Primijenimo li Donnellanovo razlikovanje na Gettierov slučaj onda je ...

Predmet: Teorija spoznaje
SVEUČILIŠTE U RIJECI
FILOZOFSKI FAKULTET U RIJECI
SLUČAJ 'GETTIER'
DIPLOMSKI RAD
Mentorica: dr.sc. Snježana Prijić – Samaržija
Student: Saša Vukosav
Matični broj: 14358
Smjer: Filozofija – povijest
RIJEKA, Veljača 2008.
1

UVOD ................................................................................................................ 3
1. TRI UVJETA ZNANJA ................................................................................. 5
1.1. PLATON..................................................................................... 6
1.2. IMMANUEL KANT ...................................................................... 8
1.3. ALFRED AYER ........................................................................... 9
1.4. RODERICK CHISHOLM ............................................................. 11
1.5. UVJETI ISTINITOSTI I OPRAVDANJA.......................................... 12
2. ŠTO ZNAČI DA JE VJEROVANJE OPRAVDANO? ................ 14
3. GETTIEROVI PRIMJERI ......................................................... 20
4. ODGOVORI GETTIERU .......................................................... 23
4.1. NEUČINKOVITOST GETTIEROVSKIH PRIMJERA: POJAM
OPRAVDANJA .................................................................................. 23
4.1.1. Gilbert Harman............................................................... 23
4.1.2. Roderick Chisholm.......................................................... 28
4.1.3. Irving Thalberg ............................................................... 30
4.2. PRINCIP ZATVORENOSTI ZA OPRAVDANJE................................ 33
5. JOŠ JEDAN POKUŠAJ............................................................. 34
6. ZAKLJUČAK: ............................................................................ 41
SAŽETAK....................................................................................... 42
SUMMARY .................................................................................... 42
LITERATURA................................................................................ 42
2

Uvod
Tema diplomskog rada je problem definicije pojma znanja odnosno
Gettierov problem. Radi se o najpoznatijem problemu za tradicionalnu,
standardnu ili trodijelnu definiciju znanja.
U čemu se sastoji Gettierov problem? Epistemologija se bavi znanjem.
Unutar njene domene traže se odgovori na pitanja kao što su: Što je znanje?,
Da li je znanje moguće? Koji je doseg znanja?, i sl.
S obzirom da je u svako pitanje, direktno ili indirektno, uključen pojam
znanja, čini se prirodnim da bi trebalo krenuti od njega, analizirati ga,
definirati, onda razrađivati druge proleme. S obzirom na značaj pojam znanja
ne smijemo ga ostaviti u potpunosti ili djelomično nerazjašnjenog.
Američki filozof Edmund Gettier je konstruirao primjere protiv
standardne (trodijelne ili tradicionalne) definicije znanja i izložio ih u vrlo
kratkom, ali veoma utjecajnom članku pod naslovom «Je li istinito opravdano
vjerovanje znanje» (1963). Smatra se da je Gettier uspio pokazati da
trodijelna ili tradicionalna definicija pojma znanja nije adekvatna jer
«propušta» slučajeve istinitog opravdanog vjerovanja kojima ne možemo
pripisati status znanja.
Mnogi autori smatraju da suvremena epistemologija počinje upravo sa
Gettierovim opovrgavanjem tradicionalne definicije što bi značilo da još
uvijek nemamo odgovor na najosnovnije pitanje kojim se epistemologija kao
znanost bavi - što je znanje?
3

Naravno, postoje i autori koji se ne slažu s tim i misle da je Gettierova
analiza površinska te da ne zadire u temelje epistemologije. Kakva god
mišljenja bila, problem definicije pojma znanja je još uvijek otvoren što je čak
navelo neke autore koji s bave (ili su se bavili) ovim problemom do mišljenja
da se pojam znanja niti ne može analizirati.
Bez obzira na različite ocjene Gettierovog članka, činjenica je da je
nakon njegovog objavljivanja došlo do konstruiranja ogromnog broja sličnih
primjera tako da možemo govoriti o pravoj maloj industriji opovrgavanja
standardne definicije znanja. Karakteristika svih tih primjera je da od nas,
na ovaj ili onaj način, traže modifikaciju ili potpuno odbacivanje standardne
definicije i pronalaženje neke druge koja će biti imuna na protuprimjere
gettierovskog tipa.
Cilj je ovog razmatranja problema definicije znanja moje uvjerenje da
Gettier nije uspio u svom naumu, to jest nije uspio pokazati kako je trodijelna
definicija znanja stvarno neadekvatna. Smatram da se pojam znanja može (i
treba) definirati te iako zgodno konstruirani i izvedeni, gettierovski primjeri
ne pogađaju tradicionalnu definiciju na način da je moramo u potpunosti
odbaciti i zamijeniti drugom.
U pokušaju obrane stava da trodijelna definicija znanja nije pobijena
gettierovskim primjerima, u prvom dijelu rada izložiti ću osnovne postavle
tradicionalne definicije, kako su koncipirani uvjeti i ukratko ću ih pojasniti. U
drugom dijelu ću detaljnije analizirati uvjet opravdanja nekog vjerovanja jer
većina autora smatra da je upravo taj pojam ključan u rješavanju Gettierovog
problema. U trećem dijelu ću izložiti rimjere onako kako ih je sam Gettier
postavio. U četvrtom dijelu ću izložiti koji su smjerovi dosad predlaganih
rješenja te se detaljnije pozabaviti nekim od važnijih. Peti dio donosi neka od
novijih pokušaja rješavanja problema definicije znanja. Konačno, pokušati ću
iznijeti svoje viđenje rješenja problema. Na kraju ću ukatko rezimirati rad i
dati zaključak.
4

1. Tri uvjeta znanja
Znanje koje je predmet epistemologije je propozicijsko ili sudno znanje:
znanje da je to-i-to slučaj. 1
Cilj analize pojma znanja jest pronalaženje uvjeta koji su zasebno
nužni, a zajedno dovoljni za tu vrstu znanja. Nužni bi uvjeti bili oni bez kojih
ne možemo imati znanje, to jest, ti uvjeti trebaju biti zadovoljeni kako bi
nekome priznali da zna neki p. Dovoljni uvjeti su oni uvjeti čijim ispunjenjem
smijemo reći da imamo znanje. Primjerice, studentica mora proći dva od tri
kolokvija da bi stekla pravo pristupa ispitu. Kolokviji promatrano same za
sebe bi bili nužni uvjeti koje studentica mora zadovoljiti. Međutim, koja dva
od tri kolokvija će se naša studentica odlučiti položiti ostavljen je njoj na
izbor. Dva kolokvija koje ona odabere položiti zajedno predstavljaju dovoljne
uvjete koji su zadovoljeni da bi se pristupilo ispitu.
Pod pretpostavkom da je moguće izdvojiti opća obilježja znanja koja su
zajednička svim njegovim instancama i pod pretpostavkom da to uspijemo
napraviti, postavili bi normativna ograničenja unutar kojih se empirijski
slučajevi znanja trebaju smjestiti, to jest postavli bi minimalne uvjete koje
neko vjerovanje mora ispuniti da bi se moglo smatrati znanjem.
Predložena definicija bi se sastojala od iskaza koji ima formu:
S zna da p ako i samo ako .................................................
1 Postoje i druge vrste znanja zbog čega propozicijsko znanje treba razlikovati od znanja- kako (knowledge-
how) i znanja osobe ili o mjesta (knowledge by aquintance).
5

gdje bi se praznina trebala dopuniti nužnim i dovoljnim uvjetima.
Do objavljivanja Gettierovog članka najprihvaćenija (premda ponekad i
osporavana) je bila tzv. tradicionalna ili trodijelna definicija znanja koja se
izražava sljedećom ekvivalencijom:
S zna da p ako i samo ako (1) p (je istinit),
(2) S vjeruje da p,
(3) S ima opravdanje vjerovati da p.
Dakle, znanje je istinito, opravdano vjerovanje ili znanje je istinito
vjerovanje poduprto razlozima ili dokaznim materijalom.
Iz navedene definicije možemo izdvojiti tri uvjeta oko kojih se većina
autora slaže da su nužni i dovoljni uvjeti da bismo nekome smjeli pripisati
znanje:
(1) uvjet istinitosti
(2) uvjet vjerovanja
(3) uvjet opravdanja
Kao što sam već naveo, ove uvjete većina filozofa koja se bavi
problemom definiranja znanja smatra nužnim i dovoljnim.
uvjete?
1.1. Platon
Kako se došlo do predložene definicije koja uvjetuje znanju spomenute
Prema nekim filozofima navedena definicija vuče svoje korijene još od
Platona i njegovog Teeteta , a ima i nekih odjeljaka u Menonu u kojima se
spominje što bi bilo potrebno za znanje. Jedno od takvih mjesta u Menonu je
sljedeće:
6

Menon: (...) zašto se onda znanje puno više cijeni od
ispravna mnijenja i zbog čega su to dvije različite stvari?
Sokrat: (...) jer istinita mnijenja, ukoliko su
postojana, polučuju lijepu stvar i sve dobro. No ne žele
dugo biti postojana, nego uteknu iz čovjekove duše, tako
da ne vrijede mnogo dok se ne vežu domišljanjem razloga,
a to je dragi Menone podsjećanje(...)
Kad se vežu prvo postaju znanja, potom ostaju
stalna. I stoga se znanje više cijeni od ispravna mnijenja,
a od ispravna se mnijenja razlikuje vezanošću(...). 2
Neki interpreti Platona drže da Sokrat u Menonu smatra da svaki
slučaj znanja zahtijeva istinito vjerovanje koje je vezano razlozima. Međutim,
uobičajeno je mišljenje da ovaj ulomak označava samo dovoljne uvjete znanja,
to jest počinjemo istinitim vjerovanjem i potom prolazimo kroz izvjestan
proces vezivanja istinitog vjerovanja razlozima. Taj proces bi po Platonu bilo
prisjećanje. Zbog toga filozofi smatraju da je prilično nejasno što se u ovom
ulomku tvrdi te da nije razjašnjeno što je u stvari znanje. 3
Drugi ključni Platonov dijalog je Teetet ili O znanju, u kojemu je
Sokrat postavlja pitanje što je znanje i postoji li možda neka razlika između
pojmova znanja (épisteme) i mudrosti (sofía).
Dijalog počinje Teetetovim prijedlogom četiriju definicija. Prva se na
odnosila na ono što danas smatramo znanjem-kako ili znanjem neke vještine,
u drugoj je rekao da znanje nije ništa drugo nego percepcija, a u trećoj tvrdi
da je znanje pravo shvaćanje (uvjerenje). Kako to obično biva u Platonovim
dijalozima, Sokrat je svojim sistemom pitanja naveo mladog Teeteta da
2 Platon: Menon 97B5 – 98A7
3
7

odbaci dotad predložene definicije i ponudi četvrtu u kojoj tvrdi da je znanje
pravo shvaćanje povezano sa objašnjenjemm (logosom):
Sokrat: (...) kad bi pravo shvaćanje i znanje (...) bili
ista stvar, tada ni najbolji sudac, nikada bez znanja ne bi
imao pravo shvaćanje. Sad je pak očito da je svaki od dva
pojma nešto drugo.
Teetet: (...) bio sam zaboravio Sokrate (...) da je
znanje pravo shvaćanje spojeno sa objašnjenjem, a ono bez
objašnjenja je izvan znanja. O čemu ne postoji objašnjenje
ne može se znati (...) a o čemu postoji može se znati. 4
Mnogi autori, koji se bave problemom definicije pojma znanja,
smatraju da je ovo ključno mjesto nastanka trodijelne definicije znanja.
Osnovna poteškoća koja se javlja prilikom procjene je li je Platon
stvarno bio taj koji je po prvi put eksplicitno izložio definiciju pojma znanja
vezana je uz razumijevanje objašnjenja (logosa), tj. znači li to ono što mi
danas nazivamo opravdanjem? Druga stvar koju valja imati na umu je to da i
ovaj Platonov dijalog završava bez konačnog odgovora, u ovom slučaju na
pitanje što je znanje.
1.2. Immanuel Kant
Kasnije u 18.st. Kant je u svojoj Kritici čistoga
uma, na jednom mjestu
predložio sljedeće razjašnjenje pojma znanja:
« Stvar za koju držimo da je istinita (...) sadržava tri
stupnja: mišljenje, vjerovanje i znanje.
4 Platon: Teetet 201 c - e
8

Mišljenje znači imati sud koji je nedostatan, ne samo
objektivno nego i subjektivno. Ako je naš sud samo
subjektivno dostatan, a istovremeno objektivno nedostatan,
onda imamo vjerovanje. I posljednje, ako za neku stvar za
koju držimo da je istinita, ako je ona dostatna i subjektivno
i objektivno, onda imamo znanje.» 5
Dakle, za Kanta je znanje smatranje da je nešto istinito, ne samo
subjektivno, nego je i objektivno, sigurno istinito. U navedenom odlomku
Kant je izdvojio uvjete koji trebaju biti zadovoljeni da bismo imali slučaj
znanja. Njegovim rječnikom to su mišljenje, vjerovanje i znanje.
Razmotrimo u kakvom je odnosu Kantova definicija sa trodijelnom
definicijom: vjerujemo da je neki sud istinit i za to nam je potrebna samo
subjektivna dostatnost, to jest dovoljno je da mi smatramo da je on istinit.
Uvjet opravdanja je uveden na način da se uz subjektivnu traži i objektivna
dostatnost koja je definirana na način da je sud objektivno dostatan kada je
«valjan za svakoga, ako se posjeduju razlozi za tu valjanost.» 6 Valjanost je
definirana na način da je sud valjan akko «ima jednako djelovanje na razum
sviju». 7 I konačno, znanje je postignuto zadovoljenjem uvjeta istinitosti ili
kao što Kant kaže kada je sud «objektivno valjan». On upotrebljava ovu
formulaciju kada želi naglasiti da je nešto (primjerice neki sud) povezan sa
objektom spoznaje. Možemo zaključiti da su uvjeti koje Kant novodi jako
slični uvjetima trodijelne definicije.
Iako Kant nije nigdje u Kritici čistoga uma eksplicitno iznio analizu pojma
znanja, smatra se da je u navedenom odlomku prihvatio, barem implicitno,
jednu verziju trodijelne definiije. Obično se smatra da je Kant bio jedan od
ključnih filozofa po pitanju definiranja pojma znanja, ali je sigurno dao svoj
doprinos
5 I.Kant: Kritika čistoga uma, A821, B849
6 I.Kant: Kritika čistoga uma A820, B848
7 I.Kant: Kritika čistoga uma A821, B849
9

1.3. Alfred Ayer
Nedbojbeno važan doprinos u prilog trodijelnoj definciji znanja dao je
A. Ayer. On u svom članku «Knowing as having the right to be sure» 8 traži
nužne i dovoljne uvjete za znanje. Prema njemu prvi zahtjev koje se prirodno
nameće je da ono što trebamo znati (i u što vjerujemo) mora biti istinito.
Međutim to nije dovoljno zbog toga što naše vjerovanje, iako je istinito, može
biti posve slučajno istinito. Primjerice hoćemo li za kockara koji se kladi na
crveno i dobije okladu reći da je znao da će je dobiti? Čini se da to ne smijemo
reći iako je njegovo vjerovanje bilo istinito.
Ayer predlaže da si predočimo slučaj kockara tako da zamislimo da taj
naš kockar stvarno dobro pogađa brojeve izvučene na lotu. Bismo li onda
mogli pasti u iskušenje reći da ta osoba zna kakav će biti rezultat, iako do
toga nije došao nikakvom racionalnom metodom ili bilo kakvom metodom?
Ayerov je odgovor da to ne bi bilo prihvatljivo. Zašto? Ako bismo rekli da
kockar zna rezultat lota za koji nije koristio nikakvu racionalnu metodu ili
bilo kakvu drugu metodu te tako prihvatimo da ova vrsta znanja bude
dopuštena, koja će onda biti razlika između znanja i istinitog vjerovanja?
Možda bismo mogli reći da je kockar došao do znanja čistom intuicijom ili
telepatijom, ali Ayer drži da se ovakva objašnjenja uvode kako bi se u stvari
prikrila činjenica da ne postoji objašnjenje.
Iz ovog primjera, ali i mnogih sličnih, Ayer zaključuje da nam je
potreban dodatan korak od puke istinitosti do znanja, a to je da moramo
imati pravo biti sigurni u istinitost nekog suda.
Na ovom primjeru kockara Ayer tvrdi da « (...) razlika, što se samog
čovjeka tiče, ne mora postojati. Njegove misli i procedure mogu biti potpuno
8 A.J. Ayer 1956.
10

iste kao i kada samo pogađa. Razlika je u tome da kada kažemo da čovjek
zna, onda mu dajemo pravo da bude siguran (...) »
sljedeći:
Na kraju članka zaključuje da su nužni i dovoljni uvjeti za znanje
( i ) p je istinito,
( ii ) S je siguran da je p istinit,
( iii ) S ima pravo biti siguran da je p istinit. 10
1.4. Roderick Chisholm
Chisholm je još jedan od suvremenih autora čija definicija pojma
znanja ima navedenu trodijelnu formu.
ako:
On smatra da S zna p tj. da S-u smijemo pripisati znanje p ako i samo
( i ) p je istinito,
( ii ) S prihvaća p,
( iii ) S ima adekvatanu evidenciju za p. 11
Smijemo smatrati (a u daljnjem izlaganju ćemo obrazložiti i zašto) da su prva
dva uvjeta relativno neproblematična, stoga pogledajmo treći.
Što bi značilo imati «adekvatnu evidenciju za p» ? Chisholm treći uvjet
definira tako što tvrdi da osoba ima adekvatnu evidenciju ukoliko: «(...)bi bilo
nerazumno da prihvati ne-p». Drugim riječima, p je više vrijedan prihvaćanja
za S nego što je ne-p. Na drugim mjestima Chisholm piše « (...)kad god čovjek
ima adekvatnu evidenciju za neku propoziciju ili hipotezu, on je u stanju koje
konstituira dokaz o evidenciji za tu propoziciju ili hipotezu» ili « nadamo se
da će
naš dokaz o evidenciji biti isto tako i dokaz o istini» 12
9 A.J. Ayer 1956.
10 A.J.Ayer. 1956.
11 R. Chisholm, 1957. str. 16
12 R. Chisholm, 1957. str. 34, 38
9
11

Ideja je jasnija ako se uzmu u obzir njegovi stavovi izneseni u Teoriji
znanja gdje iznosi da racionalni pojedinci trebaju biti motivirani da dođu do
istine i u tom procesu izbjegnu mogućnosti pogreške. 13
Dakle, iako Chisholm ne koristi pojam opravdanja, ideja je ista: ne
smijemo prihvatiti nikakvo vjerovanje, makar ono i bilo istinito, ako nemamo
dovoljno dobru evidenciju tj. dovoljno dobre razloge za to.
1.5. Uvjeti istinitosti i opravdanja
Prije nego što analiziram nužne i dovoljne uvjete znanja napomenuo
bih da ću prva dva uvjeta, uvjet istinitosti i uvjet vjerovanja, pojasniti u
kraćim crtama, što nikako ne znači da ne postoje neka veća neslaganja oko ta
dva uvjeta. Trećem ću uvjetu ili uvjetu opravdanja posvetiti nešto više pažnje
u drugom poglavlju, jer, kao što ćemo vidjeti, on je ključan u rješavanju
problema definicije znanja.
*****************************************************************
Pogledajmo sada zašto su nam potrebna baš ova tri uvjeta.
Uvjet (1) ili uvjet istinitosti.
Istinitost je semantički termin i istinitost je svojstvo suda (rečenice,
vjerovanja). Prigovori ovom uvjetu postoje, ali ne prave ozbiljnije probleme u
raspravi. Nekako je jasno da ne možemo znati nešto što je neistinito.
Uvjet (2) ili uvjet vjerovanja.
13 R. Chisholm, 1966. str 21-22
12

Vjerovanje je mentalno intencionalno stanje koje za svoj predmet ima
sud i afirmativan stav prema tom sudu 14 . Intencionalnost je glavno svojstvo
mentalnih stanja koje ih razlikuje od fizioloških stanja organizma.
Oko ovog uvjeta postoje ozbiljnije rasprave vezane uz ovaj uvjet.
Ukratko ću navesti dva problema.
Prvo, zamislimo da se Ljiljana vrati kući i nađe svoj dom potpuno
izgoren pri čemu izgovori: « Ne vjerujem ». Kritičari uvjeta vjerovanja tvrde
da Ljiljana zna da joj je kuća uništena, ali ona ne vjeruje u to, što njezine
riječi i potvrđuju. Dakle, postoji znanje bez vjerovanja.
Jedan odgovor bi bio da Ljiljanine riječi ne izražavaju njeno vjerovanje
da joj je dom uništen, nego da se jednostavno ne može pomiriti sa nastalim
stanjem stvari.
Drugi prigovor uvjetu vjerovanja je ozbiljniji i predložio ga je Colin
Radford. 15 Učenika se pita kada je umrla kraljica Elizabeta? Učenik je
zaplašen svojim tiranskim profesorom povijesti, a po prirodi je nesiguran i
smatra da ne zna odgovor na postavljeno pitanje, ali unatoč tome odgovori:
(r) Kraljica Elizabeta je umrla 1603.
Odgovor je bio točan. Uz ovo, učenik je točno odgovorio na cijeli niz drugih
pitanja iz povijesti.
Radford za ovaj primjer kaže dvije stvari:
• učenik ne vjeruje u (r) jer smatra da ne zna odgovor i da je bila puka
sreća da je pogodio točnu godinu.
• učenik zna da (r) jer njegovi odgovori nisu bili puka sreća. Činjenica da
je odovorio točno na većinu pitanja nam govori da je on stvarno naučio
gradivo i da ga nije zaboravio.
Stoga Rudford zaključuje da je znanje bez vjerovanja moguće.
Uvjet (3) je ujedno i posljednji uvjet - uvjet opravdanja. Zašto je on
nužan? Zašto je neplauzibilno tvrditi da je znanje samo istinito vjerovanje?
14 Rekli smo da nas zanima propozicijsko znanje čiji sudovi opisuju neku činjenicu.
15 C. Radford, 1969.
13

Zato jer bi naše istinito vjerovanje moglo biti potpuno slučajno. To se najbolje
se vidi na sljedećem primjeru. Recimo da Milena uzima lijek koji ima
nuspojavu da izaziva iracionalne strahove. Nakon dužeg perioda uzimanja
tog lijeka Milena počne vjerovati da ima dijabetes. Međutim, ona stvarno ima
blagi oblik dijabetesa koji igrom slučaja nije dijagnosticiran prilikom njezinih
prijašnjih posjeta liječniku. Tako je njeno vjerovanje istinito, ali potpuno
slučajno. Izgleda očito da Milena ne zna da ima dijabetes jer je vjerovanje da
ima dijabetes utemeljeno na njenim iracionalnim strahovima koji su
nuspojava uzimanja lijeka.
Treći uvjet nam je potreban da bismo isključili ovakve i slične slučajeve
epistemičke (ne)sreće. Dakle, osoba mora imati opravdanje za svoje istinito
vjerovanje da bi smo joj mogli pripisati znanje.
Što je opravdanje? Opravdanjem smatramo razloge, osnovu, dokazne
elemente, evidenciju, neko jamstvo koje imamo za naša vjerovanja. Istinito
vjerovanje bi trebalo biti potkrijepljeno dobrim razlozima odnosno sudovima
za koje se smatra da su istiniti ili koji jesu istiniti i koji se zasnivaju na
adekvatnim dokaznim elementima (najčešće su to opažajna i osjetilna stanja).
U nastavku ću posebno razmotriti pojam opravdanja i opravdanog vjerovanja.
2. Što znači da je vjerovanje opravdano?
Opravdanje nas obvezuje da vjerovanje, koje se kvalificira kao znanje,
jednostavno mora imati svojstvo da je opravdano. 16 Kako shvatiti ovu
formulaciju, što ona u stvari znači? Odgovori na ovo pitanje su različiti.
16 Autori koji zastupaju tradicionalnu definiciju nas upozoravaju da je ovo pitanje često
pogrešno interpretirano. Kada se pita što znači imati opravadano vjerovanje pri tom se ne
misli da ako S ima znanje da p, onda S mora biti uključen u neku aktivnost opravdavanja tog
vjerovanja ili da je S pokušao pokazati da je p istinito.
Npr. Svi vjerujemo da pet plus pet iznosi deset i za većinu ljudi je ovaj iskaz slučaj znanja,
iako velika većina ljudi ne bi mogla opravdati ovo istinito vjerovanje.
14

Prema jednom pravcu u teoriji opravdanja koji se naziva
evidencijalizam, vjerovanje je opravdano ako i samo ako subjekt posjeduje
adekvatnu evidenciju koja mu je dostupna u svakoj prilici (samim
promišljanjem o toj evidenciji). 17 Neko istinito vjerovanje ne smijemo
automatski poistovjetiti sa znanjem jer znanje zahtijeva dodatnu potporu,
dodatne razloge, jamstvo za naše vjerovanje.
Dakle, da bi neko istinito vjerovanje steklo status znanja, zahtijeva
evidenciju. Plauzibilnost (bar početnu) evidencijalizam crpi iz dvije
pretpostavke:
a) subjektova evidencija se sastoji od subjektovih mentalnih stanja, ništa
osim mentalnih stanja ne ulazi u evidenciju. 18
b) subjektova mentalna stanja su subjektu direktno dostupna i
prepoznatljiva.
Dakle, evidencijalisti smatraju da je opravdanje nešto što je internalno,
unutrašnje subjektu spoznaje. Što znači da je opravdanje internalno
subjektu? To znači da su elementi koji čine opravdanje spoznajno dostupni
vjerovatelju, to jest da ih je vjerovatelj svjestan ili da ih u bilo kojem trenutku
može postati svjestan. Ne samo to, evidencijalistička je teza da je ova vrsta
opravdanja nužan uvjet za znanje.
Protivnici evidencijalizma navedenom shvaćanju opravdanja
prigovaraju da tim pristupom opravdanju ne možemo isključiti slučajeve
epistemičke sreće. Drugim riječima, iako bi vjerovanje bilo istinito i iako bi
imali opravdanje za kakvo se zauzimaju evidencijalisti, to jest opravdanje bi
nam bilo internalno dostupno, ne bismo imali znanje, ne bismo smjeli reći da
znamo. Zašto? Kritičari evidencijalizma smatraju da je internalistički pojam
opravdanja preslab i da nam stoga nije zajamčeno da će nas dovesti do
17 R. Chisholm, Theory of Knowledge, 1977. str.17 i 1989. str.7
18 Pod mentalnim stanjima evidencijalisti podrazumijevaju intospektivna , percepcijska, memorijska,
intuitivna stanja, kao i vjerovanja osobe
15

znanja. To nam pokazuju i svi gettierovski primjeri o kojima je će biti riječi
dalje u tekstu.
Zbog toga većina kritičara internalističkog pristupa opravdanju smatra
da nam je potrebno opravdanje u vidu odgovarajuće relacije između
vjerovanja i mentalnog procesa kojim je vjerovanje nastalo. Odnosno, ako
želimo isključiti slučajeve epistemičke sreće ne smijemo se osloniti na našu
uvijek dostupnu i uvijek prepoznatljivu evidenciju, već nam je potrebno nešto
više, potreban nam je pouzdan (reliable) proces kojim stičemo svoja
vjerovanja o okolini.
Možemo li se zapitati što bi značilo «biti pouzdan»? «Biti pouzdan» se
shvaća kao «omjer u kojoj neki proces proizvodi istinita vjerovanja u odnosu
na neistinita». Smatra se primjerice da je percepcija pouzdan proces jer
percepcija u normalnim okolnostima proizvodi više istinitih nego neistinitih
vjerovanja.
Ova se pozicija u teoriji opravdanja naziva relijabilizam 19 . Dakle, ono
što «pretvara» istinito vjerovanje u znanje je pouzdanost kognitivnih
(psiholoških i neurofizioloških) procesa koji proizvode vjerovanje.
Tako relijabilisti, za razliku od evidencijalista, opravdanje ne shvaćaju
kao nešto što je subjektu uvijek dostupno i prepoznatljivo. Elementi za
opravdanje nisu nužno spoznajno dostupni subjektu. Opravdanje je zbog toga
vanjsko, eksternalno spoznavatalju.
Postoje prigovori i ovoj poziciji. Prema jednom od njih ni ovim se pristupom
ne mogu isključiti slučajevi epistemičke sreće. Već smo rekli da se percepcija
uzima kao pouzdan proces. Ali kako ćemo kasnije vidjeti i tim pouzdanim
procesom nam znanje može izmaknuti. Primjerice, vidimo jednog prijatelja
fotografa kako stoji na trgu. Ali nama nepoznato on je izradio svoju
19 Postoje dva pravca u relijabililstičkoj teoriji: relijalibilizam kao teorija opravdanja gdje je opravdanje
shvaćeno u terminima pouzdanosti i relijabilizam kao teorija znanja po kojoj opravdanje uopće nije
potrebno. Pozicije se ne razllikuju po pitanju šta je instanca znanja, jer što je po jednoj teoriji znanje isto
tako je i po drugoj. Razlikuju se samo po pitanju da li nam je opravdanje potrebno. Za potrebe rada nije
potrebno činiti razliku između ova dva pristupa.
16

fotografiju u prirodnoj veličini i upravo je postavlja na trg kao reklamu za
novu ponudu u svojoj trgovini – fotografije u prirodnoj veličini. Naš prijatelj
stoji iza svoje fotografije i namješta je kako ne bi pala. Da li bismo rekli da
znamo da se naš prijatelj nalazi na trgu? Ne, jer je naše vjerovanje, iako
dobiveno pouzdanim procesom, vezano uz fotografiju našeg prijatelja dok se
on sam sasvim slučajno nalazi na trgu iako je mogao biti bilo gdje drugo.
Vidimo da se ove dvije teorije opravdanja razlikuju u pristupu
opravdanju: evidencijalisti misle da opravdanje treba biti spoznajno dostupno
spoznavatalju te se time svrstavaju u internalističke teorije opravdanja.
Relijabilisti drže da je opravdanje nešto što ne treba biti dostupno
spoznavatelju i da nam je za stjecanje znanja dovoljno da imamo pouzdan
proces. Zbog toga relijabilizam spada u eksternalističke teorije.
Primjer pomocu kojeg se mozda najjasnije ocrtava razlika između
navedenih teorija je smislio Lawrence Bonjour:
«Norman je sasvim pouzdan vidovnjak. Međutim on nema nikakvog
uvida u tu svoju sposobnost, uopće je nije svjestan. Jednoga dana Norman, na
osnovu svoje vidovnjačke sposobnosti formira vjerovanje da je predsjednik
S.A.D.- a u New Yorku. On nema nikakvu evidenciju da je to vjerovanje
rezultat njegove vidovnjačke sposobnosti jer ni ne zna da posjeduje takvu
sposobnost. Predsjednik S.A.D.- a taj dan stvarno jest u New Yorku. Da li
možemo reći da je Norman imao znanje o tome gdje se nalazi predsjednik, da
li je njegovo istinito vjerovanje bilo opravdano?»
S obzirom da evidencijalisti smatraju da se kao opravdanje mogu uzeti
samo naša mentalna stanja koja su nam direktno dostupna i prepoznatljiva,
moramo se složiti da Norman nema opravdanje za svoje novonastalo
vjerovanje jer on jednostavno nema nikakvo drugo mentalno stanje koje mu
na neovisan način ukazuje da je njegovo vjerovanje o predsjedniku
opravdano. Zbog toga ne možemo reći da Norman zna da je predsjednik
S.A.D.-a u New Yorku.
17

Relijabilisti bi s druge strane tvrdili da Norman zna da je predsjednik
S.A.D.-a u New Yorku jer je vjerovanje dobiveno pouzdanim procesom to jest
Normanovom vidovitošću. Iako Norman nema nikakav neovisan način koji
mu ukazuje na opravdanost vjerovanja o predsjedniku, to je vjerovanje
dobiveno pomoću pouzdanog procesa i stoga jest slučaj znanja.
Koji bi bili razlozi za prihvaćanje internalizma (evidencijalizma) ili
ekternalizma (relijabilizma)?
Već smo rekli da evidencijalizam ima početnu plauzibilnost koja se
jasno vidi u primjeru sa Normanom. Kako možemo reći da Norman zna ako
nema nikakvog uvida u svoju vidovnječku sposobnost? Ista je stvar i s našim
svakodnevnim vjerovanjima. Kako bismo mogli reći da znamo nešto ako
nemamo uvid u razloge na osnovi kojih tvrdimo da znamo i ako nam ti razlozi
nisu u svakoj prilici dostupni?
Osim toga, evidencijalizam i druge internalističke teorije smatraju da
je internalistička vrsta opravdanja, a to se odnosi na dostupnost elemenata
opravdanja, nužan uvjet znanja. No toj osnovi se prigovara relijabilistima i
svim ostalim eksternalističkim teorijama.
Internalisti tvrde sljedeće: Pretpostavimo da smo žrtve Descartesovog
zlog demona. Razliku između «normalnog» i «demonovog» svijeta ne
uočavamo jer naša iskustva, vjerovanja i sjećanja u «demonovom» svijetu su
zrcalna slika naših iskustava, vjerovanja i sjećanja iz «normalnog» svijeta.
Ekternalisti, s druge strane, tvrde da su sva naša vjerovanja u demonovom
svijetu neopravdana jer nisu nastala nekim pouzdanim procesom. Ova je
tvrdnja internalistima potpuno neplauzibilna. Naša vjerovanja u
«normalnom» svijetu uveliko podržana dokaznim materijalom i stoga
opravdana. Ali ako su sva naša iskustva u «demonovom» svijetu zrcalna slika
naših iskustava u «normalnom» svijetu, onda nema nikakve razlike između
dokaznog materijala koji posjedujemo «demonovom» i dokaznog materijala
koji posjedujemo u «normalnom» svijetu. Naša će vjerovanja u «demonovom»
svijetu biti će jednako opravdana kao i u «normalnom» svijetu jer su si
18

zrcalna slika. Stoga internalisti odbijaju eksternalističke tvrdnju da se jedino
pomoću pouzdanog procesa može doći do opravdanja.
S druge strane jedan od glavnih razloga privlačnosti eksternalizma leži
u filozofskom naturalizmu. Naturalizam je teza da su sve činjenice u stvari
prirodne činjenice. Budući da je proučavanje opravdanja empirijsko
proučavanje, opravdanje (i znanje) ne mogu biti ono što internalisti žele da
bude. Opravdanje (i znanje) se moraju poistovjetiti sa pouzdanim
proizvođenjem vjerovanja, a to je fenomen koji se može empirijski proučavati.
Ipak još uvijek nije jasno kako bi se to empirijsko proučavanje trebalo
provesti.
Drugi razlog za eksternalizam je veza opravdanja i istine. Internalisti
drže da je opravdano vjerovanje ono koje je, u odnosu na evidenciju,
najvjerovatnije istinito. Međutim takvo vjerovanje može biti i lažno. Stoga,
eksternalisti smatraju da je internalistički pojam opravdanja u slaboj vezi sa
istinom te ga treba odbaciti i zamijeniti eksternalističkim pojmom
opravdanja.
Treći razlog za eksternalizam, prema nekim autorima, sastoji se u
tome da nam pojam opravdanja uopće nije ni potreban. Npr. Dretske se pita
zašto nam je opravdanje potrebno 20 ako imamo pouzdan proces stjecanja
istinitih vjerovanja. Pouzdan proces je sasvim dovoljan za pretvaranje
istinitog vjerovanja u znanje.
Kao što vidimo imamo prilično suprotstavljene intuicije i razloge za
obje pozicije. Primjeri poput Bonjourovi nas vuku u smjeru internalizma i
stava da je internalno opravdanje nužan uvjet za znanje, dok nas
naturalizam i primjedbe kao Dretskeove navode ka eksternalizmu.
**********************************************************
Pogledajmo što je zajedničko, a što različito suprotstavljenim pozicijama.
20 F. Dretske, 1971. str. 1 - 22
19

(i) Da li netko zna ili ne, to je eksternalno pitanje.
(ii) Obe pozicije se slažu da znanje zahtijeva istinito vjerovanje. Pitanje je
što dodati istinitom vjerovanju da bi postalo znanje?
U ove dvije točke pozicije se poklapaju. Razlika leži u tome da
internalizam zahtijeva (psihološki dostupno) opravdanje, a eksternalizam ne.
Zašto je to tako? Stvar je u tome da internalisti i eksternalisti
operiraju sa različitim pojmom opravdanja i dodjeljuju mu različitu ulogu. Za
internaliste opravdanje ima ulogu pretvaranja istinitog vjerovanja u znanje
jer smatraju da je internalno opravdanje nužno za znanje. Ekternalisti isto
tako misle da je uloga opravdanja pretvaranje istinitog vjerovanja u znanje,
ali je opravdanje shvaćeno kao pouzdan proces (ili nešto drugo) s tim da uvid
u funkcioniranje tih pouzdanih sposobnosti koje vode do stvaranja pouzdanih
vjerovanja nije nužan. Zbog toga se autori kao Dretske pitaju šta će nam
uopće takav pojam opravdanja, ako ga shvaćamo kao pouzdanost neke naše
sposobnosti
jedne strane.
21 . Još uvijek nije ponuđen argument koji bi prevagnuo u korist
Jedan odgovor zašto je možda takav argument teško pronaći jest taj da
ne postoji samo jedan pojam znanja. M. Steup piše o dvije vrste ili dva pojma
znanja 22 :
- animalno znanje (animal knowledge) koje bi odgovaralo eksternalističkim
shvaćanjima znanja (u terminima pouzdanosti nastanka vjerovanja) i
- reflektivno znanje (reflective knowledge) koje odgovara internalno
opravdanom istinitom vjerovanju i svojstveno je samo bićima koja imaju
sposobnosti promišljanja
3. Gettierovi primjeri
21 F. Dretske, 1971. str. 1 - 22
22 M. Steup, 2001. str. 12
20

Edmund Gettier je u svom članku iz 1963. Is justified true belief
knowledge? Temeljem dva primjera pokazao da tradicionalna definicija
znanja nije adekvatna jer ne isključuje neke slučajeve epistemičke sreće.
On polazi od dvije pretpostavke:
(1) moguće je imati opravdanje za neistiniti sud
(2) za bilo koji sud p, ako S ima opravdanje vjerovati da p i procesom
zaključivanja iz p izvede q i prihvati q kao rezultat tog zaključivanja,
onda S ima opravdanje vjerovati da q. (closure principle)
(1) se oslanja na princip međusobne neovisnosti istinitosti i opravdanja koji
nam kaže da su opravdanje i istinitost neovisni i da se ne mogu izvesti jedno
iz drugoga, a to nam je potrebno da ne bi zapali u cirkularnu defniniciju
znanja, tj. da se elementi znanja ne bi međusobno definirali.
(2) se oslanja na princip deducibilnosti za opravdanje ili deduktivni princip
zatvorenosti za opravdanje; opravdanje koje imamo za sud p se dedukcijom
prenosi na njegovu logičku posljedicu q koja ne izlazi izvan područja
opravdanja nego ostaje zatvorena unutar njega.
Primjer ( i )
Smith i Jones se natječu za posao u nekoj tvrtki. Smith je razgovarao sa
direktorom tvrtke koji ga je uvjerio da će Jones sigurno dobiti posao.
Neovisno o tome Smith je pretražio Jonesove džepove i izbrojao deset novčića.
On izvodi konjukciju:
( a ) Jones će dobiti posao i Jones ima deset novčića u džepu.
Iz konjukcije Smith dalje izvodi egzistencijalno generaliziran sud:
( b ) Čovjek koji će dobiti posao ima deset novčića u džepu.
21

Dogodi se da Smith dobije posao i da nepoznato njemu samom,upravo on,
Smith, ima deset novčića u džepu. Posljedica je da je sud (b) primjer
istinitoga opravdanog vjerovanja koje nije znanje jer je njegova istinitost
slučajna.
Primjer ( ii)
Pretpostavimo da Smith ima jaku evidenciju za sljedeći sud:
( c ) Jones posjeduje Ford.
Dokazni materijal se sastoji u tome da je Smith uvijek vidio Jonesa u Fordu
te da mu je ovaj ponudio prevoz u tom autu. Iz (c) Smith izvodi sljedeće:
( d ) ili Jones posjeduje Forda ili je Brown u Barceloni.
( e ) ili Jones posjeduje Forda ili je Brown u Bostonu.
( f ) ili Jones posjeduje Forda ili je Brown u Brest-Litovsku.
Zamislimo sada da Jones ne posjeduje Forda, a da je Brown stvarno u
Barceloni. Sud ( d ) je prema tome istinit i opravdan sud koji nije znanje jer je
njegova istinost sasvim slučajna kao i u prethodnom primjeru.
Uočavamo da u oba primjera Smith polazi od neistinitog opravdanog
vjerovanja (koje je moguće zbog principa nezavisnosti opravdanja i istinitosti)
i zaključivanjem dolazi do suda koji je istinit potpuno slučajno. Opravdanje za
slučajno istinit i opravdan sud preneseno je principom zatvorenosti za
opravdanje. Smith je tako došao do istinitog opravdanog vjerovanja koje nije
znanje.
22

4. Odgovori Gettieru
Reakcije na protuprimjere ove vrste u literaturi su različite. Imamo tri
mogućnosti na raspolaganju 23 .
Prvo, možemo pronaći sredstvo da se pokaže da primjeri nisu učinkoviti.
Drugo, možemo prihvatiti primjere i potražiti dopunu trodijelnoj definiciji.
Treće, možemo prihvatiti primjere, odbaciti trodijelnu definiciju i naći novu
koja je prikladna.
U radu ćemo se usredotočiti na analizu prvog smjera rješavanja
problema definicije pojma znanja, ali ćemo i ukratko naznačiti još neka
rješenja koja postoje u suvremenoj literaturi.
4.1. Neučinkovitost gettierovskih primjera: pojam opravdanja
Autori koji su krenuli prvim smjerom ponudili su sljedeća rješenja 24 :
4.1.1. Gilbert Harman
Gettierov pojam opravdanja uključuje neistinite elemente među
dokaznim materijalom, odnosno zaključivanje uključuje neke neistinite
premise.
Harman tvrdi da se zasnovanost vjerovanja na razlozima
isprepliće s pitanjima o valjanosti razloga i sa pitanjima valjanosti
gettierovskih primjera.
U tu svrhu Harman navodi primjer studenta po imenu Albert. 25
Albert mora položiti ispit iz etike. Međutim on vjeruje da ga neće
23 J.Dancy, 2001.
24 Z. Čuljak, 2003. str. 203
23

položiti i ima jako dobre razloge za svoje vjerovanje: pao je na ispitu
sredinom semestra i nastavnik iz etike je poznat po tome što ruši visok
postotak studenata. Međutim ovo nisu razlozi na osnovi kojih Albert
vjeruje da neće proći ispit. On je pod utjecajem jednog drugog razloga:
nedavno je na satu etike održao govor u prilog egzistencijallizmu.
Poznato je da njegov nastavnik zastupa jezičnu analizu i protivnik je
egzistencijalista. Na osnovu toga Albert zaključuje da će se nastavnik
sjetiti njegovog govora i da zbog toga neće proći na ispitu.
Harman tvrdi obzirom na to da unatoč tome što Albert vjeruje
da će pasti na ispitu i ima odlične razloge vjerovati vjerovati da će
pasti na ispitu, moramo se složiti da on nema opravdanje za to svoje
vjerovanje. Zašto? Zato što Albert vjeruje da će pasti na ispitu na
osnovi razloga koji su po Harmanu ireleventni za opravdanje tog
Albertovog vjerovanja.
Stoga Harman uvodi razliku između razloga za vjerovanje i
razloga iz kojih se vjeruje u nešto. Razlozi iz kojih netko vjeruje su
relevantni za to ima li on opravdanje za svoje vjerovanje dok su razlozi
za vjerovanje u nešto irelevanti, osim ako nisu razlozi iz kojih netko
vjeruje.
Što bi bili relevantni razlozi? Jedan odgovor je da su to razlozi
koje bi osoba pružila kad bi od nje zatražili da opravda svoje
vjerovanje. Harman smatra da ovaj odgovor nije ispravan. Mi bismo
mogli tražiti od Alberta da opravda svoje vjerovanje i on bi nam mogao
ponuditi razloge koji imaju za zadatak da nas uvjere da neće proći
ispit. Zamislimo da je Albert otišao na razgovor sa školskim
savjetnikom i da ga je savjetnik pitao zašto misli da neće proći ispit.
Albert sumnja da kad bi iznio stvarne razloge njegova vjerovanja da
neće proći ispit, savjetnik mu možda ne bi povjerovao. Zbog toga on
iznosi kao razloge to da je pao na semestralnom ispitu i da je nastavnik
25 G.Harman:, 1970b, str.93
24

vrlo strog pri ocjenjivanju. Ali ti razlozi nisu ( i ne moraju) biti razlozi
iz kojih on vjeruje.
Čak i ako tražimo od Alberta da bude iskren, ponuđeni odgovor
nije zadovoljavajući. Upravo u toj situaciji kad bi se od Alberta tražilo
da opravda svoja vjerovanja, on bi možda uvažio svoje «dobre» razloge i
počeo na osnovu njih vjerovati da neće proći ispit. Tada bismo morali
reći da Albert posjeduje relevantno opravdanje za svoje vjerovanje.
Zbog toga Harman zaključuje da se razlozi iz kojih osoba vjeruje
u nešto ne mogu poistovjetiti sa razlozima koje bi osoba iskreno pružila
kada bi je pitali da opravda svoje vjerovanje. Isto tako se ne mogu
razlozi koji osobi daju znanje poistovjetiti sa razlozima koje bi ona tako
iskreno pružila ako bi se od nje to tražilo. 26
Drugi i temeljniji prigovor prijedlogu da su relevantni razlozi oni
koje bi osoba pružila ako bi to od nje zatražili je poistovjećivanje razloga sa svjesnim razlozima.
27
Svjesni razlozi su oni koje nam osoba može priopćiti, a ljudi često
vjeruju u nešto iz dobrih razloga i mi tim ljudima pripisujemo znanje,
čak i kada ne mogu raći koji su to razlozi.
Zbog navedenih prigovora Harman smatra da je vjerovanje u
nešto iz određenih razloga povezano s tim zašto se vjeruje u to. Primjer
sa nesretnim Albertom i njegovom mukom oko ispita nam onda govori
da razlozi zbog kojih on vjeruje da neće proći ispit ovise o objašnjenju
zašto on počinje vjerovati u to da neće proći ispit. Prisjetimo se da
imamo dvije grupe razloga na osnovu kojih Albert može vjerovati da će
pasti: njegov dojam da će ga nastavnik srušiti jer ne voli
egzistencijalizam kojeg je Albert branio ili uviđanje da nije dobro radio
na kolegiju. I jedno i drugo su Albertovi razlozi, to jest on o njima
razmišlja kao o svojim razlozima za vjerovanje.
26 G.Harman, 1970b, str.95
27 G.Harman, 1970b str.95
25

Harman tvrdi da obzirom koje razloge Albert uzme u obzir, mi
pripisujemo različito objašnjenje njegovom vjerovanju. Da bismo
objasnili kako razlozi i objašnjenje ovise jedni o drugome moramo
uočiti da postoji specifična veza između razloga i objašnjenja. Harman
smatra da specificirati nečije razloge znači specificirati objašnjenje koje
vodi osobu do konkluzije. Nije dovoljno samo specificirati premise
(razloge) iz kojih se dolazi do konkluzije, nego se mora specificirati
kako se iz tih premisa (razloga) dolazi do konkluzije. Dvoje ljudi koji
polaze od istih premisa i dospijevaju do iste konkluzije mogu proći
različite puteve, a iz toga proizlazi da mogu vjerovati u konkluziju iz
različitih razloga. 28 Zbog toga je prijedlog da relevantna vrsta
objašnjenja bude ona koja tretira vjerovanje kao rezultat objašnjenja.
Koja bi to vrsta objašnjenja bila? Nekako nam se prirodno
nameće da bi to bila neka vrsta kauzalnog objašnjenja. Po tome bi
objašnjenje bilo proces u kojem je posljednja faza vjerovanje u
konkluziju do koje smo došli tim istim procesom. To bi značilo da je
objašnjenje uzrokovalo to vjerovanje do kojega smo došli i da je onda
učinak dio uzroka. Ovaj ishod se krši sa humeovskim načelom da uzrok
mora biti različit od učinka.
Stoga Harman smatra da je objašnjenje mentalan ili psihološki
proces. 29 Odnosno, reći što je objašnjenje jest reći kako ono funkcionira
psihološki, to jest reći kako pripisivanje objašnjenja vjerovanja
funkcionira u našim razjašnjenjima ljudi. Ovim je Harman izložio
svoju teoriju objašnjenja relevantnu za znanje. Primjenimo li to na
gettierovske slučajeve imamo sljedeću analizu:
Gettier i drugi su nam dali primjere želeći pokazati kako znanje
ne može biti opravdano istinito vjerovanje zato jer iz premisa za koje se
zna da su istinite netko može zaključiti nešto neistinito i imati
28 G.Harman, 1970b str.96
29 G.Harman, 1970b str.101
26

opravdanje. Onda bi opet iz te konkluzije mogao nastaviti zaključivati i
još uvijek imati opravdanje.
Harman kaže da ako prihvatimo njegovu teoriju obrazloženja,
onda bi trebali prihvatiti i načelo P:
(P) Objašnjenje koje uključuje bilo koju neistinitu konkluziju,
posrednu ili završnu, ne može dati znanje nekome. 30
Zašto? Zato što nije uvijek evidentno da smo imali ikakvo
relevantno objašnjenje, to jest, nije evidentno da li smo u objašnjenju
imali neku posrednu ili završnu neistinitu konkluziju. Primjerice, Gita
može spoznati nešto na način da joj je Marko to rekao. Stoga, Gita
može imati opravdanje vjerovati u rečeno, bez obzira da li Marko
vjeruje u ono što joj je rekao ili ne. Harman tvrdi da čak i kad bi ono
što Marko tvrdi bilo istina, Gita to ne može znati osim ako Marko ne
vjeruje u to što govori. Jer ako govornik (Marko) ne vjeruje u ono što
kaže onda imamo situaciju gdje se zaljučuje nešto neistinito i po načelu
(P) ne možemo imati znanje. Drugim riječima, nismo imali relevantno
objašnjenje jer Marko ne vjeruje u ono što je rekao Giti i zbog toga što
Marko ne vjeruje u to što govori, u takvoj situaciji, po Harmanu,
završavamo sa neistinitom konkluzijom te zbog uvjeta (P) nemamo
znanje.
Stoga je Harmanov zaključak da ako želimo nekome pripisati
znanje onda se moramo voditi načelom (P) tj. objašnjenje ne smije
sadržavati neistinite konkluzije.
4.1.2. Roderick Chisholm
Gettier koristi pojam manjkavog opravdanja tj. onog koje uz istinit
podupire i neistinit sud.
30 G.Harman, 1970b str.102
27

Chisholm nudi sljedeću analizu Gettierovskih protuprimjera.
Smatra da su mnogi filozofi, uključujući i njega samog, pretpostavili da
izraz «S ima opravdanje za p» znači isto što i «evidentno je za S da p».
Dakle, ako se tradicionalna analiza znanja shvati na ovaj način, onda
ona nije adekvatna.
Chisholm misli da se ova dva izraza ne mogu postovjetiti.
Pogledajmo na trenutak kako on definira izraz «biti evidentno»:
Pripisivanje nekog svojstva evidentno je za osobu ako je to pripisivanje
izvan razložne dvojbe i ako je na osnovi tog pripisivanja razložno
donositi odluke 31 .
Imajući ovu definiciju u vidu analiza Gettierovskih primjera je
sljedeća.
U jednom od Gettierovih primjera imamo konjukciju sudova e :
Jones drži Ford u garaži, Jones je viđen kako vozi Ford, Jones je u
prošlosti uvijek bio pouzdan i pošten, i dr. Taj sud čini evidentnim
neistinit sud f : Jones podjeduje Ford. Nadalje, f čini evidentnim
istiniti sud h : ili Jones posjeduje Ford ili je Brown u Barceloni. Sud h
ima jedan evidentan i neistinit disjunkt (Jones posjeduje Ford) i jedan
nevidentan i istinit disjunkt (Brown je u Barceloni). Možemo
pretpostaviti da S ne prihvaća istiniti disjunkt jer je on potpuno
proizvoljno odabran (po pravilu uvođenja disjunkcije). S prihvaća
disjunkciju u cjelini i na taj način dobiva evidentan i istinit sud.
U drugom Gettierovom protuprimjeru nemamo disjunkciju nego
egzistencijalnu generalizaciju čija se istinitost izvodi u odnosu na jedan
sud, a evidentnost u odnosu na drugi. Dijagnoza problema je sljedeća:
sud h se zasniva na dokaznom materijalu koji nededuktivno čine
evidentnim neistiniti sud
31 R.M. Chisholm, 1982.
32 R.M. Chisholm, 1982.
32.
28

Chisholm smatra da nam je potrebna definicija koja bi, kad bi
bila primjenjena na Gettierove slučajeve imala sljedeće posljedice:
(1) S ne zna sud h iz primjera, čak iako je h evidentan, istinit i S ga
prihvaća.
(2) konjukcija sudova e koja je dokazni materijal jest sud koji S zna.
(3) konjukcija b, a to su izravno evidentni sudovi koji tvore S-ovu
konačnu osnovu za e, je također sud koji S zna.
Ovi uvjeti mogu biti zadovoljeni jedino uvođenjem pojma onoga što je
manjkavo evidentno, a za to su nam potrebne tri definicije 33 :
- temeljni sud:
b je evidentan za S i sve što čini b evidentnim za S povlači b
- manjkavo evidentno:
(i) postoji temeljni sud za S koji čini h evidentnim za S i logički
ne implicira h
(ii) svaki takav temeljan sud čini evidentnim sud koji je neistinit
- opravdanje (i to tip opravdanja koje pretpostavlja tradicionalna
analiza znanja):
S im opravdanje vjerovati da p akko
(i) evidentno je za S da p
(ii) ako je manjkavo evidentno za S da p, onda p povlači konjukciju
sudova od kojih je svaki evidentan, ali ne manjkavo evidentan za S.
Slijedom navedenoga sud h iz Gettierov protuprimjera neće biti
instanca znanja jer je sud h manjkavo evidentan za S budući da je
evidentan na osnovi suda koji jest evidentan, ali neistinit. Sud e koji je
naveden kao dokazni materijal za h je manjkavo evidentan, ali je
opravdan jer ga povlači konjukcija sudova od kojih je svaki učinjen
evidentnim nekim temeljnim sudom. Sud b koji je S-ova izravna
evidentna osnova za e nije manjkavo evidentan jer ne zadovoljava
33 R.M. Chisholm, str.75
29

uvjet (i) u definiciji manjkavo evidentnog, to jest nema temeljnog suda
koji nededuktivno čini b evidentnim za S.
Ova se analiza i ponuđeno rješenje odnose se na sve slučajeve istinitog
evidentnog vjerovanja koje je manjkavo evidentno.
4.1.3. Irving Thalberg
Gettierov pojam opravdanja je slab: odnosi se na strategijsko (interno,
prima facie) a ne na evidencijsko (eksterno, objektivno, ultima facie)
opravdanje.
Thalberg tvrdi da se u gettierovskim primjerima princip
zatvorenosti za opravdanje uzima kao da prenosi evidencijsko, odnosno
eksterno ili objektivno opravdanje. Naime, kada deduciramo q iz p i
prihvatimo q na osnovi dokaznog materijala koji imamo za p, događa
se da evidencija za p ne daje nikakav razlog za predviđanje okolnosti u
kojima je q istinit. Zbog toga u takvoj jednoj situaciji i ne možemo znati
da je q istinit.
Razlika između strategijskog i evidencijskog opravdanja može se
pojasniti pomoću primjera sa klađenjem. Zamislimo da se neki
profesionalni kockar želi kladiti u borbi za naslov svjetskog prvaka u
boksu u srednjoj kategoriji. Da bi bio što sigurniji u ishod borbe i
samim tim u svoj dobitak, on promatra prvaka M i izazivača N na
treninizima, mečevima zagrijavanja, razgovara sa njihovim trenerima,
boksačkim stručnjacima i sl. Tako kada se kockar na dan prije borbe
kladi na jednog od boraca, njegov je izbor opravdan dokaznim
30

materijalom koji je u međuvremenu uspio prikupiti. Sada zamislimo da
neki hiroviti kladioničar ponudi još tri dodatna izbora 34 :
• neki će izazivač sutra poraziti boksačkog prvaka
(generalizacija)
• izazivač N će pobijediti ili će sutra padati kiša (disjunkcija)
• N će pobijediti i sutra će kišiti (konjukcija)
Kockar nema nikakvih podataka o tome da li će se sutra održati
ikakva druga borba za naslov isto kao što ne zna kakvo je vrijeme
najavljeno za sutrašnji dan. U toj novonastaloj situaciji elementarna
strategija klađenja nam opravdava da naš kockar odbaci konjukciju i
da prednost generalizaciji i disjunkciji. Zašto? Uzimajući u obzir
optimalnu strategiju klađenja, nikakva evidencija ne može dati više
podrške za vjerovanje u konjukciju nego njezinim odvojenim
konjuktima zbog toga što se povezivanjem dvaju logički neovisnih
sudova uvećava rizik da smo usvojili neistinit sud, dok u slučaju
generalizacije i disjunkcije dokazni materijal opravdava korake
izvođenja disjunkcije i generalizacije uz uvjet da ti dokazi nisu
konkluzivni u pogledu nekog određenog pojedinca ili suda, već se
odnose i na druge pojedince s istim svojstvima ili na druge sudove.
Thalberg tvrdi da nam Gettier svojim primjerima pokazuje kako
možemo slijediti «optimalne strategije i biti bez znanja». 35 On
(Thalberg) smatra da je problem u načinu na koji se princip deduktivne
zatvorenosti za opravdanje koristi u gettierovskim primjerima.
Rješenje koje predlaže u svom radu je zabrana strategijski
«nerazumnih» koraka kao što je «konjukcijski korak», na osnovi
principa deduktivne zatvorenosti za opravdanje, to jest, davanje više
34 I. Thalberg, 1974, str. 69.
35 I. Thalberg, 1974, str. 70.
31

podrške vjerovanju u konjukciju nego u generalizaciju ili disjunkciju.
Takvo nešto ne smijemo prihvatiti jer slijedi da 'čisto' logički preneseno
opravdanje s jednog suda na drugi opravdava činjenično znanje.
******************************************************
U prvu skupinu mogu se uvrstiti i Michael Clark i Robert
Almeder. Oni tvrde da Gettier primjenjuje pojam nepotpunog
opravdanja tj. opravdanja koje ne povlači istinitost vjerovanja.
Clark i Almeder smatraju da je opravdanje ona dimenzija
vjerovanja kroz koju se, prije ili kasnije, pokazuje istinitost suda, dok u
slučajevima koje je Gettier naveo kao protuprimjere, opravdanje ne
uspostavlja vezu između opravdanja i istinitosti 36 .
******************************************************
Iz navedenog vidimo da su se autori koji na ovaj način
kritiziraju Gettiera usredotočili na to da pokažu da je pojam
opravdanja koji Gettier koristi ili manjkav (Chisholm) ili slab
(Thalberg) ili je opravdanje nepotpuno (Clark i Almeder) ili sadrži
neistinite elemente (Harman).
Znakovito je, međutim, da se odgovor na ove vrste prigovora o
upotrebi pojma opravdanja se može pronaći u Gettierovom članku.
Takav pojam internog, slabog opravdanja pronađen je kod Platona,
Chisolma i Ayera, a upravo to su definicije koje Gettier uzima u svojim
primjerima.
36 Z.Čuljak, 2003. str. 17-18
32

Ako prihvatimo da je definicija opravdanja: «ono što od istinitog
vjerovanja čini znanje» onda u gettierovim primjerima imamo
opravdanje koje istinito vjerovanje ne pretvara u znanje.
Prirodan korak bi trebao biti da se ojačavanjem pojma
opravdanja te kako bi na taj način možda mogli degetiezirati definiciju
znanja.
Eksternalističke teorije predstavljaju jedan takav pokušaj.
Međutim Robert Shope 37 je pokazao da ni one nisu otporne na problem
jer se primjeri mogu modificirati tako da imamo istinito opravdano
vjerovanje sa eksternalističkim pojmom opravdanja koje nije znanje.
primjerice Maja sjedi u parku i gleda kako ispred nje sjedi mali crni
čupavi pas. Maja formira vjerovanje: «Ispred mene je mali crni čupavi
pas». Nepoznato Maji to nije pas, već prototip robota neke japanske
tvornice igračaka, a isti takav mali, crni, čupavi pas se nalazi iza grma.
Majino vjerovanje je istinito, jer se u parku stvarno nalazi takav pas, a
vjerovanje je i opravdano jer je nastalo pouzdanim procesom
(percepcijom). Ipak ne bismo rekli da Maja zna da je u parku mali,
crni, čupavi pas.
Važno je uočiti da autori koji žele spasiti trodijelnu analizu sa
ojačanim pojmom opravdanja, jednako kao i oni koji žele novu analizu
sa novi pojam opravdanja, smatraju da je problem upravo u pojmu
opravdanja i da je on odgovoran za paradoksalne posljedice Gettierovih
primjera.
37 Robert K. Shope, (1983.)
Ako uzmemo ekternalistički pojam opravdanja, bilo da je on shvaćen u terminima pouzdanosti ili
kauzalnosti, još uvijek imamo protuprimjere u kojima nam znanje izmiče.
33

4.2. Princip zatvorenosti za opravdanje
Ako kritika ne ide u smjeru prigovora Gettierovoj upotrebi
pojma opravdanja, onda je usmjerena na princip zatvorenosti za
opravdanje:
� U Gettierovim se primjerima vrši nedopustiv prijenos opravdanja s
vjerovanja u premise na vjerovanje u konkluziju, pa načelo
zatvorenosti za opravdanje ne vrijedi. (Irving Thalberg)
� Opravdanje se u Gettierovim slučajevima nedopustivo distribuira
sa vjerovanja u konjukte (disjunkte) na vjerovanje u konjukciju
(disjunkciju) (Irving Thalberg)
U navedenim odgovorima Gettieru, ideja je ista: nije racionalno
vjerovati u generalizaciju i disjunkciju ako smo do njih došli na način
kako je Gettier to zamislio. U gettierovskim primjerima se uzima da
načelo zatvorenosti za opravdanje automatski prenosi opravdanje koje
imamo za p na sve sudove izvedene iz p.
Thalberg smatra da dokazni materijal koji imamo za p u
gettierovskim situacijama nema nikakve veze sa sudovima izvedenim
iz p te zbog toga načelo zatvorenosti za opravdanje ne bi smjelo
vrijediti u takvim slučajevima.
Na primjeru sa disjunkcijom se najjasnije uočava da, iako po
pravilima propozicijske logike imamo pravo p-u dodati bilo koji
disjunkt, ne smijemo prenijeti opravdanje za p na disjunkciju pVq.
Thalberg se u pojašnjavanju opet služi analogijama sa
klađenjem i vjerovatnosti. On tvrdi da, ako želimo imati što više
pogodaka u našim okladama, želimo imati što više točnih vjerovanja. U
gettierovskim primjerima to bi značilo da Smithova evidencija čini
34

manje razumnim da se Smith kocka na konjukciju ili na disjunkciju
koje imaju logički nespojive disjunkte. Drugim riječima, evidencija koju
Smith posjeduje umanjuje vjerovatnost da će Smith doći do znanja jer
sudovi koji čine njegovu evidenciju, po Thalbergu, nose malu
vjerovatnost da će nas dovesti do istinitog opravdanog vjerovanja to
jest do znanja.
5. Još jedan pokušaj
Naš pristup ima za zadatak pokazati da gettierovski primjeri nisu
učinkoviti te bi, stoga, spadao u prvu skupinu odgovora Gettieru. Međutim,
na njega se može se gledati kao i na dopunu definicije te stoga u stanovitom
smislu pripada i drugom smjeru kritike. Dakle, kombinirat ćemo ova dva
pristupa kako bismo pokušali pokazati da Gettier nije uspio u svom naumu.
Prođimo još jednom kroz prvi primjer koji govori o Jonesu i njegovom
pokušaju da se zaposli.
Smith ima dokaznu građu za sud:
(p) Jones će
dobiti posao
i isto tako i za sud:
(q) Jones ima deset novćića u džepu.
Sud p je opravdan ali neistinit, a sud q je i istinit i opravdan. Smithov sljedeći
korak je bio da uvede konjukciju te tako dobije:
( p & q) Jones će dobiti posao i Jones ima deset novćića u džepu.
Konjukcija je neistinita i opravdana: neistinita je jer je konjukt p neistinit
(konjukcija je istinita jedino u slučaju da su oba konjukta istinita), a
opravdana je jer su oba konjukta opravdana. Iz ove konjukcije Smith izvodi
egzistencijalno kvantificirani sud:
35

(r) Čovjek koji će dobiti posao ima deset novčića u džepu.
Dobiveni sud je istinit i opravdan i Smith vjeruje u njega, ali znanje mu
izmiče.
Slično, Irving Thalberg je za primjer uzeo egzistencijalni sud koji
koristi Keith Lehrer u svom primjeru koji je analogan Gettierovom prvom
slučaju:
te slijedi:
(s) G. Nogot koji radi u mom uredu posjeduje Ford.
(z) Netko tko radi u mom uredu posjeduje Ford.
Formalno, sve je napravljeno beprijekorno. Međutim, čovjek kojeg
Smith ima na umu kada izvodi sve prethodne sudove je točno Jones, to jest
sadržaj Smithovih sudova je vezan uz činjenice koje se tiču Jonesa. Isto
vrijedi i za Lehrerov primjer gdje se misli točno Nogota. Izgleda da rečenice
(r) i (z) ne bi smjele biti formulirane na ovaj način.
Zašto? Protuprimjeri su postavljeni tako da, čitajući ih, stičemo dojam
da samo jedna osoba iz Lehrerovog ureda posjeduje Ford ili da će samo jedan
čovjek dobiti posao. (Gettier u svom članku navodi samo Smitha i Jonesa i to
još više pojačava dojam da se natječu samo njih dvojica za samo jedno radno
mjesto. Isto radi i Lehrer.)
Osim toga interpretacija egzistencijalno kvantificirane rečenice je:
barem jedan čovjek će dobiti posao, a ne samo jedan ili najviše jedan kako je
u primjerima nekako implicitno pretpostavljeno.
36

Upravo Irving Thalberg ukazuje na moguće različite interpretacije
egzistencijalnog suda 38 . Tvrdi da u sudu kojeg koristi Lehrer postoji
višesmislenost pa možemo imati sljedeće ineterpretacije:
(I) Jedan određeni Lehrerov uredski suradnik posjeduje Ford.
(II) Točno jedan (najviše jedan) od Lehrerovih uredskih suradnika posjeduje
Ford.
(III) Barem jedan od Lehrerovih uredskih suradnika posjeduje Ford.
Situacija je ista i u Gettierovom primjeru. Thalberg smatra, držim
opravdano, da je interpretacija (I) primjerena kontekstu i Gettierovog i
Lehrerovog primjera.
Što se događa ako i prihvatimo da je (III) jedina ispravna interpretacija
i da nema višesmislenosti? Egzistencijalnom kvantifikacijom otvaramo
prostor za «manevriranje» sa istinitošću i opravdanjem te se dovodimo u
situaciju da istinitost i opravdanje možemo kombinirati u odnosu na različite
stvari.
Što to znači? Opravdanje, zbog principa zatvorenosti za opravdanje,
podupire nam vjerovanje u generalizaciju jer imamo sud o Jonesu (koji je o
činjenicama koje se tiču Jonesa). Istinitost dobivamo u odnosu na činjenicu da
će Smith dobiti posao. Povezanost opravdanja i istinitosti nije utemeljena na
sadržajnim i relevantnim vezama između vjerovanja. Pitanje je što bi se
događalo sa situacijama koje bi eksplicitno tvrdile da je neka stvar u domeni
diskursa jedna i najviše jedna? Tada bi bilo bi nemoguće izvesti Gettierov
primjer.
Da bi nam se još malo razbistrila slika uvrstimo konstantu 'Smith' u
egzistencijalni sud i onda imamo:
Smith će dobiti posao i Smith ima deset novčića u džepu.
38 I. Thalberg, 1969. str.60
37

Da li nam se opravdanje sada čini prikladnim? Jasno je da Smith nema
opravdanje za ovaj sud jer je njegovo opravdanje vezano uz stanje Jonesovih
džepova i direktorove izjave vezane uz Jonesa, a ne uz njega samog.
Drugim riječima pokazali smo da je korak prelaska sa konjukcije na
egzistencijalno kvantificirani sud mjesto gdje se otvorila mogućnost za
«manipuliranjem» istinitosti i opravdanja. Kako bismo izbjegli probleme sa
gettierovim primjerima, bilo bi smisleno uvesti četvrti uvjet u definiciju
znanja 39 :
(4) opravdanje i istinitost se moraju odnositi na iste elemente stvarnosti.
Ovome načinu rješavanja gettierovskih situacija bliska je već navedena
Thalbergova kritika koja ukazuje na problematičnost načela zatvorenosti za
opravdanje. Thalberg tvrdi da se to načelo pokazalo potpuno neispravnim u
primjeni prenosa opravdanja sa partikularnih egzistancijalnih sudova na
egzistencijalne generalizacije. 40
Pogledajmo sada što se događa sa Gettierovim primjerima. U prvom
slučaju u kojem Smith završi sudom «Čovjek koji će dobiti posao ima deset
novčića u džepu», ne bi bio slučaj istinitog opravdanog vjerovanja koje nije
znanje. To bi naprosto bio slučaj istinitog vjerovanja. Opravdanje se tiče
Jonesa, a istinitost ovisi o Smithu i njegovoj situaciji jer «Dokazna građa koja
tvori opravdanje za istinito vjerovanje nije u korelaciji s onim elementima
stvarnosti na osnovi kojih je vjerovanje istinito». 41
U drugom primjeru sa upotrebom disjunkcije imali bi samo opravdano
istinito vjerovanje koje nije znanje, jer se opravdanje odnosi na prvi disjunkt,
a istinitost na drugi. U ovom je primjeru Gettier dobio prostor za
39 U jednom od razgovora o ovom problemu, profesor Boran Berčić mi je sugerirao da formuliram i
razradim kao dopunu trodijelnoj definiciji četvrti uvjet te smo pregledom materijala zajedno došli do (4).
40 I. Thalberg, 1969.
41 Z. Čuljak, 2003. str.11
38

kombiniranje opravdanja i istinitosti uvođenjem disjunkcije. Opravdanje se
dobiva iz suda (c) koji se tiče Jonesa, a istinitost iz suda (d) koji se tiče
Browna i disjunkcija kao cjelina postaje slučaj istinitog opravdanog
vjerovanja koje nije znanje. Na taj način se opet narušava uvjet (4) jer
Smithova dokazna građa nema nikakve veze sa odabirom disjunkta.
Disjunkcija u cjelini, kao i istinitost i opravdanje, odnosi se na dvije različite
osobe, Jonesa i Browna.
Osim toga, pitanje je možemo li stvarno uzeti disjunkciju kao sud koji
opisuje neku empirijsku činjenicu? Već smo rekli da je: «vjerovanje
afirmativan stav prema nekom sudu koji opisuje neku činjenicu
tj. spoj
određenog sudnoga sadržaja i afirmativnog stava prema tom sadržaju.»
drugi autori poput R. Shopea, tvrde: «epistemološka analiza je analiza
empirijskog ili činjeničnog znanja tj. znanja da je to-i-to slučaj. Dalje se može
provesti analiza u terminima istinitog opravdanog vjerovanja da p. Zato su
predmet takva znanja normalni kontigentni sudovi o vanjskom svijetu.» 43
Razmotrimo još neke slučajeve.
Npr. Ivica sjedi u parku i vidi malog, crnog, čupavog psa. On stvara
sud: «U parku je mali, crni, čupavi pas». Međutim to nije pas nego robot
kojega je lansirala jedna japanska tvrtka koja se bavi izradom igračaka. Iza
grma i da ga Ivica uopće nije zamjetio stvarno sjedi isti takav mali, crni,
čupavi pas. Ima li Ivica ima istinito opravdano vjerovanje koje nije znanje?
Ne, ukoliko prihvatimo četvrti uvjet. Opravdanje i istinito vjerovanje ne
odnose se na istu stvar ili iste elemente stvarnosti. Istinitost za sud dolazi od
stvarnog skrivenog psa, a opravdanje od robot-psa.
Ista se situacija pojavljuje i u primjeru kada se Henry vozi kroz predio
gdje ljudi rade makete štala u realnoj veličini, iako je između svih tih maketa
jedna stvarna štala. Henry gleda u maketu štale i ima opravdanje za svoje
vjerovanje: «Ispred mene je štala». Iza makete nalazi se «stvarna» štala.
42 Z. Čuljak, 2003. str.11
43 R. Shope, 1983. str. 20
42 I
39

Henry bi i u tom slučaju imao samo opravdano, a ne i istinito vjerovanje,
jednako kao u prethodnom primjeru. Posljedično, ne bi se moglo govoriti o
znanju.
Postoji još jedna situacija koja je problematična, a razlikuje se po
strukturi od dosad navedenih gettierovskih primjera. To je primjer Bertranda
Russella o pokvarenom satu. 44
Primjer je sljedeći:
« S ima istinito vjerovanje p, koje se odnosi na to da je toliko i toliko
sati, ali on to vjerovanje posjeduje zato jer je gledao na sat za koji smatra da
pouzdano pokazuje točno vrijeme. Međutim, sat je pokvaren i ne pokazuje
točno vrijeme.»
Russell je ovim primjerom želio pokazati kako je moguće imati istinito
vjerovanje, a nemati znanje. Dakle, potrebno nam je nešto više.
Ali Israel Scheffler 45 je predložio da ako modificikaciju primjera tako
da S ima osnove vjerovati da je sat ispravan, odnosno da ima opravdanje
vjerovati da je sat ispravan. U tom slučaju dobili bismo jos jednu varijantu
gettierovskog primjera standardnoj definiciji znanja. Drugim riječima, S ne bi
znao koliko je sati iako je njegovo vjerovanje da je toliko i toliko sati istinito i
opravdano.
R. Shope smatra da nije najjasnije kako bi modifikacija Russellovog
primjera mogla biti gettierovski primjer. On tvrdi ( a i mnogi drugi autori to
smatraju) da kad bi situacija bila takva kakvu Scheffler preldaže, u tom bi
slučaju S zanemario «relevantnu proceduru racionalnog ispitivanja na način da je koristio neispravan mjerni instrument.»
46 Na taj način S nije
zadovoljio treći uvjet, to jest uvjet opravdanja za svoje vjerovanje. Shope
smatra da i kad bi sat radio, S još uvijek ne zadovoljava treći uvjet osim ako
nije spreman provesti relevantnu proceduru koja je vezana uz upotrebu
mjernih instrumenata.
44 B. Russell, 1948, str. 154
45 I. Scheffler, 1965, str. 112
46 R. Shope, 1983, str. 20.
40

Unatoč Shopeovom prigovoru pretpostavimo da je Schafflerova
modifikacija u redu i da, stoga, Russellov primjer sa pokvarenim satom onda
jest jedna varijanta gettierovskih primjera. Pogledajmo kako bi se naš četvrti
uvjet nosio sa ovim.
Zbog bolje razumljivosti objašnjenja napravili bi malu digresiju i prvo
objasnili kako naš četvrti uvjet rješava problem na analognom slučaju
pokvarenog mjerača za naftu u automobilu. Dakle, situacija je potpuno ista,
istinito vjerujemo da nam je spremnik za gorivo u automobilu prazan na
temelju pogleda na mjerač, a u stvari se naš mjerač za razinu goriva pokvario
i stalno pokazuje da nam je spremnik za gorivo prazan. Slučajnost je što je
spremnik stvarno prazan. Situacija je ista kao i u slučaju pokvarenog sata,
mislimo da znamo koliko imamo goriva u spremniku našeg automobila, ali to
je naše znanje potpuno slučajno.
Četvrti uvjet će nam pomoći tako što navedeni slučaj ne bi smatrao
slučajem znanja jer je naše opravdanje vezano uz mjerač u automobilu, a
istinitost je vezana uz stvarno stanje goriva u spremniku. Ili kao što smo već
prije naveli: evidencija koja nam je relevantna za opravdanje i na osnovi koje
imamo opravdanje nije u korelaciji sa stanjem stvari u svijetu na osnovi kojih
je naše vjerovanje istinito. Stoga, imali bi situaciju u kojoj S ima samo istinito
vjerovanje, ali ne i znanje jer nema opravdanje za svoje istinito vjerovanje.
Naš četvrti uvjet se na isti način nosi i sa modificiranim Russellovim
primjerom. Imamo istinito vjerovanje, ali nemamo opravdanje jer se istinitost
odnosi na stvarno vrijeme u trenutku kada S gleda na sat, dok se opravdanje
se odnosi na sat kao mjerni instrument. Jednako prijašnjim slučajevima
elementi stvarnosti i evidencija za opravdanje nisu u korelaciji.
Međutim, primjenom četvrtog uvjeta na situacije gettierovskog tipa u
kojima nailazimo na upotrebu mjernih instrumenata prilikom opravdanja,
javlja se sljedeći problem: kako doći do opravdanja za stanje goriva u
spremniku našeg automobila ili kako znati točno vrijeme, ako ne pomoću
mjernog instrumenta? U slučaju automobila, rješenje je intuitivnije i
41

uočljivije je kako bi četvrti uvjet funkcionirao. Zamislimo da imamo potpuno
prozirni automobil. Mi bismo u svakom trenutku mogli vidjeti koliko goriva
imamo u spremniku. Ipak, još uvijek ne postoje prozirni automobili i u svrhu
provjere stanja našeg spremnika prisiljeni smo koristiti mjerni instrument.
Ali i kad bi postojali prozirni automobili šta je sa mjerenjem vremena,
temperature, tlaka zraka, brzine, .........? Izgleda da ne možemo izbjeći
slučajeve koji će zahtjevati upotrebu nekog mjernog instrumenta u svrhu
opravdanja zato što ne možemo «direktno» percipirati vrijeme, tlak, brzinu,
......
S druge strane, ako bismo se priklonili Shopeovoj strategiji i rekli: «U
slučajevima kada su u opravdanje uključeni mjerni instrumenti S nije
zadovoljio treći uvjet, to jest uvjet opravdanja za svoje vjerovanje, S još uvijek
ne zadovoljava treći uvjet osim ako nije spreman provesti relevantnu
proceduru koja je vezana uz upotrebu mjernih instrumenata» negirali bismo
uvedeni četvrti uvjet. U tom bi slučaju mi sami, a ne Gettier ili netko drugi,
razdvajali opravdanje i istinitost koji se trebaju po četvrtom uvjetu trebaju
odnositi na iste elemente stvarnosti. Istinitost bi se odnosila na stanje stvari
u spremniku za gorivo našeg automobila ili u slučaju «povarenog sata» na
«realno» vrijeme, a opravdanje na mjerni instrument (mjerač razine goriva u
automobilu ili sat na koji gledamo u tom trenutku). Opet imamo problem od
kojeg smo krenuli.
Vidjeli smo da naš uvedeni četvrti uvjet riješava jako puno gettierovskih primjera,
ali da nam u slučajevima sa mjernim instrumetnima nije od pomoći. Situacije sa mjernim
instrumentima ćemo zbog toga ostaviti po strani i raspravu o njima ostaviti za neku drugu
priliku.
42

6. Zaključak:
Kao što smo već istaknuli mnogi autori smatraju da je suvremena
epistemologija počela upravo sa Gettierovim opovrgavanjem tradicionalne
definicije znanja što bi značilo da još uvijek nemamo odgovor na najosnovnije
pitanje kojim se epistemologija kao znanost bavi - što je znanje? U ovom radu
smo nastojali pokazati da E. Gettier nije uspio opovrgnuti tradiocionalnu ili
trodijelnu definiciju znanja. Prihvaćajući sve pretpostavke kao i Gettier,
nastojali smo ukazati mjesto na kojem dolazi do problema i dali smo, nadamo
se, zadovoljavajuće rješenje za većinu gettierovskih primjera.
U prvom dijelu smo, uz povijesni pregled kako je uopće formulirana
tradicionalna definicija, izložili osnovne pojmove, a to su istinitost, vjerovanje
i opravdanje. S obzirom da oko definiranja pojma opravdanja postoji najviše
nesuglasica i da većina filozofa smatra da je upravo taj pojam odgovoran za
neadekvatnost tradicionalne definicije posvetili smo mu cijeli drugi dio kako
bi što više razjasnili o čemu se u stvari radi i gdje dolazi do razilaženja u
raspravama oko tog pojma te posljedično oko definicije znanja. U trećem
dijelu smo prikazali gettierovske primjere onako kako ih je E. Gettier
konstruirao da bi u četvrtom dijelu rada dali neke od najčešćih odgovora i
pokušaja obrane tradicionalne definicije. Ti odgovori uglavnom idu u smjeru
objašnjenja kako pojam opravdanja koji Gettier koristi u svojim primjerima je
preslab te ga treba ojačati ili zamijeniti prikladnijim. To su odgovori R.
Chisholma, G. Harmana i I. Thalberga. Thalberg je i s druge strane napao
Gettierove primjere preko principa zatvorenosti za opravdanje te je nastojao
pokazati da Gettier neprimjereno koristi taj princip u svojim primjerima. Naš
pristup, koji iznosimo u petom dijelu zajedno sa «dijagnozom» i mogućim
rješenjem problema definicije znanja, blizak je Thalbergovom pristupu. Na
43

tom smo mjestu pokazali kako je većina Gettierovskih primjera učinkovita u
pokazivanju da standardna ili trodijelna definicija znanja nije adekvatna
jedino kada stvorimo situaciju u kojoj je moguće manipulirati sa istinošću i
opravdanjem. Kad tu mogućost uočimo i uklonimo, a to radimo uvođenjem
dodatnog (4) uvjeta, nemamo više slučaj istinitog opravdanog vjerovanja koje
nije znanje zato jer se opravdanje i vjerovanje ne mogu povezati u nekom
sudu na način na koji ih Gettier povezuje. Naš četvrti uvjet stoga uspješno
riješava veliki broj gettierovskih situacija.
Ipak, na kraju nam ostaje problem gettierovskih primjera koji
uključuju neizostavnu upotrebu mjernih instrumenata. Naš četvrti uvjet nam
tada nije od pomoći. Ako krenemo smjerom odgovora koji je predložio R.
Shope, opet se vraćamo na početak priče, jer nam svi gettierovski slučajevi
koje nam četvrti uvjet eliminira opet postaju neriješeni.
Smatram da bi se četvrti uvjet mogao doraditi da «pokrije» i situacije
koje uključuju upotrebu mjernih instrumenata, ali ta rasprava prevazilazi
okvire ovoga rada te je ostavljam za neki drugi put.
44

Sažetak
Članak koji je E. Gettier objavio 1963. još je uvijek u polazišna točka
mnogim filozofima koji se bave problemom definicije znanja. Iako postoje
različita i često suprotstavljena mišljenja o tome da li je Gettier uspio
opovrgnuti tradicionalnu definiciju znanja, neosporno je da je Gettier ukazao
bar na neke od problema vezane uz tradicionalnu definiciju i pojmove koji su
elementi te definicije.
U radu smo, uz povijesni prikaz kako se došlo do tradicionalne
definicije znanja, nastojali dati pregled kako se rasprava razvijala nakon
objavljivanja Gettierovog članka i ukazati na smjerove mogućih odgovora i
kritika koje su Gettieru upućeni. Uočavaju se tri osnovna pristupa:
1. možemo zadržati tradicionalnu definiciju i reći da Gettier nije uspio
u svojoj namjeri,
2. možemo potražiti dodatne uvjete i dopuniti definiciju ili
3. možemo u potpunosti odbaciti tradicionalnu definiciju i potražiti
neku koja će biti imuna na gettierovske primjere.
Nakon što smo dali pregled odgovora i kritika koje su Gettieru uputili
R. Chisholm, G. Harman, I. Thalberg i drugi, iznijeli smo naše rješenje
gettierovskih primjera. Mi tvrdimo da Gettier nije uspio pokazati da je
tradicionalna definija znanja neadekvatna i u tu smo svrhu uveli četvrti
uvjet. Stoga, pristup problemu koji smo izabrali spada u prvi smjer odgovora
Gettieru, iako u stanovitom smislu ide i u drugom smjeru jer osim što
tvrdimo da tradicionalna definicija znanja nije opovrgnuta, dodali smo još
jedan uvjet. Primjenom tog uvjeta eliminirali smo veliki broj gettierovskih
situacija, ali nam je na kraju ostao problem gettierovskih slučajeva koji
uključuju upotrebu mjernih instrumenata. Moramo spomenuti da je ovakve
situacije već puno prije Gettiera uočio Bertrand Russell kako bi ilustrirao da
nam je za znanje potrebno više od istinitog vjerovanja.
45

Taj dio problema, koji zahvaća slučajeve koji uključuju mjerne
instrumente, a za koji smatramo da se može riješiti daljom razradom četvrtog
uvjeta, ostavili smo za neku drugu priliku.
Summary
The paper that Edmund Gettier published in 1963 is still a starting
point for majority of philosophers who have been trying to find a solution to
the problem of defining knowledge. Although there are a lot of different and
most of the time conflicting opinions whether Gettier has succeeded in his
refutation of the traditional definition of knowledge, still we must admit that
he has at least showed us some of the problems tied to the traditional
definition as well as the notions which are the elements of such a definition.
In this thesis, besides the historical overview which sheds light on how
the traditional definition of knowledge came to be, we have also tried to put
into perspective how to debate Gettier's refutation as well as give some of the
possible solutions. Basically, we can identify three approaches:
1. we can hold on to the traditional definition of knowledge and claim
that Gettier did not show that traditional definition was inadequate,
2. we can try to expand the traditional definition by using one or more
additional conditions
3. Or, we can dismiss the traditional definition and try to find a new one.
After we have given an overview of these basic strategies that involve
answers that have been directed to Gettier by R. Chisholm, G. Harman, I.
Thalberg and others, we have layed out our solution to the Gettier-type cases.
Our opinion is that E. Gettier has not succeeded in his refutation of the
traditional definition of knowledge. In order to clarify intuitions of the
problem we have added the fourth condition. Therefore, our approach falls
46

into the first of the strategies mentioned above, but can also fall into the
second, on the account of adding the fourth condition to the traditional
definition. Adding the fourth condition helped us to eliminate a great number
of the Gettier-type cases, but still, we have been left with a problem: our
fourth condition, as it now is, does not cover the Gettier-type cases which
involve a measuring instrument such as a clock, a thermometer, a
speedometer, etc. We must mention that Bertrand Russell has warned us
about this kind of cases long before Gettier, although Russell used this kind
of examples to illustrate that there is more to knowledge than true belief.
This part of the problem, which refers to the Gettier-type cases which
include measuring instruments, according to us, can be solved by further by
improving of our fourth condition, be that as it may, we're going to leave that
for some other occasion.
47

LITERATURA
1. Edmund Gettier: Is Justified True Belief Knowledge?,
Analysis, 23.6, 121-23, 1963.
2. Platon: Menon
3. Platon: Fileb / Teetet, Naprijed, Zagreb, 1979.
4. Zvonimir Čuljak: Vjerovanje, znanje, opravdanje, Ibis-grafika,
Zagreb, 2003.
5. Robert K. Shope: The Analysis of Knowing, Princeton, New
Jersey, 1983.
6. Alfred J. Ayer: The Problem of Knowledge, Macmillan,
London, 1956.
7. Roderick Chisholm: Theory of Knowledge, Englewood Cliffs,
Prentice Hall,1964.
8. Gilbert Harman: Knowledge, Reasons and Causes, Journal of
Philosophy 67.21,841-55, 1970.
9. Irving Thalberg: Is Justification Transmissible through
Deduction, Philosophical Studies, 25, 347-56, 1974.
10. Irving Thalberg: In Defence of Justified True Belief, Journal
of Philosophy, 66.22, 794-803, 1969.
11. Bertrand Russel: An Inquiry into Meaning of Truth, W.W.
Norton & Company, New York, 1940.
12. Jonathan Dancy: Uvod u suvremenu epistemologiju,
13. Mathiass Steup: Stanford Encyclopedia of Philosophy, 2005
48

IZJAVA
kojom izjavljujem da sam diplomski rad s naslovom 'Slučaj Gettier'
izradio pod voditeljstvom dr.sc. Snježane Prijić – Samaržije primjenjujući
metodologiju znanstveno – istraživačkog rad i koristeći literature u
navedenom popisu literature.
Tuđe spoznaje, stavove, zaključke, teorije, i zakonitosti koje sam
izravno ili parafrazirajući naveo u diplomskom radu na uobičajen način sam
citirao i parafrazirao sa fusnotama s korištenim bibliografskim jedinicama.
Rad sam izradio u skladu s nacionalnim i međunarodnim normama o
autorskom radu i djelu.
Student:
............................................................
Saša Vukosav
49