You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
SVIJET KULTURE<br />
S T A T U S N I M A G A Z I N J U T A R N J E G L I S T A<br />
BR. 129<br />
TRAVANJ 2022.<br />
GODINA X<br />
ZLATAN<br />
VEHABOVIĆ<br />
MOJ<br />
UMJETNIČKI<br />
ATLAS
9<br />
Dubravka<br />
Lošić<br />
3<br />
SVIJET KULTURE<br />
Nakladnik Jutarnjeg lista<br />
HANZA MEDIA d.o.o., Zagreb, Koranska 2<br />
Jutarnji list<br />
Glavni urednik<br />
Goran Ogurlić<br />
Urednica Nedjeljnog Jutarnjeg<br />
Marijana Sever Tot<br />
Urednica magazina <strong>Svijet</strong> <strong>kulture</strong><br />
Pavica Knezović Belan<br />
Urednica Kritičara<br />
Tanja Tolić<br />
Art direkcija<br />
Tipometar d.o.o. Tomislav Botić<br />
Graika<br />
Sandra Pušćenik i Tajana Bukovec Polović<br />
Lektura<br />
Mario Vrabec i Aleksandra Slama<br />
Nakladnik<br />
HANZA MEDIA d.o.o., Zagreb, Koranska 2<br />
Uprava<br />
Ana Hanžeković Krznarić/članica Uprave<br />
Prokuristi<br />
Zorica Vitez Sever/direktorica Korporativnih poslova i Cropixa<br />
Amalija Bilušić/direktorica inancija, računovodstva i kontrolinga<br />
Nadzorni odbor<br />
Gvozden Srećko Flego, Maja Šilhard, Marijana Raguž,<br />
Krešimir Ćosić, Srđan Vrančić<br />
Izdavački savjet<br />
Damir Boras, Petar Miladin, Davor Majetić,<br />
Vesna Barić Punda, Dragan Ljutić, Mario Zovak<br />
Direktor izdavaštva<br />
Tomislav Wruss<br />
Direktor prodaje oglasnog prostora<br />
Igor Cenić<br />
Direktor digitalnih operacija<br />
Stipe Grubišić<br />
Direktorica korporativnih komunikacija i promocije<br />
Paola Ježić<br />
Direktor proizvodnje, pretplate i prodaje<br />
Igor Volarević<br />
Službenik za zaštitu osobnih podataka<br />
Adresa: HANZA MEDIA d.o.o., Koranska 2, 10000 Zagreb<br />
Službenik za zaštitu osobnih podataka<br />
e-mail: dpo@hanzamedia.hr, tel. 01/617 39 39<br />
Servisi i kontakti<br />
Prodaja novina: 01 617 3870<br />
Pretplata: tel. 01/2255-374, pretplata@hanzamedia.hr<br />
CROPIX: 01 610 3117, 01 610 3090 / fax: 01 610 3033,<br />
cropix@hanzamedia.hr, www.cropix.hr<br />
Adresa redakcije Jutarnjeg lista: Koranska 2, Zagreb<br />
www.jutarnji.hr, e-mail: jutarnji_list@hanzamedia.hr<br />
tel. 01/6103-100, 6103-101, fax. 01/6103-148, 6103-115<br />
Graička priprema Medijska produkcija, Zagreb<br />
© 2021. HANZA MEDIA. Sva prava pridržana.<br />
Za umnožavanje u bilo kojem obliku, iznajmljivanje, priopćavanje<br />
javnosti u bilo kojem obliku, uključujući internet, kao i prerađivanje<br />
na bilo koji način bilo kojeg dijela ili ove publikacije u cijelosti<br />
potrebno je zatražiti pisano dopuštenje nositelja prava.<br />
Kontakt: HANZA MEDIA 01/6103-250<br />
Ministarstvo<br />
<strong>kulture</strong> i medija<br />
suinancira<br />
izdavanje<br />
magazina <strong>Svijet</strong><br />
<strong>kulture</strong><br />
IMPRESSUM<br />
Tisak<br />
VJESNIK d.d., 10000 Zagreb, Slavonska avenija 4<br />
22<br />
Alex<br />
Schulman<br />
26<br />
Agatha<br />
Christie<br />
10<br />
Zlatan<br />
Vehabović<br />
20<br />
Ralf Rothmann<br />
24<br />
Sebastian<br />
Meise<br />
UVODNIK<br />
DOŠLO JE PROLJEĆE I<br />
OKREĆEMO SE<br />
PUSTOLOVINAMA, PA BILE<br />
ONE I SAMO U KNJIGAMA<br />
Malo ima tako privlačnih priča kao<br />
što su one o pustolovima koji<br />
osvajaju najviše vrhove planina. No,<br />
te priče nije jednostavno ispričati<br />
- za najuzbudljivije događaje, kada<br />
ljudski duh i tijelo prelaze granice mogućeg -<br />
potreban je vješt pripovjedač. Ne znam kako se<br />
uopće dogodilo da sam pročitala knjigu "Alpski<br />
ratnici" (VBZ, 2016) Bernadette McDonald o<br />
povijesti slovenskog, a pomalo i hrvatskog<br />
alpinizma. Mjesecima sam svima govorila o<br />
ludo hrabrim alpinistima, a posebno o mladom,<br />
tragično stradalom Nejcu Zaplotniku - alpinistu/<br />
ilozofu/romantičnom heroju, koji je iza sebe<br />
ostavio svojevrsni penjački manifest - knjigu<br />
"Put" (1981.). Tu knjigu kod nas je 2009. godine<br />
izdao Željko Žarak i tako pokrenuo svoju nišnu (a<br />
danas znamo da je sve u dobro pogođenoj niši)<br />
izdavačku kuću Libricon, koja se bavi isključivo<br />
pustolovnom i planinarskom literaturom, a koja<br />
je idealna za nas koji o jednom svom posjetu<br />
Sjevernom Velebitu govore godinama. U ovoj<br />
temi je kao riba u vodi, odnosno hodačica po<br />
planinama, samouvjereno plivala Karmela Devčić.<br />
I Zlatan Vehabović je slikar sklon<br />
pustolovinama - njegov ciklus radova '"Tamno<br />
bijela zemlja" (2018) nastao je nakon što je i sam<br />
sudjelovao u ekspediciji u arktičkom moru. No,<br />
posebno smo sretni što u <strong>Svijet</strong>u <strong>kulture</strong> možemo<br />
predstaviti novi ciklus njegovih radova - "Atlas<br />
manjeg svijeta", nastao na temelju istraživanja<br />
fundusa MUO. Jedan od glavnih motiva ovih slika<br />
njegovi su veliki prethodnici - slikari kao što su<br />
Kulmer, Kristl, Kožarić, Tartaglia - čije portrete<br />
razaznajemo u naslikanim kolažima zagonetnog<br />
ugođaja. Karijeru tog najzanimljivijeg slikara svoje<br />
generacije od početka prati Patricia Kiš Terbovc.<br />
A u ovu proljetnu, optimističnu sliku svijeta<br />
<strong>Svijet</strong>a <strong>kulture</strong> odlično se uklapa i priča Jonathana<br />
Bousielda o albumu Idola "Odbrana i posljednji<br />
dani", koji je objavljen prije 40 godina, gotovo pa<br />
u nekom drugom životu.<br />
Kritičar piše o novom albumu uvijek<br />
eksplozivnog Damira Avdića, svojevrsnom<br />
nastavku "Sarajevskog Marlbora" Miljenka<br />
Jergovića, knjizi "Trojica za Kartal", novom ilmu<br />
Adriana Lynea - erotskom trileru "Duboka voda", a<br />
Snježana Pavić o sedmosatnoj predstavi Roberta<br />
Lapagea koju je nedavno gledala u Berlinu.<br />
Vrijeme je da napustimo svoje domove i<br />
krenemo u - proljeće. Vjerujemo da je <strong>Svijet</strong><br />
<strong>kulture</strong> dobro društvo i na livadama i na<br />
velikim visinama.<br />
Pavica Knezović Belan<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
30Idoli<br />
Fotograija na naslovnici<br />
Marko Miščević/CROPIX<br />
47<br />
Kritičar
4<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
IZLOŽBA<br />
Igor Ruf:<br />
Acoustic Turbo Sonic Momentum<br />
Pogon Jedinstvo, Velika dvorana<br />
od 26. travnja do 2. svibnja 2022.<br />
"Acoustic Turbo Sonic Momentum" izložba<br />
je koja okuplja tri rada: skulpturu tate koji<br />
drži sinu glavu dok povraća, ambijentalnu<br />
instalaciju koja svira u krug i instalaciju od<br />
nogara koji stoje, ali ne miruju. Igor Ruf rođen<br />
je 1984. godine u Virovitici. Diplomirao je<br />
kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u<br />
Zagrebu gdje je od 2012. i zaposlen. Izlagao je<br />
u zemlji i inozemstvu te je dobitnik nekoliko<br />
nagrada i priznanja.<br />
www.pogon.hr<br />
KONCERT<br />
Bad Daughter<br />
Pogon Jedinstvo, Trnjanski nasip<br />
6. svibnja 2022., ulaznice: 70/80 kuna<br />
Dunja Ercegović napokon koncertno<br />
predstavlja svoj novi projekt Bad Daughter.<br />
Za svoj prvi album electro indie popa "Let Me<br />
Panic" osvojila je niz nagrada, uključujući i<br />
Porin za najbolju žensku izvedbu. A kako sve to<br />
zvuči i izgleda uživo, publika će imati priliku<br />
vidjeti na koncertu koji se najavljuje kao vrlo<br />
ambiciozan nastup.<br />
www.pogon.hr<br />
IZLOŽBA<br />
Paula Tončić: Cvijet, poliester, plastika,<br />
15x8x91, orhideja, bijela<br />
Galerija Miroslav Kraljević, Šubićeva 29<br />
do 8. svibnja 2022.<br />
Polazeći od Foucaultova diskursa o povijesti<br />
prirode kao imenovanju vidljivog, Tončić stvara<br />
reprezentativni korpus klasiiciranog umjetnog<br />
bilja. Koristi 3D skenove umjetnog bilja i<br />
manipulira njihovim gradivnim elementima<br />
čime prvotne biljke mutiraju u kiborge -<br />
digitalno poboljšane varijacije oslobođene<br />
zadanih granica izičkog. Paula Tončić (1997.)<br />
diplomirala je animaciju i nove medije na<br />
Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.<br />
U dosadašnjim radovima bavila se zvukom,<br />
videoinstalacijama te dokumentiranjem/<br />
klasiiciranjem objekata. U radovima se često<br />
pojavljuju elementi groteske i kiča.<br />
www.g-mk.hr<br />
Paula Tončić<br />
V<br />
O<br />
PREMIJERA<br />
D<br />
I<br />
PREDSTAVA<br />
Espi Tomičić: Ti si prvi hrabar<br />
Sue Townsend: Tajni dnevnik Adriana Molea<br />
29. i 30. travnja 2022.<br />
GK Žar ptica, Bijenička 97<br />
Kunst teatar, Dubrovačka 1, ulaznice: 70 kuna<br />
10.,13. i 22. travnja 2022. godine<br />
Hit-roman autorice Sue Townsend, prema<br />
kojem nastaje ova predstava, prvi je u nizu od<br />
devet knjiga o tom popularnom tinejdžeru.<br />
Objavljen je 1982. i ubrzo je prodan u nekoliko<br />
milijuna primjeraka. Ova predstava nastaje<br />
upravo zato da bi se vrijedno iskustvo<br />
poznavanja tog neodoljivog lika prenijelo i na<br />
najmlađe. Redateljica predstave je Saša Broz, a<br />
igraju Bogdan Ilić, Vesna Ravenšćak, Filip Nola,<br />
Dunja Fajdić, Marko Hergešić, Petar Atanasoski i<br />
Drago Utješanović.<br />
Predstava "Ti si prvi hrabar" u režiji Ivana<br />
Penovića nastala je prema dramskom tekstu<br />
Espija Tomičića, a radnja je smještena u<br />
zagrebačkom kvartu na periferiji. Ovo nije<br />
priča o katarzičnom pronalasku smisla<br />
života u ispravnosti i poštivanju zakona,<br />
ovo je bljeskoviti prikaz jedne generacije i<br />
njezinih pripadnika koji su odrasli na ulici.<br />
Jesu li se zaista svi kvartovi promijenili nakon<br />
svake generacije stasale u njima ili je upravo<br />
sazrijevanje ono što ubija kvart kakav smo<br />
živjeli? U predstavi glume Bernard Tomić, Toma<br />
Medvešek i Pavle Matuško.<br />
Č<br />
www.zar-ptica.hr<br />
www.kunstteatar.hr
IZLOŽBA<br />
KONCERT<br />
Franz Ferdinand<br />
STREAMING<br />
Ozark<br />
5<br />
25. travnja 2022.<br />
Mala dvorana Doma sportova, Trg K. Ćosića 11<br />
Škotski rock bend Franz Ferdinand stiže u<br />
Zagreb u sklopu turneje "Hits To The Head" na<br />
kojoj promovira istoimenu kompilaciju od 20<br />
pjesama. Hitove iz gotovo dva desetljeća duge<br />
karijere bend će tako predstaviti uživo. "Darts<br />
Of Pleasure", "Take Me Out", "Do You Want To",<br />
"No You Girls", "Walk Away", "This Fire", "Love<br />
Illumination", "Michael", "Ulysses", "The Dark<br />
Of The Matinée" i "Glimpse of Love" samo su<br />
neki od hitova tog benda koji je bio, kada se<br />
pojavio, prava senzacija. Ulaznice su u prodaji<br />
po cijeni od 200 kuna, a na dan koncerta cijena<br />
će biti 230 kuna.<br />
www.entrio.hr<br />
29. travnja<br />
Netflix<br />
Saga obitelji Byrde približava se kraju.<br />
Dosadašnje tri sezone ovoj su kriminalističkoj<br />
drami donijele brojne nominacije za Emmy<br />
i Zlatni globus, uključujući nagradu za režiju<br />
dramske serije (Jason Bateman) te, dvije<br />
godine zaredom, nagradu za sporednu glumicu<br />
u dramskoj seriji (Julia Garner). Serija o<br />
supružnicima Wendy (Laura Linney) i Martyju<br />
(Bateman), koji se dosele uz jezero Ozark kako<br />
bi prali novac, završava s četrnaest epizoda<br />
četvrte sezone podijeljene na dva dijela.<br />
www.netlix.com<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
Davor Mezak: Sliks<br />
Galerija Kulturni centar Mesnička<br />
Proimedia<br />
od 11. travnja<br />
Moje slike su predigra za instalacije. Prije<br />
nego što napravim instalaciju, naslikam sliku<br />
instalacije koja poslije može biti i njezin dio, ali<br />
može egzistirati kao sama slika objekt. Na taj<br />
način dobijem da instalacija izlazi iz 2D plohe u<br />
3D prostor. Slično su radili u prapovijesti kada<br />
su slikali bizone na zidovima pećina. Ispred<br />
naslikanog bizona izveli bi obred hvatanja<br />
bizona zajedno s gađanjem istog na slici i tako<br />
se približili i samom činu lova. (D. Mezak) Davor<br />
Mezak diplomirao je na Akademiji likovnih<br />
umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ante Kuduza.<br />
Bavi se videoinstalacijama, slikarstvom,<br />
fotograijom i medijskom umjetnošću. Za svoj je<br />
rad višestruko nagrađivan.<br />
@KCMesnicka<br />
FRANZ FERDINAND DOLAZI U ZAGREB U<br />
SKLOPU TURNEJE NA KOJOJ SVIRAJU SVOJE<br />
NAJVEĆE HITOVE. SVI NA ROCK 'N' ROLL PLES!<br />
KINOPREMIJERA<br />
Nepodnošljiva težina golemog talenta<br />
od 28. travnja 2022.<br />
CineStar<br />
"The Unbearable Weight of Massive Talent" je<br />
ilm koji se snimao 2020. godine u Dubrovniku<br />
i okolici, a u kojem glavnu ulogu ima Nicolas<br />
Cage. U ilmu glumi samoga sebe, glumca kojem<br />
propada karijera i koji zbog toga mora prihvatiti<br />
posao od milijun dolara - dolazak na rođendan<br />
bogatog obožavatelja (zapravo šefa kartela). Kad<br />
stvari krenu naopako, Cage je prisiljen opravdati<br />
svoju vlastitu legendu. Cageu se u vodećoj ulozi<br />
ulozi pridružuje Pedro Pascal, najpoznatiji<br />
po ulozi Oberyna Martella u četvrtoj sezoni<br />
'Igre prijestolja', ali i po ulozi Javiera Peñe u<br />
seriji 'Narcos'.<br />
www.blitz-cinestar.hr<br />
KINOPREMIJERA<br />
Sjevernjak<br />
od 21. travnja<br />
CineStar<br />
"Sjevernjak" je priča koja prati vikinškog princa<br />
čiji je cilj osvetiti svog oca. Radnja se odvija na<br />
Islandu na prijelazu iz 9. u 10. stoljeće. Priča je<br />
prikazana kroz oči Amletha (Skarsgard) koji još<br />
kao dječak svjedoči ubojstvu svog oca, kralja<br />
Aurvandila (Ethan Hawke), koje je počinio<br />
njegov stric Fjolnir (Claes Bang). Nakon što mu<br />
zarobe majku, kraljicu Gudrun (Nicole Kidman),<br />
Amleth bježi iz rodne zemlje. Scenarij je, uz<br />
redatelja Roberta Eggersa, pisao i islandski<br />
pjesnik Sjón. U ilmu se pojavljuje i islandska<br />
pjevačica Björk sa svojom kćeri.<br />
www.blitz-cinestar.hr<br />
STREAMING<br />
White Hot: The Rise and Fall<br />
of Abercrombie and Fitch; Netflix<br />
od 19. travnja<br />
Ovaj dokumentarni ilm donosi priču o<br />
slavnom brendu Abercrombie and Fitch koji je<br />
2000-ih bio vodeći modni gigant i deinirao<br />
jednu modnu generaciju te postao i fenomen<br />
pop-<strong>kulture</strong>. Film objašnjava što je pošlo<br />
po krivu i koje su to kritične odluke uništile<br />
reputaciju i status brenda koji se činio gotovo<br />
nedodirljivim. Paralelno, međutim, otkriva i<br />
tretman zaposlenika i druge prakse koje pričaju<br />
širu priču o modnoj industriji.<br />
www.netlix.com
6<br />
FESTIVAL<br />
Okolišni filmski festival<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
KONCERTNA PROMOCIJA<br />
Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović<br />
TRIBINA<br />
Razotkrivanje: Ludwig Bauer<br />
od 21. do 23. travnja 2022.<br />
Kinoteka i Dokukino KIC<br />
Festival počinjemo hrvatskim<br />
eksperimentalnim ilmom "Nulti krajolik",<br />
koji će nas u maniri opservacijskog ilma<br />
prenijeti u speciični kontekst malog mjesta<br />
na Jadranu, okruženog masivnom industrijom.<br />
Filmovi "Greta" i "Buntovnik" upoznat će nas<br />
s inicijatorima dvaju globalnih pokreta za<br />
klimatsku pravdu koji su mobilizirali milijune<br />
ljudi diljem svijeta, "Fridays for Future" i<br />
"Extinction Rebellion". Film "Ostanite sigurni,<br />
progovorite javno!" približit će nam aktivističke<br />
priče iz naše regije i s čime se braniteljice i<br />
branitelji okoliša susreću u Srbiji, Makedoniji,<br />
Crnoj Gori i Albaniji. To je samo dio programa<br />
festivala u organizaciji Zelene akcije. Ulaz na sva<br />
događanja je besplatan.<br />
www.kinokinoteka.hr<br />
Mrle: Magelli<br />
27. 4. 2022. u 20 sati<br />
30. travnja 2022. u 20 sati<br />
Knjižara Fraktura, Kneza Mislava 17<br />
Zagrebačko kazalište mladih, Teslina 7<br />
Pod nazivom "Magelli" kreativni glazbeni<br />
art dvojac, poznatiji kao Mr. Lee & IvaneSky,<br />
objavljuju album na vinilu i CD-u na kojem se<br />
nalazi i glazba koju je taj par radio za predstave<br />
Paola Magellija. Među izvođačima je Zoran<br />
Prodanović Prlja u izvedbi 'Tvoje su priče<br />
Eifelov toranj', stižu glumice Lucija Šerbedžija<br />
i Katarina Bistrović Darvaš, a orkestrom će<br />
ravnati dirigent Frano Đurović. Uz glazbene<br />
goste, pridružit će im se tekstopisac i gitarist<br />
Mate Matišić i njegov sin Šimun Matišić,<br />
vrhunski vibrafonist.<br />
www. zekaem.hr<br />
Na promociji romana "Dvostruki život Eve<br />
Braun" Ludwiga Bauera uz autora će govoriti<br />
profesorica Lidija Dujić i urednik Seid<br />
Serdarević. U svom novom romanu "Dvostruki<br />
život Eve Braun" Ludwig Bauer ispisuje sudbinu<br />
generacije rođene 1960-ih, koja je doživjela<br />
uzlet i kraj jednoga sistema te uspostavu<br />
drugoga. Prateći sudbine troje prijatelja,<br />
djevojke Eve, tankoćutnog intelektualca Emila<br />
i probojnog sportaša Bojana, Bauer oživljava<br />
teška vremena u kojima na vidjelo izlaze sve<br />
osobine svakog pojedinca, od empatije do<br />
pohlepe, od snalažljivosti do beskrupuloznosti.<br />
www.fraktura.hr<br />
U HNK IZ<br />
BERLINA STIŽE<br />
UPRIZORENJE<br />
ROMANA VIRGINIE<br />
DESPENTES<br />
GOSTOVANJE<br />
Vernon Subutex 1 berlinskoga<br />
kazališta Schaubühne<br />
30. travnja 2022. u 19 sati<br />
HNK, Trg Republike 15<br />
"VERNON<br />
SUBOTEKS 1"<br />
FILMSKI CIKLUS<br />
Pier Paolo Pasolini<br />
od 12. travnja<br />
Art kino, Krešimirova 2, Rijeka<br />
U povodu 100. godišnjice rođenja, u travnju<br />
riječko Art-kino pokreće ciklus posvećen<br />
redatelju, scenaristu, književniku, pjesniku i<br />
ilmskom teoretičaru Pieru Paolu Pasoliniju.<br />
Retrospektivu ilmova, koja se održava utorcima<br />
u travnju i svibnju, 12. travnja otvara drama<br />
'Mama Roma' (1962.), koju je autor opisao kao<br />
posvetu mentoru Robertu Rosselliniju i njegovu<br />
ilmu 'Rim, otvoreni grad'. Biti će prikazani<br />
sljedeći ilmovi: "Evanđelje po Mateju" (1964.),<br />
"Teorema" (1968.), "Svinjac" (1969.), "Dekameron",<br />
"Cvijet 1001 noći" i "Canterburyjske priče".<br />
Predstava "Vernon Subotex 1" u režiji Thomasa<br />
Ostermeiera prema predlošku Virginie<br />
Despentes nastala je u koprodukciji berlinskoga<br />
kazališta Schaubühne i Hrvatskoga narodnoga<br />
kazališta u Zagrebu. Prvi dio trilogije o Vernonu<br />
Suboteksu francuska spisateljica i ilmašica<br />
Virginie Despentes istovremeno je tour de force<br />
kroz teme našeg doba i fascinantna društvena<br />
panorama. Vernon Subutex nekadašnji je<br />
vlasnik prodavaonice ploča. U vrijeme digitalnih<br />
usluga dijeljenja datoteka i streaminga Vernon<br />
najprije izgubi svoju trgovinu, a zatim, nakon<br />
neuspjelih pokušaja online maloprodaje, i cijeli<br />
svoj posao. Kao dinosaur analognog doba,<br />
godinama boravi u stanu koji si može priuštiti<br />
samo uz pomoć svoga bivšeg kolege iz benda<br />
- sada već legendarnog pjevača Alexa Bleacha.<br />
Kada potonji umre preranom smrću popzvijezde,<br />
Vernonovo posljednje inancijsko<br />
uporište izmiče. Završava na ulici i počinje<br />
odiseju surfanja na kauču sa starim prijateljima<br />
i ljubavnicama te putuje u dubine potpuno<br />
nesigurnog društva koje karakteriziraju podjele,<br />
nejednakost i društveno zanemarivanje, od<br />
scenarista do obožavateljica s društvenih<br />
mreža, porno zvijezda i propalih glazbenika.<br />
www.art-kino.org<br />
www.hnk.hr
IZLOŽBA<br />
PREMIJERA<br />
Branko Ćopić: Ježeva kućica<br />
PARTY<br />
Garden Presents: Prins Thomas<br />
7<br />
10., 15., 22., 23. i 24. travnja<br />
Kazalište Trešnja<br />
Prema legendarnoj basni u stihovima<br />
'Ježeva kućica' Branka Ćopića, koja je<br />
oplemenila mnoge generacije porukom o<br />
ljubavi prema vlastitom domu, zagrebačko<br />
kazalište Trešnja postavlja istoimenu<br />
predstavu u režiji Helene Petković. Ježurku<br />
Ježića utjelovit će Silvio Mumelaš, u ulozi<br />
Lisice Mice nastupa Karla Brbić, kao Poštar<br />
Zec Luka Bulović, u ulozi Vuka je Matija<br />
Čigir, u ulozi Divlje svinje je Radovan<br />
Ruždjak, u ulozi Mede je Tvrtko Jurić, a<br />
u ulozi Sove Hrvoje Barišić. Predstava je<br />
namijenjena publici starijoj od pet godina.<br />
16. travnja 2022. u 23 sata<br />
Peti kupe, Trnjanska cesta 5<br />
Svirao je gitaru, bas i bubnjeve u više bendova<br />
nego što Norveška ima jezera. Okušao se i u<br />
violončelu, no više ga je tada zanimala svirka u<br />
raznim žanrovima od punka do psihodeličnog<br />
popa. Smiješila mu se i karijera kuhara, no<br />
nakon što su ga 1994. prijatelji pozvali da bude<br />
DJ u njihovu novom klubu, radost reprodukcije<br />
ploča za pultom učinila je svoje. Prins Thomas<br />
postao je jedna od ikona norveške elektroničke<br />
scene, ali i šire. Nema stoga boljeg gosta<br />
za premijerno izdanje serijala "The Garden<br />
Presents" u novootvorenom Petom kupeu.<br />
www.thegardencroatia.com<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
www.kazaliste-tresnja.hr<br />
Svjetlan Junaković: Izvan sebe<br />
do 7. svibnja 2022.<br />
Galerija Forum, Nikole Tesle 17<br />
Svjetlan Junaković izlože svoje nove<br />
skulpture koje pokazuju njegov duhovit i<br />
nekonvencionalan pristup umjetnosti koji ga<br />
izdvaja od većine suvremenih hrvatskih autora.<br />
Uz njih, na izložbi će prvi put biti prikazani i<br />
Junakovićevi erotski crteži iz 2016. Voditelj<br />
Galerije Forum i kustos ove izložbe Feđa<br />
Gavrilović piše u predgovoru: "Humor kojim<br />
su ispunjene skulpture Svjetlana Junakovića<br />
ima u sebi nešto vudialenovsko - istovremeno<br />
jednostavno, pa čak i banalno, ali i vrlo precizno<br />
pogođeno. Woody Allen je u ilmovima spajao<br />
naslijeđe slapstick komedija i Bergmanova<br />
egzistencijalizma, a Svjetlan Junaković spaja<br />
igračke i vizualne dosjetke s podjednako<br />
smiješnom i tragičnom vizijom ljudskog života".<br />
www.kic.hr<br />
STREAMING<br />
Šutnja<br />
HBO Max<br />
od 12. travnja 2022.<br />
Jedna se djevojka utopila, druga je umrla<br />
od predoziranja drogom, a za glavnog<br />
osumnjičenog za ove smrti ispostavlja se da<br />
je nevin - i također mrtav. Dok se detektiv<br />
Vladimir i reporter Stribor bore s rješavanjem<br />
ovih ubojstava u Hrvatskoj, u Kijevu nestaje<br />
nećakinja ukrajinske ilantropkinje Olge. Olgin<br />
suprug Ivan Hrvatić, jedan od najutjecajnijih<br />
ljudi u Osijeku, obvezuje se pomoći istrazi. No,<br />
nestala djevojka pronađena je mrtva u Osijeku,<br />
a ne u Kijevu. Ona je sada već treća žrtva... Serija<br />
"Šutnja" nastala je prema romanima "Izborna<br />
šutnja", "Ispovjedna tajna" i "Kijevska piletina"<br />
književnika i novinara Drage Hedla. Scenarij je<br />
napisao Marjan Alčevski (autor prve regionalne<br />
HBO Europe serije "Uspjeh"), a režiju potpisuje<br />
Dalibor Matanić. U seriji glume ukrajinska<br />
glumica Ksenija Mišina, Goran Bogdan, Darko<br />
Milas, Sandra Lončarić, Leon Lučev, Zlatko<br />
Burić, Tihana Lazović i brojni drugi.<br />
www.hbomax.com<br />
U KAZALIŠTU TREŠNJA POSTAVLJEN JE<br />
DJEČJI KLASIK KOJI OBOŽAVAJU SVE<br />
GENERACIJE - "JEŽEVA KUĆICA" BRANKA<br />
ĆOPIĆA, U REŽIJI HELENE PETKOVIĆ<br />
PARTY<br />
We Love Sound<br />
22. travnja 2022.<br />
Hala, Slavonska avenija 3 b<br />
Novo izdanje We Love Sound u zagrebačku<br />
Halu dovodi karizmatičnog DJ-a Ricarda<br />
Villalobosa. Uz njega će nastupiti i rezident DJ<br />
berlinskog Panorama Bara (Berghain) Margaret<br />
Dygas, a najavljen je i rumunjski DJ Raresh,<br />
kao i domaća izvođačica Ani, članica kolektiva<br />
Deep'n'Delicious. Ulaznice: 100 kuna.<br />
www.we-love-sound.com<br />
Ricardo Villalobos
8<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
NEĆU LAGATI, PRIZNAJEM<br />
DA ME OVIH NEKOLIKO<br />
TJEDANA ZABAVLJALO<br />
PROMATRATI BROJNE<br />
HRABRE FACEBOOK<br />
RATNIKE U NJIHOVIM<br />
BESPOŠTEDNIM BORBAMA<br />
PO 'BESPUĆIMA'<br />
INTERNETSKIH BOJIŠTA<br />
GDJE POD KRINKOM<br />
ANONIMNOSTI<br />
POPRIMAJU OBLIČJA<br />
PRIPADNIKA SPECIJALNIH<br />
VOJNIH JEDINICA<br />
P<br />
rošlo je već mjesec dana otkad postojim.<br />
Nisam imao neku posebnu averziju prema Facebooku,<br />
jednostavno nisam imao potrebu biti dijelom tog novog<br />
svijeta koji je preplavio zemaljsku kuglu te mnogima,<br />
činilo se, postao čak i važniji od ovoga koji nas oduvijek<br />
okružuje i koji se donedavno smatralo jedinim stvarnim. Odluku<br />
da se odmaknem od onoga što mi je dotad već postajao paralelni<br />
virtualni život donio sam baš u vrijeme kad je majka svih društvenih<br />
mreža napravila svoje prve korake izvan kruga najvažnijih američkih<br />
sveučilišta u kojima je dotad pustila korijenje. Tog je proljeća<br />
2006. godine, naime, rođena Anja, pa sam vrijeme koje sam dotad<br />
provodio na internetskim forumima odlučio preusmjeriti na nju -<br />
živu i stvarnu osobu. Ne kažem da se moja dotad prilično intenzivna<br />
aktivnost na forumima pretvarala u ovisnost, ali s vremenom sam<br />
shvatio da se u toj vrsti izravne komunikacije s nekim poznatim<br />
i mnogim nepoznatim ljudima lako može početi gubiti dodir sa<br />
stvarnošću. Meni se ova moja stvarna stvarnost sviđala, pogotovo<br />
nakon što je u nju ušla Anja.<br />
Kad sam se prije više od 20 godina prvi put registrirao na Forumu.<br />
hr, bio sam dobro upoznat s okolinom u koju ulazim, već sam<br />
neko vrijeme tamo zavirivao i pratio reakcije onih koji su dolazili<br />
na koncerte i festivale koje sam organizirao. Zanimalo me što o<br />
našem radu misle oni koji su bili najbitniji - publika. Otkrio sam da<br />
ih se značajan broj okuplja i diskutira na spomenutom forumu, pa<br />
sam tako u tišini osluškivao njihove reakcije sve dok, dan nakon<br />
premijernog zagrebačkog koncerta grupe The Mars Volta, netko od<br />
korisnika nije konstatirao kako je "čovjek iz KSET-a" njihov nastup<br />
prekinuo nakon samo 45 minuta. To mi je bio okidač, registrirao<br />
sam se kao "č.i.k." i dotičnoj osobi objasnio da Mars Voltu nitko nije<br />
prekinuo, nego su odsvirali svih onih šest pjesama koje su tada imali.<br />
DNEVNIK<br />
KRATKOTRAJNOG<br />
POSJETA MATE ŠKUGORA<br />
FACEBOOKU<br />
(korisničkom iskustvu) zaradim, novac mi je ionako oduvijek predstavljao<br />
sredstvo, a ne cilj. Podjednako jednostavno kako sam u to okruženje ušao,<br />
na kraju sam iz njega postupno izašao.<br />
A onda je prije mjesec dana u hrvatskom medijskom prostoru<br />
eksplodirala vijest koja me je nagnala na reakciju, registrirao<br />
sam se i složio svoj prvi post niti ne sluteći pritom što će me sve<br />
dočekati u svijetu kojeg sam se dotad uspješno klonio. Neću lagati,<br />
priznajem da me ovih nekoliko tjedana zabavljalo promatrati brojne<br />
hrabre Facebook ratnike u njihovim bespoštednim borbama po<br />
"bespućima" nepreglednih internetskih bojišta gdje pod krinkom<br />
anonimnosti bez problema poprimaju obličja pripadnika specijalnih<br />
vojnih jedinica, koji se potom u trenu transformiraju u geopolitičke<br />
stručnjake kakvih se ni Pentagon ne bi posramio. I tu me negdje,<br />
usred mog malog tuluma, presjekla objava, točnije nečija reakcija na<br />
objavu, stanovitog saborskog zastupnika i osvjedočenog lizača oltara<br />
koji naveliko zaziva provedbu lustracije po uzoru na Poljsku. Bit će<br />
to, jednom kad on i njegovi napokon dođu na vlast, konačno čišćenje<br />
ovog napaćenog društva od "onih koji su radili protiv hrvatskog<br />
identiteta, hrvatske <strong>kulture</strong> i katoličke vjere a koji su samo preko<br />
noći - presvukli dres".<br />
I<br />
zapravo s tim nemam nekog problema, rado bih vidio sustavno<br />
čišćenje Hrvatske od onih koji su tijekom socijalizma obavljali<br />
prljave poslove, a onda, nakon što su nam slavodobitno 1990.<br />
napokon "upalili svjetla", nastavili raditi isti posao, ali za<br />
neusporedivo veću plaću i pripadajuće im bonuse u vidu tvornica,<br />
kuća, stanova... Samo, bojim se da tu ima nekoliko problema koje dotični<br />
ne vidi ili ne želi vidjeti. Uz činjenicu da bi sustavna lustracija potkopala<br />
same temelje ove države, budući da su je ti koje bi on rado lustrirao de<br />
facto stvarali, tu je i ona za njega mnogo bolnija, a tiče se Katoličke crkve<br />
u Hrvatskoj. Naime, nakon što su Poljaci priznali da njihova lustracija baš i<br />
nije bila onako sustavna kako nam to "uvaženi" zastupnik želi prezentirati<br />
te da su od iste te lustracije poštedjeli ni manje, ni više do li - Katoličku<br />
crkvu, javila se poljskom narodu i sama Crkva te skrušeno priznala kako<br />
je jedan od deset njezinih pastira surađivao s komunističkom tajnom<br />
policijom. Uslijedilo je to priznanje nedugo nakon što je u tamošnjem<br />
Institutu nacionalnog sjećanja, koji je preuzeo brigu o arhivima<br />
komunističkih vlasti, službeno evidentiran podatak o 10-15 posto<br />
pripadnika svećenstva koje je aktivno radilo za nekadašnji režim. Oni<br />
neslužbeni govore da je takvih bilo barem dva puta više.<br />
E<br />
, pa "uvaženi" saborski zastupniče, ajde pokušajte zamisliti<br />
koliko li je tek hrvatskog svećenstva surađivalo s ovim našim<br />
službama koje ne samo da nam ih nije nametnuo Sovjetski<br />
Savez kao što je to učinio Poljskoj, nego su ih upravo Hrvati<br />
stvarali i dobrim dijelom vodili. O, da, raspitajte se vi i vaši<br />
istomišljenici tko je sve, primjerice, od 1953. do 1988. vodio KOS i zašto se<br />
ta služba u nekadašnjoj JNA kolokvijalno nazivala "slavonska"? Nego, ajde<br />
sad iskreno priznajte, saborski zastupniče, što mislite koliko je hrabrih<br />
hrvatskih svećenika aktivno radilo za Oznu, Udbu i na koncu Službu<br />
državne sigurnosti (zašto ne i za Službu državne bezbednosti, zacijelo je<br />
bilo i onih koji su radili izravno za središnjicu u Beogradu)? Je li ih bilo 30,<br />
40 ili možda čak više od 50 posto? Manje nego u Poljskoj sigurno nije.<br />
Ili još bolje, što mislite tko je sve od današnjih visokih crkvenih<br />
dostojanstvenika imao suradnički dosje? Evo, malko ću pripomoći<br />
sugestijom da provjerite one najradikalnije među njima, one koji<br />
stalno iz prošlosti izvlače nekakve komunističke aveti i njima plaše<br />
narod. Jer, ne laje pas radi sela, saborski zastupniče, laje radi sebe.<br />
I tako, samo nekoliko tjedana nakon mog izlaska iz ilegale i<br />
nailaska na bisere poput upravo komentiranog Facebook mi javlja:<br />
"Prema stranicama na koje ste dosad reagirali, mogla bi vam se<br />
svidjeti grupa Zoran Milanović - Predsjednik RH".<br />
N<br />
akon toga povratka nije bilo, iz dana u dan sam sve više<br />
vremena posvećivao ovoj vrsti komunikacije s korisnicima<br />
programa koje sam pokretao i vodio, a da pritom ni na<br />
trenutak nisam pomislio kako ću, uvelike zahvaljujući takvoj<br />
komunikaciji, postupno početi širiti krug onih koji će uskoro<br />
postati naši redoviti gosti. Nije se tada naširoko baratalo pojmom<br />
korisničkog iskustva, a još se manje razmišljalo o njegovu golemom<br />
komercijalnom potencijalu. Ono zbog čega je mene zanimalo iskustvo<br />
korisnika naših programa bila je želja da ga unaprijedim, a ne da na njemu<br />
Moja je instinktivna reakcija bila da postoje samo<br />
dvije mogućnosti:<br />
Facebookovi algoritmi imaju ozbiljnih problema.<br />
Ja imam ozbiljnih problema.<br />
I zato, prije negoli mi otkriješ još nešto što o sebi ne želim znati -<br />
baj, baj, Fejsbuče, odoh natrag u internetsko podzemlje.
9<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
piše: Romina Peritz<br />
snimka: Veronica Arevalo<br />
UMJETNICA KOJA JE<br />
ODGOVORNA PREMA LJEPOTI<br />
DUBRAVKA<br />
LOŠIĆ<br />
Ona je "žensko pismo", a njezin rukopis<br />
je autografski. Posjeduje vlastiti metabolizam<br />
imaginacije i izlaže izvan galerija<br />
Njezino je stvaralaštvo bezmjesno (atopično),<br />
plutajuće, imaginarno, teško se opisuje; ne može<br />
se svrstati u doživljaju, po stilskoj pripadnosti i<br />
osjetilnosti. Stvarala ga je i stvara opsesivno: kao<br />
nužnost da se pronađe oblik neiskazivom...<br />
Tim nas riječima povjesničarka umjetnosti Margarita<br />
Sveštarov Šimat uvodi u umjetnički svijet Dubravke<br />
Lošić u upravo objavljenoj monumentalnoj monograiji<br />
posvećenoj njezinu stvaralaštvu. Knjiga je izašla u suradnji s<br />
Umjetničkom galerijom Dubrovnik koja je i izdavač te sažima<br />
četiri desetljeća rada jedne od najintrigantnijih umjetnica na<br />
hrvatskoj suvremenoj sceni. Pa iako je teško sažeti na jednom<br />
mjestu cjelokupan opus umjetničke osobnosti kakva je<br />
Dubravka Lošić, autorica koja prati njezin rad dugi niz godina<br />
uspjela je dočarati o kakvom se kompleksnom djelu radi.<br />
Kroz niz eseja i obilje reprodukcija knjiga prati praktički sve<br />
što je ta umjetnica u svojoj karijeri napravila, od prvih radova<br />
i serija iz 80-ih preko kultnih Rozarija po kojima je možda i<br />
najpoznatija široj javnosti pa sve do recentnih ciklusa "Alba<br />
Albula", "Kiše Pariz" i "Lapad".<br />
Koncipirana kronološki, knjiga daje vrlo dobru sliku o<br />
razvoju ove umjetnice koja je počela izlagati još u vrijeme<br />
studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.<br />
Veliku podršku u tome, kako se može doznati iz jednog od<br />
popratnih tekstova, imala je u svom profesoru - velikom<br />
Ferdinandu Kulmeru koji je, kako je sama u više navrata<br />
istaknula, bio presudna igura u njezinu formiranju. "Rijetko<br />
se koji ovako izraziti slikarski senzibilitet našao u službi<br />
destrukcije slike", rekao joj je jednom prilikom. Već se<br />
tada, naime, moglo naslutiti u kojem će se smjeru njezina<br />
umjetnost kretati: kako navodi autorica monograije,<br />
pomoću tehnika, materijala i njihovih struktura mijenjala<br />
je narav slikarske plohe. Nakon tih početnih eksperimenata<br />
Dubravka Lošić nastavila je stvarati svoja po mnogočemu<br />
jedinstvena djela u nizovima i ciklusima, često vrlo poetičnih<br />
i asocijativnih naziva od kojih svaki ima jasan koncept i<br />
likovnu ideju, pokazuje to jasno ova monograija, gdje su svi<br />
na jednom mjestu sabrani, a kroz tekstove nadahnuto s nizom<br />
citata i referenci objašnjava Margarita Sveštarov Šimat. "'Ona'<br />
je 'žensko pismo', a njezin rukopis prije svega autobiografski<br />
ili autografski... Posjeduje vlastiti metabolizam imaginacije<br />
izvan matica i umjetničkih struja, odgovorna je prema ljepoti,<br />
ali i užasu svijeta čime iscjeljuje, čini cjelovitim i njeguje - u<br />
ženskom arhetipu."<br />
Dubravka Lošić svoj rad posljednjih godina predstavlja<br />
na jedan, za hrvatske prilike, neuobičajen način - izvan<br />
galerija i galerijskog sustava. Prvo je počela raditi izložbe<br />
u svom atelijeru u Gružu, napuštenoj tvorničkoj hali bivše<br />
uljare Radeljević, prostoru samom po sebi osebujnom i<br />
impresivnom kojemu je, ispunivši ga svojom umjetnošću<br />
i svojom energijom, dala jedan novi život. Tu je održala<br />
nekoliko izložbi, odnosno, kako ih je nazvala, "Susreta u<br />
depou". Prošle je, pak, godine učinila korak dalje te je svoj<br />
ciklus "Lapad", koji stvara posljednjih pet godina, izložila<br />
u napuštenom i razorenom kompleksu Grand hotela u<br />
Kuparima. Izložba je bila postavljena tijekom jednog dana<br />
krajem prosinca 2020., a snimljena je kao umjetnički ilm čiji<br />
je autor Toma Širok.
VODEĆI<br />
SLIKAR<br />
GENERACIJE<br />
GOVORI O<br />
SVOM NOVOM<br />
CIKLUSU<br />
ZLATAN<br />
VEHABOVIĆ<br />
11<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
O SLIKANJU ATLASA<br />
MANJEG SVIJETA<br />
piše: Patricia Kiš Terbovc<br />
snimke: Marko Miščević / Cropix<br />
U cijeloj našoj kulturi vidi se da su naše mogućnosti oduvijek bile opterećene<br />
bremenom vremena u kojem smo živjeli i geopolitičkim događanjima. Zbog toga<br />
smo u kroničnom nedostatku kulturnog kontinuiteta. Usprkos tome, imamo<br />
specifičnu povijest koja sve rane vremena kroz umjetnost jako dobro prikazuje.<br />
Kao što fraza kaže - možda nisam najbolji, ali barem sam drugačiji<br />
Rad Zlatana Vehabovića primijetila sam kada<br />
je još bio student, bila sam svojedobno i u<br />
žiriju koji mu je dodijelio nagradu za najboljeg<br />
mladog umjetnika. Nije mu trebalo dugo niti<br />
da ga se šire prepozna, njegov rad ima "ono<br />
nešto" što, eventualno, ima jedan umjetnik po<br />
generaciji. U svakom se ciklusu sve više razvija,<br />
mijenja. Inteligentan je i jasno promišlja što<br />
radi. Ugodna je i diskretna osoba, ne nameće<br />
se. Nije hiperproduktivan. Razgovarali smo u<br />
njegovom ateljeu u jednom dvorištu Vlaške ulice,<br />
na zidu su slike iz nove serije na kojoj radi. Većina<br />
ih je dovršena.<br />
• Na novom ciklusu radite od 2019. godine.<br />
I inače više godina radite na pojedinom<br />
ciklusu, temeljiti ste. Možete li nam opisati<br />
svoj proces rada?<br />
Početak novog ciklusa za mene je generalno<br />
nelagodan i težak proces. Odrediti novu temu,<br />
smjer ili likovne odrednice novog ciklusa nešto<br />
je čemu pristupam s krajnjim oprezom zato što<br />
sam generalno skeptičan prema novim idejama.<br />
Slikarstvo je izrazito medij forme te je razvoj<br />
autorskog izraza spor proces, često potpuno<br />
odvojen od sadržajne dimenzije rada, što me je<br />
u dosadašnjem iskustvu naučilo ne zanositi se<br />
svojim novim konceptima i temama.<br />
Stoga u fazi kada je jedan ciklus gotov i<br />
dolazi vrijeme za novi, glavni fokus tada je da<br />
se kontinuitet mog slikarskog izraza razvija<br />
logično i smisleno. Teme i sadržaj onda su često<br />
nusprodukt, što dolazi kao posljedica mojih<br />
osobnih ainiteta i interesa.<br />
Kada je taj kurs zadan te jasan, slijedi najbolji<br />
dio posla - zatvoriti se od svijeta i uroniti u<br />
proces slikanja.<br />
• Kada smo razgovarali, čini mi se da je to bilo<br />
2015. godine, rekli ste mi da ste se zasitili čvrstih<br />
kanona iguracije, robovanja pravilima centralne<br />
perspektive. Rekla bih da i dalje to stoji?<br />
Nakon ciklusa radova pod nazivom "Prokleta<br />
posada", koji je završen 2014. godine, došao sam<br />
do svojevrsnog zamora onoga što u igurativnom<br />
slikarstvu možemo zvati prizorom građenim po<br />
pravilima centralne perspektive. Iako su moji<br />
dotadašnji prizori imali visoki stupanj odmaka<br />
od stvarnosti, gradnja kompozicije i organizacija<br />
kadra bila je bazirana na, uvjetno rečeno, onome<br />
što oko ili kamera vidi. Ovdje sam se našao u<br />
situaciji da se uz sve probleme slikarskog procesa<br />
bavim nečim što se donekle preklapa s drugim<br />
vizualnim medijem, a to je fotograija. Statični<br />
kadar očišta postao mi je zamoran i doveo do<br />
pitanja - ako je u mojim očima ovo mana, koje su<br />
prednosti slikarstva.<br />
9 slikara, ulje na platnu, 200x197 cm, 2021
12<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
Odgovor sam našao u činjenici da je slikarstvo<br />
arhetipski umjetnički medij, izrazito analognog<br />
tipa, što je u kakofoniji digitalnog vremena u kojem<br />
živimo za mene bilo esencijalno.<br />
Ono što je tu bitno jest to da govorimo o mediju<br />
koji svoju genezu vuče iz crteža koji nas, pak, vodi<br />
direktno do špiljskih ljudi i prvih zabilježenih<br />
tragova umjetnosti. Mislim da je ta neprekinuta<br />
putanja ovog medija razlog čvrstih tektonskih<br />
veza našeg društva sa slikarstvom te njegova<br />
opstanka tijekom svojih kriza u 20. stoljeću, sve do<br />
današnjeg dana.<br />
Takvo shvaćanje donekle me je oslobodilo<br />
opterećenosti narativom kojim su dominirali<br />
moji prvi ciklusi, uz sve ostalo što sam navodio,<br />
i postupno dovelo do današnjeg izraza koji je u<br />
kolažnom cijepanju prizora skrenuo naglasak na<br />
temeljne formalne probleme slikarskog medija -<br />
kompozicije, materije i boje.<br />
• U novom ciklusu riječ je o slikama koje bazirate<br />
na fundusu Muzeja za umjetnost i obrt?<br />
MUO u jednom od segmenata svoje<br />
dugogodišnje izlagačke prakse poziva umjetnike<br />
da osmisle te interveniraju unutar postava<br />
kolekcije muzeja.<br />
Takav pristup izlaganju, posebice u muzeju<br />
tipa i speciičnosti ovoga, neko mi je vrijeme<br />
vrlo zanimljiv te sam, uzevši u obzir speciičnosti<br />
slikarskog medija u kojem djelujem, pokušao<br />
koncipirati modalitet rada koji bi mi omogućio<br />
sudjelovanje u takvom pristupu izlaganja.<br />
Potom sam ljubaznošću muzeja dobio pristup<br />
digitalnoj arhivi zbirke muzeja.<br />
Nakon značajnog vremena koje je bilo potrebno<br />
za pregled arhive sačinjene od brojnih medija -<br />
fotograije, likovnih umjetnosti, mode, graičkog<br />
te produkt dizajna itd., napravio sam osobnu<br />
selekciju artefakata koji su služili kao osnova na<br />
kojoj sam bazirao svoje slike.<br />
Navedene materijale transformirao sam pomoću<br />
kolaža, suprotstavljajući različite segmente<br />
artefakata zbirke, stvarajući pritom nove odnose<br />
elemenata koji bi u klasičnom muzeološkom<br />
smislu rijetko i teško funkcionirali zajedno.<br />
Vodio sam se misijom stvaranja radova koji<br />
bi svježim pogledom pristupili, kako znanim<br />
artefaktima kolekcije, tako i onima koji nisu<br />
dosad često bivali predmetom strukovne analize<br />
te dodatno naglašavati suptilne speciičnosti<br />
lokalne <strong>kulture</strong> i njezina naslijeđa utkanog u veliki<br />
dio ove zbirke.<br />
• Naziv ciklusa je "Atlas manjeg svijeta".<br />
Zašto ovaj naziv?<br />
Tonući dublje u projekt i promatrajući sve<br />
segmente naše baštine vrlo brzo postaje očito<br />
koliko su naše mogućnosti u svim etapama<br />
povijesti bile skromne. Ta je zbirka ogledalo naše<br />
lokalne situacije. Netom prije nego ću se početi<br />
baviti ovim projektom, našao sam se u Muzeju<br />
Victorije & Alberta u Londonu, koji bi bio pandan<br />
našem MUO. Nije mi ideja uspoređivati dvije<br />
institucije, no nije nikakva novost da mi nismo<br />
nikada bili ni blizu nekog centra moći, da smo<br />
kroz povijest tisuću puta resetirani ratovima,<br />
glađu, svim stvarima koje utječu na kulturu jednog<br />
vremena i naroda. U cijeloj našoj kulturi, pa tako<br />
i u MUO, vidi se da su naše mogućnosti oduvijek<br />
bile opterećene bremenom vremena u kojem smo<br />
živjeli i geopolitičkim događanjima.<br />
Sve od navedenog razlog je što smo u<br />
kroničnom nedostatku kulturnog kontinuiteta.<br />
Usprkos tome, imamo speciičnu povijest,<br />
koja sve rane vremena kroz umjetnost jako dobro<br />
prikazuje. Kao što fraza kaže - možda nisam<br />
najbolji, ali sam barem drugačiji.<br />
Otud i naziv ciklusa, za koji sam se odlučio,<br />
donekle referirajući naziv zbirke američke<br />
Skala, ulje na platnu, 140x176 cm, 2022 Kristl, ulje na platnu, 140x176 cm, 2022<br />
pjesnikinje Adrienne Rich - "An Atlas of The<br />
Diicult World".<br />
• Na slikama se prepoznaju Ferdinand Kulmer,<br />
Kristl, Tartaglia, i mnogi protagonisti važni za<br />
domaću umjetnost?<br />
Važan segment materijala s kojim sam se sreo u<br />
fundusu bile su fotograije umjetnika naše lokalne<br />
scene. Neke od tih fotograija djelo su naših<br />
najvažnijih autora u tom polju, poput Marije Braut,<br />
Josipa Klarice i Ivana Posavca. Iako mi u samom<br />
početku nije bila namjera direktno priznanje<br />
portretiranim umjetnicima kroz moje slike, kako<br />
se ciklus organski razvijao shvatio sam da je upravo<br />
ta dimenzija možda njegova najizrazitija odlika.<br />
U svojim tadašnjim ateljeima tako su portretirani<br />
brojni naši autori, no moja selekcija se, naravno<br />
vodila onima koji su za mene od posebnog značaja,<br />
poput Andrije Maurovića, Ferdinanda Kulmera, Ive<br />
Šebalja, Ivana Kožarića te još nekolicine drugih. Na<br />
nekolicini slika, poput onih na kojima su prikazani<br />
Kulmer i Tartaglia, portretirani umjetnici dio su<br />
kompleksnijih kompozicija suprotstavljeni drugim<br />
elementima iz zbirke, no tu su i mali formati<br />
klasičnih kadrova portreta, poput onog Kožarića,<br />
gdje mi se učinilo da bi klasični pristup portreta<br />
bio dovoljan i učinkovit.<br />
• Kulmer je prikazan, na jednoj od slika, na<br />
Likovnoj akademiji, u ateljeu?<br />
Prikazan je u kutu svog ateljea na prvom katu<br />
Akademije likovnih umjetnosti, na fotograiji<br />
gdje uz njega vidimo i Šimu Perića. Perić je u<br />
kompoziciji ostao prekriven ostalim elementima<br />
koji se sastoje od segmenata dviju graika i<br />
jednog crteža. Na crtežu vidimo izokrenuti akt,<br />
a gornja graika prikazuje industrijsku scenu<br />
izvedenu u tehnici litograije. Oba primjera, po<br />
mojoj slobodnoj procjeni, spadaju u razdoblje<br />
ranog modernizma, no još uvijek klasičnog<br />
polazišta u tradiciji Praške četvorke. Preostala<br />
graika je Picassov linijski bakropis iz razdoblja<br />
visokog modernizma. Navodim ovo jer je dobar<br />
primjer osobne metode kojom sam gradio ove<br />
kompozicije. Kulmer je, naime, jedan od važnijih<br />
profesora u povijesti slikarskog odsjeka. Naša<br />
Akademija osnovana je prije 115 godina te u svojoj<br />
tradiciji slovi kao "crtačka" akademija. To znači<br />
da je u svome određenju obrazovni program<br />
bazirala na umijeću crtanja, i kao takva dala većinu<br />
najvažnijih slikara u cijeloj regiji bivše Jugoslavije.<br />
Danas kao nastavnik na toj akademiji, sa svojim<br />
kolegama, suočen sam svakodnevno s izazovima<br />
novog vremena i pitanjem što je ta tradicija u<br />
današnjem kontekstu, kako se prema njoj postaviti,<br />
što nas u osnovi dovodi do teme ovog ciklusa.<br />
• Također, ako se vratimo na MUO, prepoznaju<br />
se i radovi Milana Vulpea, Josipa Klarice i slično,<br />
koji su jednako tako na slikama dovedeni u<br />
međuodnos na speciičan način?<br />
Tako je. No za razliku primjera slike Kulmera,<br />
većina ostalih kompozicija ne adresiraju tako<br />
speciičnu temu. Ovdje su navedeni autori<br />
suprotstavljeni elementima zbirke iz medija s<br />
kojim nemaju nužno veze. Tartagliu tako vidimo<br />
u odnosu s fotograijom Slavke Pavić, ako se ne<br />
varam koja prikazuje krdo konja na pojilu. Tu su<br />
i elementi Srnecova plakata za grupnu izložbu iz<br />
1960., nazvanu 9 slikara, po kojoj se zove ova slika.<br />
Ovdje su moji parametri pri organizaciji prizora<br />
bili vođeni određenom likovnom intuicijom koja<br />
je katkad značenjski povezivala elemente tek<br />
nakon njihove realizacije. Odnos slikara i konja<br />
tek mi je naknadno evocirao određenu simboliku<br />
dodatno naglašenom izborom naslova koji ukazuje<br />
na množinu slikara, dok jedinu grupu ovdje<br />
nalazimo u konjima.<br />
• Kada smo, prethodno, razgovarali u vašem<br />
ateljeu, rekli ste mi kako ste protagonist generacije<br />
koja je stasala dvijetisućitih, te kako ste svoje<br />
uzore, jer vam je na raspolaganju bio internet,<br />
tražili vani. Sada je došlo vrijeme vratiti se uzorima<br />
na "domaćem terenu". Zrelost?<br />
Ne znam je li u pitanju tipična dinamika<br />
sazrijevanja, no ono što mogu tvrditi je to<br />
da osjećam naglašeniju potrebu za jasnijom<br />
artikulacijom razvoja svog likovnog jezika<br />
i umjetničkih uzora. Budući da ova tema<br />
neraskidivo vezana s mojim životom i okolinom<br />
u kojoj sam stasao, nemoguće je te dvije stvari<br />
gledati odvojeno.<br />
U samim počecima dvijetisućitih koje<br />
spominjete, mojoj su generaciji zaista bili dostupni<br />
mnogi informacijski kanali te pamtim određeni<br />
zanos internetom povezanog globaliziranog<br />
svijeta. To je razdoblje prije početka društvenih<br />
mreža i naivnošću mladosti vjerovao sam da postoji<br />
određena univerzalnost misli moje generacije,<br />
samorazumljiva u svim kutovima, barem zapadnog<br />
svijeta. Posljedično ću saznati kako je svaki taj kut<br />
mali svemir za sebe, određen svojim speciičnim<br />
okolnostima. Da mi iz ove sredine jednako tako<br />
pretjerano ne pripadamo tom zapadnom svijetu,<br />
niti bi mi trebalo biti isto tako pretjerano žao zbog<br />
toga. Ukratko, odrastanjem, svijet, ili bolje rečeno<br />
moje shvaćanje njega, zakompliciralo se. Bilo mi<br />
je potrebno upoznati umjetnike iz drugih dijelova<br />
svijeta, kako bih uočio u kojoj je mjeri sredina u<br />
kojoj su se formirali oblikovala njihove umjetničke<br />
interese. Tako sam fokus s tog općeg ili svjetskog,<br />
donekle vratio prema lokalnom i ovdašnjem.<br />
Osim toga, čini mi se nedostojanstveno i pomalo<br />
inferiorno baviti se ovim poslom bez dužne svijesti<br />
o svojoj kulturi.<br />
• Radili ste ciklus kitolovaca nastalog na temelju<br />
Odrastanjem se moje shvaćanje<br />
svijeta zakompliciralo. Čini mi<br />
se nedostojanstveno i pomalo<br />
inferiorno baviti se ovim poslom<br />
bez dužne svijesti o svojoj<br />
kulturi
Kulmer, ulje na platnu, 140x176 cm, 2022<br />
škotske pjesme Owena Handa "My Donal", potom<br />
ste slikama opisali svoje putovanje Arktikom.<br />
Zapravo, čini se da je u prethodnim vašim<br />
ciklusima bilo dosta ljubavi prema prirodi?<br />
Rječnikom drame, priroda je u mojim radovima<br />
najčešće bila u ulozi elementa sile, naspram koje se<br />
protagonist mora odrediti i postaviti na određeni<br />
način. U ciklusu "Tamno bijela zemlja" to je<br />
svakako očito, čineći upravo to temom nekolicine<br />
tamošnjih slika. No u ranijim ciklusima, poput<br />
"Proklete posade" i "Temelja u blatu", priroda<br />
je trebala predstavljati golemo prostranstvo<br />
nepoznatog i prijetećeg, podsvijesti koju ne<br />
kontroliramo, to jest onoga što prepoznajemo<br />
u Conradovu "Srcu tame" i većini Herzogove<br />
kinematograije. Ona preuzima psihološki aspekt<br />
straha od neizvjesnog. I kao takva, priroda je u<br />
mojim slikama u službi alata i nije sama sebi svrha.<br />
Naravno, teško je zanemariti melankoliju mog<br />
karaktera kojom su ti prizori obilježeni. Možda je<br />
to razlog zašto su ti radovi naknadno tumačeni iz<br />
ekološkog aspekta, iako to nije bila moja primarna<br />
namjena. U osobnom životu, pošteno je reći<br />
kako nisam pretjerani outdoor tip. Kao tipično<br />
biće grada, volim prirodu iz daljine, fascinira me<br />
na brojne načine, no nemam veliku želju u njoj<br />
provoditi previše vremena.<br />
• Koliko na vas utječu ilmovi, knjige,<br />
glazba? Jednom sam pročitala kako ste rekli<br />
da vas je Spotify prepoznao kao konzumenta<br />
"sad rock" glazbe?<br />
Umjetnost je najveći dio mog života, i mislim da<br />
je muzika najveći umjetnički izraz koji poznajemo.<br />
U toj osobnoj hijerarhiji, u fotoinišu, prati ju<br />
poezija i književnost te samo zato što ta ista poezija<br />
živi u glazbi putem pjesme, razlog je tomu da ne<br />
poznajem potentniji izraz u umjetnosti općenito.<br />
Što se tiče njihova utjecaja i utjecaja svih<br />
umjetničkih izraza izvan slikarstva, ono što me<br />
osobno najviše zanima su speciične osobnosti<br />
autora koje kroz život pratim. Njihove metode rada,<br />
stavovi o umjetnosti, pogledi na život, općenito<br />
su mi oduvijek služili kao navigacijski orijentir<br />
za usporedbu s vlastitim skromnim djelovanjem.<br />
Nepravedno je izdvajati pojedince jer je lista<br />
neurotično organizirana.<br />
A Spotify i njegova proilacija mog ukusa<br />
karikaturalno je točna. Ja bih još dodao "sad dad<br />
rock" da se svi klišeji mog ukusa zacementiraju<br />
do kraja. Šalu na stranu, sav moj glazbeni ukus<br />
formirao se oko introspektivnog autorskog<br />
pristupa tekstu, tj. poeziji te muzici koja svoje<br />
korijene vuče iz folka, bluesa te DIY <strong>kulture</strong>.<br />
• Rodom ste iz Banja Luke, kao dijete u osnovnoj<br />
školi doselili ste se u Zagreb. Rekli ste u jednom<br />
intervjuu da Bosnu doživljavate prije svega kroz<br />
književnost, više nego kroz neko svoje vlastito<br />
postojanje, budući da ste mladi otišli. Kroz<br />
koju književnost?<br />
Bosnu sam napustio kao dvanaestogodišnjak.<br />
Premda ja ne mislim često o njoj, katkada mi se<br />
vrati u mislima putem kratkih nepovezanih slika<br />
djetinjstva u Banjaluci. Nasumični nogostup na<br />
putu do škole, stepenice do atomskog skloništa,<br />
gdje smo se mi, djeca, igrali, iza moje zgrade. Trava<br />
uz Vrbas. Onda, kako se natrag nisam vraćao, osim<br />
na kratko jednom ili triput, pokušavam ta mjesta<br />
u mislima smjestiti na karti grada. Ali ja više ne<br />
pamtim tu kartu, u međuvremenu sam toliko toga<br />
zaboravio, jer prošlo je 28 godina.<br />
Praznine u sjećanju tada popunjavam čitajući<br />
ljude koji pišu o iskustvu života Bosne. Ponajviše to<br />
je Ivan Lovrenović, za mene najveći tamošnji pisac<br />
koji s toliko pažnje, morala i dostojanstva opisuje<br />
sve što čini tu zemlju otkad je svijeta i vremena.<br />
Naravno, tu je i jedan jedini Andrić, što da o<br />
njemu uopće dodam. Jergović, naravno, čija radna<br />
etika stvara iz godine u godinu opus veličine<br />
jablana. Đurđica Čilić, koju sam otkrio slučajno,<br />
piše na način kao da su te riječi pisane za mene.<br />
Njen tekst je moj tekst.<br />
Još bih ovdje dodao donekle neočekivano<br />
sportskog novinara i velikog strip entuzijasta<br />
Vladimira Šagadina. Iako nije književnik u<br />
klasičnom smislu, neke od Vladinih misli toliko<br />
su precizno oslikale moja sjećanja Banjaluke.<br />
Zanimljivo je da su sve troje potonjih današnji<br />
stanovnici Zagreba, što tvrdim da nikako nije<br />
svjesno utjecalo na moj izbor, no isto tako mi se<br />
čini, mala je vjerojatnost da se radi o slučajnosti.<br />
• Kada ste se odlučili za studij slikarstva, kako<br />
ste na slikarstvo gledali tada, kako gledate danas?<br />
Upisao sam akademiju s taman navršenih 18<br />
godina. Bez obzira na to što sam praktički bio<br />
dijete došavši na ALU, period kraja srednje škole<br />
i početak studija pamtim po velikoj predanosti i<br />
odlučnosti da se na tom polju dokažem. Imao sam<br />
dodatnu sreću da sam nas je još iz školskih klupa<br />
bila nekolicina poput Vrljića i Tirića te godinu,<br />
dvije kasnije Pavlovića i ostalih, koji su s jednakim<br />
žarom i ozbiljnošću pronašli rano smisao u tome,<br />
te smo jedni druge generacijski motivirali. Možda<br />
U fundusu MUO sreo sam se s fotografijama<br />
umjetnika naše lokalne scene čiji su autori bili<br />
Marija Braut, Josip Klarica i Ivan Posavec. Iako<br />
mi u početku nije bila namjera portretiranje<br />
tih umjetnika, kako se ciklus razvijao, tako je<br />
to postalo njegova najizrazitija odlika<br />
najvažnije, od ŠPUD-a te kroz cijelu ALU, imao<br />
sam mentore koji su znali prikazati ovo zanimanje<br />
važnim i dostojanstvenim.<br />
Ukratko, početkom studija slikarstvo mi<br />
je postala najvažnija stvar u životu, što je i<br />
ostalo, ili točnije, ostalo bi do danas da nisam u<br />
međuvremenu postao otac.<br />
• Predajete i na Likovnoj akademiji. Što vam je<br />
bitno prenijeti studentima?<br />
Bitno je jasno dati do znanja da je ovo poziv, a<br />
ne zanimanje. Kada mladom čovjeku tako postavite<br />
stvari, pripremit ćete ga i na nedaće koje s tim<br />
poslom dolaze. Što se prenošenja znanja tiče, tu<br />
smatram da kao nastavnici imamo dva zadatka. U<br />
prvom dijelu studija voditi ih intenzivno kroz sve<br />
aspekte crtačkog i slikarskog programa na kojem<br />
je naš studij i baziran. Potom, kako sazrijevaju,<br />
te njihove osobnosti prirodno teže vlastitim<br />
ainitetima, uloga mentora je da pomogne<br />
studentu razviti kritički pristup u promišljanju<br />
umjetnosti. To je osjetljiviji dio od prvog dijela<br />
studija, gdje je glavna misija mentora osigurati<br />
studentima siguran prostor za osobni razvoj. Ono<br />
što nazivamo klasa, na akademiji je mjesto gdje<br />
slobodno isprobavaju, testiraju ideje, čak i one<br />
najgore, kako bi u konačnici mentorskim vodstvom<br />
i sami razvili sposobnost kritičke misli. To je<br />
osnovna uloga umjetničkog obrazovanja.<br />
• Relativno ste brzo prepoznati, odmah nakon<br />
Likovne akademije. Mislite li da je danas novim<br />
umjetnicima teže nego što je bilo vašoj generaciji,<br />
tj. razlikuje li se ova generacija od prethodne?<br />
Svaka generacija obilježena je speciičnim<br />
problemima svog vremena. Iako je potonja dobila<br />
na tom pladnju više no inače potresom i covidom,<br />
rekao bih da to i nema puno utjecaja na pojedince<br />
koji će na kraju opstati. Taj broj dosljedno je<br />
mali, čak i u generacijama koje su studirale u<br />
relativnom blagostanju.<br />
• Davno ste naslikali sliku, danas u privatnom<br />
vlasništvu, mislim da se zvala "Bijeli bizon", a<br />
govorila je o onoj osobi koju svi imamo, koja<br />
nam je izmaknula, za koju zamišljamo kako bi<br />
bilo kada bi bilo. Svidjelo mi se da ste uspjeli<br />
naslikati osjećaj...<br />
"Bijeli bizon" naziv je vesterna iz 70-tih,<br />
gdje Charles Bronson, u ulozi Billa Hickocka, u<br />
svojevrsnoj inačici Ahaba iz Melvilleova "Moby<br />
Dicka" traga za neuhvatljivim albino bizonom.<br />
Činilo mi se da je metafora tog čina snažna i<br />
precizna za opisivanje stanovite dinamike u<br />
međuljudskim odnosima.<br />
• Radili ste, prethodno, u ateljeu kod SC-a, sada<br />
u Vlaškoj ulici. U prošlom ateljeu, čini mi se, nije<br />
bilo prozora. Koliko vam promjena ateljea znači?<br />
Atelje, tj. radni prostor, mjesto je gdje provodim<br />
većinu života, i kao takav, važniji mi je i od mjesta<br />
stanovanja. U SC-u bio je to improvizirani prostor<br />
u dotrajalom objektu, koji sam obožavao. Istina je,<br />
prozori su bili prekriveni graitima s vanjske strane,<br />
no imao je dosta visine pa se mogla stvar spasiti<br />
umjetnom rasvjetom. Sada sam u Vlaškoj, u malo<br />
većem, no bitno ugodnijem prostoru. I dalje je<br />
prirodno dnevno svjetlo daleki san, no uvjeti rada<br />
neopisivo su bolji.<br />
• Izložbu ste dogovarali u suradnji s MUO, no<br />
taj je muzej stradao u potresu, i iselio se. Imate li<br />
daljnje planove?<br />
Projekt je započet neposredno prije izbijanja<br />
pandemije. Onda se dogodio prvi, potom drugi<br />
potres, te je zgrada muzeja iseljena, što je<br />
potpuno zaustavilo naše dotadašnje planove<br />
u realizaciji. S vodstvom muzeja našao sam se<br />
u kompliciranoj situaciji, gdje tražimo načine<br />
da usprkos okolnostima, izložbu pokažemo<br />
zagrebačkoj publici, i duboko se nadam da ćemo to<br />
uspjeti izvesti.<br />
13<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.
2)<br />
1)<br />
ZAŠTO VOLIMO<br />
PLANI<br />
TKO TRAŽI CILJ, OSTAT<br />
ĆE PRAZAN KAD GA<br />
DOSEGNE, A TKO, PAK,<br />
NAĐE PUT, CILJ ĆE<br />
UVIJEK NOSITI U SEBI<br />
Prije gotovo petnaest godina Željko Žarak pokrenuo je izdavačku<br />
kuću Libricon, specijaliziranu za knjige o planinama i putovanjima.<br />
Njegovo prvo izdanje bila je kultna knjiga "Put" karizmatičnog<br />
slovenskog alpinista Nejca Zaplotnika
3)<br />
1) Nejc Zaplotnik na<br />
vrhu Makalua 1975.,<br />
netom nakon što je<br />
ispenjao južnu stijenu,<br />
Zbirka Nejca Zaplotnika<br />
2) Nejc Zaplotnik (desno)<br />
kao mladić, tek uči<br />
penjati, Zbirka Andreja<br />
Štremfelja<br />
3) Nejc Zaplotnik radi<br />
na svojoj novoj knjizi<br />
u baznom logoru pod<br />
Manasluom, 1983.,<br />
Zbirka Vikija Grošelja<br />
4) Nejc Zaplotnik trenira<br />
sa svojim sinom, Zbirka<br />
Nejca Zaplotnika<br />
4)<br />
ČITATI KNJIGE<br />
NAMA?<br />
piše: Karmela Devčić<br />
<strong>Svijet</strong> u kojem živimo sve je više<br />
svijet uzbuđenja, sve manje mjesto<br />
introspekcije. To se u šumi, na brdu, u<br />
prirodi općenito, osjeti i intenzivnije<br />
negoli na asfaltu. Po brdima sve češće<br />
hodaju ljudi sa sportskim satovima na<br />
zapešću, determinirani što brže stići<br />
što dalje, opsesivno mjere vrijeme i<br />
prikupljenu visinsku razliku. U planini<br />
traže intenzivne i kratkotrajne doživljaje. Žele brže, više, jače; hoće kvantitativno<br />
jednostavno mjerljive rezultate.<br />
Željko Žarak hoda drugačije, ne natječe se ni sam sa sobom, ni s planinom. Zato<br />
me obradovalo čuti da vlasnik Libricona organizira festival Brdo knjiga na kojem<br />
će biti mjesta da se čuju razne priče o planinarenju i alpinizmu, pripovijeda o<br />
različitim i raznim perspektivama na planine.<br />
Od 2008. naovamo, otkako je pokrenuo izdavačku kuću u kojoj izdaje knjige o<br />
planinama, objavio je ako ne brdo, onda barem brdašce kvalitetnih knjiga. Festival<br />
što ga u svibnju organiziraju u Samoboru dobrodošao je povod razgovoru o<br />
knjigama o planinama koji sam već dugo kanila napraviti s njim.<br />
Željko Žarak, vlasnik izdavačke kuće Libricon, s hrvatskim<br />
izdanjem knjige "Put" Vedran Peteh / Cropix
16<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
Makar je naše tržište malo, na<br />
njemu je lako naći i puno loše<br />
napisanih knjiga o planinama.<br />
Mnoge od njih su samizdati,<br />
a relativno često ih objavljuju<br />
i tvrtke koje se primarno ne<br />
bave izdavaštvom. Pod ruku<br />
mi godišnje dođe barem<br />
nekoliko naslova na kojima kao<br />
da nisu radili ni urednik, ni redaktor i ta izdanja podsjećaju na malo dorađenije<br />
zapisnike sa sastanaka planinarskih društava. Libriconove knjige literatura su koja<br />
pripovijeda o kompleksnijem dojmu planine negoli je uzbuđenje i postignuće<br />
dosezanja kakva kvantitativnog cilja hodanja ili penjanja.<br />
"Meni se čini da su ljudi u jednom trenutku bili počeli procjenjivati da je<br />
kvalitetna knjiga ona koja opisuje neko postignuće koje u određenoj sredini<br />
predstavlja vrijednost, s naglaskom na ovo 'u određenoj sredini'. Pritom se posve<br />
sekundarnim smatra kako je to napisano. Ne kažu da je netko 'napisao dobru<br />
knjigu', nego kažu 'bio je tamo i tamo'. A dobru knjigu možeš napisati i ako si bio na<br />
Japetiću, baš kao što lošu knjigu možeš napisati nakon dva mjeseca provedena u<br />
džunglama Bornea ili na južnoj stijeni Annapurne. Jednaka je šansa i za jedno i za<br />
drugo. Jer, dobra knjiga ne ovisi o uzbuđenju koje si doživio u planini", govori Žarak.<br />
Ipak, sve je više i dobrih izdanja. Planinarska literatura u novije doba dobila je<br />
na kvaliteti. Više to nisu "samo" vodiči, često prilično tehnički ispričane priče o<br />
penjanju na vrhove i postignućima uspona, nego bolje ili lošije sročeni zapisi koji su<br />
skloniji introspekciji, ilozoiji, promišljanju odnosa čovjeka i prirode.<br />
"Vrijedna planinarska literatura danas nastaje na prostoru od nekoliko četvornih<br />
kilometara, nije uopće nužno otputovati jako daleko ili popeti se na neki jako visok<br />
vrh. To je ono o čemu pokušavam voditi računa kad biram knjige koje će Libricon<br />
izdati. Stalo mi je da je to knjiga koja je sadržajem smještena u planine, koja govori<br />
o planini, ali da ima i neku vrijednost koja nije samo alpinizam ili planinarenje po<br />
sebi, da nije u pitanju samo neko takvo postignuće."<br />
Kako je prije petnaestak godina odlučio izdavati knjige o planinama, ući u tako<br />
usko proiliranu nišu, pokrenuti Libricon?<br />
"To mi je zapravo donijelo iskustvo rada u velikoj izdavačkoj kući. Kad sam<br />
se odlučio osamostaliti, znao sam da kao mali nakladnik, a htio sam biti mali,<br />
nikad nisam niti namjeravao biti veliki izdavač, znao sam da u tom kontekstu<br />
mogu opstati samo ako se proiliram. Shvatio sam to ne samo iz iskustva rada u<br />
velikoj izdavačkoj kući, nego i iz iskustva rada s knjižarama. Razmišljajući o proilu<br />
izdavačke kuće, o tome na kakvu se literaturu fokusirati, zaključio sam da želim<br />
da to budu knjige vezane uz planine i putovanja. Bio je to logičan izbor jer po<br />
planinama hodam već desetljećima", objašnjava Žarak.<br />
Neka od Libriconovih<br />
izdanja: "Uspon na Rum<br />
Doodle" W. E. Bowmana,<br />
"Alpinist" Borislava<br />
Aleraja, "Oluja na<br />
Aconcagui" Tibora<br />
Sekelja i druge Vedran<br />
Peteh / Cropix<br />
U ono doba u nas nitko nije sustavno izdavao takvu literaturu. U Austriji su,<br />
spominje, i tad postojali regionalni nakladnici koji su izdavali knjige o planinama,<br />
u Hrvatskoj je ponešto o planinama objavljeno u sklopu Hrvatskog planinarskog<br />
saveza. U stotinjak godina koliko Savez djeluje, tiskane su razne knjige i članci, neka<br />
tradicija, dakle, ipak je postojala.<br />
Žarak je ideju da se fokusira na planinarsku literaturu i knjige o planinama<br />
testirao među kolegama alpinistima. Kanio je Libricon početi objavljivanjem "Puta",<br />
autora karizmatičnog slovenskog alpinista Nejca Zaplotnika. "To se i meni samome<br />
činilo prilično hrabrim. Jer, ta knjiga je u Hrvatskoj, izvan alpinističkih krugova, bila<br />
potpuno nepoznata. Čak ni planinari za nju nisu znali. U Sloveniji je u to vrijeme<br />
već imala sedam izdanja. U Hrvatskoj je Zaplotnika vrlo malo ljudi pročitalo,<br />
samo uzak krug onih koji su odlazili u slovenske planine i družili se sa slovenskim<br />
alpinistima. Pitao sam ljude iz alpinističkih krugova koliko to ima smisla, hoće li to<br />
proći na našem tržištu. Svi, ali baš svi su mi rekli: 'To ti je potpuno bez veze jer Nejc<br />
je poginuo 1983., mi smo svi već čitali to na slovenskom, kupili smo knjigu, imamo<br />
je kod kuće, a klinci za Nejca ionako nikad nisu čuli. Kome ćeš prodavati 'Put'?<br />
Nemoj to raditi.'"<br />
Ipak, pokazalo se da su svi bili - u krivu. Da su malo bolje čitali Zaplotnika,<br />
možda bi zaključili da taj sanjar iz 1970-ih i 1980-ih može odlično korespondirati<br />
s raznim ljudima, ne samo planinarima, jer njegova knjiga, osim o dečku ovisnom<br />
o planinama i stijenama, zapravo pripovijeda o životnoj radosti čovjeka koji<br />
je prepoznao svoj put, našao strast od koje nije kanio odustati. Nije li to priča<br />
koju bi čitali i oni koji deprimirani i sedirani viškom hrane tonu u naslonjač baš<br />
kao i oni koji s uključenim satovima jure uz i niz planinu? I oni koji traže sebe<br />
ponirući u planinu...<br />
Zaplotnikov "Put" i danas s jednakim zanimanjem čitaju neki novi planinari.<br />
I alpinisti, naravno. U posljednje dvije godine pandemije pamtim da me je bar<br />
pet-šest ljudi pitalo za tu knjigu. Češće me, možda, pitaju za Zaplotnika negoli za<br />
Cognettija. Moj primjerak "Puta" rijetko stoji kod kuće, na polici. "Put" ima svoj put,<br />
kad ga vrati jedan, već ima netko drugi tko to želi čitati.<br />
"Ta knjiga spada u sam zakutak jedne niše, u alpinizam. Planinarenje je mnogo<br />
širi pojam od alpinizma, puno je ljudi koji planinare, ali alpinista ima vrlo malo, no<br />
pokazalo se da je jedna takva knjiga uspjela doći do srca vrlo raznovrsne publike<br />
čitatelja. I mladih i starih, i onih koji hodaju po planinama i onih koji se penju po<br />
stijenama." Žarak priča da su ga Zaplotnika na lanjskom Interliberu tražili tinejdžeri<br />
koji možda nikad nisu bili u planinama, ali su čuli da, eto, ima neka knjiga koja<br />
pripovijeda univerzalnu priču o strasti.<br />
Zaplotnik piše emotivno, "Put" je neka vrsta njegove biograije u kojoj je<br />
puno introspekcije čovjeka koji često spava u stijeni, mladića posve strastveno,<br />
magnetično, gotovo opsesivno privučenog planinama. I makar je prva procjena bila<br />
da će "Put" za Libricon biti loš put, Žarakova tvrdoglava riješenost da objavi "Put"<br />
15. travnja 1983.<br />
Nejc Zaplotnik slavi<br />
svoj 31. rođendan u<br />
baznom logoru za<br />
uspon na Manaslu. To<br />
će mu biti i posljednji.<br />
Slijeva nadesno: Boris<br />
Siriščević, Ivo Kaliterna,<br />
Ante Bučan, Igor Žuljan,<br />
Nejc Zaplotnik, Gordan<br />
Franić i Vinko Maroević.<br />
Zbirka Vikija Grošelja.<br />
Sve su Zaplotnikove<br />
fotograije iz knjige<br />
Bernadette McDonald<br />
"Alpski ratnici" u izdanju<br />
VBZ-a
ŽARAK JE IDEJU DA SE FOKUSIRA NA KNJIGE O PLANINAMA TESTIRAO<br />
MEĐU KOLEGAMA ALPINISTIMA. "PITAO SAM LJUDE IZ ALPINISTIČKIH<br />
KRUGOVA IMA LI SMISLA OBJAVLJIVATI ZAPLOTNIKOV 'PUT'. SVI SU MI<br />
REKLI: 'TO TI JE BEZ VEZE JER JE NEJC POGINUO 1983., A MI SMO SVI<br />
TO VEĆ PROČITALI NA SLOVENSKOM'." KNJIGA JE DOSAD IMALA<br />
DVA REPRINTA I NA INTERLIBERU JE UVIJEK TRAŽE NEKI NOVI KLINCI<br />
pokazala se i poslovno i na puno drugih razina pravom odlukom.<br />
Kolikogod da "Put" kupuju i danas, izdavač nema pojma koliko je<br />
primjeraka prodao.<br />
Doduše, ne čudi takav stav u čovjeka koji je svoj izdavački program pokrenuo<br />
sa Zaplotnikovom knjigom o planinama i ilozoiji bivanja na stijeni kolikogod su<br />
mu svi, iz ove perspektive logično, govorili da je to posve ludo. Uređuje i objavljuje<br />
speciične knjige, prema izdavačkoj kući koju vodi ima speciičan odnos, brojke ga<br />
manje zanimaju od sadržaja.<br />
"Bila su dva reprinta "Puta", možda sam prodao 2500 ili oko 3000 primjeraka. To<br />
su stvari koje meni nisu previše važne. Dok knjiga ide, ide... Ne vraćam se i ne brojim<br />
koliko sam ukupno primjeraka prodao. Je li ti to baš bitno? Sad bih morao ići gledati<br />
po kompjutoru koliko je toga tiskano. Netko me nedavno pitao koliko sam, recimo,<br />
prodao primjeraka 'Starim cestama do mora' - ne znam, mislim da je oko 4000, ali<br />
nisam siguran. To su male naklade u odnosu na beletristiku, na neke bestselere,<br />
ali kad pogledaš da se radi o niši, o relativno speciičnoj temi kao što je alpinizam,<br />
brojke su ipak respektabilne", zadovoljno kaže.<br />
U posljednje dvije godine, tijekom pandemije, u šumu i na planinu krenuli su<br />
mnogi koji prije nisu odlazili na takva mjesta. Prodaju li se otad bolje i knjige o<br />
planinama te one pisane zbog planina? Pamtim da sam prošle godine, nakon što<br />
sam objavila intervju s talijanskim piscem i alpinistom, čovjekom Dolomita, Paolom<br />
Cognettijem, imala više reakcija čitatelja negoli na razne tekstove koje sam napisala<br />
o planinama. Osim što je Cognetti zanimljiv sugovornik, i u nas još od njegovih<br />
prvih prevedenih naslova popularan autor, razlog interesa moguće je i to što su<br />
planine općenito postale dio trenda. Taj trend, vjerojatno će pokazati vrijeme, kao i<br />
svaki trend ima svoju putanju i dinamiku...<br />
"Pandemija je sigurno donijela promjene, ali nemoguće je u mojem slučaju<br />
utvrditi trendove jer ovo je mala izdavačka kuća u kojoj već samo jedna knjiga može<br />
činiti razliku. Meni jedna ili dvije dobre ili slabije knjige mogu stvoriti baš osjetnu<br />
razliku u prometu. Zato mi je teško govoriti o trendu, ali vjerujem da što je više ljudi<br />
koji idu u planine, to je i veći broj zainteresiranih za razne stvari koje imaju veze s<br />
planinama, pa tako i ilmove i knjige na tu temu. Naravno da je pandemija potjerala<br />
masu ljudi u prirodu, sigurno će dio njih nastaviti i dalje hodati po planinama. To je<br />
za moj posao dobro. Baš u doba pandemije imao sam nekoliko razgovora za radio<br />
i televiziju o pandemiji, hodanju po planinama i literaturi o planinama. Neke od<br />
Libriconovih knjiga, poput 'Starim cestama do mora' ili 'Kratke šetnje u prošlost',<br />
koje su izašle puno prije pandemije, ljudima sugeriraju kako na različite načine<br />
provoditi vrijeme vani, ne samo planinareći, nego i otkrivajući povijesne i neke<br />
kulturne spomenike, razne zanimljivosti. Ne čudi što ljudi to sad traže."<br />
Dugo se na knjige o planinama gledalo ponešto podcjenjivački, držalo ih se<br />
speciičnom literaturom koja nema umjetničkih ni preferencija, ni ambicija, u njima<br />
se rijetko tražila književnost, više kakva faktograija, informacija, štura, gotovo<br />
tehnička deskripcija. Ili, pak, deskripcija puna sladunjavih pridjeva u superlativima,<br />
što pisanju nevična čovjeka nespretno pokušava dočarati doživljaj i ljepotu planine.<br />
Ipak, stvari se pomiču nabolje.<br />
Sve češće čitam i srećem ljude koji o planinama pišu snagom književnosti, a u<br />
potci te knjige nose njihove osobne doživljaje planina.<br />
Često su to knjige u kojima je dokumentaristike koja prenosi život, kontakt s<br />
planinom, i ikcije koja daje narativ koji čovjeka lakše uvuče u prirodu.<br />
Slažemo se, i Žarak i ja, da se podcjenjivački odnos prema planinarskoj literaturi<br />
i općenito knjigama o planinama pomalo mijenja, između ostalog zahvaljujući<br />
ljudima poput Ede Popovića, Paola Cognettija, autorima koji su došli iz književnog<br />
miljea i počeli pisati o planinama ili su za svoje knjige bili inspirirani planinama.<br />
Dva su razloga tog podcjenjivačkog stava, sumira Željko Žarak: "Jedan je što je<br />
planinska literatura posljednjih tridesetak godina uglavnom bila planinarska. Tako<br />
smo s jedne strane imali planinarenje kao izičku, polusportsku aktivnost koju<br />
ljudi nizom asocijacija povezuju s raznim stereotipima, a s druge je strane stajala<br />
književnost koja je, pogotovo kod nas, bila dosta urbana. Barem iz moje zagrebačke<br />
perspektive se takvom činila. Kao da ta dva svijeta knjiga nisu previše komunicirala.<br />
Većina je te knjige doživljavala kao: 'Dobro, to je knjiga o planinama, zgodno, ali to<br />
je za planinare'.<br />
Nekad prije, u ranijoj prošlosti, nije bilo tako. Planinarenje je zapravo<br />
civilizacijski produkt, ljudi koji su prvi hodali po planinama bili su načitani<br />
intelektualci koji su istraživali planine s geološkog, botaničkog i drugih aspekata<br />
i pisali sjajne knjige. Govorimo o kraju 19. stoljeća, 20. stoljeću... Cijeli je niz ljudi<br />
koji su ostavili veliki trag u planinarstvu, a mnogi od njih su bili znanstvenici<br />
i odlični pisci.<br />
Baš mi je neki dan došao pod ruku Vijenac u kojem Nives Opačić piše o<br />
književnici Dragojli Jarnević koja se u nekim krugovima smatra prvom hrvatskom<br />
planinarkom, čak je nazivaju i alpinisticom.<br />
Međutim, negdje 1950-ih, 1960-ih je jako krenuo trend osvajanja himalajskih<br />
vrhova i tad su se pojavile te uzbudljive knjige o otkrivanjima, usponima Annapurni,<br />
Everest itd... Taj žanr planinarske literature bio je dosta popularan u Jugoslaviji, u<br />
Zagrebu su se objavljivale te knjige.<br />
Tibor Sekelj, kojega je poslije objavio i Libricon i koji je u ova vremena, nažalost,<br />
prošao ispod radara, u ta nekadašnja doba je bio zvijezda, njegova knjiga o usponu<br />
na Aconcaguu se 1950-ih prodavala k'o salata. U Južnoj je Americi imala tri ili<br />
četiri izdanja. Taj trend je možda formirao mišljenje o planinskoj literaturi kao o<br />
planinarskoj literaturi. Meni se čini da je tad postalo važno koliko je uzbudljivo,<br />
alpinistički ili planinarski vrijedno ono što je u knjizi, malo tko je mario je li ta<br />
knjiga i dobro napisana, to tim čitateljima nije bilo bitno.<br />
Kad sve to uzmemo u obzir, jasno je zašto su u nekim trenucima ljudi<br />
mislili da planinarska literatura baš i nije neka literatura. Postojao je i povod za<br />
tu predrasudu."<br />
Lani je Žarak objavio "Uspon na Rum Doodle", kratak roman Williama Ernesta<br />
Bowmana iz 1956., parodiju na kronike planinarskih ekspedicija koje su bile<br />
popularne 1950-ih, u doba kad penjači stižu na mnoge najviše vrhove svijeta.<br />
Pamtim kako mi je Bowmanov roman sretno i energično pružio ruku na Interliberu.<br />
"To je, jasno, knjiga koja mi neće ni troškove pokriti. Ali, meni je važna. Jer, planinska<br />
literatura je uvijek imala nekakav gloriicirajući pristup, priče u kojima su se<br />
događale neke strašne patnje, užasne muke, životne opasnosti, pa su čitajući to,<br />
pogotovo kad su u pitanju alpinističke knjige, ljudi zamišljali čovjeka kako visi na<br />
dršci cepina i jednom zubu dereze, samo što nije pao, a onda će se ipak, nakon sati<br />
teške borbe i probdjevene noći na 7500 metara, u strašnoj oluji, uspjeti izvući,<br />
pronaći nešto... I usred tog trenda 1956. godine tip napiše knjigu 'Uspon na Rum<br />
Doodle' koja ima sve to, ali je - potpuna parodija. Meni ta knjiga pokazuje kakva<br />
je stvarnost - u pokušaju da se stvori uzbuđenje izgubi se ono elementarno, ono<br />
intimno. Jer, uzbuđenje na koncu prodaje knjigu, zato je mnogim izdavačima i<br />
autorima uzbuđenje i bitno."<br />
U<br />
knjižarama se odavno ne može naći Libriconovo izdanje knjige<br />
"Pokopani na nebu" Petera Zuckermana i Amande Padoan. Ta,<br />
prva knjiga koja je govorila o alpinizmu i usponima na Himalaji<br />
iz perspektive Šerpa, u nas je rasprodana. "Tamo se stranci,<br />
osim imenom, ne spominju ni s čim drugim, kao što bi u knjizi<br />
pisanoj iz naše eurocentrične perspektive bilo da opišemo životni put Reinholda<br />
Messnera, Waltera Bonattija, Stipe Božića, da pišemo 'rođeni su tu i tu..., školovali<br />
se tamo i tamo, počeli se baviti alpinizmom tad i tad', pa da pišemo naširoko o<br />
njima... U toj knjizi pripovijeda se isključivo o Šerpama i pakistanskim visinskim<br />
nosačima, a Europljane i zapadnjake općenito spominje se tek ovlaš, o njima nema<br />
ništa gdje su se penjali i slično. Meni je knjiga bila veliko otkriće, znao sam da ću je<br />
objaviti. Jer, to je konačno knjiga koja jasno govori ono što svi penjači kažu - da su<br />
Šerpe posebni - ali u knjigama zapadnjaka oni uvijek završe u drugom planu."<br />
Pripovijedamo o doživljaju planine iz perspektive Šerpa. Spominjem Nirmala<br />
Purju, koji, doduše, etnički nije Šerpa, a nije nikad niti radio posao Šerpe, služio<br />
je u Gurkhama, specijalnim vojnim postrojbama, Nepalac je i za svoj nevjerojatni<br />
pothvat osvajanja četrnaest svjetskih vrhova u samo sedam mjeseci u timu je imao<br />
isključivo Šerpe kojima odaje veliko poštovanje. No, ilm koji je o tome snimio,<br />
"Četrnaest vrhova", naposljetku je ipak velikim dijelom rađen u zapadnjačkoj<br />
maniri, to je ilm o brzini i postignuću penjanja, jurenju rekorda i nema nikakve<br />
veze s onim kako planinu doživljavaju Šerpe, narod koji u planini živi.<br />
"Dosta mi je rušenja rekorda i svega što se vrti oko toga. Mislim da su se<br />
ti rekordi, postignuća koja su ljudi nalazili u osvajanjima vrhova, pa onda u<br />
osvajanjima vrhova prvenstvenim smjerovima, sad su to prebacili na rekorde tipa<br />
'idem skupiti što više osamtisućnjaka, što više šesttisućnjaka'...<br />
Osobno, ne vidim smisao u tome. Mnogi koji danas idu u planine stalno<br />
kvantiiciraju ono što rade. A ova pandemija je to još dovela do apsurdnosti,<br />
eksplodirao je trend rekorda, pa su ljudi svašta izmišljali, sve ne bi li postizali nove<br />
rekorde. Nisu mogli ići u Nepal, Pakistan, Patagoniju, pa su se onda ovdje po regiji<br />
penjali po planinama stalno natječući se u nekim novim kategorijama.<br />
I u nas su nastale mnoge utrke, dugoprugaške staze koje su projekt, nemam ništa<br />
protiv, ali to su sve stvari koje su determinirane, znaš gdje krećeš, kojim putem ideš,<br />
gdje završavaš, a za mene je planina otvorena knjiga. Ne mislim da mi je važno da<br />
u planini krenem od točke A, a završim na točki B. Ali, potpuno razumijem da je to<br />
mnogim ljudima zanimljivo i posve sam svjestan da ima ljudi koji će to napraviti<br />
iz točke A u točku B i pritom baš uživati, guštati u planini. Prijatelj mi kaže: 'Nećeš<br />
vjerovati: kad trčim u planini, ja uživam u planini', a ja njemu odvraćam: 'Super, ali ja<br />
ne. Kad trčim, meni je teško. U planini uživam hodajući polako."<br />
Što se Libriconovih izdanja tiče, odlično se prodaju knjige "Starim cestama<br />
do mora", "Starim cestama preko Velebita" i "Kratke šetnje u prošlost" Staše<br />
Forenbahera i Lare Černicki. "To su knjige za sva vremena. Njih i dalje kupuju nekim<br />
intenzitetom koji je godinama isti. Mislim da je broj prodanih primjeraka "Starim<br />
cestama do mora" stabilan već desetak godina, nakon, naravno, prve dvije-tri<br />
godine nakon izdavanja kad je bio bum. Prodaje se kontinuirano i za iduću godinu<br />
pripremamo novo, dopunjeno izdanje jer je to vrsta knjige u kojoj moraš za svako<br />
izdanje provjeriti stanje na terenu."<br />
Dobro se prodaje i "Endurance" Franka Worsleyja, priča o transantarktičkoj<br />
ekspediciji iz 1914. koja je pod vodstvom polarnog istraživača Erneseta Shackletona<br />
namjeravala pješice i saonicama prijeći s jednog na drugi kraj Antarktike, knjiga<br />
o ljudima koji su, nakon što je brod zapeo u ledenom pojasu oko Antarktike pa<br />
potonuo u Weddellovu moru, prošli iznurujući put do spašavanja. Dok pričamo<br />
o jedinoj knjizi koja je kod nas prevedena o toj ekspediciji, Žarak entuzijastično<br />
dometne: "Fascinantno je to da se svako malo otkrivaju nove stari o toj ekspediciji.<br />
Znaš li da su nedavno pronašli Endurance? Brod je otkriven u dubinama Weddellova<br />
mora, u jako dobrom je stanju."<br />
17<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.
18<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
O fenomenu Zaplotnik i životnom putu<br />
Nejca Zaplotnik na Festivalu Brdo knjiga<br />
u Samoboru će 13. svibnja biti organiziran<br />
okrugli stol na kojem će govoriti Mojca<br />
Zaplotnik, kojoj je i posvetio "Put",<br />
prijatelj alpinist Tomaž Jamnik Mišo i<br />
pisac Sinan Gudžević. Organizatori 13.<br />
svibnja nisu izabrali slučajno. 13. svibnja<br />
1979. Zaplotnik se s Andrejem Štremfeljom<br />
popeo na Mount Everest.<br />
Hrvati vole čitati kako o planinama piše Edo Popović. Popovićeve naslove Žarak<br />
godinama dobro prodaje. "Nisam nezadovoljan prodajom knjiga, možda sam malo<br />
nezadovoljan statusom tih knjiga u knjižarama, one su uvijek negdje na rubu, meni<br />
je gotovo nemoguće, s iznimkom nekoliko prodajnih mjesta, doći na prvu policu<br />
jer tu policu zauzimaju hitovi, ljubići, trileri... Ovo što ja izdajem je vrsta literature<br />
koja se stavlja u drugi dio knjižare. Iako su se neke knjige koje je Libricon objavio<br />
prodavale bolje od raznih trilera koji su stajali u prvom redu."<br />
Nejc Zaplotnik, autor knjige "Put" s kojom je krenuo jedini hrvatski nakladnik<br />
literature o planinama, pretvorio se, kako vrijeme prolazi, u neku vrstu<br />
karizmatičnog, mitskog imena slovenskog alpinizma. Kao što je Triglav Slovencima<br />
bitno mjesto nacionalnog ponosa, vrh na koji se svakom Slovencu valja popeti, tako<br />
je Zaplotnikov "Put" prerastao u klasik slovenske alpinističke literature, postao<br />
inspiracija kasnijim generacijama vrhunskih slovenskih alpinista, prerastao u<br />
romantiziranu odu planinama, ali i poruku da u životu valja živjeti, a ne životariti,<br />
da radiš ono do čega ti je stalo, do čega zaista držiš. "Put" je među Slovencima<br />
općenito, ne samo među penjačima, ostao važnom knjigom o brdima i odnosu<br />
prema prirodi i životu.<br />
U Sloveniji je prvi put tiskan 1981., bila je to nevelika knjižica u džepnom izdanju.<br />
Otad je doživio desetak izdanja, u Sloveniji je prodan u više od 60.000 primjeraka.<br />
Knjiga je, osim na hrvatski, prevedena na talijanski, njemački i poljski.<br />
"Put" nije utjecao samo na penjače, čitaju ga kao motivacijsku knjigu jer<br />
Zaplotnik piše o planinama, ljudima i osjećajima, o tome kako ponajbolje<br />
iskoristiti vlastiti život. Dijete radničke obitelji iz Kranja, dječak koji je patio od<br />
celijakije i reume, u školu krenulo mršav do kosti, na koncu se popeo vrlo visoko,<br />
dospio jako daleko.<br />
U knjizi ospisuje svoj život u planini, od prvih uspona, penjanja na Kilimandžaro,<br />
kalifornijske stijene u nacionalnom parku Yosemite, ekspediciju na himalajski<br />
Makalu, pakistanski Gasherbrum I i Everest.<br />
Osim što je napravio tri zahtjevna uspona na osamtisućnjake, koji su ga 1979.<br />
smjestili uz bok slavnom Messneru, kako o prijatelju i penjačkom partneru piše<br />
alpinist Viki Grošelj, "ono najvažnije je da je Nejc svoj život živio tako iskreno kako<br />
ga je opisao u 'Putu'".<br />
Bio je prvi Slovenac koji se, skupa s Andrejem Štremfeljem, popeo<br />
na Mount Everest.<br />
Nejc Zaplotnik poginuo je u Nepalu, za vrijeme ekspedicije na Manaslu<br />
1983. godine. Bila je to hrvatska ekspedicija, u njoj je sudjelovao na poziv<br />
prijatelja Stipe Božića.<br />
Božić i Zaplotnik, kao i većina tadašnje slovenske generacije alpinista,<br />
dobro su se poznavali, često skupa penjali. Božić se 1979. kao član dominantno<br />
slovenske ekspedicije dva dana poslije Nejca Zaplotnika i Vikija Grošelja popeo<br />
na Mount Everest, skupa sa Stanom Belakom i Šerpom Ang Phuom koji je<br />
poginuo pri povratku.<br />
Nejc Zaplotnik poginuo je četiri godine poslije, u ledenom odronu pod<br />
Manasluom 24. travnja 1983. Zaplotnikovo tijelo pronašli su kolege penjači, a tijelo<br />
Ante Bućana, hrvatskog alpinista koji je poginuo sa Zaplotnikom, do danas nije<br />
pronađeno. Zaplotnik je pokopan nešto niže, pod Manasluom.<br />
Ime Nejca Zaplotnika i njegove knjige "Put" u međuvremenu je globalno učinila<br />
prepoznatljivima Bernadette McDonald, kanadska autorica, jedna od ponajboljih<br />
poznavateljica povijesti svjetskog alpinizma. McDonald je u Sloveniju došla ne<br />
bi li istražila što stoji iza činjenice da su jugoslavenske alpinističke ekspedicije<br />
1970-ih i 1980-ih bile silno motivirane i uspješne, po postignućima u samom vrhu<br />
tadašnjeg alpinizma. Mnogi izvanredni slovenski penjači i nekolicina iz Hrvatske<br />
i Bosne i Hercegovine ostali su svijetu gotovo nepoznati, makar su njihovi usponi<br />
i postignuća tvorili okosnicu uspona na Himalaju tijekom 25 godina, u vrijeme<br />
zlatnog doba alpinizma, od sredine 1970-ih naovamo.<br />
McDonald je u Sloveniju stigla 2014., trideset i više godina nakon Zaplotnikove<br />
pogibije, ali morala je, makar i posthumno, upoznati i Zaplotnika jer se baš svaki od<br />
penjača iz te generacije u razgovoru, bar na nekom mjestu, referirao na Zaplotnika<br />
i njegov "Put". Naposljetku je kanadska autorica našla prevoditeljicu koja joj je<br />
"Put" čitala i prevodila sa slovenskog na engleski. I sama je McDonald postala<br />
fascinirana Zaplotnikom, pa "Alpski ratnici", knjiga o zlatnim godinama prvenstveno<br />
slovenskog, dijelom i hrvatskog alpinizma, osim što počinje dobro poznatim<br />
citatom Zaplotnika ("Tko traži cilj, ostat će prazan kad ga dosegne, tko, pak, nađe<br />
put, cilj će uvijek nositi u sebi.") i završava sa Zaplotnikom.<br />
Za koji dan, 16. travnja, bit će točno sedamdeset godina od Zaplotnikova rođenja.<br />
U rodnom Kranju postavili su mu, ima tome već dugo, spomenik. Vraćajući se<br />
prije nekoliko dana iz austrijskih brda, vuklo me u Kranj, potražiti taj spomen<br />
na Zaplotnika. U školi koju je nekad pohađao - makar dosadno koncipiranu<br />
nastavu i školu nije volio, ali književnost je gutao, knjigama se zanosio - stoje<br />
njegove memorabilije.<br />
U državi gdje svaka škola ima umjetni zid za penjanje ne čudi što je jedan<br />
alpinist postao nekom vrstom neformalnog nacionalnog heroja. Zaplotnika<br />
romantiziraju, idealiziraju, mlad i zanesen kakav je poginuo, gotovo da je doživio<br />
posthumnu sudbinu lokalnog Che Guevare. "Svaki slobodni trenutak moram<br />
provesti u planinama. Tamo možeš doživjeti sve: od prekrasnih izlazaka i zalazaka<br />
sunca do teških trenutaka na putu i sreće prema vrhu. U planinama ne možeš sresti<br />
loše ljude", zaneseno zaključuje Zaplotnik, citat je to iz njegove školske zadaće<br />
Viki Grošelj vratio se 1996.<br />
u podnožje južne stijene<br />
Manaslua s obitelji<br />
Zaplotnik da posjete<br />
posljednje počivalište<br />
Nejca Zaplotnika. Slijeva<br />
nadesno: Nejc (mlađi),<br />
Mojca (udovica), Luka<br />
i Jaka. Zbirka Vikija<br />
Grošelja<br />
iz engleskog koju je napisao koncem listopada 1970. U šumama i na stijeni nije<br />
prepoznavao opasnost, ondje je vidio samo ljepotu.<br />
"Alpinizam je poput umjetnosti: u djelo unosiš svu svoju snagu, čitavu svoju<br />
dušu, zaboraviš na sve, živiš samo još za metar pred sobom", piše u "Putu" Zaplotnik.<br />
Dok se penje, "doživljava sam život! Bez želja, bez misli, doživljavaš vlastito<br />
postojanje i postojanje čitave prirode oko sebe".<br />
Za tih odlazaka u planinu, za tih sati na stijeni i ispod nje "jedeš zato što si<br />
gladan, piješ zato što si žedan, spavaš zato što si umoran, a ne zato što je vrijeme<br />
jela, ne zato što je noć i vrijeme za spavanje, i svako vlakno za sebe osjeća da jedeš i<br />
piješ, i spavaš kao da si mrtav. Onako kao nekad, kada su ljudi hodali po slobodnim<br />
stepama i šumama i nisu se tiskali po ulicama".<br />
Opisujući svoje prve penjačke godine, sebe i prijatelje alpiniste, dalje kaže:<br />
"Željeli smo postići velike stvari, a nismo znali da se najveće stvari, baš kao i puko<br />
životarenje, sastoje od malih trenutaka. Nismo još vjerovali da herojstva nema,<br />
da ih mi ljudi izmišljamo samo zato da pokleknemo pred njima i zaboravimo na<br />
vlastitu malenkost".<br />
"Nejc 'Put' nije pisao s namjerom da ga objavi", priča Mojca Zaplotnik Jamnik,<br />
žena s kojom je bio u braku i imao tri sina. Dogodilo se da je nekoliko tekstova,<br />
dijelove tih zapisa, objavio u Planinskom vestniku.<br />
Ima tome mjesec-dva da sam prije uspona na Košutu u Karavankama jedne<br />
hladne subotnje večeri noćila u planinarskom domu na Kofcah. Vani je sipio snijeg,<br />
sjedila sam uz kalijevu peć i prelistavala neke već jako stare brojeve slovenskog<br />
Planinskog vestnika. Nije mi tad bilo poznato da je Zaplotnik dijelove "Puta" prvo<br />
objavio u tom časopisu, ali palo mi je na pamet dok sam čitala o starim uspjesima<br />
slovenskih alpinista da bih, kopam li dovoljno daleko, možda mogla naletjeti i<br />
na neki članak koji je potpisao Zaplotnik. Gutao je knjige, mnoge je pisce gotovo<br />
adorirao, kad bi otkrio novu autoricu ili autora, pročitao bi cijeli opus te osobe.<br />
Tako je naizust isčitao, primjerice, Hermanna Buhla i Mauricea Herzoga. Tu večer<br />
sam razmišljala kako je lako moguće da je čovjek koji je opsesivno čitao, pisao još<br />
nešto osim "Puta", da je vjerojatno ostavio neki trag i u Planinskom vestniku.<br />
Poslije, razgovarajući s Mojcom Zaplotnik Jamnik, shvaćam da su mu baš tekstovi<br />
objavljeni u Planinskom vestniku dali samopouzdanje, bili poticaj da potraži<br />
izdavača za knjigu.<br />
"Nakon što je to objavljivao u Planinskom vestniku pomislio je da bi možda bilo<br />
u redu da sve što ima, sve te zapise, objavi kao knjigu. Tako je s rukopisom otišao<br />
kod glavnog urednika Cankarjeve založbe, Toneta Pavčeka, koji je prepoznao<br />
vrijednost Nejčevih zapisa i odlučio to objaviti", govori Mojca Zaplotnik Jamnik.<br />
Kako je bilo živjeti sa Zaplotnikom? Kad je poginuo, ostala je sama s tri sina,<br />
nekoliko godina starim dječacima. "On je bio jako veseo čovjek, osoba koja je živjela<br />
svoj san, i to se na njemu baš osjetilo. Nikad se nisam bojala za njega jer da sam se<br />
bojala za njegovu sigurnost, da sam se plašila da će nastradati, teško bih mogla<br />
živjeti s čovjekom koji je toliko volio alpinizam", kaže.<br />
S dvadeset godina je Nejc Zaplotnik otišao na Kilimandžaro. Bilo mu je to<br />
razočaravajuće iskustvo jer su u ekspediciji planinarskog društva Kranja tek<br />
polovica članova aktivni alpinisti, druga polovica su planinari, oni se penju tehnički<br />
nezahtjevnim putem, a i nemaju previše ni respekta, ni strpljenja za alpiniste koji<br />
ciljaju popeti istočnu stijenu Mawenzija, a poslije odlaze i na Kibo.<br />
Nakon što su se popeli zahtjevnim terenom, s minimalno hrane i ostavši bez vode,<br />
dočekuju ih nervozni slovenski planinari koji su se u međuvremenu pretvorili u<br />
turiste kojima se žuri u Ngorongoro. "S visine od skoro 6000 metara u jednom smo se<br />
danu spustili na 1000 metara. Dva dana u stijeni, 15 kilometara hodanja po pješčanoj<br />
ravnici, 1500 metara uspona i 5000 metara silaza u samo jednom danu, bez vode i<br />
hrane. ... A potom se odvezemo na safari i kada društvena blagajna mora namaknuti<br />
novac za moju ulaznicu, jer sam sasvim suh, psuju me bez prestanka: 'A jučer smo te<br />
vidjeli kako si kupio cigarete!' I tada sam, pod vrućim afričkim suncem odlučio da ne<br />
idem nikad više sa skupinom u kojoj nisu samo prijatelji. Prijatelji s istim ciljevima..."<br />
Zaplotnik piše i o pošasti turizma koji tad tek osvaja Afriku, posramljen što je i<br />
sam u koži turista, što putujući kroz zemlju Masaia u Tanzaniji gleda Masai ratnike<br />
kako za sitniš poziraju sa svojim prijetećim kopljima, "kako bi potom neki bijelci u<br />
svojoj domovini na platnima postali junaci. Neki bijelci, koji svoje debele stražnjice<br />
vozikaju na tapeciranim sjedalima automobila i kupuju doživljaje za dolare." Što bi<br />
tek rekao da je dočekao doba društvenih mreža?<br />
Opisujući pogibiju kolege Drage Bregara 1977., Zaplotnik bilježi i riječi kuhara<br />
ekspedicije Gulama Mohamada. Tješeći ga, taj Pakistanac kaže: "Drago is happy<br />
dead on mountain, not home!" Samo nekoliko godina poslije te riječi pakistanskog<br />
pekara opisuju i sudbinu Nejca Zaplotnika.<br />
Nakon Zaplotnikove smrti Planinarski savez Slovenije odlučio je po njemu<br />
nazvati nagradu za najbolju planinarsku knjigu. Nažalost, to nije dugo trajalo,<br />
planinarske knjige prestali su nagrađivati.<br />
U povodu četrdesete obljetnice uspona na 8463 metra visok Makalu, slovenski<br />
alpinisti, predvođeni Vikijem Grošeljem, željeli su 2015. posjetiti Zaplotnikov grob<br />
ispod Manaslua, no nema više traga gdje je pokopan. Prvo ga je usmrtila lavina, a<br />
godinama poslije vjerojatno je neka nova lavina izbrisala i njegov grob.<br />
Dvadesetak godina ranije, 1996., grob Nejca Zaplotnika obišla je njegova obitelj,<br />
Mojca i njihovo troje djece. Kad je ugledao drveni križ koji je tad već trinaest godina<br />
stajao na jakim himalajskim vjetrovima, najmlađi sin Zaplotnikovih je, dirnut,<br />
kazao: "Moj otac je kralj! Pogledajte kakvo je mjesto odabrao za svoj grob!"
RAZGOVORI S<br />
PREVODITELJEM<br />
Razgovarala: Patricija Horvat<br />
snimka: Je Bauer<br />
RALF<br />
ROTHMANN<br />
PIŠEM O<br />
SVOJIM<br />
RODITELJIMA<br />
JER ŽELIM<br />
RAZUMJETI<br />
SEBE<br />
Njemački književnik Ralf<br />
Rothmann rođen je 1953. u<br />
Schleswigu, a od 1976. živi<br />
u Berlinu. Piše romane,<br />
pripovijetke, pjesme i drame.<br />
U nekoliko djela opisuje život rudarskih obitelji<br />
u Ruhrskom području, iz kojeg potječe. Većina<br />
ostale njegove proze smještena je u Berlin, a<br />
posljednja dva romana tematiziraju završno<br />
razdoblje Drugoga svjetskog rata. Zasad<br />
posljednje djelo, objavljeno 2020., zbirka je<br />
priča "Hotel der Schlalosen". Dobitnik je brojnih<br />
njemačkih književnih priznanja, među ostalima<br />
nagrada Heinrich Böll 2005., Max Frisch 2006.,<br />
Walter Hasenclever 2010., Friedrich Hölderlin<br />
2013., Stefan Andres 2016. i Kleist 2017.<br />
Omiljen među čitateljima kao i među<br />
kritičarima, Ralf Rothmann jedan je od najvažnijih<br />
suvremenih njemačkih autora i već je proglašen<br />
književnim klasikom s kojim "službeno počinje<br />
postgünthergrassovska era". Zbog toga mi je bilo<br />
iznimno zadovoljstvo prevesti na hrvatski jezik<br />
njegove romane "Umrijeti u proljeće" (Fraktura,<br />
2017.) i "Bog onoga ljeta" (Fraktura, 2021.), koje su<br />
kritičari među ostalim nazvali "trijumfom jezika".<br />
"Umrijeti u proljeće", autorova svjetska<br />
uspješnica prevedena na 25 jezika, priča je<br />
o dvojici sedamnaestogodišnjaka, najboljih<br />
prijatelja, koje njemačka vojska u proljeće 1945.,<br />
uoči konačnog sloma, prisilno regrutira i šalje<br />
na mađarsku frontu. Priča je to o bezumlju i<br />
strahotama rata u kojima će teško ostati čovjek<br />
onaj tko nema duboko usađena moralna načela.<br />
Priča je to i o šutnji očeva i frustracijama koje su<br />
prenijeli na sljedeći naraštaj, o duboko zakopanim<br />
tajnama te o životu koji nakon nekih iskustava više<br />
nikad ne može biti isti.<br />
"Bog onoga ljeta", koji je vremenski, prostorno i<br />
pojedinim likovima povezan s romanom "Umrijeti<br />
u proljeće", pripovijeda o dvanaestogodišnjoj<br />
djevojčici koja otvorenih očiju i otvorena srca<br />
promatra i doživljava uzburkani svijet oko sebe<br />
u njemačko proljeće i rano ljeto 1945. U tih<br />
nekoliko zgusnutih mjeseci ona se suočava s boli,<br />
neizvjesnošću, strahom, užasom, prvom ljubavi<br />
i mnogim drugim uznemirujućim osjećajima te<br />
na kraju zaključuje da je - u toj nježnoj dobi -<br />
već sve doživjela.<br />
I kao što su svi veliki romani o ratu zapravo<br />
proturatni romani, tako je i u ovim dvama<br />
romanima svaki prizor proturatni krik koji<br />
odražava besmisao i užas ne samo Drugog<br />
svjetskog rata nego i ratova općenito. Bez imalo<br />
patetike, smirenim, pomalo suspregnutim, ali<br />
snažnim jezikom, koji je istodobno poetski i<br />
tankoćutan, autor dočarava unutarnji i vanjski<br />
svijet protagonista pletući nezaboravne priče<br />
o ljudima kojima je rat zauvijek zatamnio<br />
dušu, stvarajući potresne slike koje nikoga ne<br />
ostavljaju ravnodušnim.<br />
S Ralfom Rothmannom razgovarala sam u osvit<br />
još jednog rata koji je pokucao na europska vrata i<br />
koji nažalost prijeti da će postati svjetski. Premda<br />
je u svojim romanima pisao o ratu koji je završio<br />
prije gotovo osam desetljeća, tema kojom se bavi,<br />
nažalost, posljednjih je tjedana ponovno postala<br />
naša stvarnost.<br />
• Za uvod, recite nam kako ste počeli pisati, što<br />
vas je potaknulo i što vas, više desetljeća poslije, i<br />
dalje motivira?<br />
Dok sam išao u školu, njemački jezik bio je<br />
jedini predmet prema kojem sam se odnosio<br />
s koliko-toliko oduševljenja. Budući da sam
Shvatio sam da je rješenje zagonetke mojih strahova,<br />
neuroza i hirova povezano s njihovim ratnim doživljajima,<br />
osobito kad sam čuo da postoji transgeneracijsko<br />
nasljeđivanje traume. Moji otac i majka odrasli su i školovali<br />
se u doba nacizma, a rat su proživjeli u ulozi počinitelja<br />
odnosno žrtve: otac je bio pripadnik Waffen-SS-a, majku su u<br />
bijegu iz okolice Gdanjska silovali ruski vojnici<br />
oduvijek bio sramežljivo, povučeno dijete te<br />
da je krajem pedesetih i početkom šezdesetih<br />
godina u zapadnonjemačkom Ruhrskom području<br />
televizijski program bio iznimno siromašan,<br />
mnogo sam čitao. Počelo je s Enidom Blytonom<br />
i Karlom Mayom. Očaranost knjigama tj. bijeg u<br />
okrilje priče na neki su mi način bili zaštita jer u<br />
radničkom naselju u kojem sam odrastao čitanje<br />
se već tada smatralo prilično neuobičajenom<br />
aktivnošću. 'Ne smetaj malom dok čita!' moglo se<br />
često čuti, kao odraz nade da ću čitajući stvoriti<br />
od sebe 'nešto više'. Pritom sam knjigu mnogo<br />
puta držao pred nosom samo kao neku vrstu štita,<br />
iza kojeg sam se prepuštao vlastitim maštarijama.<br />
Onda sam početkom sedamdesetih godina otkrio<br />
knjige Hermanna Hessea i u prvom se trenu<br />
zaprepašteno upitao otkud zna toliko o meni. Iz<br />
čitanja se gotovo organski razvilo pisanje, a kad<br />
sam igrom sreće doživio prvi uspjeh, u meni se<br />
rodila želja da postanem pisac. Poticaj i motivacija<br />
u međuvremenu se nisu promijenili: Max Frisch<br />
nazvao je to radošću stvaranja.<br />
• Hrvatskoj publici poznati ste po knjigama<br />
"Vrućina" (Fraktura, 2005.), "Umrijeti u proljeće"<br />
(Fraktura, 2017.) i "Bog onoga ljeta" (Fraktura,<br />
2021.). Posljednje dvije tematiziraju Drugi<br />
svjetski rat, i to njegov sami kraj, 1945. godinu. Po<br />
čemu vam je najzanimljivije baš to razdoblje rata?<br />
Po tome što su se moj otac i majka upoznali<br />
u to doba i upravo sam u tim dvama 'ratnim<br />
romanima', nakon kojih sad slijedi i treći, među<br />
ostalim pokušao steći dublji uvid u njihovu priču.<br />
Oboje su odrasli i školovali se u doba nacizma, a<br />
rat su proživjeli u ulozi počinitelja odnosno žrtve:<br />
otac je bio pripadnik Wafen-SS-a, majku su u<br />
bijegu iz okolice Gdanjska silovali ruski vojnici.<br />
O svojim su ratnim iskustvima uvijek šutjeli ili<br />
bi ih samo šturo spomenuli, a ja sam u jednom<br />
trenutku shvatio da mi, ako želim razumjeti<br />
sebe, nedostaje njihova priča. Sve sam više<br />
slutio da je rješenje zagonetke mojih strahova,<br />
neuroza i hirova povezano s njihovim ratnim<br />
doživljajima, osobito kad sam čuo da postoji<br />
transgeneracijsko nasljeđivanje traume. Kako više<br />
nisu bili živi kad sam počeo pisati spomenute<br />
knjige, taj sam zrakoprazni prostor u sebi morao<br />
ispuniti pomoću mašte.<br />
• Nedavno sam prevela na hrvatski tajni ratni<br />
dnevnik Ericha Kästnera ("Plava knjiga", Mala<br />
zvona, 2022.), u kojem on kaže da su možda<br />
najveće Hitlerove žrtve bili sami Nijemci. Jesu li<br />
vaše knjige na neki način potvrda te teze, barem<br />
djelomična? Naime, u njima se dobro vidi da su i<br />
Nijemci bili žrtve nacističkog režima.<br />
Najveće Hitlerove žrtve ni u kojem slučaju<br />
nisu bili 'Nijemci'. To je strašno pogrešna<br />
tvrdnja. 'Nijemci' - a pritom on vjerojatno nije<br />
mislio na njemačke Židove, njemačke Rome<br />
i tako dalje, nego na etničke Nijemce koji su<br />
živjeli u Trećem Reichu - su bili najveće žrtve<br />
nacističke propagande, s tim bih se mogao<br />
složiti, no uistinu su, dakako, patili drugi. Poslije,<br />
u bombardiranim gradovima, 'Nijemci' su bili<br />
žrtve Hitlerove politike, to je istina, ali s tom su<br />
se politikom prethodno itekako glasno slagali…<br />
A kad je riječ o mojim knjigama i toj temi: u<br />
svakoj zemlji koja vodi agresivan, napadački rat<br />
postoje ljudi, čak i vojnici, koji ne žele taj rat i<br />
koji samo u najvećoj opasnosti po život mogu<br />
razbiti okove propagande i vojnih zapovjedi.<br />
Moj otac, kojeg sam cijelog života poznavao<br />
kao dobra i miroljubiva čovjeka, bio je jedan od<br />
takvih vojnika: otišao je u rat protiv svoje volje i u<br />
određenoj mjeri postao 'nedužan krivac'. Da nije<br />
stao u stroj s ostalima, postavili bi ga pred zid i<br />
strijeljali. To se može shvatiti kao status žrtve, ali<br />
ta je žrtva relativna kad se pomisli na stvarne žrtve<br />
Drugoga svjetskog rata.<br />
• Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih<br />
u Njemačkoj mladi su masovno postavljali pitanje<br />
- što si radio u ratu, tata? "Umrijeti u proljeće" na<br />
tragu je tog pitanja. Koliko je ta tema danas i dalje<br />
relevantna, zanima li uopće mlade generacije?<br />
To se pitanje neprestano postavljalo očevima<br />
prijekornim tonom u kojem je odzvanjala<br />
neizgovorena osuda. Jer mladi su bili uvjereni,<br />
i imali su povijesne dokaze u prilog tome, da<br />
su očevi uglavnom činili zlo, te su nadmeno<br />
podrazumijevali da oni u sličnim povijesnim<br />
okolnostima ne bi postali zločinci. No ružno<br />
je pripisivati drugima krivnju kako bismo sebe<br />
predstavili bezgrešnima ili čak junacima. Nisam<br />
želio osuditi oca, nego ga shvatiti, jer prošlost<br />
naših roditelja znakovita je za našu sadašnjost.<br />
I ta želja za shvaćanjem probudi se u svakom<br />
novom naraštaju; možda upravo zbog toga roman<br />
'Umrijeti u proljeće' ima mnogo mladih čitatelja.<br />
• Možete li povući paralelu između Hitlera 1939.<br />
i Putina danas?<br />
Svi bismo nedvojbeno mogli povući tu<br />
paralelu. Ali ja to ne želim. Zašto bih uspoređivao<br />
dva psa rata kad više volim mačke?<br />
• Očev život u određenoj je mjeri inspiracija<br />
i za neka vaša druga djela. Što je u njemu<br />
posebno zanimljivo? Kako ste dolazili do<br />
informacija? Zahtijevaju li vaše knjige općenito<br />
mnogo istraživanja?<br />
Mogao bih reći da je moj otac pripadao<br />
'izgubljenoj generaciji': odrastao je i pohađao<br />
školu u Hitlerovoj Njemačkoj, ranjen je u ratu,<br />
razbolio se u zarobljeništvu i potom je potpuno<br />
izgubio zdravlje dok je radeći u rudnicima<br />
ugljena pridonosio takozvanom gospodarskom<br />
čudu pedesetih i šezdesetih godina prošlog<br />
stoljeća. U 55. godini života, propalih kostiju i<br />
gluh, otišao je u prijevremenu mirovinu, u 60.<br />
je postao alkoholičar, u 61. je umro. Potresna je<br />
to biograija, ali mene je oduvijek još više dirala<br />
strpljivost kojom je podnosio svoj teški život, kao<br />
da za njega nema druge mogućnosti. Nikad nismo<br />
mnogo razgovarali, osobito ne o ratu. Iz njegovih<br />
i majčinih usta čuo sam neke naznake, na temelju<br />
kojih sam stvorio istinu svojih knjiga. I pritom<br />
je, dakako, pomogla ljubav, više nego bilo koje<br />
istraživanje. Zapravo sam po prirodi veoma lijen<br />
i istražujem samo najnužnije; smatram da ostalo<br />
treba prepustiti empatiji i mašti.<br />
• Vaš roman "Umrijeti u proljeće" preveden<br />
je na 25 jezika i vaš je najveći međunarodni<br />
uspjeh. Komunicirate li (i ako da, koliko) s<br />
prevoditeljima? Imate li povratnih informacija o<br />
kvaliteti prijevoda?<br />
Različito je; neki mi se prevoditelji jave i uvijek<br />
im rado pomognem, drugima je pak sve jasno.<br />
Možda sami izmisle odgovore na eventualna<br />
pitanja i ako to učine kako treba, trebao bih<br />
biti zadovoljan. No prevoditelji znaju biti i od<br />
velike pomoći: u jednoj sam knjizi napisao da<br />
je junak - inače, ponovno je bila riječ o mojem<br />
ocu - zamijenio svjećice u starom Mercedesu<br />
190 Diesel, a prevoditelj me nazvao i rekao:<br />
'Ali dizelaši nemaju svjećice!' Bio sam mu silno<br />
zahvalan. Naime, i moj urednik i ja smo pješaci i<br />
nemamo pojma o automobilima… No povratne<br />
informacije o kvaliteti prijevoda rijetko kad dođu<br />
do mene; osim toga, teško je suditi o kvaliteti jer<br />
prevođenje je bilo i ostalo umjetnost. Prijevod<br />
može biti doslovan, ali nimalo nadahnjujući;<br />
s druge strane može mnogo snažnije prenijeti<br />
duh teksta ako se odmakne od doslovnosti.<br />
Općenito vjerujem da se uistinu dobre tekstove<br />
ne može loše prevesti.<br />
• Zahvaljujući stilu, vaše su knjige prije svega<br />
namijenjene književnim sladokuscima. Čitatelji<br />
(a tu ubrajam i sebe kao prevoditeljicu) posebno<br />
ističu vašu sposobnost da prilično suzdržanim,<br />
šturim jezikom dočarate snažne osjećaje,<br />
odnosno nezaboravne, potresne prizore. Katkad<br />
je dovoljno samo nekoliko natuknica da se pred<br />
čitateljem rastvori višedimenzionalna slika.<br />
Pišete li lako ili teško? Radite li mnogo na tekstu?<br />
Moje je pisanje poteklo iz lirike, a liričari po<br />
prirodi pišu preciznije nego autori s velikim<br />
epskim zamahom. I ta usredotočenost na<br />
ina živčana vlakna i unutarnje odjeke jezika<br />
neizbježno čini rad na tekstu složenijim i<br />
napornijim… Pročitao sam da je William Faulkner<br />
jednom prilikom napisao svojem uredniku:<br />
'Ako mene pitaš, možemo skratiti ovo i ono,<br />
ali trenutačno nemam vremena, bliži se žetva<br />
kukuruza. Ti to učini, iskombiniraj nešto.' Sa<br />
zavišću priznajem da bi takvo što za mene bilo<br />
nezamislivo. Prva verzija pripovijetke ili romana<br />
nastane vrlo brzo, ali rad na pojedinačnim<br />
rečenicama, dok sve ne uskladim, dok ne<br />
postignem primjereni ritam i odgovarajući zvuk,<br />
često traje veoma, veoma dugo. No i dalje mi<br />
pruža zadovoljstvo, jer inače to ne bih radio.<br />
Naravno da bismo uvijek htjeli 'lako' pisati, ali<br />
pritom previđamo da zadovoljstvo stvaranja<br />
teksta u biti leži u prevladavanju napora koji<br />
se u njega ulaže.<br />
• Njemačka je godinama slovila za zemlju<br />
(možda još posljednju oazu) u kojoj se može<br />
živjeti od pisanja književnosti. Živite li vi samo<br />
od književnosti?<br />
Da, dosad sam imao sreću da mogu živjeti od<br />
pisanja. Ali ne može se reći da sam računao s tim,<br />
uvijek sam pretpostavljao da ću morati obavljati<br />
tko zna kakve usputne poslove, što bi mi također<br />
bilo sasvim u redu. No zvijezde su željele drukčije<br />
i na tome sam svakodnevno zahvalan jer ono što<br />
mi je općenito najvažnije, što je eliksir mojeg<br />
djelovanja, jest unutarnja i vanjska sloboda.<br />
• Upravo ste dovršili rukopis novog romana.<br />
Biste li nam otkrili o čemu je riječ? Hoće li nakon<br />
"Proljeća" i "Ljeta" uslijediti "Jesen" i "Zima"?<br />
Riječ je o romanu o mojoj majci, koji je<br />
zaključni dio trilogije o Drugom svjetskom ratu i<br />
vremenu neposredno nakon njega u Njemačkoj.<br />
Kao svojevrstan nastavak romana 'Umrijeti u<br />
proljeće' i 'Bog onoga ljeta', 'Noć pod snijegom'<br />
pripovijeda o tome kako je moja majka silovana<br />
u zimu 1945., tijekom bijega od ruskih vojnika.<br />
Bilo joj je šesnaest godina i taj je događaj utjecao<br />
na njezin daljnji život, sve do smrti. Slično kao<br />
vojnici, koji su se traumatizirani vratili iz rata, i<br />
njezina je duša zauvijek ostala ranjena i slično<br />
kao i oni, ni ona nije mogla govoriti o svojem<br />
iskustvu, ili je to činila samo u natuknicama. No<br />
ta se trauma cijelog života izražavala u gotovo<br />
svakoj pojedinosti njezine svakodnevice, u<br />
njezinu strahu, u žudnji za zadovoljstvom, u<br />
okrutnosti prema vlastitoj djeci. U novom romanu<br />
pokušavam opisati upravo to.<br />
PATRICIJA HORVAT, rođena u Osijeku,<br />
diplomirala je engleski i njemački jezik i književnost.<br />
Živi na relaciji Split - Zagreb i radi kao samostalna<br />
prevoditeljica. Od 2005. članica je Društva hrvatskih<br />
književnih prevodilaca i dosad je prevela pedesetak<br />
književnih djela s engleskog odnosno njemačkog na<br />
hrvatski jezik. Osim književnih, prevodi i druge vrste<br />
tekstova te se bavi konferencijskim prevođenjem<br />
i sudskim tumačenjem. Aktivna je i kao književna<br />
promotorica i moderatorica književnih događanja u<br />
Splitu, Zagrebu i inozemstvu.<br />
21<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.
ESEJ ŠVEDSKOG<br />
PISCA O TRAUMI<br />
ALEX<br />
SCHULMAN<br />
TATA ME NOSI PAR<br />
KORAKA I ONDA SPUŠTA<br />
NA SMRZNUTO BLATO.<br />
KAŽE MI NEKA TU<br />
OSTANEM I OKREĆE SE<br />
PREMA AUTU.<br />
POSTAJEM SVJESTAN<br />
TOGA DA ĆU UMRIJETI<br />
OSTAVE LI ME SAMOG<br />
NA TOM POLJU<br />
To je Trauma Trauma jer je to bio prvi<br />
put da sam se suočio sa spoznajom da<br />
sam bezvrijedan. Nisam vrijedan ljubavi i<br />
umrijet ću na ovom polju i jedino je tako<br />
pošteno. Tako treba biti<br />
Piše: Alex Schulman<br />
B<br />
io sam opsjednut svojim<br />
djetinjstvom već kao dijete. Kako<br />
sam rastao ja, tako je raslo i moje<br />
zanimanje, a svaki put kada bih majci<br />
spomenuo svoja česta razmišljanja o<br />
stvarima koje su se dogodile i tome<br />
zašto su se dogodile, ona bi rekla:<br />
"Nemoj preduboko kopati po tome.<br />
Što je bilo, bilo je, ništa se tu više ne<br />
može učiniti." Uvijek me poticala da gledam naprijed jer tamo, u budućnosti,<br />
sve je bilo moguće. Budućnost je bila poput mekane kiše prilika koje čekaju<br />
da se dogode. Njezina slika bila je jasna: sve što je pred nama je prelijepo i još<br />
neispisano, sve što je iza nas je ustajalo i nezanimljivo. Onda je moja majka<br />
umrla, a ja počeo s terapijom kako bih raspetljao svoje djetinjstvo, i znam što<br />
bi mi rekla: "Nemoj preduboko kopati po tome".<br />
Terapijska metoda bila je zanimljiva, skrivena pod imenom EMDR, a ideja<br />
je bila da pristupiš pohranjenim sjećanjima na traume pod djelomičnom<br />
hipnozom i uz pomoć profesionalca. Prolaziš traumu za traumom dok<br />
ne pronađeš izvornu traumu, Traumu Trauma. I onda tamo ostaneš ne<br />
napuštajući to mjesto dok ne osjetiš da je prestalo biti dramatično. Prošao<br />
sam nebrojena sjećanja te jeseni zajedno s mojim psihoterapeutom Jamesom,<br />
Amerikancem koji je oženio Šveđanku i skrasio se u Stockholmu.<br />
Neke od uspomena u sebi sam nosio otkada pamtim, druge su mi bile<br />
novost. Nisam znao da se to dogodilo. Ponekad su to bile dugačke epizode,<br />
ponekad isječci, mini traume kroz život.<br />
Imam sedam godina i jedne ljetne večeri vani na mračnom dvorištu<br />
nagazim na žabu. Životinjske iznutrice iscure mi kroz nožne prste.<br />
Imam tri godine. Jutro je, a mama i tata leže u krevetu, tek su se probudili.<br />
Zovu me tražeći poljubac. Uspentram se u njihov krevet, prvo ljubim mamu pa<br />
tatu. Kada završim, obrišem usta. Tata me konfrontira, drži mi ruku u čvrstom<br />
stisku: "Zar ti se gadi ljubiti vlastitu mamu i tatu?"<br />
Imam devet godina, kod bake i djeda sam i baka me pita što je to<br />
"indijanska vatra" jer je čula da djeca to rade. Objašnjavam joj da uhvatiš<br />
podlakticu prijatelju i zavrneš rukama u različitim smjerovima dok ne dođe<br />
do osjećaja gorenja, kao kada sunce jako prži. U tom trenutku baka povlači<br />
rukav svoje tanke svilene bluze i nudi mi ruku. "Pokaži mi", kaže i ja zavrnem.<br />
Baka ima starački ekcem i tu je krv, puno krvi. Baka vrišti, mama vrišti, svi se<br />
ustrče, mahnito prevrću po ladicama tražeći kutiju s prvom pomoći. Ja sam<br />
paraliziran ostavljen u kuhinji, bakina krv curi mi niz ruke.<br />
Na sastanke sam dolazio tjedan za tjednom, a jednog dana stigli smo<br />
do sjećanja koje sam uvijek nosio u sebi, ali ga nikada nisam osvijestio.<br />
Bilo je tamo oduvijek, ali ga nisam imao hrabrosti verbalizirati. Došao sam<br />
do Traume Trauma.<br />
Mi trojica braće sjedimo u stražnjem dijelu automobila, mama i tata su<br />
naprijed. Naš voljeni stari auto, plavi Volvo 240 kombi. Vječni miris cigareta,<br />
maminog crvenog Marlbora i tatine Bellman Sieste, oblaci dima provlače<br />
se kroz automobil. Majka uvijek s rukom na držaču iznad sebe. Jedan put je<br />
cigaretom napravila rupu na stropu; malu crnu rupu u plastici. Tata još nije<br />
otkrio, a mi djeca imamo dogovor s mamom da mu ne kažemo. Međutim,<br />
rupa je poput obećanja o velikoj svađi u budućnosti. Mi djeca oko nečega<br />
se prepiremo, a tata izgubi živce i kaže da će nas, nastavimo li se svađati,<br />
izbaciti iz auta i da ćemo sami pješice morati doma. Nastavljamo se svađati i<br />
tata odjednom naglo koči, ne nosimo pojaseve, pa nam glave lete u prednja<br />
sjedala, gledamo se međusobno, moj stariji brat i ja. Tata izlazi iz auta i otvara<br />
vrata s moje strane. Izvlači me i nosi me preko ramena. Vidim da smo u polju,<br />
vani je hladno, polje je prekriveno injem, a sunce je nisko. Tata me nosi par<br />
koraka i onda spušta na smrznuto blato. Kaže mi neka tu ostanem i okreće<br />
se prema autu. Postajem svjestan toga da ću umrijeti ostave li me samog na<br />
tom polju. Skrušeno se vraćam do auta. Tata ponovno dolazi. Moje sjećanje se<br />
više ne nastavlja, sve vidim u isječcima. Sliku svojih malih bijelih ruku koje se<br />
u panici pokušavaju držati za naslon za glavu dok me otac ponovno izvlači iz<br />
auta. Ovaj put me snažnije baca na tlo, nezgodno padam i ozljeđujem nogu.<br />
Ne mogu ustati. Ostajem na mjestu i gledam dok se tata vraća u auto. Ulazi,<br />
zatvara vrata, odlaze.<br />
To je Trauma Trauma jer je to bio prvi put da sam se suočio sa spoznajom da<br />
sam bezvrijedan. Nisam vrijedan ljubavi i umrijet ću na ovom polju i jedino je<br />
tako pošteno. Tako treba biti.<br />
Moj terapeut i ja vraćali smo se na to polje tjednima. Hodao sam uokolo<br />
i dogodilo se nešto jako neobično. Sjećanje je promijenilo oblik, stalno je<br />
dobivalo nove forme. Svakog sam puta otkrivao nove stvari. A kada je terapija<br />
bila gotova, ponovno sam mislio na svoju majku koja je rekla da je prošlost<br />
prošlost. Tu se više ništa ne može - moraš gledati naprijed, moj dječače!<br />
Pomislio sam da ona ne samo da nije bila u pravu već se veza između stvari<br />
činila upravo suprotnom od onoga što je rekla.
"...SVE VIDIM U ISJEČCIMA.<br />
SLIKU SVOJIH MALIH BIJELIH<br />
RUKU KOJE SE U PANICI<br />
POKUŠAVAJU DRŽATI ZA NASLON<br />
ZA GLAVU DOK ME OTAC<br />
PONOVNO IZVLAČI IZ AUTA. OVAJ<br />
PUT ME SNAŽNIJE BACA NA TLO..."<br />
Prošli događaji i dalje su luidni, promjenjivi. Kao kada uroniš u vodu i<br />
shvatiš da ne možeš dva puta ući u istu rijeku. To su prošli životi, i možda jest<br />
u našoj moći da ih promijenimo, samo ako tu i tamo bacimo pogled u tom<br />
smjeru. Budućnost mi se sve više čini zacementirana, već odlučena zbog stvari<br />
koje su nam se dogodile. Jer svatko je od nas karika u generacijskom lancu,<br />
malo vozilo kroz koje otrov treba proći kako bi se prenio na iduću. Put je već<br />
odlučen, idemo tamo gdje on želi.<br />
(Tekst je originalno objavljen na LitHubu. S engleskoga ga je prevela<br />
Antonija Handabaka)<br />
PRAVA ZA ROMAN "BRAĆA"<br />
PRODANA SU U 33 ZEMLJE<br />
ALEX SCHULMAN rođen je 1976. u okrugu Skåne na jugu Švedske, a<br />
odrastao u Stockholmu. Izgradio je uspješnu karijeru kao novinar, bloger,<br />
televizijski i radijski voditelj, a producirao je i nekoliko kazališnih predstava.<br />
Od 2012. godine vodi najpopularniji švedski podcast Alex & Sigge s nekoliko<br />
stotina tisuća slušatelja tjedno.<br />
Schulman je svoju prvu knjigu Skynda att älska (Žuri s ljubavlju), posvećenu<br />
pokojnom ocu, novinaru i televizijskom producentu Allanu Schulmanu,<br />
objavio 2009. Drugu knjigu Att vara med henne är som att springa uppför<br />
en sommaräng utan att bli det minsta trött (Biti s njom), koja govori o<br />
njegovoj supruzi, objavljuje 2011. godine. Njegova treća knjiga Glöm mig<br />
(Zaboravi me) govori o odnosu s majkom alkoholičarkom, a u Švedskoj je bila<br />
knjiga godine 2017.<br />
U studenom 2018. objavljena je njegova četvrta knjiga Bränn alla mina brev<br />
(Spali sva moja pisma) koja je dobila jednoglasnu pohvalu čitatelja i kritike.<br />
Provela je pet uzastopnih tjedana na prestižnoj ljestvici kritičara u najvećim<br />
švedskim dnevnim novinama Dagens Nyheter.<br />
Svojom petom knjigom i prvim romanom Braća (Överlevarna), objavljenim<br />
2020. godine, Schulman je debitirao na međunarodnoj sceni. Prava za<br />
ovaj roman prodana su u 33 zemlje a upravo je objavljen na hrvatskom u<br />
izdanju Proila.<br />
Viktor<br />
Vresnik<br />
VRESNIKOVA<br />
INVENTURA<br />
KIJEV KAO PREDGRAĐE GILEADA I<br />
NOVI ŽIVOT "SLUŠKINJINE PRIČE"<br />
Pobijedit ćemo ih, očistit ćemo zemlju, posljednje je što vidimo da<br />
govori Robert Duvall kao Komandant u ilmu "Sluškinjina priča". U<br />
stvarnosti, onoj ilmskoj, već je mrtav, riječi dolaze s TV ekrana, kao<br />
poruka ucviljenoj naciji. Volker Schlöndorf snimio je "Sluškinjinu<br />
priču" 1990. prema istoimenoj distopijskoj knjizi Margaret Atwood,<br />
objavljenoj pet godina ranije. Ne nevažno, scenarij mu je napisao Harold<br />
Pinter, jedan od najmračnijih europskih dramatičara, nobelovac (2005.) i<br />
čovjek čija je predstava, koja je uključivala kamenovanje bebe u kolicima,<br />
uzdrmala i zagrebačku kulturnu scenu kasnih šezdesetih.<br />
Margaret Atwood i njezine "Sluškinjine priče" (i još mnogočega) sjetio<br />
sam se ponovno kada je početkom travnja objavljeno da je Atwood dobila<br />
godišnju Hitchensovu nagradu, priznanje koje zajednički dodjeljuju<br />
njujorška Zaklada Dennis i Victoria Ross i mjesečnik Atlantic, "autoru ili<br />
novinaru čiji rad odražava predanost slobodnom izražavanju i istraživanju,<br />
raspon i dubinu intelekta, te spremnost da traga za istinom, bez obzira na<br />
osobne ili profesionalne posljedice". Nagrada je nazvana u čast pokojnog<br />
Christophera Hitchensa, pisca čija je karijera bila rijedak, ako ne i jedinstven<br />
izraz tih kvaliteta.<br />
Atwood, kao ni Hitchens (a ni Pinter) nikada nije oklijevala reći što joj<br />
je na umu, pri čemu se ne zamara pokušajima da svoj rad učini ugodnim<br />
publici. "Sluškinjina priča", distopijski roman o nekoj budućoj totalitarnoj<br />
Americi, vratila se u fokus javnosti izbornom pobjedom Donalda Trumpa,<br />
kada se probudio privremeno uspavani strah od mogućeg skorog američkog,<br />
a onda i općenito zapadnog, zaokreta prema totalitarizmu. U SAD-u su<br />
2017. bile najprodavaniji roman, a onda je scenarist i producent Bruce<br />
Miller za Disneyjev streaming kanal Hulu uspio nemoguće: od 280 stranica<br />
knjige napravio je TV seriju, koja se protegla na četiri sezone i pokupila sve<br />
važne nagrade. Ima neke hitchensovske ironije u tome da je baš Disney,<br />
korporativno carstvo sladunjavosti, zagrizao u zastrašujuću moru koju nam<br />
najavljuje Atwood.<br />
Margaret Atwood je<br />
upravo dobila<br />
Hitchensovu nagradu.<br />
Ima neke hitchenovske<br />
ironije u tome da je<br />
Disney - njegov<br />
streaming kanal Hulu -<br />
zagrizao u zastrašujuću<br />
moru "Sluškinjine priče"<br />
Atwood je Kanađanka, što<br />
je svrstava u sjevernoameričke<br />
autore, ali i, unatoč tome što je<br />
primarno pjesnikinja, jasno odvaja<br />
od verbalnog vatrometa većine<br />
autora odraslih u SAD-u. Hitchens<br />
je, s druge strane, bio upravo<br />
to: čovjek za vatrenu raspravu.<br />
Britanac s američkom adresom<br />
i državljanstvom, kolumnist i<br />
govornik na obje strane Atlantika,<br />
spektakularni polemičar, koji je,<br />
jednom kada je shvatio vlastitu<br />
svadljivu prirodu, odlučio da ga<br />
nitko nikada neće uhvatiti da je u<br />
džihad krenuo bez dovoljno čvrstih argumenata. Bilo da je riječ o instituciji<br />
crkve (kojoj je kao zakleti nevjernik negirao pravo utjecaja), zloj politici<br />
Henryja Kissingera, eksperimentalnoj analizi CIA-i omiljene metode mučenja<br />
utapanjem (on je bio subjekt), a onda i kada je u seriji kolumni za Vanity Fair,<br />
kamo ga je doveo njegov kanadski prijatelj Graydon Carter, do samog kraja<br />
pisao kroniku vlastitog umiranja, hladno, kirurški precizno, bez milosti prema<br />
pacijentu koji je, živući kao što je on živio, ne odričući se vatrene svađe,<br />
hotelske hrane, duhana i alkohola, vjerojatno zaslužio što ga je dočekalo.<br />
Nedavno sam ga se sjetio gledajući neku televizijsku debatu u samom korijenu<br />
ubijenu svim oblicima korektnosti. Šteta što ga nema, možda bi nam otvorio<br />
vrata prema slojevitijem razumijevanju stvarnosti.<br />
Kada u "Sluškinjinoj priči" Komandant sluškinji Kate tumači pozadinu<br />
novog, totalitarnog društvenog sustava u Gileadu, on govori o nužnosti<br />
čišćenja zajednice. Svi su si uzeli prevelika prava, kaže, građanske udruge,<br />
homoseksualci, crnci, žene…<br />
Tako to svima nama danas u stvarnom životu objašnjava Timofej Sergejcev,<br />
kolumnist i analitičar ruske državne agencije RIA novosti: "Kolektivni Zapad je<br />
dizajner, izvor i sponzor ukrajinskog nacizma. Ukrajina ne smije zadržati svoje<br />
ime nakon što je Rusija oslobodi od nacističkog režima, narodne republike<br />
stvorene na teritoriju slobodnom od nacizma moraju ovisiti o Rusiji ekonomski,<br />
vojno i organizacijski, a stanovnici denaciicirane Ukrajine ne smiju se etnički<br />
deinirati kao Ukrajinci. Uvjeti denaciikacije nikako ne mogu biti kraći od jedne<br />
generacije, koja se u uvjetima denaciikacije mora roditi, odrasti i sazreti."<br />
Šteta što nema Hitchensa da napiše odgovor. Margaret Atwood aktivirala se<br />
na Twitteru. "Sluškinjina priča" dobiva novo čitanje.<br />
23<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.
24<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
SEBASTIAN MEISE:<br />
ZA POTREBE SVOG FILMA RAZGOVARAO SAM<br />
S LJUDIMA KOJI SU DOISTA BILI U ZATVORU<br />
ZBOG SVOJE SEKSUALNE ORIJENTACIJE<br />
piše: Tena Šarčević<br />
Foto Proimedia<br />
Postoji jedna divna stara bečka kavana, koja je na<br />
glasu kao gay mjesto. Tamo uvijek ima starijih<br />
parova, koji se rijetko druže s mladima, sjede u kutu,<br />
staloženo promatraju. Razgovarao sam s nekima od<br />
njih koji su bili zatvoreni. Bili su itekakve žrtve. No<br />
ono što je svima njima zajedničko, bez obzira na to<br />
kakva bila njihova priča, jest to da svi u sebi nose<br />
fascinantnu količinu ponosa - govori redatelj<br />
Film "Konačna sloboda", redatelja<br />
Sebastiana Meisea, fascinantna je,<br />
kompleksna, višeslojna i moćna priča. Ona<br />
počinje mučno, i takva je tijekom cijelog<br />
trajanja ilma. Ona ljuti, pa i razbješnjuje,<br />
svakako rastužuje, no oni koji su na pravoj<br />
strani priče, u njoj će naći toplinu, unatoč<br />
hladnoj atmosferi i vlazi zatvorskih zidova<br />
koja bazdi i kroz ekran.<br />
Okosnica radnje može se svesti na jedan broj - 175 - koji je u razdoblju<br />
tijekom i nakon II. svjetskog rata označavao prijestup zbog kojeg se završavalo<br />
u zatvoru - homoseksualnost.<br />
Protagonist ilma zove se Hans, a utjelovljuje ga maestralni glumac Franz<br />
Rogowski, na glasu kao ponajbolji njemački glumac. On nakon izlaska iz logora<br />
više puta završava u zatvoru radi činjenice da spava s muškarcima. Izgladnjen<br />
i oslabljen, u zatvoru trpi batine i stoički podnosi svako nasilno bacanje u<br />
tamnicu. No u toj tmini, on je i iza rešetaka onaj koji drugima pruža ljudsku<br />
utjehu, utažuje im potrebu za ljudskim dodirom. Potreba je to protiv koje<br />
malo tko može, postajat će sve jasnije kako se ilm bliži kraju.<br />
Razgovarali smo s redateljem Sebastianom Meiseom, koji je s ovim ilmom<br />
bio u utrci za Oscara za najbolji strani ilm, koji je dobitnik Nagrade žirija u<br />
programu Izvjestan pogled prošlogodišnjeg Cannesa, kao i nagrade Zlatna<br />
kolica za najbolje dugometražno ostvarenje na prošlogodišnjem Zagreb Film<br />
Festivalu, a sada se natječe i za europsku ilmsku nagradu publike LUX. Uz<br />
njega, u užem su izboru i "Quo vadis, Aida" Jasmile Žbanić i "Bijeg" (originalno<br />
"Flee") Jonasa Pohera. Ususret projekcijama ilmova, koji će se u organizaciji<br />
Zagreb Film Festivala tijekom travnja prikazivati u art kinima diljem Hrvatske,<br />
Sebastian Meise ispričao nam je pozadinu stvaranja svojeg ilma, za koji se<br />
nesumnjivo može reći da je remek-djelo.<br />
No on to nije isključivo zbog kinematografske, nego i zbog društvene<br />
dimenzije koju uradak ima. Meise je njime ukazao na sasvim zaboravljen dio<br />
europske povijesti. Zloglasni članak 175 bio je gotovo potpuno zaboravljen.<br />
Premda su neki od onih koji su radi njega završavali u zatvoru, još uvijek živi.<br />
- Nije mi bilo teško naći ljude koji su to proživjeli. Berlin ima gay muzej, za<br />
potrebe postava radili su intervjue s nekima od tih ljudi. Otamo sam počeo<br />
svoju potragu i pripremu - počinje Meise. On živi u Beču. I u svojem je gradu<br />
našao sugovornike.<br />
- Postoji jedna divna stara bečka kavana, koja je na glasu kao gay mjesto.<br />
Tamo uvijek ima starijih parova, koji se rijetko druže s mladima, sjede u kutu,<br />
staloženo promatraju. Razgovarao sam s nekima od njih koji su bili zatvoreni.
"Konačna sloboda"<br />
snimana je u<br />
pravim zatvorima<br />
u nekadašnjoj<br />
Istočnoj Njemačkoj,<br />
što je pridonijelo<br />
autentičnosti ilma.<br />
Foto Proimedia<br />
25<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
Konačna sloboda Flee Quo Vadis, Aida?<br />
Bili su itekakve žrtve. No ono što je svima njima zajedničko, bez obzira na to<br />
kakva bila njihova priča, jest to da svi u sebi nose fascinantnu količinu ponosa<br />
- govori redatelj.<br />
To mu je, kaže, bila polazišna točka za ilm. Htio je oblikovati likove tako<br />
da se vidi da je jedino što im je preostalo to da žive svoj život. Hans, glavni lik,<br />
više se puta vraća u zatvor, a ni u ćeliji ne odustaje od toga da otvoreno iskaže<br />
svoju ljubav, prisnost.<br />
- Zatvor ništa ne mijenja. Tamo si radi toga tko si. Kazna te ne može<br />
promijeniti. Ključ pod kojim živiš ne može okrenuti cijelu tvoju srž,<br />
egzistenciju. To je taj ponos, nemaš drugu mogućnost nego biti tko si. Pa,<br />
nije da su ti ljudi krali pa jednostavno odlučili prestati to raditi. Ipak, vodili su<br />
život označeni kao kriminalci. Bilo im je teško, bili su u opasnosti. Egzistencija<br />
im je bila ugrožena - kaže Meise.<br />
Zanimljivo je da se i u svojem ilmu "Outing", u kojem je protagonist pedoil<br />
koji se bori protiv svojih sklonosti, isto tako bavio seksualnošću. No nije<br />
seksualnost kao takva srž onoga što ga zanima, govori.<br />
- Stvar je u odmetništvu. U osjećaju da ne živiš u granicama. Recimo, u<br />
"Outingu" glavni lik nije regularan član društva, čak iako se on suzdržava od<br />
svojih poriva. On je izopačen. Ne pripada svojoj zajednici, ne pripada svijetu<br />
- kaže redatelj.<br />
U "Konačnoj slobodi" on doista nudi višestruke perspektive u pogledu na<br />
intimnost, konkretno na intimnost između muškaraca, no slika se, dakako,<br />
može promatrati i puno šire. U pokušaju da ne otkrijem previše o radnji,<br />
mogu reći da, osim Hansa, koji je homoseksualac po deiniciji, postoje i<br />
likovi koji su heteroseksualni, no nakon dugog perioda zatvorenosti ipak se<br />
upuštaju u homoseksualne odnose. Česta je to pojava na ilmu, ali i u takvim<br />
uvjetima u životu.<br />
- Zatvorenici koji su dugo tamo, jednostavno nemaju izbora. Svaki čovjek<br />
ima potrebu za intimom, prisnošću i nježnošću. Naravno da ti to nedostaje<br />
kad si zatvoren, primjerice, 20 godina. Toplina drugog ljudskog bića nešto je<br />
za čime teži svaka osoba. To je nešto na što su nam ukazali svi naši sugovornici<br />
s kojima smo se pripremali za ilm. Već je to pomalo i klišej, no doista je tako.<br />
Ekranizacije zbivanja u zatvoru često su okrutne i nasilne. No često se na tim<br />
mjestima događa i obrnuti proces. Utjehu od surove stvarnosti ljudi pronalaze<br />
jedni u drugima - kaže Meise.<br />
On je, zanimljivo je, ilm snimao u pravom zatvoru. Nije, dakle, iznajmio<br />
studio, težio je za autentičnošću, klaustrofobijom i skučenošću pravih ćelija.<br />
- U istočnoj Njemačkoj našli smo čak deset napuštenih zatvora, koji svi<br />
datiraju iz doba u kojem se odvija radnja ilma. Odabrali smo jedan, inzistirao<br />
sam na tome da snimamo na mjestu koje ima povijest. Veseli me kad uspijem<br />
povezati priču, koja je jednim dijelom imaginarna, s nečime što je opipljivo,<br />
stvarno. Brojne su se loše i gnjusne stvari odvile na tome mjestu, a kada<br />
dođeš tamo, s time se moraš direktno suočiti. Ne samo glumci, nego i cijeli<br />
tim sa snimanja - kaže redatelj, pa nastavlja: - Razgovarali smo o toj povijesti,<br />
promišljali o događajima... Mogli smo ih zamisliti i osjetiti. Takva lokacija<br />
nosi i određene limite, što je na kraju bilo vrlo zanimljivo, jer na neki način<br />
tako i ona sama stvara ilm. Ćelije su male, mizerne, pa smo imali reducirane<br />
mogućnosti. Studio bi deinitivno bio komfornija opcija, no odlučili smo se ići<br />
težim putem, i pokazalo se da je odluka bila dobra - kaže Meise.<br />
Raduju ga nagrade i nominacije za nagrade.<br />
- Naravno, sve mi to puno znači. Na svijetu je enorman broj kvalitetnih<br />
ilmova, tako da je velika stvar biti u izboru u kojem su najbolji. Pogledao sam<br />
i oba ilma koja su u konkurenciji za LUX, te je jedino što mogu reći to da sam<br />
iskreno počašćen - zaključuje redatelj.<br />
Inače, za ilmove se može glasati na službenim stranicama LUX-a, a tamo je i<br />
raspored svih projekcija, koje su, važno je spomenuti, besplatne.<br />
O ilmu "Quo vadis, Aida?" brojni sigurno već ponešto i znaju - što zbog<br />
toga što mu je tematika iznimno relevantna za naše područje i vrijeme, tako i<br />
jer se o njemu puno pisalo radi iznimnog uspjeha. "Bosna, 11. srpnja 1995. Aida<br />
je prevoditeljica za Ujedinjene narode u Srebrenici. Nakon što srpska vojska<br />
zauzme grad, Aidina obitelj, s tisućama drugih civila, traži utočište u kampu<br />
UN-a. Kao insider koji sudjeluje u pregovorima, Aida ima pristup ključnim<br />
informacijama koje treba prevesti. Kakva sudbina čeka njezinu obitelj i narod,<br />
spas ili smrt? Što da učini?", stoji u opisu ilma.<br />
"Flee" Jonasa Pohera Rasmussena se, pak, bavi životom Amina Nawabija,<br />
uspješnog 36-godišnjeg člana akademske zajednice, koji dvadeset godina<br />
skriva bolnu tajnu koja prijeti narušiti život koji je izgradio za sebe i svog<br />
budućeg muža. Amin svoju priču o nevjerojatnom putovanju djeteta izbjeglice<br />
iz Afganistana, prikazanu velikim dijelom tehnikom animacije, radi zaštite<br />
njegova identiteta, prvi put priča svojem bliskom prijatelju iz srednjoškolskih<br />
dana, redatelju Jonasu Poheru Rasmussenu. Ispričan kroz emotivne intervjue<br />
između Jonasa i Amina, "Flee" je priča o samospoznaji koja nam poručuje kako<br />
svoju budućnost možemo graditi samo ako se suočimo s prošlošću, i da dom<br />
možemo pronaći tek kada prestanemo bježati od onoga što uistinu jesmo.
26<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
Na fotograiji gore<br />
je pukovnik Archie<br />
Christie, prvi suprug<br />
Agathe Christie,<br />
snimljen u svojoj<br />
uniformi pilota oko<br />
1926. godine. Na<br />
slici lijevo je Agatha<br />
sa svojim terijerom<br />
Peterom Foto Proimedia<br />
AGATHA<br />
CHRISTIE<br />
U KANONU OMILJENE<br />
SPISATELJICE POSTOJI<br />
SAMO JEDAN<br />
NERIJEŠEN SLUČAJ. I TO<br />
NJEZINA VLASTITOG<br />
NESTANKA<br />
Slavna britanska autorica krimića nestala je na 11<br />
dana 1926. godine. Nikada nije otkriveno gdje je bila u<br />
tom razdoblju. Ovaj misterij inspirirao je brojne autore,<br />
a početkom godine objavljen je i roman "The Christie<br />
Affair" Nine De Gramont koji će uskoro izaći i u<br />
hrvatskome prijevodu<br />
piše: Pavica Knezović Belan<br />
A<br />
gatha Christie nikada ne izlazi iz<br />
mode. Tome u prilog ne govori<br />
samo aktualna ekranizacija<br />
njezina romana "Smrt na Nilu"<br />
svježeg oskarovca Kennetha<br />
Branagha koji je 2017. godine<br />
ekranizirao i "Ubojstvu u<br />
Orient Expressu" i samome sebi<br />
povjerio ulogu Herculea Poirota.<br />
I prije su redatelji ekranizirali romane engleske majstorice krimića; Billy<br />
Wilder i Sidney Lumet tek su neki od njih. Da ne spominjemo nepreglednu<br />
gomilu televizijskih ilmova i serija napravljenih prema romanima<br />
obožavane autorice.<br />
O britanskoj spisateljici sada su u kratkom razdoblju objavljena i dva<br />
nova romana - "The Mystery Of Mr. Christie" Marie Benedict izašao je krajem<br />
2020. godine, a početkom ove godine dobili smo i "The Christie Afair" Nine<br />
De Gramont koja će u lipnju u hrvatskom prijevodu izaći u izdanju Stilusa.<br />
Oba naslova bave se istim događajem iz života Agathe Christie – njezinim<br />
nestankom u trajanju od 11 dana 1926. godine. Nikada se nije saznalo gdje je i<br />
kako uzrujana književnica provela tih desetak misterioznih dana.<br />
Pa se tako kaže da u kanonu Agathe Christie postoji samo jedan neriješen<br />
slučaj - i to upravo onaj koji je Christie sama proživjela, ali ne i napisala. Neki<br />
ga preuzetno uspoređuju i sa slučajem američkoga sindikalista Jimmyja Hofa<br />
koji je nestao 1975. godine i nikada nije nađen. Hofa je jedan od likova u<br />
ilmu "Irac" Martina Scorsesea iz 2019. godine i odavno je proglašen mrtvim<br />
iako njegov tijelo nikad nije nađeno. Christie je u trenutku nestanka imala 36<br />
godina i upravo je objavila roman "The Murder of Roger Ackroyd".<br />
A kako zvuči priča o nestanku Agathe Christie? U zimsko večer 3. prosinca<br />
1926. godine Christie je sjela za volan svog automobila, zelenog Morris<br />
Cowleyja, koji je kupila novcem od prodaje svog romana i odvezla se iz svog<br />
doma u predgrađu Londona. Svoju 7-godišnju kćer Rosalind, koja je spavala,<br />
ostavila je na brigu svojoj sluškinji. Kao i svog voljenog terijera Petera koji bi<br />
uvijek spavao kraj njezinih nogu dok bi pisala. Bila je odjevena u krzneni kaput<br />
i šešir, a sa sobom je ponijela samo aktovku. Možda se zaustavila - a možda i<br />
nije - u obližnjem selu Godalming kako bi zavirila kroz prozor prizemlja kuće<br />
gdje je njezin suprug, Archie Christie, bio gost za vikend. Toga je jutra Archie<br />
rekao svojoj ženi da želi razvod jer namjerava oženiti svoju ljubavnicu Nancy<br />
Neele, s kojom je uostalom, u idiličnoj seoskoj kući, i provodio taj vikend.<br />
Sljedećeg jutra, negdje oko osam sati, spisateljičin je automobil nađen
ZA KNJIŽEVNICOM JE<br />
ORGANIZIRANA JEDNA<br />
OD NAJVEĆIH<br />
POTRAGA U<br />
BRITANSKOJ POVIJESTI,<br />
A ZA NJOM JE TRAGAO<br />
I CONAN DOYLE<br />
u jarku kraj jezera poznatog pod imenom –<br />
Tihi bazen. U automobilu je pronađen njezin<br />
krzneni kaput. Trebalo je više od tjedan dana da<br />
se otkrije sudbina "Gospođe spisateljice", kako<br />
su je nazivale jedne dnevne novine, a potraga<br />
za Agathom Christie bila je jedna od najvećih<br />
potraga za nestalom osobom u britanskoj<br />
povijesti. Za njom su tragali policija, psi tragači,<br />
vojska volontera, kolege pisci krimića Dorothy<br />
L. Sayers i Arthur Conan Doyle koji je u pomoć pozvao i prijatelja okultista,<br />
pa čak i njezin suprug Archie Christie u pratnji njezina voljenog psića Petera.<br />
Književnica je na kraju nađena 13. prosinca u hotelu Harrogate, u Yorkshireu.<br />
No, misterij njezina nestanka nikad nije riješen. Agatha Christie je umrla<br />
1976. godine i nikada nije rekla ni riječi objašnjenja o tome što se zapravo<br />
dogodilo, nije ništa otkrila ni u svojoj autobiograiji. Zbog toga su generacije<br />
detektiva amatera, kritičara, ilmaša, biografa, romanopisaca – pokušali otkriti<br />
misterij nestanka Agathe Christie. Motivi su pronalaženi na sve strane; od toga<br />
da je to bila PR spletka koja je trebala samo povećati prodaju njezinih romana<br />
do toga da je bila omamljena nakon prometne nezgode koje je doživjela u<br />
svojem automobilu odnosno da je bila u suicidalnom raspoloženju iniciranom<br />
muževljevim zahtjevom za razvod i nedavnom smrću majke.<br />
O ovom slučaju je snimljen i ilm "Agatha" 1979. godine s Vanessom<br />
Redgrave, Dustinom Hofmanom i Timothyjem Daltonom, a tome je<br />
bila posvećena i jedna epizoda u Velikoj Britaniji izuzetno popularne<br />
serije "Dr. Who".<br />
Biografkinja Gillian Gill čija knjiga iz 1990. godine nosi jednostavan<br />
naziv "Agatha Christie" ponudila je tezu da se književnica u hotelu i spa u<br />
Harrogateu prijavila pod imenom Teresa Neele. I tako otkrila ime muževljeve<br />
ljubavnice - Neele - iako su prilike od nje očekivale diskreciju. No, iako<br />
je Christie bila sramežljiva, lako je se moglo, baš kao i njezine romane,<br />
podcijeniti. Što je uvijek greška.<br />
Nina de Gramont u svom novom romanu "The Christie Afair" elaborira<br />
što zapravo stoji iza njezinog nestanka - u psihološko napetom trileru u<br />
kojem veliku ulogu ima i druga žena - Nancy Neele - koja u romanu nosi naziv<br />
Nan O'Dea. Autorica sugerira kako bi bilo pogrešno podcijeniti ulogu druge<br />
žene u ovom slavnom nestanku. A nju opisuje kao podjednako domišljatu,<br />
pogonjenu tugom i porivom za moć kao što je bila i sama kraljica krimića. O'<br />
Dea se sa slavnom suparnicom nadmetala ne samo oko toga čiji će biti Archie,<br />
nego i oko toga čija će priča prevladavati. Rješenje misterije nestanka Christie<br />
autorica ovog romana – opisuje kritika – baš kao i sama majstorica krimića –<br />
čitateljima je sakrila točno ispred nosa.<br />
Glavna pripovjedačica romana je upravo Nan i ona je ovdje daleko od<br />
uloge pasivne ljubavnice. Naprotiv, ona otkriva kako je Archie na njezinom<br />
radaru bio godinama te kako je sama inscenirala njihov preljub. Priča je tako<br />
konstruirana da se izmjenjuju opisa dana i neposrednih sati koji su prethodili<br />
nestanku Agathe Christie s opisima prijašnjeg života Nan O'Dea u Irskoj i<br />
Londonu. U jednom trenutku se u priču uključuje i sveznajući pripovjedač<br />
koji opisuje pustolovine Agathe Christie tijekom dana njezinog nestanka – 3.<br />
prosinca i dana koji su uslijedili.<br />
Priča počinje 2. prosinca 1926. opisom kako je Christie umalo ulovila Archie<br />
i Nan u njegovom uredu u ljubavnom zagrljaju.<br />
"Archie me poljubio. Imao je okus po luli. Večeras će ići kući, svojoj ženi.<br />
Ako će plan koji sam tako pomno promislila ići kako treba, najbolje je da ga<br />
pošaljem k njoj razmišljajući o meni. Spužva natopljena sulfatom kinina – što<br />
sam dobila od svoje mlađe udane sestre - koja stoji poput čuvara u meni, štiti<br />
me od neželjene trudnoće."<br />
I dok je strast bila motiv mnogih zločina u romanima Agathe Christie, seks<br />
se nikada nije spominjao. No u ovom romanu obje junakinje, Nan i Agatha,<br />
okušaju se u svijetu novi seksualnih sloboda 1920-ih godina. No, glavni motiv<br />
u biograije Nan O'Dea je horor koji je preživjela nakon što je neudana ostala<br />
trudna i zarobljena u Magdaleninim praonicama, zloglasnim irskim ustanovama<br />
koje su vodile katoličke časne sestre. Tamo su radile "posrnule žene", a na<br />
njihovom radu je proitirala Crkva. Kroz ozloglašene praonice prošlo je 30.000<br />
žena koje ne samo što su tamo teško radile, nego su bile i zlostavljane.<br />
Na slici lijevo je automobil Agathe Christie koji je vozila večer prije<br />
svog nestanka 3. prosinca 1926. godine. U automobilu je pronađen<br />
njezin krzneni kaput. Na slici dolje je jezero Tihi bazen. Sumnjalo<br />
se da se Christie možda u njemu utopila. Posve dolje je naslovnica<br />
Daily Mirrora nakon što je omiljena autorica krimića ipak<br />
pronađena. Priča o njezinu nestanku završila je i na naslovnici<br />
New York Timesa (dolje) Foto Proimedia<br />
De Gramont se u svom prijašnjem romanu bavila Emily Dickinson.<br />
Zanimljivo – autorica je u intervjuima koje je davala u povodu objavljivanja<br />
knjige otkrila kako je napisala gotovo pola romana, a da prije toga nije<br />
pročitala nijednu knjigu Agathe Christie. Gledala je ilmove o njoj no tek<br />
kada je posložila konstrukciju romana – u kojoj je povezala dvije poznate<br />
priče – spisateljičin nestanak i Magdalenine praonice, primila se čitanja<br />
kanonskih krimića.<br />
U "The Mystery Of Mr. Christie" Marie Benedict je priču o nestanku<br />
slavne književnice napisala ispisujući dva ikcionalna dnevnika – Agathin,<br />
ali i dnevnik preljubnika Archieja. Christie je ovdje predstavljena kao žena<br />
rastrzana između svoje ambicije i onoga kako je naučena da se ponaša prema<br />
svome mužu. Pa su tako njezini pokušaji da zadrži Archieja - "vrati njegovu<br />
ljubav" - uglavnom patetični. Kroz Archijev dnevnik pak pratimo kako je išla<br />
dramatična potraga za njegovom nestalom suprugom.<br />
Bit će uskoro 100 godina od ovog dramatičnog događaja koji je izazvao<br />
pravu medijsku groznicu. Novine su spekulirale je li se spisateljica ubila, je li<br />
ju je možda dokrajčio suprug, pilot iz I. svjetskog rata. Conan Doyle je jednu<br />
njezinu rukavicu odnio vidovnjakinji ali – avaj – ni tu nije bilo pomoći. Priča je<br />
na kraju završila i na naslovnici New York Timesa.<br />
Na kraju se ispostavilo da je Agatha – pod imenom muževljeve ljubavnice<br />
Therese Neele - provela više od tjedan dana u elitnom odmaralištu Harrogate<br />
– u stanju, tvrdit će kasnije stručnjaci – psihičke rastrojenosti. Pa je tako<br />
plesala i zabavljala se ne prepoznajući uopće vlastite fotograije u novinama.<br />
Na kraju ju je prepoznao jedan od glazbenika iz lokalnog hotelskog orkestra.<br />
Christie se od svog nevjernog supruga razvela dvije godine kasnije i udala<br />
za arheologa Sir Maxa Mallowana. Nastavila je svoju uspješnu spisateljsku<br />
karijeru i nakon smrti ostavila samo jedan neriješen slučaj koji još uvijek<br />
raspiruje maštu brojnih autora i čitatelja.<br />
27<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.
28<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
O RECENTNOM FENOMENU PREDSTAVLJANJA IZLOŽBI ISKLJUČIVO AUTORICA<br />
U GETU NITKO<br />
NE POBJEĐUJE<br />
Vrijedi se poigrati idejom da izložbe koje predstavljaju<br />
isključivo autorice nisu ni posebno dobre niti posebno loše.<br />
Dopustimo si spuštanje koncepcijsko-estetskog garda<br />
priznajući si da su takve izložbe nužne jer i dalje živimo u<br />
civilizaciji duboko zatrovanoj logikom patrijarhata<br />
piše: Leila Topić<br />
Sophia Süßmilch, Self portrait as penis<br />
emoji, 2019 © Sophia Süßmilch (skroz<br />
gore), Paola Paredes, 2016 (desno), Laia<br />
Abril, PMS, aus der Serie: Menstruation<br />
Myths, 2018-2021 © Laia Abril
Luca Piscopo, Candy Oscuro:<br />
Apocalypse & Genesis, 2020 ©<br />
Luca Piscopo (lijevo) Pixy Liao,<br />
Experimental Relationship, 2014<br />
(desno) i Red Nails, aus der Serie /<br />
from the series: For Your Eyes Only,<br />
seit 2012 © Pixy Liao<br />
Feministička povjesničarka umjetnosti<br />
Linda Nochlin prije točno pedeset i<br />
jednu godinu postavila je teško, okrutno<br />
i veličanstveno pitanje: "Zašto nije bilo<br />
velikih umjetnica?" Evo i njezina ubojita<br />
odgovora: "Činjenica je da ne postoje<br />
ženski ekvivalenti za Michelangela ili<br />
Rembrandta, Delacroixa ili Cézannea,<br />
Picassa ili Matissea, pa čak ni, u vrlo novije<br />
vrijeme, za de Kooninga ili Warhola." Nastavila je objašnjavati zašto: "Greška<br />
(dragi povjesničari umjetnosti) nije u našim zvijezdama, našim hormonima,<br />
našim menstrualnim ciklusima ili našem nenastanjenom unutarnjem biću,<br />
nego u našim institucijama i našem obrazovanju… Sve što nam se događa od<br />
trenutka kada zakoračimo u svijet simbola, znakova i signala, sama naša ideja<br />
veličine i genija - povezana je s muškošću."<br />
Taj kristalno jasan odgovor dugo se kuhao ispod poklopca vizualne <strong>kulture</strong>,<br />
promiješan sporadičnim akcijama umjetničkog kolektiva "Guerrilla girls"<br />
koje neumorno ukazuju na rodnu asimetriju u muzejima. Tek odnedavno,<br />
galvanizirano medijskom sveprisutnošću #metoo pokreta, pitanje "zašto<br />
nema (velikih) umjetnica?" postalo je glavno jelo umjetničkih institucija.<br />
Statistike govore da su u posljednjih nekoliko godina javni muzeji počeli<br />
ispravljati rodnu neravnotežu u svojim zbirkama. Primjerice, kada je londonski<br />
Tate Modern 2016. predstavio novo arhitektonsko proširenje, ravnateljica<br />
Frances Morris posvetila je polovicu novog galerijskog prostora umjetnicama,<br />
povećavši postotak izloženih autorica u muzeju sa 17% na 36%. Usto, 2020.<br />
najoglašavanija izložba ovoga muzeja bila je velika retrospektiva Dore Maar, a<br />
i prošle su godine Tateom dominirale samostalne izložbe Paule Rego, Lubaine<br />
Hamid, Yayoi Kusame ili Sophie Taeuber-Arp.<br />
Europski muzej moderne umjetnosti u Barceloni priredio je međunarodnu<br />
izložbu "Žene slikaju" predstavljajući radove sedamdeset i osam autorica, dok<br />
se pariški Beaubourg hvalio izložbom "Žene u apstrakciji" koja se usredotočila<br />
na karijere umjetnica koje su bile neopravdano prešućene iz kanona povijesti<br />
umjetnosti. I na domaćem terenu 2020. Jasminka Poklečki je u Umjetničkom<br />
paviljonu predstavila izložbu "Zagreb - grad umjetnica", pokazujući isključivo<br />
radove autorica, a Nacionalni muzej moderne umjetnosti upravo je zatvorio<br />
izložbu "Hrvatske umjetnice pozdravljaju Kiki Smith". Niz se nastavlja i<br />
planiranom izložbom "Vidljive" kustosice Muzeja suvremene umjetnosti<br />
Martine Munivrane kojom želi problematizirati nisku zastupljenost umjetnica<br />
u muzejskim zbirkama čija su djela, usprkos visokim umjetničkim dosezima,<br />
nedovoljno vidljiva.<br />
Na nedavno otvorenoj najvećoj prezentaciji komercijalne suvremene<br />
umjetnosti u regiji, bečkom sajmu Spark Art, jedan od ambicioznijih programa<br />
bila je izložba "Fotografkinje u fokusu" kustosica Bettine Leidl i Marieke<br />
Wiegel. Izložba prilično pretenciozno u središte kustoske pripovijesti stavlja<br />
rod kao ishodište pripovijesti o fotograiji. Međutim, je li izložbena strategija<br />
"izlažimo samo umjetnice" kvalitetna, dobra i emancipirajuća praksa? Je li,<br />
primjerice, Julije Knifer bio "muški" umjetnik? Usuđujemo li se napisati da je<br />
Nina Ivančić "ženska" umjetnica?<br />
U biografskoj knjizi naslovljenoj "Velikodušna vizija" o stvaralaštvu<br />
slikarice Elaine de Kooning navodi se da je pitanje "Kako je Bill?" Elaine<br />
de Koonig izluđivalo. Ta naizgled nevina konverzacijska ljubaznost sažima<br />
doživotno nezadovoljstvo Elaine de Kooning načinom na koji je interpretacija<br />
njezine umjetnosti uporno oblikovana kroz kvaliikaciju "supruge Williama<br />
de Kooninga". U istom se djelu navodi anegdota sa zabave na kojoj su nju i<br />
drugu slikaricu, Joan Mitchell, pitali: "Što vi umjetnice mislite…?" Mitchell je<br />
prekinula stereotipnu diskusiju riječima: "Elaine, dovraga, idemo odavde!"<br />
Upravo odlazak iz geta čijem stvaranju svjedočimo s izložbenim<br />
koncepcijama temeljenim na rodnoj pripadnosti jest vjerojatno najbolja<br />
izlazna strategija za osviještene umjetnice. Istina je, izložbe isključivo<br />
umjetnica suočavaju se s rizikom daljnjeg getoiziranja autorica. Takve izložbe<br />
često ostavljaju kanon neupitnim jer su nerijetko doprinosi umjetnica<br />
ograničeni na potkategoriju "ženske povijesti umjetnosti". Međutim, kako<br />
bi se proširio kanon, valja predstavljati umjetnice mjereći ih istim aršinom<br />
koji koristimo za opisivanje umjetnika. Ali prihvaćanjem ovog kvalitativnog,<br />
standardiziranog pristupa - utemeljenog, primjerice, na konceptu talenta -<br />
povjesničarke umjetnosti riskiraju reproducirati ideološki opresivnu praksu<br />
koja ne prepoznaje sustave ugnjetavanja koji su spriječili žene da postanu<br />
umjetnice, odnosno poznate i otkupljivane umjetnice.<br />
Nedovoljna zastupljenost određenih društveno-ekonomskih skupina u<br />
umjetnosti ne ovisi o njihovu nedostatku talenta, tvrdi Linda Nochlin, nego<br />
se prati do društvenih i ideoloških institucija (briga za djecu, obiteljski odnosi<br />
ili dostupnost obrazovanja) koje stvaraju sistemske društvene nejednakosti.<br />
Kustoski pristup koji teži uključivanju i ponovnom pisanju feminističke<br />
povijesti umjetnosti trebao bi umjesto toga razotkriti ideološki elitizam<br />
kanona koji ne ovisi o "talentu" umjetnika/ca, već o povoljnim društvenokulturnim<br />
uvjetima, o onim privilegiranima i zakinutima. Osim toga,<br />
privremene izložbe mogu biti problematične jer postižu efemeran učinak<br />
UMJETNICE SU BILE PONIŽAVANE<br />
NA BEZBROJ NAČINA. CLEMENT<br />
GREENBERG, ALFA I OMEGA<br />
MODERNISTIČKOG KANONA, IZ<br />
POZICIJE NEUPITNOG AUTORITETA,<br />
OBJAŠNJAVAO JE APSTRAKTNOJ<br />
SLIKARICI GRACE HARTIGAN DA SU<br />
NJEZINE SLIKE 'ODVEĆ ISPOLIRANE'.<br />
TO JE ONO ŠTO DANAS NAZIVAMO<br />
MANSPLAINING<br />
na feminističku borbu za inkluziju bez ikakvog dugotrajnog utjecaja poput<br />
akvizicije žena ili nebinarnih umjetnica/ka u muzejske zbirke.<br />
S druge pak strane, umjetnice su tijekom desetljeća bile ponižavane na<br />
bezbroj načina. Modernistički su kritičari, kustosi ili povjesničari umjetnosti<br />
ustvrdili da žene slikaju "drugačije" od muškaraca, samo da bi tu speciičnost,<br />
potom, proglasili inferiornom. Slikarice druge polovice prošlog stoljeća bile<br />
su deinirane kao kontrolirane, časovite i odveć osobne. Clement Greenberg,<br />
alfa i omega modernističkog kanona, iz pozicije neupitnog autoriteta<br />
objašnjavao je (to je ono što danas nazivamo mansplaining) apstraktnoj<br />
slikarici Grace Hartigan o tome kako su njezine slike "odveć ispolirane".<br />
Naime, Pollockova slavna izjava "Ja sam priroda" artikulirala je ideju da su<br />
slikari "divlji, sigurni i sposobni krotiti vanjske sile". Iz tih su ideja nastale<br />
značenjske opreke poput "visoko/nisko", "suho/vlažno", "osobno/univerzalno"<br />
ili "izvanjsko/unutrašnje". U tim susretima između navodnih ženskih i muških<br />
esencija muškarac obično pobjeđuje, uvijek je prvi član opreka vrijednosno<br />
dominantan. Naime, kritičarke sumnjaju i propituju, a kritičari znaju: osobno<br />
nije univerzalno, izvanjska pojavnost ne propituje unutrašnji život, priroda<br />
ne sumnja u sebe.<br />
Stoga je dobro došla ideja da između koncepta "samo autorice" i bijega iz<br />
"igrališta" namijenjenog isključivo umjetnicama postoji i treći put. Naime,<br />
vrijedi se poigrati idejom da izložbe što predstavljaju isključivo autorice nisu<br />
ni posebno dobre niti posebno loše. Dopustimo si spuštanje koncepcijskoestetskog<br />
garda priznajući si da su takve izložbe jednostavno nužne jer i dalje<br />
živimo u civilizaciji duboko zatrovanoj logikom patrijarhata. Jedini način<br />
da dobijemo izložbenu rodnu simetriju u muzejima jest da umjetnici izlažu<br />
rjeđe, a umjetnice češće, odnosno da otkupljujemo radove autorica težeći<br />
pravednoj rodnoj reprezentaciji unutar kolekcija. Povjesničari umjetnosti,<br />
kustosi, kritičari i umjetnici će razumjeti. Sudeći po globalnim izložbenim<br />
trendovima, čini se da nemaju izbora.<br />
29<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.
PRIJE 40 GODINA<br />
BEOGRADSKI IDOLI<br />
OBJAVILI SU SVOJ<br />
PRVI ALBUM<br />
"Odbrana i<br />
poslednji<br />
dani"<br />
piše: Jonathan Bousield<br />
snimke: Goranka Matić<br />
Bila je to ploča koja govori da je sve moguće,<br />
pa tako i miješati religiju i rock'n'roll
Beogradska<br />
fotografkinja Goranka<br />
Matić, koja nam je<br />
ustupila fotograije za<br />
ovu temu, proslavila se<br />
upravo snimkama Idola
32<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
Članovi benda odijevali su se poput likova iz tinejdžerskih ilmova šezdesetih<br />
godina. Imali su dva vrlo različita frontmena: dječački prezgodnoga gitarista<br />
Vladu Divljana i na klavijaturama Srđana Šapera. I vrlo visoki Nebojša Krstić<br />
stajao je pred mikrofonom. Basist Zdenko Kolar i bubnjar Kokan Popović bili<br />
su tu da pomognu kako bi sve muzički funkcioniralo<br />
Krajem osamdesetih od nekoga sam<br />
dobio kazetu jugoslavenske rock<br />
muzike. Na njoj nije ništa pisalo, pa<br />
sam slušao naslijepo, ne znajući ni<br />
imena pjesama ni izvođača. Bila je<br />
to vrlo neobična mješavina u kojoj<br />
se pankerska energija isprepletala s<br />
provalama sint-popa i tragovima ska<br />
muzike, s osjećajnim i melodičnim<br />
baladama, ali i vrlo agresivnim rifovima metalaca preko kojih se provlačila<br />
muzika nalik pjevu iz pravoslavnih crkava. Traka je zvučala kao snimka više<br />
različitih bendova, kao intrigantna mješavina nasumice odabranih primjera s<br />
vibrantne jugoslavenske scene novog vala o kojoj sam već toliko toga čuo.<br />
Tek sam poslije nekoliko godina otkrio da je kazeta koju sam slušao<br />
bila album "Odbrana i poslednji dani" beogradskog benda VIS Idoli, izdan<br />
u proljeće 1982. Već dosta dugo taj album nosi reputaciju "najboljeg<br />
jugoslavenskog albuma svih vremena", koju je stekao temeljem ankete među<br />
kritičarima magazina Džuboks još 1985. godine. Tu svoju poziciju album<br />
nije izgubio ni u sličnoj anketi iz 2005. hrvatskog izdanja magazina Rolling<br />
Stone, a četrdesetu godišnjicu izlaska albuma obilježilo je vinilno reizdanje<br />
Croatia Recordsa, nasljednika etikete Jugoton uz koju su Idoli u ono doba bili<br />
vezani ugovorom.<br />
Tada mi se učinilo da je ta muzika nedostajuća spona između bendova<br />
Wire i The Pixies koje sam u to vrijeme slušao. (Glazbu obično opisujemo<br />
uspoređujući je s onim što nas u danom trenutku zaokupljuje - nisam siguran<br />
da bih je i danas opisao na isti način.) I ta mi se kazeta iz Jugoslavije nije<br />
činila ništa manje zanimljivom, niti mi je zvučala manje inovativno od bilo<br />
čega što je u to isto vrijeme dolazilo iz Leedsa, Liverpoola ili Glasgowa. Bio<br />
je to samo još jedan primjer za način na koji su bendovi s margine hvatali<br />
priključak, uzimali maha i ostavljali vlastiti trag u onome što su London i New<br />
York već pokrenuli.<br />
Jedna od osoba koja se sjeća snažnog odjeka tog albuma kad se on pojavio<br />
veteran je muzičke kritike koji već dugo prati beogradsku scenu, Petar<br />
Janjatović. "Idoli su mi od samog njihova nastanka bili omiljen sastav, tako<br />
da sam "Odbranu" očekivao s nestrpljenjem. Čuo sam je odmah jer mi ju je<br />
press služba Jugotona poslala maltene prije nego što se pojavila u prodaji. Ne<br />
mogu se sad praviti pametan pa tvrditi kako sam na prvo slušanje shvatio da<br />
je na gramofonu ploča koja će mi i 40 godina poslije biti jedna od najdražih.<br />
Naravno, odmah sam se zalijepio za Divljanove balade, a pjesme kao "Nemo",<br />
"Moja si" i "Poslednji dani" postupno sam savladavao. Trebalo se probiti kroz<br />
njihove guste muzičke i tekstualne slojeve."<br />
Bio je to album koji je želio proširiti poetiku izražavanja novog vala. Bilo je<br />
tu pjesama o ljubavi i tulumarenju, ali i o rođenju i smrti, kao i o nedoumicama<br />
o spolnom identitetu. Bilo je tu pjesama koje su bile politički škakljive, no i<br />
onih koje su vrlo jasno bile duhovne naravi. Iako je naslovnica ploče vukla na<br />
apstrakciju, zapravo se radilo o povećanom detalju s halje svetog Nikole. Naziv<br />
albuma bio je ispisan stiliziranim, pomalo arhaičnim ćiriličnim slovima.<br />
I u muzičkom smislu i svojim tekstovima taj je album i dalje najzaokruženiji<br />
proizvod nastao na jugoslavenskoj novovalnoj sceni. "U okviru jugoslavenskog<br />
novog vala", nastavlja Janjatović, "Idoli su imali vrlo izdvojeno mjesto. Šarenilo<br />
tema i žanrova je najviše na to utjecalo. Imali su osobenu intelektualnu<br />
crtu, ali su u isto vrijeme njegovali zdravu zajebanciju (na primjer, pjesme<br />
"Gdje si sad cica maco" ili "Igrale se delije"). Odnos prema drugim kreativnim<br />
djelatnostima u njihovoj muzici bio je sličan kao i kod Haustora."<br />
Od samog početka karijere VIS Idole se smatralo medijski osviještenim<br />
manipulatorima koji su svaku svoju pjesmu tretirali kao eksperiment u<br />
okvirima pop-<strong>kulture</strong>. A znali su i kako da budu kontroverzni. Njihov prvi<br />
singl (koji je u dodatku, kao poklon, izdao časopis Vidici) "Retko te viđam<br />
sa devojkama" ciljao je na temu homoseksualizma, iako je sam bend u to<br />
vrijeme tvrdio da pjesma govori o dečkima koji su bili prestidljivi da se<br />
obrate djevojkama. Njihov prvi službeni singl (također i njihov prvi i najveći<br />
Los mundos de Morfeo<br />
no escapan al abrazo de<br />
la industria: la oferta<br />
global de pijamas<br />
creció en 2017 un 18,8%<br />
(más que la categoría<br />
deportiva), según<br />
hit) "Maljčiki" bio je sarkastičan komentar na temu sovjetskog komunizma<br />
i rusoilije koja je još uvijek postojala među starijim članovima partije -<br />
sovjetska ambasada čak je uložila službeni prosvjed. A tu je bila i ozloglašeno<br />
vulgarna, vrckava ljubavna pop-balada "Malena" s nezaboravnim refrenom<br />
"želim da fukam te".<br />
Bend je bio vrlo uspješan i u vlastitoj prezentaciji. Članovi benda odijevali<br />
su se poput likova iz tinejdžerskih ilmova šezdesetih godina. A činjenica<br />
da su imali zapravo dva vrlo različita frontmena, dječački prezgodnoga<br />
gitaristu Vladu Divljana i na klavijaturama Srđana Šapera, koji je sa svojim<br />
naočalama izgledao kao školski štreber, činila ih je jedinstveno vizualno<br />
raspoznatljivima. Tome je pridonosio i vrlo visoki Nebojša Krstić koji je stajao<br />
pred mikrofonom i, doduše, nije izvodio bogznašto, ali je bio i te kako vidljiv.<br />
Basist Zdenko Kolar i bubnjar Kokan Popović bili su tu da pomognu kako bi<br />
sve muzički funkcioniralo.<br />
Prvi album Idola bio je zapravo mini-album. Na njemu je bilo šest<br />
pjesama koje su se vrtjele na 45 okretaja i nastao je kao pop-album, ali bend<br />
nije bio zadovoljan jer na njemu nisu uspjeli pokazati i svoju agresivniju<br />
stranu. "Nakon našeg prvog mini-albuma bilo je važno da snimimo nešto<br />
ambicioznije, složenije, manje u maniri popa", rekao mi je iz Beograda drugi<br />
vođa benda Srđan Šaper. ""Odbrana" nam je dala priliku da budemo drugačiji.<br />
Imali smo osjećaj da je pred nama izazov, da imamo priliku napraviti nešto<br />
novo. I bili smo svjesni da smo dio povijesnog trenutka muzičkog razvoja i<br />
Jugoslavije i cijele Europe."<br />
Ono što je jasno signaliziralo kulturalne pretenzije benda bilo je ime<br />
albuma. "Odbrana i poslednji dani" bio je naslov romana srpskog književnika<br />
Borislava Pekića, a naziv je namjerno izabran da bi novi album dobio rainirani,<br />
književni pečat. "Nebojša Krstić i ja bili smo veliki Pekićevi obožavatelji",<br />
objašnjava Šaper. "Isprva smo htjeli da se album zove po njegovoj knjizi<br />
"Uspenje i sunovrat Ikara Gubelkijana". No ja sam mislio da nitko ne bi shvatio<br />
o čemu se radi, pa sam umjesto toga predložio "Odbranu"."<br />
No, bilo bi pogrešno misliti da je "Odbrana" nekakav konceptualni album<br />
koji se naslanja na priču iz Pekićeve knjige. Riječ je o svojevrsnoj manipulaciji<br />
Pekićem kako bi se album prikazao konceptualnim, iako to u stvarnosti nije<br />
tako. "Pjesme nisu imale nikakve veze s knjigom. Trebao nam je samo jaki<br />
naziv". Dvije pjesme s albuma ("Odbrana" i "Poslednji dani") preuzele su svoje<br />
nazive iz naslova knjige, ali sadržajno ne slijede Pekićevu priču.<br />
Šaper priča da im je Pekić dao svoj blagoslov nekoliko godina nakon što<br />
su već izdali album. "Pekić je osamdesetih živio u Londonu i nije dolazio<br />
u Srbiju sve do 1990. Jednom smo ga prilikom sreli i tada nam je rekao da<br />
nema ništa protiv."<br />
Stvaranju stanovite mitomanije oko albuma pridonijelo je i neuobičajeno<br />
dugo vrijeme potrebno da ga dovrše - iako je to imalo više veze s<br />
fragmentiranim načinom na koji su se odvijali termini za snimanje nego s<br />
ukupnom količinom vremena koje su doista proveli u studiju. "Počeli smo u<br />
listopadu '81. i završili u siječnju ili veljači sljedeće godine", nastavlja Šaper.<br />
"Nismo sve to vrijeme proveli u studiju, stalno smo imali neke prekide. Na<br />
primjer, snimali bismo dva, tri dana, a onda bismo imali pauzu od dva mjeseca.<br />
Album je sniman u Zagrebu, pa smo stalno išli amo-tamo. Album smo miksali<br />
sami, mi iz benda, što je samo dodatno produljilo cijeli proces."<br />
Međutim, ti brojni prekidi bendu su dali vremena da dobro promisle o<br />
onome što rade. "Na kraju smo počeli raditi onako kako muzičari rade danas<br />
- napravili bismo odjednom nekoliko snimki, recimo samo bas i bubnjeve,<br />
i onda bismo nastavili sljedeći put kad smo se vratili u studio. Snimili<br />
bismo ritam sekciju i onda iduća dva mjeseca ne bismo ništa radili. No, to<br />
bi nam dalo vremena da razmislimo kako dalje. Imali smo dojam da puno<br />
eksperimentiramo, gotovo kao da smo neki Brian Eno..."<br />
"A imali smo priliku i poigrati se zvučnim efektima i sintesajzerima<br />
zahvaljujući inženjeru koji se zvao Mile Miletić Pile te [plodnom muzičaru i<br />
vizualnom umjetniku] Goranu Vejvodi, koji su nam pomogli da rainiramo<br />
zvuk sintesajzera i iskoristimo njegove suptilnije mogućnosti. Ima puno<br />
zvučnih efekata na tom albumu koji su za mene bili otkrivenje u smislu onoga<br />
što se može ostvariti u studiju."<br />
Album je uvelike producirao sam bend. "U Jugoslaviji u ono vrijeme nije<br />
bilo uobičajeno da studijski producent ima kreativnu ulogu. Na našem<br />
sljedećem albumu nakon "Odbrane", koji smo snimali u Londonu, Bob Painter<br />
nas je uputio u mnogo toga. No, "Odbrana" nije imala producenta u smislu da<br />
jedan čovjek oblikuje zvuk cijelog albuma. Zapravo smo svi bili producenti, a<br />
pomagali su nam studijski inženjeri te tu i tamo Goran Vejvoda, iako on nije<br />
bio s nama u studiju cijelo vrijeme."<br />
"Mi smo se uvijek trudili stvari raditi što više u okviru grupe", rekao je u
ALBUM NOSI REPUTACIJU "NAJBOLJEG JUGOSLAVENSKOG<br />
ALBUMA SVIH VREMENA", KOJU JE STEKAO TEMELJEM<br />
ANKETE MEĐU KRITIČARIMA MAGAZINA DŽUBOKS JOŠ<br />
1985. GODINE. TU SVOJU POZICIJU ALBUM NIJE IZGUBIO NI U<br />
SLIČNOJ ANKETI 2005. HRVATSKOG IZDANJA MAGAZINA<br />
ROLLING STONE, A ČETRDESETU GODIŠNJICU IZLASKA<br />
ALBUMA OBILJEŽILO JE VINILNO REIZDANJE CROATIA<br />
RECORDSA, NASLJEDNIKA JUGOTONA UZ KOJI SU IDOLI U<br />
ONO DOBA BILI VEZANI UGOVOROM<br />
Pravoslavni imaginarij na albumu<br />
smatrao se riskantnim jer se u<br />
Jugoslaviji na religiju gledalo oprezno,<br />
pogotovo ako je bila povezana s<br />
nacionalnim poistovjećivanjem<br />
veljači 1982. Vlada Divljan novinaru Poleta Borku Auguštinu. "Ovaj potez s<br />
producentom (odnosno bez njega) je upravo to... Mislim da smo bili u pravu.<br />
Ispalo je malo dulje, malo teže, ali to je vrlo ozbiljan posao. Radili smo vrlo<br />
zatvoreno, uopće, mi smo dosta izolirani ljudi."<br />
Šaper i Divljan bili su kreativna jezgra benda. "Bili smo vrlo bliski, puno<br />
smo utjecali jedan na drugoga", sjeća se Šaper. Čak i prije nego što su postali<br />
muzičari, kao tinejdžeri su proveli mnoga ljeta zajedno, putovali interrailom<br />
ili autostopirali po Europi, ili su kampirali po jadranskoj obali. "Bili smo<br />
kreativni partneri. Intenzivno smo radili i na pjesmama i na tekstovima. To<br />
je bila okosnica cijele priče. Ne kažem da smo bili Lennon i McCartney, to bi<br />
bilo pretjerivanje. Ali, Idoli su nalikovali Beatlesima po tome što je svatko<br />
od nas nešto radio - nemoguće je zamisliti dvojicu glavnih pisaca pjesama<br />
bez doprinosa ostalih. Pjesme su nastajale na zajedničkim probama. Bio je<br />
to timski rad. Puno smo zajedno radili na svim pjesmama, tako da konačni<br />
rezultat nije uvijek bio nalik pjesmi koju bi bendu donio onaj koji ju je<br />
originalno napisao. Da napravite forenzičku provjeru naših pjesama, vidjeli<br />
biste da su razne dijelove stvorili razni autori u razna vremena."<br />
Osoba odgovorna za to da su Idoli završili u studiju bio je, naravno, šef<br />
Jugotona Siniša Škarica, čovjek koji je bend predstavio cijeloj zemlji tako<br />
što ih je 1981. godine uključio na kompilacijski album "Paket Aranžman".<br />
Škarica nikada nije tajio da mu je pristupačan zvuk koji su Idoli ostvarili na<br />
svom prvom mini-albumu draži od onoga na "Odbrani". Međutim, upravo<br />
je Škarica dao bendu slobodu da naprave album kakav žele i da ga objave<br />
onako kako su oni htjeli. Jedina iznimka bila je pjesma "Poslednji dani". Isprva<br />
je njezin naziv bio "Maršal", s refrenom "Maršal je moj bog", što se jasno i<br />
sarkastično odnosilo na nedavno preminulog oca nacije. Na albumu su ti<br />
stihovi izmijenjeni u "Čeka me moj bog" kako bi se izbjegao mogući politički<br />
skandal, iako je Vlada Divljan i dalje na koncertima nastavio pjevati originalnu<br />
verziju pjesme.<br />
Kad je objavljen, album je odmah doživio pohvale kritike. U zagrebačkom<br />
ilustriranom tjedniku Start beogradski rock kritičar Branko Vukojević<br />
proglasio ga je za "jedan od najambicioznijih projekata u povijesti<br />
jugoslavenskog rocka" i ta je ploča Idole od tek ironičnog marketinškog<br />
projekta repozicionirala u autentične umjetnike. Darko Glavan, u to<br />
vrijeme autor kolumne u tjedniku Studio, napisao je da je "Odbrana" album<br />
koji je Idolima potvrdio status "jedne od najznačajnijih grupa u povijesti<br />
domaćeg rocka".<br />
B<br />
io je to album na kojem su se ljudima najviše svidjele njegove<br />
meditativne, duhovne teme. "Ono što svima upada u oči",<br />
pisao je Saša Runjić u Poletu, "i o čemu se šuška na sve<br />
strane upravo je religija, koja je vrlo prisutna na ovoj ploči."<br />
Vukojević je korištenje muzičkih tema iz pravoslavnih obreda<br />
nazvao radikalnim odmakom od jugoslavenskog rocka, velikim kreativnim<br />
uzletom. "Uzeli su od tradicije moderne muzike ono što im je trebalo i<br />
napravili spoj sa svojim intimnim i civilizacijskim porivima." (Vukojević je<br />
album doživio i kao poigravanje pop-kulturalnim panslavizmom - mora da ga<br />
je na to navela najproduhovljenija pjesma na ploči, "Rusija"). To koketiranje<br />
stalno se spominjalo po novinskim tekstovima i donekle je osiguralo medijski<br />
uspjeh albuma, iako ne nužno i onaj komercijalni. Album nije bio onoliko<br />
prikladan za puštanje na radiju kao njegov prethodnik i prodao se u oko<br />
30.000 primjeraka (danas je to golema brojka, ali 1982. doživljavala se kao<br />
razočaravajuća).<br />
Pravoslavni imaginarij na albumu smatrao se riskantnim u vrijeme kad<br />
se u Jugoslaviji na religiju gledalo oprezno, pogotovo ako je bila povezana s<br />
pitanjima nacionalnog poistovjećivanja. Album je u nekim krugovima dočekan<br />
kao svojevrsno pop-kulturno istraživanje srpskog identiteta, iako je ova razina<br />
mitologizacije albuma uglavnom počela nakon 1991., a provodili su je ljudi koji<br />
se nisu nužno zanimali za originalni kontekst u kojem je album nastao.<br />
Za sam bend miješanje religije i rock and rolla bio je potpuno otvoren<br />
umjetnički projekt. Šaper je to pokušao objasniti 2020. u intervjuu za<br />
beogradski tjednik Nedeljnik. "Nama je bilo interesantno da na tom albumu<br />
napravimo koktel - rock and roll plus religija. Spiritualno plus rock and roll<br />
nama je izgledalo kao izvrtanje stvarnosti naopačke... Mi smo se uvijek plašili<br />
općih mjesta, a opća mjesta su pobijedila."<br />
Nešto je slično rekao i u razgovoru sa mnom. "Idoli su htjeli progovoriti<br />
o ideologiji, religiji, o svim tim stvarima kojima se ni pop, ni rock obično<br />
nisu bavili - ali nismo baš točno znali što hoćemo. Samo smo imali osjećaj<br />
da želimo istraživati, da radimo s onim što pronađemo. Imali smo tek 21 ili<br />
22 godine. Bili smo premladi da bi nas shvatili ozbiljno. Ali, s druge strane,<br />
"Odbrana" je i dalje bila ono najbolje što smo napravili u svom životu."<br />
Grupa je objavila još dva studijska albuma (od kojih je lagana, meka, u<br />
Londonu producirana "Čokolada" bila najuspješnija) prije nego što se 1985.<br />
raspala. Divljan i Šaper nisu ostali bliski. Divljan se više nije dobro osjećao<br />
u nacionalističkoj Srbiji devedesetih i odselio se prvo u Australiju, da bi<br />
se poslije skrasio u Beču. Umro je 2015., netom prije svog 57. rođendana.<br />
Šaper i Krstić uspješno su se snašli u marketingu i odnosima s javnošću te su<br />
obojica dugo bili vezani uz Demokratsku partiju. Krstić je na kraju završio<br />
kao pobornik aktualnog predsjednika Aleksandra Vučića, ostarjeli maneken u<br />
izlogu moćnika.<br />
I četrdeset godina poslije "Odbrana" je i dalje iznenađujuće svježa, ostala je<br />
kanonski uradak koji svaki put iznova iznenađuje sa svakim idućim slušanjem.<br />
Šaper kaže kako je bend bio svjestan da su snimili nešto važno. "Ali, nikada<br />
nismo mislili da će album ostaviti toliki trag. Mnogi su mi ljudi godinama<br />
poslije govorili koliko je ta ploča utjecala na njih u smislu da ih je ohrabrila da<br />
i sami eksperimentiraju. Bila je to ploča koja govori da je sve moguće. Da se<br />
može razmišljati izvan važećih pravila i da će vas drugi svejedno razumjeti."<br />
"Utjecaj ove ploče nije pretjerano vidljiv u konkretnim primjerima", kaže<br />
Petar Janjatović. "Ali, siguran sam da je mnoge muzičare ohrabrio i ukazao<br />
im da se i na našim prostorima može komponirati na vrlo različite teme. Od<br />
seksualnih nedoumica i tvrdog političkog sistema do religije."<br />
"Možda je ovaj album nešto poput dugog covida", zaključuje Šaper.<br />
"Njegove posljedice nikako da prestanu."<br />
(Preveo Saša Drach)<br />
33<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.
34<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
IZLOŽBA U GALERIJI<br />
PETERA FREEMANA<br />
U NEW YORKU<br />
ŠTO JE BILO NA POČETKU<br />
UMJETNOSTI OTKRIVAJU MANGELOS,<br />
piše: Pavica Knezović Belan<br />
Kada smo u prošlom broju <strong>Svijet</strong>a <strong>kulture</strong> pisali o performansima<br />
Nore Turato u njujorškoj MoMA-i, o čemu nas je izvijestio naš<br />
američki dopisnik Tonči Antunović, kustosica Ana Janevski,<br />
koja je i organizirala gostovanje hrvatske umjetnice u jednom<br />
od najvažnijih svjetskih muzeja suvremene umjetnosti, s<br />
neskrivenim uzbuđenjem govoreći o izvedbama Nore Turato,<br />
spomenula je i još neke umjetnike iz Hrvatske.<br />
"Jako sam ponosna na nju. (Turato, op.a.) To više što je na<br />
istom katu MoMA-e, gdje se nalazi Studio, u stalnoj postavi<br />
izložena u ovom trenutku i slika Julija Knifera, a dva kata<br />
niže su radovi Sanje Iveković i Mladena Stilinovića. Isti dan<br />
kad je i Norin performans, naša kustosica Branka Stipančić<br />
otvorila je izložbu s radovima Stilinovića, Knifera, Mangelosa<br />
i Gorana Trbuljaka u umjetničkoj galeriji Peter Freeman na<br />
Manhattanu. Sanja, Mladen i Branka bili su jako važni za moj<br />
profesionalni i osobni razvoj. Njihova podrška i međusobne<br />
razmjene nezamjenjivo su bogatstvo. Još je nedostajao Tomislav<br />
Gotovac pa da moj panteon bude gotovo pa potpun", rekla je<br />
tada Ana Janevski.<br />
Izložba o kojoj Janevski govori nosi naziv "From Scratch",<br />
otvorena je 3. ožujka i traje sve do 14. travnja. Osim spomenutih<br />
umjetnika na izložbi se mogu vidjeti i radovi slovačkog<br />
umjetnika Júliusa Kollera.<br />
Branka Stipančić jedna je od značajnijih hrvatskih kustosica<br />
koja već dugi niz godina radi samostalno. Radila je u Galeriji<br />
suvremene umjetnosti i Soros centru za suvremenu umjetnost,<br />
ali najvažnije stvari je napravila kao slobodna kustosica. U<br />
fokusu njezina rada su danas uglavnom dva autora: Dimitrije<br />
Bašičević Mangelos i Mladen Stilinović.<br />
S galerijom Petera Freemena već je surađivala. Prvi je put<br />
tamo još 1998. godine postavila Mangelosovu izložbu. Tog<br />
umjetnika Freeman i zastupa u SAD-u i u svojoj je galeriji<br />
organizirao nekoliko njegovih izložaba. Posrijedi je ugledna<br />
galerija u njujorškom Sohou, s adresom na Grand Streetu,<br />
velika i lijepa, tipična za taj dio grada, sa željeznim lijevanim<br />
stupovima i prozorima visoko na zidu.<br />
Alfabet, Mangelos, 1952 (gore desno, na fotograiji Borisa Cvjetanovića).<br />
Desno je rad Mladena Stilinovića "Dictionary - Pain, Letter A" (2011)
35<br />
JULIJE KNIFER, JÚLIUS KOLLER,<br />
GORAN TRBULJAK I MLADEN STILINOVIĆ<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
Vokabular radova na ovoj izložbi koju je osmislila<br />
kustosica Branka Stipančić, asociraju na školu: čitanje i<br />
pisanje. Školske bilježnice, knjige i globus, osnovni<br />
geometrijski elementi i ritmovi, točkice i ravne linije,<br />
simbol upitnika, upućuju na učenje, ponavljanje, težnju<br />
za perfekcijom, upornost ujedinjenu s nadom da nakon<br />
savladanih osnova čovjek može biti slobodan, da može<br />
otkriti i stvoriti nešto novo, da će znati postaviti<br />
pitanja i na njih odgovoriti<br />
Branka Stipančić snimljena na otvaranju izložbe u njujorškoj galeriji<br />
"Freeman je vidio Mangelosove radove na izložbi u Berlinu i želio ga je<br />
izložiti i u svojoj galeriji, koja je tada bila na Broadwayu. I tako je počela<br />
naša suradnja. On je zaslužan što su danas Mangelosovi radovi u MoMA-i",<br />
objašnjava Stipančić.<br />
Puni naslov ove tematske izložbe glasi "Otpočetka: Mangelos, Julije<br />
Knifer, Július Koller, Goran Trbuljak i Mladen Stilinović", a svi izloženi<br />
radovi su povezani s idejom da u umjetnosti treba početi s nečim bazičnim,<br />
elementarnim i esencijalnim. U popratnom tekstu izložbe Stipančić tako<br />
piše: "Izložba ističe konceptualnu liniju u radovima Mangelosa, Julija Knifera,<br />
Júliusa Kollera, Gorana Trbuljaka i Mladena Stilinovića čije su aktivnosti bile<br />
povezane uz dva dinamična umjetnička centra, Zagreb i Bratislavu. Izložba<br />
predstavlja radove nastale od 1950-ih godina nadalje kojima umjetnici ističu<br />
svoje distanciranje od modernizma koji im je bio nedovoljni izazov i svoju<br />
težnju ka pronalaženju svojih (umjetničkih) pozicija. Opusi Mangelosa, Knifera<br />
i Kollera nastajali su na tragu egzistencijalističke ilozoije i antiumjetnosti<br />
i razvijali su se prema konceptualnoj praksi, a radovi Trbuljaka i Stilinovića<br />
nastali su kasnije u već promijenjenom umjetničkom kontekstu."<br />
Izložba počinje radovima Mangelosa čiju je izložbu Branka Stipančić, a u<br />
povodu 100. godišnjice njegova rođenja, krajem prošle godine postavila i u<br />
Zagrebu, u Zbirci Richter.<br />
"Mangelos je bio ležeran i jako konstruktivan, pametan i talentiran. Bio<br />
je povezan s umjetnicima 'nove umjetničke prakse', tako sam ga i upoznala.<br />
Umjetnosti je prilazio potpuno drugačijim metodama od onih koje su bile<br />
uobičajene do pojave konceptualizma. U svoj no-art uvodio je diskurse<br />
ilozoije, umjetnosti i znanosti i prelazio granice koje su dijelile umjetničku<br />
praksu i teoriju. A vizualno njegovi su mi radovi bili posebni i jako atraktivni",<br />
objasnila nam je tada Stipančić zašto je upravo Mangelos umjetnik<br />
kojim se često bavi.
Vježba jednog umjetnika za djelo koje će napraviti u<br />
budućnosti, Goran Trbuljak, 2011. (lijevo) Julije Knifer:<br />
Kompozicija 62-63, 1962, na fotograiji Žarka Vijatovića<br />
(dolje). Julius Koller: Universal Futurological Question Mark<br />
(U.F.O.) , 1978., foto: Květoslava Fulierová (skroz dolje)<br />
Tabule rase Mangelosa su tako uvod u izložbu na<br />
kojoj simbolički svaki od umjetnika na svoj način<br />
"započinje ponovo". "Za Mangelosa to znači kao<br />
u školi slovkati, pisati slova i vezivati ih uz riječi,<br />
pozivati se na Pitagoru koji ističe racionalni pojam<br />
u ljudskoj misli i ujedno harmoniju sadržanu u<br />
umjetnosti", kaže kustosica.<br />
Dimitrije Bašičević Mangelos (1921. – 1987.) bio je<br />
karizmatičan i enigmatičan povjesničar umjetnosti,<br />
kritičar, kustos i naposljetku - umjetnik. Upravo<br />
zahvaljujući angažmanu Branke Stipančić njegov je rad revaloriziran u<br />
hrvatskoj kulturi, a prepoznat je i u globalnim razmjerima. Na izložbi se mogu<br />
vidjeti i Mangelosov prepoznatljiv globus po čijem ekvatoru teče riječ energija<br />
na različitim jezicima i pismima što je metafora svijeta i njegove djelatne sile.<br />
Mangelos je, baš kao i Julije Knifer (1924. – 2004.), drugi umjetnik<br />
zastupljen na ovoj izložbi, bio član grupe Gorgona. Za njih je usredotočiti se<br />
na esencijalno značilo reducirati vizualno na osnovna sredstva.<br />
Pišući o Kniferu u popratnom tekstu, Stipančić navodi poznate rečenice<br />
iz njegovih Zapisa (1977.): "Kronologija i redoslijed kod mojih radova<br />
nemaju važnosti. Vjerojatno sam svoje posljednje slike već načinio, a<br />
prve možda nisam".<br />
"Knifer je smatrao da se redukcijom vizualnog, koristeći se minimalnim<br />
sredstvima i krajnjim kontrastima kojima stvara ritam, može doći do<br />
jednog oblika antislike. Slikao je uvijek isti znak meandra: crnom i bijelom<br />
bojom, vertikalama i horizontalama koji su u isto vrijeme za njega bili<br />
minimum i maksimum. Njegovo je slikarstvo bazirano na kategorijama kao<br />
što su ponavljanje, monotonija, kontinuirani tok, ritam, ne razvitak", piše<br />
Stipančić koja je u izbor Kniferovih djela za ovu izložbu uvrstila i njegove<br />
"Banalne dnevnike".<br />
"Tako ih je nazvao jer je opisivao atmosferske prilike, radnje koje je<br />
svakodnevno ponavljao, praćene uvijek istim umjetničkim i egzistencijalnim<br />
brigama, zdravstvenim tegobama i sl. Ispisivao ih je sitnim gustim rukopisom<br />
u horizontalnim i pokatkad vertikalnim blokovima kako bi dobio formu<br />
meandra", kaže Stipančić koja je u svoju selekciju umjetnika predstavljenih<br />
na ovoj izložbi uvrstila i jednog Slovaka - Júliusa Kollera (1939. – 2007.). On se<br />
uklapa u ovu izložbu, objašnjava, prvenstveno svojim radovima s upitnicima<br />
kojima demonstrira ontološka pitanja, svoj umjetnički i politički stav te svoju<br />
reakciju na sociopolitičku nestabilnost u zemlji.<br />
Koller je bio jedan od najradikalnijih slovačkih umjetnika koji je od sredine<br />
1960-ih razvijao koncept "antihappeninga" i "antislike" i pisao manifeste kako<br />
bi objavio svoj stav prema umjetnosti. "Slike s upitnicima počeo je raditi 1969.,<br />
godinu dana nakon što su vojne snage Varšavskog pakta okupirale zemlju i<br />
ugušile Praško proljeće. Slikao je upitnik na različitim materijalima: na platnu,<br />
na svakodnevnim predmetima - reketu za stolni tenis, plastičnim vrećicama,<br />
na teniskom igralištu, postavljao ga na različita mjesta i izvodio ga na različite<br />
načine kao što se vidi na fotograiji gdje on i djeca formiraju u polju znak<br />
upitnika. Za Kollera je upitnik bio univerzalni znak sumnje i neizvjesnosti,<br />
simbol komunikacije s čovječanstvom", pojašnjava Stipančić.<br />
Jedini živući umjetnik u ovom izboru je Goran Trbuljak – zagrebački<br />
direktor fotograije, graički dizajner i konceptualni umjetnik koji je u mnogim<br />
segmentima svog djelovanja prisutan i aktivan na hrvatskoj umjetničkoj<br />
sceni. Uvodeći američku publiku u Trbuljakov svijet, a potom i onaj Mladena<br />
Stilinovića, Stipančić podsjeća na genezu onoga što je na području tadašnje<br />
Jugoslavije bilo poznato kao "nova umjetnička praksa".<br />
Pa tako navodi: "Krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća u većim<br />
centrima Zagrebu, Beogradu i Ljubljani stvorena je široka platforma<br />
umjetničkog eksperimentiranja, nazvana 'novom umjetničkom praksom'.<br />
Zbivanja u svjetskoj umjetnosti odražavala su se na kulturni život u bivšoj<br />
Jugoslaviji. Informacije koje su stizale o underground ilmu, happeningu, arte<br />
poveri, konceptualnoj umjetnost, kao i emancipatorski šezdesetosmaški duh<br />
pridonijeli su atmosferi otvaranja pa su umjetnici počeli istraživati mnogo<br />
šire teme nego što je to bilo prije i služiti se različitim medijima: fotograijom<br />
i tekstom, videom, performansom, knjigom umjetnika, instalacijama,<br />
intervencijama u prostoru. Istodobno, umjetnici su postavljali pitanja o ulozi<br />
institucija u prezentaciji njihova rada, preuzevši na sebe aktivnu ulogu. U<br />
Jako je važno umjetnike izlagati po<br />
privatnim galerijama jer im to daje<br />
vidljivost, a galeristi se trude da<br />
pozicioniraju njihova djela u važne<br />
muzeje i privatne kolekcije. Oni su<br />
nezaobilazni u lancu svijeta<br />
umjetnosti<br />
skladu s idejama o demokratizaciji umjetnosti, umjetnici su nastojali izravnije<br />
komunicirati s publikom pa su izlagali na ulici te u alternativnim prostorima<br />
koje su sami vodili".<br />
Trbuljakovi radovi su uvijek duhoviti i lucidni, no ono što je izabrano za<br />
američku galeriju čini se posebno zabavnim. Pa tako u ciklusu radova Vježbe<br />
jednog umjetnika Trbuljak vježba oko i ruku upisujući točkice na papire na<br />
kojima su već tiskani kvadratići i u školske bilježnice pokušavajući pogoditi<br />
točno u sredinu.<br />
"Umjetnik vježba kao da čeka vrijeme kada će biti spreman da napravi svoj<br />
rad u budućnosti, a te vježbe prakticira od najranijih dana, sad već više od<br />
četrdeset godina", navodi Stipančić.<br />
U umjetničkoj produkciji Mladena Stilinovića (1947. – 2016.) bol je imala<br />
posebno mjesto: bol koju vidi nasuprot moći, koju moć zapravo proizvodi.<br />
Pa tako izloženi radovi u američkoj galeriji ne sadrže subverzivni element,<br />
objašnjava Stipančić, već su oni poetski, okrenut pojedinačnom iskustvu i<br />
odražavaju nemoć. Posjetiocu je također ponuđeno da igra igru "Bol", ali kako<br />
god bacio kocku, rezultat je uvijek isti. Jer bol je univerzalna.<br />
"Vokabular" Stilinovićevih radova, kao i ostalih izabranih radova na ovoj<br />
izložbi, asociraju na školu: čitanje i pisanje. Školske bilježnice, knjige i globus,<br />
osnovni geometrijski elementi i ritmovi, točkice i ravne linije, simbol upitnika,<br />
upućuju na učenje, ponavljanje, težnju za perfekcijom, upornost ujedinjenu<br />
s nadom da nakon savladanih osnova čovjek može biti slobodan, da može<br />
otkriti i stvoriti nešto novo, da će znati postaviti pitanja i na njih odgovoriti,<br />
pomalo poetski Stipančić opisuje koncept izložbe koju je pripremila za<br />
američku privatnu galeriju.<br />
Pitamo je za kraj koliko su važne izložbe u privatnim galerijama? "Jako<br />
su važne jer to daje umjetnicima njihovu vidljivost, a galeristi se trude<br />
da pozicioniraju umjetnike u važne muzejske i privatne kolekcije. Oni su<br />
nezaobilazni u lancu svijeta umjetnosti", kaže Stipančić koja neprestano<br />
radi. Tako je sljedeće što ćemo vidjeti u njezinoj produkciji treća samostalna<br />
izložba Mladena Stilinovića u Galeriji Nova: Crveno - Roza donosi dva "staronova<br />
rada": Ambijent – Crveni i Ambijent – Roza, a otvara se početkom<br />
svibnja. Ova je izložba prvotno postavljena u galeriji P-74 u Ljubljani, a radi<br />
se o rekonstrukciji dva njegova rada koja su trebala biti izvedena još 1980.<br />
godine na Stilinovićevoj samostalnoj izložbi Pjevaj! u Galeriji suvremene<br />
umjetnosti u Zagrebu.
James<br />
JOYCE<br />
PRIJE STO<br />
GODINA<br />
OBJAVLJEN<br />
JE "ULIKS"<br />
Banalan izvještaj o<br />
svakodnevici<br />
stanovnika Dublina<br />
ili roman u kojem<br />
je ukinuta granica<br />
između svijeta i<br />
teksta
U potrazi za podrijetlom Joyceova junaka Leopolda<br />
Blooma put nas dovodi do mađarskog<br />
Szombathelyja, ali i slavonskog mjesta Semeljci<br />
piše: Nenad Rizvanović<br />
U<br />
centru Szombathelyja nije teško<br />
pronaći kip Jamesa Joycea, ukusni<br />
rad kipara Veresa Gabora. James<br />
Joyce, oslonjen na štap, još<br />
od 2004. pomalo nostalgično<br />
promatra kuću koja nosi ime<br />
Bloom-haz, a čiji je bio vlasnik<br />
stanoviti Martin Blum (ne Bloom!).<br />
Zanimljiva je umjetnička ideja<br />
da Joyce promatra Bloom-haz kao da promatra vlastiti dom, premda Joyce,<br />
naravno, nije rođen u Mađarskoj, niti ju je ikada posjetio, niti ima neke<br />
posebne veze, premda ne treba podcjenjivati da je punih sedam godina živio<br />
u Trstu i Puli, što znači u Austro-Ugarskoj. Na Bloom-hazu stoji ploča na kojoj<br />
piše da je glavni junak Joyceova "Uliksa" Leopold Bloom - ne Leopold Blum<br />
- "živio u Dublinu, a došao iz Szombathelyja", što možda može nekog turista<br />
navesti na pomisao i da je Bloom-haz kuća obitelji Bloom. No jesu li Bloom<br />
i Blum ista obitelj? Odnosno jesu li Blumovi baš obitelj o kojoj je prije sto<br />
godina pisao Joyce u "Uliksu", pogotovo stoga što u Szombathelyju nisu uopće<br />
živjeli Bloomovi, odnosno Viragovi, već samo Blumovi?<br />
U Szombathelyju se već gotovo trideset godina slavi Bloomsday ili<br />
Bloomovdan, a lokalni djelatnici ne obaziru se previše na pitanje jesu li<br />
Bloom i Blum ista obitelj, ili je riječ o još jednoj "književnoj pikanteriji" i/<br />
ili "turističkoj promidžbi zbog koje je u Szombathelyju književna ikcija<br />
pretočena u stvarnost", kako je to zaključio osječki germanist dr. Vlado Obad u<br />
tekstu o piscu Edmundu Blumu u svojoj knjizi "Njemačko novinstvo Osijeka -<br />
u promicanju građanske <strong>kulture</strong>" (Osijek, 2014.).<br />
U "Uliksu", kao što je poznato, piše da je "jadni tata" Rudolph Virag rođen<br />
u Szombathelyju i da je prezime Virag promijenio u Bloom 1865., godinu<br />
dana nakon što se skrasio u Dublinu okončavši svoja lutanja europskim<br />
gradovima (Beč, Budimpešta, Firenca, London). Joyce je u "Uliksu" priložio<br />
čak vlastoručno potpisanu očevu bilješku: "Ja, Rudolph Virag, sa sadašnjim<br />
prebivalištem u Clanbrassil Streetu 52, Dublin, ranije nastanjen u Kraljevini<br />
Ugarskoj, ovim putem izjavljujem da sam uzeo i da od sada u svim budućim<br />
okolnostima i u svako doba želim da mi ime bude Rudolph Bloom" (str. 703,<br />
prijevod Luko Paljetak). Joyce usput tvrdi da je Leopoldov djed, koji se također<br />
zvao Leopold, u svom životu vidio Mariju Tereziju, "kraljicu Mađarske", što je<br />
neoprezna tvrdnja jer je Marija Terezija živjela u 18. stoljeću (umrla je 1780.<br />
godine), a i nije bila (samo) mađarska kraljica. Leopold Bloom u "Uliksu"<br />
promatra "jedna neraspoznatljiva dagerotipija Rudolfa Viraga i njegova oca<br />
James Joyce snimljen u društvu pjesnikinje Sylvije Beach. Foto Proimedia<br />
Leopolda Viraga izrađena 1852. godine u ateljeu njihova (pojedinačno) prvog i<br />
drugog rođaka Stefana Viraga iz Szesfehervera" (isto).<br />
Richard Ellmann u svojoj biograiji "James Joyce" (prvo izdanje 1959.,<br />
neki roman Edmunda Bluma, naprosto jer ovaj 1904. još nije pisao i objavljivao<br />
drugo 1982.) nabraja nekoliko ličnosti koji su mogle biti poticaj za stvaranje<br />
pornografsku literaturu, ali jest 1919. i 1920., kada je novinski i književni<br />
Leopolda Blooma. Prvi je tršćanski pisac Italo Svevo (1861. - 1928.), autor<br />
svežder James Joyce dumao o imenu svog glavnog junaka. Nema, naravno,<br />
slavnog romana "Zenonova svijest", pravim imenom Ettore (Hector Aron)<br />
dokaza da je Joyce ikada čuo za Edmunda Bluma ili da je išta njegovo čitao,<br />
Schmitz koji je podrijetlom zaista bio mađarski Židov, ali ne iz Szombathelyja. no to još ne znači da negdje nije čuo za njega, pogotovo ako se prisjetimo<br />
Svevo i Joyce su prijateljevali dok je Joyce živio u Trstu, a Svevo je od Joycea, njegove sklonosti prema pornografskoj literaturi.<br />
napominje Ellmann, bio taman toliko stariji koliko Leopold Bloom od<br />
Sve do 1920. James Joyce sigurno nije pronašao ime za glavnog junaka<br />
Stephena Dedalusa. Drugi kandidat je Teodoro Mayer (1860. - 1940.), pravim<br />
"Uliksa", i možda je baš književno-izdavačka pojava Edmunda Bluma presudila<br />
imenom Biniamin David Vita, vlasnik tršćanskih novina Piccola della Sera,<br />
u izboru imena i prezimena koje povezuje sve podudarnosti i priče likova kao<br />
usput i Mussolinijev prijatelj. Mayer je dijete mađarskog pokućarca (premda što su Svevo, Mayer, von Szombathely, Joseph Bloom i Edmund Blum.<br />
ne iz Szombathelyja), a pokućarstvo je bilo i obiteljski biznis Bloomovih.<br />
Vlado Obad u svoj knjizi piše kako je Edmund Blum imao i čedniju<br />
Joyce je znao i za tršćanskog povjesničara Marina von Szombathelyja<br />
"pretpornografsku karijeru": od 1902. do 1907. živio je u Slavoniji i radio<br />
(1890. - 1972.) koji je između ostalog pisao i eseje o Homeru, no premda<br />
kako seoski liječnik, najprije u selima Gorjani, Punitovci, Bračevići i Drenje,<br />
se prezivao von Szombathely, nije utvrđena njegova veza s Mađarskom,<br />
a kasnije u Semeljcima, Viškovcima i Vuki (ne zaboravimo usput da je i Joyce<br />
Židovima i Szombathelyjem. Joyce je i u Dublinu poznavao nekoliko obitelji u Parizu neko vrijeme studirao medicinu). Prof. Obad tvrdi da je Blum morao<br />
Bloom. Dablinska židovska zajednica nije bila mađarska već litavska, a jedan znati barem elementarno hrvatski jezik, jer ne bi po Đakovštini drukčije toliko<br />
od dublinskih Joyceovih poznanika bio je zubar. Iz razgovara Jacka Powera i<br />
godina izdržao kao seoski liječnik. Edmund Blum je baš u Slavoniji i počeo<br />
Martina Cunninghama u 12. poglavlju saznajemo da Leopoldov otac nije "onaj svoju literarnu karijeru: okušao se u klasičnoj slavonskoj seoskoj pripovijetki<br />
zubar Joseph Bloom", već "onaj koji se prezivao Virag i koji se sam otrovao".<br />
- koja po stilu i sadržaju podsjeća baš na Josipa Kozarca. Profesor Obad u<br />
Drugi dublinski Bloom kojeg je Joyce poznavao bio je neki ubojica koji je<br />
svojoj je knjizi preveo tri slavonske priče koje uopće nisu loše po lokalnim<br />
ubio ženu i sebe! I u slučaju obitelji Higgins Joyce se poigrao s prezimenima standardima. Edmund Blum je u usporedbi s Joyceom nebitna književna<br />
i identitetima. I Leopoldov djed Julius Higgins promijenio je svoje prezime<br />
pojava, no ipak je fascinantno da je Blum detaljno poznavao slavonsku<br />
Karoly u Higgins nakon što se preselio u Dublin, vjerojatno iz istih razlog kao psihologiju i etnograiju. Joyce je vjerojatno imao mutnu predodžbu o tome<br />
Rudolph Virag - i on je naime bio mađarski Židov. Joyce u "Uliksu" šuti odakle što je to Slavonija (za Pulu u kojoj je živio mislio je da se nalazi u blizini granice<br />
su u Dublin došli ti Higgins-Karolyjevi.<br />
s Turskom), no stjecajem turističko-književno-povijesnih okolnosti njegov<br />
Edmund Blum (1874. - 1938.) posebna je "cveba" u ovom društvu, gotovo<br />
kip u Szombathelyju je okrenut prema kući u kojoj je živio pisac slavonske<br />
džojsovske biograije. Zamislite, i Edmund Blum rođen je u Szombathelyju, i književnosti na njemačkom jeziku.<br />
to baš u onom Bloom-hazu. Spomenuti Martin Blum bio je rođeni Edmundov<br />
Leopold Bloom se rodio 1866., godinu dana nakon što se Rudolph Bloom ex<br />
djed, a on je, kao i njegov dublinski prezimenjak, bio stomatolog! Slično<br />
Virag - budući samoubojica - preselio u Dublin i oženio Emilly Higgins. Joyce<br />
pak Svevu, Mayeru, von Szombathelyju, i naravno Joyceu, i Edmund Blum<br />
nije naveo točan datum i mjesto Leopoldova rođenja, što vjerojatno nije bilo<br />
se zanimao za literaturu i nakladništvo. Između 1913. i 1923. u Beču je radio<br />
niti potrebno jer se iz romanesknog konteksta vidi da je on rođen u Dublinu,<br />
kao pisac i izdavač roto pornografske literature, osnovao je specijaliziranu<br />
a ne u Szombathelyju, Semeljcima ili negdje drugdje. Svjetska književnost<br />
izdavačku kuću "E. B. Seps Verlag", a sveščići iz njegove edicije "Intimna<br />
pamti ga kao jednog od najosebujnijih i najuspjelijih romanesknih likova<br />
biblioteka" mogli su se kupovati i na kioscima.<br />
uopće. Taj tridesetosmogodišnjak, "dobrodušni malograđanin", "mediokritet",<br />
Već po naslovima njegovih djela ("Pohotnice", "Zavedene žene", "Požuda") "banalan i komičan gospodin" (Hermann Broch), "trgovački putnik", "grubijan",<br />
jasno je o kakvoj se literaturi ovdje radi. Leopold Bloom nije mogao kupiti<br />
"rogonja", "akviziter", "prodavač bugačica", Mr. Flower, kako ga je oslovila neka<br />
39<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.
40<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
kurva u bordelu (jer "Bloom" kao i "Virag " znači u prijevod cvijet), obiteljski je<br />
čovjek srednjih godina, srednjoklasan i srednjoobrazovan koji ustaje ujutro,<br />
doručkuje, juri za poslom, u ljekarni za svoju ženu kupuje toaletnu vodicu, a<br />
kasnije u knjižari već roto porno roman ("Slatki grijeh").<br />
Kasnije odlazi na sprovod, u javnu kupelj, u restoran, susreće Stephena<br />
Dedalusa, šeta obalom i ugleda neku slučajnu djevojku, s Dedalusom odlazi<br />
u javnu kuću i na kraju u nekoj kočijaškoj krčmi pije lošu kavu. No to još ni<br />
izbliza nije bilo sve što je Leopold Bloom - Mr. Flower ili gospon Cvjetak -<br />
stigao uraditi tog slavnog 16. i 17. lipnja 1904. Još se on stigao dopisivati s<br />
tipkačicom Martom, lokati u pubu, tugovati, masturbirati na plaži, razgovarati<br />
u novinskoj redakciji, susresti Vatrenog Boylana, Hugha Blazesa Boylana,<br />
kojeg opravdano sumnjiči da spava s njegovom ženom. U trinaestom poglavlju<br />
jedan savjesni Građanin želi ga izmlatiti zato što je po njegovu mišljenju Židov,<br />
unatoč tome što nije krio da je kršten čak tri puta (jednom protestantski),<br />
a već se bio pokrstio i njegov tata, samoubojica Rudolph, nakon dolaska u<br />
Dublin, kao uostalom i stari Julius Karoly Higgins. Sva ta pokrštavanja izgleda<br />
da nisu bila od koristi, jer se Poldy i dalje osjeća pomalo kao Židov, kao i<br />
njegov "jadni tata sa svojom hagadom koju je prateći slova čitao natraške.<br />
Pasha. Dogodine u Jeruzalemu. O Bože, Bože! Sva ta duga pripovijest o tome<br />
izvela nas je iz zemlje egipatske i dovela u kuću ropstva aleluja." (128) Joyce je<br />
negdje 1902. čitao knjigu francuskoga diplomata i političara Victora Berarda<br />
koji je tvrdio da "Odiseja" ima semitske korijene i da su Odisej i Lutajući Žid<br />
dvije verzije istog lika, što je Joyceu bio poticaj za stvaranje svih živopisnih<br />
međurasnih i međuvjerskih literarnih kombinacija.<br />
Leopold Bloom je, naravno, i pravi žderonja. U slavnom pasusu Joyce piše<br />
da je "mr. Leopold Bloom s užitkom jeo iznutrice životinja i peradi. Volio<br />
je gustu juhu od guščje ponutrice, pikantne želuce, punjeno prženo srce,<br />
pohanu jetricu u mrvicama, pečenu bakalarevu ikru. Najviše od svega volio<br />
je na žaru pečene ovčje bubrege koji su mu na nepcu ostavljali blag okus<br />
s jedva primjetnim mirisom urina." (59) Naravno da je Bloom i oženjen, a<br />
njegova žena Molly bila je privlačna operna pjevačica ("koncertni sopran"),<br />
amaterka doduše, ali ipak divna i strašna žena, kojoj je Joyce s puno ljubavi<br />
ispisao sočnu biograiju. Molly Marion Bloom je rođena 10. listopada 1870. na<br />
Gibraltaru gdje je njezin otac, major Brian Cooper Tweedy, upoznao Mollynu<br />
majku, tajanstvenu ljepoticu Lunitu Laredo maursko-židovskog podrijetla,<br />
Židovku iz maurske Španjolske ili naprosto španjolsku Židovku Sefardkinju.<br />
Molly Bloom - kao uostalom i Lunita Laredo - tip je bujne crnokose ljepotice<br />
koja je Joycea beskrajno privlačila. I dok Molly možda možemo zamisliti<br />
kao Soiju Loren iz mlađih dana, Lunita Laredo više podsjeća na neku od<br />
orijentalnih i venecijanskih ljubavnica i/ili prijateljica Corta Maltesea.<br />
"Nisam je dugo vidio", veli John Henry Menton u "Uliksu" o Molly. "Bila je<br />
zgodna žena. Plesao sam s njom prije petnaest, sedamnaest zlatnih godina, kod<br />
Mata Dyllona u Roundtownu. Imalo se za što uhvatiti" (str. 111). Molly je Joyce<br />
dakle zamislio kao "kompletnu ženu", grubu i preosjetljivu, ženstvenu, čednu,<br />
strastvenu i iskrenu, vatreni duh koji pomno razmišlja o sebi i svom tijelu. Ako<br />
i vara Poldyja, Molly je više Penelopa nego što je on Odisej, o Stephenu kao<br />
Telemahu da i ne govorimo. Nakon smrti sina Rudyja - i Joyceov brat John umro<br />
je kao dvogodišnjak! - ona je izbacila Blooma iz bračne ložnice i koliko god<br />
puta čitali "Uliks", nije nam baš jasno što se dalje među njima zbivalo i zbiva,<br />
u tjelesnom i emotivnom i svakom drugom smislu, osim što je Poldy i dalje<br />
beznadno i neizlječivo zaljubljen u Molly. Slavni Mollyn monolog kojim završava<br />
"Uliks" David Lodge je nazvao "gramofonskom pločom na kojoj svaki kanal<br />
pokazuje pojedinu fazu njezina života najčešće u vezi s nekim muškarcem". Taj je<br />
monolog ujedno bio posljednji veliki novi iskorak za svjetski roman.<br />
I Molly i Poldy novi su Joyceovi književni likovi, izmišljeni samo za "Uliks",<br />
dok je Stephena Dedaulsa "Uliks" naslijedio iz "Portreta umjetnika u mladosti".<br />
Joyce u dobi od 22<br />
godine snimljen<br />
1904., godine u koju<br />
je smještena radnja<br />
"Uliksa" u Dublinu, 16.<br />
lipnja 1904.<br />
Foto Proimedia<br />
On se poput neke inertne autobiografske naplavine vuče kroz roman, a Joyceu<br />
je valjda bio potreban kao autobiografsko sidrište oko kojeg će se vezati i<br />
razvezati mnogobrojni obiteljski detalji, aluzije i releksije. U Stephenu je<br />
nakačen Telemahov embrio, a Poldy mu može biti samo "spiritualni" otac,<br />
valjda zato što je Židov ili možda baš zato što je Židov. Nije li čudno da je<br />
Stephen (katolik) emigrant, a Leopold (Židov) imigrant - jer bi trebalo biti<br />
obrnuto. Joyce im uloge nije slučajno okrenuo. "Uliks" je zapravo ambiciozno<br />
"dopisivanje " ili "iščitavanje" ili "dekonstrukcija" "Odiseje", koju je uostalom<br />
danas nemoguće, barem ne književno, čitati bez "Uliksa".<br />
U "Uliksu" se pojavljuje i Stephenov pravi otac Simon, slika i prilika Joyceova<br />
oca, Johna Stanislausa Joycea (1849. - 1931.), i zapravo je u toj masi isprepletenih<br />
odnosa teško više pratiti tko je kome otac a tko sin, jer svi likovi izgledaju kao<br />
međusobni duplikati koji se na čudnovati način nadopunjuju. Zajedničko im<br />
je što čitatelj stječe dojam kao da žele pobjeći, čak i kad su nekamo došli ili se<br />
vratili ili odbacili ono što jesu ili što su postali. Kakva drama! Stephen ostaje<br />
katolik i nakon što je odbacio majku/rimokatoličku crkvu/ domovinu, baš kao<br />
što Leopold ostaje Židov nakon svih silnih krštenja. U dubokim podzemnim<br />
slojevima ovog romana kao da već vrije holokaust kao mogućnost koji može<br />
pomjeriti ovaj statičan svijet. Joyce nije živo dovoljno dugo da vidi o kakvoj se<br />
promjeni zapravo radilo, no čini se kao da ju je naslutio.<br />
Taj 16. lipnja 1904. Joyce je oteo Dublin prošlosti, iz posve privatnih razloga,<br />
jer je baš toga dana imao prvi i vrlo buran sastanak s Norom ("ona mu je<br />
raskopčala hlače, odmakla košulju u stranu i (...) vještim pokretima načinila<br />
ga muškarcem"). Joyce je tvrdio da bi se Dublin (barem Dublin iz 1904.)<br />
mogao ponovno izgraditi prema njegovu "Uliksu", što je vjerojatno istina,<br />
no to je samo kuriozitet od kojeg većina čitatelja nema neke koristi. Čitatelj<br />
naravno može čitati roman "Uliks" kao - kako bi rekao Hermann Broch -<br />
banalan izvještaj o svakodnevnim aktivnostima građana Dublina - o hodanju,<br />
o nečijem doručku ili o nekoj društvenoj igri u kojoj lik-pijun ide od jedne<br />
do druge točke (provod, preljub, kupalište, birtija, bordel, groblje), no ako<br />
čitatelj nije baš ignorant i/ili neznalica, jasno mu je da je i danas, kao i prije<br />
stotinu godina, "Uliks" naprosto veliki test za čitatelja, za njegovu načitanost,<br />
čitateljske sposobnosti, strpljenje, strast za kreacijom kao i volju za čitanjem i<br />
iščitavanjem bezbrojnih drugih knjiga s kojima je "Uliks" književno povezan.<br />
"Uliks" se može shvatiti i kao parodija i pastiš i palimpsest i avangardni<br />
eksponent, srdačna zajebancija i gusti neprobojni avangardni tekstualni blok,<br />
ali i kao netipično tradicionalističko djelo čije je svako poglavlje povezano<br />
s "Odisejom". Joyce voli tražiti slično u nesličnom, mitsko u svakodnevnom,<br />
alibi za svako pametno i idiotsko ljudsko ponašanje ispreplećući sasvim novu<br />
Odiseju. Uliks, Penelopa i Telemah odjednom može postati baš svatko i sve veze,<br />
labave, važne i nevažne, zamršene su u labirinte koje je moguće "čitati" samo<br />
ako se baš trudimo. Joyce je u "Uliksu" ukinuo razliku između svijeta i teksta,<br />
i čitatelju bi se nakon iscrpljujućeg čitanja ukazao svijet neviđen i nepoznat.<br />
U "Uliksu" ne samo da sve vrije od motiva već se čini da su oni međusobno<br />
tajanstveno povezani. Ništa nije ni rečeno ni napisano slučajno i zapravo je<br />
svejedno mislite li o tom romanu da je remek-djelo ili potpuna katastrofa. U<br />
vrijeme autoikcije i ležernog, površnog i rekreativnog čitanja, "Uliks" još uvijek<br />
strši kao jastog na torti. Njegove oštrice nisu otupile niti je u ovih u sto godina<br />
tekst postao pitomiji. Neuhvatljiv i privlačan šarm ovoga romana leži baš u<br />
njegovoj neuhvatljivoj uvrnutosti, neprohodnosti i "antistilu".<br />
Nemoguće je "Uliks" čitati bez pomoći priručnika i/ili pomoćne literature,<br />
"Uliks" će čak i čitatelja-erudita ili čitatelja s fotografskim pamćenjem<br />
natjerati na čitanje i proučavanje drugih knjiga.<br />
Joyce je počeo pisati roman u hektičnim okolnostima krajem 1914. ili<br />
početkom 1915., premda je o njemu razmišljao još od 1907. godine. James i<br />
Nora Joyce - zajedno s djecom Giorgiom Joyce (1905. - 1976.) i Luciom (1907. -<br />
Joyce je počeo pisati roman u<br />
hektičnim okolnostima krajem<br />
1914. ili početkom 1915., premda je<br />
o njemu razmišljao još od 1907.<br />
godine. No, prvo se 1915. morao s<br />
Norom i djecom iz Trsta preseliti u<br />
Zürich, a potom 1920. u Pariz<br />
James Joyce i Paul Leon u Parizu 1934.<br />
godine. Potonji je bio neformalni<br />
tajnik i savjetnik velikog irskog pisca.<br />
Foto AFP
Joyce je tvrdio da bi se Dublin mogao ponovno izgraditi prema njegovu "Uliksu", što je vjerojatno istina.<br />
Ako čitatelj baš nije ignorant i/ili neznalica, jasno mu je da je i danas, kao i prije stotinu godina, "Uliks"<br />
naprosto veliki test za čitatelja, za njegovu načitanost, čitateljske sposobnosti, strast za kreacijom, kao i<br />
volju za čitanjem i iščitavanjem bezbrojnih drugih knjiga s kojima je " Uliks" književno povezan<br />
1982.) - prvo se morao iz Trsta 1915. preseliti u Zürich, a potom 1920. u Pariz,<br />
što se i osjeti u njegovoj nomadskoj prirodi.<br />
"Uliks" je prvi put objavljen 2. veljače 1922., no problemi su počeli već<br />
ranije. Poštanske službe SAD-a zaplijenile su i spalile četiri izdanja časopisa<br />
Little Review u kojem je Joyce objavljivao probna poglavlja. U rujnu 1920.<br />
njujorško društvo za suzbijanje poroka uložilo je žalbu protiv epizode<br />
Nausikaja (pamtljivoj po spomenutoj sceni Poldyjeve masturbacije), koja je<br />
objavljena u ljetnom broj časopisa 1920. Vlasnica i urednik časopisa platili su<br />
kaznu od pedeset dolara i zabranjeno im je svako daljnje objavljivanje. "Uliks"<br />
je dugo proganjan i u Americi i u Velikoj Britaniji i trebala su proći desetljeća<br />
da bi ovoj knjizi bio omogućen normalan tisak i distribucija.<br />
Hrvatska se u ovih stotinu godina "Uliksa" uglavnom držala na distanci.<br />
Istina da je "Uliks" dva puta preveden na hrvatski i oba puta korektno: Zlatko<br />
Gorjan (1959.) i Luko Paljetak (1989.). Žalosno je, međutim, što nijedna od<br />
temeljnih knjiga o "Uliksu" i Joyceu nije prevedena na hrvatski: ni studija<br />
Stuarta Gilberta "James Joyces Ulysses" (1955.), ni "James Joyce and making of<br />
Ulysses and other writings" Frana Budgena iz 1961., kao ni više puta spomenuta<br />
Ellmannova biograija. Prevedene su, valjda za utjehu, dvije zgodne ali ipak<br />
marginalne studije "James Joyce i Toma Akvinski" (2001.) Wiiliama T. Noona,<br />
odnosno "Nos za novosti - kratke vijesti Jamesa Joycea" (2009.) Hannsa<br />
Zischlera i Sare Danius. Spomenimo da je Ivo Vidan još 1962. preveo studiju<br />
Arnolda Kettlea "Engleski roman" (1962.) u kojem se nalazi važno poglavlje<br />
o poetici Jamesa Joycea. I sam je Vidan napisao vrijednu studiju o "Uliksu" u<br />
knjizi "Romani struje svijesti" (1971.), a svakako vrijedi spomenuti i esej Sonje<br />
Bašić o Joyceu u knjizi "Subverzije modernizma" (1996.). Niti Joyce, naravno,<br />
nije previše hajao za Hrvatsku. Pulu je vidio kao pomorski Sibir (negdje na<br />
granici s Turskom), a od hrvatskih umjetnika zamijetio je samo Meštrovića.<br />
Richard Ellmann bio je zamolio Stanislava Šimića, prvog prevoditelja Joycea<br />
na hrvatski, da za potrebe biograije intervjuira Amaliju Globočnik koja je u<br />
Berlitzovoj školi u Puli bila tajnica. Amalija je Šimiću ispričala da su Joycevi<br />
bili gostoljubivi, a sam Joyce ljubazan i rezerviran. "Uvijek kad bih došla, James<br />
je ležao na kauču i pisao. Pisao je uvijek ležeći, pa nisam ni pomišljala da<br />
ozbiljno piše. Pozdravio bi i nasmijao se, ali bi i dalje ležao. Galamio je samo<br />
kad bi govorio o irskim svećenicima", opisala ga je Amalija. Nije provjerena<br />
glasina da je Joyce u Puli poznavao i poučavao engleskom jeziku Miklosa<br />
Horthyja, tadašnjeg pomorskog zapovjednika. Bilo bi zabavno da je i on rođen<br />
u Szombathelyju, ali budući admiral i mađarski regent ipak je u Kenderesu.<br />
Ellmann je istražio da se Joyce u Trstu družio s viđenijim Slovencima, dr.<br />
Josipom Vilfanom i Borisom Furlanom. Svi su oni postali likovi u zanimljivom<br />
romanu Dragana Velikića "Severni zid" (1995., hrvatsko izdanje 2017.): i Vilfan i<br />
Furlan, Horthy i Amalija Globočnik.<br />
Provjereno je pak da je Joyce čitao knjigu slovenskog pisca Janka Lavrina<br />
(1886. - 1987.) "Aspects of modernism: from Wilde to Pirandello" iz 1935.<br />
naprosto jer je ta knjiga pronađena u njegovoj privatnoj arhivi, i to rasječena<br />
na poglavljima o d'Annunziju i Pirandellu te prvom dijelu poglavlja o Ivanu<br />
Cankaru. Smisleno je da se Joyce interesirao za d'Annunzija i Pirandella, ali je li<br />
čitao Cankara? Teško, pogotovo što je 1936. već bio gotovo slijep.<br />
Prvi tekst o "Uliksu" na hrvatskom objavio je dr. Ivan Krnic (1878. - 1937.),<br />
pisac i pravnik rođen u Kostajnici koji je živio uglavnom u Delnicama. Danas<br />
se slabo tko sjeća pravaškog zastupnika u Hrvatskom saboru koji je neko<br />
vrijeme (1919.) bio čak i ministar. Krnic se u slobodno vrijeme zanimao za<br />
književnost, a 1910. bio je predsjednik Kluba hrvatskih književnika i umjetnika<br />
u Osijeku s kojim je rado surađivao. U Jubilarnom almanahu Kluba hrvatskih<br />
književnika i umjetnika u Osijeku 1929. napisao je korektan tekst o Joyceu i<br />
"Uliksu", upozorivši da se i Cesarčev roman "Careva kraljevina" događa unutar<br />
24 sata. Matoš je Krnica zapazio još dok je početkom stoljeća pisao kritike za<br />
Život i Nadu, ustvrdivši da je riječ o talentiranom kritičaru. Nitko odavno ne<br />
čita Krnicovu prozu i poeziju, pao je u zaborav i njegov politički angažman, pa<br />
ga se danas uglavnom pamti po tekstu o Joyceu i "Uliksu". Tko zna što bi sam<br />
Joyce mislio o takvoj životnoj bilanci?<br />
41<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.
42<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
TROKUT<br />
Ronald Goršić / Cropix<br />
Ovi jazz glazbenici otvoreni su svemu: hip hopu, elektronici, sevdahu<br />
piše: Tena Šarčević<br />
Rotacija i poravnavanje iz naslova novog EP-ja grupe Trokut<br />
mogu se shvatiti višeznačno. Ovaj nekonvencionalni jazz<br />
bend je prije posljednjeg izdanja napravio zaokret u svojoj<br />
postavi, ali i načinu na koji pristupaju svojoj glazbi.<br />
- Okrenuli smo se iz striktno instrumentalne glazbe,<br />
spoja jazza i elektronike koji funkcionira u klupskom prostoru, prema<br />
direktnijoj komunikaciji s publikom. Društvo jako brzo tehnološki napreduje<br />
i svjedočimo rapidnim promjenama u svemu što vidimo oko sebe. To nas<br />
intrigira, okupira i daje temelj novom, prilično čvrstom konceptu benda, koji<br />
je, doduše, još u razvitku i nastanku, ali smo EP-jem "Rotate, Align" napravili<br />
prvi korak prema njemu - kažu iz benda.<br />
Trokut je nastao pretkraj 2018., a prvu službenu postavu činili su Jaka Arh,<br />
Filip Pavić, Bojan Skočilić i Jerko Jurin. Uz Jaku (saksofon, elektronika) i Jerka<br />
(bubnjevi), danas bend čine i Luka Čapeta (električna gitara), Hrvoje Kralj<br />
(električni bas) te klavijaturistica i vokalistica Ana Čop koja je predvodnica<br />
nove epohe benda. Ona je s Trokutom već surađivala na pjesmi "Porzellan" s<br />
njihovog prvijenca "Shapeless". Svima se svidjela sinergija<br />
te suradnje, stoga su je odlučili i formalizirati.<br />
- Ovaj je EP, za razliku od "Shapelessa", prije ulaska<br />
u studio bio gotovo u potpunosti iskomponiran -<br />
kaže Jerko Jurin.<br />
Objašnjava kako za njega "jazz ne predstavlja striktno<br />
žanr, nego način na koji pristupa glazbi".<br />
- Jazz je način komunikacije - nadovezuje se Luka<br />
Čapeta, pa nastavlja: - Glazbi pristupamo iz više kutova,<br />
razmišljamo kako je adekvatno prezentirati u nekom<br />
prostoru ili nekom slušatelju. Jazz je transformativan i<br />
sposoban prilagođavati se različitim okolinama. Mi smo svi<br />
naviknuti na tu konstantnu promjenu.<br />
Doista, svi su oni i formalno obrazovani jazz glazbenici,<br />
a priča o bendu seže u akademske dane.<br />
- Bio sam dio formiranja inicijalne postave. Jerko i ja<br />
smo htjeli oformiti bend, a s nama je bio i Leo Beslać. Imali<br />
smo neke probe, ali nam se bilo teško uskladiti. Jerko je<br />
upravo krenuo u Graz pa je sa sobom ponio i brend Trokut.<br />
Na kraju je tamo oformio grupu - priča Čapeta.<br />
Jurin je u Grazu pohađao Sveučilište za muziku<br />
i izvedbene umjetnosti, a tamo je upoznao i<br />
većinu ostatka ekipe.<br />
- Atmosfera na tamošnjoj Akademiji je takva da je fokus na zajednici.<br />
Upoznaješ ljude i njihove kreativne interese, eksperimentiraš raznim<br />
glazbenim pravcima, sviraš u raznim formacijama... Jedino što studenti na<br />
faksu imaju tendenciju svakih mjesec dana raditi na novom projektu, dok ja<br />
dolazim iz više bendovskog okruženja u kojem se njeguje konstanta. Nisam<br />
navikao mijenjati članove benda svake tri sekunde, pa se valjda zato Trokut<br />
i održao - smije se Jerko koji svira i u bendovima Marisol te Šumovi protiv<br />
valova, a s Čapetom i Kraljem organizira i improvizacijske elektroničke večeri<br />
u jazz klubu Bacchus pod nazivom Future Lounge.<br />
Kao što je već spomenuto, svi su oni u glazbenom smislu osobenjaci.<br />
- Svatko od nas ima svoju estetiku i iskustvo, no imamo puno dodirnih<br />
točaka. Nitko od nas nije ograničen, svi želimo puno učiti. To se meni ovdje<br />
najviše sviđa, voljni smo unaprijediti se i prijeći preko ustaljenih uzoraka.<br />
Radimo zajedno, svatko donosi svoje ideje pa tražimo bendovski glas koji je<br />
Okrenuli smo se iz striktno<br />
instrumentalne glazbe, spoja jazza<br />
i elektronike koji funkcionira u<br />
klupskom prostoru, prema direktnijoj<br />
komunikaciji s publikom, kažu iz benda<br />
u povodu objavljivanja novog EP-ja<br />
"Rotate, Align"<br />
veći od pojedinaca - govori Luka.<br />
- Dolazim iz glazbenog svijeta u kojem je puno elektronike, techna i<br />
hip hopa, no svima nam je dodirna točka jazz. Oni su svi studirali na jazz<br />
akademijama u Grazu i Baselu, dok sam ja bio u Beču. No, imamo slične<br />
korijene - ističe.<br />
Luka radi i na poznatom alternativno-kantautorskom projektu Mary May, a<br />
dio je i velikog kolektiva Kwaaka Afrobeat.<br />
- S njima radim na tome da napravimo i label koji bi se bavio outputom<br />
afričke glazbe. Želimo afričku kulturu povezati s hrvatskom i iz toga stvarati<br />
glazbu - objašnjava Luka.<br />
Tu je i suradnja s Dunjom Bahtijarević.<br />
- To je prilično intiman projekt u kojem sviram električnu gitaru, a ona<br />
pjeva te tako istražujemo sevdah. Zovemo se Dunjaluk. Radimo pomaknute<br />
aranžmane, pokušavamo sevdah više približiti europskom zvuku, koji se<br />
oslanja na noise i punk - govori.<br />
Ana Čop i Jaka Arh, pak, i izvan Trokuta surađuju na improvizacijskoelektroničkom<br />
projektu TDNO. Ona je i dio organizacije<br />
jazz festivala i workshopa Jazzinty u Novom Mestu te<br />
surađuje i s berlinskim pijanistom Thilom Seeversom s<br />
kojim je također studirala u Grazu. Jaka, pak, još uvijek<br />
studira u Baselu, a planira i drugi master, za dizajn zvuka.<br />
Hrvoje Kralj više je u inozemstvu nego u Hrvatskoj,<br />
no ipak svira u Jazziani Croatici, improviziranim Future<br />
Lounge večerima te s Krunom Levačićem i Filipom<br />
Pavićem u triju.<br />
Bend je nedavno sudjelovao i u postavljanju predstave<br />
"Oblique" u suradnji s umjetničkom organizacijom Škvadra.<br />
- Plesači i glazbenici su u predstavi na istoj pozornici.<br />
Istražujemo kako mi utječemo na plesače i kako oni utječu<br />
na nas. Ima puno trenutaka u kojima izvedba može otići u<br />
doista različitim smjerovima - kaže Jurin.<br />
- To je plesni koncert. Ponekad plesači prate naš ritam<br />
razvoja, a ponekad mi naglašavamo njihove pokrete -<br />
nadovezuje se Čapeta.<br />
Novi EP su, osim digitalno, izdali i - na kaseti.<br />
Jaka Arh objašnjava zašto su izabrali taj retro format.<br />
- Prije skoro godinu dana izdao sam svoj solo EP,<br />
koji je miks jazza i hip hopa, i tada sam prvi puta izdao<br />
kasetu. Činilo mi se fora imati taj glazbeni artefakt,<br />
produkt koji nije nužno najbolji kvalitetom zvuka, ali čini lijep dizajnerski<br />
komad - kaže Jaka.<br />
- Kaseta ima neki poseban štih. Ona će većini ljudi stajati na polici, ali<br />
je neki "blast from the past", artefakt koji se opire tome da nas tehnologija<br />
nadvlada do kraja - kažu iz benda, dodajući da su izdanje objavili na labelu<br />
Rika Muzika kojemu je sjedište u Londonu, a koji stavlja naglasak na hrvatske<br />
autore koji imaju potencijal plasirati svoju glazbu i na inozemna tržišta.<br />
Upravo je to ideja ovog benda. I sami su internacionalna skupina te žele<br />
svirati diljem Europe. Baš su nedavno završili prvu turneju po Njemačkoj.<br />
- Ta turneja je prošla bolje od svih očekivanja. Svirali smo u prepunom<br />
jazz klubu Donau 115 u Berlinu te u nizu drugih gradova, a prijem publike<br />
bio je izvrstan. Turneja nam je otvorila vrata te uskoro sviramo na Jazz Jantar<br />
festivalu u Gdańsku. Jako nas vesele prilike da se predstavimo međunarodnoj<br />
publici jer vjerujemo da naša glazba ne poznaje granice - zaključuju.
ANTUN<br />
EKSKLUZIVNO<br />
U IZDANJU NAKLADE<br />
VUKOVIĆ&RUNJIĆ IZLAZI PRVI<br />
ROMAN ANTUNA ŠOLJANA KOJI<br />
JE UJEDNO I PRVI HRVATSKI<br />
POSLIJERATNI KRIMIĆ<br />
ŠOLJAN<br />
Roman se<br />
originalno zvao<br />
"Jednostavno<br />
umorstvo", a Šoljan<br />
ga je pisao po<br />
narudžbi<br />
Foto studio Ignac<br />
KRIMIĆ "OSUMNJIČENI" IZLAZIO JE PRVO SREDINOM 1950-ih U<br />
NASTAVCIMA U TJEDNIKU GLOBUS, A ZATIM 1960. U EDICIJI<br />
ROTO-ROMANA KOJI SU SE PRODAVALI NA KIOSCIMA<br />
Kad smo na lanjskim Danima Antuna<br />
Šoljana u Rovinju predstavili naše<br />
izdanje pet Shakespeareovih<br />
komada u izvrsnom Šoljanovom<br />
prijevodu, naglasili smo da je to<br />
početak biblioteke u kojoj ćemo<br />
objavljivati izabrana djela ovog pisca<br />
i prevoditelja čiji bogat i raznolik<br />
opus apsolutno zaslužuje nova<br />
izdanja. Počeli smo sa Shakespeareom jer je to bio gotovo prirodan odabir:<br />
Šoljanovi su prijevodi u Matici hrvatskoj izišli dovoljno davno da budu teško<br />
dostupni (Timon Atenjanin 1970., Sve je dobro što se dobro svrši 1977., Oluja<br />
1979., Antonije i Kleopatra 1987. i Kralj Lear 1990.) pa smo smatrali da je vrijeme<br />
za reizdanje. No, nismo bili sasvim sigurni s čime ćemo nastaviti – u obzir<br />
je dolazio roman Kratki izlet, ali razgovarali smo i o dramama – a onda je u<br />
Rovinju dr. Mario Kolar održao predavanje o Šoljanovom kriminalističkom<br />
romanu i to nam se nekako nametnulo kao sljedeća knjiga u biblioteci.<br />
Krimić Osumnjičeni, odnosno Jednostavno umorstvo, kako se<br />
originalno zvao, Šoljan je očito napisao po narudžbi, smatrajući to gotovo<br />
"šahovskim problemom", kako je sam izjavio, a slično misli i Pavao Pavličić<br />
koji u pogovoru novog izdanja napominje kako je Šoljan "volio misliti i<br />
postupati kao profesionalac, što nije podrazumijevalo samo njegov status<br />
slobodnog umjetnika, nego i pripravnost da prihvati svaku moguću vrstu<br />
književnog izazova".<br />
Krimić je izlazio prvo sredinom 1950-ih u nastavcima u tjedniku Globus,<br />
a zatim 1960. u ediciji roto-romana koji su se prodavali na kioscima, i po<br />
tome ispada da je to zapravo prvi objavljen Šoljanov roman – Izdajice su<br />
izišle tek 1961. Već ta bi činjenica sama po sebi bila dovoljan razlog za novo<br />
izdanje, a kako u predgovoru navodi Kolar, Osumnjičeni su važni i zato što<br />
je to prvi poslijeratni hrvatski krimić koji je na neki način učvrstio tradiciju,<br />
povezujući Zagorkinu Kneginju iz Petrinjske ulice, napisanu 1910., s romanima<br />
suvremenih autora kao što su Pavličić i Goran Tribuson.<br />
Maja Šoljan
ANTUN ŠOLJAN<br />
"Osumnjičeni",<br />
Ilustracija za<br />
naslovnicu djelo je<br />
Danijela Žeželja<br />
I<br />
nspektor Horvat sprema se na počinak kad ga hitno<br />
pozovu na uviđaj u lokal Zvono gdje je nađen mrtav<br />
čovjek, ubijen tupim predmetom. Sumnja pada na sve<br />
koji su se u tom času zatekli na mjestu zločina. I dok<br />
Horvat, uz malu pomoć svojeg prijatelja, odvjetnika<br />
Matetića, kreće u lov na ubojicu pokušavajući kroz<br />
rašomonske iskaze osumnjičenih doći do istine,<br />
postupno se otkrivaju prljavi poslovi i izranjaju<br />
mračne tajne iz prošlosti koje svima upletenima<br />
daju motiv za ubojstvo, a pritom se u diskretnim detaljima oblikuje slika<br />
tadašnjeg Zagreba u kojem samo korak dijeli neonska svjetla velegrada od<br />
mračnih uličica i zapuštenih veža, a širokim bulevarima uz tramvaje voze<br />
seljačka zaprežna kola…<br />
Bilo je deset do sedam. Horvat je ustao od stola i protegnuo se. Predstava<br />
će uskoro početi. Horvat se osjećao dobro, ispavan i odmoran. Istina, rano je<br />
ustao, mnogo ranije nego što je inače običavao, kad nije bio na dužnosti. Jer<br />
Horvat nije bio na dužnosti; on je samo dobio slučaj koji nije htio prepustiti<br />
nikome u ovom stadiju istraživanja. Takav slučaj ljudi obično ne žele. Nitko<br />
ne želi susret s preteškim problemima i previše lukavim ubojicama. Horvat<br />
je u kostima osjećao da će ovo biti takav slučaj. To ga je dražilo. Nije želio da<br />
se bilo tko miješa u slučaj koji je sad već nekako doživljavao kao svoj vlastiti<br />
slučaj. Predstava će uskoro početi.<br />
Horvat je iz kreveta ustao još oko šest ujutro i doklatio se polako,<br />
razmišljajući, do ureda. Neko je vrijeme sjedio bilježeći podatke koje su mu<br />
dostavili iz arhive, razgovarao telefonski s Martinom koji je bio stručnjak za<br />
šverc, poslao nekoliko ljudi po informacije i zatražio da mu dovedu jutarnje<br />
žrtve. Prvo su trebala doći ona dvojica iz lokala. Horvat je bio siguran da<br />
će doći. Čak i da su bili umiješani u prljavi posao, svejedno bi morali doći.<br />
Oni jednostavno nisu imali drugog izlaza. Vrlo je vjerojatno da nisu uopće<br />
umiješani u cijelu priču, mislio je Horvat. Premda, pitanje je zašto su ostali<br />
u lokalu? Jedan je bio objasnio, Horvat se sad sjetio. Što je ono rekao? Da,<br />
da, rekao je da su se baš spremali otići kad se Kafnar vratio. Rekli su da je<br />
bilo osam i dvadeset. Uzmimo da je kuharica pronašla tijelo nešto poslije<br />
osam i pol i da su momci stigli na mjesto deset minuta poslije; to znači da su<br />
oni bezrazložno ostali ondje još dvadeset minuta, kad su mogli mirno otići.<br />
Uzmimo da nisu znali da je konobar našao tijelo i pozvao policiju, svejedno<br />
se postavlja pitanje zašto su toliko ostali. Uzmimo da su znali. Uzmimo da su<br />
oni… Zašto onda? Horvat je slegnuo ramenima. Pouzdavao se u inspiraciju<br />
na licu mjestu, za vrijeme ispitivanja. Kad je vidio čovjeka pred sobom, živog<br />
čovjeka s prirodnim ili katkad manje prirodnim reakcijama, Horvat se osjećao<br />
bolje. Činjenice, materijalne činjenice uvijek su suhoparne, čak i onda kad su<br />
rječite. Suhe i okrutne. Nikad ne vode dalje od sebe samih. Čovjek uvijek vodi<br />
dalje; čovjek izaziva nove ideje, čovjek vas prisiljava da nešto o njemu mislite,<br />
da ga ili volite ili ne volite. Horvat ih nije baš osobito volio, tu dvojicu. Čuvaj<br />
se preduvjerenja, rekao je samom sebi; svi su jednaki pred činjenicama. Ali to<br />
nije bilo lako.<br />
Netko je zakucao na vrata. Horvat je pogledao na sat: sedam i dvije minute.<br />
"Naprijed", rekao je mirno. Ustao je i stojeći motrio vrata koja su se otvorila.<br />
Bila su to ona dvojica. Ušli su jedan za drugim, držeći šešire u rukama. Iza<br />
njihovih leđa pojavilo se Ratkovo lice.<br />
"Evo rajc", reče Ratko. "Želim ti ugodnu zabavu."<br />
"Zatvori vrata", reče Horvat bezizražajno. Nije volio kad se govorilo tim<br />
tonom. To je u ljudima izazivalo nepotreban prkos i neraspoloženje. Ova su<br />
dvojica očito trebala nekoga da ih umiruje. Ratko se naglo udario po ustima.<br />
"Bit ću pred vratima ako me trebaš", reče. Ratko je znao o čemu se radi i<br />
kakvi su ljudi u pitanju. Očito nije imao ni mrve poštovanja prema njima ni<br />
prema cijelom slučaju.<br />
"Ne trebaš", reče Horvat. "Ovo je formalnost. Nikakvo ispitivanje. Samo puka<br />
formalnost", rekao je onoj dvojici. "Sjednite."<br />
Obojica su sjeli nespretno, na rub stolice, očito nervozni. Horvat je<br />
prelistao po papirima koje je dobio iz arhive i iz poduzeća gdje su ta dvojica<br />
radila. Nije bilo ničega. U arhivi nije bilo nikakvih podataka o njima. U<br />
poduzeću su samo rekli da su to dva mlađa muškarca koji se ničim ne ističu<br />
i da su, što se poduzeća tiče i koliko oni znaju, obojica sasvim u redu. Dobri<br />
radnici, mirni, obitelj i te stvari. Novaca imaju onoliko koliko dobivaju plaće.<br />
Zvono je restoran u kojem se za te novce može jesti, pomisli Horvat.<br />
"Koji je od vas Stjepan Šantek?" upita Horvat ljubazno.<br />
Najljubaznije što je mogao.<br />
"Ja sam Šantek", reče niži od dvojice, ustajući.<br />
"Sjednite samo", reče Horvat. "Žao mi je što vas moram zadržavati, ali<br />
nažalost, u vašoj blizini dogodilo se ubojstvo i morate razumjeti da svatko<br />
mora iznijeti sve što zna. Sad niste na sudu, ali vas možemo uvijek kačiti ako<br />
nas dovodite u zabludu neistinitim izjavama. Na nezgodna pitanja ne morate<br />
odgovoriti, ali bolje je odgovoriti."<br />
Horvat je zaključio kako je uvoda dosta. Ona dvojica su se smirila i udobnije<br />
sjela. Rebrovac se zvao onaj drugi, pročitao je Horvat, Josip Rebrovac.<br />
Rebrovac je čak raskopčao kaput i gestom upitao smije li zapaliti.<br />
"Naravno", reče Horvat i pruži mu otvorenu kutiju. Rebrovac je uzeo<br />
cigaretu i stavio je među usne. Dok mu je prinosio šibicu da pripali, Horvat je<br />
vidio da mu drhti donja usna. Šantek je odbio cigaretu. Horvat je vidio da je<br />
Šantek pušač; imao je žute prste. Morat ću prvo ispitati Šanteka, pomisli.<br />
"Odlazite li često u Zvono?" upitao je Šanteka, pripaljujući sebi cigaretu.<br />
"Pa dosta često", reče Šantek. "Znate, posao mi završi dosta kasno pa ne<br />
jedem kod kuće jer mi i žena radi. Ja radim u tvornici konfekcije Plamenac koja<br />
je nekoliko ulica od Zvona pa onda poslije posla svratim na večeru. Jozo, Jozo<br />
Rebrovac, ide gotovo uvijek sa mnom."<br />
Rebrovac je potvrdno kimnuo.<br />
"Poznajete li goste koji onamo dolaze?"<br />
"Pa, samo po viđenju. Mislim da se nikad nismo upoznali. Samo smo<br />
se pozdravljali."<br />
"Sinoć je u Zvonu ubijen čovjek. Znate li ga?"<br />
"Ne", reče Šantek, ne zbunivši se. "Ja ne znam tko je ubijen. Nama su samo<br />
sinoć rekli da je netko ubijen i da ne smijemo napuštati lokal. Mi ne znamo ni<br />
kako izgleda čovjek koji je ubijen."<br />
Horvat je ukratko opisao Humljaka, a onda i rekao njegovo ime: Josip<br />
Humljak. Šantek je prvo bezizražajno slušao, a zatim se na spomen imena malo<br />
trgne i reče: "Da, viđao sam ga u Zvonu."<br />
"I ja", reče Rebrovac. "Čekaj, čekaj, mislim da je i sinoć bio. Nije li on sinoć s<br />
nama razgovarao?" upita Šanteka.<br />
"Točno, jest", reče Šantek i nesigurno se okrene prema inspektoru. "Sinoć<br />
smo progovorili nekoliko riječi jer smo sjedili stol do stola."<br />
"O čemu ste razgovarali?" upita Horvat ravnodušnim glasom i uputi se<br />
prema svojoj stolici, okrenut leđima prema njima dvojici.<br />
"A tako", reče Šantek, "obične stvari."<br />
G<br />
lasom je nastojao oponašati isti<br />
ravnodušni ton koji je upotrijebio<br />
inspektor. Pao je na trik, pomisli<br />
inspektor, naglo se okrene i<br />
pogleda ga ravno u oči: "Koje<br />
stvari?" Vodila ga je čista intuicija i<br />
onih dvadeset suvišnih, sumnjivih<br />
minuta, ali upalilo je. Šantek je<br />
naglo zastao u svojoj nonšalanciji.<br />
Shvatio je da se ulovio. Horvat je u Šantekovim očima lijepo vidio kako mu<br />
sviće. Mislio je da će izbjeći sve, ovako jednostavno, usput. Ne meni.<br />
"Pa tako općenito, o tome kako je loše vrijeme." Šantek je govorio oprezno,<br />
strašno oprezno. Tražio je na Horvatu neke znakove. "Kažem, sjedili smo stol<br />
do stola i malo smo razgovarali, kao što ljudi u lokalima rade."<br />
Horvat je znao da Zvono nije takav lokal i da Humljak nije izgledao kao<br />
čovjek s kojim bi netko zapodjenuo razgovor o vremenu. Horvat je znao i<br />
da Šantek to zna.<br />
"Shvaćam", rekao je Horvat, pomalo hladno. "Koga još poznajete od ljudi<br />
koji su sinoć bili u lokalu poslije osam?"<br />
"Pa mislim da ih sve poznam po viđenju", reče Šantek. Horvat je jasno<br />
pročitao u njegovu glasu prizvuk olakšanja jer je tema promijenjena.<br />
"Poznajete li nekoga pobliže?" upita Horvat sasvim tiho, tako da je Šantek<br />
osjetio da se sprema bura. Rebrovac se nemirno meškoljio u stolici.<br />
"Poznam", reče Šantek. "Poznam onog trgovca Kafnara."<br />
"U kolikoj ga mjeri poznajete i u kakvim ste bili odnosima?" upita Horvat<br />
brzo, očekujući brz odgovor. Brzoplet odgovor.<br />
Ali Šantek je sad bio oprezniji.<br />
"Pa eto, kako to uvijek ide", govorio je, da dobije na vremenu. "Upoznali smo<br />
se prije nekoliko mjeseci u tom istom lokalu. On ima radnju u blizini i ja sam<br />
kod njega kupio lisnicu i tako smo polako počeli razgovarati. Ništa posebno.<br />
Mislim, nisam bio ni u kakvim posebnim odnosima s njim."<br />
"Poznajete li vi Kafnara?" upita Horvat Rebrovca.<br />
"Da", reče ovaj ustrašeno. "Šantek me upoznao s njim."<br />
Horvat je zastao. Šutio je neko vrijeme razmišljajući. Obojica su ga<br />
radoznalo gledali. Horvatu se činilo da im u očima nazire i nešto straha.<br />
Morao je riskirati.<br />
"Ja znam u kojoj ste vezi s cijelim poslom, ali ne znam je li samo to<br />
posrijedi. To što ste mi neke stvari zatajili samo je otežavajuća okolnost. Vi ste<br />
pod sumnjom za ubojstvo i kretanje će vam biti strogo ograničeno." Rekao je<br />
to bilježeći nešto bezvezno na papir. Ispod oka je promatrao Rebrovca. Bio<br />
je siguran da na Šanteku neće vidjeti ništa. Rebrovac je bio u panici i nešto je<br />
gestikulirao Šanteku. Šantek je bio nepomičan.
Bilo je deset do sedam. Horvat je ustao od stola i protegnuo se. Predstava će uskoro početi. Horvat<br />
se osjećao dobro, ispavan i odmoran. Istina, rano je ustao, mnogo ranije nego što je inače<br />
običavao, kad nije bio na dužnosti. Jer Horvat nije bio na dužnosti; on je samo dobio slučaj koji<br />
nije htio prepustiti nikome u ovom stadiju istraživanja.<br />
"Reći ćemo", reče naglo Rebrovac. "Sve ćemo vam reći jer nismo krivi. To<br />
svatko može potvrditi. Mi ne bismo nikoga ubili."<br />
"Od početka", reče Horvat nezainteresirano.<br />
Bilo je kasno da Šantek bilo što učini. Šantek je znao da je to trik.<br />
Šantek je lukav.<br />
"Bili smo u Njemačkoj", reče Rebrovac. "Poslalo nas je poduzeće na stručni<br />
tečaj i da nešto kupimo. Mi smo sami imali nešto novca i u Njemačkoj smo<br />
radili pa smo nešto skrpali. Mi nemamo bogzna kakvu plaću pa smo htjeli<br />
nešto zaraditi sa strane. Ja sam bio protiv toga, ali Šantek me nagovorio."<br />
Horvatu se Rebrovac sve manje sviđao. Šantek se nije ni pomaknuo.<br />
"Kupili smo neke stvari…"<br />
"Koje stvari?" upita Horvat.<br />
Rebrovac je malo oklijevao, onda<br />
se odlučio i rekao: "Automobilske<br />
dijelove. Svjećice i takve stvari.<br />
Organizirali smo prijenos<br />
preko granice. Šantek je prije<br />
radio kao šofer."<br />
Horvatu je postalo sve jasno. "Tko<br />
vas je poslao Humljaku?"<br />
"Ja sam poznavao Kafnara i već<br />
mi je prije nabavio neke stvari. On ima veze s ljudima iz inozemstva i ljudima<br />
koji znaju prodati robu", reče Šantek. "Njemu sam natuknuo da imamo robu<br />
i on nam je obećao da će naći čovjeka koji se time bavi i koji će nam kupiti<br />
automobilske dijelove jer mu trebaju."<br />
"I onda?" reče Horvat, znajući kako će priča završiti.<br />
"To je sve", reče Šantek.<br />
"Nije", reče Horvat.<br />
Šantek ga je pogledao ispod oka. Šantek je bio bijesan i umoran.<br />
"Kafnar nam je jučer pokazao čovjeka; mi nismo znali ni kako se zove."<br />
Oho, pomisli Horvat, ipak nije tako umoran kako izgleda.<br />
"Glupost", reče Horvat. Šantek ne bi to rekao da nije već sve otišlo. Valjda<br />
se radi samo o posljednjoj isporuci. Ako sad pretražimo njihove stanove, naći<br />
ćemo nekoliko beznačajnih sitnica.<br />
"Recite mi jasno i pošteno tko je kome dugovao, da budemo s tim načistu."<br />
Oni su šutjeli. Rebrovac je drhtao.<br />
"Humljak nam je sinoć rekao neka utjeramo pare od Šandora, jer da od<br />
njega nećemo dobiti ni ilira."<br />
"Jeste li razgovarali sa Šandorom?"<br />
Opet su šutjeli, nesigurni koliko smiju reći.<br />
"Bolje vam je da sve kažete, jer ću ja ionako sve doznati, a optužba za<br />
ubojstvo je ozbiljna stvar", reče mirno i uvjerljivo Horvat.<br />
"Znam", reče Rebrovac. "Ja sam rekao Šanteku da ćete doznati od Szegija,<br />
od Šandora mislim. Zato sam i rekao. Nisam htio ukopati Šanteka jer mi smo<br />
jednako krivi. Razgovarali smo sa Šandorom i on nam je rekao da te pare<br />
objesimo o klin. On ne da ništa. Neka Humljak sam plaća svoje dugove. Neka<br />
ga prijavimo sudu ako hoćemo. Cijela se stvar njega ne tiče, rekao je. Mi smo<br />
sinoć čekali Humljaka. On nam je rekao da ćemo poslije zajedno razgovarati sa<br />
Szegijem. Szegi je njemu dugovao novac."<br />
"To volim", reče Horvat. "Bio bih uvjeren da vi niste ubili Humljaka da ste mi<br />
cijelu stvar ispričali odmah u početku. Ovako nisam siguran."<br />
Rebrovac se nemirno vrpoljio na mjestu. Šantek je ukočeno<br />
gledao pred sebe.<br />
"Rekli smo vam sve što znamo", reče nakon kratke šutnje. "Mi<br />
ga nismo ubili."<br />
"Jeste li napuštali lokal poslije osam?" upita Horvat, gledajući Šanteka.<br />
Šantek ga pogleda praznim očima.<br />
"Nismo", reče jednostavno. Pretjerano bezizražajno. Rebrovac je gledao u<br />
pod i prestao je na trenutak disati.<br />
"Koliko vam je novca dugovao Humljak?"<br />
"Nije nam zapravo dugovao. To je išlo ovako: mi smo njemu isporučili stvari<br />
koje je tražio…"<br />
"Kad?"<br />
Šutnja.<br />
"Kad je to bilo?" ponovi Horvat pitanje.<br />
"Prije mjesec dana", odgovori Šantek.<br />
"Tad ste se vratili iz Njemačke?"<br />
"Ne, vratili smo se prije, ali smo čekali da nađemo čovjeka kojemu možemo<br />
prodati ono što smo donijeli", objasni Rebrovac.<br />
"Koliko vam je Humljak dugovao?"<br />
"Oko sto pedeset hiljada", reče Šantek. Rebrovac ga pogleda, a onda<br />
prenese pogled na Horvata.<br />
"Je li vam Humljak što platio prilikom predaje stvari?"<br />
"Nije. Samo nam je na neki način pozajmio dvadeset hiljada i<br />
dogovorili smo se da to ne računamo u cijenu. To je bilo još prije nego što<br />
smo mu dali robu."<br />
"Koliko prije?" upita Horvat, naglo ustane i stane pred Rebrovca.<br />
Rebrovac se uznemiri, pogleda u Šanteka i onda promuca: "Ne sjećam se<br />
točno. Možda nekoliko dana."<br />
"Koliko ste dugo bili u Njemačkoj?"<br />
"Dva mjeseca. Stručni tečaj", reče Šantek.<br />
"Rekli ste mi da je Kafnar posredovao. Tko je još umiješan?"<br />
"Nitko više", reče Šantek mirno.<br />
"Zna li još netko za tu trgovinu?"<br />
"Nitko osim Szegija, kojemu je Humljak ispričao o čemu se radi. On nešto<br />
duguje Humljaku, ali mi o tome ne znamo ništa."<br />
Šantek je to rekao s prizvukom konačnosti, kao da više ništa neće reći, kao<br />
da nema više ničega što bi njih dvojica mogli znati. Ali Horvat je osjećao da<br />
se nešto krije iza njih, nešto za čim sada nije bilo moguće tragati, jer se nije<br />
imao na što osloniti. Horvat je dugo i zamišljeno promatrao Šanteka. Jedino je<br />
možda Rebrovac slaba točka.<br />
"Jeste li vi svjesni toga da već samo za ovo što ste mi ispričali snosite<br />
zakonsku odgovornost?" reče Horvat bez naročitog naglaska.<br />
Obojica su ga pogledali, bez riječi.<br />
"A za ono što ste mi zatajili, ako i dalje kanite šutjeti, platit ćete još mnogo<br />
više. Nadam se da vam je to jasno?"<br />
Rebrovac je nesigurno kimnuo glavom.<br />
"Vi ćete, Rebrovac, doći još jednom danas predvečer oko osam, a vi Šantek<br />
sutra ujutro. Molim vas samo nikakvih gluposti, bježanja ili nešto slično.<br />
Ukoliko se ne javite u određeno vrijeme, smatrat će se da ste u bijegu od<br />
optužbe za ubojstvo. Doviđenja."<br />
Šantek i Rebrovac su ustali i krenuli prema izlazu. Rebrovac je na vratima<br />
još jednom nesigurno zastao, ali onda se predomislio i izišao za Šantekom.<br />
Horvat je zamišljeno sjeo za stol. Cijela stvar mu se sve manje sviđala što se<br />
više podudarala s njegovom sinoćnjom teorijom o motivima. Svi, čini se,<br />
imaju motiv da ubiju Humljaka. Nije ni najmanje sumnjao da će i ostali koji su<br />
sinoć između osam i osam i trideset bili u Zvonu imati jednako jake motive<br />
i to ga nije ni najmanje veselilo. Šantek i Rebrovac, pa i konobar sinoć, dali<br />
su se vrlo lako obraditi – odviše lako su priznali stvari za koje će odsjediti<br />
najmanje šest mjeseci ili barem platiti masnu kaznu. Šantek i Rebrovac<br />
priznali su, istina, pod određenim pritiskom, ali Horvat se, premda svjestan<br />
eikasnosti svoje metode, ipak iznenadio da je tako brzo i uvjerljivo djelovala.<br />
Priznali su prilično laka srca. Nešto nije bilo u redu. Cijeli ga je slučaj ispunjao<br />
nelagodom. Stvar se nije odvijala kao obično. U trenutku kad je u sobu ušao<br />
Matetić, još malo pospan, zijevajući i neodređeno se smješkajući, Horvat je<br />
već unaprijed znao kakve će biti izjave ostalih sudionika.<br />
"Što ima novoga?" upita Matetić.<br />
"Ispitao sam onu dvojicu iz tvornice konfekcije."<br />
"Pa što kažu? Dobrovoljno priznaju da su ucmekali Humljaka i još tuce<br />
drugih, sve altruistički, da spase domovinu od švercera?"<br />
"Ne, ali i oni imaju putra na glavi. I bojim se da posrijedi nije samo šverc."<br />
"Oho, ali ja mislim da će se danas sve riješiti."<br />
"Želiš biti nazočan?"<br />
"Pa da, kad sam se već upleo."<br />
"Moje je intimno mišljenje da će se stvar otegnuti. Ali šef to ne smije ni<br />
primirisati. Jer inače jao meni."<br />
"Gdje su ostali?"<br />
"Sad će početi. Ovdje je Hartlov izvještaj i izvještaj forenzičara o otiscima."<br />
"Ima li što vrijedno u njima?"<br />
"Hartlov izvještaj znaš. Nema ničeg novoga i ne pomaže nam. Ovaj drugi je<br />
donekle zanimljiv kao ilustracija cjelokupnog slučaja."<br />
Matetić pročita nekoliko redaka i zazviždi kroz zube.<br />
"Da", reče Horvat. "Stvar nije laka. Tri vrste otisaka u zahodu ne govore<br />
nam ništa. Humljakovi otisci su na uljenom zidu i oko prekidača. Otisci<br />
konobara i njegove žene su na dovratku, konobarovi na prekidaču. Samo je<br />
još jedan otisak nepoznatog porijekla, barem za sada. Na lijevom zidu. Malo<br />
je deformiran pa je teško bilo što sa sigurnošću tvrditi. U hodniku ispred<br />
zahoda imamo opet toliko otisaka da je jednostavno glupo donositi bilo kakve<br />
zaključke. Zid se nije prao barem pet-šest dana, kako je stručnjak ustanovio, a<br />
na uljenoj boji otisci se ino sačuvaju. U onoj veži s druge strane i na prozoru<br />
nema otisaka. Lijepa kaša."<br />
"Onaj otisak na zidu je ubojičin", reče Matetić. Ali više nije bio tako siguran<br />
u to kao dok je čitao izvješće.<br />
"To se ne može znati", reče Horvat zamišljeno. "Vjerojatno ćemo otkriti da<br />
je u tom zahodu bilo više ljudi nego što mi i sanjamo. Bojim se da će u ovom<br />
slučaju biti svega više nego što mislimo."
46<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
DISKO KUGLA<br />
HAUS DER MUSIK NIJE KLUB U<br />
BEČU, NEGO SJAJAN MUZEJ GLAZBE<br />
Ovaj broj <strong>Svijet</strong>a <strong>kulture</strong> za mene je očito u znaku<br />
Beča; slučajno se poklopilo da radim intervjue<br />
s glazbenikom Rupertom Huberom i redateljem<br />
Sebastianom Meiseom, koji obojica žive<br />
tamo, a početkom tjedna sam se baš i vratila iz<br />
austrijske prijestolnice.<br />
Preporuka za tamošnji clubbing nemam, ali zato znam za<br />
sjajan muzej - Haus der Musik.<br />
Bila sam tamo, doduše, prije nekoliko godina, no i dalje<br />
mi je u pamćenju kao vjerojatno najzanimljiviji muzej<br />
koji sam posjetila.<br />
Zdanje je izvana neupečatljivo, u stambenoj je zgradi,<br />
u kojoj je prije 150 godina živio Otto Nicolai, osnivač<br />
Bečke ilharmonije.<br />
Muzej se proteže na nekoliko katova, od kojih svaki nosi neku<br />
tematiku. U prizemlju je hommage upravo Bečkoj ilharmoniji,<br />
dok poslije možete dobiti (razumljivu) lekciju iz izike o tome<br />
kako nastaje zvuk, pobjeći daleko u prošlost i informirati se o<br />
tome kako je čovjek stvarao prve instrumente, ali se i upoznati s<br />
posljednjim čudima tehnologije koja su orijentirana na kreiranje<br />
zvuka, pa posljedično i glazbe.<br />
Ovaj je muzej godišnje znao primiti i više od 200 tisuća<br />
posjetitelja, što je enormna brojka kada se uzme u obzir<br />
činjenica da nije velike površine.<br />
Iako je i sadržajno odličan, ključ zanimljivosti u njegovoj<br />
je interaktivnosti. To je mjesto koje će čak i one najozbiljnije<br />
pretvoriti u dijete koje se igra i tako uči.<br />
Ta interaktivnost ide od najjednostavnijih prema<br />
kompleksnijim oblicima. Možete, primjerice, odgovarati na<br />
pitanja na ekranima ili se okušati u sviranju instrumenata (koji<br />
u nekim slučajevima dolaze u gigantskim dimenzijama), no i<br />
posvetiti se stvaranju vlastitih kompozicija koje potom možete<br />
nositi doma na CD-u.<br />
Deinitivni vrhunac muzeja je prostorija koja simulira<br />
zatvoreni koncertni amiteatar, a u kojoj možete stati na<br />
pozornicu i postati dirigent. Ne trebate imati previše muzičkog<br />
znanja, dovoljno je da radite teatralne pokrete i prema njima<br />
će biti osmišljena cijela točka koju izvodi orkestar; tehnologija<br />
će proizvoditi zvuk, a sve će biti popraćeno fascinantnim<br />
zbivanjima na videozidu.<br />
Mjesto ima i odličan shop, idealan za kupovinu (pametnih i<br />
iskoristivih) suvenira. Prednost je muzeja i što je otvoren do 22<br />
sata, dok većina njih u Beču radi tek do 18.<br />
Rupert Huber<br />
TENINE<br />
VIKEND-<br />
ZORNICE<br />
NE DAVI DJ-a<br />
Tena Šarčević<br />
Austrijski duo Tosca<br />
RUPERT HUBER: GLAZBA JE KAO<br />
ARHITEKTURA, GRADIMO KUĆU<br />
OD ZVUKOVA<br />
Hipnotičko brojanje "jedan, dva, tri, četiri, pet,<br />
šest, sedam, osam" noseći je element nove pjesme<br />
"Osam" austrijskog dua Tosca, koji čine Rupert<br />
Huber i Richard Dorfmeister. Dok potonjeg brojni<br />
znaju po radu u duu Kruder & Dorfmeister, Hubera<br />
većini vjerojatno treba predstaviti. Vrsni je glazbenik, pijanist,<br />
ali i kompozitor koji je, među ostalim, pisao glazbu za "Seks<br />
i grad" te "CSI Miami". Jedan od njegovih većih uspjeha jest i<br />
to što je skladao soundtrack za Austrijski paviljon na Dubai<br />
Expou 2020. godine. Austrija je tada podijelila svoj paviljon u<br />
svojevrsne čunjeve, tema im je bila održivost, a dio paviljona<br />
bio je posvećen i soničnom iskustvu koje je dirigirao Huber.<br />
Kombinirao je, primjerice, Schubertovu "Devetu simfoniju" sa<br />
zvukovima dunavske turbine i šumovima iz prirode.<br />
Duo Tosca je u 25 godina rada objavio 17 izdanja, a s Huberom<br />
smo pričali o posljednjem singlu "Osam".<br />
• Koja je priča iza "Osmice"?<br />
- Snimili smo pjesmu zimus u našem studiju u Beču. Zima<br />
u Beču može biti prilično depresivna i siva. Glazba odražava<br />
to raspoloženje, no taj "down" čini pjesmu čini snažnom,<br />
vitalnom, bogatijom. Nešto kao kad proljeće dolazi, iako je sve<br />
još bezvezno i bezbojno, no prvi cvjetovi prodiru iz zemlje:<br />
mračniji ambijent nosi zujanje, no tenzija se na kraju probija<br />
živahnim pulsiranjima truba i čvrstim, rekao bih i kamenim<br />
vokalnim sampleovima.<br />
• Odakle vam vokal na hrvatskom? Ili srpskom, ili<br />
bosanskom, crnogorskom...<br />
- Kad živite u Beču, ti vam jezici zvuče vrlo familijarno.<br />
Postoji značajna kulturna razmjena među tim zemljama, a i jako<br />
puno naših i vaših glazbenika radi zajedno. Sample sam snimio<br />
1990. godine na jednom radijskom jam sessionu u kojem sam<br />
baš uživao. Kao što je slučaj s velikom većinom naših sampleova,<br />
nije nas bilo briga koje je značenje riječi, zanima nas samo zvuk<br />
kao takav. I brojanje se činilo savršeno za ovu pjesmu.<br />
No, nekog značenja ipak ima. Broj osam je srednjovjekovni<br />
simbol za novi početak, renesansu. Isto tako, ovo je najavni singl<br />
za naš deveti album. No u klasičnom Tosca stilu smo, kad smo<br />
počeli raditi na njemu, mislili da je osmi.<br />
• Kakav će biti album?<br />
- U njemu se osvrćemo na brojne stvari, na svoj okoliš, na<br />
Beč, primjerice. Jako puno pjesama koje će biti na izdanju su<br />
skriveni portreti mjesta i situacija u Beču. Pristupili smo izdanju<br />
kao luidnoj tvorevini, zauzimajući stav agnostika prema žanru.<br />
Ovim se albumom na neki način razbuđujemo kao artisti,<br />
ugrađujemo u glazbu element nepredvidljivosti. "Osam" je<br />
svakako ekstenzija te prakse.<br />
Glazba je kao arhitekture, gradimo kuću od zvukova. Htjeli<br />
smo biti slobodni, riješiti se svih misli i koncepata prethodnih<br />
albuma, tako da ovaj nadolazeći ima možda najčišći Tosca zvuk<br />
u posljednjih dosta godina.<br />
• Planirate li uskoro doći u Hrvatsku?<br />
- Deinitivno bismo to voljeli!
KNJIGE FILM & TV GLAZBA TEATAR ART<br />
KRITIČAR<br />
DAMIR<br />
AVDIĆ<br />
Dizajn naslovncie albuma Ajdin Bašić<br />
GLAS KOJI<br />
RECITIRA,<br />
DEKLAMIRA,<br />
URLA, REŽI,<br />
JEČI I LELEČE O<br />
NEPRAVDAMA<br />
OVOGA SVIJETA
48<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
KNJIGE<br />
Jergovićeva zbirka bilješka je o<br />
gubitku nevinosti prostora i<br />
vremena, fragmentirano<br />
upisivanje partikularnih<br />
sudbina u dokument<br />
kolektivne traume, posveta<br />
najmanjim ćelijama grada<br />
TROJICA ZA KARTAL<br />
REMASTERIRANI "MARLBORO" NADMAŠIO JE IZVORNIK:<br />
NADOPISIVANJE JE BILO RISKANTNO, ALI NE I SUVIŠNO<br />
Miljenko Jergović<br />
Trojica za Kartal<br />
Sarajevski Marlboro remastered<br />
Fraktura, 2022.<br />
296 str., 159,90 kn<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kupiti ☑<br />
piše: Vanja Kulaš<br />
Dvadeset i devet pokretnih, vrlo živih<br />
slika nepovratno izgubljenog svijeta<br />
sada uhvaćenog novom optikom.<br />
Jednako toliko dubokih otisaka<br />
zavodljive apokalipse, nježne, humorne,<br />
jezive. Povratak nekoć intenzivno postojećem,<br />
a besprijekorno funkcionalnom multietničkom<br />
imaginariju kakav u ovo naše doba više nije moguće<br />
rekreirati osim u literaturi, autorovo vraćanje<br />
duga galeriji likova koje i čitatelj osjeća bliskima<br />
kao da ih i sam poznaje iz nekog od prošlih<br />
života. Ispisivati nastavak prozne zbirke kojom je<br />
neponovljivo mapiran jedan grad, a taj živopisni<br />
urbanitet skoro da je stvarniji na stranicama<br />
"Sarajevskog Marlbora" nego u izravnom susretu.<br />
Poduhvatiti se s povelikim prostorno-vremenskim<br />
odmakom nadopisivanja davno zaokruženog<br />
ciklusa priča koje se vole i citiraju i tridesetak<br />
godina poslije, riskantno je i suvišno. Tako se činilo.<br />
U siječnju objavljen remasterirani "Sarajevski<br />
Marlboro" enigmatičnog naslova "Trojica za<br />
Kartal" nadmašit će svoj mitski izvornik, ratne<br />
priče o četverogodišnjoj sarajevskoj opsadi,<br />
objavljivane u realnom vremenu u Nedjeljnoj<br />
Dalmaciji, ukoričene 1994. u izdavačkoj kući<br />
Durieux. Nemamo se što čuditi superiornosti<br />
novih kratkih priča, od prve prozne knjige ovog<br />
autora, dotad pjesnika i novinara, razlistavao se<br />
raskošan, speciično jergovićevski literarni svijet,<br />
formirao se golem, a kompaktan i neupitan opus.<br />
S obzirom na nebrojene romaneskne stranice i<br />
novinske eseje, kolumnističke tekstove, književne<br />
oglede objavljivane proteklih desetljeća, ne<br />
čudi majstorstvo, lakoća ruke, besprijekorna<br />
rečenica, opojnost leksika, zanimljivije je ono<br />
"usprkos", ono što se otelo toj raspisanosti,<br />
gustoći, romanesknosti, opulenciji, dakle,<br />
umijeće sažimanja koje za književnika sklonog<br />
epskom zamahu nije nimalo podrazumijevajuće,<br />
ta moć da se opet piše kratko, a mnogo,<br />
nezaustavljivo, a bez viškova.<br />
Jedno mi se čini osobito važnim za unutarnju<br />
logiku i atmosferu aktualnih priča Miljenka<br />
Jergovića, a to je manje znana činjenica da<br />
ovaj autor svih tih godina ne napušta poeziju,<br />
ne odustaje od mikro forme, od poetskih i<br />
intimističkih zapisa koje možda ne često, ali<br />
u toj sporadičnosti ipak kontinuirano nudi na<br />
čitanje svom neformalnom krugu, posvećenoj<br />
publici okupljenoj oko Ajfelova mosta. Iz takvih<br />
autorskih potreba, za stihovima, za neprestanom<br />
vježbom, za prelaženjem granica, za brušenjem<br />
poetskih oštrica, za promjenom fokusa, oblika,<br />
ritma, konačno za živošću, proizlazi prokrvljenost<br />
ovih anegdotalnih epizoda od stranicu, dvije,<br />
tri, što je katkad teže napisati nego epopeje i<br />
historiograije od njih nekoliko stotina. Dvjema<br />
zbirkama koje funkcioniraju kao zasebni ciklusi<br />
na zajedničku temu, s istom mizanscenom i<br />
vremenskom odrednicom, ali sasvim drugačijom<br />
plejadom likova i tri desetljeća pisanja i zrenja<br />
između, kompozicijska je dosjetka; naime, obje<br />
UVJERLJIV LIK ŽENE<br />
KOJA ZNA DA SU VRATA<br />
KRLETKE OTVORENA,<br />
NO NITKO JE NIJE<br />
NAUČIO LETJETI<br />
piše: Pavica Knezović Belan<br />
Kada se introspekcija pretvori u<br />
pisanje - rezultat može biti fatalan.<br />
Taj se zaključak nameće nakon čitanja<br />
"Zabranjene bilježnice" Albe de<br />
Céspedes, klasika talijanske književnosti<br />
iz 1952. koji je objavila izdavačka kuća OceanMore.<br />
U "Zabranjenoj bilježnici" čitamo dnevnik koji<br />
Valerija, četrdesetineštogodišnja zaposlena žena,<br />
u rasponu od kraja studenoga 1950. do svibnja<br />
1951. piše u strogoj tajnosti, noću, skrivajući svoju<br />
rabotu od supruga i dvoje odrasle djece. Već sama<br />
kupovina bilježnice za Valeriju je gotovo kriminalan<br />
čin, a poslije je skriva u stanu na nemogućim<br />
mjestima. Od početka je njezino promišljanje<br />
same sebe nešto što si žena njezina ranga, u<br />
poslijeratnoj Italiji, ne bi smjela dopustiti. Ona<br />
živi mali građanski život, radi loše plaćen posao<br />
tajnice, njezin suprug je bankovni činovnik, ima<br />
kćer Mirellu s čijom se emancipacijom teško nosi te<br />
nesigurnog sina Riccarda s kojim na kraju njegova<br />
mlada djevojka ostaje trudna. Svi likovi koji se<br />
pojavljuju u Valerijinim dnevničkim zapisima kao<br />
da priželjkuju neki drugačiji život - ispunjeniji i u<br />
svakom slučaju bogatiji.<br />
De Céspedes je kubanskog podrijetla<br />
(njezin je djed bio prvi predsjednik Kubanske<br />
Republike); rođena je 1911. u Rimu i već kao<br />
dvadesetogodišnjakinja počinje raditi kao<br />
novinarka. Tijekom rata je aktivna u pokretu otpora,<br />
a u svojoj književnoj karijeri (umrla je 1997.) objavila<br />
je dvadesetak knjiga. Na hrvatski je dosad preveden<br />
samo njezin roman "Na njenoj strani" (1949.), i to<br />
1960. "Zabranjena bilježnica" je prvenstveno dirljiva<br />
jer pred nama izrasta lik žene duboko ukorijenjene<br />
u tradicionalni koncept onoga što bi trebala biti,<br />
koja ipak ne može ukrotiti svoju burnu unutrašnjost<br />
i želju za promjenom i na kraju - novom ljubavi.<br />
Koja osjeća da ne mora pristati na istost na koju je
Jergovićeva zbirka<br />
kratkih proza nova<br />
je potvrda jednog<br />
iznimnog autorstva koje<br />
je uvijek dojmljivije u<br />
kraćim formama.<br />
Nera Šimić / Cropix<br />
Karolina<br />
Lisak Vidović<br />
ŠTO JE<br />
KLASIK?<br />
VESNA PARUN: ŽENA<br />
PJESNIK, ALI NE I ŽENA<br />
MUŠKOBANJA, ŽENA<br />
NERODILJA, ALI NE I<br />
ŽENA NEMAJKA<br />
49<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
su ustrojene od tri jednako naslovljena dijela:<br />
"Nezaobilazan detalj u biograiji", "Rekonstrukcija<br />
događaja" i "Who will be the witness". Ono što se<br />
odvija unutar tog trostrukog okvira neprepričljivo<br />
je, ali je zato istinito, kune se Pisac, jer, kako piše,<br />
istina je uvijek čudnovatija od svega što možemo<br />
izmisliti. Pulsirajuće priče magično realističkog<br />
prosedea bilježe ritmičnost kretanja i naizglednu<br />
lakoću življenja koje ne posustaje unatoč svemu;<br />
pod granatama se tako popravljaju krovovi, prebire<br />
grah, sređuju albumi s markama, gunđa protiv loše<br />
klime, raspredaju legende iz "onog rata", sve to radi<br />
se predano i uporno, jer nemoguće je znati koliko<br />
će neprirodne okolnosti potrajati, kao i kad će<br />
fatalizam ratnih zbivanja taj ritam zaustaviti.<br />
Nepogrešivo oko mahom sveznajućeg, a samo<br />
ponegdje autodijegetskog pripovjedača koji<br />
čudesno izdignut nad entropijom nepokolebljivog<br />
mravinjaka, nad vedrom kakofonijom kotline<br />
izoštrava izuzetne pojedinosti, događanja, odnose<br />
i izionomije oblikujući tako ne kalendar ili<br />
kroniku, nego kardiogram, emocionalnu mapu.<br />
Jedva, doduše, da itko iz te napukle pitoresknosti<br />
izlazi živ, praktički svaka dinamika, groteskno<br />
scenaristički zacrtana, okončat će se u kakvom<br />
tragičnom obratu, što ovu, naoko malenu knjigu<br />
čini i kompendijem nadrealnih, gotovo komičnih<br />
umiranja uz pokoje obično onih sretnika koji su i u<br />
krajnje izglobljenim prilikama uspjeli otići mirno i<br />
tek tako, "od svoje rođene smrti".<br />
Pripovjedni obrazac temelji se na kontrapunktu<br />
svega u mirnodoblju samorazumljivog i<br />
osuđena. Pa joj tako njezina prijateljica, koja je novi<br />
život i karijeru našla u ilmskoj industriji, na jednom<br />
mjestu kaže: "Jednog dana htjela bih napisati<br />
scenarij o tebi, o tvom životu: životu posvećenu<br />
uvijek istim ljudima, istim osjećajima".<br />
"Volim odlutati u pomisli da sam živa", piše<br />
Valerija i u toj teško deiniranoj žudnji za nečim<br />
drugačijim dogodi joj se ljubav s dugogodišnjim<br />
šefom na poslu. No, to je veza dvoje otuđenih ljudi,<br />
sputanih okovima tradicije koja je u tadašnjem<br />
talijanskom društvu itekako bila dominantna.<br />
Pa tako Valerija sanja o putovanju u Veneciju,<br />
o trenucima koje bi imala samo za sebe. Što se<br />
nikada ne dogodi. "Zabranjena bilježnica" bavi se<br />
onim osjetljivim, poslijeratnim razdobljem kada<br />
se sustav vrijednosti dramatično mijenja i nastaje<br />
ono što danas vidimo kao - modernu ženu. Alba De<br />
Céspedes uspjela je stvoriti vrlo uvjerljiv lik žene<br />
koja zna da su vrata krletke otvorena, no nitko je<br />
nije naučio kako letjeti.<br />
poremećenih vrijednosti u novouspostavljenoj,<br />
crnohumornoj realnosti. Jergovićeva zbirka bilješka<br />
je o gubitku nevinosti jednog prostora i vremena,<br />
fragmentirano upisivanje partikularnih sudbina u<br />
dokument kolektivne traume, posveta najmanjim<br />
ćelijama grada, naseljima i mnogoljudnim zgradama<br />
čija se ritualnost, majušni svakodnevni hedonizmi,<br />
kuhinjski i kafanski razgovori, nepomućeno<br />
odmotavaju i kad se zakonitosti susjedskih odnosa<br />
nakaradno mijenjaju.<br />
Odlično je to oprimjereno u priči "Učiteljica",<br />
jednoj od najpotresnijih u zbirci koja nas, svaki<br />
put kad se prepustimo žovijalnosti (ne)zgoda koje<br />
slijede, podsjeti da u opkoljenom gradu baš ništa<br />
nije kako treba. Predivna, prijeratna priča "Kino",<br />
koja se otvara s puno inoće, ali i rugalačke iskre<br />
da bi se na koncu prometnula u toplo pismo mami.<br />
Nezaboravni "Oboist", posljednji stanar napuštenog<br />
nebodera, junak je priče koja bi mogla tvoriti<br />
turoban diptih s nekom od pripovijesti Darka<br />
Cvijetića. Tu je i onirička pripovijetka o stradavanju<br />
sestre Juste, pa "Komšija Pašić" kao, uvjetno rečeno,<br />
poučna storija o banalnosti zla. Na kraju priča<br />
o bezopasnom manijaku iz parka, koji će jedini<br />
priteći u pomoć u granatiranju teško ranjenoj<br />
djevojci koja ga kao kuriozitet svog djetinjstva<br />
pamti još iz spokojnih 1980-ih. Ova zbirka<br />
kratkih proza nova je potvrda jednog iznimnog<br />
autorstva koje je uvijek dojmljivije u kraćim<br />
formama, kao i u trenucima i stanjima u kojima<br />
pisac nije zasićen svakodnevnicom i medijski<br />
nametnutim neurozama.<br />
Alba de Céspedes<br />
Zabranjena bilježnica<br />
Naklada OceanMore, 2022.<br />
Prijevod Antonija Radić<br />
320 str., 170 kuna<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kupiti ☑<br />
U<br />
biblioteci imam jednu tanašnu knjigu,<br />
žarko crvene boje. Na prvoj stranici<br />
te zbirke soneta "Suze putuju" (SKUD<br />
I. G. Kovačić, 2002., urednik D. Derk)<br />
Vesna Parun poželjela mi je sretne suze.<br />
Dvadeset godina prošlo je od te plemenite želje<br />
jedne žene drugoj ženi, ispisane pored bolničkog<br />
kreveta u Stubičkim toplicama. U najokrutnijem<br />
mjesecu, na svoj rođendan, ona kojoj su se rijetke<br />
želje za života ostvarivale, meni je poželjela sreću.<br />
I što se u međuvremenu dogodilo? Kakve su<br />
bile te moje suze, jesam li plakala naglas ili sam<br />
suze stisnutim zubima gušila? Kakve su suze našeg<br />
vremena, imamo li hrabrosti plakati? Hoće li se<br />
današnji čitatelj zgroziti na spomen suza i ustvrditi<br />
da je sve to malo patetično i što to govori o nama?<br />
Možemo li biti iskrene kao Vesna, pa da bez<br />
kočnica i prisile pomodnosti da moramo biti cool,<br />
priznamo da smo ostale jednako ranjive i da isto<br />
tako žudimo za stvarima koje nam se možda nikada<br />
neće dogoditi? Gdje su naše zore i naši vihori?<br />
Jesmo li napisale nove pjesme o ljubavi? Znamo li<br />
prepoznati nevinost?<br />
"Žena pjesnik, ali ne i žena muškobanja, žena<br />
nerodilja, ali ne i žena nemajka. Ljubavnica, ali<br />
ne i preljubnica. Žena otpor i žena prijekor."<br />
Tako je Vesna Parun opisala svoje životne uloge.<br />
Nepokolebljiva duha, živjela je po svome, slobodno<br />
i nekonvencionalno. Nije gajila predrasude,<br />
ni dobne, ni rasne, ni rodne, granice je nisu<br />
zanimale. Bila je prva žena kod nas koja je živjela<br />
isključivo od književnosti i za književnost. Nije<br />
bila akademkinja, ni stanovala u centru Zagreba,<br />
nego u stanu bez tople vode i grijanja, no znala je<br />
napisati pjesme koje traju. Snaga koja izlazi iz njih<br />
zadivljuje, a nježnost i ranjivost razoružavaju. Znala<br />
je patnju sublimirati i oplemeniti kroz umjetnost<br />
i da je ljubav sjedinjenje estetskog i etičkog, da<br />
joj je esencijalno milosrđe, te da svako humano<br />
društvo mora odgajati sposobnost suosjećanja. I<br />
odvažna i krhka, u svojim autobiografskim zapisima<br />
otvoreno je pisala o abortusu koji je počinila 1941. U<br />
satirama ismijavala vlast i političare, pisala lascivne<br />
retke o seksualnosti, rugala se tabuima i našem<br />
lažnom moralu. Budući da su joj riječi bile užarena<br />
vulkanska magma, često je nisu razumjeli. Javnost<br />
se hranila njezinim tragičnim životom često se<br />
podsmjehujući pjesnikinji zamotanoj u marame,<br />
a društvena briga o njoj javljala se u nuždi, zbog<br />
zdravstvenog stanja ili u povodu rođendana. Svoje<br />
posljednje godine je provela ogorčena, žaleći se<br />
na stambene uvjete. Stan na kraju grada u kojem je<br />
živjela danas nije memorijalni centar. Možda nas je<br />
sram pokazati ga. Nisam sigurna koliko je njezinih<br />
autorskih knjiga izišlo od njezine smrti, a ima puno<br />
neobjavljenih zapisa različitih žanrova. Njezine<br />
pjesme, nešto najvrjednije što hrvatska kultura ima,<br />
u privatnome su vlasništvu i da ih interpretirate<br />
morate za to platiti, umjesto da učinimo sve da ih<br />
se čuje što više i što češće. Nastavlja li se nacionalna<br />
nebriga za njezin opus? Propuštamo li da njoj,<br />
pjesnikinji sućuti, iskažemo sućut? Neki jezik je<br />
onoliko bogat i lijep koliko ima pjesnika koji u<br />
njemu stvaraju. Mi možemo reći da smo imali Vesnu<br />
Parun, a njezine su ruke ipak nevinije od naših.
50<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
KNJIGA POLITIČKE<br />
NOVINARKE KOJA<br />
JE NAJAVLJIVALA DA<br />
ĆE PUTIN NAPASTI<br />
UKRAJINU<br />
Anne Applebaum<br />
Sumrak demokracije: Zavodljivi zov<br />
autoritarnosti<br />
Profil, 2022., prijevod Dražen Čulić<br />
148 str., 129 kn<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Kupiti ☑<br />
piše: Robert Bajruši<br />
Trideset i prvog prosinca 1999. godine<br />
priredili smo zabavu. Održali smo<br />
je u Chobielinu, u vlaste linskoj kući<br />
na sjeverozapadu Poljske koju su<br />
moj suprug i njegovi roditelji kupili<br />
desetljeće prije. U tom trenutku, kada je Poljska<br />
bila na pragu priključenja Zapadu, činilo se da smo<br />
svi u istoj ekipi. Slagali smo se oko demokracije,<br />
oko puta prema napretku i načinu na koji su se<br />
stvari odvijale. Taj je trenutak prošao. Gotovo dva<br />
desetljeća kasnije, sada bih prešla na drugu stranu<br />
ulice da izbjegnem neke od ljudi koji su kod mene<br />
slavili Novu godinu. S druge strane, oni ne samo<br />
da bi odbili ući u moju kuću, nego bi im bilo<br />
neugodno priznati da su u njoj ikada bili. Zapravo,<br />
polovica ljudi s te zabave više ne bi razgovarala s<br />
drugom polovicom. Razilaženje je političko, ne<br />
osobno. Poljska je sada jedno od najpolariziranijih<br />
U novoj knjizi naširoko objašnjava opasnost od toga da se svako<br />
društvo može okrenuti protiv demokracije. Zapravo, ako je<br />
vjerovati povijesti, to će se dogoditi svim našim društvima<br />
društava u Europi, a mi smo se našli na suprotnim<br />
stranama dubokog rascjepa koji ne prolazi samo<br />
kroz nekadašnju poljsku desnicu, već i staru<br />
mađarsku desnicu, španjolsku desnicu, francusku<br />
desnicu, talijansku desnicu i, uz neke razlike, kroz<br />
britansku i američku desnicu", uvodi čitatelja<br />
u priču o sumraku liberalne demokracije Anne<br />
Applebaum u svojoj knjizi "Sumrak demokracije".<br />
Desetljeća pisanja u vodećim svjetskim<br />
medijima, od The Economista i Independenta<br />
do The Specatora, promovirale su Anne<br />
Applebaum u jednu od najpoznatijih političkih<br />
novinarki u današnjem svijetu. Posebno kada se<br />
radi o nekadašnjem SSSR-u i Rusiji, gdje je još<br />
sredinom 80-ih, kao studentica književnosti<br />
i povijesti na Yaleu, provodila ljetne praznike,<br />
proučavala tamošnje društvo i učila ruski jezik.<br />
Anne Applebaum bila je među prvim novinarima<br />
koji su digli glas zbog ruskog uplitanja u izbore<br />
u Sjedinjenim Državama i antidemo kratskih<br />
trendova u Europi, a njezin članak u Atlanticu iz<br />
2018. godine, "Upozorenje iz Europe", ušao je i<br />
u inale za nagradu National Magazinea. Inače,<br />
nakon sedamnaest godina pisanja kolumni<br />
za Washington Post, u siječnju 2020. godine<br />
zaposlila se u Atlanticu. Napisala je tri od kritike<br />
prihvaćene i nagrađene povijesne knjige o<br />
Sovjetskom Savezu: "Crvena glad", "Željezna<br />
zavjesa" i "Gulag", koja je dobila Pulitzerovu<br />
nagradu. Koliko dobro poznaje Rusiju i Vladimira<br />
Putina, vidi se pregledom njezinih kolumni u<br />
kojima je prije nekoliko mjeseci najavljivala da će<br />
ruski predsjednik napasti Ukrajinu, ali političari<br />
se nisu obazirali na njezina upozorenja. Sada<br />
više nitko ne sumnja u njezine najave i često<br />
gostuje na CNN-u i u brojnim medijima, kojima<br />
je intrigantan i njezin privatni život jer je udana<br />
za Radoslawa Sikorskog, nekadašnjeg poljskog<br />
ministra vanjskih poslova, a kasnije obrane.<br />
Ovih dana izdavačka kuća Proil objavila je<br />
njezinu posljednju knjigu "Sumrak demokracije",<br />
u kojoj autorica naširoko objašnjava opasnost od<br />
toga da se, uz odgo varajuće uvjete, svako društvo<br />
može okrenuti protiv demokracije. Zapravo,<br />
ako je vjerovati povijesti, to će se dogoditi svim<br />
našim društvima, a tome svjedočimo, tvrdi<br />
Anne Applebaum.<br />
Glavna uloga pripada novoj desnici, koja<br />
uopće ne želi čuvati niti zadržati postojeće<br />
stanje, kao što nastoje klasični konzervativci.<br />
U kontinentalnoj Europi nova desnica prezire<br />
demokršća ne, koji su iskoristili svoju političku<br />
utemeljenost u crkvi prilikom osnivanja i stvaranja<br />
EU nakon noćne more Drugog svjetskog rata. U<br />
Sjedinjenim Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu<br />
nova desnica se odvojila od staromodnog<br />
konzervativizma kakav je zagovarao Burke, koji<br />
je bio sumnjičav prema brzim promjenama bilo<br />
kojeg oblika. Nova desnica je više boljševička<br />
nego burkeanska: ti muškarci i žene žele svrgnuti,<br />
zaobići ili potkopati postojeće ustanove i uništiti<br />
sadašnji poredak.<br />
Liberalne demokracije uvijek su bile zahtjev ne<br />
prema svojim građanima: tražile su sudjelovanje,<br />
rasprave, napor, borbu. Nad ovime se nadvija<br />
tamni oblak. "Sumrak demokracije" je knjiga o<br />
novom naraštaju clercsa i novoj realnosti koju oni<br />
stvaraju, počevši s nekoliko njih u istočnoj Europi,<br />
poput Orbána i Kaczyńskog, pre ko drukčije,<br />
ali paralelne priče u Britaniji, pa Španjolske, te<br />
završavajući sa Sjedinjenim Državama. Opisuje<br />
ljude u rasponu od ideologa nativizma do<br />
visokoumnih po litičkih esejista; neki od njih<br />
pišu soisticirane knjige, drugi lansiraju viralne<br />
teorije zavjere.<br />
Tako današnji engleski konzervativci žele<br />
zadržavanje svijeta u kojem Engleska nastavlja<br />
igrati povlaštenu ulogu: svijeta u kojem<br />
Engleska nije samo obična srednje velika sila<br />
poput Francuske ili Njemačke; svijeta u kojem<br />
je Engleska posebna - možda čak i nadmoćna.<br />
EU je u odlučnom trenutku postala neka vrsta<br />
iksacije nostal gičnih konzervativaca. Potpuno<br />
odvojeno od bilo kakvog legitimnog kritiziranja<br />
ponašanja i propisa EU - za koje postoje mnogi<br />
po vodi - "Europa" je mnogima od njih postala<br />
utjelovljenje svega što je krenulo loše, objašnjenje<br />
jalovosti vladajuće klase, prosječnosti britanske<br />
<strong>kulture</strong>, ružnoće modernog kapitalizma i općeg<br />
nedostatka nacionalnog ponosa.<br />
Nekada, u prošlosti, većina političkih razgovora<br />
odvijala se u ustano vama, novinskim kolumnama,<br />
televizijskim studijima ili u barovima, a sada<br />
su se preselili online, u virtualnu stvarnost u<br />
kojoj se oni koji pišu i čitaju osjećaju odvojeni i<br />
međusobno i od teme kojom se bave, gdje svatko<br />
može biti anoniman, a nitko ne mora preuzeti<br />
odgovor nost za svoje riječi.<br />
"Moguće je da već proživljavamo sumrak<br />
demokracije; da naša civilizacija već tone u<br />
anarhiju ili tiraniju, čega su se davno bojali drevni<br />
ilozoi i osnivači Amerike; da novi naraštaj<br />
clercsa, zagovornika neliberalnih i autoritarnih<br />
ideja, dolazi na vlast u dvadeset i prvom stoljeću,<br />
baš kao što se dogodilo u dvadesetom; možda<br />
njihova vizija svijeta, rođena u bijesu, srdžbi ili<br />
dubokim, mesijanskim snovima, može pobijediti.<br />
Možda će nova informatička tehnologija nastaviti<br />
podrivati kon senzus i još više podijeliti ljude,<br />
povećavajući polarizaciju do točke u kojoj se<br />
vladar može odrediti samo nasiljem", upozorava<br />
Anne Applebaum.<br />
UREDNIK PREPORUČUJE<br />
SANDRA UKALOVIĆ: PRIČE<br />
CARMEN MARIJE MACHADO<br />
SPAJAJU HOROR I NARODNE<br />
PRIČE S QUEER TEORIJOM<br />
Urednica u nakladničkoj<br />
kući VBZ, Sandra<br />
Ukalović, preporučuje<br />
zbirku Carmen Marije<br />
Machado "Njezino tijelo<br />
i drugi stranci" koju je<br />
prevela Lora Tomaš.<br />
Knjiga priča "Njezino tijelo i drugi<br />
stranci" američke autorice Carmen<br />
Marije Machado već po objavljivanju<br />
postala je senzacija. Ušla je u uži<br />
izbor Američke nacionalne književne<br />
nagrade, a New York Times uvrstio ju je među<br />
petnaest knjiga autorica "nove avangarde" koje<br />
oblikuju novu ikciju 21. stoljeća. Machadina<br />
knjiga originalna je, šokantna, ali i neobično<br />
poetična. I dok su književni agenti hvalili knjigu,<br />
nismo bili sigurni je li naše društvo spremno za<br />
ovakvu književnu revoluciju.<br />
Machado pomiče granice, dekonstruira<br />
uobičajene prikaze rodnih uloga, spaja realno i<br />
nadrealno, horor i narodne priče s queer teorijom<br />
i pop-kulturom. Svaka priča na svoj način<br />
utjelovljuje u tekstu iskustvo življenja u ženskom<br />
tijelu, nasilje nad ženskim tijelom, pritisak koji<br />
ženama nameće društvo ili pak one same sebi.<br />
Iz svake se priče iščitava niz drugih književnih,<br />
društvenih ili medijskih narativa. Jedna od njih<br />
nanovo ispisuje sažetke epizoda serije "Zakon i<br />
red" i ne možemo ne zapitati se odakle ta naša<br />
iksiranost na beskrajne serije u kojima siluju i<br />
ubijaju žene. U priči "Mužev šav" žena čitav život<br />
nosi zelenu vrpcu oko vrata. Sve je dala svom<br />
braku, a vrpcu koju je zadržala kao nešto samo<br />
svoje naposljetku joj skidaju. Protagonistice ovih<br />
priča uživaju u svojoj seksualnosti i istodobno<br />
osjećaju krivnju.<br />
Proganjaju ih čudovišta i pandemije, ono<br />
nutarnje manifestira se i postaje vidljivo, sve<br />
se preokreće. Žene prestaju jesti nakon osam<br />
zalogaja, djevojke doslovno iščezavaju pa ih<br />
ušivaju u haljine, gdje i dalje žive. Machadina je<br />
proza kompleksna, ostaje u nama, razmišljamo<br />
o njoj. Originalnost njezina izraza očarava,<br />
sve titra, treperi i buja od bogatstva jezika:<br />
kao eksplozija boja na slikama Fride Kahlo.<br />
Prevoditeljica i spisateljica Lora Tomaš prevela<br />
je ove priče i izvrsno prenijela Machadin<br />
autentičan prozni svijet.
DA, NEMA DEKLARATIVNIH ZAPISA<br />
PROTIV HITLERA I NACISTA, ALI<br />
NEMA NITI ODOBRAVANJA<br />
Erich Kästner (sasvim<br />
lijevo) u Engleskom vrtu<br />
u Münchenu tijekom<br />
snimanja za igrani ilm<br />
"Idealni svijet" za treći<br />
program NDR televizije.<br />
Foto: Nutzungsberechtigt<br />
MoSchle<br />
Dražen Dabić<br />
BIBLIOFIL<br />
ENGLESKI PRIMJER<br />
BEATRIX POTTER<br />
POKAZUJE ŠTO SVE<br />
PROPUŠTAMO S LIKOM I<br />
DJELOM IVANE BRLIĆ<br />
MAŽURANIĆ<br />
51<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
Erich Kästner<br />
Plava knjiga. Tajni ratni dnevnik (1941. - 1945.)<br />
Mala zvona, 2021.<br />
Prijevod Patricija Horvat<br />
328 str., 128 kn<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . Posuditi ☑<br />
piše: Jadranka Pintarić<br />
Premda je mogao i imao prilike, Kästner<br />
nije emigrirao iz Njemačke. Ostao je<br />
u Berlinu želeći biti svjedok rata da bi<br />
napisao veliki roman o Trećem Reichu.<br />
Usprkos tome što je bio prisutan kad su<br />
na lomači knjiga 10. svibnja 1933. gorjeli i njegovi<br />
svesci zbog "dekadencije i moralnog propadanja".<br />
Tajni ratni dnevnik počinje pisati 1941. - u svezak<br />
uvezan u plave korice koji je umetao u tisuće knjiga<br />
kućne biblioteke. Kad su počela bombardiranja,<br />
svezak je nosio sa sobom u sklonište. Bilježi ratne<br />
izvještaje, glasine, priče iz druge ruke o sudbinama,<br />
viceve - kao duh vremena (zapamćen će mi ostati:<br />
"Bi li se Werther ubio u Trećem Reichu?", "Ne bi, ali<br />
Goethe bi"). I svakodnevicu: ide frizeru, u restorane,<br />
dolazi mu manikirka, posjećuju ga brojni znanci<br />
i prijatelji iz ilmsko-književnog svijeta; kasnije<br />
evidentira razaranja, nestašice, neprilike. Nikad se<br />
ne žali, koliko god je jasno da je razmažen. Dnevnik<br />
nije kontinuiran, prekida se i nastavlja 1943., pa 1945.<br />
Knjiga je opremljena gomilom fusnota o doslovce<br />
svakoj osobi koju spominje, svakom događaju,<br />
mjestu, nekom značenju koje ima konotacije.<br />
Troje urednika je radilo na tome: Sven Hanuschek<br />
(autorov predani biograf), Ulrich von Bülow i Silke<br />
Becker. Velik su posao napravili za povjesničare, a<br />
zapanjujuće je mnogo ljudi tu pobrojano koje je<br />
Kästner susretao ili se družio s njima, s obzirom<br />
na to da se deklarirao kao introvert. U predgovoru<br />
Hanuschek iscrpno tumači porijeklo i sadržaj<br />
dnevnika. Svesku su na kraju pridodane natuknice<br />
za nenapisane romane, obrisi tema i likova, motivi<br />
i sl. E da, neuki moralisti (poput stanovitog A.<br />
P. koji potpisuje suvišan i neprimjeren pogovor<br />
hrv. izdanju, a u blurbu mu piše "inostranstvo")<br />
zgražaju se što su Kästneru Saveznici "neprijatelji",<br />
što se nada suradnji na ilmu i u kazalištu jer<br />
"Goebbels cijeni njegov talent", što se vrijednosno<br />
ne uživljava u izvještaje. A jasno je da nije izgubio<br />
novinarski nerv i da je bolje informiran od<br />
prosječnog građanina u diktaturi.<br />
Ali, k vragu, Kästner je bio revni đak stila<br />
Neue Sachlichkeit, koji je usavršio još u<br />
novinarskim danima i dosljedno primjenjivao<br />
u književnim djelima. Jednako je tako u duhu<br />
Nove objektivnosti, bez stilskih kalambura i<br />
emocija, pisao i dnevnik: neutralno, realistično,<br />
distancirano. Tek pri kraju 1945. ima ponešto<br />
osobno - popustile su mu kočnice: postaje<br />
ciničan, sarkastičan, ogorčen. Potom, treba ga<br />
razumjeti i ljudski: Kästnerove su berlinske godine<br />
od 1927. do kraja Weimarske Republike 1933. bile<br />
najproduktivnije. Postao je popularan, važan,<br />
tražen - objavljivao je u prestižnim tiskovinama,<br />
pisao za ilm i kazalište, kabareti traže njegove<br />
pjesme, prevode ga diljem svijeta. Naravno da<br />
freelancer želi ostati u žiži. Naposljetku, imajući<br />
na umu spori ali iscjeljujući proces "njemačke<br />
krivnje", pa i one Jaspersove metaizičke, ne valja<br />
Kästneru suditi na prvu - da, nema deklarativnih<br />
zapisa protiv Hitlera i nacista, ali nema niti<br />
odobravanja. Uostalom, do kraja života morao<br />
se opravdavati zato što nije emigrirao. Zacijelo<br />
ga je to koštalo i zdravlja i kreativnosti. U svibnju<br />
'45. piše: "Dakle, trima najvećim silama na svijetu<br />
trebalo je gotovo šest godina da pobijede naciste,<br />
a sad predbacuju njemačkom narodu, koji je bio<br />
protiv nacista, to što su trpjeli naciste!"<br />
Međutim, više bi me zanimao psihoanalitički<br />
aspekt tih bilješki: možda razlog ostanka u<br />
Berlinu nije bio ni veliki roman, ni uvjerenost<br />
da je Treći Reich kratkotrajan, nego patološka<br />
povezanost s majkom: cijelo vrijeme rata on majci<br />
u Dresden poštom šalje rublje na pranje! Sve do<br />
ilmskog bijega u Austriju. I pošta je uglavnom<br />
ekspeditivna, osim jednom kad mu je majka<br />
osobno donijela rublje. Uzrujan je kad nema glasa<br />
do nje. Uostalom, nikad se nije oženio. Natruha<br />
mizoginije: "Bit će vrlo teško disciplinirati žene i<br />
djevojke. One nemaju organ za to." Pisac je uvijek<br />
više od zbroja svojih riječi. Čovjek je uvijek više od<br />
zbroja svojih djela. Tako je i Kästner više od ovog<br />
sveska. Objavljivanje ovakvih rukopisa (2018.) nije<br />
zbog mrtvih nego zbog (zarade) živih. Uostalom,<br />
to je knjiga za akademsku zajednicu, ponajprije<br />
germaniste i povjesničare Drugoga svjetskog rata.<br />
Pisac je uvijek više od<br />
zbroja svojih riječi. Čovjek<br />
je uvijek više od zbroja<br />
svojih djela. Tako je i<br />
Kästner više od ovog sveska<br />
Biblioil ima velik izbor raritetnih izdanja Ivane<br />
Brlić Mažuranić Foto: Marko Todorov / Cropix<br />
Ivana Brlić Mažuranić u tridesetak godina<br />
književnog rada nije puno objavljivala.<br />
"Valjani i nevaljani" (1902.), "Škola i praznici"<br />
(1905.) i "Slike" (1912.) izdanja su koja kao da<br />
su tek priprema za ono najbolje. "Čudnovate<br />
zgode šegrta Hlapića" objavljene su 1913. godine u<br />
Zagrebu (Naklada Hrvatskog pedagoško-književnog<br />
zbora) s lijepim ilustracijama Naste Rojc.<br />
Popularnost djela, učestalost čitanja i posuđivanja,<br />
i danas je ovo izdanje veoma rijetko. Dugo izdanje<br />
dugo se čekalo. St. Kugli objavio ga je 1922.<br />
godine s ilustracijama Vladimira Kirina. "Hlapić"<br />
je poslije doživio brojna izdanja i ilustratore:<br />
Milan Marinković, Ivica Antolčić, Đuro Seder, Josip<br />
Vaništa, Ferninand Kulmer, Ema Bursać, Stjepan<br />
Bartolić... Češko izdanje iz 1930. godine likovno je<br />
opremio Josef Lada, ilustrator Hašekova vojnika<br />
Švejka. "Priče iz davnine" objavljene su 1916. godine<br />
u nakladi Matice hrvatske. Decentno izdanje, u<br />
tvrdom uvezu, monokromne naslovnice s crvenim<br />
slovima zanimljive tipograije. Sjajne ilustracije<br />
Petra Orlića dobro su reproducirane zahvaljujući<br />
Kraljevskoj zemaljskoj tiskari. I to je izdanje rijetko,<br />
no zbog veće naklade i kvalitete uveza ipak se<br />
svakih nekoliko godina pojavi poneki primjerak<br />
na tržištu. Matica hrvatska nakon četiri godine<br />
objavila je drugo izdanje u mekom uvezu, a treće<br />
(1926.) u puno ljepšoj i luksuznijoj opremi, s i danas<br />
najpoznatijim ilustracijama Vladimira Kirina. I<br />
"Priče" su poslije doživjele brojna izdanja, pa tako<br />
i neke nove ilustracije: Danica Rusjan, Velibor<br />
Radonjić, Albert Kinert, Matija Zlamalik... Nedavno<br />
su otkrivene i ilustracije "Pričama" nadahnutog<br />
Krste Hegedušića iz 1917. godine. I. B. M. je poslije<br />
objavila: "Knjigu omladini" (1923.), "Srce od licitara"<br />
(1938.) i povijesno-pustolovni roman za mlade "Jaša<br />
Dalmatin, potkralj Gudžerata" (1937.) s naslovnicom<br />
Omera Mujadžića. "Basne i bajke" (1943.)<br />
objavljene su posthumno s ilustracijama Vladimira<br />
Žedrinskog. Danas treba samo pogledati engleski<br />
primjer Beatrix Potter i vidjeti što sve propuštamo<br />
s likom i djelom Ivane Brlić Mažuranić.<br />
Biblioil je specijaliziran za prva i rijetka izdanja,<br />
avangardu u književnosti, i djeluje kao galerija<br />
suvremene umjetnosti (Antuna Bauera 9, Zagreb).
52<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
Jasna<br />
Kovačević<br />
NA<br />
POSUDBI<br />
Što se najviše čita u knjižnicama<br />
Isabel Allende<br />
Žene drage srcu mom<br />
Najčitaniju autoricu zagrebačkih<br />
knjižnica, Elenu Ferrante, nakon<br />
dugih mjeseci, pa i posljednje dvije<br />
godine, svrgnula je s trona druga<br />
autorica, čileanska i američka<br />
spisateljica Isabel Allende koju s<br />
pravom uspoređuju s Gabrielom<br />
Garciom Márquezom i Mariom<br />
Vargasom Llosom. U zagrebačkim<br />
knjižnicama prisutna je s trinaest romana i jednom<br />
zbirkom pripovijedaka prevedenih na hrvatski jezik,<br />
no mogu se čitati i na engleskom, španjolskom,<br />
pa čak i njemačkom jeziku. Najčitanija knjiga ove,<br />
po svemu iznimne, spisateljice je "Žene drage srcu<br />
mom: O nestrpljivoj ljubavi, dugom životu i dobrim<br />
vještinama", u izvrsnom prijevodu sa španjolskog<br />
Tamare Horvat Kanjere, objavljena 2021. godine u<br />
nakladi Vuković&Runjić.<br />
Gabor Maté<br />
Kad tijelo kaže ne<br />
Da su naši korisnici zabrinuti<br />
zbog stresa i povišenih emocija<br />
koje su itekako povezane s<br />
nastankom kroničnih bolesti<br />
kao što su rak dojke ili prostate,<br />
multiple skleroze, Alzheimerove<br />
bolesti i drugih bolesti kojima<br />
smo pretpostavili covid,<br />
svjedoči potražnja za mađarskokanadskim<br />
liječnikom i piscem Gaborom Matéom<br />
i njegovom knjigom "Kad tijelo kaže ne: cijena<br />
skrivenog stresa", Mozaik knjiga, 2020. Gabor Maté<br />
umirovljeni je liječnik i autor mnogih bestselera, te<br />
se, među ostalim, bavio palijativnom skrbi te radio<br />
s ovisnicima o drogama i psihičkim bolesnicima.<br />
Zbog iznesenih stvarnih priča i događaja iz vlastite<br />
prakse posebno je zanimljiv našim korisnicima: u<br />
knjizi pokazuje da naša najranija razvojna iskustva<br />
itekako oblikuju naše ponašanje, stavove i odnose,<br />
a povezanost emocija i stresova u životu utječu na<br />
naš imunološki sustav i razvoj kroničnih bolesti.<br />
Nicola May<br />
Mali dućan u Cockleberry Bayu<br />
Na trećem mjestu čitanosti našla se<br />
knjiga "Mali dućan u Cockleberry<br />
Bayu", britanske spisateljice<br />
Nicole May, koju književni kritičari<br />
nazivaju zvijezdom britanskih<br />
romantičnih komedija. Nicola<br />
May autorica je desetak romana,<br />
no hrvatskoj javnosti poznata<br />
je po dva romana prevedena na<br />
hrvatski: "Mali dućan u Cockleberry Bayu" (VBZ,<br />
2021.) i "Nađimo se u Cockleberry Bayu" (VBZ, 2021.)<br />
i izvrsnom prijevodu Ane Knežević. Romani su<br />
dio autoričine serije romana o Cockleberry Bayu,<br />
gradiću na engleskoj obali s bogatom i raznolikom<br />
galerijom likova čiji su glavni junaci supružnici Rosa<br />
i Josh te njihova obitelj, a čiji su odnosi temeljeni na<br />
ljubavi, povjerenju, odanosti i osjećajima nerijetko<br />
dovedeni do neočekivanih obrata.<br />
Jasna Kovačević voditeljica je najpopularnije<br />
zagrebačke knjižnice - “Bogdan Ogrizović”<br />
ZABORAVLJENI KLASIK: NOIR LJUBIĆ<br />
IZ PEDESETIH, KOJI JE NAPISAO<br />
"BYRON BILJARSKIH SALA"<br />
Alfred Hayes<br />
"Zaljubljeni"<br />
Petrine knjige, 2022., prijevod Mirna Čubranić<br />
114 str., 99 kn<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . KUPITI ☑<br />
piše: Tanja Tolić<br />
Ako nas ljubav ne može učiniti stvarnima<br />
- a ne može, tvrdi pripovjedač u<br />
romanu "Zaljubljeni", jer intenzivni<br />
osjećaji, poput boli tijekom poroda,<br />
ustvari brišu osjećaj za stvarnost - što<br />
može? Što nas može usidriti u postojanje? To je<br />
središnje pitanje ovog kratkog romana iz 1953. koji<br />
počinje u njujorškom baru: ostavljeni ljubavnik<br />
nepoznatoj mladoj djevojci pripovijeda priču<br />
o ljubavi koja je trajala godinu dana i završila<br />
tako da se ona udala za drugoga. Ona je bila<br />
mlada, s osamnaest godina rodila je djevojčicu<br />
Barbaru, izgledala je "kao igračka koja rađa drugu<br />
igračku". S nepune dvadeset dvije godine već<br />
je bila razvedena i sama. Dijete je ostavila kod<br />
roditelja i preselila se u New York. Patila je od<br />
melankolije, barem to tako ispočetka tumači on:<br />
pisac u četrdesetima koji se u trenutku ljubavne<br />
veze muči s pisanjem. Željela je ono što sigurno<br />
nije bilo pretjerano tražiti čak ni od jednog škrtog<br />
svijeta: dom, novog supruga, još jedno dijete. On,<br />
pak, nije zamišljao da će je vječno voljeti, ali nije<br />
razmišljao ni o vremenu kad je više neće voljeti.<br />
Kao u ilmu "Nemoralna ponuda", na scenu<br />
stupa Howard: bogati muškarac koji je osjećao<br />
pripadnost svijetu; nije morao tumarati prema<br />
onome što postoji. Upoznala ga je u noćnom<br />
klubu, u društvu prijatelja. Ponudio joj je tisuću<br />
dolara za jednu noć. Ta nemoralna ponuda<br />
rasvijetlit će pukotinu koja je u zaljubljenosti<br />
prisutna od početka. Istina je da je njemu često<br />
bilo dosadno, da je ona često bila potištena, da se<br />
kajao što je uopće počeo tu vezu. I on je, priznaje,<br />
bio težak, vrdao je i možda nije bio posve iskren.<br />
"Znao sam da je željela nešto što joj ja nisam bio<br />
spreman dati: iluziju da je sigurna, predodžbu<br />
da je zaštićena. Zato što je lijepa, očekivala je<br />
nagrade za svoju ljepotu, barem neke od njih; žena<br />
nije uzalud lijepa u svijetu koji tvrdi da je za jednu<br />
djevojku ljepota najvažnija." A ipak, po ortodoksiji<br />
poljubaca i želje bili su naizgled zaljubljeni.<br />
Povjesničar i stručnjak za američku književnu<br />
ljevicu 20. stoljeća Alan Wald nazvao je Hayesa<br />
"Byronom biljarskih sala". U piščevoj biograiji<br />
možda treba tražiti uzroke osjećanja nestvarnosti:<br />
njegov je otac želio da nađe stvaran posao,<br />
da postane, na primjer, knjigovođa, no Hayes<br />
je umjesto toga obznanio da planira postati<br />
pjesnik radničke klase. Do tvornice je dospio,<br />
ali one koja proizvodi iluzije; ima neke životne<br />
ironije u tome da je većinu života proveo pišući<br />
scenarije za holivudske ilmove. Alfred Hayes<br />
pedeset je godina radio kao reporter, scenarist,<br />
romanopisac i pjesnik. Kad je umro 1985., iza sebe<br />
je ostavio sedam romana, tri knjige poezije, zbirku<br />
kratkih priča i najmanje desetak scenarija. Nama<br />
u Hrvatskoj nepoznat je, ovo je njegovo prvo<br />
prevedeno djelo, zaboravljeni klasik iz pedesetih,<br />
noir antiljubić, egzistencijalističko propitivanje<br />
muškarca koji je ranio samoga sebe odupirući se<br />
ljubavi. "Zaljubljeni" su dio neformalne trilogije<br />
koju je ponovno objavio New York Review Books<br />
u svojoj ediciji klasika: čine je još romani "My Face<br />
for the World to See" i "The End of Me".<br />
"Zaljubljeni" nisu velika priča, sasvim sigurno<br />
nisu velika priča o ljubavi, što možda objašnjava<br />
zašto je Hayes tako lako potonuo u (književni)<br />
zaborav. Roman je to kratkog daha, lako bi se<br />
mogao nazvati i novelom, no magnetično je<br />
privlačan na način na koji to mogu biti samo priče<br />
o ljubavi koje postanu mitske tek kad završe.<br />
Pripovjedač je odjednom pun srdžbe: ali nije<br />
joj prijetila nikakva opasnost. "Nisam je kanio<br />
udariti ničim težim od mukotrpno smišljena<br />
pridjeva." Roman je napisan izvanredno: štedljiv<br />
je u riječima, raskošan u osjećajima. Dakle, ako<br />
nas ljubav ne može učiniti stvarnima, što može?<br />
"Sposobnost za patnju jedino je što nismo<br />
izgubili, pomislio sam. Patnja nam dobro ide.<br />
Ali ta patnja većinom je nečujna. Susjede nikad<br />
ne uznemirujemo njome. Raspadamo se, ali<br />
raspadamo se vrlo disciplinirano. To smo mi.<br />
To smo deinitivno mi. Disciplinirane ruševine."<br />
Poanta je, kaže pisac koji je ljubav žrtvovao<br />
za dobru dramu, da nas ništa ne može spasiti<br />
osim dobra pada. "Jedan veliki pad, to je ono<br />
što nam treba." I nakon šezdeset osam godina,<br />
tako suvremeno.<br />
Piščev otac<br />
želio je da<br />
postane<br />
knjigovođa,<br />
no Hayes je<br />
umjesto toga<br />
želio postati<br />
pjesnik<br />
radničke<br />
klase<br />
Alfred Hayes pedeset je<br />
godina radio kao reporter,<br />
scenarist, romanopisac i<br />
pjesnik. Kad je umro 1985.,<br />
iza sebe je ostavio sedam<br />
romana, tri knjige poezije,<br />
zbirku kratkih priča i<br />
najmanje desetak scenarija
53<br />
U pola stoljeća stvaranja<br />
objavila je tridesetak<br />
knjiga pjesama.<br />
Proimedia<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
Kukabure<br />
Mary Oliver<br />
iz zbirke "Nove i odabrane pjesme"<br />
U svakom srcu postoji kukavica i prokrastinator.<br />
U svakom srcu postoji bog cvijeća, samo čeka<br />
da izađe iz svojeg oblaka i podigne krila.<br />
Kukabure, vodomari, stisnuti uz rub<br />
svojeg kaveza, tražili su me da otvorim vrata.<br />
Godinama kasnije budim se u noći i sjetim<br />
kako sam im rekla<br />
ne i otišla dalje.<br />
Imali su smeđe oči mekosrcog psa.<br />
Nisu htjeli ništa izuzetno, samo letjeti<br />
kući na svoju rijeku.<br />
Do sada ih je valjda prekrila velika tama.<br />
A ja, ja još nisam bog niti najbljeđeg cvijeća.<br />
Niti se išta drugo promijenilo.<br />
Netko baca njihove bijele kosti na gnojište.<br />
Sunce sja na zasun njihova kaveza.<br />
Ja ležim u mraku, moje srce lupa.<br />
Američka pjesnikinja Mary Oliver (1935.<br />
- 2019.) jedna je od onih omiljenih,<br />
svjetski poznatih autorica (kao<br />
što je primjerice Rumi u svijetu<br />
suijske, duhovne poezije) čija<br />
popularnost i široka prijemčivost kod čitatelja<br />
ne umanjuje vrijednost niti jednog stiha.<br />
Jednostavnim pjesničkim slikama i prodornom<br />
pažnjom u svojoj poeziji razotkriva mističnost<br />
prirodnog svijeta, dostupnog svima, no samo<br />
rijetkima u onim nijansama i obličjima kakve<br />
je ova pjesnikinja vidjela i osjećala. O vjetru,<br />
čaplji, vodenzmiji, košuti, medvjedu, bari,<br />
suncu, suncokretu… Mary Oliver napisala je<br />
stotine pjesama.<br />
U pola stoljeća stvaranja objavila je tridesetak<br />
knjiga pjesama. Za knjigu "Američki divljak" 1984.<br />
godine dobila je Pulitzerovu nagradu za poeziju.<br />
Ovih je dana objavljen njezin prvi opsežniji izbor<br />
na hrvatskom jeziku naslovljen "Nove i odabrane<br />
pjesme" (Planetopija, 2022.) u prijevodu Vere<br />
Vujović, koja je izbor popratila pogovorom. U<br />
Americi su "Nove i odabrane pjesme" objavljene<br />
1992. godine, kada je za ovu knjigu pjesnikinja<br />
dobila National Book Award za poeziju.<br />
Knjiga "Nove i odabrane pjesme" donosi 142<br />
ŽIVOT<br />
POEZIJE<br />
Sanja Baković<br />
PRIRODA KAO<br />
LIJEK ZA<br />
TVRDOĆU<br />
SVIJETA<br />
pjesme iz devet autoričinih knjiga, kronološki<br />
organiziranih unatrag, od novijih prema starijim<br />
izdanjima: "Nove pjesme" (1991. - 1992.), "Iz<br />
kuće svjetla" (1990.), "Rad na snovima" (1986.),<br />
"Američki divljak" (1983.), "Dvanaest mjeseci"<br />
(1978.), "Noćni putnik" (1978.), "Spavajući u šumi"<br />
(1978.), "Rijeka Stiks, Ohio i druge pjesme" (1972.)<br />
i "Bez putovanja i druge pjesme" (1963. i 1965.).<br />
Poetiku Mary Oliver obilježava značenjska i<br />
stilska čistoća, ukupnost jezika bez kićenosti,<br />
slobodan stih i razgovorna intonacija.<br />
Ovaj je izbor kao i mnoge ranije knjige Mary<br />
Oliver posvetila svojoj životnoj partnerici,<br />
fotografkinji Molly Malone Cook. Iz biografskih<br />
podataka znamo da je Oliver bila seksualno<br />
zlostavljana kao djevojčica. Noseći u sebi tu<br />
traumatsku pukotinu, rano se počela "spašavati"<br />
čitanjem i pisanjem, šetnjama šumom i<br />
uspostavljanjem duboke veze s prirodom i<br />
svim detaljima krajolika. Iz poezije Mary Oliver<br />
očitava se panteističko shvaćanje svijeta prema<br />
kojem se "bog", tj. sveto, nalazi u svim stvarima,<br />
nadasve u prirodi kao lijeku za tvrdoću svijeta.<br />
Temeljni izazov autoričina umjetničkog bića<br />
mogao bi se naći u stihu pjesme "Proljeće":<br />
"Samo je jedno pitanje:/kako voljeti ovaj svijet".
54<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
FILM&TV<br />
Režiserski djed<br />
stekao je slavu 80-<br />
ih nizom erotskih<br />
drama ili trilera koji<br />
su prštali od seksa:<br />
"Devet i pol tjedana",<br />
"Fatalna privlačnost",<br />
"Nemoralna ponuda".<br />
Proimedia<br />
Proimedia<br />
NOVO ČITANJE PATRICIJE HIGHSMITH: FILM U KOJEM SU EROS<br />
I NJEGOVA MANIPULATIVNA MOĆ JAČI ČAK I OD MRŽNJE<br />
Duboka voda<br />
(Deep Water, SAD, 2022.)<br />
Režija: Adrian Lyne<br />
Uloge: Ben Affleck, Ana De Armas, Tracy Letts,<br />
Dash Mihok<br />
HULU, HBO Max<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . *****<br />
piše: Jurica Pavičić<br />
Američka autorica intelektualističkih<br />
trilera Patricia Highsmith imala je samo<br />
trideset godina kad je Alfred Hitchcock<br />
ekranizirao njezin prvi i tada jedini<br />
roman - "Neznanac iz Nord Expressa".<br />
Film je doživio veliki uspjeh, a taj je uspjeh<br />
usput poškropio i autoricu predloška. U idućem<br />
desetljeću Highsmith je postala kraljica visoke<br />
žanrovske književnosti, a njezine su naredne<br />
knjige redovno ekranizirane i u Americi i u Europi.<br />
Tijekom idućih 70 godina ekranizirali su je brojni<br />
važni ilmaši - među inima Chabrol, Wenders i<br />
Todd Haynes. Među velikim piscima 20. stoljeća<br />
Highsmith spada u one koji ilmu najviše duguju.<br />
Jedna od knjiga Patricije Highsmith koja<br />
je više puta ekranizirana je i "Deep Water".<br />
Autoričin roman iz 1957. doživio je tijekom 80-ih<br />
dvije ekranizacije, jednu u Francuskoj, drugu u<br />
Njemačkoj. Nikad - međutim - nije ekraniziran na<br />
engleskom jeziku, niti ga se latio doista poznati<br />
autor. Do sada. Jer, ovih se dana nakon niza<br />
odgoda i distribucijskih putešestvija na streaming<br />
servisima pojavila ekranizacija "Deep Watera" s<br />
Benom Aleckom i Anom De Armas u glavnim<br />
ulogama. Režiju ilma potpisuje kralj erotskog<br />
trilera 80-ih, engleski redatelj Adrian Lyne. Lyneu<br />
je to - nekoć velikom hitmejkeru - prvi ilm nakon<br />
punih dvadeset godina.<br />
"Duboka voda" prvi je put objavljena 1957. Bio<br />
je to četvrti roman tada još mlade Highsmith. To<br />
je roman kojim počinje autoričino najkreativnije<br />
razdoblje kasnih 50-ih i ranih 60-ih tijekom<br />
kojeg će nanizati svoje najbolje knjige: "Ta slatka<br />
mučnina", "Sovin huk", "Staklena ćelija". Ujedno,<br />
"Duboka voda" je perfektni uvod u Highsmith<br />
jer sadrži sve ono što je za nju kao književnicu<br />
tipično. Ambijentiran u američku provinciju,<br />
"Deep Water" se bavi mučnim i nesretnim brakom<br />
dvoje buržujskih supružnika. Victor Van Allen<br />
pristojni je, dolični, ali bezbojni provincijski<br />
tiskar. Oženjen je za Melindu, ženu s apetitom<br />
za život koja za muža smatra da je siv i dosadan.<br />
Bjesomučno ga vara, a on to trpi. No - jednog<br />
dana jednog od bivših Melindinih ljubavnika<br />
nađu mrtvog. Victor u razgovoru sa znancem<br />
insinuira kako ga je on ubio. To je neistina,<br />
no ta neistina ima posljedice: tračevi se šire i<br />
U SAD-u su kritike filma bile<br />
mlake, dijelom jer Lyneov<br />
triler ima problema baš kao<br />
triler. No - ako i jest neuspjeh,<br />
Lyneova "Duboka voda" je<br />
barem zanimljiv neuspjeh
ubre, a Victor shvati kako je najednom u očima<br />
mještana narastao. Svidi mu se "novi ja" kojeg je<br />
izmišljotinom kreirao: onaj ubojice.<br />
"Duboka voda" knjiga je koja je u mnogome<br />
usidrena u svoju eru - doba imperijalne,<br />
samozadovoljne provincijske Amerike 50-ih. To je<br />
era kad srednja klasa živi dobro, stalno se cijede<br />
prihodi iz nekih renti, žene u principu ne rade,<br />
a razvod ima aromu skandala: želja da izbjegnu<br />
skandal glavni je razlog zašto par junaka ne želi<br />
razvrgnuti strindbergovski brak iz pakla.<br />
Britanski redateljski veteran stoga je preuzeo<br />
najveći rizik kad je s književnog predloška odlučio<br />
sljuštiti epohu. Njegova verzija "Deep Watera"<br />
prati prilično vjerno fabulu romana. No, zaplet<br />
ilma ne zbiva se 50-ih, nego na današnjem<br />
američkom Jugu. Van Allen (Ben Aleck) nije tiskar<br />
nego IT inovator koji je jednim patentom stekao<br />
imetak tako da više niti ne mora raditi. Melinda<br />
(De Armas) je i dalje promiskuitetna i raskalašena,<br />
no njezino skandalozno ponašanje ne zbiva se više<br />
u okružju konzervativnih 50-ih, nego suvremene<br />
buržoazije s otvorenim brakovima i sveprisutnim<br />
razvodom. Stoga nad Lyneovim ilmom stalno visi<br />
pitanje: zašto se, pobogu, junaci ne razvedu?<br />
U odgovoru na to pitanje prepoznat ćete<br />
redatelja Lynea. Ovaj 79-godišnji režiserski djed<br />
stekao je ne-uvijek-blistavu slavu 80-ih nizom<br />
erotskih drama ili trilera koji su prštali od seksa:<br />
"Devet i pol tjedana", "Fatalna privlačnost",<br />
"Nemoralna ponuda". U to doba kritika je<br />
Lynea prezirala kao kičastog soft-pornografa,<br />
ali ilmovi su mu bili krupni hitovi. Iza svih<br />
tih hitova čučao je isti provodni motiv: motiv<br />
seksa kao nesavladive sile koja junake usisava u<br />
samouništenje. To je smjer u kojem Lyne čita i<br />
"Deep Water". Njegovi Victor i Melinda zajedno su<br />
ne zbog rente, niti zbog imovinske sigurnosti, niti<br />
zato što je razvod bruka. Oni su zajedno zato što<br />
je Melinda Victoru još uvijek - unatoč ili upravo<br />
zbog kurvanja - erotski neodoljiva. Ona je s njim<br />
unatoč ili baš zato što ga neizrecivo prezire. S<br />
njim je jer je Victor za nju dokaz vlastite erotske<br />
svemoći: koliko god je mrzio, njezin muž se ne želi<br />
odreći njezine guzice i sisa. Eros i manipulativna<br />
moć erosa u njihovu su slučaju jači čak i od<br />
najjačeg ljudskog poriva: od mržnje.<br />
Britanski redateljski djed je, ukratko,<br />
zanimljivo inovirao književni izvornik mijenjajući<br />
sve, a da pritom nije mijenjao ništa. Ako se priče<br />
izvornika držao vjerno, dinamiku odnosa dvoje<br />
glavnih likova pretvorio je u nešto stubokom<br />
drugo. Takav manevar, međutim, nije mogao<br />
izvesti kad je riječ o socio-kulturnom kontekstu u<br />
kojem se likovi kreću. Jer, za Patriciju Highsmith je<br />
taj kontekst jako važan. Njezini romani vivisekcija<br />
su puritanske, licemjerne američke provincije.<br />
Ona u knjigama tu provinciju prikazuje kao tako<br />
samozadovoljnu, puritansku i bešćutnu da se<br />
čak i zločinac čitatelju više svidi od pravedničke,<br />
šutljive većine. Kod Lynea, ta se i takva<br />
provincijska, puritanska, tračerska provincija<br />
nije promijenila. Ona u 2020. živi produžene<br />
1950-e. Nju čine imućna gospoda kojima prihodi<br />
pritječu tko zna otkud, džentlmeni i milostive<br />
koji organiziraju raskalašene tulume uz koktele<br />
i bazen, a život drugih i grijesi drugih i dalje su<br />
glavna tema ćakula uz džin i tonik. Kod Lynea<br />
sve se to zbiva u Louisiani koja kao da je i sama<br />
zamrznuta u vremenu, osim što svi mještani rade<br />
neke jako dvadeset-i-prvostoljetne poslove.<br />
Lyneova verzija "Deep Watera" nije najbolje<br />
prošla. U SAD-u su kritike na ilm bile mlake,<br />
ilm koji je inicijalno još 2020. morao u kina<br />
naposljetku je zguran u direktni streaming.<br />
Dijelom se može shvatiti zašto, jer Lyneov triler<br />
ima problema - među ostalim, ima problema<br />
baš kao triler. No - ako i jest neuspjeh, Lyneova<br />
"Duboka voda" je barem zanimljiv neuspjeh,<br />
pokušaj da se u slavnoj, po koječemu arhetipskoj<br />
priči pročeprka još jedan sloj. "Deep Water" je<br />
zanimljivo faličan ilm.<br />
STRUČNO OKO<br />
"Ego protiv ega"<br />
sjajno prikazuje<br />
razne strane<br />
glumačkog života<br />
GORAN GRGIĆ Glumački ego je duboki<br />
zanatski trn koji mene osobno isto tako<br />
duboko impresionira. Trio, koji čine Antonio<br />
Banderas, Penelope Cruz i Oscar Martinez,<br />
u ilmu "Ego protiv ega" tu je pojavu<br />
odglumio savršeno. Prikazali su razne strane<br />
glumačkog života, i muke, i mazohizam, pa i<br />
svojevrsni sadizam. Duboko su sve to prošli<br />
i sjajno prenijeli. Ovaj je ilm napravio ono<br />
što je učinio i "Bilo jednom u Hollywoodu"<br />
- postao je poput kakvog udžbenika za naš<br />
zanat. Uloge su odigrane briljantno.<br />
U našem je poslu zapravo nužno imati<br />
svojevrsni ego. Tvoj je svakodnevni zadatak<br />
da na najbolji mogući način preneseš<br />
svoje lice. Boriš se za svoje lice, a ne za<br />
sebe. Doduše, mislim da taj ego kod nas<br />
i nije toliko naglašen, no uvjeren sam da<br />
među vrhunskim svjetskim zvijezdama on<br />
značajno više dolazi do izražaja.<br />
Ego s nagradama i tapšanjem po ramenu<br />
sigurno raste. Scena iz ilma koja me<br />
posebno zabavila vrti se upravo oko tih<br />
nagrada. U jednome trenutku Lola (Penelope<br />
Cruz), koja je redateljica, glumcima koji se<br />
međusobno stalno nadjačavaju uništi sve<br />
nagrade. Osobno ne znam što bih radio da<br />
mi netko to učini! Nije da gloriiciram svoje<br />
nagrade, ali dio su mog života, drage su mi.<br />
Sve u svemu, ilm je jako duhovit. Sigurno<br />
u jednoj mjeri ispotenciran, ali, isto tako,<br />
garantirano povezan sa stvarnošću. Svima<br />
bih ga preporučio. Sjajno je i što trenutno<br />
igra u našim kinima, ja sam ga baš prije<br />
nekoliko dana gledao u kinu Metropolis<br />
Muzeja suvremene umjetnosti. Ako ste u<br />
prilici, pogledajte!<br />
Goran Grgić od<br />
2002. godine<br />
član je ansambla<br />
Drame Hrvatskog<br />
narodnog kazališta<br />
u Zagrebu.<br />
Darko Tomaš/<br />
Cropix<br />
Vlatka<br />
Kolarović<br />
NAJBOLJE<br />
S TREĆEG<br />
SERIJAL "SUPERLJUDI":<br />
MUŠKARCI I ŽENE ČIJA<br />
SU SE TIJELA NAVIKLA<br />
NA EKSTREMNI NAČIN<br />
ŽIVOTA<br />
Čovjek je krhko biće. Dovoljni su sićušni<br />
mikrokozmos virusa i zastrašujuće<br />
golem makrokozmos tektonskih ploča<br />
da u nekoliko trenutaka u potpunosti<br />
uzburkaju naš ustajali život. Taoci smo<br />
mikroskopski jedva vidljivih čestica, prestravljeni<br />
pred mogućnošću novih potresa. Goloruki<br />
pred prirodom; teško se nosimo s hladnoćom,<br />
vrućinom, snažnim vjetrom. Nemoćni smo pred<br />
diktatorima, snagatorima (i svim onim Balogovim<br />
gnjavatorima). S lakoćom umiremo od gladi, žeđi,<br />
ozljeda i padova. Ratove da i ne spominjemo.<br />
No, što ako na svijetu postoje ljudi koji mogu<br />
roniti dublje, trčati brže, živjeti ekstremnije?<br />
Disati na visini od nekoliko tisuća metara, bez<br />
problema podnositi temperature od 50 pa i<br />
one od -50 Celzijevih stupnjeva? A oni doista<br />
postoje. I istražio ih je glumac i pustolov Raúl<br />
Gómez u premijernom serijalu "Superhumans"<br />
koji od subote 16. travnja u 16 sati (i reprizno<br />
nedjeljom oko 10 sati) možete pratiti na HTV3.<br />
I ovaj serijal, baš kao i sve sjajne dokumentarce<br />
strane produkcije, odabrala je vrsna<br />
urednica Mira Vočinkić.<br />
Superljudi nisu, kao što često volimo<br />
misliti, bogati tajkuni, nedodirljivi vladari,<br />
bahati moćnici, genijalci ispred računala. Ljudi<br />
koje istražuje Gómez žive na najizoliranijim<br />
mjestima na svijetu, pripadaju drevnim<br />
civilizacijama i imaju poseban genetski ustroj<br />
koji ih čini superherojima. Ti muškarci i žene<br />
žive u najnegostoljubivijim uvjetima na Zemlji,<br />
a njihova su tijela prilagođena ekstremnom<br />
načinu života. Serijal se bavi adaptacijom i<br />
načinom na koji su se neke <strong>kulture</strong> izmijenile<br />
prilagođavajući se okolišu.<br />
Prkose kiši, suši, pustinji, džungli, ekstremnim<br />
temperaturama. U potrazi za superljudima Gómez<br />
je posjetio Boliviju, Indoneziju, Etiopiju. U šest<br />
epizoda upoznajemo, primjerice, pretkolumbijski<br />
narod Aymara koji živi na 4000 metara<br />
nadmorske visine, zatim azijski narod Bajau,<br />
ribarsku zajednicu čiji članovi imaju nevjerojatnu<br />
sposobnost ronjenja na dah i lovljenja ribe<br />
golim rukama. U etiopskoj Velikoj rasjednoj<br />
dolini upoznajemo ljude koji žive na najtoplijem<br />
predjelu na Zemlji, gdje je katkad već rano 50<br />
stupnjeva Celzijevih. Narod Saami, stanovnici<br />
Arktičkoga kruga, živi pak u ekstremnoj hladnoći<br />
tundre i otkrit će nam načine na koji preživljavaju<br />
na minus 50 stupnjeva. Doznat ćemo i kako se<br />
promijenio genetski kod ugandskog naroda<br />
Sabinyh, čiji predstavnici posjeduju fantastičnu<br />
moć trčanja na 2600 metara nadmorske visine,<br />
što ih danas u svijetu trkača čini nepobjedivima.<br />
Gómez je proveo vrijeme i na Arapskom<br />
poluotoku s beduinima koji već 15 stoljeća žive u<br />
pustinji. Promjene temperature, oskudica vode<br />
i usamljenost koju pobuđuje pustinja, samo su<br />
neke od teškoća s kojima se susreo.<br />
Ako ovih dana često razmišljate o krhkosti<br />
ljudske rase, ne propustite "Superljude". Mogli<br />
bi izmijeniti način na koji gledamo junake ovog<br />
našeg boležljivog, trulog Zapada.<br />
55<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.
56<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
Britanska komercijalna<br />
televizijska kompanija<br />
ITV smatrala je da ne<br />
može pogriješiti ako<br />
gledatelje koji nisu<br />
nikad čuli za Lena<br />
Deightona podsjeti na<br />
njegov najpoznatiji<br />
roman.<br />
SOLIDNA ŠPIJUNSKA SERIJA KOJA SE USRED<br />
PANDEMIJE SNIMALA U HRVATSKOJ<br />
Dosje Ipcress<br />
(Ujedinjeno Kraljevstvo, 2022.)<br />
Režija: Peter Watkins<br />
Uloge: Joe Cole, Lucy Boynton, Tom Hollander<br />
Špijunska serija<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . *****<br />
piše: Nenad Polimac<br />
Godine 1962. s ilmom "Dr. No" počela je<br />
era Jamesa Bonda, a Harry Saltzman,<br />
jedan od producenata, već je bio u<br />
potrazi za scenaristom "Iz Rusije s<br />
ljubavlju", sljedećeg projekta iz franšize.<br />
Preporučili su mu Lena Deightona, autora upravo<br />
objavljenog špijunskog romana "Dosje Ipcress".<br />
Saltzman je odmah kontaktirao 33-godišnjeg pisca,<br />
no ispalo je da su za njega priče o Bondu čista<br />
fantastika jer je preferirao realistični prosede, kakav<br />
je promovirao u "Dosjeu Ipcress". Neke koristi od<br />
suradnje sa Saltzmanom ipak je bilo, ponudio mu je<br />
ilmska prava za svoj roman, što je ovaj prihvatio, a<br />
Deighton mu je sugerirao Michaela Cainea za ulogu<br />
glavnog junaka Harryja Palmera i Sidneyja J. Furieja<br />
kao redatelja. Film je snimljen 1965. i postigao je<br />
solidan uspjeh, ne takav kao "Dr. No", "Iz Rusije s<br />
ljubavlju" ili "Goldinger", no posvuda su ga hvalili<br />
kao prizemljen odgovor na Jamesa Bonda. Caine<br />
je poslije glumio Palmera u ilmovima "Pogreb<br />
u Berlinu" (1966.) i "Mozak od milijardu dolara"<br />
(1967.) te u dva niskobudžetna ilma u produkciji<br />
"štancera" Harryja Alana Towersa "Metak za Beijing"<br />
(1995.) i "Ponoć u Sankt Petersburgu" (1996.).<br />
Film "Dosje Ipcress" vrlo je dobro ostario, krajem<br />
milenija Britanski ilmski institut uvrstio ga je među<br />
100 najboljih ilmova britanske kinematograije 20.<br />
stoljeća (završio je na ne tako lošem 59. mjestu), no<br />
zašto bi netko radio iz njega novu verziju, i to kao<br />
televizijsku seriju? Odgovor je vrlo jednostavan,<br />
ekranizacije romana špijunskog klasika Johna<br />
LeCarréa redovno su bile itekako gledane, ako su<br />
nekad napravljene kao serije (na primjer, "Dečko,<br />
dama, kralj, špijun"), sada su ih prepravili u ilm,<br />
međutim dominirala je televizija. Deighton je po<br />
stilu i načinu na koji je opisivao svijet špijuna bio<br />
puno bliži LeCarréu nego Ianu Flemingu, pa je<br />
britanska komercijalna televizijska kompanija ITV<br />
smatrala da ne može pogriješiti ako gledatelje,<br />
koji nisu nikad čuli za Lena Deightona, podsjeti<br />
na njegov najpoznatiji roman. Šest jednosatnih<br />
epizoda bilo je posve dovoljno da se pregledno<br />
izloži radnja "Slučaja Ipcress", no redatelj James<br />
Watkins (poznat po hororima, trilerima i seriji<br />
"McMaia") i njegov scenarist John Hodge (autor<br />
predložaka za najpoznatije ilmove Dannyja<br />
Boylea) nisu se baš vjerno držali originala, uveli su<br />
nove likove, izbacili stare, one najpoznatije nisu<br />
osobito mijenjali, ali je radnja prilično prekrojena.<br />
Uostalom, lokacije su birali krajnje proizvoljno,<br />
šezdeset posto serije snimljeno je u Engleskoj<br />
(pritom je Liverpool "glumio" London), a četrdeset<br />
posto u Hrvatskoj, i to u razdoblju najžešće<br />
pandemije. Bilo je to lani, valjda se sjećate vijesti<br />
o boravku Ramija Maleka na Jadranu, on svakako<br />
nije glumio u seriji, ali njegova cura Lucy Boynton<br />
jest (igra obavještajku Jean Courtney). U Zagrebu su<br />
našli desetak lokacija, jednu nasuprot moje kuće,<br />
gdje su navečer napravili zatvor ograđen žicom,<br />
a ujutro ga više nije bilo. Tek toliko o eikasnosti<br />
britanskih televizijskih ekipa.<br />
Ulogu Harryja Palmera dobio je Joe Cole, glumac<br />
kojega najbolje pamtimo po seriji "Peaky Blinders"<br />
i ilmu "Molitva prije zore", on uopće ne podsjeća<br />
na Michaela Cainea, što je dobro, ali Watkins,<br />
strasni ilmoil, uživa u podsjećanju na original<br />
Sidneyja J. Furieja pa prva epizoda počinje detaljem,<br />
karakterističnim naočalama kakve je nosio Michael<br />
Caine: one su na noćnom stoliću, slika je zamućena,<br />
no kad ih Cole stavi na lice, odjednom se izoštrava.<br />
Palmer je i ovdje narednik koji je završio u vojnom<br />
zatvoru zbog sklonosti švercu i sitnim lopovlucima,<br />
no odatle ga izbavi špijunski glavešina major Dalby<br />
(Tom Hollander zasluženo je dobio najviše pohvala<br />
za svoj nastup) i uključuje ga u potragu za nestalim<br />
nuklearnim znanstvenikom. Kao i u knjizi, i ovdje se<br />
britanski špijuni nadmeću s CIA-om i KGB-jem, no<br />
možda je i bolje što su Watkins i Hodge uveli toliko<br />
novih elemenata, jer do završnice ne znate kako<br />
će sve završiti.<br />
BINGE<br />
MJESECA<br />
DRUGA SEZONA<br />
"BRIDGERTONA":<br />
LJUBAVNI JADI BIJELIH<br />
PLEMIĆA I INDIJSKIH<br />
LJEPOTICA<br />
Shondaland, kompanija Shonde Rhimes, i<br />
streaming platforma Netlix sklopili su vrlo<br />
unosan sporazum, budući da se potonji ne<br />
relektira samo na njezine nove projekte,<br />
nego otkupljuje prava i na nekadašnje.<br />
Dobri odnosi zacementirani su prvom serijom koju<br />
su zajedno napravili, "Bridgertonom", čija je prva<br />
sezona bila veliki hit. Njezin predložak su ponešto<br />
izmijenjeni romani Julije Quinn, koji se odigravaju<br />
u Londonu ili pokraj njega, u razdoblju regentstva,<br />
i to u mjesecima namijenjenima predstavljanjima<br />
plemenitaških kćeri na kraljevskom dvoru. To je<br />
neka vrsta alternativne povijesti u kojoj zgodni i<br />
bogati Angloafrikanci postaju predmet požude<br />
bjeloputih ljepotica, posvuda svira klasična glazba,<br />
ali to su zapravo obrade suvremenih hitova Taylor<br />
Swift ili Ariane Grande. U odnosu na prvu sezonu,<br />
druga je ponešto realističnija jer pop-glazbu više<br />
ne prepoznajete u tolikoj mjeri, a glavni zaplet su<br />
ljubavni jadi bijelih plemića i indijskih ljepotica,<br />
čega je zasigurno bilo početkom 19. stoljeća. U njoj<br />
se pojavljuje i dementni kralj George III., što još više<br />
podvlači moguću autentičnost priče. U središtu je<br />
vikont Anthony Bridgerton, koji je u prvoj sezoni<br />
uzalud pokušavao odvojiti sestru Daphne od<br />
tamnoputog vojvode od Hastingsa. Sada je spreman<br />
oženite se krasoticom Edwinom Sharmom, koja je<br />
doputovala iz Indije s polusestrom Kate i majkom<br />
Mary kako bi se bogato udala: razlog za brak je<br />
činjenica da ju je kraljica proglasila dijamantom<br />
proljetnih balova, što taštom plemiću imponira.<br />
Problem je jedino što je on uistinu zaljubljen<br />
u njezinu sestru, ni ona nije ravnodušna, ali je<br />
spremna odreći se svoje sreće jer Edwina naizgled<br />
voli Anthonyja. Druga sezona ima osam epizoda kao<br />
i prva, vizualno je također impresivna, pogotovo<br />
haljine koje imaju njezine junakinje, tvorac i ove<br />
sezone je Chris van Dusen, koji je najavio da će<br />
Netlix i Shondaland za treću i četvrtu sezone<br />
morati potražiti nove scenariste. Posljednje tri<br />
epizode su ponešto razvučene, no to će zasmetati<br />
samo zahtjevnoj publici. (Nenad Polimac)
Karmela<br />
Devčić<br />
DOX PREPORUKA<br />
DALAJ LAMA I DESMOND TUTU<br />
OTKRIVAJU KAKO PRONAĆI SREĆU<br />
Misija: pronaći sreću u teškim vremenima<br />
Režija: Louie Psihoyos i Peggy Callahan<br />
Gostuju: Doug Abrams, Dalaj lama, Thupten Jinpa<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . *****<br />
Obojica stariji od osamdeset, ljudi<br />
kompliciranih života, obojica<br />
dobitnici Nobela za mir, mirovni<br />
aktivisti i vođe u koje mnogi upiru<br />
pogled, tibetanski duhovni vođa Dalaj<br />
lama i južnoafrički anglikanski nadbiskup i borac<br />
protiv apartheida Desmond Tutu, kad se nađu<br />
skupa, imaju energiju osmogodišnjaka. I mudrost<br />
staraca. Dok se spontano kikoću, jedan drugoga<br />
infantilno zadirkuju, njih dvojica pritom sasvim<br />
ozbiljno, za potrebe ilma nezgrapna naslova<br />
"Misija: pronaći sreću u teškim vremenima"<br />
promišljaju pitanje sreće, govore što na ovom<br />
svijetu i u ljudskom životu znači sreća.<br />
Na tu temu su kompetentni, ako ne kao<br />
duhovni vođe, onda kao ljudi koji su, unatoč<br />
nasilju i borbi protiv apartheida i kineske<br />
okupacije, živjeli (Tutu je umro lanjskog prosinca)<br />
i žive ispunjene, sretne živote. Dalaj lama, iz<br />
Tibeta izgnan 1959., u svojim ranim 20-ima,<br />
vođa naroda koji je kineska okupacija poubijala,<br />
porobila, uništila mu golem dio povijesnog<br />
naslijeđa, upitan kako, svemu unatoč, može<br />
biti sretan, odgovara: "Gledaš li samo iz jednog<br />
kuta, pomislit ćeš da je situacija grozna, ali ako<br />
pogledaš iz druge perspektive, vidiš da i takva<br />
situacija daje neke nove mogućnosti."<br />
Učenje o sreći temelji na budističkoj ilozoiji,<br />
ali i osobnom životnom iskustvu. "Jurite li za<br />
srećom, nećete je pronaći", ovako izvučene iz<br />
konteksta riječi Desmonda Tutua gotovo da zvuče<br />
kao da su izgovorene u maniri self-help gurua. No<br />
razgovor o sreći dvojice prijatelja sve je samo ne<br />
banalan. Jest krajnje žovijalan, ali nikako isprazan.<br />
Obojica govore o tome kako ih je patnja vodila<br />
Biografski ilm o<br />
dvojici lidera sniman<br />
je za njihova susreta u<br />
indijskoj Daramsali,<br />
gdje je, otkako je<br />
prognan iz Tibeta,<br />
sjedište Dalaj lame<br />
i tibetanske vlasti u<br />
izbjeglištvu.<br />
razvijanju suosjećanja, spoznali su da ne žele<br />
živjeti kao taoci nesreće (apartheida i egzila iz<br />
Tibeta), sreću su otkrili u davanju drugima, u tome<br />
da razviju i očuvaju suosjećanje čak i za vlastite<br />
neprijatelje. Sreća je u njegovanju vlastita uma,<br />
čišćenju od želje za osvetom, mržnje, u njegovanju<br />
suosjećanja za sebe i za druge.<br />
Dalaj lama pripovijeda o Tibetancu koji je 18<br />
godina bio u zatvoru. Kaže - uplašio se jedino<br />
onda kad je osjetio da je u opasnosti da izgubi<br />
suosjećanje za one koji su ga držali u zatočeništvu.<br />
Sreća je prije izbor, stanje uma i životna ilozoija<br />
kojoj se utječemo, negoli život bez velikih<br />
problema. Nisu to novi niti revolucionarni uvidi o<br />
sreći, ono što Dalaj lama i Tutu govore potvrdila<br />
su i razna znanstvena istraživanja. Konačno,<br />
i Matthieu Ricard, Francuz koji je kao mladić<br />
doktorirao molekularnu biologiju kod nobelovca<br />
Françoisa Jacoba, a potom otišao u planine Nepala,<br />
postao budistički redovnik, ali i znanstvenik koji<br />
se bavi istraživanjem sreće u suradnji s nekim od<br />
najprestižnijih svjetskih sveučilišta, snimanjima<br />
mozga u meditaciji potvrdio je da sreća ovisi o<br />
radu na rješavanju emocija poput ljutnje, mržnje,<br />
zavisti, zamjeranja i povećanju suosjećanja.<br />
Biografski ilm o dvojici lidera sniman je za<br />
njihova susreta u indijskoj Daramsali gdje je,<br />
otkako je prognan iz Tibeta, sjedište Dalaj lame<br />
i tibetanske vlasti u izbjeglištvu. Desmond Tutu<br />
i Dalaj lama nisu se u životu puno viđali, ali su<br />
uspjeli razviti spontano i duboko prijateljstvo.<br />
Dalaj lama se spremao doputovati u Južnu Afriku<br />
za 80. rođendan Desmonda Tutua, no tamošnje<br />
mu vlasti, pritisnute Kinom, nisu dale vizu. Stoga<br />
je Tutu četiri godine kasnije otišao u Indiju<br />
provesti tjedan dana s Dalaj lamom.<br />
Film koji je oskarovac Louie Psihoyos režirao u<br />
suradnji s Peggy Callahan, osim autentična susreta<br />
dvojice mudrih ljudi koji dijele bitno različite, a<br />
zapravo slične biograije i podudarajuće zaključke<br />
do kojih su u životu došli, donosi i zanimljive<br />
arhivske materijale, od Tibeta do nekadašnje<br />
apartheidom razdirane Južnoafričke Republike.<br />
Damjan<br />
Raknić<br />
SVIJET<br />
GEJMERA<br />
ANITA SARKEESIAN BORI SE ZA<br />
PRAVA ŽENA U VIDEOIGRAMA<br />
Krilatica "ako pucaju na tebe, onda<br />
znaš da radiš nešto dobro" i njezine<br />
derivacije možda zvuče pronicljivo i<br />
funkcioniraju kao moćne ilmske replike<br />
ili stihovi u pjesmama, no zapravo su<br />
indikator dubokih problema. Nakon što je u veljači<br />
2014. objavljeno da će feministička kritičarka<br />
i osnivačica nevladine organizacije, portala i<br />
istoimenog YouTube kanala Feminist Frequency<br />
Anita Sarkeesian u ožujku te godine na 14. dodjeli<br />
nagrada Game Developers Choice primiti nagradu<br />
Ambasador jer je objavila niz videa u kojima<br />
je dekonstruirala prikaz žena u videoigrama,<br />
nepoznata je osoba zaprijetila da će na dodjeli<br />
"detonirati bombu" ako se Sarkeesianovoj ne<br />
oduzme nagrada. Iako se ispostavilo da je ta<br />
prijetnja bila lažna, ona nije bila ni prva ni zadnja<br />
koju je Sarkeesian primila zbog svog rada.<br />
Sarkeesian je feminističke kritike popularne<br />
<strong>kulture</strong> na YouTubeu počela objavljivati u drugoj<br />
polovici svibnja 2009. Kada je 18. svibnja 2012.<br />
na platformi za grupno inanciranje Kickstarter<br />
objavila da traži novac za inanciranje produkcije<br />
serijala "Klišeji protiv žena u videoigrama",<br />
Sarkeesian je unutar 24 sata dobila 6000 dolara.<br />
U konačnici je na ime projekta u manje od mjesec<br />
dana prikupila gotovo 160 tisuća dolara. Serijal<br />
"Klišeji protiv žena u videoigrama" broji 20 epizoda<br />
u trajanju od šest do 34 minute, a u njima se govori<br />
o svim problematičnim aspektima prikaza žena u<br />
videoigrama - od tretiranja žena kao nagrada do<br />
oskudne odjeće u koju se ženske likove redovito<br />
smješta. Serijal je do sada zabilježio više od 14<br />
milijuna pregleda. Sarkeesian je 2019. godine u<br />
razgovoru za Polygon rekla da smatra da su serijal<br />
koji je snimila i rasprava koja je uslijedila doveli do<br />
poboljšanja prikaza žena u igrama.<br />
Potvrdu da su "Klišeji protiv žena u videoigrama"<br />
unaprijedili društvo i dali doprinos borbi protiv<br />
zlostavljanja u industriji videoigara Sarkeesian i<br />
Feminist Frequency dobili su krajem ožujka ove<br />
godine u vidu Peabody nagrade za digitalno i<br />
interaktivno pripovijedanje. Istoga dana kada je<br />
objavljeno da je Feminist Frequency dobio Peabody<br />
nagradu, Sarkeesian je održala predavanje na<br />
konferenciji kreatora videoigara, gdje je ustvrdila<br />
da je proteklih 10 godina pokazalo da se može<br />
ostvariti napredak. "Izgleda da je noćna mora<br />
koje su se neki gejmeri bojali - da ću stvoriti<br />
svijet u kojem će oni koji rade videoigre ostati<br />
bez 'beskompromisne umjetničke slobode' i<br />
povremeno morati pričati priče o ženama kao da su<br />
pravi ljudi - postala stvarnost. Mi smo pobijedili",<br />
zaključila je Sarkeesian.<br />
Sarkeesian je<br />
feminističke<br />
kritike popularne<br />
<strong>kulture</strong> na<br />
YouTubeu počela<br />
objavljivati u<br />
drugoj polovici<br />
svibnja 2009.<br />
godine<br />
Proimedia<br />
57<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.
58<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
GLAZBA<br />
Mladen Pobi/ Cropix<br />
DAMIR AVDIĆ<br />
POLITIČKA KOREKTNOST<br />
ZADNJA MU JE RUPA NA<br />
SVIRALI, NO ON JE ISPRAVAN<br />
DA ISPRAVNIJI NE MOŽE BITI<br />
Damir Avdić<br />
Mainstream Horror<br />
Izdavač Kapital Rekord<br />
Žanr: punk-rock<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .*****<br />
piše Aleksandar Dragaš<br />
Nisam ni u Ameriku išao s namjerom da ostanem, a vratio sam se<br />
ovdje da ponovno počnem raditi neke stvari koje sam počeo<br />
raditi još u 80-ima i nisam ih dovršio. Kako pjesme, tako romane<br />
koje ne mogu pisati ili pjevati nego na svom jeziku, rekao mi je u<br />
intervjuu prije devet godina Damir Avdić. Bio je na pragu da dobije<br />
američku putovnicu, imao solidan posao u jednom hotelu u San Franciscu,<br />
mogao (pokušati) živjeti "američki san", ali potreba da se umjetnički<br />
izražava na Balkanu bila je jača od pokušaja da ostvari ugodnu egzistenciju<br />
u Americi. Balkanske (po)ratne noćne more za Damira Avdića pokazale su<br />
se "atraktivnijima" od američkog sna, no moguće je i da se vratio u Bosnu<br />
pa otišao u Ljubljanu, gdje i danas živi, jer je provalio kako funkcionira<br />
kapitalistički san. Ovo ne pišem jer mi je tako Damir rekao, nego bi se tako<br />
nešto moglo iščitati iz njegovih stihova koje je od 2004. do 2022. objavio<br />
na devet samostalnih albuma: "…od trnja i žaoka", "Mrtvi su mrtvi", "Život je<br />
raj", "Mein Kapital", "Human Reich", "Manjina", "Amerika", "Radikalno šik" i<br />
"Mainstream Horror".<br />
Ekstenzivno sam pisao o svima, a i o nekim od njegovih nastupa na kojima<br />
je često nastupao na podu, u razini s publikom. Kad se još nije dovoljno<br />
znalo o Avdiću, dio publike je u nevjerici gledao i slušao njegove koncerte, a<br />
neki su i uzmicali od njega. Jebi ga, jedno vrijeme zvali su ga Bosanski psiho,<br />
a on Les Paul Gibson gitaru nazivao Bombom. Stihove, oštre poput žileta<br />
sipao je kao da je u transu, luđačkog pogleda oceanski plavih očiju, gol do<br />
pojasa pa neki nisu znali je li pred njima psihotičnim manijak koji bi iz džepa<br />
mogao izvaditi bombu i raznijeti je usred kluba ili će ipak kući otići s glavom<br />
na ramenima, napunjenoj opasnim pjesmama. Naravno, nije Avdić psihopat<br />
koji bi nekoga ranio ili ubio, ali njegove pjesme su bile odraz psihoza koje je<br />
moja i njegova generacija X proživjela od konca 70-ih, kad postajemo svjesni<br />
svijeta u kojem živimo preko rata koji nam je dokinuo normalan život pa<br />
do danas. Nismo mi sabrali ni deset normalnih godina života u posljednjih<br />
četrdeset i nije u njegovim pjesmama komprimirano te brutalno opisano
Balkanske (po)ratne<br />
noćne more za Damira<br />
Avdića pokazale su<br />
se "atraktivnijima"<br />
od američkog sna, no<br />
moguće je i da se vratio<br />
u Bosnu pa otišao u<br />
Ljubljanu, gdje i danas<br />
živi, jer je provalio<br />
kako funkcionira<br />
kapitalistički san.<br />
Foto: Miha Fras<br />
DISKO VEČER<br />
ANTE TOMIĆA<br />
ZAŽELIO SAM SE "OTKAZANOG" RYANA<br />
ADAMSA: IAKO NIKOME NIJE VAŽNA,<br />
NJEGOVA ZADNJA PLOČA JE ČETIRI<br />
PLUS ILI PET MINUS<br />
59<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
samo krvavo zlo Balkana. Jest da je Avdić uz lelek i jauk kojima je ledio<br />
krv u žilama slušatelja razobličio izopačenost i pokvarenost ovog našeg<br />
europskog poluotoka, ali kako su se pojavljivali njegovi naredni albumi,<br />
tako se Avdić s krvavog "bratstva i jedinstva" koje je "završilo na dva lora",<br />
prebacio i na globalno "područje borbe" kojim caruje bezgranična pohlepa<br />
kapitalističkih oligarha Zapada i Istoka. U međuvremenu smo dočekali<br />
pandemiju korone, a sada i odvratnu Putinovu agresiju na Ukrajinu čiji je<br />
lider Zelenski, i to valja reći, uoči iste ispao poprilično zelen.<br />
Obračunavajući se s balkanskim zločin(c)ima, potom i "bjelosvjetskim"<br />
nacistima, salonskim ljevičarima i pretencioznim ilozoima, Avdić se<br />
doticao razvalina svijeta vidljivih na raznim relacijama; krupni kapital vs.<br />
prekarijat, bankari vs. dužničko ropstvo, klimava demokracija vs. populisti<br />
u jačanju, sve ratobornije religije vs. izbjeglice koje bježe od rata i poludjele<br />
klime, EU vs. Rusija, Amerika vs. Kina, terorizam vs. Schengen, totalitarizam<br />
vs. ljudska prava, fašizam vs. politička korektnost. Pri bavljenju tim<br />
temama i raznim drugima Avdić je odabrao najtežu moguću poziciju. Iza<br />
njega nema benda, on nasuprot sviju stoji sam s električnom gitarom,<br />
reže lijevo i desno, jebe mater i komunistima i fašistima, vjernicima svih<br />
denominacija, socijalizmu i kapitalizmu, Jugoslaviji i banana-republikama<br />
koje su iz nje proizašle, EU i nacionalnim državama. Ukratko, Avdić je punk<br />
koliko to punk može biti pri čemu se njegove pjesme po pjesničkoj snazi<br />
doista mogu mjeriti s pjesmama Woodyja Guthrieja, Boba Dylana, Johna<br />
Lennona, Johnnyja Rottena, Joea Strummera, Jelle Biafre. Likom podsjeća<br />
i na Henryja Rollinsa, na pozornici izgleda asketski, a privatno je drag i<br />
duhovit čovjek. Tri dana doslovce smo umirali od smijeha tijekom jednog<br />
boravka u Puli.<br />
Često sam, pišući o Avdiću, citirao njegove stihove, ali nema smisla<br />
vraćati se na ono što je ranije ispisao i ispjevao jer sve njegove albume,<br />
zajedno sa stihovima svih njegovih pjesama, možete preslušati i pročitati<br />
na web stranici damiravdic.bandcamp.com, a objavio je i romane "Na krvi<br />
ćuprija," "Enter džehenem", "Tiket za revoluciju" i "Ne želim da pobijedim".<br />
Na Avdića su utjecali i Nietzsche i Remarque, skladao je glazbu za kazališne<br />
predstave, njegovi nastupi su često u korelaciji s teatrom u kome je<br />
i glumio, imao je davno i hardcore punk bend Rupa u zidu, a s Edom<br />
Maajkom kratko vrijeme i zajednički sastav Trnokop. Često je isticao i da<br />
su njegove najpolitičnije pjesme autobiografske ili vrlo osobne, a to je i<br />
ključ za dešifriranje albuma "Mainstream Horror". Glazbeno, novi Avdićev<br />
album sazdan je poput njegovih prethodnih izdanja; samo od izražajnog<br />
glas kojim recitira, deklamira, urla, reži, ječi i leleče dok iza tog glasa<br />
tutnji, grmi, vrišti, udara i razara distorzija Les Paula Gibsona uštekanog u<br />
Marshalla. Posrijedi je radikalni glazbeni minimalizam, ali Avdiću sasvim<br />
dostatan da njime osigura najpodesniju muzičku pratnju za stihove kojima<br />
ponovo siječe lijevo i desno; jučer, danas i sutra. Politička korektnost<br />
zadnja mu je rupa na svirali, no Avdić je ispravan da ispravniji ne može biti;<br />
bilo kad prepričava susret s "gorilama" Tupaca Shakura, bilo kad se sprda<br />
sa Žižekom i Horvatom, bilo kad priča o putovanju u autobusu u kojem se<br />
našla publika Sinana Sakića i Gang Of Foura.<br />
Ponovo se obračunava i s EU u "EUtanaziji", fašizmom u "Rusvaju"<br />
i "Daleko", retuširanjem povijesti u "Ako ne padam", lažnim prividom<br />
normalnog života u "Placebu", sumornom budućnošću u "Dijete", zelenima,<br />
crvenima i crnima. Opet je dao razloga da ga napadaju iz "centralnih<br />
komiteta" ljevice i desnice, liberala i konzervativaca, zelenih i desnih<br />
radikala, ako obraćaju pažnju na Avdića koji nemilosrdno razobličuje<br />
turobnu stvarnost. No, ako treba jednu pjesmu s albuma "Mainstream<br />
Horror" proglasiti "centralnom", onda to nije uvodna naslovna, nego "19" u<br />
kojoj sažima život moje i njegove generacije X.<br />
Pamtim trenutak u jesen 2000., bio je FAK, u zagrebačkom klubu<br />
Gjuro došao sam čitati iz svog upravo štampanog romana "Što je<br />
muškarac bez brkova", kad mi je Sale Dragaš preporučio novog, sjajnog<br />
muzičara. Kao i svi, krivo sam čuo ime. "Brian Adams?" ponovio sam<br />
začuđeno. "Ne, Ryan Adams." "Heartbreaker" bila je senzacionalna<br />
prva ploča. Nakon malog zbunjujućeg uvoda, Adamsove prepirke s gitaristom<br />
o Morrisseyju, koju je bila neodoljiva i kul jedino zbog činjenice da ničim<br />
nije zaslužila biti zabilježena, slijedilo je četrnaest pjesama, dugih pedeset<br />
minuta najboljeg country rocka. Duet s Emmylou Harris slamao je ljepotom,<br />
a bili su tu još i David Rawlings, genijalna Gillian Welch i mladi, neviđeno<br />
talentiran multiinstrumentalist Pat Sansone, četiri godine prije nego će se<br />
pridružiti grupi Wilco.<br />
Do rujna iduće, 2001. godine, Adams je objavio drugi samostalni album<br />
"Gold", sa šesnaest pjesama i još petnaest pjesama na trećoj, inalnoj ploči<br />
svojeg dotad pokojnog benda Whiskeytown. I sve je bilo prvorazredno, ali je i<br />
zabrinjavalo. Taj momak očito nije bio sasvim zdrav. Opsesivno je snimao muziku<br />
i, po svemu što smo čuli, bio je grozna narav, divlje se svađao i sa ženama, i s<br />
kolegama, i s izdavačima i s publikom. Uskoro smo negdje pročitali da boluje<br />
od bipolarnog poremećaja. U godinama koje su slijedile bilo ga je teško pratiti.<br />
Nanizao je gomilu ploča koje su kvalitetom strahovito oscilirale. Katkad su bile<br />
divne poput "Cold Roses" ili "Jacksonville City Night", katkad sranje poput "29", a<br />
katkad jednostavno niste shvaćali što mu je bilo u glavi kad je otpočetka do kraja<br />
ponovno snimio ploču Taylor Swift. Svejedno, i u svojim najlošijim izdanjima<br />
imao je dobrih momenata. Nisam ga ipak poslušao cijelog. Nije nitko na svijetu.<br />
Do 2017. kad je imao koncert u Tvornici, netko je nabrojao da je snimio<br />
16 ploča s više od 230 pjesama, a u svom premijernom nastupu pred<br />
hrvatskom publikom zbog nekog<br />
"Koji šupak!" rekao je<br />
nakon koncerta jedan<br />
preneraženo i svi smo se<br />
složili s njim. "Ali, meni je<br />
bio super", rekao je drugi,<br />
a mi smo se pogledali pa<br />
i na to naposljetku<br />
kimnuli. Kad se sjetio da<br />
nam štogod i odsvira,<br />
šupak je zbilja bio super<br />
je tajanstvenog razloga odlučio<br />
odsvirati većinom slabije poznate.<br />
Dodatna je nevolja bila da je<br />
unatrag desetak godina obolio i od<br />
Menierove bolesti i svi smo prije<br />
početka svirke lijepo upozoreni<br />
da ga ne slikamo s bljeskalicom jer<br />
mu zasljepljujuće svjetlo izaziva<br />
vrtoglavicu i mučninu. Naravno da<br />
su u publici bila dvojica, trojica koji<br />
nisu isključili bliceve, a muzičar je<br />
zbog njih prekidao pjesme i vrištao<br />
i vrištao i vrištao, čak i kad nam se<br />
učinilo da više nitko na bljeska u<br />
njegovu smjeru, nego muzičar vrišti<br />
onako jer mu se to sviđa.<br />
"Koji šupak!" rekao je nakon koncerta jedan preneraženo i svi smo se složili<br />
s njim. "Ali, meni je bio super", rekao je drugi, a mi smo se pogledali pa i na to<br />
naposljetku kimnuli. Kad se sjetio da nam štogod i odsvira, šupak je zbilja bio<br />
super. Napokon, na vrhuncu pokreta #MeToo, u veljači 2019., New York Times<br />
je objavio priču sedam žena da ih je naš momak seksualno zlostavljao i malo<br />
je koga to zapravo začudilo. Nije ipak, moramo napomenuti, on bio izički<br />
zlostavljač, silovatelj poput Harveyja Weinsteina, nije grabio tajnice oko pasa i<br />
gurao im prst u vaginu kao onaj vrlo pobožni hadezeovac i boksač. Ryan Adams je<br />
samo ženama slao neke užasne poruke na mobitel, bio okrutan, manipulativan,<br />
želio ih je kontrolirati, emocionalno ih iscrpljivao, uobičajena sranja. I od toga<br />
trenutka on je zapravo nestao.<br />
U posljednje tri godine imao je tri ploče i sve tri su bile najmanje za četvorku.<br />
Posljednja, "Chris", objavljena prije desetak dana, zaslužuje i četiri plus, ili čak<br />
pet minus, ali nikome ona više nije važna. Nijedan ozbiljni muzički magazin ne<br />
recenzira njegove ploče. U zapadnjačkoj takozvanoj cancel kulturi izbrišu vas<br />
temeljitije nego Trockog i Zinovjeva na fotograijama sa Staljinom.<br />
U prvo vrijeme i sam sam ga, moram priznati, izbjegavao, ali onda sam se<br />
nekako neosjetno, mic po mic ponovno zaželio njegove muzike. Jučer sam,<br />
na primjer, cijelo jutro kuhao opetovano slušajući izvrstan "Ashes And Fire" iz<br />
2012. godine. I ne obazirem se na to što je Ryan Adams otkazan jer, znate što,<br />
nekako računam da se pokret #MeToo pojavio prije sedamdeset ili osamdeset<br />
godina, sve bi galerije skinule sa zidova platna poznatog zlostavljača i okrutnog<br />
manipulatora Pabla Picassa. Znate koliko je bilo nesretnica koje je Picasso želio<br />
kontrolirati i emocionalno ih iscrpljivao. Nikoga više nije briga za njih.
60<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
JAZZ<br />
JOHN ZORN: NEW MASADA QUARTET<br />
DANAŠNJI JAZZ U JEDNOM OD SVOJIH<br />
NAJBOLJIH IZDANJA<br />
Ako se već niste odlučili za Round Trip, skup (1400 kuna) božićni<br />
paket Ornettea Colemana koji je donio zbirku njegovih snimaka<br />
za Blue Note, nova inkarnacija Masade Johna Zorna, ovaj put<br />
kroz New Masada Quartet, najbliže je što danas možete stići na<br />
putu do Ornettea. Zorn, naravno, nije kopija, njegov ukupni opus<br />
probija sve žanrove, a bonus je i što ga se može čuti uživo, iako je, čini se, na<br />
crnoj listi domaćih sponzora jazza. Dosad smo ga, srećom, mogli vidjeti u<br />
mnogim izdanjima u Ljubljani i Sarajevu, ili malo dalje, u Beču, Beogradu, na<br />
talijanskim i francuskim jazz festivalima…<br />
New Masada Quartet, uz Zorna na saksofonu, čine Julian Lage na gitari (u<br />
Zagrebu je bio s Garyjem Burtonom), basist Jorge Roeder i Kenny Wollesen<br />
(kod nas je bubnjao Billu Frisellu). S osam, danas već klasičnih skladbi<br />
iz Zornove zbirke Masada, sada u novim verzijama. Kritika je NMQ već<br />
predstavila kao "vjerojatno jednu od najboljih grupa koju je Zorn ikada imao",<br />
ali u rasponu od Naked Cityja, preko starih postava električne i akustične<br />
Masade, do Dreamersa (koje je ljubljanski Jazz festival svojedobno najavio kao<br />
"najbolju muziku za hotelske terase") zapravo je svaka kvalitativna klasiikacija<br />
nemoguća. I kada mislite da ste od njega čuli sve, Zorn će vas dočekati iza ugla<br />
s nečim potpuno drukčijim. Često je to izbor muzičara, jer Lage je u svojem<br />
perfekcionizmu radikalno drukčiji od Marca Ribota, na čiji smo zvuk gitare<br />
navikli slušajući Masadu i Dreamers, ponekad je riječ o žanru, jer Masada<br />
može biti i gudački kvartet koji će spojiti komornu glazbu, gipsy jazz i klezmer,<br />
a sve to može postati i radikalna metalurgija, kada dođe u ruke Asmodeusa, ili<br />
svega toga zajedno u danas već starom Naked Cityju. Snimljen u studiju Billa<br />
Laswella u New Jerseyju, New Masada Quartet je današnji jazz u jednom od<br />
najboljih izdanja. Ne mičem s ušiju. (Viktor Vresnik)<br />
STREAM<br />
OTKRIĆE<br />
NOVO<br />
Placebo<br />
Never Let Me Go<br />
SO Recordings<br />
Nikad više Placebo neće zvučati<br />
onoliko nabrijano, žestoko,<br />
potentno i moćno kao na prva<br />
dva albuma, ali na novoj ploči<br />
ipak su napravili najavljivani<br />
zaokret od puno prijemčivijeg i<br />
nažalost dosadnijeg puta kojim<br />
su kročili u zadnjem desetljeću.<br />
Ima tu svega, od synth-popa i<br />
poigravanja s elektronikom, do<br />
inih rock komada, pa i grandioznih<br />
orkestracija. Unatoč eklektičnosti,<br />
sve je složeno promišljeno i s<br />
pomnjom. (A. Š.)<br />
Cowboy Junkies<br />
Songs of the Recollection<br />
Proper Records<br />
Legendarnim, dugovječnim Cowboy<br />
Junkies obrade nisu strane. Na<br />
prvom albumu osam od devet<br />
pjesama bile su obrade, a s tom su<br />
praksom nastavili i kasnije, često<br />
oduševljavali publiku pjesmama<br />
koje su voljeli i koje su pretvarali u<br />
svoje. Ovdje je pet novih obrada i<br />
četiri koje su već ranije objavljivali<br />
po EP-jevima, a na tom širokom<br />
zamahu od Davida Bowieja i Rolling<br />
Stonesa, preko Dylana, Grama<br />
Parsonsa i Neila Younga, nema loše<br />
ili prosječne pjesme. (A. Š.)<br />
DÄLEK: "FROM FILTHY TONGUE OF GODS<br />
AND GRIOTS" RAP POEZIJA O PROBLEMIMA<br />
MANJINA, POLITICI I RELIGIJI<br />
Nakon što je sukob repera i slušatelja rap glazbe s istočne i zapadne<br />
obale Sjedinjenih Američkih Država kulminirao ubojstvima Tupaca<br />
Shakura i Notorious B.I.G.-a 1996., odnosno 1997. godine, dominantne<br />
struje unutar tadašnjeg rapa - gangsterski i općenito tvrđi zvuk -<br />
napuštene su u korist komercijalnijeg u kojem je bilo znatno više<br />
popa i R'n'B-ja. Iako su još uvijek pripovijedali o svojim mahom teškim životima<br />
u nedovoljno razvijenim dijelovima grada i ilegalnim aktivnostima svih vrsta,<br />
njihove su pjesme postale šminkerskije i srednjoj struji prihvatljivije - što zvučno,<br />
što tematski. Oponentni opsjednutosti materijalnim i pop tendencija u rapu na ta<br />
su kretanja odgovorili pjesmama u kojima su, kako to nalaže rap tradicija, napadali<br />
komercijalne repere i njihovu površnost te progovarali o gorućim društvenim<br />
problemima i spiritualizmu. Premda su neki od tih glazbenika pokazali da su voljni<br />
svoj rap graditi na atipičnim zvukovima, većina te glazbe i dalje je bila decidirano<br />
- rap. No, zahvaljujući eksploziji popularnosti nezavisne glazbe svih žanrova koja<br />
je nastupila na prijelazu iz 20. u 21. stoljeća, u rap su polako počeli ulaziti neki<br />
neobični zvukovi, a tu otvorenost prema drukčijem najbolje utjelovljuje američka<br />
grupa Dälek (čita se da-ja-lek).<br />
Grupu su sredinom 1990-ih godine pokrenuli producent Alap "Oktopus"<br />
Momin i reper Will "Dälek" Brooks i Joshua Booth. Sastav grupe mijenjao se dosta<br />
tijekom godina, a Brooks je jedini član koji je u njoj od samog početka. Dälek je<br />
debitirao 1998. godine s EP-jem "Negro Necro Nekros", a svoj prvi LP "From Filthy<br />
Tongue Of Gods And Griots" izdao je 2002. godine. Iako sebe vide kao istinsku rap<br />
grupu, Dälek tradicionalne elemente na kojima žanr počiva, nadograđuje bučnom<br />
i distorziranom elektronikom te zlokobnom ambijentalnom glazbom. Taj miks<br />
žanrova Dälekovim pjesmama daje kaotičan i agresivan karakter, a Brooksovim<br />
riječima neviđenu silinu. Brooksova poezija zapravo je reperskiji aspekt Däleka,<br />
jer on govori o problemima koji muče manjine, intelektualnom uzdizanju, politici,<br />
religiji i drugim složenim temama. S obzirom na to da im debi ove godine slavi<br />
20. obljetnicu, svakako počnite s njim, a nakon toga odmah poslušajte stilski<br />
ujednačeniji, znatno mračniji te glasniji i moćniji "Absence" iz 2005. godine.<br />
Ako vam je "Absence" suviše težak, umjesto njega možete zavrtjeti pristupačniji<br />
"Abandoned Language" iz 2007. godine. (Damjan Raknić)<br />
Četvrti album "spaljene"<br />
Novozelanđanke Aldous<br />
Harding vrijedan je<br />
svake sekunde koju ćete<br />
mu eventualno<br />
posvetiti. Nakon što se<br />
na prethodne tri ploče<br />
igrala, sada se mrvicu<br />
više fokusirala i objavila<br />
album koherentniji od<br />
prethodnih<br />
Destroyer<br />
Labyrinthitis<br />
Merge<br />
Mnogobrojne je transformacije u<br />
zvuku i pristupu tijekom karijere<br />
prošao Dan Bejar s bendom<br />
Destroyer. Na neprežaljenom<br />
Terraneu u Šibeniku gledali<br />
smo ga kako u poluraskopčanoj<br />
bijeloj košulji isporučuje divote<br />
s fascinantnog albuma "Kaputt",<br />
u kojem se naklonio onom<br />
soisticiranom dijelu pop 80-<br />
ih, a sada ga je skoro teško<br />
prepoznati. Sav u eksperimentali, s<br />
razlomljenom glazbom i tekstovima,<br />
ali i brdom ljepote. (A. Š.)<br />
Aldous Harding<br />
Warm Chris<br />
4AD<br />
Četvrti album "spaljene"<br />
Novozelanđanke Aldous Harding<br />
vrijedan je svake sekunde koju<br />
ćete mu posvetiti. Nakon što se na<br />
prethodne tri ploče igrala, sada<br />
se mrvicu više fokusirala i objavila<br />
album koherentniji od prethodnih,<br />
ali i dalje primjereno zaigran.<br />
Njezino pjevanje jedinstveno je<br />
i pamtljivo, smisao za melodiju<br />
besprijekoran, senzualnost<br />
pjesama naglašena, a važan je i<br />
ritmični moment (A. Š.)
61<br />
KLASIKA<br />
MIA PEČNIK ENERGIČNA JE ILI, PAK, NJEŽNA KAD JE TO<br />
POTREBNO, DEAN WHITESIDE PERSPEKTIVAN JE DIRIGENT<br />
Zagrebačka filharmonija<br />
Bijeli ciklus<br />
KD Vatroslava Lisinskog<br />
koncert 11. ožujka<br />
piše: Jelena Knešaurek Carić<br />
Bijeli ciklus Zagrebačke ilharmonije<br />
čiji je ovosezonski moto "Glazba<br />
uvijek pronađe put!" na koncertu<br />
11. ožujka ugostio je Miju Pečnik,<br />
mladu zagrebačku pijanisticu koja<br />
se trenutno školuje u Kölnu. Mia Pečnik glazbenica<br />
je ovjenčana desecima nagrada, koju krasi tehnička<br />
briljantnost i silan entuzijazam i kojoj je Chopinova<br />
glazba prije svega poslužila kao poligon za<br />
demonstraciju tehničkih ekshibicija. Na koncertu<br />
kojim je ravnao mladi dirigent Dean Whiteside, Mia<br />
je izvela Drugi, a zapravo prvonapisani Koncert za<br />
klavir i orkestar u f-molu Frédérica Chopina, djelo<br />
koje prije svega pruža ugodu uživanja u obilju<br />
zvukova koje klavir može proizvesti pod prstima<br />
vješte i promišljene pijanistice. Uživljena u izvedbu<br />
i pomalo teatralna, Mia Pečnik sjajno vlada svojim<br />
instrumentom. Pouzdano artikulira odlomke koji<br />
zahtijevaju brzinu i preciznost, ino oblikuje pjevne,<br />
cantabile dijelove, energična je ili pak nježna kad je<br />
to potrebno. Ono što očekujemo čuti u sljedećim<br />
nastupima veća je opuštenost i muzikalnost u<br />
izvedbi. Orkestar ju je vrlo motivirano pratio, no<br />
mjestimice je, nažalost, svirajući suviše glasno,<br />
odviše prigušio solističku dionicu.<br />
Vratimo se sada na početak koncerta kojim<br />
se obilježio 85. rođendan Dubravka Detonija,<br />
veterana hrvatske kompozitorske gomilice, u<br />
Mia Pečnik sjajno vlada svojim instrumentom.<br />
Pouzdano artikulira odlomke koji zahtijevaju brzinu i<br />
preciznost, ino oblikuje pjevne, cantabile dijelove.<br />
Davor Puklavec/PIXSELL<br />
čijoj se umjetničkoj ostavštini glazba nadmetala<br />
s njegovim literarnim ambicijama i sklonostima<br />
likovnom izražavanju. Skladbom The Wonderful<br />
Monster of Time Zagrebačka je ilharmonija<br />
prigodno podsjetila na nekolicinu odrednica<br />
njegova skladateljskog puta. Prekrasno čudovište<br />
vremena tako isprepliće repetitivnost, citatnost,<br />
sklonost slikanju glazbom i propitivanje raznolikosti<br />
i mogućnosti zvuka instrumenata s tipkama te zvuka<br />
ostalih orkestralnih sekcija kao ploha koje uranjaju i<br />
upisuju se u podlogu drhtavog i tipkavog zvuka, koji<br />
su posebno lijepo oblikovali pijanisti Viktor Čižić i<br />
Petra Podhraški. Premda čudovište vremena nikome<br />
ne prašta, želimo Dubravku Detoniju još mnogo<br />
sretnih rođendana!<br />
Drugi dio koncerta bio je prava prilika za<br />
utvrđivanje dojma o dirigentu koji je, osim što je bio<br />
sjajan bečki student i asistent nekolicini znamenitih<br />
dirigenata poput Gustava Dudamela te osvojio<br />
mnoge stipendije za usavršavanje na najboljim<br />
sveučilištima svijeta, bio dobitnikom Druge nagrade<br />
i Posebne nagrade Zagrebačke ilharmonije na 6.<br />
međunarodnom natjecanju mladih dirigenata "Lovro<br />
pl. Matačić". Dean Whiteside svakako je perspektivan<br />
dirigent. Nije odviše nametljiv u gesti, premda ga<br />
svaki forte ili istaknuti dio fraze tjera na skok prema<br />
sekciji koja se u određenom trenutku ističe. Ipak,<br />
interpretacija koju nudi nipošto nije pretjerana niti<br />
afektirana. Očito vrlo dobro pripremljen, Whiteside<br />
zna što želi dobiti od orkestra i to uspijeva možda<br />
baš zbog očiglednog poleta kojim pristupa poslu.<br />
Mendelssohnova Treća simfonija u a-molu koja<br />
se naziva i Škotskom, premda može biti i francuska,<br />
engleska ili talijanska, kakvom ju je doživio,<br />
primjerice, Robert Schumann, lijep je i uhu ugodan<br />
primjer vješto napisanog orkestralnog opusa koji<br />
slušatelju nudi obilje zanimljivih i pamtljivih motiva i<br />
tema, a glazbenicima ine mogućnosti demonstracije<br />
sviračkih sposobnosti. Uistinu nadahnjujuća,<br />
povezana izvedba svih stavaka i vrlo lijepa sola u<br />
trećem stavku te izniman entuzijazam i energičnost<br />
kojom je orkestar svirao preostala tri brza stavka<br />
(prvi, drugi i četvrti), rezultirali su sjajnom,<br />
nadahnjujućom atmosferom koju možemo locirati<br />
u Škotsku, ali i u bilo koji oku ugodnom prirodom<br />
obdaren kraj. Čestitke glazbenicima Zagrebačke<br />
ilharmonije, posebno sekciji rogova i drvenih<br />
puhača, do kojih je u petak glazba uistinu pronašla<br />
put, a osobito Miji Pečnik i Deanu Whitesideu koji su<br />
s orkestrom tako uspješno putovali.<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
CAMP COPE NIKAD NEĆE<br />
POSTATI INXS, AC/DC,<br />
THE GO-BETWEENS PA<br />
ČAK NI TAME IMPALA,<br />
ALI NI NE MORAJU<br />
piše: Andrija Škare<br />
Camp Cope<br />
Running With the Hurricane<br />
Poison City Records, 2022.<br />
Žanr: folk rock, indie rock<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . *****<br />
Ne pamtim točno koji je glazbenik<br />
izjavio da vas na turneju po<br />
Australiji nikad neće pripustiti<br />
ako u karijeri niste obradili barem<br />
jednu pjesmu legendarnih INXS,<br />
ali ta duhovita rečenica dovoljno govori o tome<br />
kako se Down Under odnose prema onome što<br />
smatraju nacionalnim blagom. U mom svemiru INXS<br />
ne zauzimaju važno mjesto, no zato je tu gomila<br />
bendova iz Australije koji su mi silno važni, a i onih<br />
koji su utirali putove čitavim glazbenim žanrovima<br />
koji su me izgradili.<br />
Prvi album trija Camp Cope nije uopće zvučao<br />
australski (što god to značilo!), bio je to te 2016.<br />
samo još jedan od odličnih albuma, pomalo<br />
zujav, izravan i svjesno razbarušen, no ipak nježan<br />
izdanak alternativnog rocka koji nije ciljao dalje od<br />
razmjerno uske niše fanova žanra. S novim, trećim<br />
albumom "Running With the Hurricane Camp<br />
Cope" pomalo mijenjaju smjer i svoje punkerske<br />
korijene umataju u širem krugu ipak pristupačniju<br />
sjajnu ambalažu koja će pod jednim kutom svjetla<br />
zasjati kao pristupačni folk-rock, a pod drugim vas<br />
očarati romantikom nešto smirenijeg, klasičnijeg<br />
indie rocka koji mogu slušati podjednako mladi<br />
buntovnici i njihovi roditelji. Na prethodnom<br />
albumu djevojke su se iz benda obračunavale s<br />
teškim temama, s mizoginijom u glazbenoj industriji,<br />
seksualnim zlostavljanjem, smrću voljenih, a sada<br />
su se, velikim dijelom zbog pandemije i pratećeg<br />
lockdowna, okrenule introspekciji i kanaliziranju<br />
emocija, prihvaćanju ideje da nas životne traume<br />
mogu osakatiti, ali nas isto tako, ako ih preživimo,<br />
mogu i ojačati. Stara i poznata ideja, to je istina, ali<br />
umjetnost i jest od stare ideje učiniti nešto novo.<br />
U samo deset pjesama Camp Cope perfektno<br />
ocrtavaju svoj originalni krajolik u kojem će se<br />
slušatelj rado i s guštom izgubiti; pejzaž napučen<br />
iskrenim, proživljenim i dojmljivo prenesenim<br />
emocijama. Tu ima i želje da se ode živjeti u planine<br />
i odmakne od civilizacije, ali i priznanja vlastite<br />
ljubomore i totalno nekul pisanja dvostrukih<br />
poruka, onih kad se ne možeš suzdržati pa nekome<br />
pišeš drugu poruku iako na prvu još nisi odbio<br />
odgovor. Već od prve pjesme, sjajne "Caroline",<br />
otprilike vam je jasno kamo ovaj album može otići,<br />
površnom slušatelju se može učiniti (samo) nježnom,<br />
ali ispod površine se vrtloži silna pritajena moć<br />
koja će djelomično doći do izražaja već u sljedećoj<br />
"Running With the Hurricane" u kojoj Georgia<br />
McDonald otpjeva možda i ključan stih cijele ploče:<br />
"Look out boys, I'm on ire and I'm not going out'".<br />
Posljednja pjesma na albumu također može ino<br />
poslužiti kao slika čitavog paketa, "Sing Your Heart<br />
Out" onoliko je iskrena i direktna kao što joj govori<br />
i naslov. Počinje kao klavirska balada koja preraste<br />
u rokersko inale, još jedna potvrda da se na ovom<br />
albumu ispod umivene, svilenkaste površine i dalje<br />
krije pošten punk kostur.<br />
Camp Cope nikad neće postati INXS, AC/DC, The<br />
Go-Betweens pa čak ni Tame Impala, ali i ne moraju.<br />
Ono što je stvarno važno je da opet imamo jedan<br />
bend od "tamo dolje" koji je toliko dobar da zapravo<br />
deinira žanr u kojem se kreće. I da kad ih slušate,<br />
uopće ne pomislite na to odakle su: muzika opet<br />
pobjeđuje geograiju.
62<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
TEATAR<br />
Predstava ostaje vrlo boomerska, nitko tu nije zločinac, svi su nevini. Foto: Elias Djemil<br />
SEDMOSATNA PREDSTAVA O RATU<br />
KOJI NIKAD NIJE ZAVRŠIO, ČAK I ONDA<br />
KAD SMO BILI UVJERENI DA JE GOTOV<br />
The Seven Streams of the River Ōta<br />
Kazalište Schaubühne, Berlin<br />
Režija: Robert Lepage<br />
Glume: Rebecca Blankenship, Lorraine Côté,<br />
Christian Essiambre, Richard Fréchette i dr.<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . GLEDATI ☑<br />
piše: Snježana Pavić<br />
Treba li prestati izvoditi stare predstave,<br />
nastale prije ruske agresije na Ukrajinu,<br />
i napraviti nove, koje odražavaju<br />
drastično promijenjenu novu realnost,<br />
pitao je novinar uglednog njemačkog<br />
teatarskog mjesečnika redatelja Olivera Frljića.<br />
Anketa koju je Theater der Zeit napravio<br />
među kazalištarcima samo je jedan pokazatelj<br />
dramatične atmosfere u Njemačkoj od početka<br />
rata u Ukrajini: komotna, bogata zapadna Europa<br />
svjesna je da ne može ostati netaknuta ni ako<br />
se rat nekim čudom zaustavi na Ukrajini, cijene<br />
grijanja idu u nebo, inlacija je najveća u 40<br />
godina, na policama Lidla diskretan natpis: ne<br />
više od dvije litre ulja po kupcu. Dnevne novine na<br />
naslovnicama objavljuju stavove stručnjaka: koliko<br />
krize i strahota čovjek može podnijeti? Savjete<br />
čitateljima: kako djetetu protumačiti rat? Na<br />
ulicama ukrajinske zastave. Još uvijek je živo četiri<br />
milijuna Nijemaca rođenih prije Drugog svjetskog<br />
rata, plus svi oni s poslijeratnim sjećanjima, plus<br />
oni odrasli u DDR-u, koji se često osjećaju napola<br />
Rusima, kako je napisao kolumnist tjednika<br />
Freitag. Plus sve sadašnje i nekadašnje izbjeglice,<br />
među kojima su potomci milijuna Folksdojčera<br />
koji su nakon Drugog svjetskog rata protjerani u<br />
Njemačku, gdje su još do kraja šezdesetih živjeli u<br />
izbjegličkim barakama. Izbjegli iz Rusije i Ukrajine,<br />
iz Sirije i Bosne. Uostalom, još prije tridesetak<br />
godina pola Njemačke bilo je pod ruskom<br />
Thomas Ostermeier, intendant<br />
berlinskog kazališta<br />
Schaubühne, za ovogodišnje<br />
izdanje Internacionalnog<br />
festivala nove drame izabrao je<br />
Kanađanina Roberta Lepagea<br />
okupacijom: 300.000 ruskih vojnika i sigurnjaka,<br />
među njima i Vladimir Putin, povukli su se nakon<br />
garancija da se NATO neće širiti preko tadašnje<br />
granice blokova.<br />
Kazalište je spor mehanizam, ne može reagirati<br />
brzinom dnevnih novina, pa ni kulturnog<br />
mjesečnika. No može birati predstave koje<br />
itekako odzvanjaju u sadašnjosti, kako je to pošlo<br />
za rukom Thomasu Ostermeieru, intendantu<br />
berlinskog kazališta Schaubühne: za ovogodišnje<br />
izdanje Internacionalnog festivala nove drame<br />
(FIND) izabrao je 64-godišnjeg Kanađanina<br />
Roberta Lepagea za umjetnika u fokusu. Kazališni<br />
mađioničar, kako su ga nazvali na teatru.<br />
hr, nije pozvan s najnovijim radovima, nego s<br />
monumentalnom "The Seven Streams of the River<br />
Ōta" iz 1996. i monodramom "887" iz 2015.<br />
Dobro kazalište istinski je ljekovito, potvrdilo<br />
se i ovaj put: o čemu god da govori, govori tako da<br />
nas se to itekako tiče. A predstava "Sedam pritoka<br />
rijeke Ōte" govori o ratu koji nikad nije završio,<br />
čak i onda kad smo bili uvjereni da je gotov, i da<br />
pripadamo sretnoj generaciji koja zaslužuje živjeti<br />
u miru i blagostanju: jer smo bolji i vredniji valjda<br />
od djedova koji su se patili, borili se i ginuli. Mi<br />
ovdje smo s tom iluzijom morali raskinuti 1991., i<br />
bilo je jako bolno. Bogata Europa kasni.<br />
Predstava odmah počinje sa smakom svijeta: s<br />
djevojčicom na sceni koja, s bijelom trakom preko<br />
očiju, zaneseno govori kako je vidjela smak svijeta.<br />
Vidjela je sjajne boje, plamen koji proždire svijet.<br />
I onda više ništa nije vidjela. Djevojčica je smak<br />
svijeta gledala iz vrta obiteljske kuće u Hirošimi,<br />
iznad rijeke Ōte. Predstava traje sedam i pol sati, do<br />
kraja će slijepa japanska djevojčica već biti starica,<br />
a pred gledateljima će se odvrtjeti povijest Zapada<br />
od 1945. pa do epidemije AIDS-a osamdesetih.<br />
Već s prvom scenom Lepage udara u srce<br />
trenutka, u strah od atomskog rata, najveći strah<br />
našega doba, kako to tumače njemački psiholozi<br />
i sociolozi. Lepage je pravio predstavu za 50.<br />
obljetnicu nuklearnog napada na Hirošimu: to je<br />
zlo stalno bilo uz nas, no sviđalo nam se živjeti u<br />
iluziji da nas može mimoići. Sa zavaravanjem je<br />
gotovo: legendarni buntovnik iz 1968. Daniel Cohn<br />
Bendit, jedan od osnivača njemačkih Zelenih,<br />
nastalih na ideji totalnog protivljenja ratu i<br />
nuklearkama, ovih dana hvali francuske nuklearke<br />
i odluku Francuske da brzo iza 1945. krene u<br />
izgradnju atomske bombe, kao garancije mira. Bez<br />
pardona, kao da je uvijek govorio tako.<br />
Lepage nas nježno suočava: istina je uvijek<br />
bila tu, samo smo se mi voljeli obmanjivati.<br />
U urnebesnoj, vizualno atraktivnoj epizodi iz<br />
šezdesetih umjetnica Jana uvježbava nastup s dva<br />
čupavca u zajedničkom kupatilu jeftinog njujorškog<br />
svratišta. Smijemo se dok Jana stalno ispočetka<br />
pjeva "Hokus Pokus", nekakav miks bitničke poezije<br />
i rock'n'rolla. Izgleda kao diva iz društva Andyja<br />
Warhola. Kasnije ćemo vidjeti da je riječ o sjećanju<br />
11-godišnje češke Židovke Jane, koja je zahvaljujući<br />
čarobnjačkom hokusu-pokusu, preživjela<br />
deportaciju iz naci logora u Theresienstadtu.<br />
Ipak, predstava ostaje vrlo boomerska, nitko tu<br />
nije zločinac, svi su nevini. Mi smo ti koji dolazimo<br />
na poprište nakon što je sve već gotovo, nismo<br />
uprljali ruke. Zasad.
BORIS BARUKČIĆ TIJELOM JE IZVRSNO<br />
PRIKAZAO "MUČENJE JEZIKOM"<br />
Peter Handke: "Kaspar"<br />
Teatar &TD<br />
Režija: Hrvoje Korbar<br />
Glume: Boris Barukčić, Lucija Dujmović, Andrej<br />
Kopčok, Romano Nikolić<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . GLEDATI ☑<br />
piše: Katarina Kolega<br />
Istinita pripovijest o šesnaestogodišnjem<br />
mladiću Kasparu Hauseru, koji je krajem<br />
19. stoljeća pronađen kako izgubljeno<br />
luta ulicama Nürnberga, ne znajući<br />
govoriti, potaknula je mnoga znanstvena<br />
i umjetnička promišljanja o utjecaju jezika na<br />
pojedinca. Austrijski pisac Peter Handke, nadahnut<br />
njome, napisao je 1967. remek-djelo "Kaspar" o<br />
jezičnim mehanizmima moći koji nas društveno<br />
oblikuju. Na našim ga je prostorima prvi režirao<br />
Vladimir Gerić 1970. na velikoj pozornici Teatra<br />
&TD s Ivicom Vidovićem koji je sjajno utjelovio<br />
mnoga lica tužnog klauna. Pedeset godina nakon<br />
hrvatske praizvedbe na istoj pozornici dočekali<br />
smo suvremenog "Kaspara" u režiji Hrvoja<br />
Korbara koji, slijedeći vjerno tekst, ali znatno ga i<br />
reducirajući, nudi posve novo viđenje tog komada.<br />
Ulogu Kaspara povjerio je izuzetnom mladom<br />
glumcu Borisu Barukčiću koji se nije toliko<br />
istaknuo glumačkim transformacijama kao<br />
nekoć Vidović, nego vrlo vještim i dojmljivim<br />
ispreplitanjem različitih izvedbenih jezika -<br />
suvremenog plesa, cirkusa i glume. Barukčićev<br />
Kaspar na scenu dolazi skvrčen i pogrbljen, poput<br />
kakva amorfna bića po kojemu su nabacani razni<br />
kaputi. Oni simbolično pokazuju teret koji mu je<br />
svatko koga je sreo stavio na leđa, pritisak kojemu<br />
je izložen sa svih strana kako bi "postao čovjekom".<br />
Koreografkinja Matea Bilosnić izvrsno je osmislila<br />
njegovo kretanje, slijedeći Handkeove upute<br />
"mehaničkog, izvještačenog, neprirodnog" pokreta<br />
koji je uobličila alatima suvremenog plesa. Njime<br />
se slikovito dočarava težak početak socijalizacije,<br />
s nezgrapnim i razlomljenim kretnjama ruku i<br />
nogu koje prate muku izgovaranja jedine Kasparu<br />
poznate rečenice. Handkea u tom komadu zanima,<br />
kako piše, "mučenje jezikom", što je Boris Barukčić<br />
izvrsno prikazao ne samo govorom, nego i tijelom.<br />
U Gerićevoj predstavi, kao i u Handkeovim<br />
uputama, Kaspar je na pozornici sam, a glasovi<br />
takozvanih nagovarača koji ga uče govoriti i ljudski<br />
se ponašati čuju se sa zvučnika. Korbar ih postavlja<br />
na pozornicu u obliku uniformiranog kora koji čine<br />
Lucija Dujmović, Romano Nikolić i Andrej Kopčok.<br />
Njihove su kretnje vrlo krute, glas im je ozbiljan i<br />
strog, odišu hladnoćom i stanovitom okrutnošću.<br />
Boris Barukčić pokazao<br />
je raskoš svog talenta<br />
- ima gipko tijelo<br />
kojim suvereno vlada<br />
suvremenoplesnim i<br />
cirkuskim pokretom.<br />
Foto: Luka Dubroja<br />
Upravo time što ih je prikazao na pozornici<br />
Korbar je dao jasnu sliku društva u koje se Kaspar<br />
mora uklopiti, društva koje ne trpi različite<br />
i drugačije, neprilagođene. U početku vlada<br />
potpuna diskrepancija između njegova opuštenog<br />
klaunskog hoda u cipelama predugačkih vezica<br />
i njihovih vojnički ujednačenih, mehaniziranih<br />
koraka, njegova začuđenog, djetinje radosnog<br />
pogleda i njihovih bezizražajnih lica bez ikakvih<br />
emocija, njegove autentičnosti i njihove jednolične<br />
sličnosti. U tim se razlikama uistinu strašnim<br />
čini ono u što ga se strpljivo i ustrajno pokušava<br />
pretvoriti. On postupno sa sebe skida kapute,<br />
uspravlja se i odijeva uniformirano sivo odijelo u<br />
koje su svi odjeveni, pokušava imitirati njihov hod,<br />
makar mu se tijelo svom silinom trzaja bori protiv<br />
toga. Hrvoje Korbar tekstom izvedbe, odnosno<br />
koreograijom Matee Bilosnić, komentira i društvo<br />
u koje smo danas uronjeni, u kojemu smo usiljenim<br />
osmjesima prisiljeni na imperativ sreće i uspjeha.<br />
Njegovu hladnoću i izvještačenost izvrsno je<br />
glazbom dočarao i skladatelj Ivan Josip Skender.<br />
Da bi se što bolje uklopio, Kaspar mora imitirati<br />
ples koji podsjeća na jeftini televizijski show,<br />
stereotipnu gestikulaciju javnih osoba, a kako brzo<br />
uči, postaje isti, čak i gori, od svojih nagovarača.<br />
Postupno se pretvara u grotesknu iguru "klauna<br />
fašista" sluđenog pogleda. To osobito dolazi do<br />
izražaja kada sve brže i agresivnije izgovara riječ<br />
"rat" kojom u gledatelju budi asocijacije na sve<br />
nekadašnje i sadašnje svjetske diktatore, opasne<br />
političare klaune.<br />
Hrvoje Korbar i dramaturginja Nikolina Rafaj<br />
vrlo su uspješno skratili opširan Handkeov tekst,<br />
otvarajući tako širok prostor tekstu izvedbe<br />
koja pokretom i različitim modulacijama glasa<br />
komentira svijet u koji smo danas uronjeni. Na<br />
kraju predstave na prozorima drvenog paravana<br />
projiciraju se ulomci Vidovićeve izvedbe koja<br />
je potpuno drugačija od Barukčićeve, no<br />
obje su, svaka na svoj način, briljantne. Boris<br />
Barukčić u ovoj je ulozi pokazao raskoš svog<br />
talenta - ima gipko tijelo kojim suvereno vlada<br />
suvremenoplesnim i cirkuskim pokretom te<br />
snažnu glumačku ekspresivnost, a redatelj<br />
Hrvoje Korbar ponudio je vrlo zanimljivo i novo<br />
redateljsko viđenje "Kaspara" koji odražava naš<br />
suvremeni svijet i u kojemu ima ponešto od<br />
svakoga od nas.<br />
Hrvoje Korbar komentira i<br />
društvo u koje smo danas<br />
uronjeni, u kojemu smo<br />
usiljenim osmjesima<br />
prisiljeni na imperativ<br />
sreće i uspjeha<br />
USKORO<br />
12. 4. / HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka<br />
Na Tri kralja ili kako hoćete<br />
Franka Perković<br />
Goran Ferčec i Franka Perković vraćaju se na<br />
riječku pozornicu sa Shakespeareom. Upravo u<br />
komediji zabune i karaktera ovaj autorski duo<br />
otvara prostor dijaloga sadašnjice s pričom o<br />
zabludi, krivim odlukama, prividu, žudnji...<br />
13. 4. / HNK Split<br />
Sestra Angelica<br />
Jelena Bosančić<br />
Tragična opera o majčinoj ljubavi s "Giannijem<br />
Schicchijem" i "Plaštom" čini triptih koji je nastao<br />
zahvaljujući i libretistu Giovacchinu Forzanu koji<br />
je svojim teatarskim senzibilitetom dao Pucciniju<br />
dvije priče koje su mu nedostajale.<br />
21. 4. / Teatar &TD, Zagreb<br />
Dvostruki aksl<br />
Dražen Šivak<br />
"Dvostruki aksl" je zabavljački dvojac koji svaku<br />
večer sa svojim repertoarom izlazi pred publiku.<br />
Red glazbe, red smijeha, red trikova. I ponešto još<br />
između redaka. Uspjeh je zagarantiran, ne dopasti<br />
se nije opcija.<br />
23. 4. / HNK Zagreb<br />
Traviata<br />
Hugo de Ana<br />
Ovo intimističko Verdijevo djelo bavi se vječnim<br />
temama ljubavi, žrtvovanja i iskupljenja. Ona je<br />
i napad na malograđanski mentalitet, govori o<br />
licemjernosti društvenih razlika koje razdvajaju<br />
visoko društvo od polusvijeta.<br />
27. 4. / Gavella, Zagreb<br />
Kiklop<br />
Saša Anočić<br />
Uprizorenje "Kiklopa", romana Ranka<br />
Marinkovića koji se neosporno ubraja među<br />
klasična djela hrvatske književnosti 20. stoljeća,<br />
a neki ga smatraju i prvim postmodernim<br />
hrvatskim romanom.<br />
30. 4. / HNK Zagreb<br />
Vernon Subuteks 1<br />
Thomas Ostermeier<br />
Predstava napravljena po istoimenom romanu<br />
Virginie Despentes, a izvodi je berlinsko kazalište<br />
Schaubühne koje gostuje u HNK Zagreb. Vernon<br />
Suboteks ostarjeli je DJ koji se baš i nije prilagodio<br />
promjenama na tržištu.<br />
6. 5. / ZKM, Zagreb<br />
Loverʼs Disco(urse)<br />
Sanja Tropp Frühwald<br />
VRUM Performing Arts Collective izvodi plesnu<br />
predstavu u kojoj šest ljubavnih aktivista kreće u<br />
potragu za ljubavlju i istražuju svakodnevne, ali i<br />
emocionalno vrlo ekstremne situacije.<br />
63<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.
64<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
ART<br />
Horizont kao granica koja zatvara vidokrug nedostižno je mjesto, pojašnjava umjetnica. Foto: Viktor Popović<br />
KONTEMPLATIVNO ISKUSTVO KOJE<br />
OTKRIVA JEDINSTVEN, SKRIVEN, NA<br />
MOMENTE DALEK UMJETNIČKI SVIJET<br />
Ivana Dražić Selmani: Horizonti bliskosti<br />
Galerija umjetnina Split<br />
do 30. travnja<br />
Ocjena: . . . . . . . . . . . . . . . . . . RAZGLEDATI ☑<br />
piše: Romina Peritz<br />
Prije dvije godine, u sklopu Dubrovačkih<br />
ljetnih igara, Ivana Dražić Selmani u<br />
Sponzi je održala izložbu "Horizont<br />
sjećanja", gdje je na neuobičajeni način<br />
predstavila svoj desetogodišnji rad.<br />
Neke od svojih najvažnijih ciklusa nastalih u tom<br />
razdoblju reproducirala je, naime, u manjim, čak<br />
minijaturnim, dimenzijama na svjetlećoj liniji<br />
izrađenoj od ine prozirne folije, koja je tekla<br />
u visini očišta, duž zidova jedne od najljepših<br />
dubrovačkih palača. Nije se, dakle, radilo o<br />
retrospektivi koja bi obuhvatila konkretne<br />
dotadašnje radove umjetnice, već o novom djelu,<br />
instalaciji, sačinjenoj od prethodnih radova. Tom<br />
svojom ambijentalnom instalacijom u obliku linije<br />
kojoj se potrebno približiti da bi se na njoj vidjeli<br />
radovi, Selmani je nastojala dočarati horizont<br />
koji je postao važna tema u njezinu stvaralaštvu<br />
proteklih godina, te kojoj se iznova vraća u novim<br />
interpretacijama, postavima i medijima.<br />
I na svojoj novoj izložbi u Galeriji umjetnina u<br />
Splitu ta dubrovačka umjetnica tematizira ponovno<br />
crtu razgraničenja koja je u stvarnosti, kako sama<br />
kaže, "atopična" i neodrediva, a "u Dubrovniku<br />
nešto što je nama neizbježno i uvjetovano, čime<br />
smo obilježeni". Nazvana "Horizonti bliskosti",<br />
splitska izložba proizlazi iz dubrovačke, i na neki<br />
je način njezina reducirana verzija prilagođena<br />
novom prostoru. Svjetleća traka od nekoliko<br />
centimetara širine i ovdje nosi cijeli postav kao i u<br />
Dubrovniku, no postavljena u prazni, bijeli prostor<br />
izložbene kocke, pruža posve drugačiji dojam.<br />
Ciklus od ukupno šesnaest<br />
crteža gotovo veličine<br />
poštanske marke, temelji se<br />
na obiteljskim<br />
fotografijama i jednom<br />
pismu pisanom na pisaćoj<br />
mašini Ivanina djeda<br />
Kako navodi kustosica izložbe Rozana Vojvoda, s<br />
obzirom na zahtjeve drugačijeg i manjeg prostora,<br />
autorica provodi krajnju redukciju i arhivu radova<br />
zastupljenu u dubrovačkom izlaganju svodi na<br />
ishodišni rad "Na Dančama" iz 2013. godine, u<br />
kojem istražuje memoriju mjesta i rad "Horizont"<br />
iz 2018. godine, u kojem doseže najveći stupanj<br />
apstrakcije i sažimanja. U svakom slučaju, pred<br />
gledateljima je jedno kontemplativno iskustvo, gdje<br />
se kroz simulaciju horizonta, u liniji koja svijetli,<br />
postupno otkriva posve jedinstven, skriven, na<br />
momente dalek i nostalgičan umjetnički svijet<br />
Ivane Dražić Selmani, svijet u kojem se spajaju<br />
prošlost, sadašnjost i budućnost.<br />
"Horizontima bliskosti" dominira njezin<br />
nagrađivani ciklus "Na Dančama" iz 2013. godine,<br />
nazvan po jednom od najstarijih dubrovačkih<br />
kupališta. Ciklus od ukupno šesnaest crteža<br />
dimenzija 3x4 cm u tehnici ugljena na papiru,<br />
gotovo veličine poštanske marke - za koji je dobila<br />
drugu nagradu T-HT-a i koji je svojedobno ušao u<br />
postav zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti<br />
- nastao je iz knjige njezinih crteža u izdanju Art<br />
radionice Lazareti, a temelji se na obiteljskim<br />
fotograijama i jednom pismu pisanom na pisaćoj<br />
mašini Ivanina djeda bratu u Zagreb. Fotograije iz<br />
obiteljskih albuma nastale su uglavnom polovicom<br />
prošlog stoljeća, a neke i ranije, 20-ih i 30-ih, na<br />
Dančama "tom prekrasnom mjestu na kojemu,<br />
skokom u more nestaju sve tegobe, muke i teškoće<br />
života", reći će Ivana Dražić Selmani.<br />
Na liniju horizonta Dražić Selmani<br />
prenosi i djedovo pismo formatom<br />
prilagođeno instalaciji u kojem se<br />
iščitava, iako je rat u jeku, jedan lijepi<br />
osjećaj odlaska na Danče, ležernost i<br />
starinski način ophođenja koji je danas potpuno<br />
nestao. U pismu datiranom, "23. jula 1941. godine",<br />
među ostalim, umjetničin djed piše: "Istina grehota<br />
je da se nemožeš kupat u moru, ma i to se dade<br />
nadomjestiti vodom i lijepim društvom, a tim slagje<br />
će ti biti kad budeš mogao na malo dulje vremena<br />
doći(...) Članovi moje poštovane familje, svi su<br />
od zdravlja dobro, crni ko mali arapi, Dubica po<br />
malo i pliva, a Pero razbijalo opravdava još vazda<br />
taj nadimak, bjestima ko kakav balunjer, a dere se<br />
ko vodenjak kad ga se u more odnese, a netom je<br />
na dvoru, opet hoće u more. Poslat ću ti od njih<br />
dvojice, prigodno jednu fotograiju, koju smo prije<br />
par dana na kupanju učinili".<br />
Osim ciklusa "Na Dančama", na svjetlećem<br />
horizontu Ivane Dražić Selmani je i linija otipkana<br />
uz pomoć pisaće mašine, svojevrsni podsjetnik<br />
na rad "Horizont", napravljen izvorno za izložbu u<br />
Ateljeima Žitnjak 2018. godine, kada je umjetnica<br />
indigo papirom i olovkom nacrtala kroz cijeli<br />
prostor plavu liniju horizonta. "Horizonti bliskosti"<br />
uključuju i kratki tekst same umjetnice na temu<br />
horizonta, svojevrsni statement: "Horizont kao<br />
granica koja zatvara vidokrug nedostižno je mjesto,<br />
ne zbog toga što ga uopće nema, nego zbog toga<br />
što je ono kao mjesto (topos) posve - atopično.<br />
Briga o vlastitom horizontu je držanje granice koja<br />
razlikuje ono "unutra" od onog "izvan", ne puštajući<br />
da se ono "s onu stranu horizonta" prelije u nas, i<br />
obratno. To traje samo neko vrijeme...".
RETROSPEKTIVA U ZAGREBU<br />
KOJA ŽUVELU PRIKAZUJE U<br />
SVIM NJEGOVIM MIJENAMA<br />
Gorki Žuvela: Retrospektiva<br />
Muzej suvremene umjetnosti<br />
do 5. lipnja<br />
Ocjena: . . . . . . . . RAZGLEDATI ☑<br />
piše: Patricia Kiš Terbovc<br />
Reagirao sam pitanjima<br />
i različitim pojmovima,<br />
uvijek na granici<br />
sazrijevanja, kako grada<br />
tako i mene. Iako svi<br />
plakati imaju dodirnu spregu, nema<br />
jednog pravca. Drago mi je što sam<br />
došao u priliku prepoznati zrelost u<br />
svemu onome što se dogodilo. Najviše<br />
me je zanimalo preispitivanje onoga<br />
što neprekidno izmiče - tim mi je<br />
riječima Gorki Žuvela, a nažalost sam<br />
ga imala prilike intervjuirati samo dva<br />
puta, odgovorio na pitanje o jednom<br />
od plakata koji je pokazao svojedobno<br />
na izložbi posvećenoj ovom mediju.<br />
Iako je plakat nastao za predstavu<br />
"Glorija" Ranka Marinkovića u HNK<br />
Split, bio je zapravo kritika tadašnje<br />
kulturne politike grada. Bilo je to<br />
osamdesetih godina.<br />
Djelovanje u Splitu najviše ga<br />
je obilježilo, kako u umjetničkom<br />
tako i u akademskom pogledu.<br />
Naime, iako je rođen u Našicama,<br />
a studirao slikarstvo u Zagrebu na<br />
Likovnoj akademiji kod Miljenka<br />
Stančića, ovaj je umjetnik brzo<br />
otišao živjeti u Split. Bilo je u<br />
njemu i dalmatinske krvi, po ocu<br />
je s Korčule. Studirao je slikarstvo,<br />
no brzo se okrenuo konceptualnoj<br />
umjetnosti. Po toj grani umjetnosti<br />
najviše ga prepoznajemo, tako je učio<br />
i svoje studente koji su bili sretni<br />
da za profesora imaju umjetnika<br />
njegova kalibra.<br />
Prošlo je pet godina od smrti<br />
ovog umjetnika, a nekako mi se<br />
čini da njegovu smrt mediji tada<br />
nisu popratili s pozornošću koju je<br />
zaslužio s obzirom na značaj koji<br />
je imao za ovu sredinu. Sada su mu<br />
priredili retrospektivnu izložbu,<br />
jednu za drugom, u dvije velike<br />
institucije, u Splitu i Zagrebu. Iako<br />
se postavi poprilično razlikuju<br />
Gorki Žuvela,<br />
Stanari, 2003.<br />
akrilik, pijesak/<br />
medijapan.<br />
jer je, naprosto, riječ o različitim<br />
prostorima, izložba pokazuje Žuvelu<br />
u svim njegovim fazama, a mijena<br />
je kod ovog umjetnika bila česta.<br />
Kroz izbor od preko dvije stotine<br />
instalacija, objekata, slika, crteža,<br />
graika i plakata prikupljenih iz<br />
muzejskih i privatnih zbirki, izložba<br />
obuhvaća cjelokupno razdoblje<br />
Žuvelina stvaralaštva od 1970-ih pa<br />
sve do umjetnikove smrti 2017. Riječ<br />
je o izložbi koja se prethodno mogla<br />
pogledati u Galeriji umjetnina Split, a<br />
sada je otvorena u Zagrebu, u Muzeju<br />
suvremene umjetnosti. Kustosica je<br />
Jasminka Babić, ravnateljica Galerije<br />
umjetnina Split, koja je i prva žena<br />
na toj poziciji.<br />
Među radovima koji se mogu<br />
razgledati na zagrebačkoj izložbi<br />
nalazi se instalacija "Spomenik<br />
Saloni (Poklon Austro-Ugarskoj<br />
Monarhiji)" kojom se Žuvela 1981.<br />
godine predstavio na bijenalnoj<br />
manifestaciji Trigon u Neue Galerie<br />
u Grazu. Osamdesetih godina<br />
eksperimentira materijalom, istražuje<br />
procese nastanka i karaktera samog<br />
umjetničkog djela, njegovu izičku<br />
bit. Iz tog je razdoblja serija radova<br />
izvedena hrđom na metalu, "Portreti-<br />
Vodoslikar", kojima je Žuvela na<br />
izložbi u Salonu Galić u Splitu 1982.<br />
godine izazvao oprečne reakcije<br />
lokalne javnosti i koje se dandanas<br />
prisjećaju mnogi što su osamdesetih<br />
godina zalazili na splitsku izložbenu<br />
scenu. Devedesetih, pak, istražuje<br />
odnos jezika i vizualnih umjetnosti,<br />
a početkom dvijetisućitih služi se<br />
kombinacijom drippinga pijeskom i<br />
bojom. Na samom kraju izložbe može<br />
se pogledati serija reljefa i objekata,<br />
nazvanih "Spekulativno". To su<br />
radovi, ujedno, koji su bili pokazani<br />
na posljednjoj Žuvelinoj izložbi,<br />
održanoj 2017. godine u Francuskom<br />
paviljonu i Galeriji SC u Zagrebu, a<br />
kojom je zaokružio svoj umjetnički<br />
put na mjestu na kojem je 1970.<br />
godine počeo onaj izlagački. Žuvela<br />
je, naime, na domaću umjetničku<br />
scenu ušao kroz tzv. Novu umjetničku<br />
praksu. Bilo je to doba kada je<br />
umjetnost izlazila na ulicu, kada je<br />
umjetnicima bilo važno ostvariti<br />
dijalog s publikom.<br />
Feđa Gavrilović<br />
SIMPTOM<br />
U SLICI<br />
SLIKA NA KOJOJ MOZAK DJELUJE KAO<br />
NEKI STRAŠNI SUVIŠAK, PREMOĆAN ZA<br />
VLASTITO DOBRO, A NEIZBJEŽNO MU JE<br />
I SAMOUNIŠTENJE<br />
Naviknuti smo sebe poistovjećivati s vlastitim mozgom. S tom<br />
krvavom i masnom masom koja stoji u našim lubanjama kao centar<br />
živčanog sustava. Uz to, centar je i naše svijesti, svega onoga što<br />
nazivamo našim "ja", to jest imena i prezimena i osobne povijesti<br />
s kojima se identiiciramo. Ivo Friščić u jednoj je slici prikazao što<br />
je točno to. Naslikao je krvavu gvalju ljudskog mozga koja stoji pred nekom<br />
pustoši. Nazire se da je puna nekakvih otpadaka i isprepletena je cijevima. One<br />
sugeriraju živce ili put leđne moždine, pun meke i kremaste sive i bijele tvari,<br />
a omataju se preko nečega što izgleda kao upravljački volan. To možda ističe<br />
mozak kao kormilara našeg postojanja. Friščićeva slika nastala je 1977. kada je<br />
popularnoznanstvena literatura, uz svoje odjeke u znanstvenofantastičnim<br />
romanima i ilmovima, sve češće mistiicirala taj centar ljudske svijesti,<br />
pridajući mu i neke skrivene, fantastične moći.<br />
Jer, mozak je zaista fascinantan organ. Uz njegovu pomoć čovjek je<br />
zavladao prirodom, usmjerio njezine procese prema vlastitim potrebama,<br />
pobijedio bolesti i sjekao planine te nastavio postavljati neobična pitanja<br />
o samoj biti svoje egzistencije i o stvarnosti, a ponekad je i uspio pronaći<br />
odgovor na poneko od tih pitanja. Ali, mozak je i centar ljudskih želja,<br />
strahova i aspiracija koje nisu uvijek<br />
konstruktivne. Individuum svoju<br />
svijest nameće okolini. Društva koja<br />
su pomno osmišljena u mozgovima<br />
vođa zajednica obiluju različitim<br />
sukobima - između svojih dijelova i<br />
između skupina koje se međusobno<br />
doživljavaju suparničkima. I čovjeka<br />
i životinju mozak nagoni na borbu,<br />
samo što ljudi u toj borbi koriste<br />
sredstva koja mogu biti kudikamo<br />
opasnija po okolinu. Savladavanje<br />
prirode radi većeg komfora u<br />
jednom se trenutku pretvara u<br />
njezinu devastaciju.<br />
Naslov Friščićeve slike je<br />
"Implantacija". Ne znam na što je<br />
umjetnik točno mislio - na mozak<br />
kao nabujali i prekomjerno razvijeni<br />
organ koji je od čovjeka stvorio<br />
najeikasniju i najopasniju zvijer<br />
na Zemlji ili na ljudsku civilizaciju,<br />
odnosno razum, kao implantaciju<br />
prirodi? I u jednom i u drugom<br />
slučaju mozak djeluje kao neki<br />
strašni suvišak, premoćan za vlastito<br />
dobro, koji svojim rastom uništava<br />
sve oko sebe, a neizbježno mu<br />
je i samouništenje. To je mračna<br />
znanstvena fantastika koju je<br />
naslikao Ivo Friščić, a neobično<br />
mi je simpatično i to da je njegov<br />
sin, Danko Friščić, također vizualni<br />
umjetnik, veliki obožavatelj<br />
znanstvene fantastike. I one visoke<br />
i one iz kategorije šunda. Jer, bez<br />
Ivo Friščić, "Implantacija", 1977.,<br />
kombinirana tehnika na platnu,<br />
170 x <strong>130</strong> cm, privatno vlasništvo,<br />
Zagreb. Foto: Goran Vranić<br />
Ova je slika bila izložena<br />
na 38. Venecijanskom<br />
bijenalu, 1978., u<br />
paviljonu Jugoslavije u<br />
Giardinima, koji je<br />
danas paviljon<br />
Republike Srbije<br />
obzira na umjetničku kvalitetu, znanstvena je fantastika prije svega ilozofski<br />
žanr koji nam dopušta zamisliti strane svjetove i nesvakidašnje misaone<br />
koncepte. Ona je proizvod mozga, par excellence.<br />
Ova je slika bila izložena na 38. Venecijanskom bijenalu, 1978., u paviljonu<br />
Jugoslavije u Giardinima, koji je danas paviljon Republike Srbije. Tema<br />
Bijenala te godine bila je "Od prirode ka umjetnosti, od umjetnosti ka prirodi",<br />
a Friščićev se mozak na najbolji način mogao uklopiti u nju. Uz klasična<br />
likovna ostvarenja, u Jugoslavenskom paviljonu te su godine bila izložena<br />
konceptualna djela i instalacije ekološke umjetničke komune Porodica iz<br />
Šempasa, kao i eksperimentalni radioprogram "Ljepota će spasiti ovaj svijet"<br />
u produkciji Radio Beograda. Jugoslavenski je paviljon tada bio otvoren za<br />
sve medije i zaista je šteta što su suvremeni paviljoni Hrvatske na Bijenalu<br />
skučeniji i prostorom i idejama.<br />
65<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.
66<br />
SVIJET KULTURE / TRAVANJ 2022.<br />
Lana<br />
Cavar<br />
TIPOGRAF<br />
DOBAR DIZAJN U RATOM UNIŠTENOM,<br />
POPLAVLJENOM ILI GLAĐU IZMUČENOM<br />
KONTEKSTU? NEIZBJEŽNO LICEMJERJE<br />
Uhvatila sam se nedavno kako skrolam Instagram stranicom 33_<br />
letters_for_Ukraine inicijative koju su osnovali poljski dizajneri u<br />
znak podrške Ukrajini. Dizajneri iz cijelog svijeta pozvani su da se<br />
uključe u tzv. type challenge u trajanju od 33 dana, u kojemu će<br />
svaki dan dizajnirati jedno od 33 slova ukrajinskog alfabeta. Cilj je<br />
podrška, ali i podizanje svijesti o Ukrajini kao neovisnoj zemlji vlastite povijesti,<br />
<strong>kulture</strong> i jezika. Odaziv je velik, proil je popularan, a slova cool... To je tek<br />
jedna od mnogih dizajnerskih online inicijativa koje su se u posljednjih mjesec<br />
dana pojavile u znak podrške Ukrajini. Aktualne priče o kijevskim dizajnerima i<br />
vizualnim porukama koje su u čast i obranu svoje zemlje poslali u svijet vijest su<br />
na mnogim dizajn-portalima. Upitala sam se: vjerujemo li još uvijek da dizajnom<br />
možemo spasiti svijet?!<br />
Graički dizajneri imaju razloga vjerovati u to. Veza dizajna i propagande stara<br />
je koliko i sam dizajn, a neka od njegovih najprepoznatljivijih djela nastala su<br />
upravo kao reakcija na speciične političke ili socijalne okolnosti te su postala<br />
sveprisutnim simbolima prosvjeda, otpora ili solidarnosti (sjetimo se samo,<br />
npr., višestruko parafraziranog plakata "We Need YOU" ili logotipa "I LOVE NY<br />
(more than ever)"). U povijesti propagande dizajn se često spominje kao "moćno<br />
komunikacijsko oružje", koje se, doista, u raznim povijesnim trenucima našlo<br />
tu kada je trebalo bodriti, pozivati, oduprijeti se, zagovarati, objasniti, pomoći,<br />
ujediniti... U posljednjih stotinjak (pa i više) godina svako krizom opterećeno<br />
vrijeme ostavilo je svoj otisak u graički artikuliranoj poruci. Godinama poslije<br />
ta dizajnirana poruka često će biti jedini izički prisutan trag nekog trenutka iz<br />
čijeg ćemo karaktera, više nego iz poruke same, spoznavati to minulo vrijeme.<br />
Eike König,<br />
POSTPONED<br />
REVOLUTION,<br />
plakat, 2021.<br />
Izvor: www.<br />
eikekonig.com<br />
U ovom se tisućljeću, međutim, svijet neslućeno promijenio, a moć dobro<br />
dizajnirane komunikacijske poruke padala je proporcionalno uzletu društvenih<br />
mreža, koje nevjerojatnom brzinom prenose riječi, slike i zvukove, nekritički,<br />
bez cenzure, upravo onakve kakve ih je sam "user" proizveo, a čiji je izričaj<br />
prije svega deiniran kvalitetom telefona i eventualno nekim od dostupnih<br />
korektivnih iltera. U usporedbi s lakoćom tih poruka, dizajnersko se upiranje<br />
o slova i boje čini pregalački arhaično, tromo i umorno. Pa ipak, svaka kriza i<br />
dalje ima svoje dizajnom ostrašćene protagoniste koji spremno slijede davno<br />
uspostavljenu tradiciju o dizajnu u službi agitacije.<br />
Ma kako plemenita njihova namjena bila, teško mi je povjerovati u istinsku<br />
moć, pa čak i smisao takvog dizajna danas. Jer u današnjoj dizajniranoj "budnici"<br />
često se skrilo samozadovoljno, formom opterećeno autorsko promišljanje<br />
koje nerijetko postaje i veće i važnije od same poruke - postaje sam sadržaj.<br />
Dobar dizajn u ratom uništenom, poplavljenom ili glađu izmučenom kontekstu?<br />
Neizbježno licemjerje dizajnom privilegiranog svijeta.<br />
FOTO-<br />
GRAFIJA<br />
PRODUKT<br />
DIZAJN<br />
Era je hrvatska<br />
tvrtka koju<br />
najbolje znamo<br />
kao one koji su<br />
ponovno počeli<br />
proizvoditi<br />
namještaj klasika<br />
hrvatskog<br />
dizajna Bernarda<br />
Bernardija.<br />
PODNO OGLEDALO STABLO - EFEKTAN<br />
KOMAD NAMJEŠTAJA KOJI ZA ERU<br />
POTPISUJE KARIM RASHID<br />
Fotograija prikazuje kćer poznatog ukrajinskog fotografa STANISLAVA<br />
OSTROUSA, Barbaru, a objavio ju je na svom Instagram proilu 26. ožujka,<br />
na njezin deseti rođendan. Uz portret djevojčice u bijelom, koja ležerno<br />
sjedi u vrtu na jednom deblu bosih nogu i okružena starim loncima, zapisao<br />
je: "Prije mjesec dana planirali smo kako ćemo zajedno šetati gradom,<br />
sjesti u kaić, otići u park. To bi bilo sjajno. Ali mi nismo zajedno, i to je jako<br />
tužno. Nadam se da će ovaj rat uskoro završiti. I svi ćemo slaviti pobjedu<br />
nad agresorskom državom". Ostrous se trenutačno nalazi u Harkivu gdje,<br />
riskirajući svoj život, svakodnevno aparatom bilježi bombardiranje grada.<br />
Posebno je fokusiran na dokumentiranje uništavanja njegove arhitekture:<br />
hoda ulicama i ulazi u ruševine upravo uništenih zgrada, a kad se oglase sirene,<br />
prekida rad kako bi pronašao zaklon, najčešće u lobijima kuća. Prije rata bavio<br />
se konceptualnom fotograijom i predavao fotograiju na harkivskoj Državnoj<br />
akademiji za kulturu.<br />
Romina Peritz<br />
Stablo je podno ogledalo u veličini<br />
odrasle osobe, koje je KARIM<br />
RASHID nedavno dizajnirao<br />
za hrvatsku tvrtku Era. Stablo je<br />
opremljeno ladicom i izgleda kao<br />
toaletni stol, radni stol, kredenca ili<br />
ormarić za predsoblje. Meki senzualni<br />
minimalni oblik zrcala lebdi u okviru<br />
unutar svog oblika poput oblaka,<br />
prkoseći zakonima gravitacije. Kupci<br />
mogu birati između različitih boja<br />
za bazu, ladicu i ručku ladice - što<br />
predstavlja jednu od Karimovih<br />
poznatih ikona. Era je hrvatska<br />
tvrtka koju najbolje znamo kao one<br />
koji su ponovno počeli proizvoditi<br />
namještaj klasika hrvatskog dizajna<br />
Bernarda Bernardija. No, u njihovu<br />
portfoliju domaćih dizajnera ima i<br />
onih svjetskog glasa kao što je Karim<br />
Rashid koji je globalno prepoznatljiv<br />
po svom kolorističkom, pomalo<br />
u stilu pop-arta dizajnu, a s Erom<br />
surađuje već nekoliko godina.<br />
Stablo je efektan, ali istovremeno<br />
decentan komad multifunkcionalnog<br />
namještaja, sasvim u stilu Karima<br />
Rashida.<br />
pkb
Change language