno menja

posmatračev pogled na stvari.

Transformacija prirodnih boja pod veštačkim svetlom noćna

je mora svakoga ko je želeo da uhvati bitan momenat lošom

kamerom telefona, a zavisnost percepcije stvari od vrste

njenog osvetljenja muke su bliže čoveku s početka 21. veka

nego umetničinim savremenicima. Ipak, Sonjini diskovi naizgled

nerealnih, a suštinski samo koncentrisanih i nerazblaženih

boja prizme, koncentrično se šire od svog svetlosnog centra

podsećajući nas da u isto vreme svetlost, osim što je profana

i svakodnevna pojava, uvek zadržava i svoju mističnu ulogu.

Zbog toga se njene Električne prizme mogu posmatrati kao

dvojaki potencijal svetlosti, ovozemaljski, praktičan, moderan,

ali i svevremeni, gotovo kosmički. Ovom slikom Sonja Delone

je pre više od sto godina šematski pokazala dimenziju kretanja

nečega što je našem oku bilo i ostalo nevidljivo, ali čemu smo

dali simbolično značenje najbrže pojave na svetu – brzina

svetlosti. Razmislite o tome kada se u sveže oktobarsko

predveče nađete na ulici u kojoj se svetiljke popale u sekundi,

i kao po diktatu neke više nebeske sile promene prizmu

posmatranja i boje sveta oko vas.

11


piše: Nevena Stajković

Roman Dnevnik o Čarnojeviću predstavlja kompozicioni, narativni,

žanrovski i stilski prevrat u našoj književnosti. Upravo upliv dnevnika,

bajke, predanja, dokumenata, pisama ili autobiografije kao integralnog

dela proznog teksta označava dezintegraciju biografskog romana na

kakav su nas navikli pisci 19. veka. Zbog njegove inovativnosti roman je

izdala biblioteka Albatros koja se bavila „gajenjem i širenjem duševne

kulture” i trudila se da svojim programskim opredeljenjem isključi

„površnu zabavu i šturu didaktiku”. Biblioteku su uređivali naši avangardisti,

Stanislav Vinaver i Todor Manojlović. Pored Dnevnika, Albatros je izdao

i roman Burleska Gospodina Peruna Boga Groma Rastka Petrovića i

Vinaverov Gromobran Svemira. Ove tri knjige smatraju se paradigmom

naše avangardne književnosti.

Formalno gledano, ovaj roman uopšte i nije dnevnik. Nije datovan,

međutim, zapisi u njemu jesu intimni, puni melanholičnih sećanja i

ispovesti jedne ratom izmučene duše. Isto tako, pišući predgovor romanu

Novembar Gustava Flobera, Crnjanski će ovaj roman žanrovski odrediti

kao dnevnik jer je obojen subjektivnim i ispovednim pripovedanjem. I

kao što se desilo Petru Rajiću, subjekt iz Novembra želi da stvori biće od

svojih misli i zato piše.

Roman prati sećanja Petra Rajića, vojnika u Velikom ratu. Pasusi se

ređaju asocijativno, ne hroniloški i mi uviđamo koliko je duša vojnika

uznemirena nakon ratnih užasa koje je preživela. „Dnevnik o Čarnojeviću

je roman o lišću, o ljubavi, o nebu, a iznad svega kulja velika ludorija rata”,

kaže Milan Dedinac.

Prozni tekst pod nazivom San Miloš Crnjanski štampao je u časopisu

Misao 1919, godinu dana pre nego što je objavljen roman Dnevnik o

Čarnojeviću, u kojem san dobija povlašćeno, centralno mesto. San Petra

Rajića razlikuje se od ostatka teksta romana i počinje rečima: „Hoću da

vam pričam”. Na tom mestu, upravo u snu, Petar Rajić, upoznaće svog

dvojnika, Čarnojevića.

Fizikalna terapija u ratnoj bolnici u Batu,

Sara Elizabet Horton, oko 1918,

izvor: Wikimedia Commons

„Tada, jedno veče, došao je on, ja ga nikad više

zaboraviti neću. Brzo je nestao posle, pa ipak, on

mi je bio više nego brat. Činilo se da njegove duge

i tanke, kao motka, noge ne gaze po zemlji, kao da

je lebdeo nad zemljom. Ne beše odrpan, pa ipak,

boju njegovih hlača ne pogodih nikad. Nad njima

crni mornarski kaput, na njemu jedno jedino zlatno

dugme – „moja zlatna prošlost” reče on. Glas mu

beše mutan i blag. Ja sam od njega naučio da

govorim iskreno. Prišao je stolu tiho i pozdravio:

’Polinezija gospodo’.”

Dnevnik o Čarnojeviću, Miloš Crnjanski

12


ČITAM I SKITAM

„Svi su vikali, rugali mu se, pitali su ga je li sindikalista, je li platonista

ili anarhista, nihilista, nešto je morao biti. [...] Sve je mrmljao nešto

nerazgovetno o nebu. Ja sam mislio da je i on pijan, jer svi su ostali bili

pijani. Tada ga pritisnuše o jedno staklo i počeše ga udarati, a on raširi ruke

i reče: ’Ja sam sumatraista’. ”

Dnevnik o Čarnojeviću, Miloš Crnjanski

Nakon spoznaje svog dvojnika, kada je napokon osetio čar života, u Rajiću se

javlja želja za pisanjem jer se pisanjem uspostavlja novo, idealno ja, naspram

starog koje je rat razrušio. Zbog toga je ovo dnevnik o Čarnojeviću. Međutim,

materijalno i izmaštano, sumatraističko ja nikada se ne podudare i zato je

potreba za pisanjem konstantno prisutna. On piše za one koji su goreli u

požaru života i koji su sasvim razočarani. On se trudi da pisanjem odgovori na

pitanje postavljeno u prvom pasusu romana – gde je život?

U romanu je prisutan kontrast između Rajića i Čarnojevića koji vidimo čak u

prvoj rečenici – „Sednem do prozora i zagledam se u maglu i u rumena, mokra,

žuta drveta”. Pridevi rumeno i žuto pojavljuju se nebrojeno mnogo puta u

romanu, pri čemu reč rumeno uvek pripada Čarnojeviću, a žuto Rajiću, jer sve

što je toplo dolazi nam iz sumatraizma, a sve što je sumorno iz ružne realnosti.

Na taj način iskazan je kontrast između čarnojevićevske i rajićevske strane

Petrove ličnosti.

Ovaj trenutak sumatraističkog otkrovenja

dogodio se dok je Petar Rajić ležao u krakovskoj

bolnici, kada je, kao u snu, s one strane ogledala,

upoznao svog dvojnika. Čarnojević postaje

Rajićeva idealna, utopijska projekcija koja ne

pripada materijalnom svetu, nego jednom

metafizičkom prostoru.

„Sve što su činili tvrdio je da negde, daleko, na jednom ostrvu ostavlja traga.

A kad bi joj rekao, da sad od njenog strasnog osmeha dobija jedna crvena

biljka na ostrvu Seilonu snage da se otvori, ona bi se zagledala u daljinu.

Ona nije verovala da sva naša dela utiču tako daleko, i da je naša moć tako

beskrajna. A on je verovao još samo to.”

Dnevnik o Čarnojeviću, Miloš Crnjanski

Tako Crnjanski, kroz Čarnojevićeve reči, dolazi do sumatraizma, ideje da su i

najudaljenije stvari i ljudi na svetu na neki čudnovat način zbliženi i da utiču

jedni na druge. Misao o sumatraizmu pesnik će formulisati upravo pesmom

Sumatra iz 15. oktobra 1920. godine. Crnjanski je rođen 26. oktobra 1893.

godine i mi mu, pišući o njegovom izmaštanom sumatraizmu, čestitamo

rođendan, nadajući se da je sad bezbrižan, lak i nežan.

13


Ukrštaj poetskog i

društveno-aktivističkog:

uslovi korišćenja, Ognjen

Obradović

piše i fotografiše: Svetlana Savić

14

Druga pesnička zbirka Ognjena Obradovića

naslovljena uslovi korišćenja inovativni je i

sveži događaj na savremenoj književnoj

sceni. U njoj je na orvelovski način iskazana

društvena satira. Reč je o veoma aktuelnoj

i angažovanoj poeziji sa naglašenom

kritikom potrošačkog društva i kapitalizma.

U Obradovićevu poeziju ironično su

inkorporirani reklamni slogani vodećih

kapitalističkih giganata (mi postojimo

da ljude učinimo srećnim – Nordeus;

jednostavno. brže. povoljnije. – Lidl) kojima

pesnik parodira široko rasprostranjen

konzumerizam svakodnevice. Starica mašta

o ceđenom soku, tamo gde je socijalizam

podigao akademiju, kapitalizam je izgradio

kompaniju za proizvodnju gejming dobara.

U Obradovićevom poetskom svetu koji

ironično pruža uvid u društvenu klimu

današnjice pozorišta su prazna, biblioteke

zjape u tišini, dok tržne centre ispunjava

graja. Na tržištu koje diktira, normira i

briše razlike (osim cenovnih) popularni

su jedino bestseleri – „knjige o kojima se

priča”. Stare zanatlije čuvene beogradske

Balkanske ulice polako odlaze u zaborav,

dok grad novogradnjom dobija ružno

naličje. Sveprožimajućim socijalnim

motivima, Obradović postiže umetnički

oblikovanu jednu zrelu kritiku društva,

i to ne samo onog u kome živi, nego i

planetarnu. Kao pesnički subjekt figurira

jeftina radna snaga koja 15 sati dnevno radi

za 30 dolara mesečno proizvodeći majice

sa odštampanim nazivom freedom. Time

Obradović ukazuje na ulogu radnika kao

roba u svetskom kapitalizmu.


PRIKAZ KNJIGE

Pesma naše ulice svojevrsni je ukrštaj

društvenog aktivizma i poetskog čina. I kao

takva najbolji je pokazatelj da Obradovićeva

poezija nije elitistička, niti salonska, već

iskonski društveno-angažovana, ponikla na

ulici kao poprištu borbe protiv homofobije

i nacionalizama. Drugi deo pesme jesu

prikazani precrtani grafiti. Grafite je

precrtavao i sam pesnik, dok su, kako ih

naziva, njegovi antifašistički saučesnici u

znak podrške dopisivali poruke mira, tvoreći

svojevrsni pesnički performans.

Zastupljena je u Obradovićevoj poeziji

(osobito u završnom delu) i tematika

anksioznosti, virtuelne realnosti i

sveprožimajuće usamljenosti savremenog

čoveka u eri nikad intezivnije komunikacije.

Kritikujući konzumerizam i kapitalizam,

parodirajući reklamne slogane i

homofobična i nacionalistička divljanja,

Obradovićevo pesničko ja se postavlja

prema svim tim datostima kao suprotno, kao

anti, nimalo pasivno već snažno aktivistički,

čini se i u životu i u poeziji jednako, tako da

neminovno idemo ka zaključku da zbirka

uslovi korišćenja nije samo napisana, nego

upravo stvarana, doživljena, sa čvrstim

i nepokolebljivim pesničkim glasom,

baš onako kako se stvara besprekorna

angažovana poezija koja je kadra da utiče,

bori se i menja.

15


piše: Iva Pažin

izvor slike: Wikimedia Commons

16


IZ UGLA MUZIKE

Jedna od najplodnijih epoha u muzičkoj istoriji, posebno za

Ameriku, bio je 20. vek. Dok Čarls Štraus i Leonard Bernštajn

proizvode klasike muzičkog pozorišta, Aron Koplend kreira

prepoznatljiv zvuk američke klasične muzike, a Filip Glas

postavlja temelje minimalističkog stila komponujući dela

koja će imati dugotrajan uticaj na muziku. Kvinsi Džons

producira ploče koje će svojim zvukom duboko uticati na

razvoj mejnstrim muzike. U međuvremenu, dirigenti poput

Džona Eliota Gardinera proizvode izvanredne snimke koji

oživljavaju popularnost klasične muzike, a pojedinci poput

Voltera Pistona kreiraju edukativan sadržaj koji su i dandanas

u planu i programu obrazovnih ustanova. Sve ove

važne ličnosti kulture i umetnosti 20. veka imali su nešto

zajedničko, a to je da su u nekom periodu svoje karijere

studirali kod Nađe Bulanže.

17


izvor slike: Musica Kaleidoskopea

Nađa Bulanže je, zajedno sa svojom

rođenom sestrom Lili Bulanže, ostavila

neizbrisiv trag u razvoju zapadne

klasične muzike. Bulanže je odrasla

u muzičkom domaćinstvu u Parizu.

Njen otac, Ernest Bulanže, bio je

kompozitor, dobitnik čuvene Rimske

nagrade za kompoziciju 1835. godine.

Njena porodica je imala jaku vezu sa

Pariskim konzervatorijumom, što je

donekle bila olakšavajuća okolnost za

njeno obrazovanje, s obzirom na to

da su prijemni ispiti bili vrlo rigorozni.

To, međutim, ne umanjuje Nađin dar i

disciplinu koje je ispoljavala od ranog

detinjstva, a zatim i tokom studija.

Učenje klavira započinje sa dvanaest

godina, i to kod čuvenog kompozitora

i pedagoga Pola Dike. U ovom, ranom

periodu, komponuje prvu solo pesmu

pod nazivom Ekstaza (1901). Već u

ovom kratkom muzičkom toku, izuzetne

klavirske teksture i izrazito ekspresivnog

finala, primećujemo veliku muzičku

zrelost. U njenoj kompoziciji Heures

ternes (1910) čuje se sumornost i

melanholija, a u delu Cantique (1910)

nešto privlačniji, produhovljeniji zvuk.

18


IZ UGLA MUZIKE

Cantique je kasnije transformisala u Lux aeterna, u znak sećanja na njenu mlađu sestru

Lili koja je tragično preminula u 24. godini. Njen najveći poduhvat bila je opera La ville

morte koju je krenula da komponuje uz pomoć svog prijatelja i mentora, kompozitora

Raula Punja. Iako je bio od velike pomoći – organizovao je izvođenja njenih kompozicija,

delio sa njom binu i generalno aktivno promovisao njen rad – javnost je osuđivala njihov

odnos, što je u to vreme bilo više tabu nego što je sada i zaista je imalo potencijal da

naruši Nađinu reputaciju. Shodno tome, većina njene muzike koja je nastala u saradnji

sa Punjom je zaboravljena, uključujući i gorepomenutu operu. S vremenom, Nađa

je komponovala sve ređe. Smatra se da je J’ai frappe (1922) poslednji komad koji je

komponovala.

Iako ne treba zanemariti njen stvaralački opus, njena aktivnost kao pedagoškinje je ono

što je ostavilo najveći trag na muzičkoj sceni Evrope. Iako je jedno vreme radila kao

profesorka na Pariskom konzervatorijumu, ipak ostaje daleko zapamćenija po privatnim

časovima koje je držala u svom stanu, kao i ulozi direktorke Američkog konzervatorijuma

u Fontenbleu, južno od Pariza. Mnogi

od najboljih kompozitora 20. veka ne

bi opisali svog idealnog mentora kao

muškarca u odelu sa kravatom, koji

sedi u svojoj kancelariji na univerzitetu.

Umesto toga, zamislili bi Nađu Bulanže,

Francuskinju sa naočarima sicúšnog

okvira i kosom umotanom u punđu kako

radi za klavirom u svom porodičnom

stanu u Parizu. Ljudi su hrlili u Pariz da

uče sa njom jer je ona nesumnjivo bila

najpoznatija muzička instruktorka u

istoriji, a muzičari koji su pohađali njene

časove bili su izrazito cenjeni. Setimo

19


20

se samo da je početkom 20. veka Pariz

bio epicentar umetničkog života. Setimo

se pojedinaca kao što su Pablo Pikaso,

Gertruda Stajn, Ernest Hemingvej, Skot

Ficdžerald, Džejms Džojs, Djagiljev i

Stravinski, koji su edukaciju i inspiraciju

pronašli u tom gradu. Posebno je

značajno to što su kod nje na časove

dolazili i pioniri američke muzike 20.

veka: Aron Kopland, Valter Piston, Eliot

Karter, Čarls Štraus, Roj Heris, Filip

Glas, Danijel Barenbojm i mnogi drugi.

Bila je jedna od prvih Evropljana koja

je ozbiljno shvatila američke studente

i bila je u stanju da im pruži rigorozne

intenzivne instrukcije koje američke

institucije u to vreme nisu nudile, što

je razlog zašto je toliko Amerikanaca

želelo da uči sa njom. S vremenom je

grupa njenih učenika postajala sve veća,

a zvali su ih (pežorativno?) boulangerie,

što je francuska reč za pekaru. Prema

brojnim pričama, Nađa nije tolerisala

nerad i lenjost, veoma je cenila trud,

rad i disciplinu. Svojim napornim radom

i neiscrpnom radnom etikom davala

je primer svojim studentima. Šest

dana u nedelji podučavala je od osam

ujutru do daleko iza ponoći. Smatrala

je da fokus uvek treba da bude na

muzičkoj kompoziciji, a ne na izvođenju

ili kritici. Kao i svi, ona je imala svoje

preferencije, a većina njenih lekcija bila

je usredsređena na kompozicije zapadne

klasične muzike za koje je verovala da

su remek-dela. Nije podučavala muziku

Vagnera i generalno je bila protiv

Šenbergove dvanaestotonske tehnike.

Ipak, interesovala se za različite muzičke

žanrove i pravce, poput džeza, čije je

ritmove, harmoniju i obrasce takođe

proučavala. Vrlo je važno istaći i njen

uticaj na popularnu kulturu. U intervjuu

za BBC Kvinsi Džons izjavio je da je Nađa

bila „najneverovatnija žena koju je ikada

sreo u svom životu” i da je njegovo rano

školovanje kod nje postavilo temelje za

sve što je postigao u muzičkoj industriji

radeći sa nekim od najznačajnijih imena,

poput Frenka Sinatre i Majkla Džeksona.

Iste metode je koristila za izvođenje kao

i za proučavanje muzike. U oba slučaja,

glavni cilj je bio da prenese strukturu dela,

izvor slike: CDM

a usmena instrukcija služila je kao kamen

temeljac njenog muzičkog obrazovanja.

Takođe je podučavala sviranje partitura,

harmoniju, kontrapunkt, analizu muzičkih

oblika i još mnogo toga, dok je

razvijanje sluha bio prioritet. Njena

predavanja, međutim, nisu bila samo

teorija. Imala je sklonost da motiviše

izvanredne učenike daleko izvan njihove

zone komfora. Jako je cenila razvoj

muzičke memorije. Napamet je znala da

svira svih četrdeset osam preludijuma i

fuga iz Bahovog Dobro temperovanog

klavira. Međutim, nakon što je učenicima

pružila ovu rigoroznu teorijsku i usmenu

nastavu, njen glavni cilj je bio da podrži

razvoj njihovih jedinstvenih muzičkih

izraza. Bilo da je u pitanju Kopland,

koji je tražio zvuk američke klasike, ili

Čarls Štraus, koji je istraživao muzičko

pozorište, ona je podsticala kompozitore


IZ UGLA MUZIKE

da slede svoje interese i uverenja. Ne bi ih

nagovarala da usvoje njen pogled na svet;

umesto toga, ona bi ih ohrabrila da istraže

sopstvenu individualnost i slede svoje

stavove – tek nakon što bi stekli temeljno

muzičko obrazovanje. Džordž Geršvin

je jedini učenik za koga se zna da ga je

odbila, tvrdeći da je već otkrio sopstveni

muzički izraz i da mu nisu potrebne

njene sugestije. Takođe, neretko je

organizovala druženja u svom stanu na

kojima su njeni učenici imali priliku da

unaprede svoju karijeru i da se povežu sa

drugim poznatim umetnicima u regionu.

Kasnije u svojoj nastavničkoj karijeri,

organizovala bi veće časove u svom

salonu, na kojima je prisustvovalo i preko

pedeset učenika. Na tim okupljanjima

insistirala je na pevanju Bahovih kantata,

tako što su po grupama pevali svaki od

glasova. Kao rezultat pevanja visokog

kalibra ove grupe, postala je jedna od

prvih profesionalnih žena dirigenata, što

ih je dovelo do toga da su s vremenom

počele da nastupaju profesionalno.

U trenutku kada pišem ovaj tekst, 16.

septembra, slavimo njen 135. rođendan

i prisećamo se Nađe kao najvažnije

muzičke mentorke 20. veka. Uprkos

svim svojim izuzetnim dostignućima

– odgojila je generacije izvođača i

kompozitora, nastupala kao izvođač,

uređivala staru muziku za publikacije

(odigrala ključnu ulogu u oživljavanju

Monteverdijeve muzike), a povremeno

čak i recenzirala događaje – često se

suočavala sa seksizmom, mizoginijom

i nerazumevanjem. Ipak, uprkos

teškoćama, izborila se za budućnost

ženskog delovanja u muzičkoj industriji

na skoro svim frontovima.

Iako je njena sveukupna delatnost

prolazila gotovo ispod radara, ipak

nije slučajno što su najznačajniji

kompozitori 20. veka trčali u Pariz

kako bi od Nađe dobili potrebne

alate, savete, ali i kritike, pre nego što

bi ozbiljno krenuli u svoju karijeru.

Iako toga verovatno nije bila svesna,

njen uticaj na muzički život 20.

veka doprineo je stvaranju dela u

rasponu od Džeksonovog Trilera do

Kouplendove Treće simfonije.

21


SVEĆA NA

VETRU

piše: Pavle R. Srdić

fotografije: Wikimedia Commons

22

Nešto posle ponoći 31. avgusta 1997.

godine. U jednom pariskom tunelu dogodila

se saobraćajna nesreća u kojoj je poginulo

troje ljudi. Istog dana, ujutro, muž poginule

žene u toj saobraćajnoj nesreći saopštio

je njihovoj deci da im je majka poginula.

Negde, u isto to vreme, ja sam se u

Beogradu podigao iz kreveta na poslednji

dan letnjeg raspusta. Čovek bi rekao

da, imajući u vidu trenutnu geopolitičku

situaciju, nekog dečaka iz Jugoslavije ne

bi trebalo preterano da interesuje šta se

to desilo u nekom pariskom tunelu. No,

prenošen je zapis kamera na licu mesta i na

našim televizijama. Razlog je bio dovoljan

– nedugo nakon udesa, od posledica

unutrašnjih povreda, preminula je Dajana,

Princeza od Velsa.

Od tih dana prošlo je ravno četvrt veka,

ali se i dalje sećam da su mediji bili

preokupirani ovim događajem, a mislim da

sam po prvi put video i shvatio, iako mali,

šta su i kako funkcionišu tabloidi. Neki

kažu da su oni i ubili Lejdi Di posredno,

jer su tom nesrećnom prilikom paparaci

na motorima, željni ekskluzive i intrige,

naterali vozača automobila u kojem se

nalazila Dajana sa njenim tadašnjim, isto

pokojnim, partnerom, multimilionerom

Dodijem Fajedom, da prebrzo vozi, te udari

u auto iz suprotnog pravca, pa u jedan od

nosača tunela.

Internet je tu da ponudi više podataka,

istinitih ili lažnih o tom događaju, a ja

nastavljam dalje. Princeza Dajana je bila

voljena ličnost u Ujedinjenom Kraljevstvu,

ali i širom sveta. Dobrotvorka, prijatna

pojava, a kasnije i ostavljena žena, s

obzirom na činjenicu da je njen muž, tada

Princ od Velsa – sada kralj Čarls III – stupio

u vanbračnu vezu sa njegovom budućom

suprugom, Kamilom Parker Boulz, sada

kraljicom pratiljom. Da li mu je ostala dužna

ili ne – ne znam, ali time se pomno bavila

britanska i svetska javnost. I mediji, naravno.

Iako ostaje večita dilema za mnoge šta je

to kralj Čarls III video u gospođi Boulz, a

što Dajana nije imala, ipak, sama kraljica

Elizabeta II je sugerisala prinčevskom

paru da se razvede, jer su se dešavali česti

medijski istupi princeze Dajane u kojima

je govorila o neskladu u braku, a žitelji

Bakingamske palate baš i nisu radi da neko

iznosi takve stvari u javnost, a još manje

zakonita supruga budućeg kralja. Nakon


IZ RIZNICE HITOVA

razvoda sa Čarlsom, 1995. godine, Dajana

dospeva u žižu svetske javnosti i postaje

jedna od najpopularnijih i najpraćenijih

svetskih ličnosti.

Njena pogibija je bila poput udara munje.

Mnoge javne ličnosti su odale poštu tragično

nastradaloj princezi. Iako je kraljevska

porodica tražila načina da razvedenu

princezu liši časti dinastičke sahrane, to

ipak, pod pritiskom javnosti i popularnosti

lika i dela princeze Dajane, nisu učinili. Na

samom pogrebu izvedena je jedna pesma

koja će obeležiti tu 1997. godinu, iako je

davnih dana već bila hit. Čisto da ne bude

zabune, krenuo sam unazad, jer je ova

verzija pesme bila zaista popularna.

Britanski pop muzičar Elton Džon je na

pogrebnoj ceremoniji izveo pesmu Candle

in the Wind (zvanični naziv Candle in the

Wind ’97). Tekst pesme, za ovu priliku je

počinjao sa „Goodbye, England’s rose”. Kao

što sam pomenuo, ova pesma ima stariju

verziju, a njeni autori, zaista legendarni

autorski dvojac Elton Džon i Berni Topin,

za ovu priliku su tekst pesme prilagodili

ovom tužnom događaju. „Engleska ruža”

je namerno uneta na početak pesme, jer

označava epitet žene koja ima prirodnu

englesku lepotu – svetao ten, smeđu ili

plavu kosu, svetle oči. Takva je bila Dajana.

Možda Džon i Topin nikada ovu verziju ne

bi ni kreirali da se, nakon mimohoda i upisa

u knjigu žalosti, Eltonu Džonu nije javio

britanski multimilioner, osnivač i vlasnik

Virgin Group- a, uspešnog globalnog

multinacionalnog konglomerata. Brenson je,

nakon upisa u knjigu žalosti, bio slobodan

da istu malo i prelista i odlučio da Eltonu

Džonu prenese svoje zapažanje da se

stihovi njegove pesme Candle in the Wind

često citiraju, te da ne bi bilo loše da je

prepravi za ovu priliku. Muzički to čini

Džon, tekstualno Topin. Topin je u kasnijim

intervjuima govorio da je tekst hteo da

prilagodi tako da kada je izvođač peva, to

izgleda kao da pesmu peva cela nacija. I

uspeli su, a o uspesima ove verzije nešto

kasnije u ovom tekstu.

No, originalna verzija ove pesme ima

svoju, ništa manje glamuroznu, ali ni manje

tragičnu priču. Za razliku od verzije iz 1997.

godine, original, koji je uvršten na sedmi

studijski album Eltona Džona pod nazivom

Goodbye, Yellow Brick Road iz 1973. godine,

izdat i kao singl februara naredne godine,

počinjao je sa Goodbye, Norma Jean... i

posvećen je Normi Džin Mortenson, kasnije

Normi Džin Bejker, jednoj od najpopularnijih

američkih glumica svih vremena, sekssimbolu

i jednoj od najprepoznatljivijih

zvezda tzv. zlatnog doba Holivuda. No,

živela je privatno turbulentan život, imala je

tri propala braka, problematično ponašanje,

teško se nosila sa slavom i rano se odala

zavisnosti od lekova, koji su joj i došli glave.

Preminula je u 36. godini od posledice

predoziranja lekovima. No, iako je pesma

posvećena njoj i tekst zaista upodobljen

njenom glamuroznom, ali rano okončanom

životu, Berni Topin je u kasnijim intervjuima

navodio da je inspiraciju za naslov našao

u jednoj kritici koja je, u stvari, posvećena

rano preminuloj američkoj rok pevačici

Dženis Džoplin, te da mu se taj izraz „sveća

na vetru” učinio inspirativnim i veoma

poetičnim. Taj utisak je dodatno pojačala

i činjenica da se tako zove i jedan od

romana čuvenog ruskog pisca Aleksandra

Solženjicina. Takođe, odlučno je odbio da je

pesma zaista posvećena Bejkerovoj, jer nije

bio njen fan, naprotiv. Ali, motiv mladosti i

lepote, opterećene slavom, voljom drugih

ljudi i novcem jednostavno je motiv koji

nije želeo da propusti. Topin je izjavio i da

je pesma mogla biti posvećena Džejmsu

Dinu, Džimu Morisonu ili bilo kojoj drugoj

umetničkoj duši koja je pod teretom slave,

javnosti i novca, u nedostatku duševne

snage da se sa istim porve, poklekla i

23


završila kao „lepota zamrznuta u vremenu”,

kako je to lepo istakao Topin. Po priznanju

samog Džona, pesma mu je mnogo značila,

jer joj je njen senzibilitet duhovno pomagao

u poprilično nelagodnom oporavku od

operacije grla, kojoj se podvrgao krajem

osamdesetih godina, a koja je vrlo lako

mogla dovesti do kraja njegove karijere,

ali i života, i od koje se pažljivo oporavljao

skoro čitave dve godine. Džon i Topin, a

kako to obično biva sa ovakvim pesmama i

prilikama, bili su i kritikovani od strane dela

umetničke javnosti zbog toga što su jedan

svoj hit odlučili da oskrnave i prilagode ga

dnevnopolitičkoj potrebi kreacije tužne

ode preminuloj britanskoj princezi, na šta

je Topin reagovao izjavom da smatra da su

to sve paušalne tvrdnje i da su ovim hitom

postigli mnogo lepih stvari, te da pesma nije

oskrnavljena već samo prerađena za jednu

svečanu priliku. Takođe, malo je falilo i da se,

voljom kraljevske porodice, pesma ne nađe

na pogrebnoj ceremoniji, jer su smatrali da

je „previše sentimentalna”, imajući u vidu

da princeza Dajana, od razvoda sa Čarlsom,

nije bila persona grata za njih, ali pod

uticajem vestminsterskog vikara, pesma je

ipak zadržana i izvedena u ceremoniji, što

je kasnije tumačeno kao „blagonaklon gest”

kraljevske porodice prema ožalošćenoj

javnosti.

Što se tiče popularnosti originalne verzije,

ona je zabeležila #11 na britanskim

top listama 1974. godine, kao i srebrni

diskografski tiraž u Velikoj Britaniji, gde

je prodata u preko dve stotine hiljada

primeraka. Krivac za ovako „slabe”

diskografske parametre jeste i sam pevač,

jer je smatrao da jedan drugi singl u

datom trenutku može imati bolju prođu

na najvećem svetskom muzičkom tržištu,

Sjedinjenim Američkim Državama. No, to

će se dogoditi čitavih petnaestak godina

kasnije, kada je živa verzija ove pesme

sa poslednjeg koncerta na australijskoj

turneji iz 1986. godine, a izdata u 1988.

godini, zabeležila #71 na Billboard Hot 100

godišnjoj listi, a bila je u jednom trenutku

#6 u Sjedinjenim Američkim Državama i #5

u Ujedinjenom Kraljevstvu. Tek tada je ova

pesma dospela u Ameriku i doživela novu

dimenziju svoje popularnosti na tržištu na

kojem je praktično bila nepoznata.

Dolazi i pomenuta 1997. godina sa

prilagođenom verzijom o kojoj smo pričali.

Pre svega, lično smatram da je, u najvećem,

popularnosti ove pesme doprineo njen živi

prenos sa pogrebne ceremonije princeze

Dajane. Taj prenos je ostao zabeležen kao

jedan od najgledanijih u istoriji, a pratilo

ga je, po procenama, između dve i dve i

po milijardi ljudi širom sveta. Naravno, ne

želeći da umanjim umetničku vrednost

ove verzije, ona je ubrzo izdata i kao singl,

i to nedelju dana nakon sahrane princeze

Dajane. Što se tiče njenog plasmana na toplistama,

#1 je bila u Sjedinjenim Američkim

24


IZ RIZNICE HITOVA

Državama, Ujedinjenom Kraljevstvu, Italiji,

Francuskoj, Nemačkoj, Kanadi, Australiji... i

kada bih tako ređao, došao bih do broja od

dvadeset i jedne zemlje za koju sam uspeo

da pronađem podatke. Pesma godine je

bila u Sjedinjenim Američkim Državama,

Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj i

Australiji, a pesma decenije u Belgiji i

Kanadi, dok je, po tom kriterijumu, plasirana

na petom mestu u SAD. Nije tu kraj, jer je

ova pesma najpopularniji singl svih vremena

u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj i Belgiji!

Ništa manje impozantni podaci u pogledu

tiraža. Direktno u glavu – otkada se beleže

tiraži, ova pesma je drugi najprodavaniji

singl svih vremena na planetarnom nivou,

a prodata je u čitava trideset i tri miliona

primeraka i od nje je više prodavana samo

božićna pesma White Christmas američkog

pevača Binga Krozbija. Trećina navedenog

broja prodata je u Sjedinjenim Američkim

Državama – jedanaestostruki platinasti

tiraž, skoro pet i po miliona primeraka

u Ujedinjenom Kraljevstvu i oko četiri i

po miliona primeraka u Nemačkoj – po

devetostruki platinasti tiraž u obe zemlje,

a u više od milion primeraka prodata je u

Francuskoj – dijamantski tiraž, i Kanadi

– čak devetnaestostruki platinasti tiraž.

Smatra se da je u vrhuncu popularnosti

prodavano šest ploča u sekundi, i čak šest

stotina pedeset hiljada primeraka u danu

izdavanja singla u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Takođe, bitan je podatak da je prihod

od ove pesme dat u dobrotvorne svrhe

filantropskoj organizaciji princeze Dajane,

u iznosu od čak trideset i osam miliona

britanskih funti, dok je Topinov originalni

rukopis prodat u dobrotvorne svrhe za

pola miliona američkih dolara. Interesantno

je još i to da Elton Džon, osim na sahrani

princeze Dajane, iz pijeteta nikada više nije

izveo ovu verziju pesme uživo, već samo

onu koja je posvećena Normi Džin, a, istine

radi, i originalnu verziju je od 1984. godine

ređe izvodio u svome živom repertoaru.

Jednom prilikom je izjavio da bi ovu pesmu

uživo izveo samo ako bi to Dajanina deca,

prinčevi Vilijem i Hari, zatražili od njega.

Pesma je Eltonu Džonu donela Gremi

nagradu za najbolje pop vokalno izvođenje

1997. godine.

Ovaj poduži tekst završavam dvama

momentima. Sedim u nekom društvu i

komentarišemo to što je kraljica Elizabeta

II, Dajanina svekrva, preminula u isto doba

godine kada je i Dajana poginula, sa pitanjem

kako li će je Dajana dočekati u raju, na šta

je jedan učesnik konverzacije dobacio:

„Ko kaže da ona ide u raj? Ne mogu njih

dve da budu na istom mestu”, aludirajući

na neblagonaklonost kraljevske porodice

prema Dajani nakon razvoda od Čarlsa.

I, da, ako ste se pitali ko je ta Norma Džin

Mortenson ili Norma Džin Bejker, ukoliko

niste dosad guglali, slobodno ukucajte u

pretragu „Marylin Monroe”.

25


NE JA

- O PREDSTAVI

SAMJUELA BEKETA

piše: Ivana Pavićević

izvor slika: Jutjub, skrinšot

Ne ja je kratak dramski monolog koji je 1972. napisao

Samjuel Beket. Naslov potiče od stalnog poricanja

lika da su joj se desili događaji koje opisuje ili na koje

aludira. Njena definišuća karakteristika je govor o sebi

u trećem licu, što Beket opisuje kao njeno „žestoko

odbijanje da se odrekne treće osobe i prihvati sebe”.

Ona ne može da vidi osobu o kojoj govori kao sebe.

Beket je u Ne ja pisao o ženi koju je poznavao, ženi iz

Irske, ali ne o „njoj” konkretnoj, ne kao jednoj jedinoj

ženi, već o toliko mnogo onih starih ljudi koji teturaju „uz

puteve, u jarcima, pored žive ograde”. Priča koju Usta

pričaju je o starijoj dami izbačenoj iz opšteprihvaćenog

društva, nesposobnoj da se izrazi govorom, osim

u nekoliko navrata u životu kada je obuzme napad

logoreje. Usta izgovaraju zbrkane rečenice žestokim

tempom, koje indirektno pričaju priču o ženi od oko

sedamdeset godina koju su roditelji napustili, koja

je samo mehanički postojala jer je provela život bez

ljubavi, i koja je, reklo bi se, pretrpela neodređeno

traumatsko iskustvo. Ali Beketu je objektivno značenje

bilo manje važno od stila pisanja. Tako je predstavu Ne

ja režirao sa namerom da „radi na nervima publike, a ne

na njenom intelektu”. On hrabro i originalno na scenu

postavlja sliku bestelesne glave, samo usta, eliminišući

tako sve osim organa govora i stvarajući savršen simbol

nevolje protagonistkinje.

U potpunom mraku, oko dva metra iznad scene, čini se

da bestelesna ženska usta lebde po sceni, isporučujući

veoma brz tok svesti, mešavinu sećanja i izbegavanja,

egzistencijalno zastrašujuće brbljanje, nagoveštavajući

duboku traumu i izumiranje sebe. Između čiste poezije

i fragmentarnog narativa, tekst je direktan transkript

funkcionisanja uma – ne kroz linearni tok misli, već kroz

slojeve ubacivanja, prekida, pobuna. To je „zapanjujuće

lep prikaz čovečanstva kroz usta žene”.

26


O POZORIŠTU

Godine 1972, ubrzo nakon što je Beket napisao Ne

ja, američka glumica Džesika Tandi je prva odigrala

ovu ulogu, a Beket joj je iza scene rekao da je uništila

njegovu predstavu jer je dvadeset dva minuta trajanja

monologa predugo, te njen govor prespor. Zatim je

odlučio da sam režira predstavu, a ulogu dodeli glumici

Bili Vajtlo – „da sazna da li je ovo [tekst] pozorište ili

ne”. Uticaj glumičinog četrnaestominutnog trijumfa u

Kraljevskom dvorskom pozorištu u Londonu odjekuje

četrdeset godina kasnije. Beketove instrukcije za

postavljanje ove predstave su, moglo bi se reći,

brutalne. Pozorišna sala je u apsolutnom mraku, gde je

insistirao da i najmanji nagoveštaj svetla bude ugašen.

Zvuk takođe. Kada je sam monolog u pitanju, osnovno

uputstvo je – bez glume.

Glumica je u početku htela da stoji na sceni, ali je,

pošto se Usta ne smeju udaljiti od svog reflektora,

dozvolila da bude vezana za stolicu. Celo njeno telo

bilo je obavijeno u crno, lice prekriveno crnom gazom

sa crnom providnom navlakom za oči, a glava stegnuta

između dva komada sunđeraste gume, kako bi joj

usta ostala fiksirana u reflektoru. Ipak je postavljena

šipka za koju je mogla da se drži i na koju je mogla da

usmeri svoju napetost. Opis njenog iskustva igranja

Usta je potpuna odsečenost od drugih, visoko iznad

bine, stegnuta, umotana u crnu kapuljaču, podložna

napadima panike… Posle probe, jedno vreme bi bila

potpuno dezorijentisana. Vajtlo je uporedila izvođenje

ovog komada sa „padanjem nazad u pakao”. Uprkos

svemu, ona ovo scensko iskustvo smatra najznačajnijim.

Godine 1977. televizija BBC2 prikazuje ovu predstavu,

iako u potpuno drugačijem mediju od onog za koji

je prvobitno zamišljena. Dok u pozorištu publika

doživljava razne manifestacije, poput promene mesta

Usta ili zvuka, na televiziji ovo iskustvo dobija drugu, ali

opet začudnu formu. Fokus se pomera sa zvučnog na

vizuelno dok slika Usta dominira ekranom, što je sam

Beket prokomentarisao kao „sliku enormne vulve”.

Samo oni koji su igrali ovaj tekst, tj. ulogu znaju kakav je

osećaj visiti u toj tami, prestravljen i sam dok se zavesa

ne podigne i laser svetlosti sevne na usta, a zatim

pričati tako brzo da ne možeš misliti i misliti tako brzo

da možeš ne govoriti… ali govoriti ona mora.

27


Cena snova –

Netfliksova serija

The Sandmen

piše: Igor Diletant Belopavlović

izvor fotografija: Jutjub, skrinšot

Strip Nila Gejmena Sendman se sa pravom

smatra jednim od najboljih primera devete

umetnosti 20. veka. Mada se nije očekivalo

da opstane posle prvih naručenih osam

brojeva, strip je stekao toliku popularnost

da je izlazio narednih osam godina, mereći

se po kvalitetu sa delima Alana Mora,

Špigelmanovim Mausom, Mračnim vitezom

Franka Milera ili Persepolisom autorke

Marđan Satrapi. Od nastanka stripa do

danas bilo je bezbroj neuspelih pokušaja

adaptacije ovog dela, i to od strane reditelja

poput Terija Gilijana, Sama Rejmija, Pitera

Džeksona i drugih. U međuvremenu je

čak izašla serija Lucifer, (dosta liberalna)

adaptacija istoimenog spin-off stripa. Preko

tri decenije se čekalo na ekranizaciju ovog

dela, te se, naravno, posle tolikog čekanja i

naraslih očekivanja postavlja pitanje – jesu

li ona zadovoljena?

Za one koji nisu upoznati sa delom,

Sendmen (Tom Stiridž) je kralj Snova

– njegovo kraljevstvo su snovi, nadanja

i košmari svih živih bića u vasioni.

Sendmen (ili Morfijus) je jedan od

članova antropomorfne porodice Sedam

beskrajnih, koja predstavlja najbitnije

aspekte postojanja svesnog života (Smrt,

Želja, Sudbina i drugi). To ga čini jednim od

najmoćnijih entiteta u vasioni (jedino ispod

arhanđela i samog Boga Tvorca). Tako da

bi ispravnije bilo reći da Morfijus nije kralj

snova, on je sam San. Sa takvim poreklom

može se učiniti da Sandmen ima atipičnu

radnju (inače, poprilično verna adaptacija

28


VELIKO PLATNO I MALI EKRAN

prvih osamnaest brojeva stripa), ali u svojoj

suštini to je jedna od najstarijih bajki na

svetu. Davno izgubljeni kralj se vraća da

povrati i obnovi svoje izgubljeno kraljevstvo.

Ono što je stvarno osvežavajuće u seriji

jeste to što nije pravljena kao iseckani

film od deset sati. Većinu epizoda možete

gledati zasebno, dok se istovremeno

provlače niti radnje koje prave celine u

narativu, pritom zaokružujući radnju cele

sezone.

Zarad ove zaokruženosti je napravljena

najveća izmena u odnosu na strip. Od

jednog, stvarno zastrašujućeg, ali krajnje

sporednog, košmara zvanog Korintijan

(Bojd Holbruk) napravili su glavnog

negativca sezone. Ovo nije leglo svim

ljubiteljima stripa, ali mi je i te kako jasna

potreba da se napravi konačna prepreka

sa kojom junak mora polako, ali sigurno

da se suoči i prevaziđe je. A ta potreba su

svi gledaoci serije koji nisu čitali strip, te na

ovaj način mogu lakše da prate seriju i da se

upoznaju sa datim svetom.

Pored ove, nije bilo većih izmena u samoj

radnji, sa eventualnim izostankom ili

uprošćavanjem manjih delova priče. Ono što

pak jeste izmenjeno i što je glavna zamerka

jednima, a drugima glavno poboljšanje, jeste

promena pola i/ili rase i/ili seksualnosti

dobrom delu likova.

Za sve one koji planiraju da gledaju,

nebitno da li su upoznati sa stripom ili ne,

ovo je jedna od najviše politički i socijalno

osvešćenih serija koju sam ikada gledao. Ali,

ruku na srce, Nil Gejmen je bio woke mnogo

pre nego što je to bilo popularno. On je

oduvek, kroz sva svoja dela, gledao da ide

korak (ili deset) ispred onoga što se u tom

trenutku smatra politički korektnim. I zato je

jedan od retkih kojima, bar ja lično, iskreno

verujem da to radi iz ubeđenja, a ne radi

dodvoravanja publici ili profita. Što ne mora

da znači da mi se sve te promene dopadaju.

Neke su minorne i nebitne, negde su odlično

uvedene, a negde dovedene do apsurda.

Ovde ću navesti samo dve krajnosti, ne bih

li pokušao da dočaram opseg takvih izmena,

onima koji bi gledali seriju, a čitali su strip,

da bi znali šta da očekuju.

29


Primer odlične promene leži u činjenici da

su za ulogu Lucifera uzeli Kristi Gvandolin,

glumicu najpoznatiju po ulozi Briane od

Tarta (Igra prestola), muškobanjaste

ratnice koju svi potcenjuju jer je žensko.

Mada je u stripu nacrtan kao muškarac,

i tamo je đavo androgena ličnost. Sam

Gejmen je rekao za Licifera da je nacrtan

po ugledu na Dejvida Bouvija. Tako da je

od početka zamišljan kao prelapa osoba,

sa crtama lica koje se najčešće pripisuju

suprotnom polu. A s obzirom na to da je

i sam Lucifer u stripu zapravo bez polnih

organa, ovaj kasting je odličan izbor.

Pritom, zanimljiva je činjenica da i pored

androgenog tela, Luciferu se u seriji svi

obraćaju muškom titulom Lorda, što samo

još više podvlači kako je on/ona figura

iznad običnih smrtnika ili natprirodnih bića.

Drugu (lošu) krajnost predstavlja

Morfijusova desna ruka, Lucijen, koju

ovde glumi Vivijen Ašempong. Pored sve

političke korektnosti koju su ubacili, nikom,

izgleda, nije palo na pamet kako će izgledati

ako jedna crna žena zove najbeljeg

muškarca u istoriji televizije „Gospodaru”.

Na sve to, taj gospodar na kraju serije

daje slobodu jednoj drugoj crnoj ženi, dok

Lucijen zadovoljno klima glavom – kao neki

„srećan kraj” Čiča Tomine kolibe. Serija je

neiscrpan izvor primera woke kulture koji

osciliraju negde između ove dve krajnosti,

a može biti čak i zanimljivo probati da se

svi pronađu.

Prikaz Morfijusa je odlično urađen, ali nisam

siguran da će se svima dopasti. Jer tek sa

ljudskim licem (a ne nacrtanim) uviđamo

sve mane nekog ko je samom svojom

pozicijom moći odsečen od onih o kojima

treba da se brine. Mada nije sadista, tek

gledajući seriju sam shvatio kako deli dosta

osobina sa Džofrijem Lanisterom iz Igre

prestola. On je razmažen, zahtevan, ne pita

da li je nešto moguće, i prek u kažnjavanju

bez obzira na krivicu. Ipak, on se brine o

svom kraljevstvu, ali ne brine o pojedincu

u njemu i to je lekcija koju mora da nauči.

Serija se trudi da isprati što je nacrtano,

u onolikoj meri koliko im to omogućuje

budžet. Tako da, što se tiče vizuelnog

aspekta – Not Great, Not Terrible. Dijalog

30


VELIKO PLATNO I MALI EKRAN

je, takođe, u dobroj meri preuzet iz izvornog

materijala, osim u trenucima kada suvišnom

ekspozicijom pokušavaju da zaintirgiraju

one koji nisu upoznati sa stripom. Rekao

bih da nisu u tome uspeli jer im samo

nepotrebno dosađuju informacijama koje

im ništa ne znače, dok ljudima koji jesu čitali

strip nepotrebno dosađuju informacijama

koje već uveliko znaju. Ali ti momenti nisu

toliko česti, naročito posle prvih nekoliko

epizoda, tako da se mogu oprostiti.

se svakako izdvaja kao kvalitetna serija

relativno verna izvornom materijalu. Da ima

svojih, ne tako malih, mana, ima; ali najviše

ipak u poređenju sa verzijama koje smo

svi mi sami izmaštali u čekanju konačne

adaptacije. Kako kaže sam Morfijus – cena

(ostvarenja) snova jeste da se ostvari ono

što smo nekada sanjali.

S obzirom na to da je ovo tek prva

(nadamo se ne i jedina) sezona, serija je

i pored svega, uspela da nam zaintrigira

maštu i nadu da ćemo videti ostatak ovog

prelepog kraljevstva snova u narednim

sezonama. U vremenu kada se, nauštrb

kvaliteta, povećava kvantitet adaptacija

epske fantastike i stripova, Sendmen

31


32

piše: MoonQueen

ilustracija: Natalija Božinović


PRIČE IZ DUGOG 19. VEKA

Tokom istorije rat se gotovo bez izuzetka

smatrao „muškim poslom” iako je nemali

broj žena bio prinuđen da svoj život,

čast i porodicu brani oružjem. Žensko

učešće u ratu je sve do 20. veka smatrano

ekskluzivnim i ekscentričnim izuzetkom,

ponajviše zato što su žene koje bi se

odlučile na ovaj korak krile svoj identitet

i pol i prijavljivale se u vojsku pod muškim

pseudonimima. Prerušavanje u vojnike

bilo je česta praksa na Balkanu krajem 19.

veka, a teška vremena ispunjena sukobima

naterala su mnoge pripadnice lepšeg

pola da obuku uniformu i uzmu oružje u

ruke. U isto vreme ovo je bio period koji

je srpskom narodu podario mnoge ratne

heroine, čija su imena, nažalost, uglavnom

ostala skrivena pod velom zaborava.

33


34

U prethodnom broju pisali smo o Žani Merkus, Holanđanki koja je veći

deo svog imetka uložila u podizanje Bosansko-hercegovačkog ustanka

i kasnije Srpsko-turskog rata, u kojima je i sama učestvovala rame uz

rame sa srpskim vojnicima. Da nije bila jedina dama u ratnoj uniformi

govore sačuvani istorijski izvori u kojima je ostao zabeležen veliki broj

žena dobrovoljaca koje su se krajem veka pridružile borbi za oslobođenje

srpskog naroda od turske vlasti. Većina ih je u vojnim spisima zavedena

neprecizno, poput mnogobrojih „devojaka iz Hercegovine”, ali ima i onih

kojima je ime spaseno od anonimnosti.


PRIČE IZ DUGOG 19. VEKA

Stana Kovačević

Rođena je 1850. godine u selu Crnjevolo kod Bijeljine. Kada je 1876. godine

započeo Srpsko-turski rat, Stana je živela u Šapcu sa suprugom Stevanom

Kovačevićem. Stevan se ubrzo pridružio odredu srpskih dobrovoljaca koji

su se borili u okolini Drine, a nedugo nakon njegovog odlaska od kuće,

Stana ga je sledila, prerušena u muškarca. Tri meseca se borila krijući

identitet koji je otkriven tek nakon ranjavanja njenog supruga. Iako je

ostalo zabaleženo da su je ratni drugovi prihvatili kao ravnopravnu, Stanino

ime se prvi put pominje u javnosti tek 1901. godine kada se u Beogradu

proslavljao jubilej dvadeset pet godina od početka rata i odavala počast

ratnim dobrovoljcima. Te iste godine ilustrovani list Nova Iskra objavio je

Staninu fotografiju uz tekst u kojem se pominje njeno vojno angažovanje.

Vukosava Nikolić

U leto 1876. godine u Podrinju se osim Žane

Merkus i Stane Kovačević borila i Vukosava

Nikolić, prijavljena pod imenom Vukosav.

Priča o njenim ratnim podvizima stigla je

do dvora kralja Milana i kraljice Natalije

Obrenović, prilikom čega je kraljica poželela

da lično upozna ovu hrabru ženu. Vukosava

je posetila kraljevski dvor i dobila nagradu za

hrabrost, što je čini jednom od retkih žena

borkinja ovog perioda čije je učešće u ratu

bilo prepoznato i nagrađeno tokom života.

Anđelija (Popović)

Devojka, ili možda pre devojčica Anđelija, ćerka crnogorskog vojvode

Marka Miljanova Popovića, imala je svega sedamnaest godina kada je

1876. počeo rat. Godine je nisu sprečile da uzme pušku u ruke i pridruži

se vojnicima, boreći se u prvim redovima, zbog čega je dobila nadimak

„crnogorska Amazonka”. O njenim poduhvatima pisale su srpske novine

Zastava, a priča o neustrašivoj Crnogorki sa puškom stigla je iste godine i

do bečke štampe.

Po ličnim imenima ostale su upamćene još: Draga Strainović, prijavljena kao Dragutin Strainović (borila se u

redovima majora Gliše Markovića na Belom Timoku), Marija ili Marijana Grgić, udata Veličković, zatim Marija

Mihajlovna Sodovskaja i, kao što smo već pomenuli, mnogobrojne „devojke iz Hercegovine” i „devojke iz

Bosne”. Broj žena koji se u ovom ratu priključio srpskoj vojsci u ulozi bolničarki i negovateljica dvostruko

je veći, a podaci o njihovom učešću su još nepreciznije beleženi, zbog čega se može naslutiti da je stvaran

broj žena koje su činile deo rata za nezavisnost bio daleko veći. Imajući u vidu do sada prikupljene podatke

(i veru da će budući istoričari ući u trag i ostalim heroinama ovog perioda), moglo bi se reći da je krajem

19. veka srpska borba za oslobođenje od turske vlasti bila polno ravnopravna stvar.

35


36


USPUTNA FILOZOFIJA

JEDNO VELIKO I

JEDNO MALO –

NIŠTA

piše: Marko Vesić

ilustracija: Jelena Marašković

Meditiraj, opusti se i nemoj da misliš ni na šta – prazna

glava. Ako ne možeš, ništa, šta da radim. Čoveče,

šta ti je?! Ma, nema veze, ionako ništa nema smisla...

Razmišljati ni o čemu – da li je to uopšte moguće? Da

li, naposletku, ništa nema smisla ili ništa nema smisla?

Čini se da je kompleksnost ovog pitanja evidentna čak

i iz svakodnevnih trivija i jezičkih igara kojima se vrlo

uspešno služimo – ili nam se samo tako čini.

Viševekovno pitanje ničega najčešće se posmatra

kroz prizmu svakodnevnog iskustva; nesumnjivo, veliki

broj ljudi se sa ovim problemom susreo kroz lična

preispitivanja te kroz neobavezne večernje razgovore

sa prijateljima ili, nadamo se u najređem broju

slučajeva, u intimnom prostoru sopstvenih ruminacija

(preživanja, tj. ponovnog razmišljanja o nečemu). Ipak,

može nam biti od velike koristi ukoliko se osvrnemo na

filozofsku dimenziju ovog pitanja i da čitajući redove

koji slede poradimo (sasvim malo, ne brinite!) na uvek

nezgodnoj – mentalnoj gimnastici.

Jedno od prvih (izrazito egzotičnih!) rešenja ovog

problema nalazi se u Parmenidovoj filozofskoj misli

koja smatra da ništa, zapravo, i ne postoji; ukoliko

prihvatimo njegove premise da je biće jedno,

nepokretno i svevremeno, ispostavlja se da ništavilo,

kao takvo, ne postoji – za njega jednostavno nema

prostora. U prilog tome može nam poslužiti Zenonov

paradoks – ukoliko se zeka i kornjača trkaju, zeka prvo

mora da pređe jedan metar, a pre toga pola metra pre

kojih mora da dostigne polovinu te polovine, odnosno

četvrtinu metra i tako dalje do, vrlo poperovski rečeno,

beskonačnog regresa. Drugim rečima – da li zeka stoji

u mestu? Za Parmenida odgovor je, po svemu sudeći,

afirmativan – on je deo svepostojeće i večne celine,

drugačije (logički?!) nije moguće! Ako zeka jeste

(filozofsko-jezički trik da se kaže postoji) on mora

biti deo bitka koji jeste, odnosno već postoji; da zeka

nije, on bio deo nebitka – on nije što ne može biti (za

njega, jednostavno, nema logičkog prostora jer – isto

je misliti i biti, kako kaže i sam Parmenid). Nezgodno,

zar ne? Ipak, drugi filozofi su ove tvrdnje osporavali i

razmišljali na sasvim različite načine, pitajući se gde

su granice ovakvog mišljenja i, ako ne može podleći

proveri, kako može biti dokazano.

37


ANTIKOLONIJALNI

MUZEJ

piše i fotografiše: MoonQueen

U oktobru vas vodimo u Muzej afričke umetnosti, na izložbu

Antikolonijalni muzej čija je autorka dr Ana Sladojević, nezavisna

kustoskinja i teoretičarka umetnosti i medija. Kao što ime izložbe

govori, centralna tema koja se ove jeseni problematizuje jeste

pitanje (anti)kolonijalnog konteksta i koncepta muzeja, ovog ali i

mnogih drugih svetskih zbirki afričke umetnosti, zatim prostora

i načina na koje se ona izlaže i prikazuje, kao i umetničkih

dela nastalih kao vrsta recepcije, usvajanja elemenata ili

omaža umetnosti potekle sa afričkog kontinenta. Izložba nije

koncipirana u tradicionalnom smislu, pa se ovog puta nećete

previše umoriti šetajući među policama i posmatrajući mnoštvo

predmeta (za to uvek imate na raspolaganju stalnu postavku

muzeja), već je njen cilj, ukoliko se ne varam, podsticanje publike

na promišljanje ideje antikolonijalizma, postavljanje novih,

ili barem nezgodnih, pitanja i umesto pružanja jednostavnih

odgovora – potrage za njima. Verujem da će svaki posetilac

izložbe, u zavisnosti od svojih afiniteta i sfera interesovanja,

imati mnoštvo misli i utisaka nakon posete izložbi, pa vam zato

ovog puta neću detaljno popisivati njenu postavku. Umesto

toga navešću vam pitanja i zapažanja koja su meni ispunila taj i

nekoliko narednih dana nakon posete.

38


PRIKAZ IZLOŽBE

1.

Jedan segment izložbe podseća srpsku publiku na

problematiku termina rasa i rasizam koji postoji u našoj

sredini. Uvreženo mišljenje koje možete čuti na ovim

prostorima jeste da „se nas to ne tiče” jer kao država koja

nije imala kolonijalnu istoriju (ili barem ne u onoj verziji

kako kolonijalizam zamišljamo kada govorimo o Zapadu)

većina ljudi sklona je verovanju da je rasizam nama potpuno

stran. I da, prisustvovala sam i sama mnogim situacijama u

kojima su ljude očigledno tamnije boje kože častili pićem

u kafani tek tako, jer svi smo mi braća (i pritom ih učili

srpskim psovkama), ali zatvaranje očiju pred problemom

koji je, nažalost, globalan, stvara plodno tle za buduće/

potencijalne lokalne probleme. Autorka izložbe pokazuje

da je to plodno tle pre svega oličeno odsustvom preciznije

terminologije kada su u pitanju ideje rase i rasizma u

srpskom jeziku i neophodnosti otvorenog razgovora

o ovim temama. Kao što rekoh, o poziciji rasizma kroz

sferu jezika jedne zemlje nisam ranije mnogo razmišljala,

ali posle ove izložbe jesam i smatram da je to dobro (za

mene, a biće i za vas).

2.

Ono što me je potom šokiralo, a vezano je za tačku 1. jeste

pozicija privilegovane „bele rase” u koju se postavljamo

čim gorepomenuta pitanja postavimo sebi ili drugima.

Jer i najrazumniji, najdobrodušniji i najljubazniji čovek

automatski preuzima hijerarhijski uzvišen položaj kada

postavi pitanja poput – kako je pravilno reći/nazvati/

odrediti osobu koja mi nije slična? Laički rečeno (opet, ako

sam dobro razumela autorku), mi sebi dajemo pravo da

merimo i sečemo (makar samo i jezik) pravedno ili barem

pravednije, pretpostavljajući da je to naša odgovornost,

samim tim i privilegija.

39


3.

4.

5.

Kada kažemo „afrička umetnost”, ma koliko

predznanja imali iz istorije umetnosti ili ne, svi ćemo u

mislima imati sličnu mentalnu sliku. Nećemo zamisliti

portret žene u svilenoj haljini, makar na silu odenuli

sve stanovnice celog kontinenta u takve haljine i

fotografisali ih godinama u njima. Zamislićemo ratničku

ili ceremonijlanu masku, možda koplje ili oslikani

bubanj, nakit od materijala koje nazivamo primitivnim

i možda nešto sa motivom kože leoparda, žirafe ili

zebre. Pa ipak, koliko je besmisleno pojednostaviti

čitavu umetničku produkciju celog jednog kontinenta

od vremena praistorije do današnjih dana njenim

svođenjem na prostu geografsku odrednicu – afrička

umetnost? Ovo gotovo nasilno sakaćenje termina

kojima bismo preciznije smestili pojedine predmete u

određeni kontekst, prostor i vreme svakako govori o

našem odnosu prema toj vrsti umetnosti (i ponovo,

to nije problem naše zemlje i našeg jezika, već čitavog

sveta).

Šta mislite, kada je u Luvru otvorena postavka

umetničkih dela Afrike, Azije, Okeanije i dveju

Amerika? (Izuzećemo činjenicu da su dela egipatske

umetnosti, koja takoreći čine osnov zbirke ovog

muzeja, takođe potekla sa teritorije Afrike.) Neću vam

reći godinu, posetite izložbu, pa se iznenadite kao ja!

Jedan od predmeta koji mi je privukao najviše pažnje

je poštanska marka države Gane koja se neko (duže)

vreme uopšte nije zvala Gana već – Gold Coast.

Ovo je ime koje su pomenutoj oblasti u zapadnoj

Africi nadenuli kolonizatori, a koje je očigledno bilo

poprilično mrsko tamošnjem stanovništvu, o čemu

svedoči upravo ova marka. Nakon sticanja nezavisnosti

država je promenila ime u Gana, ali umesto da samo

zameni imena na poštanskim markama, staro ime je

ostalo na mestu na kojem se nalazilo pre, ali je sada

precrtano crvenom bojom i ispod njega je, takođe

crvenom, dopisano novo: Ghana. To me je podsetilo

na moj prvi pasoš sa kojim sam kao dete putovala na

more – na ulasku u Grčku, pre nego što bi nam lupili

pečat svoje zemlje, grčki policajci su prvo tražili pečat

koji potvrđuje da smo napustili Makedoniju i preko

njega utisnuli „za nas ova država ne postoji” (slobodan

prevod, verovatno je to bilo napisano malo zvaničinije,

ali poenta je ova). U oba slučaja, čini mi se, potreba

da se ospori ime neke teritorije sa kojim se nikako ne

slažete toliko je jaka da nije dovoljno izbrisati ga ili

samo zameniti, već je potrebno javno ga precrtati, da

svi vide, crvenom bojom.

40


PRIKAZ IZLOŽBE

6.

Da li znate šta je linija Moris? Ako ste zaljubljenik u

istoriju, verovatno i znate, ali ja nisam znala sve dok

nisam pročitala nešto više o njoj na ovoj izložbi, što

je samo još jedan dokaz koliko o Africi i njenoj istoriji

generalno malo znam(o). Linija Moris je „tehnički

složen i smrtonosan sistem odbrane od izvangraničnih

napada” koji je 1957. pušten u dejstvo na granicama

Tunis – Alžir i Alžir – Maroko. Nešto kao linija smrti

i lajtmotiv Alžirskog rata za nezavisnost. Dodatna

zanimljivost je ta da retke sačuvane snimke dešavanja

sa ove linije smrti čine snimci koje su napravili snimatelj

Stevan Labudović i novinar Zdravko Pečar, dakle dva

Jugoslovena, hroničara ovog rata.

Ovo su bili samo neki od mojih, nasumično odabranih

i poređanih utisaka, koje sam ponela sa izložbe

Antikolonijalni muzej. Na njoj ćete videti još mnogo

predmeta, knjiga i fotografija koje govore o problemu

kolonijalizma i antikolonijalizmu u muzejima, njihovim

postavkama, prikazivanjima i tumačenjima dela

poteklih sa prostora afričkog kontinenta. Tu su i tri

savremena dela inspirisana upravo ovakvim temama, a

muzej je pripremio i bogat prateći program u periodu

trajanja izložbe o kojem možete da se informišete na

njihovom sajtu. Ukoliko posetite izložbu i narednog

jutra se probudite sa pitanjima na koja ne možete

brzo i jednostavno da odgovorite – biće nam drago da

smo vas podstakli na ovu vrstu preispitivanja. A svoje

utiske uvek možete i da podelite sa nama.

41


42

MORANA


BOGOVI I HEROJI

piše: Aleksandra Vujić

ilustracija: Bojana Đurić

Boginja sa kojom se družimo ovaj mesec ima

mnogo imena – Morana, Morena, Marena, Mara,

Maržana, Mora... Koji god naziv nosila, ovu boginju

karakteriše povezanost sa zimom, snegom, ledom

i smrću. Ona simbolizuje smrt prirode koja nastupa

svake zime, pa se kod nekih naroda na kraju zime

tuče, baca u vodu ili spaljuje lutka napravljena od

krpa i slame koja predstavlja Moranu. Ovaj obred

pomaže da proleće (Vesna) dođe što pre.

Morana je Vesnin antipod, a Stribog je taj koji pri smeni leta i zime

donosi jednu a odnosi drugu boginju.

Najčešće je prikazivana kao mlada, crnokosa

devojka izrazito bele puti, čiji izgled kvare veliki,

vučji očnjaci i kandže. Interesantno je da Morana

leti na metli, a takav način transporta je kasnije

pripisivan vešticama. Pored metle, ona plovi u

polovini ljuske od jajeta. Nekada je izjednačavana

sa Baba Jagom.

Kult Morane je različit, pa je kod Istočnih Slovena ona boginja

plodnosti i zaštitnica ženskih poslova.

Iako u slovenskoj mitologiji nema jasnog polariteta

između dobrih i loših bogova, Morana se opasno

približava goroj strani spektra. Ona voli da nanosi

patnju, ulazi kroz ključaonice i muči ljude tako

što im uskraćuje dah u toku sna. Naročito voli da

muči decu, pa ponekad da ih čak i pojede. Zbog

ovakvog njenog ponašanja, sintagme kao što su

„noćna mora” postoje. Još neki izrazi su povezani

sa ovom boginjom – „zubato sunce” je sunce koje

sija a ne greje, a zubi tog sunca upravo upućuju

na Moranine očnjake. Takođe, vratimo se na već

spomenutu povezanost Morane i Baba Jage – cvet

visibaba, koji cveta u proleće, ukazuje na smenu

zime i proleća, odnosno na period kada Morana

(Baba Jaga) odlazi. Sloveni su se od Morane štitili

tako što su kačili preslice i vretena ispred kuće, ali

i belim lukom i bosiljkom.

43


Kulturno-informativni centar

„Budo Tomović”,

Podgorica

piše i fotografiše: Aida Orahovac Kuč

KIC (kulturno-informativni centar) „Budo Tomović” u

Podgorici je kultno mjesto kulture glavnog grada, kao

i cijele države. Sa razlogom ga i nazivamo srce kulture

grada. Ovdje se održavaju svi važni kulturni događaji, kao

što su promocije knjiga, likovne izložbe, koncerti, večeri

poezije i proze, majska smotra folklora, kao i mnoštvo

drugih kulturnih sadržaja koje nudi ovaj kulturni centar.

Izgradnja zgrade KIC-a započeta je još davnih pedesetih

godina 20. veka, a zanimljiva je i činjenica da je podignuta

akcijom tadašnje omladine Crne Gore tokom čuvenih

radnih akcija. Ime je dobila po narodnom heroju Budu

Tomoviću.

44


RAZGLEDNICA

Na velikoj sceni KIC-a svojih pet minuta slave našli su

mnogi umjetnici i pjevači koji se tim poslom bave i dandanas.

KIC ima i svoj istoimeni folklorni ansambl koji

održava redovne godišnje koncerte u velikoj sali. U okviru

ansambla rade tri grupe – dječiji ansambl, seniori i prvi

ansambl. Ovo prestižno folklorno društvo već je obišlo

mnoge gradove i zemlje Evrope i svijeta, predstavljajući

pri tom splet igara i naroda iz Crne Gore.

Pored folklora, tu je i KIC pop hor koji broji više od

šezdeset članova koji na repertoaru imaju raznovrsne

muzičke numere i uvijek su otvoreni za prijem novih

članova. Kad govorimo o muzičkom dijelu KIC-a, ne može

se ne spomenuti dio koji obuhvata predstavljanje mladih

talenata iz Crne Gore, kao i gostovanja umjetničkih

talenata iz drugih zemalja.

45


Glavni hol KIC-a rezervisan je za izložbe likovnih

radova, a ove jeseni u njemu će se naći moji radovi

inspirisani filmom Prohujalno sa vihorom.

Jedna nova, ali jako značajna manifestacija je nedavno

uspostavljen festival pod nazivom Dani Dragana

Radulovića. U pitanju je književna manifestacija

regionalnog karaktera i sastoji se od izložbe dječijih

likovnih radova, promocije literarnih radova za djecu i

dodjele nagrade za najbolju dječiju knjigu. Manifestacija

nosi naziv po jednom od najvećih crnogorskih pisaca

za djecu, Draganu Raduloviću. U okviru književnog

programa tu je i literarna radionica, veče rodoljubne

poezije „Iskra iz kamena” i mnoge druge aktivnosti,

od kojih bih takođe izdvojila projekat „Biblioteka na

otvorenom”, gdje zainteresovani građani uvijek mogu

donirati knjige, ali i pozajmiti knjigu za čitanje u svakom

momentu potpuno besplatno. Pomenuću i nedavno

pokrenutu manifestaciju „Podgorički pjesnički susreti”,

koja ima za cilj da svake godine okupi autore poezije sa

područja glavnog grada, kao i muzičke umjetnike koji ovu

manifestaciju podržavaju svojim učešćem.

46


RAZGLEDNICA

Ova prestižna kuća kulture, osim velike sale,

multimedijalne sale i sale Dodest, posjeduje i otvorenu

ljetnu pozornicu na krovu zgrade, gdje se tokom ljeta

održavaju razni događaji, poput koncerata džez, kamerne

i klasične muzike.

Ove godine KIC je proslavio pedeset godina postojanja

i rada programom pod nazivom „Uvijek mlad”. Tom

prilikom je direktorka institucije, Snežana Burzan

Vuksanović, najavila još mnogo novih događaja na svim

poljima kulture. Ova institucija sa svim svojim djelovanjem

i radom opravdano nosi naziv srce kulture grada.

47


intervju vodila: Nevena Stajković

foto: Nikola Đaković

48


INTERVJU

U oktobru se družimo sa sjajnom Suzanom Su Vulović sa

kojom smo razgovarali o njenoj izložbi Persefonin put,

povratku u atelje nakon burnog leta, ilustrovanju knjiga

poezije, predivnim slikovnicama za slepu i slabovidu decu

i njenom lirskom izražavanju koje se suptilno nadovezuje

na slikarstvo. Otkrijte zašto nam Suzana preporučuje da

posetimo novootvorenu galeriju Dots u Beogradu i kako

uopšte izgleda proces organizovanja izložbe.

49


50

foto: Nikola Đaković


INTERVJU

Tvoja izložba Persefonin put gostovala je ovog proleća i leta u

nekolikim prostorima – Kvaka 22, Galerija Lucida, Labeerint.

Imaš li osećaj da je leto proletelo? Da li se polako vraćaš u atelje i

radiš na nečem novom?

Da, imam osećaj da mi dani klize pod prstima već duže vreme. Evo,

prošlo je više od godinu dana kako sam krenula ciklus slika i pesama

Persefonin put koji si pomenula i njihovo izlaganje u pomenutim

galerijama je bilo jedan intenzivan doživljaj nakon predugo vremena

provedenih u ateljeu, u sebi, u meta prostoru stvaranja.

Međutim, leto sam provela van ateljea, više zbog neophodne

distance nakon završenog ciklusa, ali sada kada sam ponovo u

ateljeu, shvatam da u meni još uvek gore iste emocije i pitanja.

Jesu li legende i mitologija uticali na tvoje odrastanje i stvaranje?

Kako je baš Persefona dobila dominantnu ulogu u pomenutom

ciklusu?

Kroz istoriji umetnosti, priče, mitove, bajke sam, kao i svi, odrasla;

međutim, njihova mnogostruka simbolička i psihološka tumačenja

su mi kasnije posta jako zanimljiva. Ipak, prvi put se dešava da svom

stvaralaštvu pristupam narativno. Mit o Persefoni i Hadu je poslužio

kao analogija da bliže prenesem to što osećam i slikam. A ovaj

mit nas uči vrstama ljubavi, sa partnerom i porodicom, smenama

emocija, kontinuitetima i diskontinuitetima koji u mitu stvaraju

godišnja doba.

Persefonin put je jedan put od Stvaranja proleća, Ljubavi, Bola,

Tišine, Milosti, empatije prema sebi i voljenoj osobi, čitavom putu

koji slikanjem i procesuiranjem kroz delo dovodi do spoznaje –

Istine... Slike i pesme koje aludiraju na proživljene trenutke, sećanja

koja nas često i zbunjuju, poput nečijeg letimično pogledanog

porodičnog albuma. Što me je dovelo do pitanja o kolektivnim i

individualnim sećanjima, sublimiranju snoviđenja iz jave i snova, iz

želja i kajanja, svesti i podsvesti, zapitanosti nad odgovorima na

postavljena pitanja, nad istinitošću ili lažima koje sebi dajemo kao

odgovore.

51


Jesi li izlagala nekad van Srbije? U kom gradu, odnosno galeriji

maštaš da izlažeš? I da li je teško organizovati izložbu?

Jesam, na više grupnih i nekoliko samostalnih, ali bile su to

neke manje produkcije jer međunarodna izložba zahteva veliku

organizaciju i budžet koji na počecima izlaganja uglavnom

pokrivamo sami.

Međutim kada se nalazite u ulozi organizatora, sve dobija novu

perspektivu i nove izazove. Moje prvo iskustvo organizatora i

kustosa bilo je ujedno i moj najveći poduhvat u tom trenutku

– međunarodna izložba Sekvence umetnosti koju smo Milica

Lojović, Milena Radičević i ja realizovale 2019. godine. Naučila

me je da je, pored našeg zalaganja i entuzijazma, jako bitno imati

ljude koji sa nama dele iste ciljeve i želje, bili oni ili ne učesnici

projekta i organizacionog tima.

Mogu reći da su i na mojim narednim projektima mnoge

stvari kretale iz prijateljstva, želje da se predstavimo publici

ili promenimo nešto u sistemu, što je uvek donosilo uspešne

ishode.

Baviš se ilustrovanjem knjiga, te je jedna od knjiga kojoj si dala

likovni izraz pesnička zbirka Valentine Baktijarević Slomiti

kosti. Da li ti ilustracija predstavlja veći izazov kada poznaješ

autora ili kada ga ne poznaješ i zašto?

Valentina i ja smo se zapravo upoznale tokom stvaranja knjige,

što je dovelo do divnog prijateljstva i mnogih zajedničkih

projekata. No, svakako je bio izazov izaći iz svojih likovnih

estetika i prepustiti se osluškivanju šta pisac želi za svoju knjigu,

jer po meni to je najvažnije kada si u ulozi ilustratora.

A nadam se da ćemo uskoro na policama knjižara videti i knjigu

poezije Marka Todorovića Noći u pisanoj formi, koju sam imala

priliku da ilustrujem i dizajniram početkom ove godine.

Da li se desi da poželiš da naslikaš/nacrtaš ilustraciju knjige

koju čitaš? Koju knjiga savremene proze ili poezije bi volela da

ilustruješ?

Da, u meni se povremeno probudi misao kako bih ja uradila

rešenje za neku knjigu, ali samo ako mi se korica knjige koje

čitam ne dopada (smeh).

Postoji jedna knjiga koju bih volela da ilustrujem, što će se

možda i ostvariti, pa ne bih davala više informacija o tome sada.

foto: foto: Marina Bugarčić

52


INTERVJU

53


54

foto: Marina Bugarčić


Često se dešava da svoje izložbe upotpunjuješ čitanjem poezije

i obrnuto – da izlažeš radove tokom poetskih večeri. Kako si

došla na takvu ideju i kada si prvi put priredila posetiocima i

posetiteljkama takav multimedijalni doživljaj?

Prvo čitanje se desilo u maju na otvaranju izložbe Persefonin put

u galeriji Kvaka 22, jer su u mom stvaralaštvu prvi put objedinjene

slika i pesme. Kada je krenuo proces paralelnog stvaranja, dugo sam

razmišljala na koji način ih zajedno prezentovati, a da se ne stekne

utisak da je slika ilustracija pesme.

I uz Valentininu pomoć i pomoć ekipe iz „Vazda Bilo”, Marine

Bugarčić, Stevana Pijala, i gostovanja Srđana Milojevića desilo se

potpuno novo i drugačije otvaranje izložbe. Posetioci su divno

reagovali na relativno performativni momenat otvaranja, i čini mi se

da je to dovelo do dubljeg razumevanja i percipiranja dela.

INTERVJU

Iako nisu objedinjene u zasebnoj zbirci, nekolicina tvojih pesama

može se pročitati na različitim portalima. Kada si počela da

pišeš poeziju i da li ti pisanje pomaže u likovnom izrazu ili je pak

obrnuto?

Da, njih nekoliko je objavljeno u časopisima Astronaut i Bludni stih,

što me jako raduje jer sam počela da pišem pre nekoliko godina, u

trenutku kada nisam imala atelje, pa je u meni previrala želja da se

izrazim i, takoreći, oslobodim.

Ne znam da li se može reći da mi pomaže, ali se svakako dopunjuje, jer

mi je misao kroz sliku i stih identična, što je i dovelo do sjedinjavanja.

Pesme su sada tu poput autohtone poetike slike, one analogijski

i metaforično govore o meni, o iskustvu. A umetnik uvek polazi iz

sopstvenog iskustva, jer u momenat stvaranja dela integrišemo

čitavu našu prošlost i stvaramo novo iskustvo.

Osmislila si interesantne i dragocene slikovnice za slepu i

slabovidu decu. Molim te, ispričaj nam kako se rodila ta ideja, kako

teče proces pravljenja slikovnice i šta on sve podrazumeva.

Ideja projekta Libria se rodila 2019. godine, kada sam upoznala

sadašnjeg prijatelja Borisa Dončića koji je u meni probudio pitanja

o tome šta je od likovnih dela, knjiga i slikovnica dostupno slepoj i

slabovidoj deci. Saznala sam da u našoj zemlji ne postoje ilustrovane

knjige adaptirane slepima, a kako sam se u tom trenutku već par

godina bavila ilustracijom dečjih publikacija, poželela sam da stvorim

knjigu bajki koja je prilagođena svima, i slepoj i videćoj deci.

Proces je zahtevao dugogodišnje istraživanje, učenje, umrežavanje

sa ljudima koji žele svojim znanjem i ljubavlju da pomognu, pa je

projekat okupio izvanredne ljude i stručnjake. Prošle godine smo

Nemanja Stajković, Andrej Božović i ja formirali udruženje i sa još

nekoliko ljudi postigli tačku dokaza prototipa. Nažalost, naša knjiga

još uvek nije objavljena kako konstantno nailazimo na probleme koji

se tiču finansiranja projekta, ali neumorno radimo da ostvarimo svoj

cilj.

Poslednje pitanje postavljamo svim našim sagovornicima i

sagovornicama – da li možeš čitaocima i čitateljkama KUŠ!-a da

preporučiš knjigu, film, predstavu, muzičku numeru i umetnika ili

umetničko delo kojem bi trebalo da posvete pažnju?

Moja preporuka je da ne propustite izložbu američke umetnice Kiki

Smit u novootvorenoj beogradskoj galeriji Dots koja će trajati do 29.

oktobra, imajući u vidu da u Srbiji nemamo često priliku da vidimo

toliko velike i značajne savremene umetnike.

55


piše: Ana Samardžić

Rubrika Detalj za kraj svaki put donosi neko drugo

umetničko delo, tako da se ime autora i naziv dela ne

pominju nigde u tekstu. Ideja je da na osnovu jednog detalja

kompozicije sami saznate o kom delu i umetniku je reč i da

svoje odgovore podelite sa nama u komentarima na tekst

na sajtu ili društvenim mrežama, a u svakom sledećem

broju, biće otkriveno rešenje prethodnog zadatka.

Napomena:

U cilju da vaša potraga bude zanimljivija, u tekstovima će

se reč umetnik odnositi i na umetnice i na umetnike, a

biće reči o stranim i domaćim autorima iz svih umetničkih

epoha, kao i savremene umetnosti. Period nastanka

umetničkog dela biće naznačen, a kao pomoć, savet je

da što više obratite pažnju na detalje koji se nalaze i oko

uveličanog predstavljenog motiva.

Važno:

Autori i izvori fotografija korišćenih u tekstovima biće

objavljeni u svakom narednom broju kako čitaoci ne bi

odmah otkrili o čemu je reč.

Zaista, nekada, ukoliko sam umetnik ne da objašnjenje

svog rada, posmatrači njegovih dela mogu da pođu

potpuno suprotnim putem prilikom tumačenja istog.

To se desilo našem čuvenom umetniku koji je 1887.

godine odlučio da u maloj sredini u kojoj živi skrene

pažnju na određene navike pojedinaca koje je smatrao

lošim kako po njih, tako i po celokupno društvo. Imao

je ideju da nizom moralizatorskih kompozicija utiče na

svest ljudi, međutim, kako je i sam zapisao kao anegdotu,

predstavnici njegove ciljne grupe došli su do krajnje

pogrešnih zaključaka, te je umetnik odustao od svoje

prvobitne zamisli.

Naime, on je u duhu svakodnevice i moralnih načela

pojedinaca u 19. veku, želeo da istakne negativne strane

života ljudi koji se prepuštaju neumerenom alkoholu i

provodu, ističući u prvi plan slike grupu mladića koja se

iz noćnog pijančenja blatnjavim seoskim putevima vraća

kući u rane jutarnje sate, dok jedan čovek započinje

svoj radni dan, a majka jednog od mladića sa neznatne

daljine viče na njih. No, na detalju slike vidimo samo

jedno žensko lice koje, posmatrajući čitavu scenu,

znatiželjno viri kroz prozor kuće na broju 32 na čijoj se

pomalo oronuloj fasadi uočava naopako okrenuta tabla

sa natpisom: Szeszfözde (što bi u prevodu sa mađarskog

jezika značilo rakidžinica ili destilerija).

Umetnik je zabeležio da je jednom prilikom svratio

u krčmu kod svog druga i da je za jednim stolom

primetio grupu mladića, upravo one koje je naslikao,

okupljenih oko reprodukcije njegove slike iz časopisa

koji su oduševljeno reagovali na istu, navodno misleći

da je umetnik namenski želeo da ih tako prikaže, ne

prepoznajući njegovu kritiku i čak čestitajući mu na

verodostojnosti likova. Umetnik je tada odustao od žanr

kompozicija moralnog karaktera, a ova slika je uz naziv

dobila i jedan nastavak koji mu se često dodaje ne bi li se

ukazalo na njenu poruku.

Ukoliko znate da u Galeriji Matice srpske traje izložba

ovog našeg istaknutog umetnika, da li možete da

prepoznate o kome je reč i koje delo je predstavljeno

ovim detaljem?

56


DETALJ ZA KRAJ

Rešenje prethodnog broja:

Žorž-Antoan Rošgros, Vitez u cveću, 1894.

Izvor: Wikimedia Commons, javno vlasništvo

57


LARPURLARTIZAM

Hooray! Your file is uploaded and ready to be published.

Saved successfully!

Ooh no, something went wrong!