Global 70

8 Reportaža
BROJ 70, ožujak 2022.
Bez kondicije na Sljeme Troje prijatelja koji ne vježbaju odlučili su se upustiti u 'avanturu' planinarenja
Tekst: Lana Belavić
Foto: Josip Mikačić/ Global
Znaš da na poslu stalno
trčim po bolničkom
odjelu, odgovara mi
prijateljica Vanja dok
razglabamo o tome kada je posljednji
put neka od nas vježbala.
Subota je ujutro. Tena, Vanja
i ja nalazimo se na zagrebačkom
Glavnom kolodvoru. Nekima je
ovo samo još jedna obična subota,
no nama nije. Prijateljice smo
godinama, a povezuje nas i to što
uopće nismo fizički aktivne. Ne
treniramo često, a shopping je
jedina kardiovježba koju priznajemo.
Pao je dogovor. Idemo na
svoju prvu planinarsku pješačku
turu. Na Sljeme.
Na tramvajskoj stanici čekamo
nekoliko minuta, uzbuđenje raste,
napokon dolazi "četvorka".
Vozimo se nekoliko stanica i izlazimo
na Draškovićevoj. Presjedamo
na "četrnaesticu" i vozimo
se do Mihaljevca. Pomaže nam
navigacija - već smo godinama
u Zagrebu, a još ne znamo kako
do Sljemena. Iz "četrnaestice"
u "petnaesticu" i eto nas podno
Sljemena. Za oko nam "zapinje"
prva postaja sljemenske žičare.
"Do vrha se penjemo žičarom,
zar ne?", smije se Vanja.
'Ima li prečica?'
Žičaru ostavljamo iza sebe pa
dolazimo pred svoju polazišnu
točku - Tunel Sljeme. Vanja i
Tena već sjede na prvoj klupi na
koju smo naišle da bi odmorile
noge do polaska.
"Nikada nisam bila na Sljemenu",
govori Tena, još puna energije.
U tom trenutku dolazi i ostatak
ekipe. Josip Mikačić i Nika
Fet odlučili su pridružiti nam se
i okušati se u subotnjem planinarenju.
Krećemo na našu prvu
zajedničku planinarsku turu.
Dolazi i profesor s Fakulteta političkih
znanosti Gordan Janković
koji predaje tjelesni. Veselo nam
maše. Upravo je završio svoje subotnje
planinarsko pješačenje.
Gledamo ga s nadom da ćemo
tako veseli biti i mi kada dođemo
do vrha.
"Ima li kakva prečica do gore?",
prvo je pitanje koje u glas postavljamo
Jankoviću. Prečica postoji,
odgovara, no onda je put strm.
Umiruje nas riječima da se ne
brinemo jer problema tijekom
uspona sigurno nećemo imati.
Ali. Uvijek postoji "ali". Jedino
što bi moglo izazivati teškoće
je - blato. U našem slučaju to je
ono što će sigurno izazvati mali
problem jer smo svi nadobudno,
osim Vanje, za planinarenje odabrali
bijele tenisice.
"Uspon nije koncipiran kao
utrka, odredite tempo koji vam
najbolje odgovara. Ako je potrebno
zastanite i predahnite", ohrabruje
nas Janković.
Blato, bijele tenisice
i put bez prečaca
Prijateljice smo godinama, dosta smo slične, a povezuje nas i to što
uopće nismo fizički aktivne, ne treniramo često, a shopping je jedina
kardiovježba koju priznajemo
Nakon sata hoda, sve nas polako počinje obuzimati vrućina
Na pitanje znamo li put do
gore, pogledamo se i nasmijemo.
Nasmije se i profesor pa nam strpljivo
objašnjava kojim putem
trebamo ići. Riječ je o stazi niske
zahtjevnosti, ističe, i time izaziva
oduševljenje. Niska zahtjevnost
znači mali napor, tješimo se.
Prvih pola sata savršeno prolazi.
Uhvatili smo ritam koji svima
odgovara. Prvi dio staze je ravan,
na svu sreću. No prebrzo smo se
razveselili. Dolaze i prvi lagani
usponi. Prolazimo šumom, a nedaleko
od nas vidi se nizbrdica.
"To samo znači da ćemo se
opet morati penjati", zaključuje
već polako zadihana Nika. Skida
jaknu jer se ugrijala i
već joj polako postaje
vruće.
"Gore ima
štrukla", izgovara
Vanja uzbuđeno
svoju
mantru koja joj
'Uspon nije koncipiran
kao utrka,
odredite tempo koji
vam najbolje odgovara.
Ako je potrebno, zastanite
i predahnite', ohrabruje
nas profesor
Janković
daje motivaciju da nastavi put.
Motivira i nas. "Eto ti, Vanja,
pa ti nemoj vježbati", gunđa si u
bradu nakon 40 minuta. Sunce
polako počinje izlaziti, a mi susrećemo
još nekoliko osoba koje
su subotu, baš kao i mi, odlučile
provesti u prirodi. "Bok, bok",
pozdravljaju nas prolaznici na
što se svi se čudno pogledamo.
'Bacit ću se dolje, laži mi'
"Je l' on to upravo nas pozdravio?",
zbunjeno pita Vanja.
To je nekakav planinarski bonton,
objašnjava joj Nika. Mama
joj je objasnila da se tako inače
pozdravljaju ljudi na planinarenju
bez obzira na to što se
ne poznaju. Moramo
izgledati kao profići,
a prva lekcija
planinarenja je
svladana - pozdravljanje
nepoznatih
ljudi je
Radi se o stazi niske zahtjevnosti, naglašava Janković, i time izaziva oduševljenje
JOSIP MIKAčIć/ GLOBAL
'Odite vi, dostići ću vas na
nekom ravnijem dijelu', smije
se Nika na što zastanemo
i kolektivno puni uzbuđenja
motiviramo Niku da nastavi
obvezno. Noge više nisu toliko lagane
kao što su bile u prvih pola
sata, ali svi, i dalje, imamo osmijeh
na licu. Sigurno zbog štrukla
koje nas čekaju na vrhu.
"Odite vi, dostići ću vas na nekom
ravnijem dijelu", smije se
Nika. Ipak, malo zastanemo i kolektivno
puni uzbuđenja motiviramo
Niku da nastavi. Možda se
zaljubimo u planinarenje nakon
ovoga, prokomentiram na glas,
na što se svi kiselo nasmiju.
Nakon sata hoda sve nas polako
počinje obuzimati vrućina.
Staza je sad već puna blata, a motivacija
počinje opadati. Ni pomisao
na štrukle ne pomaže.
"Nemoj mi samo reći da imamo
još sat hoda, bacit ću se dolje,
radije mi laži", smije se uzdihana
Nika.
Prisjećamo se profesorovih riječi
- posustajanje pred prvom
preprekom nije opcija. Nailazimo
na drvenu nadstrešnicu za
odmor koji bi svima godio. Dolazimo
do nje pa ostajemo vidno
razočarani. Ništa od odmora
- drugi planinari zauzeli su sve
klupe. Nastavljamo s hodom, a
odmor odgađamo.
JOSIP MIKAčIć/GLOBAL
"Gledaj njega, njemu ništa
nije", tiho komentira Vanja, dok
očima pokazuje na Josipa na što
se Tena i Nika smiju. Mijenja
temu pa nas upozorava da nismo
ni svjesne koliko će nas sutra boljeti
noge. Teni hitno trebaju cigarete
i kava. Na njezinu sreću,
nailazimo na klupe.
Sjedimo u tišini, skupljamo
snagu za dalje. Ubrzo tišinu prekida
razgovor o onome što svakoga
oraspoloži - hrani. Nika razočarano
govori da nije ponijela
ništa za jesti, ali ipak odluči pretražiti
torbu i nalazi čokoladicu.
"Koliko je ovo staro?", zapita
se Nika pri prvom grizu čokoladice.
Glad polako osjeća i Josip koji
se nada da ga kod kuće čeka dobar
ručak. "Mogao bih pojesti cijeli
frižider", priznaje Josip. Druga
lekcija planinarenja svladana
- hrana je obvezna. Počinjemo
osjećati hladnoću što je znak da
smo se dovoljno odmorili i da je
vrijeme da nastavimo uspon.
"Gore ima i piva", motivira nas
Josip i izaziva oduševljenje. Entuzijastično
krećemo. Još samo
pola sata.
Velikih 13.000 koraka
Sada dolazi najgori dio puta,
govori Josip. Na strmom smo dijelu
šume, a blato na stazi nimalo
ne pomaže.
"Kada dođemo gore, do busa
imamo još pet minuta", govori
nam Josip što nas čeka na kraju.
Ili ipak ne. To je ono što Tena,
Vanja i ja želimo. Zapravo, još
je penjanja. Razočarane smo i
umorne. Već počinjemo razmišljati
o tome kako ćemo se vratiti.
Dvije su opcije, ili bus ili žičara -
pješačenje ne dolazi u obzir.
Još malo jadanja i dižemo pogled.
Napokon smo na vrhu.
Nakon nešto više od dva sata i
13.000 koraka dolazimo do planinarskog
doma. Uzbuđeno se
grlimo, a sav umor odjednom
nestaje. Raspoloženje nam se u
trenutku popravi. Sreća se osjeti
u zraku, iako ni sami nismo
sigurni zbog čega - dolaska do
vrha ili skorog sjedanja u autobus.
Odmaramo se nekoliko minuta.
Iako su štrukle bile glavna
motivacija da dođemo do vrha,
na Vanjino razočaranje odlučujemo
ih odgoditi za neki drugi put.
Umorni i promrzlih noseva jedva
čekamo spustiti se u Zagreb i pošto-poto
sjesti u topli kafić. Skupljamo
snage jer je ispred nas
još nekoliko minuta penjanja, ali
ovaj put do autobusne stanice.
Više i ne razgovaramo međusobno
- uživamo u tišini i u svojim
mislima. Ponovno osjećamo
ruke, a svu hladnoću postupno
zamjenjuje toplina busa. Nevjerojatno,
ali - počinju dogovori za
sljedeće planinarenje. Da, sljedeće.
Ni nama nije jasno kako je
došlo do toga - je li to bilo stvarno
ili samo trenutak nakon uspjeha.