POMRAČENJE

Eduard Pranger
Pomračenje
roman

edicija
PS PROZA
Knjiga1
EDUARD PRANGER
Pomračenje
nakladnik
POEZIJA SUBOTOM
Ivana Meštrovića 45
HR 10 000 Zagreb
za nakladnika/urednik
KEMAL MUJIČIĆ ARTNAM
design
IVICA DRLJAČA
layout
BOŽO DUJMOVIĆ
Copyright © Poezija subotom
Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije se
reproducirati u bilo kojem obliku bez predhodnog dopuštenja nakladnika.
ISBN 978-953-48691-5-4
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne
i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001076305.
Printed in Croatia 09/2020.

Eduard Pranger
Pomračenje
roman
POEZIJA SUBOTOM
Zagreb, 2020.

Jednom u stotinu godina dogodi se da tmina nakratko nadvlada svjetlost
dana. Zla bića mraka iskoriste priliku, obuzmu duše nesretnika,
pomrače im um i dogodi se ono za što nikada ne bismo vjerovali da se
može dogoditi.

Pomrčina Sunca. Počela je točno u jedanaest i dvadeset pet, 11. kolovoza
1999. godine. Mjesec, četiristo puta manji od Sunca, svake
je minute sve više i više gutao i prekrivao moćnog gospodara našega
neba. Sjene su postajale čudnije i nestvarnije, a lišće na drveću
bacalo je jasne srpaste obrise na tlo. Desetak minuta kasnije, blještav
ljetni dan zamijenio je sumrak. Kroz, do tada potpuno mirne
krošnje, u trenutku je zapuhao hladan i oštar vjetar, pa je i on stao.
Prestala su sva kretanja, priroda je zanijemjela. Ptice su umuknule,
životinje se umirile, a ljudi su, zadivljeni prizorom, gledali u nebo.
Sunčeva se korona prelijevala preko tamnog Mjeseca, a uz sam rub
vidjelo se crveno iskrenje moćnih protuberanci. Zavladala je tama,
a sivo-modro nebo na nekoliko trenutaka otkrilo je sjajnu Veneru
i Merkur. Trajalo je to oko pola, možda i cijelu minutu, a onda se
na jugozapadnom dijelu obzora pojavila sjena. Iako nije bilo ni jednog
oblaka, izgledalo je kao da dolazi nekakvo strašno nevrijeme
i iznenada bljesnula je prva zraka svjetlosti koja se provukla kroz
mjesečev horizont.
Naglo se razdanilo. Jato golubova proletjelo je iznad krošnji,
a cvrkut ptica označio je kraj tog kratkog, ali veličanstvenog i na
trenutak zastrašujućega događaja. Buka automobila i graja djece u
obližnjem parku opet je oživjela, a toplina Sunca vratila je vruće
ljeto, bolno nas podsjetivši koliko smo zapravo maleni i nemoćni,
tko smo i što smo u odnosu na beskrajna prostranstva Univerzuma.
Grandiozna predstava Prirode je završila.
Velike radosti i slavlja, baš kao i zajedničke nesreće, prirodne
kataklizme i neobični događaji zbližavaju ljude i uče ih poštivanju
pravih vrijednosti ljudskog življenja: prijateljstvu, suosjećanju, pomoći
bližnjemu, dobroti i ljubavi. Onima koji su toga dana sa strahopoštovanjem
i nekim posebnim ganućem gledali u nebo trebalo
je samo dvije minute i dvadeset sedam sekundi potpune tame za tu
spoznaju.
5

PRVI DIO

PRED ZIDOM
Policajac koji je sjedio udobno zavaljen u stolici zurio je u ekrane
koji su prikazivali ono što se događalo ispred nekoliko nadzornih
kamera postavljenih na zgradu sjedišta Vlade. Sumnjivog tipa zapazio
je još u ponedjeljak oko sedam sati ujutro, 5. srpnja 1999. godine
i to je rutinirano upisao u službeni dnevnik događanja. Neobrijani
stariji muškarac u sivoj košulji i izgužvanim tamnim hlačama stajao
je mirno i spokojno desetak metara ispred glavnog ulaza i kao da
je nekoga čekao.
Pola sata kasnije još uvijek je bio tamo, a nitko mu nije prilazio
pa je to službeniku postalo zanimljivo. Pričekao je nekoliko minuta i
onda pozvao pretpostavljenog, objasnio mu o čemu se radi, a ovaj je
odmah nazvao ured dežurnog koji je k sumnjivcu uputio ophodnju.
Kada su nepoznatom prišla dva policajca i upitala ga zašto stoji
tu i čeka li nekog određenog, on je mirno odgovorio:
– Gledam.
– Što gledate?
– Gledam šta se tu događa.
– Ne smijete se tu zadržavati, gospodine. Molim vas da odmah
odete.
– Zašto?
– Zato što je ovo zgrada Vlade. Vi se nalazite u štićenom prostoru.
– Da?A šta se štiti? Koga?
– Dužnosnike u Vladi.
– Od koga?
– Od svake opasnosti.
– Šta sam ja neka opasanost?
– Ne znamo mi to gospodine, samo vas molimo da se odmah
udaljite.
9

– A ako neću?
– Onda ćemo vas morati privesti.
– Pa, privedite me.
I tako su prvi put priveli Vladimira Novaka, nezaposlenog kovinotokara.
Uzeli su mu osnovne podatke i privremeno ga odveli
u jednu manju podrumsku prostoriju. Nije se opirao. Sat vremena
kasnije, u policijskoj postaji u Bauerovoj, u neurednoj kancelariji krcatoj
papirima, registratorima i zaplijenjenom švercerskom robom,
posjeli su ga ispred mlađeg policijskog inspektora. Svježe obrijan,
kratke kose uzdignute gelom i u sportskoj trenirci, uopće nije izgledao
kao policajac.
– Ja sam Marić.
Ustao je i pružio ruku Novaku koji je sjedio preko puta njega.
– Ne rukujem se s ljudima koji me hapse. Bez ljutnje, ništ osobno.
– Dobro, kako hoćete. Recite, Novak, koja je vaša priča?
– Kakva priča?
– Zašto su vas priveli?
– Ne znam, to i mene zanima.
Inspektor je ustao i prišao prozoru zaštićenom debelim rešetkama.
Gledao je van kroz žute, prljave zavjese u dvorište prepuno
policijskih automobila.
– Slušajte me sad dobro, Novak, možemo razgovarati lijepo ili
ne, vi odlučite. Ponovo vas pitam, zašto su vas priveli i što ste radili
gore na Markovu trgu?
– Ništa, stajao sam.
– I?
– Ništa. Šta bi trebalo biti?
– Čekali ste nekog?
– Ne.
Inspektor se okrenuo, polako je gubio strpljenje.
– Slušajte, ja vas sada lijepo još jednom molim da mi odgovorite
što ste ujutro radili ispred ulaza u zgradu Vlade? Posljednji put.
– Imate tamo nadzorne kamere?
10

– Naravno.
– Pa, onda pogledajte snimke, sami ćete vidjeti šta sam radio.
– Da, al’ ja hoću da mi vi to kažete.
– Dobro. Onda ću reći.
Inspektor je čekao, a njegov sugovornik je šutio. Oborene glave
spokojno je gledao ruke u svojem krilu.
– No? Hoće to jednom?
Novak je podignuo glavu.
– Ništa.
– Što ništa?
– A šta ste me pitali?
– Čovječe, dajte da završimo ovaj razgovor. Pa, neću se tu s vama
natezati cijeli dan. Pitao sam što ste radili gore na Markovom trgu?
Odgovorite!
– Pa, ništa, rekao sam vam. Ništa nisam radio.
– Imate vi možda kakvih problema sa zdravljem?
– Kako to mislite?
– Mislim na mentalne probleme, jeste bolesni ili… Možda ste
bili, što ja znam?
– Ne. Nisam bolestan, samo nemam nogu.
Sagnuo se, podigao nogavicu hlača i pokazao plastičnu protezu.
– Do koljena. Rat. Al’ to sada nema nikakve veze.
Inspektor je brzo pogledao prisutne u prostoriji. Trenutno je
promijenio ton razgovora – od dominantnoga i bahatog u snošljiv
i pomirljiv. Bilo je očigledno da mu je iznenada postalo neugodno.
– Dobro, ali dajte mi onda odgovorite na pitanje: zašto ste tamo
gore stajali?
– E to je već nešto drugo. Razlika između što i zašto je velika. Tamo
nisam ništa radio, a stajao sam jer sam nezaposlen. Invalidnina
mi je nikakva, a imam troje male djece koje moram svaki dan hraniti
i oblačiti i školovati i jer mi je i žena bez posla i jer smo u dugovima i
u govnima do grla. Imam i ovrhu jer pola godine nisam platio režije,
a grad i jebena banka prijete da će mi uzeti stan. Moj stan, koji sam
uredno otkupio. Eto zato. Stajao sam gore zato jer hoću vidjeti šta to
11

moja Vlada radi, a da mi ne može olakšati život, a ja te ljude plaćam.
Jel’ vam sad jasno?
Inspektor ga je gledao i nije znao što bi rekao. Čovjek je govorio
mirno i bez gorčine. Jednostavno je iznosio podatke kao kad bi neki
meteorolog objašnjavao kakvo će nas vrijeme zadesiti idućih dana.
Isprva, mislio je da se Novak šali, ali ovome je lice bilo bez izraza.
– I to bi bilo to?
– Da, to bi bilo to.
– A što ste mislili da ćete time postići? Mislite da će vam netko
iz Vlade ili Sabora dati novce za te vaše dugove? Mislite da ćete tako
dobiti posao ili vratiti dugove? Možete jedino završiti u zatvoru, to
možete.
– A zašto? Zbog gledanja?
– Zbog remećenja javnog reda i mira.
– A kako sam ja to remetio red i mir?
– Tako što ste tamo stajali bez ikakvog razloga.
– Prvo, razlog sam vam rekao, a drugo – ništa nisam radio.
– Nema veze, ondje gdje ste vi stajali, niste smjeli. I točka. Rekli
su vam to oni gore!
– Aha, a nije vama možda palo na pamet privesti političare jer
su oni krivi što ja, kao, javno remetim red i mir? A oni ne poduzimaju
ništa. Pa oni su me gore i doveli. Njihovim neradom ja nemam
posla. Da radim, bio bi zaposlen i ništa ne bi remetio, razumijete?
Radio bi.
– Gledajte, pustite filozofiju. Ja vam sad neću ništa, možete ići
kući, ali nemojte da se to više ponovi. U redu? Tražite taj posao,
čovječe… Stisnite te doktore, iz zatvora sigurno ništa nećete postići.
Mislite na obitelj. Hajde…
Ustao je i prišao vratima.
– Posao tražite, Novak, posao, pustite se praznih priča.
Sutradan u sedam sati ujutro Novak se ponovno pojavio na istom
mjestu kao i dan ranije i sve se ponovilo samo ovaj put nije bilo
nikakvih razgovora nego su ga odmah priveli pred dežurnog suca
12

za prekršaje na Zrinjevcu. I tamo je razgovor s njim bio poprilično
sličan onome od prethodnog dana s policijskim inspektorom, samo
ga ovaj put nisu pustili. Zbog remećenja javnog reda i mira kažnjen
je novčanom kaznom od tristo kuna, plaćanje sudskih troškova
mu je oprošteno. Prilikom izricanja sankcije sudac je uzeo u obzir
prethodnu nekažnjavanost, imovno stanje kao i to da je ratni vojni
invalid i da je u ratu bio dragovoljac.
Tri dana kasnije, nešto iza osam sati ujutro, ispred zgrade na
Markovu trgu desetak novinara čekalo je dolazak članova Vlade.
Kada su počeli pristizati, nastala je gužva. Jedan po jedan, izlazili
su iz skupocjenih crnih automobila zatamnjenih stakala, a novinari
su ih zasipali pitanjima. Radilo se o velikoj aferi guranja jednog instituta
gurnutog u stečaj, a povezanoj sa zamjenikom predsjednika
Vlade kojemu je taj institut zapeo za oko. Svojim privatnim vezama,
kako se tvrdilo, doveo je na čelo te organizacije svoje ljude koji su,
pak, učinili sve da on propadne, postane nerentabilan i nekoristan
i da se uvede stečajni upravitelj koji bi onda zabio posljednji čavao
u lijes tvrtke u kojoj je radilo preko tristo i pedeset znanstvenika,
stručnjaka i radnika. Cilj je bio likvidirati institut i domoći se nekretnina
koje su bile izgrađene u samom centru grada, na jednoj od
najvrjednijih lokacija.
Ministri, svi kao jedan, na sva glasno uzvikivana pitanja novinara
samo su odmahivali rukom, smijuljili se, cerekali kiselo i brzo
ulazili u zgradu u pratnji svojih tjelohranitelja.
– Da, da! Danas je posebno lijep dan i ljeto je!
To je u prolazu sarkastično uzviknuo posljednji od njih prije nego
se zaustavilo vozilo s premijerom. Očito su imali instrukciju da
se o aferi institut ni u kojem slučaju ne izjašnjavaju javno. Kada je iz
crnog blindiranog BMW-a napokon izašao i šef Vlade okružili su ga.
Zastao je, a dvojica njegovih visokih i snažnih pratitelja uzdignutih
ruku zadržavali su ljude na distanci. Smiren, pričekao je progovorivši
tek kad se graja stišala.
– Sve što ste čuli o institutu, sve su to poluistine i pokušaji oporbe
da nam podvale još jednu aferu kako bi nas diskreditirali. Ja vas
uvjeravam da ta ustanova radi bolje nego što je ikada radila i da se
njegovi zaposlenici nemaju čega bojati. Čak se razmišlja o proši-
13

renju kapaciteta proizvodnje, izvozu na američko tržište i potrebi
zapošljavanja novih radnika. Dakle, ne nasjedajte podmetanjima i
podvalama onih koji bi rado sada bili na vlasti, a nisu to u stanju
jer ih narod ne želi. Odgovorno tvrdim: ako je i bilo nekih nepravilnosti
u radu čelnika instituta, kažem „ako“, onda će se to ispitati, a
javnost će o tome biti pravovremeno obaviještena. Ljudi, dajmo da
institucije rade svoj posao, a ne ulica!
Uz samozadovoljan smiješak podigao je ruku na pozdrav i ušao
u zgradu. Novinari i reporteri polako su pospremali svoje diktafone
i tehniku, raspravljajući između sebe o njegovom arogantnom i
bahatom obraćanju.
Dvadesetak metara dalje od ulaza, policija je upravo po treći put
privodila Novaka, a to se nije moglo sakriti. Kada su vidjeli ljude u
uniformama kako vode čovjeka u lisicama prema plavom kombiju,
nastao je stampedo. Fotoaparati su škljocali, kamere su proradile, ali
na glasna reporterska pitanja nije bilo odgovora. Ipak, materijal je
snimljen i poslan redakcijama. Bilo je ljeto i takozvana sezona kiselih
krastavaca. Ništa se važno u gradu, osim Svjetskih vojnih igara,
nije događalo. Kad je i taj sportski događaj ušao u svoju kolotečinu,
nikome nije bio previše zanimljiv, sve se odigravalo prema već
utvrđenom redoslijedu. Zato je iznenadno privođenje pred zgradom
Vlade na Markovu trgu, medijima došlo kao naručeno. Kako to već
biva, novinarske veze u policiji proradile su svjetlosnom brzinom i
ubrzo se doznalo da je uhićen čovjek koji već treći dan stoji ispred
zgrade Vlade, a da nitko ne zna razlog. To je objavljeno istu večer i
na stranicama brojnih informativnih internetskih portala.
U međuvremenu je sudac za prekršaje još isto popodne Novaku
odredio dvadeset četiri sata pritvora, ali ne zbog ponavljanja djela
zbog kojega je kažnjen dan prije, nego zbog toga što je nazvao osobno
ministar pravosuđa i urgirao da okrivljenika zadrže što duže.
Interes novinara koji su ga tim povodom zvali postao je neugodno
velik. Politička situacija u zemlji nije bila sjajna pa su htjeli kupiti
malo vremena, vidjeti što će s njim i stvar eventualno riješiti u tišini.
I tako se dogodilo da su u četvrtak, tri dana nakon prve posjete
Markovu trgu, za jednim stolom u stanici u koju su priveli Novaka s
njim sjedili pomoćnik načelnika policije, dva viša inspektora i jedan
14

službenik koji je vodio zabilješke. Naoružani policajac u odori čuvao
je vrata. Razgovor je vodio jedan od inspektora.
– Gospodine Novak, ovo smatrajte informativnim razgovorom
i on se snima. Za sada niste optuženi, a bez odvjetnika ne morate
ništa ni odgovarati. Razumijete? Mi bismo samo malo popričali s
vama.
Čovjek preko puta njega je potvrdno kimnuo glavom.
– Želite sada pozvati odvjetnika?
Novak je odmahnuo, a ispitivač je glasno izrekao datum, sat i
mjesto gdje se vodio razgovor.
– Odmah ću prijeći na stvar. Vi ste u tri navrata, tri dana zaredom,
zatečeni ispred zgrade Vlade na Markovom trgu. Upozoreni
ste da se nalazite u štićenom prostoru gdje se ne smijete zadržavati,
no niste poslušali čak ni nakon što vam je sudac odredio prekršajnu
kaznu. Recite nam u čemu je stvar, kakve su vaše namjere?
Novak je uzdahnuo i ispravio se.
– Namjera mi je pratiti šta radi Vlada.
– Kako to mislite?
– A kako vi mislite da ja mislim?
Inspektor se nasmijao.
– Dajmo, razgovarajmo normalno, odrasli smo ljudi. Ja vas ozbiljno
pitam: kako to mislite pratiti rad Vlade? Stajati ispred zgrade
gore na Gornjem Gradu svaki dan? Ne razumijem…
– Onda dobro, objasnit ću vam. Do sada, ja sam vjerovao svakoj
vlasti, i ovoj sada i onoj prije nje i onima još prije, a sve su me zajebale.
Kao, mi smo najbolji, glasajte za nas, mi ćemo za vas sve napraviti
i tako dalje i tako dalje. Šta se dogodilo? Ništa, lagali su. Svi, ali baš
svi odreda su lagali i zato sam odlučio pratiti rad Vlade iz blizine.
Ne s kauča i ispred televizora, nego uživo. Pošto ne radim, a imam
vremena na pretek, riješio sam da ne tratim vrijeme uzalud nego da
si sam odredim osmosatno radno vrijeme, da svaki dan dođem pred
zgradu Vlade od sedam ujutro do tri popodne i pažljivo pratim šta
rade oni koje plaćam. Eto.
– Dobro. Ima to veze s nekom strankom? Političkom, mislim…
– Nema.
15

– Aha, a vi mislite da ako stojite ispred zgrade da će vam biti
bolje ili što?
– Ništa ja ne mislim, ali vrijedi pokušati. To vam je kao kod
djeteta; ako ga izgubite iz vida i pustite, ako ga prepustite samom
sebi mislim, ono će krenuti ustranu. A ova naša Vlada je kao i to
zapušteno dijete – ako niko ne gleda šta radi, radit će gluposti i baš
se to i događa. Razumijete? E zato joj ja trebam dati do znanja da je
gledam, pa će se možda nešto promijeniti. Možda će mi se i drugi
pridružiti, pa će nas biti više. Tko zna?
Svi u prostoriji su se nasmijali.
– Vi ste bili u ratu?
– Jesam.
– Gdje?
– Tu, na Kupi i na još nekim mjestima.
– I ranjeni ste.
– Da. Nemam nogu. Vidite?
Pokazao je protezu povukavši nogavicu prema gore. Kao i u policijskoj
stanici prethodnog dana, ljudima u prostoriji bilo je očigledno
neugodno to gledati.
– I to je to? Vi ćete svaki dan dolaziti gore? Mislim, ako vas pustimo…
– Ako me pustite? A zašto me ne bi pustili, šta sam napravio?
Onaj drugi, stariji od dva inspektora, malo je pročistio grlo i tako
dao do znanja da bi i on nešto rekao.
– Čujte, Novak. Meni se čini da ste vi dobar i normalan čovjek,
ali da se samo pravite da ne razumijete. Mi vas možemo zatvoriti na
mjesec dana, pa i više. Tri, četri, kolko treba. Poslati vas psihijatru,
pa u neku ustanovu. Dajte se urazumite, čovječe!
– A šta da se urazumim? Kako? Sad sam vam objasnio, ali vi
mene ne razumijete. Stvar je jednostavna.
– Znači, odbijate suradnju?
– Kakvu suradnju?
– Pa, to da mi vas pustimo, a vi nam obećate da više nećete gore
na Markov trg.
16

– A ne bi vi mene fino pustili pa da sutra zajedno sa mnom dođete
gore?
Svi se ponovno nasmijaše.
– To vam je smiješno? Pa ja plaćam i vas, ne samo Vladu. Vi bi
trebali bit’ na mojoj strani, a ne da me još zatvarate.
Okrenuo se policajcu pored vrata.
– Vidite ovog dečka? Sve ovo na njemu, od uniforme do pištolja,
pendreka i kape ja plaćam, ne Vlada, ne Sabor, ne političari. A i vi
svi ovdje plaću dobivate od mene, a ne ja od vas. I sad mi objasnite;
Vlada ne radi svoj posao, a morala bi, ja dođem gore k njima da im
dam na znanje da mi se to ne sviđa, a vi hapsite mene, a ne njih. I ko
je onda lud? Ja koji ih plaćam da rade ili oni koji troše moje novce,
a ne rade ništa?
Pomoćnik načelnika je ustao, a za njim i svi ostali, jedino je Novak
ostao sjediti. Prvi puta je i on progovorio.
– Dobro, vidim da tu od dogovora nema ništa. Lijepo vas molim,
razmislite još jedanput. Niste baš u dobroj poziciji, vi ste tu, žena
sama s djecom kod kuće, ne znam… Koliko djece imate?
– Troje.
– Eto vidite. Da sam ja na vašem mjestu…
– Ne brinite vi za moju djecu, ja ovo i radim baš zbog njih. Samo
vi mene zatvorite. Radite svoje, a ja ću svoje.
Tako je i bilo. Isti dan Novaku je određen jednomjesečni pritvor.
Za to vrijeme novinari su iskopali sve što se moglo doznati o neposlušnom
građaninu. Od njegovih susjeda saznali su da je miran
i tih čovjek, invalid Domovinskog rata čiji se slučaj oko stupnja invalidnosti
još s početka devedesetih povlači po ladicama korumpiranih
doktora. Zatim, detaljno bračno stanje, da nije zaposlen, a da
godinama traži bilo kakav posao koji bi kao invalid mogao raditi,
jer od minimalne invalidnine jedva sastavlja kraj s krajem, te da
je i njegova supruga prije nekoliko mjeseci završila na burzi rada.
Saznali su i da od rodbine ima samo sestru, pa su potegnuli čak u
Petrinju gdje je živjela sa svojom obitelji, mužem i dvoje djece. Od
17

nje su doznali da je u dugovima, da mu prijete ovrhom dvosobnog
stana. PTSP, navodno, nije imao.
Kada je sve to objavljeno, javili su se i Novakovi bivši prijatelji iz
propalog poduzeća koji su mu javno dali podršku, a koji su mahom
bili u istoj ili sličnoj situaciji kao i on, te njegovi ratni drugovi, oni
nezaposleni ili umirovljeni s mizerijom od mirovine.
Kao što to u takvim i sličnim slučajevima biva, situaciju je jedva
dočekala oporba koja je odmah iskoristila priliku za oštre napade.
Javili su se i sociolozi, politolozi i psihoanalitičari, vođe sindikata
i razni predstavnici društvenih znanosti koji su putem medija komentirali
i beskonačno lamentirali pokušavajući javnosti objasniti
takvo ponašanje jednog nezadovoljnog pojedinca društvenim sistemom.
Bili su to uvijek jedni te isti ljudi, pametni i mudri, ćelavi i
sijedi, docenti, profesori i doktori koje su mediji već prema potrebi
i zgodnom slučaju vadili iz šešira. Javnost ih je već poznavala, pa im
je zato i vjerovala. Lavina se pokrenula. Na sve strane organizirali
su se forumi i seminari, potpisivale su se peticije i skupljali potpisi
potpore običnom građaninu koji je, kako se smatralo, bez ikakvog
razloga nepravedno završio u zatvoru.
Preko noći, iz ničega, nastala je senzacija koja je prilično uzburkala
i uznemirila javnost. Na vlasti je bila desna koalicija koja
je na svojoj strani imala i Crkvu i braniteljske udruge, pa se oni
nisu javljali, ali sve je govorilo da se njihova vladavina bliži kraju
mandata koji je, kao i prethodni, bio izuzetno loše vođen. Tada je
već bilo izvjesno da će iduće godine vlast dobiti ljevica, sve ankete
su tu činjenicu jasno potvrđivale. Zato, koliko je štetila vladajućima,
toliko je oporbi situacija s Novakom išla u prilog. Tih je dana
trebala doputovati delegacija Međunarodnog monetarnog fonda
u vezi razgovora oko novoga velikog kredita, a koja je uvjetovala
svoju pomoć rezovima plaća u svim sektorima i uvođenjem novih
fiskalnih nameta. Nezaposlenost je bila rekordna, tvrtke su jedna
za drugom odlazile u stečaj pa je skretanje pozornosti javnosti na
nešto drugo bio pravi dar s neba. Ipak, oko naoko beznačajne stvari
javnost se iznenađujuće brzo podigla na noge i bio je to znak za
uzbunu. Samo jedanput prije u novijoj povijesti zemlje, dogodilo
se da se stotinjak tisuća nezadovoljnih i bijesnih građana okupilo
18

na središnjem trgu glavnog grada i to su političari dobro zapamtili.
Bilo je to zbog oduzimanja koncesije popularnoj radijskoj postaji i
svi su se sada prisjećali tog događaja. Sjetila ga se i Vlada, odnosno
stranka na vlasti. Hitna zatvorena sjednica sazvana usred ljeta zbog
nekoga banalnog razloga nije mogla zavarati nikoga, pa se dogodilo
da je prvi put u povijesti državni vrh sastančio početkom ljeta i to
zbog jednog jedinog čovjeka.
Novak nije imao svojeg odvjetnika pa mu je dodijeljen službeni,
no on ga je pristojno odbio kao i još nekolicinu poznatih koji su mu
ponudili besplatno zastupanje. Kad su mu rekli da to ne može, to
jest, da se na sudu ne može sam braniti, odbio je svaku suradnju pa
je tako njegovo moguće prijevremeno puštanje na slobodu, a koje su
vlasti već pripremile zbog bure u javnosti, propalo. Novak je svoju
jednomjesečnu kaznu želio odslužiti pošteno i korektno.
Tenzije u vezi događaja svakim danom sve su više rasle, pa se na
dan njegovog izlaska ispred okružnog zatvora u Remetincu okupio
velik broj novinara i još više građana i simpatizera. Već od ranog jutra
svi su čekali njegovo oslobađanje, a kad se to napokon dogodilo
i kad se pojavio, uslijedile su prave ovacije. Okružilo ga je mnoštvo
novinara, ali on nije želio dati nikakvu izjavu. Nitko ga od njegovih
ispred zatvora nije dočekao pa se miran i staložen, s rukama u
džepovima uputio pješice do obližnje autobusne stanice. Novinari i
svjetina napunili su zglobni autobus, a on je samo nezainteresirano
sjedio i gledao kroz prozor. Nešto kasnije s cjelokupnom svitom
ušao je u tramvaj koji ga je odvezao do posljednje stanice u Dubravi
gdje su se svi skupa ponovno ukrcali u sesvetski autobus. Dvadeset
minuta kasnije, u pratnji upornih novinara i još upornijih simpatizera,
Novak je došao do zgrade u kojoj je stanovao i okrenuo se
gomili.
– Vidimo se sutra ujutro u sedam na Markovom trgu.
Od izlaska iz zatvora to je bila jedina njegova izjava.
U jutro 9. kolovoza, točno u sedam sati, pojavio se na Trgu svetoga
Marka, desetak metara ispred glavnog ulaza, na istom onom mjestu
gdje je bio uhićen prvi put. Stao je i zagledao se u zgradu Vlade.
Ovoga puta, očigledno spreman na još jedno dugo čekanje, u ruci
19

je imao plastičnu vrećicu s termos bocom. Naravno, novinari su već
bili tamo kao i nekoliko reportažnih kola, a spontano se se počeli
okupljati i građani tako da je oko podne trg već bio prepun ljudi. U
cijeloj toj gužvi Novak je mirno stajao i čekao. Nekoliko pripadnika
braniteljskih udruga, visoki i snažni momci u crnim majicama
i tamnim sunčanim naočalama, osiguravalo mu je malu čistinu od
oko dva-tri kvadratna metra. Ljudi su izvikivali parole, naguravali
se, zviždali i udarali žlicama u lonce, a neki su držali transparente
ili samo sjedili na mramornim kockama i pjevali. Uz tu nesnosnu
buku i gužvu, svi su zapravo čekali nekakvu reakciju, bilo vlasti, bilo
policije, no ona je izostala.
Satima, ništa se nije događalo, a sunce je već bilo visoko. Ljetni
dan bez oblaka i vrućina smirili su svjetinu. Umorni i iscrpljeni, bili
su zabavljeni sami sobom. Nitko nije obraćao pažnju na Novaka koji
je negdje oko tri popodne izvadio termosicu iz vrećice, odvio čep i
visoko podigao ruku iznad glave. Kada je izlio sadržaj po sebi, njemu
najbliži nasmijali su se i zagrajali odobravajući, jer bilo je zaista
vruće i svakome od njih dobro bi došlo takvo osvježenje, ali nešto
nije bilo u redu. To su shvatili tek kad je iz džepa izvadio upaljač, no
onda je već bilo kasno.
20

U PAUKOVOJ MREŽI
Zarobljen tanašnim nitima paukove mreže, krupni zeleni kukac
grčevito se pokušavao osloboditi. Lamatao je zrakom člankovitim
nožicama ne bi li se uhvatio za nešto čvrsto, no bez uspjeha, niti su
se samo još više lijepile, stezale i obmotavale ga. Pauk, sivkasto-crn
s debelim zatkom, dvostruko manji od kukca, osjetio je vibracije i
krenuo prema plijenu. Prilazio je polako i oprezno krećući se samo
uzdužnim nitima, onima koje nisu bile ljepljive. Na centimetar-dva
od kukca se primirio, stao, povukao se, pričekao, pa oprezno ponovno
krenuo. Nesretna bubica, čije su noge i dugačka ticala već
prilično oštetile tanku konstrukciju mreže, kao da je osjetila da bi
se mogla spasiti i pojačala je kretnje. Isto je valjda osjetio i pauk,
pa je požurio prema lovini i prelazeći brzo s jedne na drugu stranu
poderane mreže učvršćivao ju je dodatno predući niti. Svaki put kad
bi prošao jednom dodatnom niti bi okružio žrtvu koja, sad se već
dalo naslutiti, više nije imala nikakve šanse.
Ljetno sunce kasnog popodneva obasjavalo je tu malu dramu,
a lagani vjetar koji je lelujao mrežu, samo je pomagao da se kukac
u njoj još više zapetlja. Gubeći snagu, njegove su nožice usporile i
pauk je to osjetio. Prišao mu je na nekoliko milimetara i započeo
ples. Spiralno je obilazio kukca gore dolje umatajući ga sve više jedva
vidljivim nitima. Radio je to neumorno i uporno, a kad bi naišao
na deblju nit koja je činila osnovnu konstrukciju mreže, a koja mu
je smetala, jednostavno bi je odrezao. Nedugo nakon toga žrtva je,
umotana u svilenu pređu poput kakve učahurene gusjenice, ostala
čvrsto razapeta na dvije-tri niti. Lovac je onda prišao sapetom kukcu
i ugrizao ga ispuštajući otrov kojim ga je umrtvio. Još je malo obilazio
paučinom obavijen smotuljak s plijenom kao da se želio uvjeriti
da je posao napravljen kako treba pa se povukao u rupicu u žbuci
ispod plastificirane prozorske klupice. Kukuljica na sredini mreže
21

ostala je sama jedva primjetno titrajući i bilo je teško razlučiti je li to
od sasvim laganog povjetarca ili zato što je insekt unutra još bio živ.
S druge strane prozora, unutra, u lijepo i moderno uređenom
odvjetničkom uredu odvijala se drama drugačije vrste. Jedna je žena
sjedila u bijeloj, masivnoj fotelji od kravlje kože i šmrcala brišući
suze. To je odvjetniku, debelom proćelavom čovjeku koji je sjedio
iza stola pretrpanog spisima, išlo na živce, no trudio se ništa ne pokazati.
Takvih obiteljskih sranja on se već nagledao, zapravo gleda
ih više od pola svog života i da mu takvi poslovi nisu plaćali račune,
već odavno bi poslao sve u vražju mater. Ovako, morao je sjediti tu,
svakoga dana glumatati suosjećajnost i empatiju, tješiti ljude zapetljane
u nevolju svojom vlastitom krivnjom i moliti dragoga Boga da
svaki razgovor što prije završi. I tako iz dana u dan. Odvjetnik Turk
je bio specijalist za brakorazvodne parnice, baš kao i njegov otac
i otac njegovog oca i ništa drugo u životu nije ni znao raditi osim
toga. Promatrao je, dakle, tu nesretnicu preko puta i razmišljao kako
joj na najrazumljiviji i najjednostavniji način priopćiti da je njezin
slučaj težak, kompliciran, ali ne i nerješiv. Svi su slučajevi razvoda
bili takvi, njegovo je bilo samo uvjeriti klijenta da nade uvijek ima.
– Gospođo, smirite se. Pa, rekao sam vam još na početku da će
biti problema i da ništa ne mogu obećati. Pravo vam, draga gospođo,
nema ništa s pravdom, to vam mora biti jasno. Osim toga, gledajte
to ovako: kad se nešto mora dogoditi onda se to obično i dogodi.
Divio se sebi kako je to pametno rekao i dok je čekao njen odgovor
razmišljao je što mu je to, otkako je došla, čudno kod nje, a
onda se dosjetio. Bio je to slatkast vonj mokre pseće dlake koji ga je
upravo zapuhnuo kad je ustala i dohvatila svoj sivi, elegantni, lagani
kaput. Zapravo, bio je to oduran smrad od kojega mu se povraćalo.
I on je ustao, ali nije joj se približio. Ostao je stajati iza stola na pristojnoj
udaljenosti. S grimasom na licu, jer želudac mu se popeo već
negdje do adamove jabučice, podsjetio ju je:
– Gospođo Vovk, ako nije problem, novčeki… Za ono zadnje
ročište, znate…
– A oprostite, samo malo.
Zbunjeno šmrcajući, užurbano je prekopavala po torbici.
– Koliko ono točno?
22

– Pa šesto, kao i uvijek. Račun ću vam poslati poštom, kao i
uvijek.
Pružila mu je novac.
– Evo, prebrojite i vi.
On je samo galantno odmahnuo rukom ni ne pogledavši svotu.
Pozdrav nije mogao izbjeći pa je obišao stol i, umjesto k njoj, odmah
je krenuo prema vratima. Uslužno ih je širom otvorio i duboko
udahnuo svjež zrak koji je ušao iz susjedne prostorije.
– Zaboravio sam vam reći. Dajte odite do vašeg područnog ureda
pa u poreznoj izvadite potvrdu o primanjima. Tražit ćemo da vas
oslobode sudskih troškova jer niste zaposleni. Zašto plaćati nešto što
nije potrebno, ne? Dajte mi to donesite čim prije.
Zahvalno ga pogledala i pružila mu svoj kaput.
– Gospon Ferdinand, ja baš imam sreće kaj mi vas je Biba preporučila.
Vi mislite na sve. Prava ste srećica u ovoj mojoj nesreći.
Prišla je komodi pored vrata i sagnula se gledajući uvećanu fotografiju
uokvirenu tankim crnim okvirom na kojoj su bila tri mladića,
zagrljena, u maskirnim odorama, s automatskim puškama u
rukama.
– Kaj, ste to vi? Kaj ste i vi bili hrvatski branitelj?
Ushićeno ga je promatrala.
– A to? Ništa posebno. Bio sam još student…
Izrekao je to ležerno i nehajno kao i mnogo puta prije toga. Ta
fotografija, naravno, nije slučajno bila istaknuta na ovako posebnom
i vidljivom mjestu.
– Joj kak ste tu mladi i zgodni, svaka vam čast! Baš vam lepo
stoji uniforma!
– Ma nije to ništa. Mnogo nas je onda branilo domovinu…
Okrenula se zadivljena njegovom skromnošću, a on joj je džentlmenski
pridržavao kaput dišući samo na usta. Držao ga u razini
očiju pa mu nije promaklo mnoštvo kratkih, bijelih, životinjskih
dlaka posutih po njemu. Pozdravili su se i kad je otišla požurio je
širom otvoriti oba prozora. Vrata ureda ostavio je otvorenima baš
kao i ona ulazna da izvjetri neugodan vonj. Sapunom je oprao ruke.
23

Baš je pospremao spis, kadli je zazvonio telefon. Javio se gospodin
Mataja osobno, otac jedne njegove klijentice. Imao je neke
nove informacije o mužu svoje kćeri, a koje bi, kako je rekao, mogle
koristiti. Naravno, nije o tome želio javno, nego negdje sa strane, u
četiri oka. Ferdo je jako dobro znao s kim ima posla i da takav čovjek
ne gubi vrijeme pa je predložio sastanak još istu večer u jednom
podsljemenskom restoranu.
Zatvarao je prozore kad se oglasilo zvono. Požurio je do vrata na
kraju malene čekaonice ispred ureda. Klijent se telefonom najavio
još ujutro, rekao da je samo u prolazu i da bi navratio, iako su se
trebali naći tek idući tjedan, no iskrsnula mu je neka obaveza, pa ga
je preko reda ubacio u raspored. Pozdravili su se kao i uvijek, bez
rukovanja, i dok ga je sa smiješkom promatrao, Ferdo je smišljao
način kako bi ga se što prije riješio.
– Evo me, kako smo i dogovorili.
Čovjek je to izrekao zadihano. Stara zgrada u centru nije imala
dizalo.
Ferdi je Perkan bio priča za sebe, provincijalac i pravi seoski filozof,
u onom najlošijem smislu. Držao ga je primitivnim, barem
prema ponašanju i konverzaciji, ali daleko od toga da ovaj nije bio
inteligentan. Bio je to onaj posebnan soj ljudi čiju je pamet zvao
ruralnom inteligencijom i lukavošću, s onim seljačkim sposobnostima
za sve vrste improvizacija, snalaženja i preživljavanja u svakoj
novoj sredini. Takvi ljudi, znao je, upijali su od okoline sve što bi im
moglo biti od koristi i već za kratko vrijeme uspjeli bi se udomaćiti
kao da su u njoj cijeli svoj život. Ipak, iskusnima poput Ferde, koji
se u svojih pedesetak godina života nagledao svega i svačega, takvi
lisci nisu mogli prodavati svoju mimikriju.
Razgovori njih dvojice obično su trajali dugo, bili su zamorni, o
svemu se pričalo, a najmanje o predmetu. Svaki bi sastanak započeo
normalno da bi na kraju završio kao kakva psihoterapeutska seansa i
tu nije bilo lijeka. Ovo im je bio već treći susret i svaki je put bilo isto.
Visok i krupan, na ćelavo izbrijan, snažna mišićava vrata i nemirnih
crnih očiju koje su skenirale okolinu, samouvjereno je ušao, kao da
je to njegov ured. Tip je uvijek dobro izgledao, pun snage i sportski,
a tako je bio i odjeven, moderno i elegantno. Ferdi nije bilo jasno
24

kako takav kreten može imati toliko smisla za odjevanje i bio je
uvjeren da sigurno o tome brine neka žena. Imao je novaca, vozio je
veliki crni Jeep, stanovao je u vili s bazenom na Tuškancu i izgledao
je puno mlađe, premda je Ferdo znao da se dotični već bliži šezdesetima.
Taj je lik bio sve ono što Ferdo nije i zbog toga mu se uopće
nije dopadao. U prolazu je osjetio jak miris kolonjske. Bio je to Brut,
isti onakav kakvog je on koristio prije dvije-tri godine. Faberge. Jednom
mu je jedna kolegica na sudu u povjerenju i dobronamjerno
rekla da je to njoj seljački miris i on ga se tada odmah riješio, tako
da je sada malo živnuo zlurado gledajući čovjeka koji je uvaljivao
svoju mišićavu tjelesinu onu u istu fotelju iz koje je maloprije ustala
smrdljiva ljubiteljica pasa. Tip preko puta primijetio je odvjetnikov
smiješak pa je i on namjestio sretnu grimasu tako da su se nekoliko
sekundi pristojno cerekali jedan drugome, svatko iz svojih razloga.
– Rekli ste, imate neke vijesti za mene, pa ja usput…
Perkan je potegao nogavice hlača prema gore, nepristojno prekrstivši
nogu preko noge.
– Da, ima nešto važno što moramo proći. Vi i vaša supruga…
Ćelavac ga je prekinuo.
– Bivša supruga!
– A čujte, ona je ipak vaša žena do pravomoćnog rješenja, logično,
ne?
– Pustite vi logiku. Ako ja velim da je ona meni bivša, onda je
bivša, razumijete? Ipak ja plaćam račune!
Je li ta bezobrazna napomena Ferdi napokon izazvala žgaravicu
ili je to bilo još od onog podizanja želuca otprije, nije znao, no sada
ju je već dobro osjetio. Prešavši preko te bahatosti bez komentara,
iz ladice u stolu izvadio je tabletu.
„Plaćaš ti moj kurac, majmune! Serem ti se ja na svu tu tvoju jebenu
lovu!“, pomislio je ljutito, a pomirljivog pogleda i sa smiješkom
poluglasno je promrmljao:
– Ako hoćete, može i tako, ali imamo problem. Vaša supruga
hoće skrbništvo. Evo, dobio sam kopiju zahtjeva. To je sada ozbiljna
komplikacija.
Perkan je trenutno pocrvenio, a lice mu se smračilo. Stisnutih
usana fiksirao je Ferdu.
25

– I šta sad?
– Sada prvo ide proces mirenja, mislim na posredovanje. To tako
mora. Uključit će se socijalna, pa psiholog, pa onda ide novo ročište
gdje će sud odlučivati o slučaju nakon njihovog mišljenja. To je
ta komplikacija. Ne znam, kad ste došli k meni rekli ste da je sve
sređeno i da je razvod sporazuman, da s ženom nema problema…
– A jebiga, šta sam ja znao… Kolko bi to moglo trajati?
– A čujte, dok se nađu s vama i s njom, obave razgovore, pošalju
mišljenja sudu, pa novo ročište… Ne znam. Možda do ljeta, a možda
i kasnije, najesen…
– A šta ako ona povuče to da ’oće skrbništvo?
– Onda nema problema. Sporazumni razvod, podjela imovine i
to je to. Onda ide brzo, sami se oko svega dogovarate. A mislite da
će se predomisliti?
– Ne da mislim, znam.
Zao pogled čovjeka preko puta garantirao je Ferdi da će najvjerojatnije
tako i biti i to mu je još više podiglo razinu kiseline. Bez obzira
na tabletu koju je pocuclao, žgaravica nije prestajala. Pomislio
je na jadnu ženu ovoga seronje i nije joj želio biti u koži.
– Ona je sad s vama?
– Ne. Zbrisala je kurvetina, al’ bez brige, na’ću ja nju.
– Dijete je s njom?
– Da.
– A vi bi radije da je s vama?
– Ma kak’i, neka ga s materom.
– Jel’ bilo nekakih problem između vas, mislim, sukoba? Ono,
fizičkih i to? Moram pitati…
– Prijavila me policiji da joj prijetim, dvaput, al’ nisam je ni
pipn’o. Laže govno! Zvala je i one nekakve, iz neke organizacije…
Pa sve to sam vam već i prije rek’o…
– Znam, mislio sam da ima još nešto novo.
– Nema. Ona je sigurno kod svojih, a ja tamo nisam iš’o. Da
jesam, sve bi ih rasturio!
Bogami! Bolje da nisam!
26

– Da, bolje. Nemojte nešto napraviti da si ne otežate još više. A
imate li nekoga drugog, mislim, neku drugu ženu?
– Imam, pa šta? Kakve to sad ima veze?
Ćelavi ga je gledao podozrivo.
– O ima, ima, itekako! Bila bi pogreška da žena sazna da ste s
drugom, to vam može jako zakomplicirati. Ne na sudu, naše sudove
ne zanima prevara, ali može se kod podjele uhvatiti najmanjih
sitnica. Pa vama je u interesu da sve prođe čim prije i da na pogodbi
prođete što bolje. Ljubomorne žene su vrag, mogu se inatiti do
besvijesti. I molim vas, nemojte raditi incidente. Nikakve. Možda
će vas probati isprovocirati, a sve s ciljem. Kao što ja vama dajem
savjete, tako to radi i njezina odvjetnica. Pazite se.
– A šta je vama, šta ste se tako stisli?
Promjena njegovog raspoloženja bila je nagla, a srdžbe je nestalo
u trenu.
– Neki mali problemi sa želucem, ništa strašno, već prolazi.
Lagao je, naravno. Strankama nikad ne otkrivaš svoje slabosti.
– Možda je žgaravica? O, nije to bezazleno, prijatelju. Znate šta
su heliobakterije? E to sam vam ja im’o, godinama. Niste bili na pregledu
za to?
Ferdo je odmahnuo glavom. „Što ti, jado neuki, znaš o bakterijama?“,
pomislio je, a ćelavi je nastavio:
– Kiselina u žalucu obično ubija sve živo, al’, to malo sranje… Tu
bakteriju nem’re ubit i pregrist, i zato vam dođe do problema, bolovi
i to. Doktor mi je to rek’o. Kad ima višak kiseline, pada obrana od
žaluca, dođe do nagrizanja mesa unutra, od svoje kiseline.
Ferdo je shvatio što se sprema i želio je trenutno prekinut tiradu.
Naglo je ustao i krenuo oko stola, a čovjek je nastavio:
– Nije vam žaludac glupa vreća za hranu. On točno zna da je
nešto tu šta ne spada, al’ ne zna si drugačije pomoći i ne zna se naučiti.
Doktor mi je davo prve tablete, a od njih sam još više povrać’o.
Onda mi je dao neke druge koje su pomagale dok sam njih uzimao,
godinama i godinama. Može se reći da sam negde pet puta više jeo
nego zdravi čovjek. Jel’ i vama tako?
Odvjetnik je niječno odmahnuo.
27

– Onda bi poslje jela prošlo, jedan do dva sata, a ja opet gladan
ko da nisam ništa stavio u usta. Jebiga. Jaka kiselina i puno kiseline
non-stop tako da se hrana jako brzo preradila. A nisam uopće bio
debel, ništa, nimalo. Sve normalno. Ferdo je shvatio da je ponovno
uvučen u besmislen razgovor. Stajao je ispred Perkana koji je mirno
sjedio i čekao da i on ustane, ali ovaj nije prestajao mljeti.
– A to je bilo dok doktori još nisu pojma imali o tome. To je bilo
nešt’ novo, ali neki su već imali informaciju u tome, samo niko vam
to ne čita, prijatelju. Dobivaju oni knjige il’ naručivaju, i moj je takvu
knjigicu uz’o iz ladice i tražio radi toga i na kraju je naš’o i kaže,
trebam te poslat na kameru kod kolege. A ja u šoku, jer sam to već
bio prije par godina i to me tol’ko šokiralo da sam si rek’o, a ne, to
neš nikad više, bolje da otegnem papke. Jeste bili na tom snimanju?
– Nisam…
– Uđe vam kroz usta s kamerom i svjetlom, crijevo debelo ko
palac. Meni se non-stop povraćalo, pa mi dao neki vrag za smirenje,
ništa nije pomoglo. Grlo boli, jebote, ko ludo. Peče! Katastrofa!
Rek’o, neću ja to nikako i objasnim mu zašto. Rek’o sam mu, nek’
on meni da te ljekarije koje meni trebaju, bez pregleda. Ja, rek’o,
znam da imam te male vragove u žalucu, nema ništa drugo, a on
malo razmišlj’o i jedva mi dao. Da nije, ja bi otiš’o drugom i trećem
doktoru. Boli me briga.
– I dobro, što je na kraju bilo?
Ferdo ga je nestrpljivo prekinuo. Sve mu je ovo predugo trajalo,
sat je pokazivao skoro šest popodne.
– Pa najvažniji su antibiotici, kad su tri različitih, onda djeluju.
Obično je tako da jedan antibiotik ništa u žalucu ne radi, ide u
creva i onda tek tamo ide u krv. A u krvi il’ drugom mjestu u tijelu
nije problem, ako se ima problem sa žalucom. Ima nešto drugo. Ti
to mo’š izlječit, al’ sutra ćeš dobit ponovo. E! Na primjer, čovjek je
možda zaražen, a normalno je da njegove bakterije, oprostite, al’ iz
njegove guzice nisu zdrave za druge makar je on zdrav sto posto, al’
nije zdrav za druge. Ljudi obole, neki i jako teško i puno ih i umre
kad ih drugi zaraze. Vi ste vid’li kad sam doš’o da vam nisam dao
ruku. Oprostite, al’ to je to. Ja se čuvam. Te bakterije ima svaki, vi
28

mislite da nemate, a imate. Nisu zdrave za drugog, čovjek se tome
može priviknuti, al’ polako. A ima još, radi se o seksu.
Odvjetnik ga je iznenađeno pogledao. Idiot nije prestajao, potpuno
se uživio u svoje predavanje.
– Te bakterije su vam u žalucu, tu žive i tu im je najdraže. Njima
naša kiselina ništa ne smeta, prijatelju. One proizvode nešto i tako
uništavaju kiselinu oko sebe na sitno, toliko da njih ne pojede. Desi
se da žaludac otvori ventil u crevo i tako puno takvih bakterija s
hranom i s kiselinom ode u creva. Tamo se dalje brane kiselinom i
nema ništa da ih ubije i žive dalje dok imaju hrane. E, a tako dođu
i do šupka. Da, nemojte me gledati, to je istina. I šta onda? Zavisi
kako vodite ljubav. Ima muških, neće mu se dići ako ne ponjuška
prije malo dolje il’ malo više. A je, mislite da ne? Ili mu se diže, al’
ipak voli ono dolje ili žena voli i tako… Recimo, muž i žena, sve okej
godinama il’ još duže, odjednom jedan bolestan. Na njemu se može i
drugi zarazit’. Može muha donjeti, il’ je negde nešto diro gde nije bilo
čisto i zarazio se. Ne mora odma’ bit da se partner zarazio na drugoj
osobi. A ima ljudi, ne malo, koji u sebi u žalucu i crevima nose bakteriju,
al’ njih ne boli. Kako to? Prvo, tak’i ljudi su veći problem za
druge. Zašto? Jer takav misli da je zdrav i onda nek’ ne opere ruke
kad je bio na zahodu? Ha? Nikada nemojte uzimat isti ručnik posle
pranja žene ili djece, svaki mora imati svoj ručnik.
Ferdo je uzdisao, želudac ga je ubijao, a Perkan nije prestajao.
Tko zna koliko je to puta i prije nekome ispričao. I posljednji ga je
put udavio s nekom pričom o poljoprivredi i plastenicima. Otkuda
je crpio sve te pizdarije i kako je sve to uopće popamtio, to je bilo
pravo čudo, ali mogao je ovako pričati satima. Sad su već bili pored
vrata, a priča nije prestajala.
– I da vam kažem još ovo, zaraza vam ide samo preko usta, to je
problem. Na primjer, i u gostioni il’ gde god bili vani, čovjek ne pere
ruke posle brisanja guzice. A dira kvaku, sjedne za stol i dira stol, to
je to. Ne’ko drugi dođe i isto mjesto dira svojim prstima i dodirne
svoje usne i eto ti vraga. Vi pušite? Ne? Ja da. Evo, pušači se brzo
zaraze, mi svaki čas idemo prstima do usta. Pozdraviš se s nekim ko
se nije opro i eto sranja…
Već prilično iznerviran, Ferdo ga je po tko zna koji put prekinuo.
29

– Dobro, sve je to u redu. Ima tu logike, ali kako ste riješili problem?
Jeste ga uopće riješili?
– Pa to vam pričam cijelo vrijeme. Naravno da jesam, šta mislite
otkud znam sve ovo? Na kraju, dobio sam tri pilule, nije baš zdravo
uzimati ljekove, al’ pomaže. Problem je što one ubijaju sve bakterije,
ne samo loše nego i dobre i zato nije zdravo. Al’ treba se riješit loših
da bi preživio, prijatelju. Evo, ja sam odma vidio da ste vi nervozni
i to je očigledno. Takav sam vam i ja bio, jer čovjek koji je bolestan
na žaludac pet puta više je nervozan nego zdrav. Puno ljudi misli da
su bolesni na žaludac od nervoze, a ja vam velim da nervoza dođe
jer je čovjek bolestan na žaludac.
– Dobro, a što s tim antibioticima? Koliko ste ih dugo pili?
– A, ništa alkohola ne smijete pit’ dok uzimate tablete. To zaboravite,
neće djelovati…
– Logično, ali ne mislim na alkohol. Mislim, koliko ste dugo uzimali
te tablete?
– A to. Pa, sedam dana. Važno je da ne prekinete, jer već nakon
par dana nema nikakvih bolova, al’ trebate i dalje uzimat sve tablete,
do kraja. To je vrlo važno, jer ima i pametnijih bakterija koje
se zakriju od otrova za njih. Kao i ljudi i sve živo, kad je opasnost
velika, da nema drugog izbora, ko u ratu, zakriješ se kad bombe
padaju i sve prođe mimo tebe. Tako se zna i bakterija zakrit i čeka
i zato treba dalje uzimati, pa tako otrov uhvati sve bakterije…
Da bi ga napokon prekinuo, Ferdo se potpuno približio Perkanu
i dohvatio ga za rukav podlaktice. Ovaj se pokušao izmaknuti, ali
nije imao gdje, pa je otvorio vrata ureda i ušao u čekaonicu. Bilo je
smiješno gledati kako se jak, mišićav čovjek odmiče i nastoji svim
silama održati razmak od, za glavu nižeg, debeljuškastog odvjetnika.
Ferdi je i prije bilo čudno zašto se nikada pri susretu njih dvojca nisu
rukovali, a sada je to napokon saznao.
– Dobro je da ste mi sve to ispričali, baš vam hvala. Imam prijatelja
doktora, on je gastroenterolog. Radi kod jednog privatnika,
nazvat ću ga. Ali, da ne zaboravim, ima nešto drugo, jako važno.
Morate mi sljedeći put donijeti popis vaših pokretnina i nekretnina
i stanje na računima, ako imate. To moramo proraditi zajedno.
– Šta, sve račune?
30

– Da. Sve.
Na spomen rastave, u očima čovjeka ponovno se pojavio bijes.
Da bi preduhitrio neku mogućnu novu raspravu, a već su bili u čekaonici
i kod vrata samog ulaza, Ferdo je nehajno odmahnuo rukom.
Pogledao ga je povjerljivo.
– Razumijete što mislim, samo one račune za koje vaša žena zna.
Samo te. I evo, nećemo se rukovati…
Nasmijao se, a i Perkan se kiselo osmjehnuo. Dogovorili su sve
oko idućeg sastanka i kad je ćelavi otišao, Ferdo se vratio u ured,
upisao datum u rokovnik i sjeo. Bio mu je to naporan razgovor, no
čekao ga je još jedan klijent, posljednji tog dana.
Bol se malo smanjila, no i dalje je osjećao ritmičko kuckanje i
težinu, kao da mu je netko u utrobu ubacio veliku vekericu. Natočio
je gorki liker i s čašom u ruci prišao prozoru. Bio je u iskušenju zapaliti
cigaretu, no predomislio se. Vrlo je rijetko pušio u uredu zbog
klijenata. Kad je otvorio prozor, u prostoriju su odmah ušli decibeli
metropole – automobili su brujali, a tramvaji cvilili po tračnicama
glavne ulice grada. Nagnuo se baš na vrijeme da isprati pogledom
Perkana koji se dolje priključio prolaznicima u kasno popodnevnoj
špici.
– Smeće škrto…
Izrekao je to poluglasno i povukao se jer mu je zazvonio telefon,
pa je prišao i dohvatio slušalicu.
– Digni Maju, kod Seke je.
Bio je to glas njegove supruge, bez pozdrava, bez emocija. Iritirajuće
jednoličan.
– Večera vam je u mikrovalnoj.
Prekinula je poziv. Kada je Jelena radila popodne, onda je njihovu
kćer obično čuvala njezina sestra. Ljutit, podigao je slušalicu
i kad se javila, rekao:
– Jelena, ne mogu podignuti malu jer imam službenu večeru.
Jako mi je važno.
Čekao je odgovor, ali ga nije bilo.
– Tu si? Jesi me čula?
– Jesam. Još nešto?
31

– Ne, samo to. Vidimo se.
U maloj knjigovodstvenoj firmi, čija je vlasnica bila njegova žena,
radilo je još njih četvoro, pa je znao da joj neće biti problem
raniji odlazak kući. Prišao je stolu i uzeo u ruku veliku uokvirenu
fotografiju. Bila je snimljena prije skoro sedam godina. Maji je tada
bilo tek dva mjeseca, a Jelena je imala trbuh kao da još nije ni rodila.
Sjećao se tog ljetnog dana u Dubrovniku i kuće koju su tada zamalo
ondje kupili. „Koja sreća da nismo“, pomislio je i u tom trenutku
zazvonilo je zvono na ulaznim vratima.
Čovjek, kojega je uveo u ured, bio je tu prvi put.
– Uđite gospodine Matas, raskomotite se.
Ljubazan i uglađen, pokazao je rukom kožnu fotelju. Prvi je utisak
uvijek bio najvažniji. Kad su preko telefona dogovarali sastanak,
dobio je utisak da bi se moglo raditi o nesigurnoj i plahoj osobi, a
sad kad ga je vidio bio je siguran u to. Tip je bio krhke građe, nizak
i mršav. Izgužvana odjeća na njemu, u svim nijansama sive, kao da
je bila dva broja veća. I rijetka kosa i oči i boja kože, sve je bilo nekako
sivo. Prema načinu na koji je sjeo, Ferdo ga je odmah svrstao
u odjeljak onih tipova koji imaju višak nježnijih, ženskih hormona.
Čovjek se sav skupio i ugurao u jedan kut fotelje i pristojno čekao
početak razgovora.
– Kako ste došli, jeste puno tražili?
Izvadio je iz ladice stola maleni digitalni diktafon.
– Ja vam imam običaj snimati prve razgovore s klijentima. Znate,
puno je podatka, a moglo bi mi pobjeći nešto važno. To je sve
povjerljivo, naravno, samo za moju upotrebu. Nemate ništa protiv?
Matas je odmahnuo glavom, a odvjetnik je uključio uređaj.
– Ispričajte mi sada sve što vam se čini važnim.
– Pa, evo…
Počeo je čovjek pomalo bojažljivo.
– Ono što smo razgovarali i telefonom… Zanima me kako mogu
pokrenuti razvod. Mi smo u braku, sad će skoro godinu dana, a ja
već tri mjeseca ne znam gdje je ona. Moja žena, mislim. Radila je
to ona i prije, nestajala par puta i tako. Promijenila je broj mobitela
i samo nestala, sad ja nju ne mogu zvati. Djece nemamo iako mi je
32

napisala na mejlu da je trudna, to je najnovije. Ja uskoro idem raditi
van, u Norvešku. Radim kao geodetski inženjer i već sam bio tamo
nekoliko puta, ali sada mislim ostati malo duže. Evo. Platit ću koliko
treba samo da to što prije riješim.
– Dobro, znači vi više niste zajesno?
– Ne, ona je sama otišla.
– A jeste razgovarali o razvodu?
– Pa jesmo, ali vidite, sada veli da imamo to dijete…
– Znači, ona neće razvod?
– Pa, neće, čim je izmislila tu glupost s djetetom.
– Onda ovako. Sastavit ćemo tužbu nadležnom sudu, ali odmah
vam moram reći da ima jedan problem. Prema obiteljskom zakonu,
muž nema pravo na tužbu za razvod braka za vrijeme dok je žena
trudna ili dok njihovo dijete ne navrši godinu dana života.
– Dobro, ali ja s njom ne živim već tri mjeseca. I više. Sto posto
sam siguran da dijete nije moje, mislim da laže i za tu trudnoću.
Ona je po prirodi lažljiva i sklona muljanju i tko zna sve čemu ne.
Ovo malo što smo zajedno u braku, uhvatio sam je kako na lažnom
Facebook profilu četa s nekim nepoznatim muškarcima. Uostalom,
i ja sam je tako upoznao. Čujte, malo sam ovdje u Hrvatskoj, puno
radim, a moje se staro društvo raspalo. Novac nije problem, ali kome
sve da ostavim? Ja sam sâm. I onda, kad smo se već oženili, posumnjao
sam da nešto nije u redu i napravio profil pod lažnim imenom.
Rekoh, baš da vidim, i stupio sam s njom u kontakt. Ubrzo me pozvala
k sebi. Ona je iz Čakovca, znate, i ostavila mi je broj mobitela,
a ponudila je i smještaj ne znajući da tipka sa mnom. Vidite sad?
– Da, ali ako je ona stvarno trudna, po zakonu se vi smatrate
ocem djeteta. A gledajte, ako vi zbilja mislite da laže da je trudna
podnesite tužbu, no velim vam, ako jest, onda će vam ta tužba biti
odbačena kao nedopuštena. To morate znati.
– Pa ako dijete nije moje, a ja tu ženu nisam vidio sto dana niti
znam njenu poznatu adresu, što onda? Pa da znam, poslao bih
formulare za sporazumnu rastavu. Što ako je stvarno trudna? Ja se
smatram ocem iako je nisam toliko dugo vidio? Je li to znači da
moram čekati godinu dana života djeteta ili do rođenja, da se utvrdi
očinstvo?
33

– A to vam je tako. Zakon. Velim, možete je vi tužiti, ali…
– Tužba ne dolazi u obzir iz principa! Plaćao sam četiri stana u
kojima smo do sada bili, a ni u jednom duže od dva tjedna. Njoj nigdje
nije bilo dobro. Sve u svemu, znači, osuđen sam na čekanje, a ona
slobodno može biti gdje jest i s kim je volja? Oprostite, ali ti zakoni
su smiješni. Ja sam siguran u njenu nevjeru jer toliko laže i siguran
sam da me hoće prevariti, a ne mogu ništa. Ovo je država u kojoj
je najveći uspjeh otići iz nje, nažalost. Nemojte me krivo shvatiti…
– Čujte, da vam kažem: sama procedura razvoda košta oko dvijetri
tisuće kuna, ne više. A uvijek postoji mogućnost da se dogovorimo
i da mi platite u ratama, ako nemate…
– Nije to, što vam je, pa ja navaca imam. Velim vam, hoću to čim
prije riješiti, razumijete?
– Logično. Shvaćam. Ipak, mislim da je bolje pokrenuti postupak
čim prije, da izbjegnete sve moguće komplikacije u budućnosti.
Komplikacija uvijek ima, koliko god vi mislili da nema. Vas bi ovo
moglo puno više koštati, i novaca i vremena, pogotovo ako dođe do
promjene zakona, a o tome se već naveliko priča.
– A što ako ne živim duže od jedne godine s njom, onda imam
pravo na raskid braka? Takvu sam dobio informaciju. Pokušao sam
razgovarati s njenom mamom da joj prenese moju želju da se sporazumno
razvedemo jer je ne mogu naći, ali ni od njene mame nema
pomoći. Mislim, vidite vi u kakvoj sam ja situaciji? Imam priliku
raditi vani za stalno i to ne želim propustiti. Čim dobijem poziv ja
idem, riješio problem ili ne. Pa i tako će proći godina, pa se nadam
na ljeto, kad se vratim na godišnji, da mogu zatražit rastavu? Može
tako?
– Ne znam kakve vi imate informacije i tko vam ih je dao, ali ja
znam da je to nekad postojalo. Zakoni se mijenjaju. Vaš eventualni
odlazak vani nije prepreka da već sad pokrenete razvod. Bolje čim
prije to pokrenuti zbog mogućih komplikacija, velim vam. Rekli ste
da ste je upoznali preko interneta. Ne kažem, može se i tako naći
žena, zna tu biti i dobrih brakova, ali internet? Ne znam, to je vaša
stvar. Ja vam samo kažem da ste u očima zakona otac djeteta. Morat
ćete pokrenuti postupak utvrđivanja očinstva, a to zna potrajati i
koštat će vas malo više od tri-četiri tisuće. A da ne kažem da nećete
34

moći pokrenuti razvod do navršene prve godine djeteta ukoliko vaša
supruga ne pristane. Ima i treća varijanta, ako se usvoji prijedlog
ovog novog obiteljskog zakona nećete se moći tako lako rastati kao
dosad ukoliko vaša gospođa bude imala dijete gdje će pisati da ste vi
otac, iako to možda i niste. Isto tako, postoji mogućnost da supruga
podigne neki kredit i ako ga ne bude otplaćivala to ćete morati vi,
osim ako uspijete dokazati da niste znali za taj kredit. A to dokazati…
Postoji još čitav niz mogućih komplikacija, da vam sad ne
nabrajam, a taj novi zakon vam po tom pitanju uopće neće ići na
ruku. Pa, vi sad mislite…
Čovjek preko puta još se više utisnuo u fotelju. Uto, javio se mobitel.
– Halo, Perkan je! Zaboravio sam vam reć nešto važno. Čujte,
ako ipak pijete, ne kažem, velim – ako, radi alkohola il’ neuzimanja
svih tableta sve dane kako treba, može doći do superinfekcije! To
sam vam zaboravio reć’. A to je onda vel’ko sranje. Kad uzmete ljek
one bakterije koje su preživile nauče se na otrov pa su pametnije
i opet vas zaraze. Onda morate uzimat neke druge antibiotike, al’
opet dva-tri različitih. Problem je da i ne djeluje svaki antibiotik na
svaku bakteriju isto, znači ne možete uzet bilo koji. Danas toga ima
puno, da ljudi dobiju tu superinfekciju i ni’ko im ne može pomoć pa
i umru. A zbog čega? Zbog gluposti i nereda. Ima njih, zbog pijače
ne uzimaju il’ uzmu samo pola kure, i tako…
– A dobro je, gospodine Perkan, rekao sam vam da ne pijem.
Ipak, hvala što mislite.
– Nema veze, sam’ da znate. Pa nije sramota pit’. I ja pijem, šta.
Kad je obro društvo, eheeej…
– Razumijem. Hvala vam, imam ovdje klijenta, moram prekinuti.
Pozdrav. Čujemo se!
Slijeganjem ramena kao isprikom Ferdo je s neugodom pogledao
Matasa.
– Gdje smo ono stali? A da, vi možete ići kud god želite, postojanje
ili nepostojanje braka vas u tome uopće ne sprječava.
– Pa, je. Ja neću propustit priliku i čim budem dobio poziv –
odoh, riješio tu rastavu ili ne…
35

– To vam i kažem. Postojanje braka vas uopće ne sprječava da
odete van, a ako je još uspijete pronaći, svakako vam je u interesu
da podnesete sporazumni zahtjev. Ako ne uspijete, onda ide tužba,
a ako je ona zbilja trudna, tužbu će vam odbaciti. To su opcije, a vi
razmislite što ćete. Za početak.
Matas je zamišljeno sjedio, a onda je ustao.
– Ja ću vam se javiti, svakako. Čim odlučim. Meni se žuri, ali
očito je da… Ne znam, javit ću se.
Krenuo je prema vratima, a odvjetnik ga je podsjetio.
– Ova sada konzultacija košta, no ako prihvatite zastupanje, onda
je besplatna. Imate vremena, razmislite. Trebali bi krenut s tim
što prije, jesen će za tili čas, a i novi zakon…
Matas je ipak izvadio dvije novčanice i pružio ih Ferdi koji ih je
samo položio na stol.
– Neću vam sada dati račun jer još niste odlučili. Ako pristanete
onda ta suma ulazi u cijenu cjelokupnog iznosa, a ako ne, poslat ću
vam poštom. I još nešto, oprostite, dajte mi još samo ženino ime,
tek da ga imam zbog ostalih podataka. I neki vaškontakt, naravno.
Razmišljao je o ponudi da mu pronađe suprugu. Mogao je to,
imao je dobru vezu u policiji, no odlučio je to preskočiti. Čovjek je
bio nesiguran i nepovjerljiv. Tko zna kako bi primio jednu takvu
nelegalnu ponudu i zato, bilo je najbolje da odluči sam, bez poticaja
sa strane. Pozdravili su se. Ferdo je ponovno otvorio prozor jer još
je u nosnicama osjećao onaj nesnosni pseći smrad.
Odradio je i taj dan, večer se spuštala, a bol u trbuhu je jenjavala.
Otipkao je nekoliko brojeva na mobitelu. Ti novi aparati su bili
golemi i nespretni, ali vrijedni svake pare.
– Ej, koka, doma si?
Ženski glas s druge strane kratko je odgovorio, a njegovo se mesnato,
oznojeno lice ozarilo.
– Dolazim za pola sata. Trebaš nešto da ti uzmem usput? Dobro,
samo pitam…
Pokupio je neke spise potrebne za jutarnja ročišta, a mobitel je
ponovno zazvonio.
– Halo, odvjetnik Turk?
36

– Da, izvolite.
Nepoznati muški glas s druge strane nije se predstavio, a nije
bilo ni odgovora.
– Halo! Recite… Čujete me? Halo…
Nitko nije odgovarao. Pogledao je na ekran aparata, broj je bio
skriven. Još jedanput je zazvonilo i tada je začuo signal prekida.
Slegnuo je ramenima i nastavio se oblačiti. U hodniku, dok je
zaključavao vrata ureda, sjetio se da nije zatvorio prozor, pa se uz
glasnu psovku vratio. Žurio je. Prišao je prozoru i u donjem desnom
uglu, s vanjske strane, zamijetio je paukovu mrežu s paukom na sredini.
To ga je podsjetilo da je negdje nedavno pročitao kako Japanci
vjeruju da, ako vide pauka ujutro, to znači sreću, ali ako ga vide po
noći, onda sigurno donosi nesreću. Pauke je mrzio, oduvijek. Sa
stola u čekaonici uzeo je časopis i vratio se, pa s gađenjem gurnuo
mrežu i otresao je o vanjski zid fasade. Provjerio je da nešto nije
ostalo na časopisu te ga bacio u koš za smeće. Izašao je, zaključao
vrata i spustio se na ulicu.
Uz kratko „bok“, Petra je Ferdi otvorila vrata. Ne gledajući ga, okrenula
se i brzo vratila u kuhinju. Tanka, crvena, svilena kućna haljina
lelujala je oko njenih oblina, a on je znao da je ispod nje gola.
– Nemoj gasiti televizor, gledam seriju!
Svoju crnu, kožnu torbu odložio je na fotelju, a kaput prebacio
preko nje. Iz malenog bara s druge strane šanka, uzeo je čašu i bocu
Curvoisiera.
– Ja ću konjak, da natočim i tebi, koka?
– Ne, pila sam vino!
Ubacio je dvije kocke leda i sjeo. Na televizoru, neka se barbika
ljubila s kenom šapućući na španjolskom. Uvijek ga je iznova iznenadilo
to da ona može gledati takva sranja. Baš je dohvatio daljinski,
kad je ušla, noseći okrugli poslužavnik.
– Nemoj! Pa rekla sam ti!
Iznenađujuće grubo istrgla mu je aparat iz ruke i sjela pored njega
na širok, smeđom kožom obloženi, kauč.
– Uzmi kanape.
37

To mu je rekla maznim glasom, pa se nagnula i u salvetu stavila
dva-tri komada.
– Fini su. Pršut, sir i masline. Domaće.
Promatrao ju je dok je napeto gledala ekran. Dugu smeđu kosu
uvila je u punđu, a šminku je skinula pa je izgledala svježe kao da se
tek probudila. Bila je mlađa od njega dvadesetak godina i njena je
odvjetnička karijera tek započinjala. Poznavao ju je dugo, još dok je
stažirala i znao je otprilike sve o njoj. Temperamentna Dalmatinka,
iz dobrostojeće obitelji, studirala u Zagrebu i, kao i većina koja dođe
iz provincije, tu je i ostala. Osobna sloboda bila joj je najvažnija, pa
je ozbiljne veze nisu zanimale. Znao je da ona točno zna što želi, da
sve pomno planira i da joj je karijera važnija od svega i zato ga i nije
čudilo što je s njim. Bila je ona i s još nekoliko kolega u isto vrijeme;
on je to znao, a ona nije skrivala. Koristila je i njegove i njihove
veze i utjecaj, a svi oni nju i njeno božanstveno tijelo. I to je bilo to.
Ispočetka mu taj neobavezan odnos i njezino nonšalantno i previše
slobodno ponašanje nije smetalo, čak mu je i odgovaralo, no što je
veza duže trajala to ga je sve više proganjalo. Nije mu bilo svejedno
kad bi u kafiću iza zgrade Suda čuo u kojim su je sve kontekstima
spominjali suci i odvjetnici, a spominjali su je često. Sve mu je više
smetalo vidjeti je kako se srdačno smije na hodnicima nekim mlađim
kolegama. Kad bi nazvao, a ona se ispričala jer je upravo bila
s nekim ili je to planirala, obuzela bi ga ljubomora i odmah bi sam
sebi obećao da je to posljednji put i da sve mora prekinuti. Zatim bi
se sjetio onog ugođaja koji mu njegova vlastita žena nikad u krevetu
nije priuštila i jednostavno bi odustao.
I sada, dok ju je promatrao, poželio ju je odmah zgrabiti, no ona
je bila poput mačke, a on, kao stari lisac, osjećao je što i kada smije.
Imali su tu neku svoju igru uvijek ponovnog zavođenja, počinjanja
ispočetka, i znao je da su i ti kanapei i serija i njezino neobavezno i
nehajno ponašanje zapravo samo uvod u ono što će se kasnije dogoditi
na prostranom krevetu susjedne spavaće sobe. Obožavao je
njeno čvrsto, mlado tijelo, krupne i teške kruškaste dojke i međunožje
obraslo gustim, oštrim, crnim dlakama. Za razliku od Jelene,
Petra se dolje nikad nije brijala i to ga je posebno uzbuđivalo. Kada
bi gurnuo lice u to njeno grmlje, u taj centar posebnog mirisa njene
38

intime i čuo je kako glasno uzdiše i stenje, osjetio kako ga grebe,
čupa i čvrsto butinama steže njegovo lice, jednostavno bi se raspametio.
Ni s jednom ženom nikada prije tako nešto nije doživio
i to je bio jedini razlog zašto joj se uvijek i iznova vraćao. Ona je
bila njegova strast i jedina slabost, a on je to znao i nije protiv toga
mogao baš ništa.
Sat vremena kasnije, dok su znojni i umorni ležali svatko na svojoj
strani kreveta, zapalio je cigaretu.
– Nisi prestao?
U njezinom glasu osjetio je podbadanje, a ugođaj trenutka ga
podsjeti na onu poznatu scenu iz filma Zameo ih vjetar pa reče:
– Sutra. Sutra je novi dan…
Ona se naglo zavrtjela oko sebe, kao krokodil kad u vodi zubima
dohvati plijen, pa se hitro popela na njega prikliještivši mu ruke
koljenima. Gledala ga je s visoka i cerekala se dok je njegovo lice
bilo samo nekoliko centimetara udaljeno od tamnog žbunja među
njenim bedrima. Znala je da ga to izluđuje.
– Glumiš Gablea, frajeru?
Iznenadila ga je poznavanjem tog prastarog filma.
– Otkuda ti znaš za Gablea?
– Klasik, obožavam taj film. Znam ja puno toga, dragi moj, više
nego što ti misliš.
Pokušao se pomaknuti, ali nije išlo. Koljenima mu je čvrsto držala
ruke, a onda ga još uhvatila i rukama. Borili su se tako kratko
vrijeme i on je odustao.
– Jebote, što si jaka – rekao je zadihan.
– Rukomet. Igrala sam kao studentica. I to nisi znao, vidiš!
Nasmijala se grleno i svalila se s njegovog okruglog tijela.
– Mislila sam da mi hoćeš nešto reći.
– Što?
– Ne znam ja, ti znaš.
Nije odgovorio nego je zapalio novu cigaretu. Razmišljao je o
tome kako se doveo u tu situaciju. Prolazak ljepote za žene je bolan
i tragičan događaj, možda i najteži u životu. Postoje dvije vrste žena:
one koje tijekom trudnoće nabace dobar broj kilograma i one
39

kojima sve što pojedu ode u trbuh i bebu, a na tijelu skoro da i ne
bude promjena. Nakon poroda, tu se one opet dijele na žene kojima
sva nakupljena debljina uskoro nestane i na one kojima to ne uspije.
Njegova Jelena je bila iz ove druge skupine i kad je došla kući iz
bolnice, Ferdo je mislio da je još trudna. Zezali su se na račun toga
u uvjerenju da je to normalna stvar i da sve trudnice manje-više
prolaze kroz isto, no vrijeme je prolazilo, a naslage sala ispod mlitave
kože su ostale, baš kao i neprirodno debela bedra unakažena
širokim strijama i tankim, popucalim, tamnoplavim žilicama. Stražnjica,
ona nekadašnja lijepa, tvrda i prćasta, pretvorila se u dvije
polutke ogromnih naranči, obloženih rupičastom korom celulita
neprirodno bijele boje, a dojke, one njene prekrasne dvije ogromne
polulopte koje su ga prvobitno i privukle k njoj, nestale su i izmučene
od sisanja objesile se skoro do pupka.
Sve mu je to bilo teško gledati jer u nepunu godinu-dvije dana od
lijepe i elegantne žene u srednjim godinama Jelena se pretvorila u
debelo strašilo koje je bilo žalosno i gledati. Trudila se ona, ne može
se reći. Probala je sve, od napornih vježbi, pješačenja i raznih čudotvornih
dijeta, pa do nošenja skupih posebnih pojaseva i mučnog
izgladnjivanja, no kad bi u nekoliko mjeseci i uspjela skinuti nešto
težine, odmah nakon toga kilogrami bi se vratili, čak i umnožili, što
ju je tjeralo u očaj. On je bio uz nju, zajedno su u obližnjoj teretani
čak i vježbali i dijelili posnu hranu, no kada ju je počeo nalaziti s glavom
u hladnjaku u kasnim noćnim satima, jednostavno je odustao.
Nju je to još više pogađalo, pa je nervozu i bijes nemoći nalazila ponovno
u hrani i tako je na kraju ispalo da je, kako mu je jednom prilikom
u žestokoj svađi predbacila, za njenu katastrofu kriv upravo
on. Ljepote i gracioznosti i one njene poznate mu umiljatosti nestalo
je, a ona se pretvorila u ogorčenu zajedljivu i zajebanu ženetinu i, za
razliku od nekada, sama pomisao da se mora s njom pozabaviti još
i u krevetu, bila mu je odvratna i odbojna. Više ga baš ništa na njoj
nije privlačilo i svakim idućim danom sve ga je više odbijala od sebe,
i izgledom i svojim sve opakijim karakterom. Posljednjih godina
jedva da su i razgovarali. Odvojeni svatko svojim poslom malo su
bili zajedno, a i to kratko vrijeme provodili bi u svađi i zajedljivim
predbacivanjima.
40

Žene imaju taj prokleti, nepogrešivi instinkt, jednostavno osjete
da nešto nije u redu i da s nekom drugom dijele svojeg mužjaka.
Ako je do tada i bila povrijeđena jer ju je zanemarivao zbog njenog
izgleda, u njoj se malo po malo rađala sumnja da ima neku
drugu. Kada mu je to prije nekoliko mjeseci prvi put i otvoreno
rekla pokušao ju je ismijati, svoja neplanirana izbivanja pravdao je
obavezama i poslom. Njoj to nije bilo dovoljno jer je znala, naprosto
je znala, i stalno je čačkala ne bi li saznala gdje je po cijele dane.
Isprva, ispitivala ga je pažljivo i dozirano, lukavo, no s vremenom
su pitanja bivala preciznija, mnogo detaljnija i češća i to u toj mjeri
da je sve preraslo u svakodnevnu torturu i pravi bračni mobing. To
je onda dovelo do toga da, i kad nije bio s Petrom, sâm potraži nešto,
bilo što, samo da je podalje od kuće, pa je tako većinu vremena
provodio u izlascima i ručkovima s kolegama, u dugačkim noćnim
partijama pokera s prijateljima, a krenuo je ponovno i u teretanu.
Svakim danom udaljavali su se i bilo je samo pitanje vremena kad
će se dogoditi ono neminovno.
Dok je gasio cigaretu u maloj staklenoj pepeljari na prsima, osjetio
je to kao da je gasi na vlastitoj koži. Ništa mu više nije bilo važno,
ni posao ni zarada, a jedino što je osjećao bila je grižnja savjesti što
je i prema Maji, svojem vlastitom djetetu, bio skoro ravnodušan.
Bilo mu ju je žao, no tješio se da će joj s majkom biti bolje, a on će
je ionako financirati koliko bude trebalo, pa i više. Što je više razmišljao
o svemu, činilo mu se da nekoga povoljnog izlaza nema i da su
u situaciji u kakvoj su se nalazili, oboje bili gubitnici. Osim Petre,
naravno, ona s njegovim problemima nije imala baš nikakve veze.
Lagano je okrenuo glavu i pogledao ju je kroz trepavice. Umorna
i smirena, gola i poželjna, ležala je pored njega. Zaspala je, a njena
oznojena put svjetlucala je u polumraku sobe. Uvijek se divio onima
koji su imali tu čudesnu sposobnost da u trenu utonu u san, a za koje
se govorilo da to mogu jer nemaju ni brige ni pameti. Možda je to i
vrijedilo za veliku većinu ljudi, ali za Petru sigurno nije.
Polako se odvaljao do kraja kreveta, ustao i u tišini se obukao.
Nije bilo vremena za tuširanje, jer je otac klijentice s kojim je za
nešto manje od sata imao sastanak u restoranu pod Sljemenom, bio
važna osoba i nije želio zakasniti. Imao je ključ Petrina stana, pa je
41

zaključao, ne budeći je. Dok se spuštao dizalom, još je u nosnicama
osjećao miris njena mladog tijela i to ga je ispunilo ponosom. Pogledao
se u uskom, četvrtastom ogledalu, popravio kravatu i rukom
prošao kroz rijetku kosu, još uvijek vlažnu od znoja. Na trenutak,
pred očima mu bljesne suprugino lice. „Riješit ćemo mi tebe draga
moja zajebana ljubavi, a onda ćemo u pravi život!“, pomislio je zadovoljno
se cerekajući vlastitom odrazu.
Restoran Stara mlinarica nije više bio onaj koji je nekada poznavao.
Nedavno proširen i potpuno preuređen, mogao je primiti tri puta
više gostiju nego prije, ali svakako nije svojom hranom mogao zadovoljiti
onoga koji je znao kako se u tom poznatom podsljemenskom
restoranu prije jelo. Ferdo je sve to objašnjavao svom sugovorniku
koji je sjedio preko puta njega i mučio se rezanjem odreska koji nije
bio ni mekan ni srednje pečen, kao što je naručio. Odvjetnik, koji je
tupim nožem rezao punjeni teleći odrezak, žalosno je gledao maleni
komad mesa, nekada tri puta veći, iz kojega je curila nekakva prozirna,
bijela imitacija sira i još nečeg. Od svega, jedino je salata bila
vrijedna spomena pa se Ferdo, u ovih sat vremena koliko su bili u
restoranu, već treći put ispričavao.
– Ne znam i baš mi nije jasno. Ovdje se nekad tako dobro jelo,
za prste oblizat, a sada… Pojma nemam, vjerojatno su promijenili
kuhara. Otkako je sin preuzeo posao… Nekad bi nas stari obavezno
dočekao na ulazu, sad nema ni njega. Ne znam što reći…
Stariji čovjek preko puta njega šutio je i jeo. Krupan i sjedokos,
širokog lica i mesnatog nosa, polako je i pažljivo žvakao hranu. Odmjeravao
je Ferdu ispod čupavih obrva i kao da je uživao u njegovoj
neugodi, jer on je bio taj koji je predložio restoran.
– Nema veze – reče između dva zalogaja. – Barem imaju veliko
parkiralište. I ja se sjećam da smo nekad tu dolazili još dok sam
bio direktor košarkaškog kluba. Znali smo otići i gore, malo više, u
Lagvić. Tamo je i danas dobro, isti je gazda. I u Rebar smo išli, dok
nije izgorio. Znate da je to bila Pavelićeva rezidencija?
– Da, čuo sam nešto. Vi ste dobro? Mislim, sa zdravljem…
– Tlak i dva stenta, sve ostalo je u redu.
42

Sjedokosi se podsmjehnuo i obrisao se platnenom salvetom.
– Dobro je dok me vrag ne odnese. Smije li se ovdje pušiti?
– Ne znam, ne vidim da neko puši.
– Nema veze, zapalit ću jednu. Ako nas potjeraju barem nećemo
platiti.
Ferdo se usiljeno nasmijao njegovoj šali i slegnuo ramenima. Nije
želio požurivati i prvi pokrenuti razgovor o temi zbog koje su se i
sastali, a nisu mu se slušale prastare glupave šale nekog metuzalema.
Baš kad je pomislio da će ipak to morati, stari je započeo:
– Vi znate da sam ja kupio Nini kuću u kojoj žive? Na njeno ime.
Govorio je o svojoj kćeri.
– Da.
– A znate i da je tako sa svime što njih dvoje imaju, ona i taj njen
muž?
– Da, ali riječ je o kući na Rabu koju je ona darovala njemu. To
ste mi spomenuli…
– Znam, zato smo danas tu.
Ferdo je odmahnuo glavom.
– Tu se ništa ne da napraviti, kuća je njegova.
– E, a ja to ne želim.
– Logično. Ipak, zajedno su više od pet godina i to je sasvim
dovoljno za podjelu pola-pola svega onoga što prije braka nije bila
dokaziva vlastita imovina. Bračni predugovor ne postoji. Znači, sve
pokretnine, novac na računima, nakit i umjetnine, automobili, nekretnine
koje su kupili nakon sklapanja braka… Sve. To se računa
kao zajednička bračna stečevina.
– Kako je zajednička kad sam ga ja i zaposlio kod sebe? Dalo bi se
lijepo izračunati koliko je on zaradio i uložio u tih pet godina. Kad
je došao, bio je obični šmrkavi goljo.
Matajina tvrdoglavost polako je Ferdi počela ići živce.
– Znam, ali ponavljam: oni nemaju predbračni ugovor. To je
problem.
Stari je mirno sjedio zavaljen u stolicu i zamišljeno gladio bradu.
– A postoji li neki legalan zakonski način da mi njega zajebemo?
43

Dobro, neka mu auto i kuća ostanu, ali ona kuća na moru… To neće
ići. Nikako!
– Možda. Do sada još nisam imao sličan slučaj, ali pogledat ću.
Možda bi se dalo nešto napraviti da je muž vaše kćeri poslovno nesposoban
ili nesposoban za rasuđivanje za što bi isto trebala odluka
suda. Možda jedino tada… U vašem predmetu, razvod bi se mogao
tražiti zbog teške i trajne poremećenosti bračnih odnosa. Imao sam
jedan sličan slučaj i izvukli smo imovinu, bio je neki pitiespiovac,
ali nije bilo lako, ako znate što mislim. Potrebno je puno papira,
svjedoka, pa vještačenja psihologa… Ne znam, teško je, jako teško.
Tužba za razvod može se poništiti ako je od poslovne nesposobnosti
partnera prošlo godinu dana, to bi bilo logično. Velim, jako je komplicirano,
a osim toga, on je radio kod vas, jel’ tako?
– Da, rekao sam već.
– A pretpostavljam da više neće?
– Naravno, već sam ga otjerao.
– Onda znate i da bi ga vaša kći morala uzdržavati najmanje
godinu dana ako nema nikakvih prihoda?
– A što ako je on već ušao u brak s njom kao poslovno nesposoban?
– Onda se taj brak poništava, ali to treba dokazat.
Mesnato lice preko puta napokon se odobrovoljilo. Izvadio je iz
džepa svoj mobitel, pa ga otvorio i izvukao bateriju.
– Imate mobitel? – upitao je Ferdu.
– Da.
– Izvadite bateriju.
Ferdo ga je gledao. Obzirom na to što je sve o njemu znao, nije
se čudio takvoj nepovjerljivosti i napravio je što se od njega tražilo.
Mataja se ogledao oko sebe, pogledao u uglove stropova velike
prostorije ne bi li se uvjerio da nema kamera, pa se nagnuo prema
odvjetniku. Stavio je ruku na usta.
– E pa ja imam sigurne dokaze da je Krizmanić ušao u brak s
mojom Ninom poslovno nesposoban za rasuđivanje. Razumijete?
Originalne papire i liječničku dokumentaciju ćete dobiti, to je moja
briga. Vi se samo pobrinite da sve to lijepo prezentirate na sudu.
Može tako?
44

Zao pogled krupnog čovjeka preko puta nagovještavao je da se
radi samo o retoričkom pitanju i Ferdo je shvatio da se uvalio u
nešto iz čega se neće tako lako izvući.
– Moram prvo vidjeti te papire, o čemu se radi pa ću vam onda
znati odgovoriti. Ovako napamet, teško mi je bilo što reći.
Rekao je to tek da dobije na vremenu i da se ne obaveže prebrzo,
no sada kada je Mataja u povjerenju podijelio tu informaciju s njim,
natrag više nije mogao.
– Turk…
Stari mu se primaknuo preko stola.
– Nemam ja samo papire, imam i ljude na pravim mjestima,
razumijete. Vi samo sve pripremite i predajte, a sud i sudac su moja
briga.
Svašta je Ferdo čuo o tom čovjeku, ali malo toga dobrog. Da
njegova kći nije došla k njemu i predstavila se muževljevim prezimenom,
vjerojatno bi dobro razmislio o zastupanju. Nije on
bio od one vrste odvjetnika, one nekolicine poznatih, povlaštenih
i svemogućih koji su uspješno branili i donji i gornji dom
hrvatskog društva, a to je starom lukavcu vjerojatno baš i trebalo;
da u tišini i daleko od javnosti riješi intimni problem svoje obitelji.
Čovjek koji je bio spreman vlastitog zeta zbog imovine smjestiti u
ludnicu, bio je opasan.
S navučenom maskom lažne ležernosti i smješkajući se, a u sebi
bijesan sam na sebe, pozvao je konobara i platio. Kada su izašli i
pozdravili se već je bilo prošlo jedanaest i na slabo osvijetljenom
parkiralištu uz njihov, bio je parkiran još samo jedan automobil.
Kada se dovezao kuća je bila u mraku, samo je u dnevnom boravku
gorjelo svjetlo. Uvezao je automobil u garažu, ušao kroz unutrašnja
vrata koja su je spajala sa stanom, skinuo se u predsoblju i
odložio torbu. Očekivao je Jelenu, no ona je vjerojatno bila u sobi pa
je s olakšanjem otišao u kupaonicu na katu. Nakon brzog tuširanja,
žedan, spustio se u kuhinju i tu ga je dočekala. Stajala je prekriženih
ruku u svojoj tipičnoj svađalačkoj pozi i u debelom, bijelom, dugačkom,
frotirnom ogrtaču koji ju je činio još krupnijom.
– Bok. Ne spavaš?
45

Glumio je nehajnost nadajući se da će izbjeći fajt, no, uzalud.
– Ja da spavam, a ti lumpaš okolo. Lijepo si podijelio poslove.
– Što je sad opet? Zbog Maje, jel’ to?
– A što ti misliš?
– Pa rekao sam ti.
– Jebeš tvoje priče dragi. Ti sve svoje probleme rješavaš tako, jer
ti je tako i najlakše. Hvala Bogu, samo nazoveš i problema nema.
Jebi se, znaš!
Siktala je.
– Gle, umoran sam i nisam raspoložen. Idem spavati…
Pokušao je proći pored nje, ali mu je prepriječila put.
– Meni je pun nos tvojih pizdarija Ferdo!
Povisila je glas, a on je ponovno krenuo prema njoj. Naglo se izmaknula
i u tom djeliću sekunde u očima joj je vidio strah. Naravno
da je nije mislio udariti, nikada to nije napravio niti bi mu to palo
na pamet, no taj njen uzmak ga je iznenadio. Zapravo, razveselio ga
je. Samo je želio proći pored nje i izbjeći svađu, a ona je pokazala da
je njena agresivnost samo dobra maska iza koje skriva nesigurnost
i strah.
– Daj se ne deri, probudit ćeš Maju.
Bijesna i svjesna da je pokazala slabost, povikala je za njim:
– Ja i ti ovo moramo riješiti! Jesi čuo! Ako treba svako sebi, al’
ovako dalje ne ide!
Produžio je prema dnevnom boravku. Uvijek je spavao na kauču
kad bi se posvađali. Prolazeći pored stepenica koje su vodile na kat,
na vrhu je ugledao Maju. Stajala je i gledala ih raširenih očiju. Krhke
građe, u prevelikoj pidžami, izgledala je još sitnije i ranjivije.
– Ej, još si budna?
Nasmijao se glumeći bezbrižnost i krenuo prema njoj.
– Mi smo te probudili?
Kimnula je bez riječi.
– A malo razgovaramo mama i ja. Ništa nije bilo. Dođi.
Sagnuo se, poljubio je i podigao u naručje. Bila je lagana kao
pero, mršava i krhka za svojih sedam godina. Mirisala je na šampon.
46

– Kad sutra imaš školu? Ujutro?
Potvrdila je glavom.
– Onda moraš odmah zaspati. Moraš se odmoriti, znaš. Mala
djeca moraju puno spavati jer tako rastu. Jesi oprala zube?
Ponovno je kimnula. Ušli su u njezinu sobu, a on ju je položio u
krevet i pokrio.
– Jeste se svađali?
– Ma nismo. Zapravo, jesmo malo. Samo malo. Muž i žena se
nekad svađaju. To je isto normalno kao kad se ti nekad svađaš sa
svojim prijateljicama. Ništa strašno.
– Da, ali vi više nećete biti muž i žena?
On se odmaknuo.
– Tko ti je to rekao? Mama?
– Ne, ali ja sam se posvađala s Lucijom i više nismo prijateljice.
– Ma neee… To je drugo. Vi ste samo prijateljice, ovo je bez veze.
Što je tebi? Ajde sada, lijepo se okreni i spavaj. Sutra se rano moraš
ustati.
Kada je ugasio svjetlo i izašao, oslonjena leđima na zid, Jelena ga
je čekala pred vratima. U mraku hodnika nije mogao jasno razaznati
je li zaplakana ili samo bijesna. Ništa nije rekla, samo je pratila pogledom
kako se stepenicama spušta u prizemlje.
Ujutro, probudilo ga je sunce koje se probijalo kroz sitne rupice na
roletama. Podigao ih je i okrenuo se pa zaokružio pogledom po
prostoriji. Mrzio je dnevni boravak i uzak kauč koji ga je podsjećao
na stalne svađe. Sjetio se onda i one jučerašnje i zastao osluškujući.
U kući je bilo mirno. Pogledavši na sat, shvatio je da nema vremena
za jutarnju kavu, već za sat vremena čekala ga je parnica na Općinskom
sudu. Tiho je ušao u spavaću sobu da uzme novu košulju i donje
rublje. Jelena je spavala okrenuta prozoru, skvrčena i pokrivena
do ramena. Nije se ni pomaknula. Slušao je njeno šumno disanje.
Koliko ju je puta tako gledao dok se oblačio i odlazio, pomislio je, i
koliko mu je ta žena nekada značila, a sada, bila mu je mrska i sama
pomisao na nju.
47

Obavio je jutarnji ritual u kupaonici, obukao se i provjerio još
jedanput sadržaj akata u torbi. Izvezao je automobil iz garaže i, dok
je parkirao na pločniku nekoliko metara dalje, slušao spikera na
radio stanici koji je, pretjerano oduševljeno, za taj dan najavljivao
totalnu pomrčinu Sunca.
„Jebeno Sunce“, pomislio je zlovoljno gledajući u nebo bez oblaka:
„ono će i dalje pržiti i jebati mačku mater, ljudi će i dalje živjeti
svoje male živote, rijeke će teći, Zemlja će se okretati, a nas već odavno
neće biti. Kako je glup taj jebeni život…“ Vratio se, zaključao
ulaznu kapiju i sjeo u automobil.
48

SPASONOSNI OSMJEH
– Čuj, nisam ti pričala… znaš onu moju Nadicu s posla, onu novu
kaj je došla prije par meseci?
Anton i njegova žena Ana vozili su se Petrovom ulicom prema
bolnici. Bilo je jutro, a već nepodnošljivo vruće, pa je otvorio svoj
prozor do kraja i skrenuo u Kamaufovu.
– Znam.
– Zamisli, dođe mi ona neki dan i veli: „Ana imam dve loše vijesti!“
Znaš ti mene, noge su mi se odsekle! Mislim si, kaje sad, a ona
veli: „Pričala sam ti o mojoj sestri Marini? E pa napokon se rastala.“
I sad, ja je gledam. kakva je to loša vijest? Mislim, za mene. Razmeš?
– Aha, i?
– Znaš, ona ti je malo opterećena tom svojom sestrom. Zapravo
puno. Ispričala mi je fakat dost toga o njoj. Mislim, nemreš verovati
kakve su joj se stvari izdogađale u životu. Ta žena stvarno nema
sreće.
– Koja? Nadica ili njezina sestra.
– Pa, sestra! Kaj ti mene ne slušaš?
Stali su u koloni vozila kod Autobusnog kolodvora i on je uključio
radio.
– Prvo, kad je bila mala, s nekih četiri–pet godina, popila je nekakve
bakine stare tablete. Pala je u komu i jedva su je spasili. Tu joj je
trajno stradala jetra. Onda je s desetak godina pala s trešnje i slomila
kuk. Doktori su nešto zeznuli pa je jadna morala na brdo operacija,
dve godine nije išla u školu. Onda je dobila meningitis, znaš onaj
gadni, gnojni. Piknul ju je krpelj. I tu se jedva zvlekla. Onda ju je s
četrnaest tresnul auto, nemreš verovati! I to je jedva preživela, da bi
joj na kraju sad prije par meseci umrla beba. Pa strašno! A frajer koji
joj je to djete napravil zbrisal je prije nek se mala rodila. tek je sad
prije neki dan dobila sudsku rastavu. Užas ha, kaj veliš?
49

– A kaj bi trebal reći? Tuga. Al i dalje ne razmem kakve to sve
skupa ima veze s tobom?
– Pa nema, al’ se ona jadnica nema kom požaliti pa je našla mene.
Kaj.
– A ti si našla mene.
– Kak to misliš?
– Pa lepo. Ona se izjadala tebi, a ti meni, to velim.
– Ma daj, samo ti pričam… Osim toga, ti si moj muž. S kim bum
o tim stvarima pričala, ak’ ne s tobom?
– Ne znam. Ti znaš da mene to ne zanima. Kakve ja veze imam
s tom ženskom, nikad je nisam ni videl!
– Pa, samo razgovaramo, niš više. Opusti se.
– Misliš? A ne, draga moja, nije to obična priča. To se zove – muko
moja pređi na drugoga.
– Preteruješ, ko i uvek.
– Ne, ne pretjerujem. Gle, žena ti je…
– Prijateljica!
– Dobro, prijateljica, kolegica, kaj got ti je već… Iako, kak ti može
biti prijateljica, a znaš je tek par meseci? Vi ste žene fakat čudo.
– Okej, kolegica, nije bitno. Aj sad, nastavi kaj si htel reći…
– Pa to da su ljudi takvi. Kad su u sranju onda brže-bolje to prebace
na nekog drugog. Fino se rasterete i svako sebi. Baš ih briga kaj taj
drugi posle proživljava. A ja znam tebe, osetljiva si kao mimoza, opet
buš dobila neki osip. Znaš da uvijek dobiješ fleke od sekiracije…
– Opet preteruješ.
– Da? A zakaj onda to sve pričaš meni? Zakaj? Za babino brašno?
Daj, Ana, molim te, pa znamo se. Reci mi sad da te sve to s njenom
sestrom nije zdrmalo?
– Pa dobro, je malo. Mislim, žena je stvarno jadna… Kaj nije?
– Baš me briga. Kaj bi ja sad trebal, rezat žile? Kaj mi nemamo
problema? Dorica, krediti, dva kredita jebote, minus na računu i tvoj
nepokretni stari u domu. Je, žena je fakat jadna i zato mora biti jadna
i njezina sestra pa onda i ti, a sad i ja. Sad baš svi moramo biti jadni!
Stao je na semaforu Zvonimirove i Heinzelove. Nekakav prosjak
je išao od automobila do automobila pa je brzo zatvorio prozor i
50

okrenuo se prema Ani praveći se da ga ne vidi. Bio mu je pun kufer
žicara, svi samo hoće lovu.
– Nisam znala da si tak bezosjećajan.
Ana je gledala kroz prozor sa svoje strane.
– Kaj?
– Evo, uopće me ne doživljavaš! Tebe ne zanima kaj ti ja pričam.
– Ma zanima, al’ kaj ja tu mogu? Kaj? I kad me već pitaš, znaš kaj?
Sutra ću ja sjesti s mojim burazom i reći mu kak si mi ispričala sve o
toj sestri od te tvoje Nadice. Onda bum mu uz kavicu pričal o bolnici
pa kak je opala s trešnje, saobraćajki, meningitisu i tak… Sve onak
kako si ti zadavila mene, pa neka zna i on. A Milan ko Milan, već
ga vidim. Dolazi doma i prvo s vrata kaj bu rekel svojoj Bibi bude:
„Jebote, onaj Antiša nije normalan. Davil me sat vremena spikom
o sestri neke Anine frendice.“ A znaš ti njegvu Bibu, ima uši kao
lavore, ta ga nebu pustila dok joj sve ne ispriča. Već je vidim kak sve
prenosi onoj svojoj blesavoj sestri i fijuuu… Ode priča tvoje frendice
s posla ko zna kam, u koje daljine. Na kraju, umesto da bude
tragično, ispalo bu smešno. Osim toga, siguran sam da ti je ona sve
to ispričala u poverenju, ta tvoja Nada. Kaj nije? A ti to pričaš okolo.
Vozili su preko Mosta mladosti. Ljetna suša učinila je da se šljunkovito
korito rijeke pokaže na nekoliko mjesta, Sava se mogla pregaziti.
– Ovo kaj ti ja pričam, to je samo među nama. Nemoj da ti padne
na pamet pričati to nekom okolo! Si čul? Pa, kome bum pričala, ti si
mi muž! Samo razgovaramo, kaj ne smemo?
– A kom bi ja to pričal? I zakaj?
– Pa ne znam, stvarno ne bi bilo zgodno da se sazna da ja okolo
to širim.
– Bez brige, već sam zaboravil.
Prošli su most i vozili se pored vojarne Croatia.
– Čuj, a znaš kak me je jučer na poslu jedan lik nasekiral? Poludela
sam!
– Kak?
– Idiot! Pita me da jel’ mi imamo internet na poslu. Ja mu velim
da imamo, a on meni da jel’ može platiti internetom? Pa, ko danas
normalan knjigovođu plaća internetom? Slušaš ti mene?
51

– Slušam.
– I?
– Kaj?
– Kaj sam sad rekla?
– Da imate internet na poslu.
– Ti si lud. Velim da je neki tip htio platiti internetom. Jesi ti ikad
čul da neko internetom plaća knjigovođu?
– Ne.
– A misliš da se to može?
– Ne znam, možda vani, kod nas baš i ne.
– Kreten!
– Tko?
– Pa, taj lik… Vidiš da me opće ne slušaš! Navil si taj glupi radio…
– Ma slušam te. Evo, frajer je htel platiti internetom i to te naljutilo.
– A da si vidio danas…
– Kaj?
– Ona mala Martina, ona kaj je isto nedavno došla k nama…
– Kaj s njom?
– Zakasnila sam danas na posel pet minuta. Pet! Misliš da mi
nije spustila? Zamisli! Ta mala fufica, jučer je došla i ona mene pere!
Mene! Znaš kaj, da nije došel šef rekla bi joj svašta!
– Pa, kaj joj nisi rekla?
– Kaj?
– Pa, to kaj si mislila.
– Velim ti da je došel šef.
– Mogla si joj reći kasnije.
– Aha, prošla baba s kolačima. Kasnije više nije imalo smisla.
– Da? A zakaj sad onda meni sve to pričaš? Muči te kaj joj nisi
isti čas odgovorila, jel’ tak? Viš, Ana, ljudi su ti takvi. Imaš ih kaj
napadaju sve živo, a imaš ih kaj se celi život brane i šutiju. Znaš
ono, neko te povredi, a ti to trenutno otrpiš pa onda u sebi danima
divljaš i misliš kak si trebal reći ili napraviti ovo il’ ono. Kužiš? A ti
52

nisi jednostavno ta koja bi odgovorila, i to ti je to. Nisi takva. Ti si
dobar karakter i naivna si.
– Je. Možda si u pravu…
– Naravno da jesam. Ti si u sebi dušica i bojiš se. Ti jedino meni
možeš odgovoriti. Ak se ti s nekim zakvačiš i posvađaš, to sam
jedino ja.
– Opet si počel!
– Je, ozbiljno. Kaj nisi primetila? Evo, ono neki dan, ono oko
tramvaja. Sećaš se? Svaki dan ja dođem po tebe na posel, a taj dan
nisam. I kaj? Mozak si mi popila! A svaki dan te vozim, svaki!
– I to si mi zameril?
– Nisam ti zameril, samo velim. I posvadili smo se bez veze, oko
ničega. Kužiš?
– To je tebi ništ? A kaj bi ja trebala pešačiti od mosta do doma?
Cukati pune ruke vrećica i kad dojdem doma skuhati, speglati, oprati
i biti sretna? Daj…
– Ne radi se o tome. Velim samo kak si se spremna jedino z
menom pofajtati. Svima drugima šutiš, jedino se svađaš z menom,
to ti velim.
– A kaj bi ti? Da i tebi šutim? Pa ti nisi normalan!
– Evo vidiš! To je to o čemu pričam.
– Kaj?
– Pa to. Evo, opet me napadaš! Vidiš?
– Ne napadam, samo ti lepo velim.
– Dobro, daj pusti sad to. Jel’ imamo kruha doma, da svratimo
do pekarne?
– Kruha? Otkud ja znam, pa ti si celi dan doma. Evo o čemu ja
tebi stalno pričam…
– Da, a ja tebi velim da ima i većih problema u životu. I kaj sad?
Stigli su Travno. Parkirao je ispred zgrade i izašli su iz automobila.
Iako još jutro, sunce je već prilično pržilo i zato pod suncobranima
obližnjeg kafića nije bilo nikoga. Žena ga uhvati za ruku.
– Čuj, danas je pomrčina Sunca, mogli bi svi skupa s Doricom
otići do Bundeka. Piše da budu tam postaviti neki teleskop. To bi
je radovalo.
53

– Nemam vremena, moram biti s majstorima. Idemo pogledati
neku rupu gore na krovu. Curi voda… Idite vas dve, ja nemrem.
– Viš kakav si. Nikad s nama nejdeš nikam. Stalno si u poslu. A
jednu kćer imaš…
Prošli su pored susjeda koji ih je pozdravio kimanjem glave.
Njemu se taj tip nikada nije sviđao, uvijek je bio nekako natmuren
i zatvoren, pa ga je i sada nekako prostrijelio očima kao da mu je
nešto skrivio. Malo je o njemu znao, samo toliko da vozi taksi i da
živi sam.
Kad se okrenuo vidio ga je kako s krova skida taksi oznaku, a kad
je ovaj podigao glavu i mrko pogledao u njegovom smjeru, Ante se
brzo okrenuo i požurio prema ulazu.
Kod kuće, njegov je otac gledao televizor u dnevnom boravku, a do
njegovih nogu sjedila je Dorica i slagala lego kocke. Kad je ušao,
nije podigla glavu, samo se promeškoljila i nastavila s igrom. Polako
i jedva primjetno, zibala se naprijed natrag. Tek kad je ušla Ana i
prišla joj pa je poljubila, tek tada je dijete podiglo glavu. Pogledala je
djeda, majku pa Antu i nasmijala se. Bio je to iskren, sretan i veseo
osmijeh djeteta oslobođenog svih briga. Ana se obratila svekru:
– Deda, jel’ naša mala ljubav bila dobra?
– Ljubav. Dobra.
Dijete je ravnodušno ponovilo njene riječi i to je Anu razveselilo.
Lice joj se ozarilo kao i svaki put kad je ugledala osmijeh na licu
svoje kćeri. Otkako joj je s dvije godine dijagnosticiran autizam,
Dorica je samo ponavljala ono što bi čula od njih. Ništa, baš ništa
više. Isprva, mislili su da je samo hiperaktivna, nikako se nije mogla
usredotočiti na jednu stvar. i nisu mogli pojmiti da bi se tako nešto
moglo dogoditi njihovom djetetu. Zato je nisu dalje vodili liječnicima,
jednostavno su zanemarili dijagnozu i to je bila pogreška. Protiv
liječenja je tada bio i Antonov otac, neuk i grub čovjek, zemljoradnik,
a i sam Anton je bio uvjerenja da je dijete možda samo manje
inteligentno od ostale djece, jer je pred upis u školu izbjegavala i
čitati i učiti. Ipak, kada je došlo i to vrijeme, na prethodnom pregledu
je ustanovljena i potvrđena ista dijagnoza i tada je se više nije
54

moglo odbijati. Ipak, liječnici su ih kasnije uspjeli nekako uvjeriti da
što prije trebaju započeti s terapijom, pa je mala od prvog razreda
upisana u posebnu školu. Od tada se sve promijenilo. Ana je bila
sretna zbog njenog očiglednog napretka, pogotovo kad je progovorila.
Nagledala se ona otada i druge djece, s još većim teškoćama i
bila je sretna da Dorica samo priča i da se smije. To što nije bila zainteresirana
za kontakte s drugom djecom Anu nije smetalo, napokon,
imala je ona svoje roditelje, a o nekakvoj pripremi za vrijeme kad
će otići od njih nije ni razmišljala. Podsvjesno, znala je da ih Dorica
nikada neće napustiti. Zato, sve što je radila bilo je podređeno samo
njoj. S druge strane, Antun je bio muškarac i potpuno drugačiji tip
karaktera. Od dvije mogućnosti, prve, da se i on potpuno posveti i
sve podredi svojem djetetu, on je izabrao onu drugu, bježao je od
problema.
Nisu dužnosti predstavnika stanara stambene zgrade jednostavne
i lagane. Nekada je predsjednik kućnog savjeta sâm odlučivao o
svemu, a sada je bio običan volonter ovisan o volji stanara, vlasnika
stanova i zgrade. Antonu, odnosno njegovoj obitelji, još su davnih
sedamdesetih eksproprirali kuću s velikim komadom zemljišta koje
se protezalo sve do Hrelića, tadašnjeg najvećeg zagrebačkog sajma.
Urbanistički plan predvidio je izgradnju stambenog naselja, a svi oni
koji su na tom području imali kuće i zemljište obeštećeni su, osim
novčanom odštetom, i dodjelom stanova u budućim zgradama,
ali ne u stvarno vlasništvo već samo s pravom uživanja stanarskog
prava. Bilo je to nepravedno, ali koja je to država pravedna prema
svojim građanima.
Drugi problem o kojem tada nitko nije ni razmišljao bio je – što
će ljudi koji su cijeli život proveli praktično na selu uzgajajući voće
i povrće i držeći domaće životinje, raditi u tim stanovima? Tadašnje
vlasti, koje su svibnja 1977. na praznik Dana mladosti postavile
kamen temeljac za početak izgradnje ovoga velikoga zagrebačkog
naselja, takva pitanja nisu zanimala. Ljude s imanjima, kojih je bio
velik broj, preselili su u stanove, pa su ostali bez zemlje od koje su
živjeli i oni, ali od koje su mogle živjeti i njihove buduće generacije
pripremane za rad na zemlji. Oni, koji su si uplaćivali poljoprivrednički
staž, imali su mizerne mirovine, pa su primanja njegovog
55

oca koji je s njima živio nakon majčine smrti bila jedva dostatna za
plaćanje režija. Anton se sa samo tri razreda srednje škole zaposlio
u obližnjoj osnovnoj školi kao domar i dodatno je zarađivao i kao
kućepazitelj, sada predstavnik stanara, dok je Ana bila knjigovotkinja
i radila je kod jednog privatnika.
Treći i najveći problem ipak je bila njihova autistična kći koja je
napunila deset godina i, što je više odrastala, bivala je sve veći teret
i obaveza. Brojni odlasci specijalistima, terapije, specijalne dijete,
vježbe kod kuće, sve je to imalo utjecaja i na Antona, kao što bi
imalo na svakog onoga koji nema snage suprotstaviti se problemu,
nego spas pronalazi u njegovom izbjegavanju.
Za razliku od Ane, on je sve više i više tražio i nalazio razloge
za izbivanje od kuće i kad nije bio na svom redovitom zanimanju.
Često je za to i bilo razloga, zgrada o kojoj je brinuo imala je osam
ulaza s po sedam katova, a svaki kat imao je četiri stana. Uvijek je tu
bilo nekakvog posla, ali i kad ga nije bilo on ga je sve više i više sam
izmišljao, izbjegavajući boravak u stanu. Uz to, svako malo netko ga
je zvao: pucale su cijevi vodovoda i centralnog grijanja, prokišnjavao
krov ili neki od balkona, kvarili su se uređaji za ventilaciju i razni
ventili, zaglavljivala dizala, izvodile se adaptacije stanova u koje je
i on, po službi, trebao imati nekakvog uvida, a bilo je tu i mnogo
sitnih popravaka zbog kojih su ga zvali, naročito žene koje uz sebe
nisu imale mušku ruku.
On je prema njima uvijek bio posebno susretljiv i servilan. Nikada
se nije dogodilo da je odbio pomoći ako je znao što i kako, a ako
i nije, imao je on svoje kontakte svih majstora koji su bili potrebni,
dovoljno je bilo samo okrenuti pravi broj. Nije bio star, tek je prešao
četrdesetu, a nije bio ni ružan. Štoviše, visok i snažan, crnokos,
uvijek neobrijan, imao je onu vrstu grube muške privlačnosti koja
je posebno raspaljivala maštu žena u srednjim i kasnijim godinama,
udovica, rastavljenih, povučenih i onih osamljenih. Način upoznavanja
doveo je do rutine jer je poznavao sve stanare u zgradi. Točno
je znao tko je vlasnik stana, tko živi u državnom vlasništvu, a tko je
u podstanarstvu. Kada bi bacio oko na neko novo lice, bio je uporan.
Provjerio bi da bude siguran kako je žena sama i bez neke veze sa
strane, pa bi u početku navraćao češće s kojekakvim pitanjima i oba-
56

vijestima, lovio prilike za razgovor u zgradi ili ispred i, jednostavno,
bio je nametljiv. Naravno da je bilo i onih koje su ga naprosto ignorirale,
no u zgradi od oko dvjestotinjak stanova uvijek se pronašlo
dovoljno zainteresiranih, osamljenih i radoznalih žena. Mehanizam
je funkcionirao savršeno – nakon prvih „slučajnih susreta“ ljubazno
bi ponudio svoje usluge sitnih popravaka i pomoći, pa bi se nakon
upoznavanja i nekoga odrađenog kućanskog posla, sjelo uz kavicu
ili neko piće i malo popričalo, a on je znao dobro slušati. U tim bi
se razgovorima pokazalo da Anton i nije bio samo tamo neki kućepazitelj,
nego da je itekako bio sposoban razumjeti probleme žena
bez muškaraca, pa bi se uvijek na kraju, nakon određenog vremena,
nekako konstatiralo da žene u kući ipak ne mogu bez muškaraca i
u ovom, i u onom, i u svakom drugom pogledu. Slijedilo bi davanje
do znanja s njegove strane da nema predrasuda i da je otvoren za sva
ta iskazivanja otvorenih simpatija i to je bilo to – sve poslije ovisilo
je o drugoj strani.
Strpljiv, pažljiv i uvijek na usluzi, osvajao je usamljena ženska
srca, opsluživao ih koliko mu je to situacija dozvoljavala, ali ih nikada
nije stavljao ispred svojeg braka i privatnog života. Znao je dati
na znanje da je otvoren za veze svake vrste, ali i da one ne bi smjele
remetiti njegovu situaciju kod kuće. Žene su s tim u vezi odmah u
početku bile upoznate. Znale su za bolest njegove kćeri, pa je i to bio
razlog njihovog sažaljenja i simpatije prema njemu. On je to, naravno,
znao, pa je koristio te bogomdane majčinske instinkte, ne samo
pri početnom zavođenju i traženju razumijevanja sa strane, nego
su ga oni štitili i od mogućih problema. Ako bi došlo do situacije
da se neka veza pokuša produbiti, ako bi nekoj ženi i palo na pamet
ponuditi mu ili zahtijevati nešto više od površnog i povremenog
servisiranja, kako ga je Anton pred malobrojnim prijateljima volio
zvati, bolest njegove kćeri bio je prvi razlog za odbijanje. Znao je iz
iskustva da su odbijene žene najopasnije, no ona koja bi tražila da
muškarac ostavi brak i bolesno dijete da bi zadovoljila sebe i svoje
osobne potrebe, to bi mogla samo neka sebična kučka. Anton je taj
moralni moment u žena, opet povezan s majčinstvom, vrlo vješto
koristio, pa kad se tako nešto i dogodilo, jednom ili dvaput, bio
je dovoljan samo jedan razgovor o njegovoj kćeri, bolesti i njenim
57

potrebama i stvari bi se bez problema vratile na staro. Nikada nije
održavao više od dva ili tri takva intimna poznanstva u isto vrijeme,
ne zato što to nije mogao, nego jednostavno nije bilo racionalno.
Više veza, uz sve ostale njegove obaveze i situaciju kod kuće, samo
bi komplicirale stvari.
U takvoj situaciji, svi su dobivali. Žene koje je Anton opsluživao
imale su redovit tretman, on se brinuo da njegova obitelj ima sve
ono što je bilo potrebno uz osiguran ventil za pražnjenje emocija
i svoj prostor za bijeg i izlaz iz situacije kojoj njegov karakter nije
bio dorastao. A žena? Pa bilo je nemoguće da ona nije znala za ta
njegova šaranja, nije joj to trebao nitko reći. Žene imaju taj poseban
instinkt da uvijek nekako znaju da nisu jedine u životu svog muškarca,
no dijete je njoj bilo prva briga pa je podsvjesno i nemajući
kud, prešutno prihvatila njegovo ponašanje i jednostavno se s tim
pomirila. Pravila se kao da ništa ne primjećuje. Isto tako podsvjesno
i Anton je to nekako naslućivao, pa je, poštujući situaciju u koju je
ona bila gurnuta djelomice i njegovom krivnjom, to kompenzirao
na način da s tim svojim vezama nije pretjerivao. Trudio se da u
kući bude sve kako treba i da joj ne da nikakav drugi povod da se ta
situacija mijenja. Njemu je bilo važno samo to što je ona preuzela
najveći teret i brigu oko kućanstva i odgoja djeteta, pa je čak i samog
sebe uvjerio da je to što radi ispravno i jedino moguće rješenje.
I sada, dok je gledao kako Ana strpljivo i s ogromnom ljubavlju
pomaže maloj složiti lego kockice u kutiju, pomislio je koliko je
zapravo sretan što je ima i što su se, i u tako teškoj situaciji, stvari
tako dobro posložile. To da on u tome ima vrlo malo, ili nema skoro
nikakvog udjela, nije mu padalo na pamet. Jednostavno se time nije
opterećivao.
Iz razmišljanja ga je prenulo zvono na ulaznim vratima i on se
okrenuo prema predsoblju, no Dorica je već ustajala. Dio terapije
koju je pohađala bila je i socijalizacija, te spoznaja i učenje obavezama,
pa je uvijek ona bila ta koja je otvarala vrata gostima. Tako je i
sada automatski ustala, ravnodušna lica prošla pored njega i nestala
u predsoblju.
58

DOKTOR ZA OPĆE PRAKSE
Kada je, nekoliko mjeseci nakon pada Vukovara, ambulantu vojarne
na Borongaju preuzeo doktor Vladimir Ilić, sve se promijenilo.
Do tada ju je vodila doktorica, pred mirovinu, a kada je došao on,
uredno vođena vojna ambulanta u kratko se vrijeme pretvorila u
njegovu privatnu ordinaciju. Gospođu su, po zapovijedi, premjestili
u Stožer, na bolje plaćeno i manje zahtjevno mjesto, a on je preuzeo
stvar u svoje ruke. Bio je snalažljiv, tip čovjeka koji se brzo snađe u
velikim sredinama, shvati još brže kako stvari funkcioniraju, svjetlosnom
brzinom prilagodi se novim uvjetima i za kratko vrijeme,
bez mnogo buke i truda, preokrene stvari u svoju osobnu korist. U
Zagreb je došao s obitelji, praktično kao i svi Vukovarci izbjeglice,
doslovno i jedino s dokumentima i nužnim stvarima koje je uspio
ponijeti sa sobom prije nego li je taj grad pao u četničke, i ruke
Jugoslavenske narodne armije. U to vrijeme masovni egzodus Vukovaraca
uvjetovao je ogroman problem njihovog smještaja, pa ih
je bilo svugdje, od Istre i Dalmacije, do sjevera, a najviše ih je bilo
u Zagrebu. Smješteni su bili svugdje: u napuštenim objektima JNA,
hotelima, odmaralištima i motelima, školama na periferiji, đačkim
i studentskim domovima, u objektima već tada propalih tvornica,
radničkim stanovima i posebno onima koje su napustili nelojalni
Srbi i oficiri koji su prebjegli na drugu stranu. Bilo je mnogo preko
noći napuštenih vojnih stanova, potpuno namještenih, sa skupim
namještajem i tehnikom, pa je jedan takav na Jarunu, od tadašnjeg
gradskog Poglavarstva i uz suglasnost novih vojnih vlasti, dobio i
doktor, te se sa suprugom i dva već odrasla sina u njega i uselio.
Isprva, u prvih nekoliko mjeseci, sve je funkcioniralo normalno.
Ambulanta je radila kao i prije, no malo po malo počele su se nazirati
promjene. To mjesto nije služilo samo za liječenje vojnog osoblja,
nego je sve više sudjelovalo i u određivanju i klasifikaciji, te
predlaganju i preporukama za odlazak na skrb. Tu se odlučivalo
59

tko je, od novo mobiliziranih vojnika koji su se trebali javiti u tu
vojnu poštu bio sposoban za rat, odnosno vojnu službu, a tko ne. U
godini prije, na skrb je, zbog zdravstvene nesposobnosti, poslano
svega nekoliko rezervista da bi dolaskom doktora iz Vukovara ta
brojka počela rapidno rasti. Već nakon pet-šest mjeseci pronio glas
da doktor Ilić tamo šalje sve izbjegle, a mobilizirane, one koji su
ostali bez ičega, samo da bi stekli status i dočepali se kakvih-takvih
sredstava za život i nekakve vojne invalidske mirovine. Tada se na to
gledalo blagonaklono i svi su znali što se radi i ništa se protiv toga
nije poduzimalo. Iako su takvi postupci bili nezakoniti, netko s vrha
dao je usmeni naputak da se preko njih prešutno prelazi. Ipak, dobri
je doktor i spasitelj imao svoj osobni plan – nisu njegovi pacijenti
bili samo unesrećeni, osiromašeni i izbjegli, sve je veći broj bio i
onih koji su preko svojih veza u okolnim općinama bili mobilizirani,
ali samo na jedan ili dva dana, e da bi se odmah javili u ambulantu
doktoru Iliću. On bi ih trenutno uputio na skrb, što je pak značilo
da nisu sposobni za služenje vojske i da imaju osnovni i prvi preduvjet
potreban za ostvarenje vojne ili invalidske mirovine. Jednom
na skrbi, taj bi se status produživao mjesecima, proradila bi dobro
uhodana i povezana mreža koja bi „pacijenta“ slala uokolo, od terapije
do terapije, od liječenja do liječenja i od mišljenja do mišljenja
sve dok ne bi došlo vrijeme kada bi na red došle komisije, koje su
pak određivale stupanj oboljenja, sposobnosti ili nesposobnosti i na
kraju razinu invaliditeta.
Među pacijentima doktora iz Vukovara bilo je podosta njih koji,
osim jednodnevnog boravka u vojarni kao svježe mobilizirani, nikada
za neku istinsku ratnu postrojbu nisu ni čuli, a kamoli da su
rata vidjeli. Bilo ih je tu svakakvih, od vlasnika firmi pa do lokalnih
obrtnika; svi su oni dolazili k njemu, a on je bivao sve imućniji i
imućniji. Već nakon godinu i pol dana, od izbjeglice koji je s nekoliko
vrećica došao u Zagreb, stekao je spomenuti stan na Jarunu,
zemljište s malom vikendicom izvan Zagreba na Martin bregu, i
polovnog mercedesa. Naravno, on je bio državni zaposlenik baš kao
i njegova supruga koja je vodila restoran sjedišta Ministarstva obrane
na Krešimirovu trgu, pa se prijateljima žalio kako ima i previše
60

kredita. Oni su bili mahom zaposlenici MORH-a i dobro su znali o
čemu se tu zapravo radi.
Prelistavajući novine doktor je sjedio iza stola kad se javio telefon.
Podigao je slušalicu i čuo glas sestre iz susjedne sobe.
– Doktore, zvali su iz Ministarstva, žele da im se javite.
– Ko je zvao?
– Gospodin Hrg.
– Šta je hteo?
– Za ono povjerenstvo, trebao je i neke vaše podatke, pa sam
mu dala.
– Dobro, sad je kasno, zvaću ih sutra. Jel’ gotovo za danas?
– Nije, ima još jedan… Zapravo, dvojica.
– Kol’ko je sati?
– Deset i dvadeset.
– O čemu se kod njih radi?
– Ovaj prvi veli da ima s vama dogovor, na skrbi je. Drugi bi
otvorio bolovanje.
– Pusti ovog prvog.
– A drugi, što da mu kažem?
– A di je bio ceo dan?
– Pa, bio je tu, al’ ste danas došli kasnije…
– Ne. Nek’ dođe sutra ujutro. Nemam sad vremena, moram do
grada.
Rekao je to odrješito i spustio slušalicu. Iz Ministarstva su ga
zvali jer je, kao budući predsjednik, trebao preuzeti brigu oko osnivanja,
ustrojavanja i predlaganja članova budućeg Povjerenstva za
reviziju ocjena invalidnosti stradalnika Domovinskog rata. Kao liječnik
koji je aktivno sudjelovao u ratu, on je kod imenovanja na tu
dužnost bio na vrhu popisa.
Jedna je muha sletjela na mapu ispred njega pa brzo dohvati novine,
smota ih i udari.
– Jebem ti mater i muhama! Svuda ih ima.
61

Sastrugao je novinama krvavo-žutu mrlju i baš kad je dohvatio
bočicu s alkoholom i komadić vate da očisti umrljano, začuo je kucanje
na vratima.
– Ajde, uđite!
S gađenjem na licu gledao je novine koje je bacio u koš. Jedva
da ih je pročitao.
– Dobar dan, doktore.
Debeljuškasti, neobrijani čovjek u zelenoj, radnoj, vojničkoj uniformi
držao je šiltericu iste takve boje u ruci.
– Dobar dan, dobar dan, sedite. Vi ste?
– Barbarić, Vlado. Sjećate se, prošlog mjeseca smo razgovarali
u vezi mog odlaska na skrb, pa ste rekli da, kad skupim sve papire,
da vam se javim.
„Još jedan kreten“, pomislio je doktor.
Srdačno se nasmijao.
– Naravno imenjače, kako ne bi znao. I? Sad imate sve? Da vidim…
Čovjek mu je pružio desetak listova i on ih je površno prolistao.
Držao je papire u ruci kad se iznenada počelo mračiti. Pogledao je
kroz prozor, a vani je već bio skoro mrak. Uto, ušla je sestra. Smijala
se.
– Da vam upalim svjetlo…
– Šta je to vani? Neko nevreme, koji vrag?
– Pa pomrčina, doktore. Pomrčina Sunca.
– Kolko će to da traje?
– Ne znam, par minuta možda…
Izašla je.
Kako se smračilo, tako se iznenada počelo i daniti. Ustao je i
prišao prozoru, pogledao van pa ugasio svjetlo. Još u polumraku
uzeo je ponovno dokumente sa stola.
– Dobro, idemo mi dalje. Ja tu ne vidim vaš ratni put. Šta je s tim?
– A zapovjednik mi to još treba odraditi. Jedan dio sam dobio od
stare postrojbe, sad sve treba objediniti.
– A kolko ste bili u ratu?
62

– Pa digli su me za Oluje, sve skupa, sedam dana.
– Sve zajedno?
– Da.
– Bogami, naratovali ste se vi nešto.
Čovjek je shvatio ironiju.
– Da, ali je bilo gadno. Možda se vama to čini…
– Ma nedajbože! Samo kažem. Svako je dao kol’ko je mog’o, jel’
tako… I dan je dovoljno. Ima njih puno koji nisu uopće bili nigde…
Donesite vi taj ratni put kad bude gotov, pa ćemo ga priložit ostalim
dokumentima i lepo na komisiju. Ja mislim da onda više ne bi
trebalo bit problema.
Još su malo neobavezno popričali i čovjek je otišao. Doktor se
spremio, pa je i on izašao iz ordinacije.
– Dajte mi za sutra spremite sve što imamo od ovog Barbarića
za komisiju, pa kad donese ratni put možete sve poslat dalje. Ja s
tim više nemam ništa. I za danas smo gotovi. Odo’ ja, a i vi možete
polako. Bog.
Na vratima se okrenuo.
– Popodne moram kod zubara, a imam toga još hrpu za odradit
prije toga u gradu… Ako ne’ko zove, ja sam na terenu.
Prilazeći svom bijelom mecedesu na parkiralištu, zapazio je sitnu
plitku ogrebotinu iznad desnog blatobrana, ni centimetar dugačku.
Sagnuo se, promotrio je i glasno opsovao, pa otključao i sjeo
za volan. Povezao se prema izlazu na Borongajsku cestu i, nakon
pozdrava s mladim golobradim vojnikom koji mu je otvorio teška,
klizna, metalna vrata, skrenuo desno prema gradu.
Vozio je prema jarunskom naselju. Stigavši, parkirao je sa stražnje
strane zgrade jer je tamo uvijek bilo mjesta. Isključio je motor,
pogledao na sat i zaključio da ima vremena pojesti nešto i malo
prileći. Poslije zubara nije smio jesti najmanje dva sata, a morao je
zbog svog šećera.
63

LOVAC U MUTNOM
Rijetka magla, neuobičajena za ljeto, skrivala je rub šume. Tek je
svitalo, pa lovac nije bio siguran stoji li netko ili nešto ispod drveća
ili mu se samo čini. Što je više napinjao pogled manje je vidio, pa je
skinuo rukavicu i protrljao umorne oči. Iako debelo odjeven, bilo
mu je hladno. Dva sata je čekao na čeki tih i nepokretan, u jednom
zgrčenom sjedećem položaju. Drhtao je. Kada je ponovno podigao
pogled, ugledao ju je. Udaljena oko dvjestotinjak metara, uzdignute
gubice, lijepa srna je njušila zrak. Oprezna i napeta, nepomična,
strizala je velikim tamnim ušima.
Bio je to dobar komad divljači. Metak je već bio u cijevi i on
je lagano prislonio pušku na rub drvene ograde obložene crnom
gumom. U okularu durbina potražio je životinju, no ono što je ugledao,
iznenadilo ga je. Umjesto srne, na rubu šume stajala je neka
žena, zapravo djevojka. Opsovao je poluglasno, a ona kao da ga je
čula, podigla je glavu i pogledala u njegovom smjeru. Brzo se sagnuo
i leđima naslonio na drveni zid. Trebalo mu je desetak sekundi kako
bi se pribrao. Oprezno, ponovno je provirio, a tamo je stajala opet
samo srna, djevojci ni traga. Uzeo je dvogled, pa zaokružio rubom
šume. Nije vidio unutra, a magla se povukla, no osim životinje, tamo
nije bilo nikog drugog.
Ne može biti, pomislio je, da bi srna stajala mirno da je još netko
u njenoj blizini. Podigao je pušku i potražio je ponovno u križnom
ciljniku i opet je tamo stajala ona, djevojka. Jasno ju je vidio, jer bila
je potpuno gola. Snježno bijele puti i dugačke crne kose koja joj je
sezala do struka, gledala je pravo u njega.
– Koji je ovo kurac?!
Opsovao je glasno, ustao i – probudio se.
Još pod dojmom tako realnog sna, pogled mu se bistrio. Shvatio
je da se zaista nalazi na čeki, ali da je još mrak. Kako je zadrijemao
64

u trenutku, nije mu bilo jasno. Oprezno se odmaknuo od drvenog
ruba o koji se bio oslonio i osmotrio okolinu. Tračak zore na istoku
bio je nagovještaj približavanju novog dana, a od divljači nije bilo
ni traga. Skinuo je rukavice i protrljao hladne prste. Provjerio je
oružje – metak je bio u cijevi, a puška zakočena. S durbina, plastične
kapice okulara bile su skinute, i sve je bilo spremno. Iako žedan, nije
se usudio dohvatiti čuturicu koja mu je bila u velikom ruksaku, nije
želio stvarati nepotrebnu buku. Dalekozorom je pretraživao polje i
rub šume ne bi li zapazio neku kretnju. Sjetio se kada je jedanput,
prije pet-šest godina, još na početku svoje lovačke karijere, isto tako
cijelu noć probdio na čeki. Kada je pred jutro ustao da se kratko
protegne i olabavi mišiće iz šume ispred njega začuo je lomljavu i
topot. Divljač je cijelo vrijeme bila tik pred njim, na dohvat puške, a
on je upropastio trenutak i životinje su pobjegle. To ga je naučilo da
pravog lovca ne krasi točan hitac, nego prije svega, veliko strpljenje.
Iz malog džepića na ruksaku izvadio je vabilicu za srnjake, malenu
napravu načinjenu od drveta, sličnu muštikli. Puhnuo je u nju,
a pisak je odjeknuo šumom. Ono malo ptica zašutjelo je i nastala
je potpuna tišina. Napeo je sluh ne bi li čuo nešto, odaziv srnjaka,
gacanje po lišću ili lomljavu grančica grmlja, ali nije se čulo ništa.
Ponovio je zov nekoliko puta i jedini efekt je bio taj da su ptice nastavile
sa svojim glasanjem uvjerene da im taj zvuk ne predstavlja
nikakvu opasanost.
A tada, na samom rubu daljeg dijela šume, s lijeve strane, na udaljenosti
od dvjestotinjak metara, uočio je pokret. Nije ga baš vidio,
nego ga je definirao u vidnom polju. Nešto se tamo pomaknulo u
visokom grmlju, a to nije bio vjetar. Bilo je to nepravilno kretanje
pa je usmjerio okulare dalekozora u tom pravcu. Snažnom optikom
mogao je vidjeti list trešnje, kao da je bio pred njim. Sjetivši se na
trenutak onog sna, lice mu je ozario osmjeh. Malo zatim, iz šume je
iskoračio srndać tamnih, skoro crnih rogova. Lijep i krupan, stajao
je mirno, oprezno njušeći zrak. Tomo je usporeno odložio dalekozor
i dohvatio karabin. Još je jedanput provjerio je li metak u cijevi,
naslonio oružje na gumu drvenog ruba čeke i otkočio ga. Kada je
u križ ciljnika dobio plećku životinje, grmlje se ponovno zatreslo i
na čistinu je izašla srna, a za njom još dvije. Stale su malo podalje
65

od mužjaka i njušeći zrak ispitivale okolinu. Nikakva im opasanost
nije prijetila, pa su spustile glave i počele pasti rijetku travu. Mužjak,
okrenut postrance, stajao je podalje bdijući nad njihovom sigurnošću.
„Uh, što bi bilo dobro donijeti kući i srndaća i srnu“, pomislio
je. Naciljao je plećku, točno pet centimetara iznad prednje noge životinje
i potegao otponac.
Kada je odjeknuo pucanj srne su poskočile i kao jedna poletjele
prema otvorenim oranicama, a srndać se zatresao i zanio. Boreći se
da ne padne, kopitom prednje lijeve noge nekontrolirano je kopao
zemlju, kao kad pobješnjeli bik kopa tlo ispred crvene krpe toreadora.
Lovac se nagledao takvih posljednjih samrtnih trenutaka divljači.
Svaka je životinja nakon pogotka reagirala različito, no ovako nešto
još nije vidio. Ranjeni srndać borio se ne bi li ostao na nogama,
no onda je pokleknuo, prvo na prednje, a zatim na stražnje noge.
Ostao je tako ležati uspravan i zadihan, izgledao je kao da se odmara.
Uzdignute glave njušio je i nemoćno gledao uokolo. Pokušao je
još jedanput ustati, čak je to skoro i uspio, a onda se svalio na bok
tako da mu je na dugačkom vratu samo glava virila iz trave. Srne,
stisnute jedna uz drugu, zastale su stotinjak metara dalje čekajući
da se podigne. Bile su zbunjene njegovim ponašanjem i onda se
jedna odvojila. Njuške visoko podignute, polako i smotreno, krenula
je natrag k njemu. Oprezna i plaha, zastajkivala je svakih nekoliko
metara, a njene velike i tamne oči činile su se sada još većima.
Polako je u ruku izbacio sjajnu, dugačku, žutu čahuru iz ležišta i
ubacio novi naboj. Ciljao je životinju koja se približavala nemoćnom
mužjaku. Grudima je bila okrenuta frontalno, baš prema njemu,
pa nije želio pucati znajući da bi je snažno zrno pri prolasku kroz
cijelo tijelo moglo razderati i jako oštetiti, zato je pričekao. Do tada
miran, srndać je valjda posljednjom snagom pokušao ustati i to je
preplašilo ženku koja mu se približavala. Prednjom nogom u zraku
oprezno je zastala i okrenula se bočno spremna na trenutan bijeg,
a Tomo je iskoristio trenutak. Kad je opalio samo se svalila na tlo.
Sišavši s čeke krenuo je prema srndaću koji mu je bio bliži. S
uperenom i otkočenom puškom polako mu se približio, ne želeći
ništa riskirati. Znao je da je ranjena divljač najopasnija i bio je
oprezan. Životinja je ležala na boku. Krvave gubice i s ranom na
66

donjem dijelu trbuha, mlatarala je nogama. Bio je to loš pogodak.
Slabine su joj se ubrzano podizale i spuštale uz pištav zvuk, a svakim
izdisajem na travu ispred gubice prskala je tamna krv. Prišao je i s
otprilike dva metra naciljao srndaća ispod uha. Pazeći da ne ošteti
rogove jer bili su lijepi i debeli s oštrim zdravim parošcima, opalio
je samilosni hitac.
Kad je došao do srne, ona je već bila uginula. Znao je to po širom
otvorenim, sjajnim očima koje su prazno gledale prema nebu bez
oblaka. Ležala je na boku, glave savijene pod neprirodno oštrim
uglom unatrag. Trava iza nje bila je mjestimično poprskana krvlju,
a iz velike izlazne rane na plećki, još je kapala krv. Pričekao je minutu-dvije,
pa je iz džepa izvadio presavijen komad bijele plastične
folije. Raširio ga je, presavio na pola po dužini i stavio ga na rame
da zaštiti odjeću. Dohvatio je mrtvu životinju za zadnje noge, malo
ispod snježno-bijelog zatka, uprtio ju i odnio do podnožja čeke.
Onda se vratio i podigao srndaća koji je bio teži, pa i njega odnio
do srne. Na pripremljene metalne kuke objesio je životinje naglavačke
i pustio im krv. Popeo se na čeku, pokupio tronožac i deku,
a sitnice pospremio u veliki ruksak. Kad se spustio, sve je odložio
podalje od ustrijeljene divljači. Malo je zastao, pa ih onda skinuo
i namjestio da leđima budu okrenute jedna od druge. Na njih je
poprečno namjestio svoj lovački karabin, iz ruksaka izvadio mali
digitalni fotoaparat i okinuo nekoliko snimaka. Ostavivši sve kako
je bilo, samo s puškom u ruci, krenuo je po vozilo. Veliki crni BMW
X5 bio je parkiran nekoliko stotina metara dalje, na makadamskom
putu u šumi. Kad ga je dovezao uskim putom koji su prokrčili traktori,
na već unaprijed pripremljenu plastičnu foliju u stražnjem dijelu
velikog prtljažnika ukrcao je divljač. Pokrio ih je istom folijom
i osigurao gumenim trakama, da se ne smiču. Sa srndaćem nije bilo
problema, ali je na srne bio lovostaj zbog sezone parenja, pa ju je
za svaki slučaj stavio ispod srndaća. Provjerio je još jedanput nije li
nešto zaboravio te se okrenuo prema polju.
Tamo, na suprotnoj strani gdje je započinjao drugi dio šume
udaljen petstotinjak metara, na travnatu čistinu je izašlo još nekoliko
srna. Jutro je već poodmaklo, a sunce je nagovještavalo vreli
ljetni dan. Ograđeno lovište u Vukovini obilovalo je svim vrstama
67

divljači, a lovci su se vrlo dobro brinuli za njihov uzgoj i prehranu.
Životinje koje je sada mirno promatrao, bile skoro pitome i već navikle
na pucnjavu. Pasle su bezbrižno i spokojno kao da su znale da
je najgore iza njih i da se taj dan ne moraju više ničega plašiti.
Sjeo je u terenac kada se naglo počelo mračiti. Bilo mu je to čudno.
Iako vedro, nebo bez ijednog oblaka i dalje se nastavilo mračiti
pa je izašao iz vozila i zagledao se uvis. Nikada do tada nije doživio
pomrčinu. Gledao je u nebo otvorenih usta, začuđen i zaprepašten,
kao neko veliko dijete.
– Generale, možemo početi. Mijo je rekao da će kasnit, vozi neku
rodbinu u bolnicu.
U velikoj, tek preuređenoj sobi za sastanke visokoj pet metara,
sjedila su šestorica muškaraca. Osim stolaca i dugačkoga, bijeloga,
masivnoga, četvrtastog stola za kojim su sjedili, u prostoriji nije bilo
drugog namještaja. Najviši i najkrupniji među njima, zamišljeno je
listao nekoliko spojenih papira, a ostala petorica strpljivo su čekala.
– Dajte zatvorite te prozore, ne čujem sam sebe.
Centar grada popodne bio je najbučniji, a tramvaji koji su prolazili
tik ispod prozora, dodatno bi protresli staru zgradu u kojoj je
bilo smješteno sjedište stranke Hrvatskog nacionalnog saveza. Kada
je tajnik pozatvarao dvostruke prozore i sjeo pored generala, ovaj
je podigao glavu i redom osmotrio ljude oko sebe. To mu je uvijek
bio nekakav ritual.
Zadovoljan viđenim, pročistio je grlo i započeo:
– Otvaram sastanak Predsjedništva i predlažem dnevni red koji
svi imate pred sobom. Jel’ ima primjedbi? Nadopuna? Nema? Onda
možemo početi. Prva točka bila bi: usvajanje izvješća tajnika o učinjenom,
po pitanju tema s prošle sjednice.
Dok je govorio, jedva je pomicao usne, pa je možda i to doprinijelo
tome da mu je lice, iako je već dobrano prešao pedesetu, bilo
glatko i bez bora. Pogledao je mršavog čovjeka pored sebe koji je
popravio naočale i zagledao se u papir u ruci. Bio je prilično stariji
od njega, no i glasom i udvorničkim ponašanjem trudio se da izgleda
obrnuto. Kad je započeo, pričao je, tijelom okrenut vođi i svako
68

malo bi zastao i pogledao ga, čekajući možda nekakvu primjedbu
na pročitano. Izvijestio je da je kvartalni izvještaj o primanjima i
donacijama lošiji nego dva prethodna i da je to, vjerojatno, zbog
godišnjih odmora, da Glavni odbor za Samobor idući tjedan ima
skupštinu na kojoj će se birati novi predsjednik i vrh odbora, jer su
dosadašnji dali kolektivnu ostavku, te da pripreme teku dobro. General
je iz ruku tajnika uzeo listu službenih kandidata i promotrio je.
– Ovaj Damir Rogar, jel’ to onaj koji nam je došao iz HNS-a?
– Da, on je bio njihov vijećnik u dva mandata.
– I što se dogodilo?
– Pa, on kaže da se nije slagao s tim da uđu u koaliciju s SDP-om.
Navodno, mrzi komunjare, ali ja sam čuo da nije mogao dobiti građevinsku
dozvolu za proširenje zgrada. On se bavi kamenom, ima
cijeli pogon na Samoborskoj i ja mislim da je to – to.
– A šta, nema ni jednog ženskog kandidata?
– Ne, bila je jedna, neka profesorica, ali je odustala.
– Zašto?
– Ne znam, samo je javila da odustaje.
– Pa jebiga, tajniče, već sam reko da taj ne znam neću čuti! To u
nas ne postoji!
Pogrbljen, čovjek pored njega nije skidao oka s papira ispred
sebe.
– Saznaj zašto je ta žena odustala. Kako se zove?
– Brdar. Mislim da je Marica ili tako nekako…
– Jel’ naša?
– To ne znam, mislim da je. Po prezimenu…
– Opet ti! Nemoj mislit nego moraš znat! Sve je važno, sve, razumiješ!
Jel’ udata, jel’ ima djece?
– Ne znam, pogledat ću, pa ću javit…
– Ni to ne znaš?! Pa, šta znaš jebo ga ti! Kako mi to dolazite na
sastanke nepripremljeni? Pa, da smo mi tako deve’sprve, danas bi
ovo bila Srbija! Slušaj, a i vi drugi! Na sastanke hoću da mi dolazite
spremni! Jel’ to jasno?
Podigao je glavu i pogledom zaokružio po ljudima oko stola.
69

– Svi! Svi morate znati sve, pogotovo ono što je važno. Pa, ne
mogu ja, jebiga, pamtit umjesto vas. Zato ste tu, a ne negdje dolje
po ograncima. Morate imat sve informacije i morate znat sve što se
događa u stranci!
Dok ih je fiksirao pogledom, jednoga po jednog, oni su kimali
glavama. Završio je na pokunjenom tajniku.
– Nazovi Runju neka provjeri da nije kažnjavana i sve ono šta treba.
Saznaj zašto je odustala i ako procijeniš da je sve u redu, ponudi
joj kandidaturu. Reci joj da je Predsjedništvo podržava. I ja isto, to
joj posebno naglasi. Ako bude kakvih problema, neka me nazove.
Ona sama, jel’ to jasno?
– Je, generale.
Uto, javio se mobitel prodornim, iritantnim, reskim zvukom kakvim
su se nekada javljali klasični stari telefoni. Jedan je od ljudi za
stolom, mlad i vitak momak u tridesetima, dohvatio crnu poslovnu
torbu i brzo isključio aparat. Zajapuren i crven u licu, general ga je
strijeljao očima, a onda je ustao, skinuo sako i objesio ga o naslon
stolice. Ispod pazuha bijele košulje širile su mu se velike tamne mrlje.
Otpustio je kravatu i sjeo.
– Šta ima dalje?
Tajnik je tihim glasom pročitao nekoliko manje važnih odluka
koje su bile dogovorene prošli put i koje je samo trebalo potpisati,
pa ih stavio pred predsjednika stranke.
Potpisujući, vođa stranke je kimao glavom.
– Dobro. Idemo dalje s dnevnim redom. Pročitali ste ovih dana
u novinama da nam se HDZ nudi u Zagrebu. Imaju problem
s koalicijom, a izbori su već nagodinu, pa se hoće utvrditi. To je
istina, kontaktirao me jučer njihov tajnik i hoće s nama razgovarat.
Vi znate kakve su nam šanse u Zagrebu i zato mislim da nemamo
što puno oko toga mislit. Nama je ta stranka srodna po svemu, a i
nude nam neka mjesta u javnim poduzećima, tu, u Zagrebu, možda
i jedno ministarsko.
Kad je to spomenuo, ljudi oko stola su se pogledali. Lica, do tada
odbojna i distancirana zbog prethodnog ispada vođe, razgalila su se
u osmjehe. I on se lagano nasmiješio, znao je da će ta vijest odraditi
svoje.
70

– Možda, kažem možda, ništa to još nije sigurno. Njima trebaju
naši glasovi, a mi imamo dijasporu i to je to. Možda se još nešto iz
svega izrodi, pa zato dobro promislite šta bi još mogli od njih tražiti.
Treba izgledat tako k’o da mi njima radimo uslugu, a ne oni nama.
Danas idem na ručak s njiovim glavnim tajnikom, a ako netko ima
kakvu dobru ideju, neka mi javi do kraja tjedna, nema se puno vremena.
I to hoću napismeno: konkretno, tko, što, kada i gdje, ništa
općenito. Hoću imati pregovaračku platformu – još jučer.
Odložio je pretposljednji papir ispred sebe i u tom trenutku
ponovno se oglasio zvuk mobilnog aparata, ovaj put bio je njegov.
Izvukao ga je iz sakoa i rasklopio.
– Reci, Đuro!
Slušao je jedno vrijeme, pa nestrpljivo rekao:
– Ne mogu sad, na sastanku sam, poslat ću ti tajnika popodne.
Ne mogu prije, ostavi u frižideru. Da. Hvala, čujemo se. Živio.
Pogledao je Franu kao da će mu nešto kazati, pa je onda ipak
odustao i nastavio tamo gdje su stali.
– Trebat će nam neke akcije u gradu, razmislite i o tome. Moramo
biti više u medijima i treba nas se spominjat. Kako kažu, svaka
je reklama dobra, pa i ona loša, jel’ tako? Nađite nešto, bilo što, samo
da se za nas čuje. Vidite da smo u totalnoj blokadi. Ono šta si zadnji
put spomenuo, Mirko, oni kontakti s braniteljima, kako to ide?
Pogledao je desni kraj stola gdje je sjedio debeo i krupan muškarac
srednjih godina. I on se znojio, pa je svako malo papirnatom
maramicom brisao podbuhle, debele obraze i visoke zaliske čela.
– A zvali su iz njihove koordinacije da bi izašli sa zajedničkim
priopćenjem. Od nas traže javnu potporu, pa bi trebali nešto, ako
se slažeš…
Njih dvojca su bili do posljednjih ratnih dana zajedno u uniformi,
a skupa su osnovali stranku. Jedini on nije persirao predsjednika
stranke u obraćanju.
– Pa, daj im to onda, al’ pazi. Nemojte ništa protiv HDZ-a sad.
Napišite neko neutralno priopćenje i pošaljite medijima, bogamu,
al’ prije to dajte meni na uvid. Ima’l još šta? Ne? Onda dobro. Vidite
mi one prijedloge, ako ih bude. I još nešto…
71

Značajno je zastao.
– Drugi put se pripremite za sastanak, nemojte mi dolazit kao
muhe bez glave. Frane, ti ostani. Trebam te nešto.
Ustao je, a za njim i svi ostali. Njegovi sastanci nikada nisu trajali
dugo, to mu je ostalo još od rata. Smatrao je da informiranje mora
biti kratko, jezgrovito i potpuno, da se zadaci i nalozi trebaju dijeliti
precizno, a da odluke treba donositi on, jer je najviša odgovorna
osoba. Način vođenje svoje nekadašnje postrojbe u potpunosti je
preslikao na stranku.
Ušao je u svoj ured koji je, za razliku od sobe za sastanke, rashlađivala
klima. Za njim je ušao tajnik noseći u ruci crni rokovnik. Prostorija
nije bila velika; osim radnog stola nasuprot ulaznim vratima
i dva niska ormara za spise, bio je i jedan veći, sa staklima, pored
jedinog prozora. Unutra su bile brojne ratne uspomene; odlikovanja,
zastave postrojbi kroz koje je prošao i fotografije s poznatim
osobama. Istaknut, na posebnom mjestu, bio je časnički bodež s
hrvatskim pleterom u kutiji obloženoj crvenom, baršunastom tkaninom.
Sa zida, iza velike crne uredske fotelje, s dva velika portreta
gledali su znameniti pokojnici: Ante Starčević i Stjepan Radić.
– Zvao me Đuro iz lovačke kuće. Sredio mi je meso, ono što sam
danas ujutro ubio.
– Danas? Bili ste danas u lovu?
– Šta se čudiš?
– Pa srijeda je.
– Kakve to veze ima. Najbolje je u tjednu. Nema žive duše, samo
ja i divljač.
Oči su mu se radosno caklile.
– Vidi, ako mo’š tu mi divljač popodne prevezi kući. Već sam
javio Đuri i Ankici da’š doć’, jel’ može?
Tajnik je kimnuo glavom.
– Pravi si!
Potapšao ga je po ramenu.
– Trebao si to danas vidit. Znaš mene, ja ti najvolim u lov sâm.
72

Ono, kad je druženje, pa kad nas ima čopor za vikend, to ne računam.
To onda nije lov nego dernek. Ovo, kad sam sâm, to ti je pravo.
Slušaj, hladno je bilo noćas za popizdit. Smrzo sam se ko pička, al’
onda ujutro… E, već sam mislio da neće biti ništa, kad ono iz šume
srndać i pet srni, kao da ih je Bog poslo. Pa, sigurno i jest. Sve jedna
ljepša od druge. A ja polako, polako, pa pras! Dva metka, dva pogotka.
Direkt u srce. Nema kod mene… To si trebo vidit!
– Lako je vama, šefe, vi ste vojnik. To je vama normalno.
– Lako? To ti misliš. Jutro, magla, a one daleko. Približim oko
okularu, a on se zamagli, bog te tvoj, pa ti sad pucaj. Ako promašiš,
ode! I šta! Ode sve u pičku materinu! A jesi vidio pomrčinu? Bogami,
ja to nikad prije nisam vidio. Čudo jedno!
– Jesam, bio sam u gradu…
Tajnik je zaustio da kaže još nešto, ali ga Andrić prekine.
– Čuj, o’š mi napraviti tu uslugu? Aj, molim te…
– Nemate brige, šefe, ko da je urađeno.
– Dobro onda. Ostavi i sebi neš’, znaš već. Ima mesine, a dok
ima ne treba štedit. Sam izaberi šta voliš. Ima’l išta novo iz udruge?
– Nema. Pozvali smo članstvo na sastanak u nedjelju, pa ćemo
vidjeti.
– Dobro. Sad mi na miru reci kako je to sve bilo s tim grafitima.
Sve, od a do ž. To mora da je neka zajebana podmetačina, ne može
biti ništa drugo. Da čujem.
– Pa, evo, prije par dana, prošli utorak, na nekoliko mjesta u
gradu pojavili su se ti grafiti. Na Cvjetnom, na njihovoj crkvi, onda
u Tomićevoj gdje im je ona njihova četnička udruga, pa na Trgu,
autobusnom i željezničkom kolodvoru i još nekoliko na ulicama tu
oko centra. Sprejem je netko iscrtao naš grb i potpisao se imenom
naše udruge. Poslali smo odmah policiji izjavu da mi nemamo ništa
s tim, ali su oni svejedno tražili razgovor s nekim našim. To bi
mogao Mijo odradit. A zvali su i novinari, pa smo im dali službeno
priopćenje. Ono, mi to osuđujemo, to je podmetanje i tako…
– Zapravo, nije to loše, ali nisu trebali šarat po crkvi, sad će ovi još
ispast mučenici. Nije ovo vrijeme za takve zajebancije. Od naših se
ni’ko nije javio? Mislim, ako je ne’ko naš to napravio?
73

– Ne, al’ ima i u nas svakakvih budala, ko će ga znati…
– Šta ima još?
– Zvala je Nobilova sestra. Znate, ona za PR. Idu izbori, a ona ima
nekih ponuda sa strane, pa pita ako smo što odlučili.
– Šta ti misliš?
– Pa, ne znam. Radila je kampanju za predsjednika, vele dosta
kvalitetno…
– Onda može, al’ ako mi sredi TV Mrežu i neki intervju, za neke
jače novine. Večernji, Jutarnji, šta ja znam… Daj joj dva tjedna. S
Mrežom ne bi trebalo biti problema jer sam tamo već gostov’o. Ako
to sredi, razgovarat ćemo o kampanji. A lovu joj ne spominji, to
ćemo na kraju, ja i ona u četiri oka.
– Može. Iz Splita su pitali za onaj odlazak u Vukovar i tražili popis
naših koji će tamo ići drugog mjeseca. Ljudi bi išli, ali prijevoz
moramo platit sami, to je problem.
– Jesi zvao Martina?
– Jesam, ali njegovi su busevi u to vrijeme u Gardalandu i Rimu.
To otpada.
– Pa, šta ne idu svojim autima, majku mu staru? Nek se organiziraju.
Kolko im treba tamo ljudi?
– Trideset-četrdeset, što više. Jedan bus bi bio idealan. Da je bliže,
išli bi oni i svojim autima, kao prošli put, al’ je skupo, benzin i to…
– Znam. Važno nam je da i naši budu tamo. Mirko ide s njima?
– Da.
– Onda neka on preko svoje firme sredi za gorivo, vratićemo mu.
Dajte se organizirajte, majku mu staru, pa ne moram baš sve ja sâm.
Kada je na stolu zazvonio telefon, nagnuo se i na digitalnom
displeju pogledao broj onoga tko zove. Kada je podigao slušalicu,
glavom je tajniku pokazao vrata. Poklopio je slušalicu rukom, odmaknuo
je od sebe i tiho rekao čovjeku na odlasku:
– Nazovi Miju i pozdravi ga. Reci mu, ne dođe li još jednom na
sastanak Predsjedništva, ne mora mi više ni dolazit.
74

U prostranom i moderno namještenom dnevnom boravku sjedile
su dvije sestre. Ružica je zurila u Ankicu, nije mogla vjerovati što
joj mlađa sestra priča.
– Kako su ga prebili? Gdje?
– Tu, na ulici ispred kuće.
– Pa, ko?
– Ne zna se. Do danas ih nisu našli. Bila su dvojca, s palicama.
Ima tome dvije godine. I u bolnici je bio, tjedan dana. Slomili mu
dva rebra plus napuknuće lubanje.
– A zašto?
Ankica je ispod oka pogledala sestru koja je to primijetila.
– Vidi je! Pa, ne misliš valjda da bi ja to išla pričati nekom? Šta
ti je, nisam budala!
– Meni Tomo ne priča o svom poslu, a ja i ne pitam. To su njegove
stvari. Otkako uš’o u politiku, sve se promijenilo. Ne znaš ti,
seko, puno toga …
– Pa, šta on misli? Zašto su ga napali?
– A šta, veli da je greška, i da u susjedstvu živi neki mafijaš, i da
su trebali zapravo njega sredit, al’ ne znam… Ja mislim da nije tako,
zato ti to sve i pričam. Bojim se. Sad mislim da i ona nesreća našeg
Josipa koja je…
Tu je zastala i spustila glavu.
– Poginuo je tako glupo… Glupo!
Sjedile su na velikom, crnom, kožnom kauču u dnevnom boravku.
Ružica joj se primaknula i zagrlila je. Tek to ju je do kraja shrvalo.
Uz glasan jecaj privinula se uz sestru, a mislima joj u trenutku
prođoše slike događaj: rano jutro i dolazak dva policajca koji joj,
kamena i bezizražajna lica, priopćavaju da je na autocesti Zagreb
– Karlovac poginuo njen sin. Način na koji je to saznala i bešćutne
riječi službenika koje je tada čula, nikada nije zaboravila. Imao je
alkohola u krvi, a pronašli smo i opijate, rekli su. I otišli. Onda prokleti
napisi po novinama, vijestima, televiziji, i onaj grozan, strašan
dan sahrane. Šutljiva rodbina puna razumijevanja, cvijeće, vijenci
i svađe, neprekidne svađe, predbacivanja i uzajamna optuživanja.
Sedam godina je od tada prošlo, a kao da je bilo jučer. Danas, njih
75

dvoje jedva da su i komunicirali, sve nekako usiljeno i na silu, samo
ono što su morali. Njemu je bilo lako, on je našao svoju zanimaciju,
a nju je u kući sve podsjećalo na dijete i to je već jedva podnosila.
Nakon nekog vremena, Ankica se odmaknula i rukom obrisala
suze s lica.
– Znaš, sve nekako mislim da to s mojim Josipom nije bilo slučajno.
– Zašto misliš?
– Kad se vratim malo unatrag, tebi to mogu reći, nije sve onako
kako je prije izgledalo. Ima dvije stvari, a ja ne znam koja je: ili je
zbog domovnica ili zbog zemlje. Za ono s domovnicama znaš, to
sam ti već prije pričala. Završilo je tako što su ga izbacili iz policije,
a oni su ga natjerali na to. Znaš i sama kol’ko je naših ljudi dolje u
Bosni imalo problema. Da im Tomo nije sredio to državljanstvo, ’ko
zna kako bi se izvukli. Ne bi nikad! Jest, neke novce je i uz’o, al’ samo
onima koji su ionako bili puni para. I sad mislim da mu se ne’ko od
njih osvećuje. Onda su ga trebali, a on je bio odma’ uz Tuđmana i
mog’o je. Poslije su se svi tu operjali, a i nije im bilo drago što Tomo
zna to što zna. I ’ko zna, da ne’ko nije javio novinama i sve se saznalo,
možda bi sve prošlo u tišini. Ne znam. Velim ti, puno je tu poznatih
umiješano. I ovo zadnje, sa zemljom, sve mislim da je baš to.
Nećkala se i sestra je to primijetila, pa je strpljivo pričekala da
nastavi.
– O ovome stvarno nemoj nikome pričati, seko, molim te. To
što ti kažem, kažem samo tebi. Kad bi neko sazn’o… Bože, tko zna
što bi bilo!
– Pa znaš da meni možeš sve reći, kome bih ja išla pričat?
– A ne znam. Jasminu valjda, on ti je muž, a znaš da se njih dvojica
nemaju. Ja imam samo tebe… S nikim ovako ne mogu pričat, a
i ti si daleko. Ne znaš kako mi je…
Ustala je i s toaletnog ormarića pored televizora uzela papirnate
maramice. U odrazu ogledala, podbuhlo i prerano ostarjelo lice koje
ju je gledalo, kao da nije bilo njeno. Vratila se i ponovno sjela.
– Prije dvije godine kupio je zemlju negdje kod Gorice, zapravo
iza, blizu jednog jezera. Kad sam ga pitala šta će nam to, rek’o je da
76

je jeftino i da zemlja uvijek ima svoju cijenu. Meni je bilo glupo što
je skoro sve novce dao za oranice i šikare bogu iza nogu, a i uvijek
smo zajedno razgovarali o tome kako ćemo s novcem. Ovaj put nije
me ništa pit’o, nego je samo kupio. Dobro, mislila sam, valjda zna
šta radi. Čak me jednom i odveo tamo, da vidim. Od blata i vode
nismo mogli ni prić, al’ komad je bio velik. Baš onako, velik, ogroman.
Onda jedan dan, ima tome godina, došo je ljut k’o ris. Divlj’o
je po kući i jedva sam ga smirila. Znao je tako i prije, pa pričala sam
ti, al’ nakon Josipove smrti to je nešto sasvim drugo. K’o da je malo
skrenuo, k’o da nije svoj. Kasno se vraća, često pijan, bijesan je i ne
možeš s njim više ni pričat. Noću se znoji, budi se i viče. Veli, sanja
rat i da je na terenu. Samo sam mu jednom spomenula doktora, a
on poludio. Tako je bilo i taj dan. Pobjesnio načisto i kad se malo
smirio, dao mi je novine, a tamo imam što vidit: naslov ko kuća da
su stranke kupile zemljište kojim treba proći trasa buduće auto ceste
Sisak – Zagreb. Onda mi je tek sinulo. E sad, da je samo to – pa šta?
Da nije kupio on, uzo bi neko drugi. Svi to rade. I još se nekih imena
tamo spomenilo, nije on bio jedini, al’ izgleda da se nešto zakompliciralo.
Zemlja je kupljena legalno, al’ piše da se tu radi o ogromnim
novcima, milijunima, i sad, kad malo razmislim, njega su sigurno
zbog toga sredili. Ne može biti drugo. Nekom se gadno zamjerio, a
znaš njega, taj se ne bi povuk’o pa da sjekire padaju. A mene je strah.
I zato si mislim, šta ako to s Josipom nije bila slučajnost? Svašta
mislim. Ne znam čim’ se bavi, rekla sam ti, a ništa mi ni ne govori.
Uvuk’o se u tu prokletu politiku, osnovo stranku… Novca imamo,
kupili smo i ono na Viru, pa, znaš, al’ šta nam to vrijedi ako neće biti
nas? A tu je i Jele, za nju me najviše strah. Svaki dan gledam hoće li
se vratit i’škole…
Zastala je kratko u svom monologu.
– Eto, zato sam te zvala da dođeš. Da ti kažem sve, sve! Ja to više
ne mogu trpit. Ne mogu i bog! Pa, da se i Jeli nešto dogodi, ja ne
znam… Mogu se onda jedino ubit!
Brada joj je podrhtavala.
– Šta da radim, reci? Šta bi ti urad’la da si na mom mjestu?
– Ne znam, nisam pametna. Strašno je to sve ako je tako kako
kazuješ. A šta si ti mislila?
77

– Mislila sam te zamolit da nas primiš kod sebe. Samo neka maloj
završi škola.
– Jesi razgovarala s njim?
– Ne! Pa kažem ti da jedva pričamo.
– Ali on je tvoj čovjek, kako ćeš ga ostavit?
– Pa, neću ga ostaviti, samo na par mjeseci, godinu najviše…
Dok ovo ne prođe. Bojim se. Imam neki osjećaj da će se neko zlo
dogodit.
– Znam, al’ ipak… Možda je bolje da popričate.
– Dijete mi je najvažnije, Ružo, ona mi je sve što imam. Da se
njoj nešto desi, ubila bi se! On neka sam odluči šta će. Ako će i dalje
ovako – dobro, neka ga, al’ bez nas!
– A šta ako neće? Pa znaš ti njega. Ne bi ja da i mi imamo problema,
razumiješ…
– Za to ne brini, to ću ja s njim. Pa, nisam rekla da ćemo pobjeć’.
Objasnit ću mu sve, sigurna sam da neće raditi problema. Samo mi
reci hoćeš nas primit il’ ne, da znam.
Njih su se dvije uvijek razumjele i pomagale, i prije i nakon rata.
Ružica je svog Jasmina upoznala u Derventi gdje su zajedno radili u
bolnici, ona, kao medicinska sestra, a on, kao rendgenski tehničar.
Njezina obitelji ih nikada nije prihvatila zbog njegovog prezimena,
a od svih, jedino ju je sestra razumjela i podržavala njihovu vezu. I
nakon što je na svijet došlo dvoje djece, stvari se nisu promijenile,
a onda je počeo rat i na najokrutniji mogući način riješio problem.
Četnici su zapalili selo njihovih roditelja i pobili sve živo u njemu, a
Ankica ih je, nakon što su jedne noći bez ičega iz Dervente prebjegli
u Zagreb, prihvatila bez riječi.
Ipak, kao što je njenoj sestri rat u Bosni oduzeo sve, tako je Ankici
i Tomislavu rat u Hrvatskoj sve donio. On je u Zagreb došao
devedeset i prve s bratom, iz Širokog. Bilo je jasno da će i u Bosni
zagužvati, pa je otac potegao veze u Zagrebu i njih dvojica odmah
su dobili mjesta u jednoj postrojbi pored glavnog grada. Bilo je to
samo privremeno, dok ne uleti nešto u Glavnom stožeru. Često je
išao u zapovjedništvo Zbornog područja i jednom je prilikom tamo
upoznao Ankicu, koja je radila kao tajnica zamjenika zapovjednika.
Ona je bila izbjeglica iz Posavine i u Zagrebu nikog nije imala, pa su
78

se brzo zbližili. Godinu dana kasnije rodio im se Josip i od vojske su
dobili manji dvosobni stan nekoga bivšeg oficira. U to vrijeme takvih
je stanova bilo cijelo mnoštvo. Tomo je nastavio školovanje na
Vojnom učilištu i kad je završio dobio je posao pomoćnika ministra
u Glavnom stožeru. S dvije, tada solidne plaće, podigli su kredit i
kupili zemljište kod Samobora. Nakon toga sve je išlo lakše. I opet
su pomogle veze iz Širokog i njegov otac. Brat je u međuvremenu
skinuo uniformu, postao jedan od glavnih ljudi ministra policije,
što je opet iskoristio i Tomislav, postavši savjetnikom predsjednika
države. I tko zna kako bi i gdje na kraju završio da se nije dogodila
ta afera s prodajom domovnica svojim sunarodnjacima iz Bosne.
Močvara u kojoj se tako dobro snalazio nakon završetka rata
popunila se krokodilima i netko je otkrio tu njegovu dobro čuvanu
tajnu, a nije to bilo teško ni otkriti jer tada se već radilo o preko tisuću
domovnica. Tako nešto bilo je teško sakriti, a i oni kojima je bio
interes da što više Hrvata u susjednoj državi dobije državljanstvo,
polako su gubili utjecaj. Tako se dogodilo da je ostao bez zaštite.
U tišini, zbog brata koji je tada već bio visoko u policiji, vojska ga
je ipak nečasno otpustila, ali u tišini no još dok je radio otvorio je
privatnu tvrtku i to se pokazalo odličnim potezom. Poznat u tim
krugovima, dobivao je sitnije poslove od policije i vojske, a preuzeo
je i vođenje svih kantina u bivšim kasarnama Jugoslavenske narodne
armije koje su preko noći postale vojarne Hrvatske vojske. I tu je
došlo do nekih pronevjera i sumnjivih radnji, pa je preko noći izgubio
i to. Tomislav Andrić jednostavno nije imao smisla za pošteno
vođenje biznisa. Ipak, usprkos tome nije bio rasipan, pa se njegovo
imovno stanje u međuvremenu toliko popravilo da je na onom zemljištu
koje je prvo kupio podigao katnicu od tristotinjak kvadrata.
Tako su početkom rata u Bosni i Hercegovini on i Ankica prihvatili
Ružičinu obitelj sve do njihova odlaska dalje, u Švicarsku.
Bila je to ogromna usluga. Ankičina sestra toga je bila svjesna,
međutim, od tada se svašta dogodilo. Vrijeme rata je prošlo i od
izbjeglica koje su pomagali oni su postali legalni građani u Švicarskoj
s dozvolom boravka i više nego pristojnim primanjima. Živjeli
su vrlo dobro i bezbrižno, a sada su se nad to blagostanje nadvili
oblaci neizvjesnosti. Ružica se lomila.
79

– Ti znaš da ja bih, sutra, ali moram viditi s Jasminom. On je moj
čovjek, ne mogu preko njega. Ne znam što bi ti drugo rekla. Ja sama
to ne mogu odlučiti. Daj me razumi…
U tom trenutku zazvonio je gong ulaznih vrata. Ankica je ustala,
a sestra malo odahnula. Bila je to za nju mučna situacija, nikada
prije, pa i za rata nije bila u sličnoj. Nekoliko trenutaka kasnije javila
se Ankica.
– Ružo! Dođi pa ćeš nam pomoć!
Na pragu ulaznih vrata stajao je mršav, proćelav čovjek, znojna
lica. Ušli su, a on se usiljeno nasmijao, tek iz pristojnosti. Bilo je više
nego očigledno da mu je neugodno i da je u žurbi.
– Ovo je Frane, Ružice, Tomin tajnik, a ovo je moja sestra…
– Samo recite gdje da vam stavim meso, pa idem. Imam još obaveza,
posao zove!
Ponovno je napravio grimasu i rukom s čela otro znoj. Već je
prije, iz crnog automobila parkiranog pored ograde, izvadio tri veće
kutije koje je donio i odložio pored ulaznih vrata. Izašli su, a Ankica
je posegnula za jednom kutijom.
– To ćemo u garažu, evo tu, odma’ pored. Jel’ teško?
– Nemojte vi, ja ću. Nije teško, al’ nije ni lako. Nije to za žene…
Samo mi recite gdje i ja ću to za čas…
Žena je izvadila ključ iz ulaznih vrata pa krenula prema garaži s
desne strane. Sitnim, daljinskim upravljačem na privjesku podigla
je široka, metalna vrata.
– Evo, tu je škrinja, samo stavite pored nje. Ja i Ružica ćemo to
kasnije potrpat u vrećice i složit.
– Ne treba, već je u vrećicama. Đuro je sve sredio.
– Ama nije treb’o! Stvarno! Đuro je zlato, a i vi ste, Frane, isto.
Kako ćemo vam se odužit…
– Nema tu nikakvog oduženja, gospođo. Šef se već odužio, a nije
trebao. Znate da što god zatreba, tu sam.
Govoreći, lovio je zrak. Raspustio je kravatu i skinuo sako, pa ga
odložio na široku škrinju hladnjaka za zamrzavanje.
– A što je danas toplo… Idem ja donijet još one dvije, vi samo
budite tu.
80

Kad je otišao, Ankica je zavirila u kutiju punu uredno složenih,
prozirnih, plastičnih vrećica s mesom. Na svakoj je bila bijela naljepnica
na kojoj je pisalo koji dio divljači sadrži.
– Vidiš ti ovo, moja Ružo…
Onda je otvorila poklopac hladnjaka.
– Pa ovo je skoro puno, kud ću s tim!
Prebirala je po već smrznutim vrećicama i pokušavala napraviti
što više mjesta za nove.
– I tako ti on meni svaki put. Ode, ispuca se, a ja ne znam kud
bi s tolikim mesom… Da si barem bliže… Ovako, morat ću opet
nekome davat. Jednostavno ne znam kud s tim…
Tajnik je donio obje preostale kutije i zadihan, stao pored njih.
Ankica mu je prišla.
– Dajte, baš kažem Ruži, vidite vi kol’ko toga ima. Uzmite još
mesa, evo, barem pola kutije. Samo odaberite, ja stvarno više nemam
kud s tim.
U neugodi, čovjek je samo podigao ruke, a ispod pazuha su se
pokazale dvije tamne mrlje znoja.
– Ne, ne, samo vi to spremite. Ja ionako ne jedem divljač, onaj
but sam uzeo za brata. On je lud za tim. Spremite samo, trebat će.
Tko zna kad će šef opet u lov. A i bolje da ima nego da nema, jel’
tako! Dajte mi samo čašu vode, pa idem. Stvarno moram.
Pogledao je sat na ruci.
– Već je skoro pet. Sad već kasnim…
Prstom je pokazao naočale debelih stakala na nosu.
– Slabo vidim vozit po mraku. Danas je bila ona pomrčina i nije
se jako smračilo, al’ sam ja bio baš u autu i morao sam stati sa strane
dok prođe. Čim ima malo mraka, ja sam vam ko kokoš. Godine,
eto…
Nakon što je tajnik otišao, njih su dvije ponovno ostale same. Baš
kad je Ankica iz frižidera izvadila poslužavnik s kolačima i stavila
ga pred sestru, začulo se brujanje automobila izvana. S tanjurićima
u ruci, okrenula se prema otvorenim vratima predsoblja.
– Evo ga, doš’o je.
81

Osvrnula se uokolo da provjeri je li sve uredno i na svojem mjestu,
pa sjela preko puta sestre. U tišini su čekale, a kad je ušao i
ugledao ih umjesto osmjeha dobrodošlice lice mu se smrknulo.
– Zdravo. Jel’ bio Frane?
Obje su ustale. Iako se nisu dugo vidjeli on se pravio kao da ne
vidi Ankičinu sestru.
– Čuješ šta sam pito?
Zaustila je na odgovor kad se ponovno začulo zvono ulaznih
vrata. Krenula je prema predsoblju, ali je njegov pogled presiječe.
Okrenuo se bijesno i opsovao.
– Koju pičku materinu sad neko zvoni, ova je kuća postala jebeni
kolodvor!
82

MAESTRO OPSESIJE
Kristina je obožavala svoju sobu. U usporedbi s ostalim prostorijama
u kući, nije bila velika, tek petnaestak kvadrata i s pogledom na
bujan, zarastao vrt, u sjeni iza kuće. Uredila ju je baš onako kako je
i zamislila: šareni posteri po zidovima, police s knjigama i hrpama
plišanih i krpenih životinjica, figura koje je obožavala i koje je čuvala
od najranijeg djetinjstva. Ispod garderobnog ormara-mosta bio je
krevet, nasuprot kojeg se nalazio radni stol pretrpan kojekakvim sitnicama
i školskim priborom. Uz postolje pored prozora na kojem se
nalazila gajba s Pančom, njenim papagajem, naslonjen o zid s lijeve
strane bio je crni Kawai pianino. Nekorišten, godinama je skupljao
prašinu podsjećajući je na to koliko ju je majka, još kao malo dijete,
željela zainteresirati za ozbiljnu glazbu i glazbenu akademiju. I
baka je svirala klavir, majka isto, pa je bilo logično da i ona nastavi
obiteljsku tradiciju, no Kristina to jednostavno nije htjela i nikakvo
nagovaranje nije uspjelo. Samo majčin inat i ljutnja držali su taj instrument
u kući u nadi da će je kad-tad zainteresirati pogotovo nakon
preseljenja k čovjeku kojeg je, nakon rastave roditelja, upoznala,
a komu je glazba bila profesija. Umjesto klavira, Kristina je odabrala
gitaru, skladala je pjesme i samouko je naučila svirati. Baš sada, ta
gitara u velikoj crnoj kutiji počivala je na klaviru podsjećajući njenu
majku, kad bi joj ušla u sobu, na Kristininu tvrdoglavost i inat, ali i
na vlastiti neuspjeh. I zato, možda je to samo tako izgledalo, ali nije
se taj instrument tamo na tom omraženom pianinu nalazio slučajno.
Osim u svojem gnijezdu gdje se osjećala apsolutno sigurnom,
Kristina je uživala i u večernjim razgovorima sa svojom najboljom
prijateljicom Marny. Obožavala je vrijeme kad bi se nakon kasne
večere podređene naravno njemu, maminom novom odabraniku, s
velikim „Nj“, povukla u svoj brlog, kako ga je od milja zvala, pustila
laganu glazbu i nazvala prijateljicu. Ugasila bi veliko svjetlo i upalila
malenu lampicu pored kreveta u koji bi se onda udobno ušuškala i
83

okrenula njen broj. Pričale bi satima. Prvo bi protresle sve zajednički
doživljeno tijekom dana, jer išle su zajedno u Primijenjenu, a onda
bi nastavile s onim, po život važnim, tinejdžerskim mudrovanjem
do kasno u noć. Vremenom, uspjela je čak i nametnuti svoj red, pa
više nije bilo maminog upadanja u sobu i zvocanja. Svoju je privatnost
teško izborila te je sada, kad je začula kucanje na vratima,
odložila slušalicu i napravila ljutitu facu očekujući njen ulazak. Na
njeno iznenađenje, na vratima je bio on. U ruci je držao bijelu, porculansku
šalicu.
– Evo, mama ti šalje vruću čokoladu.
Smijao se, ali su mu oči bile ozbiljne i gledale su dolje, u njeno
otkriveno tijelo. U iznenađenosti i zbunjenosti, potpuno je zaboravila
da je samo u majici i malim, žutim, pamučnim gaćicama, pa kad
je napokon shvatila kako je proždire pogledom, brzo se do brade
zaogrnula plahtom. Ne da joj je bilo neugodno, nego ga od srama
nije mogla ni pogledati. Njen sram je ubrzo zamijenio bijes. On se
pravio kao da to ne primjećuje. Trenutak iznenađenja je prošao i sad
je stajao pred njenim krevetom držeći tu glupu šalicu u ruci.
– Gdje da ti je stavim?
– Ne znam! Na stol, stavite je na stol.
Učinio je tako. Onda se okrenuo jednako nasmiješen i vedar.
– Kiki, rekao sam ti da me ne moraš persirati. Ja ti nisam tata,
ali kao da jesam. Slobodno me zoveš Vjeko. Pa, svi me tako zovu.
Promatrala ga je i nije vjerovala što priča. „What the fuck, koji
jebeni otac!?“, pomislila je ljutita gledajući sitne kapljice znoja koje
su mu orosile debelu, mesnatu, ćelavu glavu: „pa ubila bi se da si mi
ti stari, kretenu jedan debilni!“
Čekala je da izađe, ali i on kao da je nešto čekao. Samo je stajao
ondje poput idiota, smješkajući se i baš kad je već zaustila reći mu
da bi mogao i izaći, začuo se majčin spasonosni glas.
– Vjeko! Dođi, trebaš mi!
Okrenuo se prema vratima i ona je u trenu vidjela iskru bijesa
u njegovim svinjskim očicama. Izraz lica bio mu je jednak onom
kao u djeteta, kada mu ispred nosa uzmete najdražu igračku. Izašao
je bez riječi, a ona je malo osluhnula i brzo dohvatila slušalicu, pa
okrenula broj.
84

– Marny, možeš pričat?
– Da, ka’e bilo?
– Pa, zamisli kretena, ono… Uleti mi u sobu, a ja gola, jebote!
– Gola? Kaj, ko? Čekaj malo…
– Pa, znaš, ćelavi debil od stare!
– Kaj si bila gola?!
–Ma ne, u gaćicama, al’ ono, tip uđe bez kucanja, reko, halooo…
– I?
– Pa, niš’. Donio mi neku fakn čokoladu, moš mislit. E, al’ nikad
mi nije ovak ulazil, jebote! Skoro sam mu bacila sve u onu glupu,
ćelavu glavurdu!
– Dobro, daj se sredi. Smiri živac. Pusti debila, daj mi reci kak je
jučer prošlo ono sa Zokijem. Jeste se?
– Gle, bum ti pričala kad se vidimo, nemrem sad. Neću prek
telefona.
– Ma daj! Umirem! Moraš mi reći! Ka’e bilo? Daaaj, plizzz…
– Pa ne znam, mislim da nismo…
– Misliš? Molim?! Pa, kak’ ne znaš, jebote!
– Tak’, ne znam… Prošli petak kod mene, to ti nisam ni rekla…
Bez veze, mislim, nije bilo niš… Ono, došao je da, kao, slušamo
malo glazbu i to…
– Pa nisi mi to pričala, glupačo!
– Nisam. Gle, kad nije niš’ ni bilo.
– Daj, nemoj mi tu… Nije bilo niš, a nećeš reći! Kaj si takva, ja
tebi sve kažem…
– Dobro, bilo je, al’ samo pušenje…
– Mooolim?!
– Pa, da.
– I ti šutiš, jebote!
– Marny, si ti normalna! Kaj bi ja to trebala metnut’ na razglas?
Halooo…
– Dobro, al’ kak je bilo? Daj, pričaj, hoću znati sve, droljo!
– Okej. Znaš da je Zoki druga godina faksa. Imal je komada, pričal
mi je, a hodamo već šest meseci. Gle, ja bi se već poševila s njim,
nije bed, al’ on nije htio, znaš njega. Pa, neću celi život ostat fakn
85

nevina, jebote. Mogli smo to odradit sto puta do sad, ono… I onda
u petak, bez veze… Sedimo i pričamo, on pored mene i u jednom
trenu, svirala je ona naša stvar od Britney, i on je uzeo moju ruku i
stavio na… Znaš… Na njega. Ja sam pogledala, a on… Nisam znala
kaj bi, jebote! Bojala sam se mame da ne uleti, al’ još više njega, da
se pred njim ne osramotim. Pa kužiš… Gledala sam porniće i sve
znam. Onda sam mu raskopčala, zvadila i nekol’ko puta ga stavila
u usta. A on niš, samo se naslonil na naslon kauča i zatvoril oči. I
onda, baš je i mene ćopilo… Ono, fino mi je bilo, leptirići i sve to i
odjednom čujem nekog u sobi do nas i brzinom svjetlosti ga zakopčam.
Stara je uletila, al’ nije niš skužila!
– Daaj!!
– Da! Fala Bogu! Čuj, mislila sam da sam je istrenirala da mi ne
upada stalno u brlog s onim glupim pitanjima, tipa: jesmo gladni,
žedni, a ono jebote…
– Nije skužila?
– Neee!
– I dobro, a jučer…?
– Pa, bila sam kod njega. Njegvi su isto rastavljeni, a mama mu je
bila doma. I opet smo slušali neku stvar kad me primil i raskopčal.
Samo tak, odjedanput. Skinula sam trapke i gaćice i sjela na njega,
al’ nisam niš posebno osetila. Znam samo da mi je bilo čudno, ono,
what the fuck, pa jel’ on uopće ušao u mene… Jesmo izabrali pravu
rupu? Možda to uopće nije to… I tak sam ja nepomično sjedila na
njemu, pa možda deset sekundi. i nismo se uopće micali i onda, u
sobu uleti njegova stara! E… Ludnica!
– Ma daaa… Kiki! Pa, vi niste normalni!
– Da! Ono… Sve je skužila, sve! Al’ niš nije rekla, samo: „Sine,
imaš telefonski poziv“, a ja propala u zemlju! Sedim na njemu, sve
se vidi Marny…. I uglavnom, to je bilo to. Odjurila sam doma i sada
mi ti reci, jebote, jesam izgubila nevinost il’ nisam?!
– Pa, jesi osjetila nešto? Bilo što? Da te zabolilo, kaj ja znam…
Neš. Je bilo krvi?
– Pa, nije! Zato i ne znam. Kaj si ti glupa?!
– Pa pitam samo! Ja sam s Delićem prošle godine prokrvarila, da
znaš kak! Pa znaš.
86

– Ne znam. Ima na netu forum. Danas sam čitala da ak izgubiš
nevinost da i drugi dan na gaćicama bude krvi, al toga nije bilo. No
way! I nismo imali kondom, to je sranje. Bilo je tak brzo da nisam
ni mislila. A i on isto… Sad mi je to problem! Piše tam da možeš zatrudnit
i zbog malo one vodice kaj izađe prije, ne mora baš biti puno
sperme. Pa, jebote, da zatrudnim stara bi me ubila! Čista paranoja!
I kaj sad? I onda mi sad uleti ovaj njezin kreten i nosi mi čokoladu,
jebote, ko da sam neka klinka…
– Ma nije niš, sigurno. Ak nije svršil u tebe, ne moraš se bojati.
– Da, tebi je lako pričati.
– Fino si ti to napravila!
– Al’ nismo niš planirali budalo! Samo se dogodilo!
– Pa, da! Tak ti je uvijek, samo se dogodi. A ja već tri mjeseca
sama. Ono s Lukom je definitivno puklo… Vidla sam ga s jednom
malom iz drugog razreda. Prekjučer. Poslala sam mu poruku da se
nađemo al’ se nije pojavil. Pa halooo… Nisam se ni ja pojavila. Ja
glupača, po običaju maštam nemoguće, i dan danas sanjarim previše.
I kaj? On i sad ide s menom u razred, gledam ga svaki dan i,
kaj ja znam, sram me nekak… Stalno mislim da, kad god me vidi,
veli u sebi: jebote, to je ona frikuša koja me zvala na dejt. I znaš kaj,
pun mi je kufer svega, niš se ne događa… Svaki dan isto: ustajem iz
kreveta, pranje zubi, kopanje po ormaru da nađem kaj bum oblekla,
a nemam niš. Zvocanje stare iz kuhinje, škola, isti ljudi, isti predmeti…
Tu si? Slušaš me?
– Da, da, tu sam. Slušam…
– E da, svaki dan isto. Nikakve promjene, ono, život je tak jebeno
dosadan. Jedino glazba, da nema nje, ubila bi se! Jučer sam gledala
Teksaški masakr, si gledala?
– Ne. Dobro je?
– Fantastično! Si gledala Vampire? A Blade, jebote, meni to nikad
ne dosadi!
– Meni su Vampiri bez veze, sve na istu foru…
– A meni su super, već sam ih dvaput gledala. Čuj, moram sad
ići, još si moram složiti za sutra kaj bum oblekla i tak. A ovog tvojeg
od stare… Pravi se da ga ne vidiš. Ko da ga nema. Ja sam tak prošle
87

godine, kad je mama dopeljala jednog lika, doktora. Tip je bil bez
veze, mislil je da me može kupiti ko moju staru. Ono, viksa na moru,
jedrilica… Sreća da ga jestara na vreme skužila. Lik se meni nabacival,
jebote, ko ovaj tvoj tebi. Pa pričala sam ti. Gle, ak tebi ovaj bude
dosadan, ono baš naporan, pa reci starom, on bu to sto posto rešil.
Da moj nije bil na brodu, ja bi mu onda sigurno rekla.
– Da, možda si u pravu. Mislila sam to, al’ ak ovak nastavi…
Budem. Budem Sigurno! Moram! Čuj, idem i ja, trebam još napisati
dnevnik, pa se sutra vidimo u školi. Aj bok, pusica, čujemo se!
Prekinula je vezu i otvorila sanduk za posteljinu iznad glave.
Gurnula je duboko ruku i izvadila dnevnik tvrdih korica, zaključan
malim lokotom. Ključ je imala na lančiću oko vrata. Otvorila ga je,
udobno se namjestila u sjedeći položaj i upisala sve što joj se toga
dana dogodilo. Na kraju, za svoju posebnu Misao dana napisala je:
„Život, što je to? Svijet je i zao i užasan i grozan. Sve što se oko nas
događa je strašno. Život je prije bio bolji, puno bolji. Zašto mora biti
tako? U školi, u busu, na cesti svi su jebeno živčani i bijesni. Svako
svakome smeta kao da je premalo prostora za sve. Kada razgovaram
s nekim za koga mislim da ga poznajem, na kraju otkrijem da ga
uopće ne poznajem i da se ili promijenila ta osoba ili se mijenjam ja.
Svi su svakome stranci, a ne frendovi i trude se prigrliti sve samo sebi,
za druge ih uopće nije briga. Ja to ne želim. Hoću biti svoja vlastita i
razlikovati se od drugih. Mi smo svi jedinstveni i posebni, a tako volimo
kopirati jedni druge. Onda se ti copy-pasteri prave da su nešto,
a nisu ništa pa su oni onda kao popularni i sve, a stvarno ima dobrih
i popularnih ljudi koje poznajem, nema ih puno, ali ih ima. Recimo
moja ekipa iz škole. Svijet je bez veze i zapravo su ljudi zločesti i strašno
ljubomorni, ali velim – ima još dobrih ljudi na ovome svijetu, ljudi
sa velikim srcem i sa dušom. Ljudi koji su možda puno, puno griješili
prije pa su to shvatili. Oni poznati selebritiji koji se možda i drogiraju
i rade kojekakve bezvezne gluposti, ali sigurna sam da barem neki od
tih ljudi imaju srce i da su zapravo dobri ljudi, ali eto vole to, šta da
im čovjek radi. Možda za nekoga za koga smatrate da nema osjećaja,
zapravo je bolji od nas svih i obrnuto, ali ima i ljudi na kojima si sto
posto siguran da su takvi kakvi već jesu, dobri ili loši. Zapravo mislim
da mi iz ljudi izvlačimo ono kakvi smo i sami. Ako smo dobri prema
88

njima izvučemo na površinu dobro, a ako smo zli onda su i oni prema
nama i okolini takvi. Mi smo ti koji prave druge ljude takvima kakvi
jesu tako da je sve to zapravo komplicirano. Život nije pravedan, život
nije savršen i fer, život je… A što je zapravo život?“
Pospremila je dnevnik na mjesto, ustala, oprala zube, vratila se u
krevet i ugasila lampicu. U mraku, otvorenih očiju gledala je iscrtane
sjene na plafonu koje je pravilo drveće osvijetljeno uličnom rasvjetom.
Migoljilo se i lelujalo, uspavljivalo ju i baš kad je utonula u
prvi san, zapravo polusan, čula je, osjetila, da je netko pred vratima.
U prvi tren je pomislila da joj se samo pričinilo, no onda je čula tihi
cvilež kvake, poznati joj zvuk dotrajale opruge u mehanizmu brave.
U mraku, široko je razrogačila oči i gledala kako se vrata polako,
sasvim polako i nečujno otvaraju.
Kada bismo željeli riječima opisati Hrvatsko narodno kazalište i
kada bismo lagali, rekli bismo da je lijepo, raskošno, suvremeno i
dobro uređeno. Istina je da u njega, osim na vanjštinu, već desetljećima
ništa pošteno i kardinalno nije uloženo nego se sav onaj sjaj
još od Austrugarske samo krpario i premazivao da bi barem donekle
izgledalo dostojno najvećeg hrama hrvatske kulture. I nije ono
veliko. Parket s četrnaest redova, pa red mezanina, red prvog kata
i nekoliko redova balkona. Lože su zbijene kao u košnici, po tri sa
svake strane, tik uz binu i njih dvadesetak je od kojih su dvije državničke
u sredini i dvije veće sa strane. I sve su u pozlati. Sama bina,
s bijelim platnom u pozadini scene, isto nije velika, nekih desetak,
dvanaest metara širine, trideset dubine i oko desetak metara visine
koju osvjetljavaju stupovi s reflektorima s lijeve i s desne stane.
Sada, nešto prije pola jedanaest ujutro, scena je bila potpuno
prazna. Jedino su s visokog stropa visjeli debeli konopci oblikovani
na kraju u vješala, njih osam, zaostalih iz scene s prethodne probe
glumačke predstave. Mjesto za orkestar ispred bine, popularna rupa,
može primiti orkestar i do osamdesetak glazbenika, a unutra se već
sada okupilo podosta njih. Kako su dolazili, popunjavali su redove
ispred čovjeka koji je sjedio iza malenog i četvrtastog uzvišenog
drvenog dirigentskog stalka, a kojeg je prekrivala velika partitura
osvijetljena s dvije snažne svjetiljke. U dvorani su sva druga svjetla
89

bila pogašena osim onih na jarko osvijetljenoj bini te ona nešto blažeg
intenziteta, u dijelu za publiku.
Vjekoslav Fulgosi ravnao je filharmonijskim orkestrom Hrvatskog
narodnog kazališta već nešto više od šest godina, a za danas
je bila zakazana prva režijska proba. To je značilo da će se na sceni
po prvi put pojaviti svi izvođači opere koja je bila postavljena na
repertoaru: orkestar, zbor i pjevači solisti. Vjekoslav se nije naspavao.
Osjećao je laganu glavobolju, a sve mu je to još više potencirao
i pojačavao skučeni prostor rupe i klaustofobija koja ga je uvijek
spopadala u tim malim, baroknim, europskim kazalištima građenim
uvijek po istom kalupu. Ni ovo nije bilo izuzetak i jedino što ga
je sada moglo podignuti, bile su njegove maštarije. One su mu bile
poput droge, trebale su mu da ga dan za danom i iz mjeseca u mjesec
izvlače iz pritiska grube okoline. Umjetničku dušu primitivci nisu
shvaćali i to je bio osnovni razlog zašto je, osim zbog svojeg posla,
rijetko kuda izlazio i zašto je toliko izbjegavao društvo. Prisjetio se
svojih roditelja. Njegova želja bila je strojarstvo, oduvijek ga je zanimalo
sve oko tehnike i mehanike i nije bilo stvari koju nije mogao
napraviti rukama, no oni su ga naprosto prisilili da na Akademiji
upiše klavir. I kad ga je upisao, znao je sve o njemu, ali ga je više
fasciniralo to što se pritiskom jednog prsta na tipku pokretao cijeli
mehanizam. Bilo je pravo čudo da se ne samo da batićem obloženim
filcom po jednoj od osamdeset i osam žica proizvede ton, nego i sâm
taj ton bio je čudo sam po sebi. A jedno veliko razočaranje već na
prvoj godini, odredilo je njegov životni glazbeni put. Na jednom natjecanju
u Češkoj, prvu nagradu osvojila je djevojčica, Japanka, koja
jedva da je bila viša od klavijatura. To, kako je ta mala svirala, on
nikada nije zaboravio i u isto je vrijeme bio i oduševljen, i razočaran
pa i posramljen, jer je svirala tako dobro kako on, tada je to shvatio,
nikada neće. Prvo što je napravio po povratku, javio se svojem
mentoru u klasi i rekao da od iduće godine prelazi na dirigiranje.
Bio je prestar da bi započeo s nekim drugim instrumentom i tako je
na kraju i bilo. Uz klavir, položio je još neke diferencijalne ispite, pa
upisao i studij za dirigenta i tu se zaista našao. Logika je bila sasvim
prihvatljiva, kad je već znao da nikada neće dostići razinu najboljeg
pijanista onda su njegovi karakter, temperament i inat pronašli još
90

bolje rješenje. Pijanista je na svijetu bilo na tisuće i svi su oni bili
nadprosječni ili barem odlični, no dirigenata, onih koji su upravljali
među inim i pijanistima, vrsnih dirigenata bilo je jako malo što je
njemu bila ogromna motivacija, ali i hrana velikom egu i taštini.
„Veliki pijanist u ovoj vukojebini?! Da, sigurno! Balkan je Balkan.“,
pomislio je i pogledao u smjeru lože s lijeve strane, mjesta
koje je odredio za jednu mladu harfisticu. Da bi nekako prikrio svoje
posebno zanimanje za nju, momka s baterijom timpana postavio je
u posebnu ložu, onu najnižu, u razini s binom. Izgovor mu je bio
nedostatak prostora u orkestru i buka koju su njegovi instrumenti
stvarali, a nju je postavio u onu drugu, nasuprotnu, s lijeve strane.
Inzistirao je da u ložama za cijelo vrijeme proba bude upaljeno
svjetlo, ne zato da bude siguran da ga glazbenici prate kako im je
objasnio, nego da mu ona bude stalno na oku. Strašno ga je palila ta
mala, imala je nešto božanski jebozovno u sebi.
U normalnim okolnostima, dirigenti u devedeset i devet posto
slučajeva na probe dolaze posljednji. Kodeks ponašanja nalaže da
pričekaju vani dok se glazbenici namjeste, dovrše svoje jutarnje kave
i sendviče, ugode instrumente, odmrmljaju svoja negodovanja vezana
za termine i broj proba, nedostatak prostora i mjesta, kašnjenje
honorara za prekovremene te za ponašanje nekih kolega i očajno
lošu udobnost stolaca. Tada se diže koncertmajstor, prva violina,
daje znak solo oboi da puhne ton i kada se sve to obavi, ulazi njegova
visost i institucija – dirigent. Rukuje se s prvom violinom i pozdravi
orkestar glasno s „dobar dan“. Nitko mu, naravno, ne otpozdravlja,
jer je pravilo da je dirigent jedini koji smije govoriti.
U Vjekinom slučaju, stvari su bile obrnute. Otkako je prije godinu
orkestar napustila stara harfistica koja je zamijenjena novom on
je na probe uvijek dolazio prvi, upravo zbog nje, te nove. Znao je da
mala dolazi ranije kako bi na miru ugodila harfu, da bi nakon toga
otišla gore u kazališni kafić. On ju je tada sa slatkim nestrpljenjem
čekao da se vrati, a ona bi kasnila. Uvijek je kasnila. Ne mnogo,
malo, tek toliko da dođe posljednja i da je svi primijete kad uđe. Je
li to radila namjerno ili ne, nije znao, ali kad bi došla sve bi se glave
okrenule prema njemu čekajući da je već jedanput javno opomene,
jer on je to radio drugima i za mnogo manje stvari. Njoj je tolerirao.
91

Kao kobac, pratio ju je ispod oka i čekao da sjedne, a ona kao da je to
znala. Raspremala bi se lijeno, polako bi odabrala i razvila stranice
partiture i zagledavala se u notni zapis tako pažljivo kao da ga vidi
prvi put. Njega, koji je sve to strpljivo podnosio, posebno je uzbuđivala
njena tetovaža, ne veća od pet centimetara, u obliku male zlatne
harfe po kojoj se uspinje zeleni bršljan. Bila je baš na savršenom
mjestu, onom lijepo zaobljenom desnom ramenu, pa kada bi rukom
prebirala prstima po najudaljenijim žicama instrumenta, mišići bi
joj se pokretali i izdaleka mu se činilo kao da je i ta mala harfa živa
i da joj tanašne žice neprestano vibriraju.
Potom bi nehajno namjestila svoje bujno, raskošno i čvrsto tijelo,
privukavši se stolicom što bliže donjem dijelu širokog rezonatora
kako bi ga smjestila među svoje raširene noge. Taj je trenutak on i
čekao, jer ona nikada nije bila u hlačama. Nehajno bi rukom, da joj
ne smeta, malo potegnula kratku suknju naviše, tada bi bljesnule
gole butine i pokazalo bi se njeno međunožje. Trajalo je to samo
sekundu ili dvije, možda i kraće, za njega uvijek prekratko, no sasvim
dovoljno da mu raspali maštu, jer nije nosila gaćice, po ljetu
skoro nikada.
U svojim ju je bezbrojnim maštarijama Vjeko već odavno pojebao
na stotine načina, na svim mogućim mjestima i u svim pozama
koje je mogao zamisliti. Dok bi je rasturao, ona bi mu govorila
prostote i izazivala ga neprimjerenom ženskom vulgarnošću koju
je obožavao i koja ga je izluđivala: „Jebi me! Jebi me, jebi! To! Brže!
Daj mi ga… Vjeko!“ Uzdisala je i stenjala, uvijala se i koprcala kao
glista, znojna i vlažna. Dražila bi ga po tijelu onim svojim dugačkim,
virtuoznim prstima kao da je on njezin instrument, držala ga
čvrsto za jaja i gledala ga pohotno u oči, dok bi on divljački zabijao
svoj ogromni debeli kurac u nju. Onda ju je zamišljao kako svršava,
preokreće oči u slasti i stenje, cvili, hropće i moli ga da prekida jer
ne može više izdržati. Onda bi joj lijevom rukom obuhvatio vrat, a
desnu bi zario u korijenje njene čelično-plavkasto-crne kratke kose
i držao je čvrsto da mu ne izmakne. I gledao bi njeno prekrasno
lice, iskrivljeno od pohotne slasti, a krajičkom pogleda pratio bi onu
njenu živu tetovažu na koži, mokroj od znoja, a koja je živo vibrirala.
I svršavao, svršavao…
92

Svi ti njegovi snovi završavali bi isto, njihovom zajedničkom ekstazom
i dok ju je sada gledao kako se koncentrirana priprema i
zagrijava prevlačeći prstima po žicama, malo pognute glave uz obli
vrat instrumenta, probuđena batina napinjala mu je hlače. On je
zbog toga osjećao ushit i bio je sretan što je u rupi vladala polutama
koja je skrivala tu njegovu pohotnu izbočinu.
Vjeko je bio pravi profesionalac, cijenjen od struke u domaćim
glazbenim krugovima. Imao je autoritet i glasio je za strogog, ali
pravednog maestra dirigenta što mu je laskalo i tjeralo ga u još veću
perfekciju. Sa svojih pedeset i šest godina postigao je mnogo i bio
je toga itekako svjestan. Ipak, nešto je za to moralo trpjeti, a bio
je to njegov privatni život. Prvi neuspio brak smatrao je velikim
neuspjehom, vlastitim, iako je javno i kad god je to mogao, za to
krivio drugu stranu. Podsvjesno, ne želeći si priznati, znao je da je za
sve kriv taj njegov neutaživ libido, ta silna energija koju nisu mogli
iscrpiti ni utažiti ni najzahtjevniji nastupi, koncerti i česte probe,
ali ni njegova prva supruga. Bila je to samo njegova dobro čuvana
tajna i nije zapravo znao što ga je više uzbuđivalo, moć da svojim
urođenim talentom i znanjem ravna orkestrom od pedesetak duša
ili ta njegova glad za mladim, jedrim, ženskim tijelima zbog kojih
je osjećao neopisivu euforiju. Iako je duboko u sebi osjećao da takav
način razmišljanja nije ispravan, da bi, da se radi o nekom drugom,
bio zgađen odvratnošću tih poriva, izbjegavao je i potiskivao te misli
pravdajući se sam pred sobom da tako mora biti, da je to što radi i
o čemu razmišlja ispravno i da je to samo jedan dio njegove osobne
slobode. Uvjeravao je samoga sebe da samim tim što svojim mislima
ne radi nikome nikakvu štetu, da je to u svojoj biti prirodno i
da nitko, pa ni on sam, ne može protiv vlastitog prirode vlastitog
urođenog karaktera. Zato, kad bi došao do toga da razmišlja na taj
način, kao nakon neke auto-ispovijedi, objasnio bi sam sebi da se
tu baš ništa ne da napraviti i s radošću bi se uvijek ponovno prepustio
svojim snovima i maštarijama. I u njima je, kao i u glazbi, bio
umjetnik, pravi maestro.
Prenuo se kad je kakofonija zvukova, što su je prilikom ugađanja
stvarali instrumenti, dostigla vrhunac. Pogledao je još jedanput u
smjeru svoga tajnog predmeta obožavanja, pa ustao sa stolice gur-
93

nuvši je iza sebe. Zaklopio je note i pri tom se sjetio starog mentora
s praške Akademije koji mu je uvijek govorio da dobar dirigent ima
partituru u glavi, dok loš glavu ima u partituri. Kucnuo je glasno
štapićem po malom improviziranom pultu i u nekoliko sekundi
krešenda je nestalo, a zavladala je tišina. Zbor od tridesetak članova
pozadi bine, nešto više članova simfonijskog orkestra i nekoliko
vokalnih solista sprijeda – sve te oči bile su okrenute prema njemu
i uokolo se čulo još samo tiho okretanje listova partitura i tiho komešanje
pripremanja glazbenika za početak svirke.
– Dobar dan.
Pogledao je u smjeru koncertmajstora i kimnuo mu glavom.
– Danas je režijska proba, to znate. Pokušat ćemo bez režisera,
jer nije došao. Osim toga, popodne je i pomrčina Sunca, pa ćete je,
ako dobro odradimo, možda uspjeti i vidjeti.
Neki glazbenici su se glasno nasmijali, a on je pogledao na sat.
– Sada je dvadeset do jedanaest i već kasnimo.
Okrenuo se prema timpanistu u loži.
– Kolega, svi dirigenti čuju što svira flauta, a timpan može svirati
što želi, no bilo bi dobro da svira što i orkestar, razumijete?
Mladić je kimnuo glavom. Svjetlo u publici se ugasilo. Osim inspicijentice
i pomoćnog osoblja, njih troje-četvoro, u prvom redu
sjedio je asistent dirigenta zadužen za eventualnu zamjenu nekog
člana orkestra u slučaju potrebe. On je ispred sebe imao partituru
koju je osvjetljavao ručnom baterijskom svjetiljkom.
– Situacija je komplicirana jer nemamo scenografiju, ali nema
veze. Mi smo profesionalci. Molim vas da ovu probu pokušamo
odraditi dobro, prošli put ste bili izvrsni…
Prekinulo ga je otvaranja vrata nasuprot njega. Ušla je djevojka
noseći violončelo u glomaznoj kutiji, a kad je pokušala gurnuti vrata
ispala je kvaka, pa su se svi nasmijali.
– Kasnite, kolegice, debelo. Sjednite tu.
Pokazao joj je rukom slobodno mjesto s partiturom ispred sebe.
– Ovdje je vaše pravo mjesto.
Dok se raspremala, gledao ju je kao kobac. U tišini, čulo se samo
listanje stranica. Vjeko je još jedanput zaokružio pogledom po rupi
94

provjeravajući orkestar, pa visoko podigao ruku u kojoj je držao
štapić.
– I tri, četiri…
Ruke su se pokrenule, prsti zaplesali po tipkama i žicama, usne se
približile usnicima i orkestar je započeo uvodni dio. Svi su pomno
zurili u note, jedino je timpanist bio opušten. Njegova je dionica bila
još daleko, pa je mirno izvadio sendvič i doručkovao. Vjeko, koji je
početkom izvedbe sjeo, nešto je rekao u mikrofon, no to se nije čulo
pa je ponovno ustao i okrenuo se prema publici.
– Uključite mi mikrofon, ne čuje se dirigent! Molim vas!
Na bini su, svaka na svojem već prije određenom mjestu, stajale
solistice i solisti – točnije, četiri solistice i dva pjevača. Ona glavna,
mlađa žena plave kose u trapericama, bila je i najviša od njih. Druga
je bila crvenokosa u crnoj haljini, a preostale dvije, u pozadini, bile
su starije, niske i nabijene žene u četrdesetima. Njega su podsjećale
na male, debeljuškaste, sredozemne medvjedice jer su im se ispod
tamnih vestica lijepo vidjeli salasti trbusi. Izgledale su identično,
kao sestre. Prvi solista, isto tako debeo, ali krupan čovjek, držao je
crvenokosu za ruku.
Kada je problem s mikrofonom riješen, obratio se prvoj solistici
na bini ispred sebe.
– Dajte to probajte otpjevati ovako…
Otpjevao joj je slog po slog u mikrofon, a ona je kimala glavom.
Na bini, s desne strane, okupljao se zbor, nazirali su se iza poluprozirnog
paravana od crne tkanine. Uz glazbu, lijepo se moglo čuti
njihovo stalno pričanje i žamor, pa ih je solistica najbliža njima, ljutita,
glasno utišala. Vjeko je ponovno ispravio pjevačicu ispred nje.
– Fokusiran ton, jako dobro. Ali ne tako, nego ovako: pa pa paaa
pa pa…
Orkestar je ponovio prethodnu dionicu i nastavio, sve dok on
nije ponovno ustao i dao znak rukom da stanu. Nagnuo se nad mikrofon
gledajući žene na bini.
– Nemojte se okretati od mene. Počeli ste nešto sasvim drugo i
tako to neće ići…
Dok je objašnjavao što od njih želi, dvije flautistice ispred njega
pričale su i smijuljile se, pa je i njih opomenuo. Orkestar je nastavio.
95

– Moderato! Moderato! – vikao je nadglasavajući ih.
Uto je na scenu, pjevajući, ušao zbor noseći rekvizite, obične,
prazne, limene kante iznad glava. Dvadesetak žena i muškaraca svih
dobi bili su šaroliko obučeni, ne u kostimima nego svakodnevno.
On ih je odmah prekinuo, obraćajući se zborovođi:
– Molim vas! Netko mora uzeti pisalicu da si zapiše što treba
pjevati, ovo ne valja. Tko je solista?
Ponovno je ustao.
– Jel’ me uopće čujete vi gore na bini? Meni su rekli da su postavili
zvučne monitore… Budite ljubazni, treći put! Idemo!
Zbor je započeo, a on je u mikrofon, držeći prst na usnama, povikao:
– Više malo, više!
Sad se na bini nalazilo svih tridesetak članova. Dok su pjevali,
hodali su po praznoj sceni i dalje s kantama iznad glava. Onda su
formirali tri skupine, glumeći užurbanu uskomešanost.
– Ne forsirati!
Vikao je glasno u mikrofon ne prekidajući im pjevanje, no nije
bilo dobro i on ih je ponovno zaustavio.
– Zbor! Srednji dio je pad tempa! Ženski dio zbora: to je piano,
ali se mora čuti! Poslije slova F peti takt. Idemo!
Nastavili su, a on je vikao u mikrofon:
– Tempo vaših koraka je spor! Jel’ me čujete?
Zborovođa je podigao ruku, pa su prestali s pjevanjem.
– Maestro, otraga se ništa ne čuje i ne vidi. Ne valjaju monitori,
nisu dobro postavljeni. Trebalo bi ih postaviti tu, sa strane.
Pokazao je gdje, a zbor mu je zapljeskao i on se komedijaški
naklonio. Smijali su se. Vjeko se okrenuo prema nekolicini koji su
sjedili u publici.
– Inspicijent, zapamtite to! Zbor idemo! Dva i tri…
Započeli su s pjevanjem, no on je odmah digao ruku. Dok je
objašnjavao, ovoga puta orkestru kako treba odsvirati svoju dionicu,
zbor je mrmorio. Timpanist, koji je u međuvremenu otišao, sad se
vratio u svoju ložu. Sjeo je i besposleno prekrstio ruke dok se Vjeko
trudio objasniti što želi.
96

– Molim vas. Pa, znamo svi koliko je teško uskladiti režiju i glazbu.
Ja se ovdje trudim! Ali, dajte malo i vi pomozite, tako neće biti
problema. Treći i četvrti takt, idemo! Slovo E. Tri, četiri…
Sada mu je sve zvučalo dobro i neko vrijeme nije bilo prekida.
Zbor je pjevajući glumio svoj scenski nastup, solisti svoje dionice, a
orkestar je sve to pratio. Ipak, nakon sedam-osam minuta, ponovno
ih je morao prekinuti. Proba je bila s dosta prekida i to mu je izazivalo
ljutnju. Prijekorno se obratio zboru:
– Gledajte, pjevač mora imati svoju određenu dinamiku! To je
nedisciplina i nepoštovanje! Idemo! Jedan, dva, tri…
Počeli su s pjevanjem, a on ih je odmah zaustavio.
– Halo zborovođa, svaka nota je odvojena! Dajte kolega, pa dajte
da to već jednom naučimo, ljubazno vas molim…
Zborovođa se izdvojio i stao na sredinu scene okrenut zboru.
– Kolege, maestro je potpuno u pravu! To je nevjerojatno neprofesionalno
od vas, ne mogu vjerovati…
Dok se on objašnjavao s njima, Vjeko je korio prvu solisticu:
– Potpuno vam je kriva artikulacija. Mora biti ironije i humora!
– Znam, znam…
Odgovarala mu je nestrpljivo i nastavila pjevati izvijajući tijelom.
Vidjelo joj se na licu da joj to baš i nije bilo pravo.
– Tempo! Tempo!
Vjeko je vikao u mikrofon, a zbor koji se bio povukao iza panela
ponovno se vratio na binu. Otpjevali su svoje i povukli se natrag.
Njemu to nije bilo drago, pa je zaustavio solisticu u pola arije. Gledajući
zborovođu koji je ostao stajati u prikrajku bine, glasno i ljutito
mu je rekao:
– Kao da vam medvjedi hodaju po bini, a ne zbor! I ovo je zadnji
put da odlazite bez mojeg odobrenja!
Zborovođa je slegnuo ramenima, otišao iza paravana i nakon
nekoliko trenutaka zbor se nevoljko vratio. Tek kad su pjevačice završile
svoje dionice, ponovno su svi napustili scenu, ostale su samo
one. Inspicijentica je na scenu uvela još dvojcu solista. Orkestar je
započeo s izvedbom, no Vjeko ih je zaustavio.
97

– Rano ste počeli! Dva, tri, četiri…
Solisti su otpjevali svoje i on ih je pohvalio uz primjedbu:
– Bravo! Odlično ste to otpjevali, ali dajte samo malo poetičnije,
malo, s malo više filinga…
Ponovili su posljednje arije i to je bio kraj prvog dijela probe.
Ipak, htio je još nešto ponoviti, ali su se pobunili, svi, i solisti i orkestar.
Željeli su pauzu, čak mu je trombonist ispred njega rukom
pokazao na sat, no on je bio uporan:
– Još samo ovo…
Rekao je to i krenuo s visoko uzdignutom rukom, no podosta
njih je već odložilo instrumente. Netko je od njih glasnije rekao:
„Pomrčina! Idemo van gledati pomrčinu!“ Uz smijeh, izlazili su van.
Ustao je i onaj timpanist u loži, a za njim i harfistica. Pomirljivo, Vjeko
je samo slegnuo ramenima prateći je požudnim pogledom. Dok
je i ona njišući i sporo gibajući bokovima izlazila van, rezignirano
je odložio štapić na pult ispred sebe.
Nakon pauze od sat vremena, odradili su još i taj drugi dio i
proba je negdje u rano popodne napokon završila. Nije bio oduševljen,
moglo je to i puno bolje, no s obzirom da nije bilo scenografije,
kostima i još nekih elemenata koji su trebali biti spremni za tu prvu
režijsku probu, mogao je biti zadovoljan.
Klupe ispred kazališta uvijek su bile prepune mlađarije iz obližnjih
srednjih škola i fakulteta i kad je izašao, polako se uputio prema
nedalekom parkiralištu. Ispod oka promatrao je vesele, razigrane
djevojke koje su živo gestikulirale, a ispod majica poskakivale su im
čvrste sisice. Mlade i jedre, utegnute u traperice, izgledale su božanstveno.
To ga ja podsjetilo na epizodu od neki dan kad je ušao u sobu
svoje pastorke i našao je samo u gaćicama. O kakav je to doživljaj
bio! Kakav prizor, pravi dar s neba! Jedino što je predbacivao sebi
bilo je to da ju je još jedanput htio vidjeti, jer ga je te večeri totalno
izludjela. Naravno, bilo je i više nego glupo što se nije mogao kontrolirati
i bila je prava sreća što je i u predsoblju bio mrak, pa kad
se iznenada okrenula i iznenadila ga, nije ga mogla dobro vidjeti.
Nakon toga, dugo u noć smišljao je neki razlog i izgovor ako bi sve
98

ujutro ispričala majci, što bi stvorilo velike probleme, ali je imao sreće.
Mala, ne samo da ništa nije rekla Marini, nego se ujutro pravila
kao da se ništa nije dogodilo i to ga je još više iznenadilo. Zašto, nije
mogao ni pretpostaviti, ali negdje u podsvijesti njegova uma polako
se stvarala fantastična uzbuđujuća nada da to nije bilo slučajno i da
je moglo značiti samo jedno – ako ga nije izdala, željela ga je. Ta mu
je misao trenutno izazvala erekciju.
Trebalo mu je oko pola sata da se doveze do kuće, jer je najveća
zagrebačka prometna špica, ona popodnevna, trajala od pet, pa
do pola sedam. Razmišljao je da uđe u garažu, ali je mjesto ispred
ograde bilo prazno, pa je odlučio automobil ostaviti vani. Bilo je
ljeto i nebo bez kišnih oblaka, a nije mu se dalo ujutro pri izlasku
manevrirati u uskoj uličici. Uvijek je bilo budala koje su svoje aute
parkirali tik do ulaska njegove garaže. Zato, ugasio je motor i izvadio
ključ iz brave svog starog golfa četvorke.
99

DRUGI DIO

Marijan se nalazio u polumračnom hodniku stare seoske kuće. Sve
je oko njega bilo vlažno, pljesnivo i derutno, a zemljani pod prigušivao
je njegove korake. Vlažan zrak dražio mu je nosnice i teško
je disao. Automatsku pušku držao je u lijevoj, a desnom je rukom
oprezno opipavao zid, krećući se prema tračku svjetla koje se probijalo
ispod vrata na kraju hodnika. Iza njih čulo se prigušeno zapomaganje
i plač. Netko unutra, neki visoki, piskutavi ženski glas, zvao
je u pomoć. Tražio je kvaku na vratima i nikako je nije mogao naći,
a iznutra je stenjanje, vrištanje i komešanje postajalo sve glasnije.
Napipao je vrata u mraku i pokušao ući, a glas, zapravo cvilež, bio je
sve viši i viši. Naprezao je oči u panici ne bi li pronašao tu prokletu
kvaku, a vapaj i vrištanje postajali su sve nepodnošljiviji… I onda
se probudio.
Telefon u dnevnom boravku zvonio je bez prestanka. Uspravljen
u krevetu, rukom je obrisao znoj s četvrtasta grubog lica, izbrazdana
dubokim borama. Grbav nos, velik i mesnat, sličio je kljunu
neke grabežljivice, a kratko čelo i čvrste izbočene arkade, obložene
debelim čupavim obrvama, bile su nadvijene nad duplje iz kojih su
iskrile tamne, crne oči. S podužom neurednom, masnom kosom i
ponekim sijedim pramenom, napadno je sličio grubom tipu nekoga
ostarjelog rokera ili bajkera. Pamučna bijela majica na njemu bila
je potpuno mokra, baš kao i ležaj i dio jastuka s otiskom njegove
glave. Sjeo je i nataknuo papuče, a disanje mu se postepeno vraćalo
u normalu. Tek kad se telefon ponovno oglasio, primijetio je preko
puta kreveta uključen televizor. Ustao je tromo, prišao mu, pa ga
isključio. Zvonjava je prestala, a na starinskom, crnom, bakelitnom
telefonu nije postojao displej, pa nije mogao očitati tko ga je zvao.
Odmahnuo je rukom i nakašljao se. U kuhinji, koja je bila ujedno i
blagovaonica, prišao je hladnjaku, pa ga otvorio i nategnuo iz plastične
boce. Mlijeko je bilo ledeno i osvježavajuće. Vukući noge i
kloparajući papučama, došao je do ostakljenih balkonskih vrata i
pogledao van. Po suncu, koje je bilo zaklonjeno drugim zgradama,
103

zaključio je da je popodne na izmaku, istočno pročelje njegove zgrade
bilo je u debeloj sjeni. Stavio je lončić s vodom na plinski kolut,
izvadio kavu i šećer, pa sjeo za stol. Masirao je sljepoočnice i trljao
oči. Peckajuća bol u njima bila je toliko lagana da ju je osjećao kao
ugodan svrbež. Uvijek mu je bilo tako kad bi zaspao pred zoru. Ritmički
mu je kucalo u glavi. Nije to bila bol, nego osjećaj kao da mu
se samo srce premjestilo u mozak, pa polako pulsira. Nesanica ga je
mučila godinama i kablovska s filmovima bila mu je jedini spas. Nije
se točno mogao sjetiti kada je zaspao, vjerojatno negdje pred jutro,
ali se i sada sjećao sna. Taj mu je prokleti san, uvijek jedan te isti,
došao negdje s nesanicom prije dosta godina. Sanjao ga je nebrojeno
puta i već ga je znao do u detalje.
Kasneći na popodnevnu šihtu, došao je na taksi stajalište Langova
trga. Osim Mire i starog Lacija koji su igrali šah, ostali su sjedili
u autima. Neki su čitali, a oni drugi zatvorenih su očiju drijemali,
naslonjene glave na sjedala automobila. Spuštao se mrak. Parkirao
je na začelju kolone i već po navici prebrojao koliko ih je ispred
njega. Sedam. Izašavši iz svoje tamnozelene Škode prišao je žutom
mercedesu.
– Bok dečki, ide?
– A evo, mučimo se – nasmijao se Laci. – Šah, mali!
Miro, mlađi i viši od svog partnera u šahu, protrljao je bradu. Namršten,
zagledan u figure na preklopnoj kartonskoj šahovskoj ploči,
loše je stajao, Marijan je to odmah primijetio. Stari ga je stisnuo s
dva crna topa, a bijeli skakači i lovac bili su predaleko da pomognu
kralju i jedinom preostalom pješaku. Nije on bio neki šahist, no
vidio je da Miro nema nikakve šanse izgurati pješaka do kraja.
– Predaj.
Marijan potapša Miru po ramenu.
– Igraš taj šah svaki dan tri sata i još te stari dere.
– Ima sreće, jučer sam ga dvije dobio.
Laci se smijuljio.
– Jučer je bilo jučer
Marijan ih zaobiđe i krene prema žutom mercedesu na vrhu reda.
Priđe otvorenom prozoru i sagne se.
104

– Bok Pero. Ima šta vožnji?
Čovjek koji je sjedio unutra odvratio je pogled s časopisa. Krupan,
bradat i masne, tamne kose, sličio je Marijanu kao da su rod.
Izbacio je lakat van i pokazao staru, plavu tetovažu. Nekada je to
vjerojatno predstavljalo lice djevojke, no godine su od te sličice napravile
običnu okruglu, zamagljenu, plavu nakazu. Da ispod nje nije
pisalo Sonja, moglo je to predstavljati bilo što.
– Bilo je nešto malo do ručka, neki stranci. Sad je zatišje. Vruće
je, valjda će bit nešto kasnije. Ti?
– Imao sam neka posla, a i jebe me ova vrućina. Ne volim raditi
po luni, a moram i napuniti klimu, izgleda da mi negdje curi.
– Imam ti ja u Gorici jednog lika, lani je meni radio. Dobar je,
ako ti treba dat ću ti broj.
– Uzet ću kasnije.
Uspravio se i okrenuo. Ono dvoje su završili partiju. Miro je već
sjedio u autu, a stari je pažljivo slagao figure u kutiju.
– Laci! – doviknuo je. – Daj pripazi malo, idem si uzeti nešto za
pojesti. Ključ je u bravi, pomakni me, ako zatreba. Trebaš ti šta da
ti donesem?
Stari je odmahnuo glavom, a on se uputio prema Trgu. Na samom
početku Cesarčeve, s lijeve strane, kupio je sendvič, pa se vratio na
taksi stanicu. U međuvremenu, nestalo je žutog mercedesa i sada je
on, još uvijek posljednji u redu, bio sedmi. Laci je već pomaknuo
njegov auto, pa je stao pored njega i otvorio vrata. Iako se već skoro
spustio mrak, vrućina je bila nesnosna. Pustio malo svježeg zraka u
vozilo. Žvakao je i gledao uokolo. Iz pravca parka na Ribnjaku, jedna
je pogrbljena bakica u crnini na uzici vukla psa. Oboje su bili stari;
ona je šepala na desnu nogu i svako malo zastajala odmoriti se. Pas,
nekada crn, a sada siv i sijede njuške, vukao se za njom po toplom
asfaltu. Kada bi zastala, zastao bi i on i vidjelo se da jako dobro poznaje
taj tempo. Stajao bi tupo i gledao pred sebe, ubrzano dašćući
isplažena jezika, a kad bi se žena pokrenula i ne gledajući je, poput
robota, krenuo bi i on. Išli su sporo, pa stali, pa opet krenuli i stali.
„Jebeš starost“, pomislio je Marijan, a pažnju mu privuče žena
koja je iza njih prelazila cestu. Nabadala je visokim petama, a svako
105

malo, desnom bi rukom povukla prema dolje prekratku, žutu minicu
koja joj je prekrivala poveću stražnjicu. Iako udaljena dvadesetak
metara, kroz laganu, pamučnu, bijelu majicu kratkih rukava, tijesno
pripijenu uz tijelo, lijepo su joj se mogli vidjeti obrisi tamnih krugova
bradavica na povećim sisama. Hodala je polagano i odmjereno,
vidjelo se da ima više godina nego što je to svojim izgledom željela
pokazati. Krenula je prema prvom taksiju u redu. Još uvijek žvačući,
on se odmaknuo od auta da malo bolje pogleda pozadinu žene koja
se nagnula na prozor taksija. I kolega ispred njega pružio je glavu
kroz prozor svog vozila uživajući u prizoru, a kada se okrenuo i vidio
Marijana značajno je zaklimao glavom i namignuo. Nakon što
je ušla, auto je zaokrenuo lijevo i nestao iza ugla, a oni iza su se vozilima
pomakli naprijed. Dovršivši sendvič, sjeo je za okrugli stolić
uza zid kafića koji je bio desetak metara niže, naručio sok i polako
pio. Kad je završio, platio je i ponovno sjeo u automobil. Vani se već
smračilo, a hrana, toplina i lijen ugođaj ljetnog sumraka učinili su
da zadrijema.
Prenulo ga je kucanje po prozoru zadnjeg dijela auta. Bio je to
kolega koji je došao kasnije, upozorio ge je da se pomakne naprijed.
To se ponovilo još nekoliko puta i, za otprilike sat vremena,
napokon je i on stao na čelo kolone. Nitko nije dolazio, pa se vratio
drijemežu, a kada ga je kuckanje iznova probudilo, pored vozila je
stajala starija gospođa.
– Gospon, vozite?
Pogledao je na sat, bilo je prošlo osam. Kimnuo je glavom i dok
je žena obilazila auto, okrenuo je ključ i startao. Ušla je i sjela pored
njega.
– Izvolite gospođo, kuda idemo?
– Na Kraljevec, znate di je to?
– Znam, koji broj?
– Triščetri.
On se malo prignuo, pa uključio taksimetar. Brojčanik je odmah
pokazao devetnaest kuna. Žena se sagnula i zagledala u cifru.
– Kaj već devetnajst? Pa kaj niste pojeftinili?
– Ne gospođo. Ova početna je još od devedeset i četvrte, ništa
nije išlo gore.
106

– A ja sam čitala da je. Vi znate di je broj triščetri? Zadnji put me
jen vaš kolega otpelal dole u Kraljevec i lepo mi je naplatil. Sto dvajst
kuna. A ja sam morala gore po štengama. Idete prek Cmroka, znate!
– Znam, bez brige.
Odmahnula je glavom, vezala pojas i naslonila se na sjedalo. Krenuli
su.
–Neki kaj neznaju vele Kraljevac, a mi pravi Zagrepčani velimo
kak se i spada – Kraljevec.
Starica se obilno natopila mirisom ruže, pa je Marijan posegao
za ručicom i do pola otvorio prozor. Reakcija žene bila je trenutna.
– Čujte, bi šteli zatvoriti! Ja imam problem sa sinusima, još mi
samo fali da me vlovi propuh.
Vrteći glavom i zatvarajući prozor, osjetio je njen prijekoran pogled.
Uspinjali su se Jurjevskom.
– Kaj ste vi iz Zagreba?
– Zašto pitate?
– Tak, ne govorite mi zagrebački.
– A to je bitno?
– Ma ne, kaj se odma srdite! Ja protiv dotepencov nemam niš.
Onak, sam pitam. Vite ovu kuću, sad bumo ju prošli. Tu je stanoval
je’n arhitekt. Poznati. Vičić. Morti ste čuli za njega? Mi smo išli skup
v gimnaziju. On vam je delal one plakate za Zagrebački zbor. Znate
kaj je Zagrebački zbor? Partizani su ga prekrstili u Velesajam… Par
put smo zišli van, al’ onak, niš kak to mladi delaju danas. Mi smo
bili pristojni.
Marijan je rijetko razgovarao s putnicima. bilo ih je svakakvih, a
najmanje je volio brbljave. Sada je osjetio da ona očekuje da se i on
uključi u razgovor, no odlučio je šutjeti.
– Onda je došel rat. Vidla sam ga par put u domobranskoj uniformi.
Čak sam mu pisala u bolnicu jer je bil ranjen, njegof mi je
brat dal adresu. Nikad mi ni odgovoril. Ne znam kaj se to dogodilo
žnjim, al’ poslje rata je prešel partizanima. Vidla sam ga jednoč u
njihovoj uniformi. Znate, oni su onda trebali školovane ljude, a on
je bil arhitekt. Čak su ga i u autu vozili, velkom, crnom. Evo, to je
Vledekova kuća, ova na kat.
107

Osvrnula se kad su je prošli i nastavila:
– Posle se oženil i imali su jednog sina, a hmrl je tam negde
osamdesete, od raka. Bil je partecetl v novinama. Vele da je bil velki
sprovod, al ja nis išla.
Došli su do podnožja široke brdovite livade na Cmroku. Trava
je bila uredno pokošena, pa je velika površina pod uličnom rasvjetom
izgledala kao neko pusto golf igralište bez rupa. Klupe uokolo
zjapile su prazne.
– Vite tu, tu smo se ko deca sanjkali.
Prstom je pokazala livadu.
– Mi smo imali kuću, tu gore na Tuškancu, odmah polak, iza
restorana, al smo je morali prodati kad je tatek hmrl. Onda smo se
mama i ja preselili. Evo vite, tu sam se ja rodila.
Usporio je. Jednokatnica s desne strane pored koje su prolazili
bila je stara i derutna, oronule fasade, ispucanih prozorskih okvira
s kojih se ljuštila boja. Žljebovi su bili istrošeni i zahrđali. Kada su
izašli na glavnu cestu skrenuli su lijevo, pa nakon dvjestotinjak metara
ponovo lijevo.
– A vite ovo ovde?
S desne strane ceste, na brijegu, osvijetljena reflektorima s tla,
vidjela se ogromna bijela vila slična kakvom dvorcu. Od ulaza s ceste,
ograđenog visokom ogradom od betona i umjetnički kovanog
željeza, te automatskih ulaznih vrata, put je vodio do raskošnog
trokatnog zdanja s četiri debela stupa na pročelju. Posute voćkama
okrečenih debala, uokolo velikog objekta, prostirale su se uredno
podšišane travnate etaže osigurane od klizišta masivnim betonskim
arkadama. Vlasnik se pobrinuo da i to bude osvijetljeno snažnim
reflektorima. Već na prvi pogled vidjelo se da je u imanje uložen
velik trud i puno novaca, sve je podsjećalo na zdanja milijunaša iz
američkih sapunica. Stara je gospođa primijetila da je Marijan ponovno
malo usporio kako bi bolje pogledao tu raskoš.
– Tu vam prije nije bilo niš. Livada. A poglečte sad. Došli divlji,
sterali pitome. Tak vam je to!
Prošli su kroz kraći dio šume i počeli se spuštati niz ulicu s obje
strane gusto omeđenu dvorištima, garažama i kućama.
108

– Koji ste broj rekli?
– Triščetri. To vam je skroz dole s leve strane, prije štengi. Morali
bute se vratiti u rikverc jer se nemate di okrenuti.
Vozeći polako, pronašao je kuću i stao. Zaustavio je taksimetar
i upalio svjetlo.
– Šezdeset osam kuna, gospođo.
Starica je iz crne lakirane torbe izvadila novčanik i pružila mu
dvije novčanice.
– Došli smo za pet minuta, a sedamdeset kuna. Kaj niste vi preskupi
za tak malo posla?
– Ja ne određujem cijene. Polazna je devetnaest plus sedam kuna
po kilometru. To je tako.
– Znam, al’ ja vidim da se ni’ko ne pelja s taksijem, a vi na stanicama
kartate. Ne razmem kak vam se to splati?
– Zato radimo i po deset sati i noćne, pa se nakupi. Kažem, i ja
bi isto rado da su cijene niže i da više radimo, ali takva je politika
udruge. Nas šofere nitko ne pita.
Dok je pospremala novčanik, obišao je auto i otvorio joj vrata. S
mukom izašla. Pružio joj je kovanicu od dvije kune.
– To vam je gešenk zato kaj ste kavalir.
Prvi put se nasmijala.
– Mogli bi biti pravi Zagrepčanec.
Zahvalio je uz smiješak i okrenuo se kad ga je zaustavila.
– Čujte, imate kakav broj da vas nazovem ak bum trebala taksi?
Nekad idem u grad, a do sim mi je teško dojti. Još malo pa su i Sisvete.
Išla bi na groblje, a gospon taksist koji me je do sad peljal ne
dela više.
Iz novčanika je izvadio posjetnicu i vratio se.
– Ako trebate, zovite me dan ranije da si znam isplanirati.
Ona je posjetnicu odmaknula od očiju i okrenula je prema uličnoj
svjetiljci da bolje vidi.
– Flegar…
Rekla je to zamišljeno.
– Znala sam jednog šnajdera iz Vlaške, Flegara, on mi je održaval
bunde. Jel’ vam morti kaj u rodu?
109

– Ne, to je neki drugi Flegar. Ima nas Flegara gdje god hoćete.
Do viđenja, gospođo.
Ušavši u vozilo uključio je radio-stanicu i istoga trena, uz šuštanje,
čuo glas dispečerice.
– Ima netko za Zaraznu?
– Jedan jedan tri tri, mogu ja. Tu sam gore na Jurjevskoj.
– Ima netko bliži?
Glas je pitao kroz šum i pucketanje. Pet-šest sekundi trajala je
tišina, a onda se začulo:
– Jedan jedan tri tri, ti onda preuzmi.
– Može, pozdrav.
Trebalo mu je manje od pet minuta da stigne do Rockefellerove
i ulazne rampe Zarazne bolnice. Kad ju je prošao, vozio je polako
i s lijeve strane ispred ambulante za hitnu ugledao muškarca s uzdignutom
rukom. Kratko je blicnuo svjetlima i odmah se okrenuo.
Ušli su. Mlađi čovjek sjeo je do njega naprijed, a žena s djevojčicom,
vjerojatno majka, otraga. Uključio je taksimetar i pogledao u retrovizor.
Curica kratke, crne kose bila je blijeda od oko desetak godina
nagnula se naprijed i stenjala. Držala se objema rukama za trbuh i
teško disala. Majka ju je privukla k sebi i zagrlila.
– Kuda idemo?
Upitao je Marijan čovjeka koji je do tada bio okrenut prema stražnjem
dijelu vozila.
– Sesvete. Dumovečka cesta. Znate gdje je to?
– Znam. Kod Antunovića?
Marijan je uključio taksimetar, a isključio radio stanicu.
– Da, samo vozite. Kad dođemo blizu objasnit ću vam.
– Mislim da sam bio tamo, al’ ne sjećam se točno.
– To je kad prođete Sesvete, pa prema Kobiljaku.
Vozili su se, a djevojčica je na stražnjem sjedalu poluglasno stenjala
i uzdisala.
– Jel’ nešto ozbiljno?
Marijan je to upitao ležerno, mirnim glasom. Nije želio pokazati
da mu baš i nije drago voziti bolesnika.
110

– Ma ne, ne bojte se. Neka crijevna viroza, ništa posebno. Al’ boli.
Doktorica je rekla da mora piti puno tekućine i mirovati, a moja
žena odmah digla paniku do neba.
– Nisam ja digla paniku!
Ljutila se žena pozadi.
– Pa vidio si kako joj je bilo zlo. I sad joj je isto!
– Digla si galamu bez veze. I zadnji put je bilo tako. Za viruse
nema ljeka, samo mirovati i piti puno tekućine. Mogli smo ostati i
kod kuće.
Čovjek se obratio Marjanu.
– Mrzim te bolnice, pogotovo Zaraznu. Dođeš s temperaturom,
a pokupiš u čekaonici još veće sranje. Ja sam rek’o da nije ništa, al’
ti navalila…
Okrenuo se ponovno ženi koja je gladila djevojčicu po glavi.
– A šta da je bilo nešto? Šta bi onda? Pa dijete je to, kakav si ti
otac!
– Šta ja! Pričaš svašta! Ti dižeš paniku bez veze svaki put! Jebla
te bolnica!
Ljutito se okrenuo naprijed i zagledao u cestu kojom su vozili.
Nije to bilo ništa iznenađujuće za Marijana, nagledao se on i gorih
stvari. U jednom trenutku djevojčica se uspravila i rekla da joj je zlo.
Stali su na ugibalištu. Njih su dvije izašle van i čulo se kako mala
povraća. Trajalo je to nekoliko minuta, pa su se vratile i ponovno su
krenuli. Vozeći, Marijan je iz prednjeg pretinca izvadio dvije najlon
vrećice i okrenuo se pa ih pružio ženi.
– Evo vam ovo, ako joj se još bude povraćalo.
Prometa nije bilo, pa su došli za petnaestak minuta. Cijelo vrijeme
vožnje njih su se dvoje svađali i to je Marijanu već išlo pomalo
na živce. Da nije bilo djeteta izbacio bi ih van. Čim su stigli i izašli,
djevojčica se ponovno presamitila i povratila, a žena ju je držala
rukom za čelo. Dok je plaćao, muškarac je tiho psovao.
Marijan je vozio desetak metara unatrag, pa se na ulazu u jedno
dvorište okrenuo i ponovno uključio radio-stanicu. Bilo je nekoliko
poziva, ali ništa od vožnji blizu Sesveta, pa je krenuo natrag prema
Langovom trgu. Ulice su bile prometne, ali zbog ljeta i godišnjih od-
111

mora, ni približno kao obično. Osjetio je vonj asfalta koji se hladio,
a kad je prolazio pored Maksimira i svjež miris šume koja je taj dio
pored Dinamovog stadiona osjetno ohladila za nekoliko stupnjeva.
Na taksi stajalište došao je baš na vrijeme da vidi odlazak onog prvog
u redu, a ispred njega su bila još dvojica. Stao je iza njih, ugasio
motor i izvadio časopis. Čitao je oko sat vremena, sve dok nije
došao na čelo. Iza njega još su bila dvojica, a kad je pogledao na sat
bilo je prošlo pola deset. Odlučio je da će mu sljedeća vožnja biti i
posljednja za taj dan. Vrućina ga je umorila, a počela ga je ponovno
boljeti glava. Odnedavno, možda prije tri-četiri mjeseca počeli su ti
bolovi, a njega nikada ništa nije boljelo, pa je već tada odlučio otići
na pregled. Mrzio je doktore i bolnice, a posao mu je bio dobar izgovor
pa je dan za danom prolazio, a on je pio tablete protiv bolova
i sve odgađao. I sada, baš je izvadio tabletu i namjeravao skoknuti
do kafića po čašu vode, kad su prišla tri mladića. Jedan od njih,
najkrupniji, sagnuo se na prozor.
– Majstore, jel’ može do Ludnice?
Kad je čuo odredište, Marijan je pažljivo, ali oprezno ispod oka
pogledao mladiće. U trenutku mu se stvorila slika tog zloglasnog
narodnjačkog kluba u Vrapču i sve one priče koje su ga pratile. Zlatna
mladež, sinovi političara i bogataša koji u nabrijanim, skupim
automobilima i na debelim motociklima voze starlete, pijani, bahati
i razvratni nogometaši, ranojutarnji pucački i obračuni noževima
zagrebačkog podzemlja. To je bilo jedno od rijetkih mjesta koje je
svaki taksist radije izbjegavao. Što da radi? Nije mu se išlo, odlučio
je odraditi još tu jednu turu, a to čak nije bilo ni blizu njegova stana.
Pogledao je na sat, pa napokon odlučio.
– Može, ulazite.
Prvi je ušao najniži od njih, na ćelavo obrijani momak s bikovskim
vratom. Sjeo je pored Marijana i kad su krenuli nije se vezao
pojasom nego se sagnuo i naglo gurnuo sjedalo unatrag. To je izazvalo
psovke onog iza njega, a glasno cerekanje drugog.
– Šta je, Kizo, mamu ti jebem, šta si se raširio.
Okrenut stražnjem djelu vozila, mladić do njega se cerekao. Bilo
je očigledno da je on glavni. Onda se okrenuo naprijed.
– Stari, imaš kakve glazbice tu? Daj, pusti nešto, riknut ćemo od
dosade.
112

Marijan je u trenutku shvatio da je napravio pogrešku što ih je
povezao, no sada nije mogao natrag. Potražio je neku stanicu, a momak
se počeo smijati.
– Jel’ mogu ja?
Rekao je tek toliko, pa odmah počeo vrtjeti dugme radio aparata.
Bilo je kasno i na većini stanica bile su vijesti. Ono od glazbe što se
čulo, nije bilo po mladićevu ukusu.
– Jebo ti taj tvoj radio. Imaš kakav CD?
Marijan je odmahnuo glavom, a jedan od dvojice straga glasno
je zapjevao:
– Pozdravi mi ženu plave kose kad je sretneš prijatelju moj, samo
kaži da ne sanjam više, sve sam snove poklonio njoooj…
Ponovno su se sva trojica glasno nasmijala. Bilo je očigledno
da su ili pijani ili drogirani, već je to glupavo cerekanje i te tupaste
izraze lica vidio i prije. Sive i tamne trenirke, širokih gornjih dijelova
s kapuljačama, mogle su skrivati svašta i on je u sebi ponovno
prokleo čas kad ih je odlučio povesti. Vozili su se prema Črnomercu
i bili tek na otprilike pola puta, kad mu je onaj prvi rekao da stane
na benzinskoj pumpi kako bi kupio cigarete. Stali su i kad se vratio,
već je bio vani zapalio.
– Nemojte pušiti u autu, molim vas. Sad ćemo doći, strpite se
malo.
Momak pored se iznenađeno zagledao u njega. Uozbiljio se, a
lice mu je poprimilo prijeteći i zao izraz.
– Nema pušenja u autu? Otkud to, stari? Di to piše?
– Evo ovdje.
Marijan je rukom pokazao na žutu naljepnicu iznad radio-stanice.
– Nisam to ja izmislio. Zakon je takav da se u taksijima više ne
smije pušiti.
Pokušao je to kazati što mirnijim i pomirljivijim tonom sliježući
ramenima, no to kao da je malog još više raspalilo.
– Gle stari, imaš kurac od mjuze, voziš ko da si na pogrebu i još
nema pušenja! Budi sretan što te nismo izbacili van, jebote!
113

Značajno se okrenuo pajdašima i otvorio prozor na svojoj strani.
Marijan je izračunao da do Ludnice imaju još neka tri-četiri kilometra,
no problem su bili semafori, skoro na svakom je morao stati
što je vožnju činilo dužom, a ovu trojicu sve nepredvidljivijima.
Procjenjivao je situaciju i shvatio da je jedina prava opasnost bahati
tip pored njega. Sve što bi on napravio ili rekao ostala dvojica su
prihvatila s glasnim smijehom i odobravanjem. Ni jedan od njih
u ničemu nije uzimao inicijativu; lik pored njega bio im je vođa.
U pretincu, desno od volana Marijan je imao snažan elektrošoker,
manje-više svi taksisti ga imaju, ali sada do njega nije mogao. Još su
stajali, pa je u trenutku odlučio.
– Dečki, idem i ja sebi kupiti cigarete. Sad se vratim.
Izrekao je to brzo, izvadio ključ iz brave pored volana i izašao.
Kad je ušao u jarko osvijetljenu trgovinu stanice, samo je prošao pored
redova naslagane robe na policama, napravio krug i izašao van.
Dok je prilazio automobilu, čuo je glasan smijeh i galamu. Unutra,
momci su se dobro zabavljali. Mirno je iz hlača iza leđa izvadio svoj
makarov, otvorio stražnja lijeva vrata i nagnuo se unutra.
– Idemo. Van! Izlazi!
Momci su se iznenađeno zabuljili u njega. Još nisu vidjeli da u
drži revolver.
– Šta? Šta si to rekao, majmune?!
Bijesan, tip na prvom sjedalu naglo je otvorio vrata i iskočio, a
to su učinila i ostala dvojica. Marijan se odmaknuo. Zajapureni i
spremni na obračun, krenuli su naprijed i tek tada je njemu najbliži
primijetio oružje.
– Utoka! Frajer ima utoku, jebote!
Stao je kao ukopan. Buljili su u oružje potpuno iznenađeni.
– Pedeset kuna.
Nisu se micali, pa je ponovio.
– Pedeset kuna, rekao sam. Toliko je vožnja. Idemo, lovu na sunce,
majku vam jebem krvavu!
Povišenog glasa, prijeteći je zakoračio prema njima. Prvi do njega
je odmah posegnuo u džep. Prtljajući, iz debelog smotuljka novčanica
izvadio je jednu i pružio je Marijanu. On je oprezno prihvatio
i zakoračio dva koraka unatrag.
114

– A sad brišite!
Izrekao je to normalnim glasom i oružjem im pokazao prema
zgradama iza pumpe.
– Idemo! Crta ili ću vas tu izrešetati kao svinje, pička vam materina
usrana. Marš!
Oni su i dalje kao hipnotizirani buljili u revolver u njegovoj ruci,
a lica su im potpuno izgubila borilački poriv. Sada su to bila lica
preplašene i zbunjene djece. Kad je repetirao, metalni škljocaj oružja
kao da ih je probudio i prvi se u trk dao onaj ćelavi, a ostali su potrčali
za njim. Nisu se osvrtali. Marijan je još nekoliko sekundi čekao
da zamaknu za prvi ugao, pa je sjeo u automobil.
– Koji je kurac toj današnjoj djeci!
Rekao je to sam sebi, poluglasno i uzdahnuo. Iz cijevi makarova
izbacio je metak, vratio ga u okvir, pa pištolj gurnuo u pretinac na
lijevim vratima pored sebe, za svaki slučaj.
Uvijek kad bi ulazio u stan, Marijan bi se prisjetio filmova s inspektorom
Clouseauom i njegovim borilačkim partnerom, slugom Catom.
Koliko god da se trudio nečujno izaći iz lifta i otključati vrata
stana, nikad, ali baš nikad nije uspio iznenaditi Babela. I sada je tiho
otključao, još tiše ušao i već se okrenuo zaključati kad se iz pravca
mračnoga dnevnog boravka začulo tiho, jedva čujno tik, tik, tik…
Zvuk kuckanja noktiju po laminatu. Tek tada, upalio je svjetlo, a iz
mraka na dovratku pojavio se pas. Velik i crn. Zastao je, podignuo
sijedu njušku u zrak i mirno pogledao u njegovom smjeru. Znao je
Marijan da ga ne vidi. Kao i kod ljudi, staračka je mrena psu ograničila
vid, ali je zato još uvijek imao dobar njuh i sluh. Već su šesnaestu
godinu njih dvojica bili zajedno i sve što se u tom razdoblju dogodilo
Marijanu, dogodilo se i njegovom Babelu.
– Bok, pas!
Prišao mu je i pritisnuo mu dlanom šiju. Tek iz blizine vidjelo se
da dlaka nije tako crna i sjajna, nego više sivkasta i gusto prošarana
sijedima. Snažno mu je protresao grivu, pa se uspravio. Pas se nije
micao i tek kad je Marijan skinuo cipele i navukao stare sive papuče,
okrenuo se i polako zaputio do velike košare pored radijatora, ispod
115

prozora. Stao je ispred nje kao da premišlja hoće li ući ili ne, a onda
je ipak stupio na deku, okrenuo se nekoliko puta onako kako to
samo psi rade i legao. Njušku je položio na prednje šape, a Marijan
je s vrata čuo njegov šumni izdisaj, zapravo je to više sličilo uzdahu
nekoga starog čovjeka.
Ušao je u kuhinju i otvorio hladnjak. Prvo je uzeo konzervu pseće
hrane koju je odnio u kuhinju i istresao je u zdjelicu na podu.
Usput, promijenio je i vodu. On sam, osim onog sendviča kasno
popodne, ništa drugo nije jeo, pa je sada iz plastičnoga vakumiranog
omota izvadio četiri hrenovke i pristavio vodu. Dohvatio je daljinski
od televizora, a ispod njega je bio papirić na kojem je pisalo: „Prošetala
sam Babela oko osam, nazovi kad dođeš.“ Milka je znala gdje
će on najprije naći poruku.
Napisala mu je to žena koja je jedina imala ključeve njegova stana,
a stanovala je u istoj zgradi, kat niže. Upoznao se s njom nedugo
nakon što se doselio, nakon razvoda, a zbližili su se u dugačkim šetnjama
ispred zgrade. Uvijek bi nekako u isto vrijeme šetali svoje pse.
Udovica i bez djece, radila je u obližnjoj osnovnoj školi kao profesorica.
Bila je lijepa žena, visoka, čak nešto viša od njega, svijetle kratke
kose i tužnih plavih očiju koje su ga odmah osvojile. Mlađa od njega
šest godina, blaga i tiha karaktera, u svemu mu je odgovarala; ušla je
u njegov život tiho i neprimjetno. Njemu se ipak najviše od svega, pa
i od njihove prisnosti u krevetu, dopadalo to što ga nikada ništa nije
pitala, ni o prošlosti, ni o prijašnjem braku, ni o bilo čemu drugom.
Njihova je veza bila potpuno oslobođena svih obaveza i Marijan je,
dok je čitao poruku koju mu je ostavila, rezignirano pomislio da
bi, da je nju sreo prije Jelene, sve u njegovom životu bilo drugačije.
Mnogo, mnogo drugačije.
Uključio je televizor, pa u kuhinji pristavio zdjelu s vodom. Sjeo
je, dohvatio telefon, odabrao broj i sačekao. Kad je čuo njen glas, lice
mu se opustilo, a do tada namrštenih bora na čelu je nestalo.
– Hej, bok! Sad sam došao.
– Da dođem?
Sačekao je nekoliko trenutaka s odgovorom.
– Kasno je, umoran sam. Bilo je neko sranje na poslu, bez veze…
Nisam baš dobre volje, ali kad se istuširam, možda navratim.
116

– Kako hoćeš.
Milkin glas je bio pomirljiv. Čuo je njeno disanje.
–Mala te je zvala baš kad sam došla s Babelom izvana. Nazovi je.
– Kasno je, sutra ću.
– Ne znam, možda je bolje da nazoveš sad. Bila mi je nekako…
Ne znam, čudna. Uznemirena. Čak mi se činilo kao da je plakala.
– Tko, Kristina? Plakala je?
Lice mu se smrklo.
– Gle, nemoj odmah dizat paniku, samo velim… Nije mi se činila
kao uvijek.
– Ništa drugo nije rekla? Nešto, bilo što…
– Ne, samo je rekla da je nazoveš kad dođeš.
– Dobro, budem. Hvala ti.
– Javi mi kako je, ako je nekakav problem, znaš… Cure u tim
godinama znaju preuveličavati. Znaš i sam što je pubertet… Vjerojatno
je nešto s dečkima. Već joj je petnaest, nije više klinka…
– Kakav pubertet? Kakvi dečki, daj…
– Pa, što se čudiš! Evo i mene je opet danas na ulici snubio onaj
lik, kućepazitelj. Što je taj dosadan, jednog ću mu dana otići ženi i
sve ću joj reći. Govno!
– Šta, opet?
– Ma da. Pa, pričala sam ti to već sto puta…
– Pa, reci, da ja malo popričam s njim?
– Pusti. Nije on nasilan, samo je dosadan. Što tebi treba neka
svađa s tom ljigom, ja ću to sama riješiti. Bez brige. Nije on nikakav
problem, takvi se boje i vlastite sjene.
Šutjeli su nekoliko trenutaka.
– Čuj, idem ja nazvati malu da vidim šta je, čujemo se.
Poklopio je slušalicu. Iz kuhinje je začuo grgljanje vode, ustao je
i ubacio hrenovke. Sjetio se da nema kruha, te je umjesto tri, ubacio
svih šest komada. Vratio se u dnevni boravak i sjeo. Zurio je u telefonski
aparat. Strašno mu je nedostajala ta mala. Od rastave je prošlo
skoro četiri godine, a praznina koju je osjećao svaki put kada bi na
nju pomislio, samo se povećavala. Tog čovjeka kod kojeg su živjeli
117

njegova bivša i kći na Pantovčaku, nikad nije provario. Ne zato što je
razorio njihov brak, nego čisto onako, instinktivno. Lik je bio smeće.
Vidio ga je samo jedanput, na posljednjem ročištu. Nije mogao ni
zamisliti što je Marina vidjela u tom proćelavom, debelom, gnjecavom
pičkastom tipu. Dok su stajali u hodniku suda, Marijan je skoro
fizički osjetio da je promatran, ali kad god bi ga direktno pogledao,
kreten bi brzo skrenuo pogled, hineći nezainteresiranost. Kako mu
je kukavički preuzeo ženu tako i tada nije imao hrabrosti pogledati
svog rivala u oči i to se Marijanu gadilo. Mrzio je takve tipove, a
dogodilo se da mu baš takvo govno uđe u život.
Tada, i službeno je potvrđeno da nije više u braku, ali i da postoji
velika mogućnost da bude smješten u neku ustanovu, kao neubrojiv.
To je sredio odvjetnik, kojeg je taj njen ljigavac pronašao. Činjenicu
da je Marijan bio u ratu, iskoristio je na najniži mogući način: PTSP.
I nakon četiri godine dokazivanja da je psihički zdrav, tri vještačenja
i odluke Vrhovnog suda o ponavljanju procesa, još se vodio spor
kojemu se nije nazirao kraj. Čak su mu uspjeli privremeno uzeti i
geodetsku licencu. To da može voziti taksi bilo je samo privremeno
rješenje, a i to je uspio srediti preko veze. Postojala je čak i mogućnost,
kako mu je objasnio njegov odvjetnik, da potpadne i pod
skrb bivše žene, što je Marijanu bilo nezamislivo. Da je bio sam, da
nije bilo Kristine, sve bi bilo drugačije i on bi stvar riješio brzo, na
svoj način, no ona je bila tu i to ga je sputavalo, činilo ga je potpuno
nemoćnim. Kao svezan nekim debelim lancima, mogao je samo
nijemo promatrati što se događa, a sve se razvijalo loše, baš onako
kako se najmanje nadao.
U razmišljanju, ponovno se vratio na tog tipa. Bilo je nečeg u
njemu, Marijan si to nije mogao objasniti, nečeg odvratnoga i odbojnog,
a to nije bilo vezano uz Marinu. Postoje tako neki ljudi koji
i samom svojom pojavom iritiraju, nema ih puno, a on je bio baš taj.
Svaki put kad bi s Kristinom započeo razgovor o njemu, ona bi
zašutjela. Izbjegavala je razgovor. Zato, osim onog čime se bavio i
gdje je radio, Marijan je samo znao da dobro zarađuje, da je iz stare
zagrebačke obitelji i da već ima jedan brak iza sebe, ali bez djece.
Možda je baš to bilo ono iritirajuće, razmišljao je, da se njegovim
djetetom bavi čovjek koji nije bio roditelj.
118

Okrenuo je broj i sačekao, a onda je voda, u kojoj su se kuhale
hrenovke, počela kipiti. Brzo je ušao u kuhinju i isključio plin.
– Halo, stan Fulgosi, izvolite…
Glas njegove bivše izazvao mu je trenutnu nelagodu.
– Ja sam.
Rekao je to promišljeno polako i nehajno, ne želeći da ona u
njegovom glasu prepozna zabrinutost.
– Kasno je, što trebaš?
Od prijaznog i radoznalog, njen glas je postao osjetno hladan i
odbojan.
– Ništa, zapravo… Kiki je zvala, a ja sam tek sad stigao doma.
Daj mi je malo, nešto me je trebala.
– Ne znam, vidjet ću ako ne spava.
Čuo je zvuk odlaganja slušalice i korake koji su se udaljavali.
Odmah mu se pred očima stvorila slika njenih bujnih oblina, umotanih
u svileni kućni ogrtač. U seksu, bila je daleko najbolja žena
koju je ikada imao, a imao ih je prilično. Mrzio ju je zbog toga što
mu je učinila, ali sirovu životinjsku glad prema njenom tijelu još je
i sada osjećao. Tu si nije mogao pomoći, pa je i zbog toga bio ljut
na samog sebe.
– Tata…
Glas u slušalici nježno ga je pozvao. Kristina je jako sličila majci,
čak im je i glas bio sve sličniji.
– Reci Kiki, zvala si me. Šta se dogodilo?
Tišina je predugo trajala.
– Halo, čuješ me?
– Da, tu sam… Ma nije niš bilo, sad…
Okolišala je, a to nije bio njen običaj. Ako je fizički bila slična
majci, onda je po karakteru bila ista on. Nikada nije pokazivala slabost,
znala je trpjeti, nije se žalila i uvijek je točno znala što hoće.
Zato ga je ovo njeno neobično ponašanje trenutno zabrinulo.
– Reci, znam da je nešto. Meni možeš reći sve, pa znaš. Ako ti
mogu pomoći…
– Ma ne, nije ništa. Malo su se mama i on posvađali, a ti znaš da
ja to ne volim.
119

Osjetio je laž.
– Pa, svađali su se i prije, nikad zbog toga nisi dizala paniku. Gle,
reci ako je nešto drugo…
Opet muk u slušalici. Zamišljao ju je kako stoji pored aparata,
onako sitna i krhka.
– Šta je? No?
Šutjela je. Čulo se samo njeno disanje. Baš kad je htio ponovno
postaviti pitanje, jer osjetio je da se lomi, progovorila je. Njen glas
kao da mu je govorio u glavi, bio je tako kristalno jasan i čist.
– Nikad to prije nije napravio…
– Šta? Šta nije napravio? Udario mamu? Reci!
– Ne, nikada prije nije dolazio u moju sobu, a neki dan…
Zatvorio je oči. Tisuće zvjezdica obasjale su mu um, a kad ih je
otvorio, gledao je u crnilo mraka. Stiskao je slušalicu, a u glavi mu
je zujalo.
– Molim?!
Disao je ubrzano pokušavajući ostati smiren. Od siline kojom je
stiskao slušalicu, nije ni osjećao njenu težinu.
– Gdje je došao? K tebi? U sobu?
Ponovno samo disanje i komešanje s druge strane. Oprezno je
odgovorila, jer, koliko ju je on poznavao, toliko je i ona poznavala
njega.
– Da, došao mi je neki dan navečer u sobu i htio ući u krevet.
– Molim?!
Bijesan, najradije bi bacio slušalicu i odmah se uputio k njoj.
– Što to pričaš?! Kristina!
– Gle, tata…
– Kad je to bilo, oko kol’ko?
– Pa, ne znam, u noći. Nisam ga čula, samo sam osjetila. Nisam
ništa vid’la jer su rolete bile spuštene, al’ sam čula kad je ušao u sobu
i osjetila da je maknuo poplun.
– I onda? Kako znaš da je bio on, a ne mama? Možda te došla
pokriti?
120

– Tata… Mama već dugo ne dolazi u moju sobu. Pa nisam više
klinka… Osim toga, kad sam se okrenula, skočio je i kad je otvorio
vrata vid’la sam da je on.
Pričala je, a on je sve to zamišljao. Trudio se kontrolirati glas
koliko je god to mogao.
– Jesi rekla mami? Jesi je zvala?
– Ne. Rekla sam ujutro kad je on otišao na probu.
– I što ti je rekla?
– Da sam sanjala. A nisam! Ona je na njegovoj strani, tata…
U glasu joj je osjetio plač i nemoć. Razmišljao je. Što sad? Prvi
bijes ga je popuštao, krv mu se vraćala u obamrle udove.
– Gle, ja ti vjerujem, ali moraš biti sigurna. Razumiješ? Napravit
ću što god hoćeš, ali znaš da imam zabranu prilaska i mami i kući.
Smislit ćemo nešto, bez brige…
Tješio ju je, ali ni sam nije znao što bi.
– Dat ćeš mi sad mamu, okej?
– Dobro.
„Mama, dođi! Tata te treba“, čuo ju je kako zove. Milijun puta
čuo je taj zov i to ga je trenutno vratilo u one dane kad su još svi bili
zajedno. Malo zatim na telefon se javila Marina, zadihana.
– Reci što trebaš, na steperu sam.
– Ono što mi je Kiki ispričala… Jel’ to istina?
– Koje?
– Ono jučer, znaš o čemu govorim!
– Ma daj, izmišlja. Što je tebi, ti joj vjeruješ? Tek mi je jučer rekla,
a prošlo je par dana. Bože…
Odgovorila mu je brzo. Prebrzo. Poznavao je svoju kćer, ali je
ženu poznavao još bolje.
– Zašto bi izmišljala takve stvari? Nikada prije to nije radila.
– Što zašto, pa, pubertet! To je normalno! Znaš da ona Vijeku
nikada nije voljela, a sad je malo starija i eto. Gle, ništa zbilja se nije
dogodilo, pa ne misliš valjda da bi ja to dopustila. Što je tebi?
– Ne znam ja šta bi ti, al’ ti si sebi najvažnija. Uvijek si i bila!
– Ako misliš opet počinjati…
– Ne, al’ me nisi uvjerila da je sve okej. Nešto ne štima, generalno!
121

– Slušaj, što ti zapravo hoćeš? Da zovem policiju? Pa, to je glupo!
Velim ti kako je, a ti ne moraš vjerovati. Dječja posla, koji ti je vrag!
– Daj mi još malo nju.
Odložila je slušalicu bez pozdrava i nekoliko trenutaka kasnije
javila se Kristina.
– Evo me, tata…
– Kristina, pitat ću te sada ozbiljno. Mama veli da to što si mi
rekla, nije istina. Jako je važno da mi kažeš istinu. Ti znaš da ni meni
taj njezin kreten nije drag, al’ ovo je ozbiljno. Molim te da razmisliš
dobro i da mi kažeš, može?
Dok je čekao odgovor, razmišljao je. Marina ga nikada i nije
voljela, u to je sada, nakon svega, bio više nego siguran, samo je
željela dijete. Kada im se ono dogodilo, postao je višak. Sva ona
njena euforija, prenemaganje i sranja oko majčinstva, pa, to silno
proseravanje njezinih oko unučice, kupovanje skupih pizdarija, hedonistička
nobl slavlja djetetovog rođendana, upoznavanja sa značajnim
ljudima koje on u životu nije vidio. Njima se živo jebalo za
njega. Bio je samo nužan mužjak s dozom sperme, neki potpuno
nevažan kreten koji im je putem njihove kćeri produžio potomstvo
i pružio zadovoljstvo pod stare dane. Jebeni luđak koji je obavio što
je trebalo i kojem je sada, nakon svega, mjesto bilo u ludnici. Bila je
dvadeset godina mlađa od njega, a nikada u životu nije nešto pošteno
radila. Akademska slikarica kojoj je brižna mati, stara purgerska
dama, priređivala izložbe i prodavala slike zagrebačkoj eliti. Bila je
samo razmažena jedinica koju je sasvim slučajno susreo jedne večeri
na zabavi svog najboljeg prijatelja i učinio kardinalnu pogrešku,
pogrešku života. „Kolike sam noći proveo s njom u krevetu, a da
je nisam upoznao. Koji sam ja majmun!“, pomislio je. Sve mu je to
prolazilo mislima, a onda je u slušalici ponovno začuo Kristinin
tihi glas.
Pričala je, a on je slušao. Nije ni primijetio kada je započelo, nije
bilo nikakvog upozorenja ili boli. Slušao je njen glas koji je postajao
sve udaljeniji i udaljeniji. Telefonska slušalica je otežala, usnice su
mu utrnule i obamrle, a noge više nije osjećao. Posljednje što je čuo,
prije nego se svalio na pod, bilo je njeno dozivanje: „Tata! Tata…“.
Nakon toga – mrak. Ništa.
122

– Misliš li da postoji nešto iza smrti? Mislim, kad čovjek umre?
– Što, frka ti je, a?
– Prijatelju, meni je ovo drugi put. Već sam bio pod nožem i
znam kako je. A što su tebi rekli?
– Ništa konkretno, al’ čim sam tu već tri dana, nije dobro. Od
magnetne ništa zbog gelera, pa čekam zadnji CT. Valjda će se danas
smilovati.
U trokrevetnoj bolničkoj sobi, odvojeni jednim praznim krevetom,
ležala su dva muškarca. Marijan je buljio u visoki plafon, rukama
prekriženih ispod glave. Krupne građe, bio je živa suprotnost
mršavom starijem čovjeku do prozora koji je otkriven ležao leđima
oslonjen na željezne prečke kreveta i rješavao križaljku. Vrijeme je
izboralo njegovo lice, izbijelilo mu kosu i prorijedilo je, a teška bolest
pobrinula se za sve ostalo. Od nekada visokog i snažnog tijela,
ostali su samo neprirodno dugački i mršavi udovi, uvijeni u preširoku,
prugastu, bolničku pidžamu i jedino su blijedo-plave oči na
izduženom, neobrijanom, pepeljasto-sivom licu izgledale donekle
životno. Dok je govorio, nije dizao glavu s časopisa.
– Gle, sutra ujutro mogu ostat na stolu, al’ dva mjeseca su dva
mjeseca. Šezdeset dana više. I to je nešto. Ja sam ti sad u dobi kad
život više ne nagrađuje, nego kažnjava i nije mi svejedno.
– Mama jednog mog prijatelja je imala rak i rekli su joj ko i tebi,
dva-tri mjeseca. I znaš šta? Živjela je još sedam godina.
– Pusti priče, i toga sam se naslušao.
Šutjeli su nekoliko minuta.
– Francusko žestoko piće, pet slova?
– Konjak.
– Pogodak.
Starac je upisao riječ u križaljku. Cerekao se lukavo.
– Vi taksisti ste pametna raja…
– Nisam pogodio, nego znam. Iskustvo stari, iskustvo.
– Da, ali se slovo nj sastoji od dva slova, trebalo bi tu biti dva
polja. Jer, ako nisu dva, zašto se onda oba ne pišu velikim slovom?
– Ja sam taksist, a ne profesor.
123

Oboje su se nacerili, a stari je spustio časopis u krilo.
– Jednom sam ti ja nešto doživio, nešto čudno, a nikad nisam
shvatio jesam to samo sanjo il’ je bilo stvarno. Mislim, dosta da se
čovjek zamisli. Možda će tebi bit glupo, što ja znam… O’š čut? Dobra
je priča, nisam je nikom dosad pričo.
– Jel’ baš moram?
– Naravno.
– Pričaj onda…
Stari se namjestio na bok prema Marijanu, a rukom je podupro
glavu.
– Bilo je to još u onoj vojsci, jugoslavenskoj. Onda je trajala tri
godine. Bio sam na operaciji, puklo mi je slijepo crijevo. Nikad prije
nisam bio kod doktora, al’ dogodilo se, bolan, uvijek se dogodi.
Bili smo na nekom poligonu, pitajboga gdje, negdje u pripizdini na
rumunskoj granici, a mene nešto zabolilo. Boli, pa boli, ne mogu
se uspravit. Ovdje, iznad pupka. Zovu starijeg vodnika, a bio je to
neki stari luđak, bivša partizančina, ona prava. Velik, krupan, sijed,
a zadrt, glava boli. Prava seljačina. Dođe on i veli mi, Hodžiću, nemoj
simulirat, nije tebi ništa. A ja cijelu noć umirem! Ujutro, svi se
dižu, a ja ne mogu nanoge. Boli. Dođe opet staro govno i još se dere,
k’o – ja se prenemažem i da sam simulant, a ja njemu: marš u pizdu
materinu, oficirčino! Nisam izdržo. A on poludio! Da će vojnu policiju
zvat, a mene baš briga. Da me onda tamo ubio na mjestu, bilo
bi mi svêdno. Onda je došo kapetan, Srbin ali jedini normalan tip
tamo, neki Ignjatović, pa su me odvezli na VMA u Beograd i ravno
sa mnom na stol. Kaže doktor, neću to nikad zaboravit, da smo došli
pola sata kasnije, ja bi prdn’o u rosu. Pola sata! Al’ nije to bitno, slušaj
ovo. Staviše oni mene, bolan, na stol i anestezija, sjećam se ko jučer.
To je tako smrdilo, taj plin il’ koji bog, odurno! Ko onaj iz šporeta,
samo stoput gori. Skoro sam se ispovrać’o u onu masku i onda,
odjednom sam se našo na plafonu. Otkud ja tamo, nemam pojma,
samo znam da sam bio gore. Gledam ti ja dole i vidim sebe i njih
trojicu oko mene i još neka ženska. Vidim ti ja lijepo kako mi režu
trbuh i što je najvažnije, sve osjetim. Onako, ko da mi nešto prčkaju,
grebu po stomaku. Škaklja rođo, al’ ništa ne boli. Ono, neugodno mi
je i samo osjetim neko štipanje i uvrtanje, ništa drugo. A oni se smiju
124

i zezaju. Jedan je cijelo vrijeme prič’o viceve. A ja gledam odozgo
kako me režu i mislim, hoću im stalno reći na glas: „Ne tako, onako!
Nije dobro, onako to napravite“. Ko, nije dobro to kako me operiraju
i ko da ja, nekako, znam bolje. I gledao sam ti ja tako sve to odozgo
dok me nisu zašili i onda sam zasp’o i probudio se u sobi. I danas se
sjećam svega ko da je jučer bilo, kažem ti. I normalno, nisam ništa
pričo doktorima, samo sam pito kol’ko me je njih operiralo, a on
veli tri, plus jedna sestra. Onda sam ga pito jel’ neko možda pričo
viceve, a on me samo blijedo gleda. Nije mu bilo jasno. Poslije sam
negdje čit’o, puno kasnije, da pacijenti nekad znaju bit budni jer da
anestezija zakaže, al’ da ništa ne boli. Samo vide i osjete sve što se
oko njih radi. Mislim, dva-tri posto njih ostane budno, ono, skroz, a
meni, bolan, opet nije jasno kako sam sve to vidio? I to odozgo. K’o
da sam izaš’o sam iz sebe, razumiješ? Kao, moj duh s plafona gleda
mene. Da mi daju sad da ja nekom operiram slijepo crijevo, ja bi
to mog’o napravit bez problema, razumiješ? Svega se sjećam i dan
danas, bolan, ko da je jučer bilo.
Stari je skinuo naočale i obrisao ih krajem plahte.
– To je to, a ti misli što hoćeš. Od onda znam da ima nešto i da
smrt nije kraj. Sto posto. Evo, sutra idem na operaciju i ništa se ne
bojim. Dobro, malo. Al’ da umirem od straha, jok. Znam da se to
zna dogodit, tako vele, kad čovjek dođe do ruba, da mu duh izađe iz
tijela. Nakon prve operacije sam i ja dosta čito o tome. Pričali su to
i naši stari, ali ja sam to doživio i sad sam miran. Znam, i ne bojim
se. Ozbiljno.
– Ne znam, meni su to sranja.
– Ja ti samo kažem što sam čit’o. Ne mora bit ništa, al’ puno
učenih ljudi se bavilo time i ja vjerujem da je tako. Postoje primjeri,
izjave, dokazi… Ljude su hipnotizirali, a pod hipnozom nema laganja.
Evo, ja sam inženjer strojarstva; što misliš, kol’ko sam knjiga u
životu pročit’o? Jel’ ti misliš da sam ja glup, da sam zatucan?
– Ne, ali da mi sutra dođe moja pokojna stara i da mi napravi
palačinke, e onda bi ti vjerovao. Ovako, sori stari, nema šanse.
– Dobro, sad se zajebavaš, al’ da ti kažem. Ima puno i pametnih
ljudi i intelektualaca koji misle isto ko ja. I naučnika i filozofa, al’
ipak. Probaj razmislit logikom; dobro, ne vjeruješ u Boga, u neki
125

život poslije smrti, al’ zar nema logike u jednostavnom pitanju: pa
tko je onda sve ovo stvorio? Ovo oko nas. Kako? Zašto? Koja je svrha
svega toga. Nas… Razumiješ? Probaj tako razmišljat.
– Neću se svađati, ali mogu oni pričati što hoće, to su sve gluposti.
Nema ništa, čovjek je sam sebi Bog i to je to.
– Čuj, hajmo ovako. Meni je ostalo tih par mjeseci, nije bitno
kol’ko. Možda se izvučem, a možda ne. Svejedno. Evo, ja ti sad ovdje
obećavam: čim odapnem, ako ima nešto poslije smrti, ja ću ti se
javit. Jel’ može?
– Fadile, sad ga baš sereš.
Nasmijali su se. Uto, u bolničku sobu ušlo je nekoliko osoba:
liječnik, tri mlađa specijalizanta i medicinska sestra. Jutarnja vizita
je kasnila, po običaju.
– Ka’e curice, fino je ležat i niš ne delat, ha? Jeste dobro kakili,
piškili? Ima kaj novoga?
Doktor onkologije Vlastimir Ghyczy je bio od onih rijetkih, koji
su humorom pokušavali
oraspoložiti pacijente. Na njegovom odjelu gdje su ležali većinom
oni s malignim dijagnozama za tako nešto bilo je potrebno
prilično entuzijazma i hrabrosti. Nizak, čvrst i nabijen, proćelav,
snažna i prodorna glasa, uvijek je nosio sa sobom dašak vedrine.
U studentskim danima bio je vrstan vaterpolist, a i kasnije, svoju
je sportsku karijeru nastavio rekreacijom u teretani. Pun snage i
energije, bio je u odličnoj formi i njegov moto bio je da se porazi ne
računaju, vrijedile su samo pobjede. Takav zarazan i optimističan
duh prenosio je na svoje pacijente, koji su ga zbog toga obožavali.
Za razliku od drugih, njegove vizite svi su jedva čekali.
– Lako je vama Dok, kad je sestra Nada uz vas, a meni ste uvalili
ovog starog zajebanta.
– Da vas nešto pitam, doktore…
Javio se Fadil, ali ga je doktor prekinuo.
– Ak je u vezi bolesti može, ak nije – ja pitam.
– Pa, nije, al’ je važno.
– Onda posle. Prvo posel curke, a onda zadovoljstvo. Osim toga,
ja sam ovde primarijus, jel’ tak?
126

Nacerio se vlastitoj šali, pogledao specijalizante i namignuo im,
pa se obratio Marijanovom cimeru.
– Gospon Hodžić, sutra ujutro idemo na stol. Znate sve? Ima
kakvih pitanja, novosti? Bilo kaj?
– Nema. Ovo mi je već drugo rezanje, sve znam.
– Svejedno. Nisu ni sva rezanja ista.
Ghyczy je listao papire na kojima su bili bolesnički podaci.
– Boli vas nekaj? Ima kakvih problema?
Stari je odmahnuo glavom.
– Onda je sve jasno, sutra ujutro ste naši. Ipak…
Okrenuo se specijalizantima.
– Ponovit ćemo zbog vas, curice: ujutro, prvo krv za inter-reakciju
i ak nedajbože zatreba, na operaciju. Nikad se ne zna. Onda
bumo gospona lepo okupali i oblekli mu čistu pidžamu, al’ bez donjeg
veša…
Pogledao je glavnu sestru i nasmijao se.
– Bez gaća, jasno! I kaj treba napraviti dan prije?
Studenti su se pogledavali.
– Klistir, curke, klistir… Znam da moji pacijenti to obožavaju.
Gospon Hodžić, imate gebu?
Stari ga je upitno gledao.
– Umjetne zube, gebis? Ne? Super, inače bi vam ju morali rekvirirati.
Danas navečer će vam sestra srediti operativno polje, zna se
gde…
Ponovno je pogledao sestru i specijalizante koji su se odlično
zabavljali.
– Šišanje i brijanje i posle toga nema više klope. Ujutro u sedam
zadnje pretrage, svi znamo kaj je SUKU. Jel’ znamo svi kaje to?
Od studenata ni glasa.
– Sedimentacija, urea, kreatinin, urin. To mi morate znati, curke!
Njemu su svi, bez razlike, bili curke.
– I onda kateter. Ak je sve pet, vidimo se v jutro oko sedam.
Može?
127

Namignuo je starom čovjeku, a ovaj mu je na isti način uzvratio.
– Mi se vidimo sutra. A vi, mladi gospon…
Pogledao je Marijana.
– U devet sam gotov s vizitom, pa mi se nacrtajte u mojem ofisu.
Dobil sam zadnji nalaz, pa bumo si malo popripovedali. Može?
– Može.
– Jel’ vas mogu sad nešto pitati, doktore? – javio se Fadil.
– Da čujem.
– Nešto smo pričali i ne možemo se složiti. Ja kažem da smrt
nije kraj. Marijan ne vjeruje al’ ste vi stručnjak i stalno s tim imate
posla. Što vi mislite?
– Ne znam, još sam uvek živ.
– A jeste pobožni?
– Mislite, jel’ vjerujem u Boga?
– Da, to.
Ghyczy je malo razmišljao, pa se bez odgovora okrenuo i izašao
iz sobe, a za njim i cijela svita. Marijan je baš zaustio nešto reći,
kad su se vrata ponovno otvorila. Ukazala se samo krupna okrugla
doktorova glava.
– Za vašu informaciju curice, u Boga ne verujem, al’ ga se bojim.
A to bi i vama preporučil.
Uz lukav cerek, namignuo im je i zatvorio vrata.
Kasnije, kad se negdje iza deset Marijan vratio iz Ghyczyevog ureda
u sobu, legao je bez riječi i zagledao se u plafon. Fadil je znao da
treba nešto pitati, ali je i on šutio. Da je bilo nešto dobro, Marijan bi
mu sigurno odmah rekao, pa je prema njegovom smrknutom licu
pretpostavio da vijesti nisu povoljne. Ipak, nakon nekog vremena
nije mogao izdržati.
– Nije dobro?
Kad nije dobio odgovor, smotao je časopis i odložio ga na ormarić.
Nazuo je papuče, ustao i zastao na vratima:
– Hoćeš kavu?
Marijan je lagano kimnuo glavom i nekoliko minuta kasnije sr-
128

kali su vruću tekućinu iz automata. Tek nakon pet minuta Marijan
je napokon progovorio.
– Jebena prognoza, stari, jebena. Baš jebena!
Tek u kasno popodne, kad se sunce na zalasku preselilo na drugi
kraj bolničke zgrade i produžilo sjene u još toploj sobi, tvrde, nepristupačne
crte na Marijanovom licu su se smekšale. Do tada nisu
progovorili ni riječ. Fadil, koji ga je, rješavajući križaljke, povremeno
ispod oka promatrao, nije mogao odrediti je li to samo navučena
maska ili izraz njegovoga stvarnog raspoloženja.
Što je on znao o njemu? Ukratko, ocijenio je da je riječ o jednom
ogorčenom čovjeku, kojemu baš i nije išlo glatko u životu. Poznavao
je mnogo takvih, gordih i tvrdoglavih, koji su na svijet gledali
isključivo kroz crno-bijelu prizmu. Upoznali su se silom bolesti i
družili se kao cimeri tih nekoliko dana, ali to je bilo premalo za neke
generalne stavove. Marijan nije pričao o sebi i ono važnije što se dalo
saznati bilo je da je bio u ratu gdje je ranjen, i da je radio kao taksivozač,
da je rastavljen, da je imao kćer srednjoškolku koju je viđao
dva puta mjesečno te da je živio sam. Vjerojatno je taj životni nered
bio uzrok ogorčenosti i cinizma koji su izbijali iz svake njegove riječi
ili geste. Kada bi o nečemu raspravljali ili razgovarali, a najčešće je
to bilo o politici i općenito o životu, pravednost i poštenje izbijale
su iz svake njegove riječi. Govorio je točno ono što je i mislio, a bio
je toliko sirov i neuglađen da to nije mogla biti samo gluma. Imao
je Fadil i previše iskustva, pozere je mogao namirisati na kilometar,
zatvorenih očiju, ali Marijan sigurno nije bio taj.
Gledajući ga kako zuri u strop, silno mu je želio pomoći, jer ni on
sâm nije imao s kim podijeliti lošu vijest o svojoj bolesti. Svojeg sina,
jedinu blisku osobu koju je još imao, obavijestio je odmah, no nekoliko
dugih razgovora telefonskom vezom s Australijom nije moglo
zamijeniti pogled očiju ili dodir ruke. Sada, osjećao je kao da mu je
taj stranac, na udaljenosti od samo jednog kreveta, najbliži rod i da
mu svakako treba nekako olakšati, ali jednostavno nije znao kako.
Dohvatio je novine s ormarića i raširio ih. S naslovnice ga je gledalo
lice, velika fotografija čovjeka u kasnim pedesetima, ispijena,
neobrijana lica i umornih očiju.
– Bože, vidi ovo! Ona budala se zapalila!
129

– Koja?
– Onaj što je stajao pred Vladom, na Markovom.
– Nemam pojma, ne čitam novine.
Marijan je govorio još uvijek natmurena lica.
– Preziva se Novak.
– Znao sam jednog Novaka, taj je bio sa mnom u ratu.
Kad je do kraja pročitao članak, Fadil je podigao glavu.
– I ovaj je bio u ratu. Branitelj.
– Kako se zove?
– Vladimir.
Marijan se naglo uspravio, okrenuo na bok i ispružio ruku.
– Daj da vidim.
Fadil mu je dobacio raširene novine na krevet koji ih je razdvajao,
a Marijan ih je nestrpljivo dograbio. Napravio je grimasu kad
je ugledao fotografiju. Ruke su mu se jedva primjetno tresle, a bijes
mu je ponovno izobličio lice. Smrknut, čitao je, a kad je završio,
polako je odložio novine pored sebe. Gledao je u prozor iako tamo,
od mliječno zamućenih stakala, ništa nije mogao vidjeti. Nekoliko
minuta je šutio, a kad mu se lice opustilo, sjeo je na rub kreveta.
Kamena lica ponovno je dohvatio novine.
– Jebena smeća!
– Ko?
– Znao sam ga, bili smo zajedno u ratu. Taj Novak i ja. Zvali smo
ga Novi. Dobar čovjek i pravi prijatelj. Nije trebao ovako završiti.
Vidjeli smo se još poslije samo jedanput kada smo se našli svi skupa,
dečki iz brigade. Poslije sam izgubio kontakt. Probao sam ga dobit
par puta, al’ je valjda promijenio broj, ne znam.
Zurio je u svoja koljena i ponovno je progovorio tek nakon nekoliko
minuta.
– Čuj, nikad s nikim nisam pričao o tome. Jebiga, bilo pa prošlo,
al’ da tamo nije bilo sranja, svakojakih. Taj Novi… Bio je tih i miran,
povučen. Tko zna što je njega natjeralo u rat. Za sve druge bi mogao
nešto reći, al’ on… Tu i tamo znali bi se naći poslije rata. U početku
svake godine. Napravili bi neki dernek, tako, ništa posebno. Nažde-
130

rali se, napili i malo se sjetili starih dana. On nikad nije bio s nama,
nije bio taj tip. Ja sam još u JNA, k’o vojnik, završio obuku za specijalca.
Kada je došlo ovo sranje, mi smo bili u sastavu brigade pored
Kupe, k’o vod. Tamo između Letovanića, pa skoro sve do Petrinje.
Spavali smo po razrušenim kućama i vikendicama. Jebiga, spavalo
se svuda, a nas izviđače dopala je neka drvena bajta u srpskom selu.
dvije sobe, kuhinja, vani iza kuće septičkA, bunar i to. Bilo je prazno.
Svi su Srbi iz sela otišli, jedni preko Kupe svojima, a drugi u Zagreb
il’ kod familije. Jedino je ostao jedan stari i njegova mala. Unuka
valjda, šta ja znam. Zašto je stari ost’o, sto puta sam ga pit’o i nikad
mi nije rek’o, a bio je baš pored kuće gdje smo bili mi, nas šest. Susjedi.
Mislim, govorio je on ono, da on nije ništa kriv, da nikome
ništa nije napravio i to, i da neće bježat jer nema ni zašto i te fore,
znaš. Al’ ja mislim da se tu radilo o nečemu drugom. Im’o je stojadina,
neki krš bez registracije i zadnjeg stakla. Umjesto njega zalijepio
je najlon, na vrata je napisao ZNG, velikim slovima, a da s gardom
veze nije imao. S tom stojkom kupovao je cugu, pivu, vino,
žesticu i te stvari. Im’o je i cigareta, a u štaglju iza kuće, drž’o je biljar,
pa smo se mi tamo kod njega uvijek skupljali. Stari je bio faca. Mala,
ta njegova unuka, mogla je imati petnaest-šesnaest, tu negdje, najviše
osamnaest, bila je malo, onako… Nije ništa pričala, uvijek je
samo nešto bez veze mumljala i smijuljila se. Ja mislim da je bila
luda. A nama je, u to vrijeme, uglavnom bilo mirno. Oni preko znali
bi nam poslati koju granatu da nas podsjete da su tamo, malo bi
se zapucalo, pa opet ništa. Svi smo nešto čekali, jer su rekli da se ide
preko. Jebiga, dvanaesti mjesec devedeset prve, zima u pizdu materinu,
mraz. Prije toga su nas čede par puta probali sjebat al’ nije išlo.
Spičkali im Tigrovi četiri tenka i vratili ih natrag. I u tom čekanju,
nama je taj djed, Stevo se zvao, olakšavao život. Jebiga. Bio je okej,
al’ imali smo i mi par luđaka, ono, nabrijanih u pizdu materinu. Bio
je neki tip kojem je djed bio ustaša, neki Herceg, Herc smo ga zvali.
Zagrepčan, a njegovima su partizani uzeli svu imovinu, neke kuće
po Zagrebu i šta ti ja znam, a djeda mu spičili na Blajburg. On je k
nama preš’o iz HOS-a, bila im je frka, ono, kad su ubili Paradžika…
I taj se Herc skompao s još dva kretena, isto bivša HOS-ovca, drkadžije
neke, pijanci. Oni su tom Stevi, svaki put kad bi prošli pored
njega, nabacili: „Di si čedo! Sutra te koljemo! Pripremi se!“ Ili: “Če-
131

do, čuvaj tu malu ili ćemo ti je mi pričuvati!“, pa: „Stevane Srbine,
bolje si sam odreži uho, jer ćemo ti ga mi sutra odrezati!“, i tako,
stalno ta sranja sa sutra. Normalno da je stari bio u strahu. I tako ti
ja jedanput odem preko, do njega, nešto smo kuhali, a nismo imali
soli. Uđem u dvorište, pokucam. Ni’ko se ne javlja. Pokucam još
jedanput, ništa. Nema ni njega, ni male. Onda probam kvaku, a vrata
otvorena. I sad mislim, da uđem il’ ne? Ništa, uđem ti ja unutra,
a ono odma’ pored vrata, šta? Motika. Mislim si, kojeg će vraga starom
u kući motika? Nema vrta, ni’ko ništa ne kopa, a zima… Šta je
ovo, jebote? Idem polako dalje i zovem ga: „Stevo!“. Ne javlja se.
Otvorim druga vrata, a iza njih sjekira. O majku ti božju, onda sam
skužio! Stari je bio u frci zbog onih kretena iz HOS-a, pa je uokolo
postavio sve ono s čim bi se mog’o branit. Onda sam na prozoru
vidio srp, pa neku hrđavu mačetu naslonjenu na ormar… E, i sve to
blizu, nadohvat ruke. Onda sam se sjetio da bi i mene, ono, stari
mog’o bez problema sjebat. Nije mi baš bilo svejedno. Šta znaš! A
pušku nisam ponio, samo limenku za sol. I baš sam se mislio vratit,
kad čujem nekakvo tupo udaranje. Ono, potmulo, tup-tup. Idem ja
prema vratima od zadnje sobe, polako otvorim, e… Kad tad nisam
pao u nesvijest od smijeha, onda neću nikad. Čuj, soba četiri na pet
otprilike, a nasred sobe rupa. I to kakva! A iz nje frca zemlja van na
hrpu, bogte! Dođem do ruba, a Stevo krampa, kopa ilovaču kao
žuti mrav. I stenje. Ja mu kažem, bog Stevo, šta radiš? A on? Da si ga
vidio, onako u rupi, zamazan, znojan, jebote… Gleda me ozdola i
drži kramp. Usr’o se, čovječe! Koja faca! Ništa, kaže on, kopam malo,
treba mi podrum. A ja si mislim, kurac tebi treba, a ne podrum.
Šta bi stavio u njega? Kažem ja njemu da ne sere nego da mi kaže
zašto kopa, a on veli – sklonište. Ako će ne’ko bombardirati da se on
i mala imaju di sakrit. A ja mu velim, jebote, Stevo, ako te izbombardiraju
cijela kuća će vam se srušit na glavu, žive će vas zakopati.
A on se smije, veli, ionako sam već za rupu. I šta da mu kažem?
Ništa. Izaš’o je van, dao mi soli i sve pet. Naravno da sam rek’o dečkima
za onu motiku, sjekiru i mačetu, nek’ se paze ako idu k njemu,
al’ od tad sam ga malo drugačije gled’o, ono… Razumiješ? Mislim,
skužio sam ja kako mu je s nama, al’ sam i ja na njega pazio. I onda,
tu dolazimo do prave priče. Negdje pred Božić devedesprve, došla
zapovijed za izviđanje. Vele, treba otić preko i popisat što čede ima-
132

ju. Ono, gdje su im topovi, bunkeri, komanda i to. A to je zapalo nas.
Bili smo mi i prije tamo preko, bez problema, znali smo gdje su
čede, gdje su postavili svaku minu, al’ ovaj put je bilo malo drukčije.
Prije smo išli drvenjacima, znaš, na vesla. U svaki čamac po trojica,
a preko potpora, za svaki slučaj. Ovaj put su nam rekli da idemo
samo nas četvorica, gumenjakom i to je bilo totalno bez veze. Pa,
jebote, u tri ujutro s gumenjakom i još s motorom. Koja glupost! Na
brifingu sam to rek’o novom zapovjedniku, jednom Andriću, a on je
rek’o da je tako najsigurnije i da ćemo se najbrže vratiti ako dođe do
sranja. A taj Andrić, samo se jedan dan stvorio sa svojim bratom i
već je imao čin pukovnika, a nije mu bilo ni trideset. Duvnjaci, sjećam
se, s espèceom, krcatim tehničkom robom i bez tablica. I tako,
na tom brifingu, mi smo njemu pričali i uvjeravali ga, a on je tupio
svoje. Odma’ se vid’lo da frajer nema pojma i da nikad nije bio na
terenu. Al’ jebi ga, šta smo mogli… Kako su nam tog tipa uvalili,
nikad nisam sazn’o, al’ poslije se saznalo da je neka Suškova veza,
nije bitno. Idemo dalje. Dođe i to jutro, akcija, i nas ti se šest spremi.
Bili smo: Mrlja, Njofra, Novi i ja. Ovaj moj Novak, iz novina. Ono,
puna ratna sprema, gumenjaci i mi lijepo, fiju, preko. Kažem, išli
smo mi tamo i prije i znali smo teren, pa smo se i sad iskrcali u
jednom našem rukavcu. Bila je noć, nigdje žive duše, a tamo smo
već prije maknuli mine što čede nisu ni znali. I sad ide ono glavno.
Popišemo mi sve što je trebalo za manje od sata i idemo ti mi natrag
do čamca, kad odjednom tromblon. Grunulo je u pizdu materinu!
E, znaš ono kad je ujutro tišina, ništa se ne čuje na kilometre i onda
– buuum! I to na našoj strani, jebote! Pored, ni sto metara, još manje.
Šta sad? Koji kurac! Prvo sam mislio da je slučajno, da je nekom
čedi ispala bomba il’ da se netko od njih napio, pa bacio nešto. Bilo
je toga. Ono, znali su se napit i međusobno popičkat da je sve frcalo,
al’ bilo je jutro i svi su spavali. Jebote, nismo vidjeli ni jednog njihovog,
nikog živog. I onda ovo. E, kad se nebo otvorilo! Kad je to počelo
rokat na sve strane… Mi smo samo legli, a preko nas je samo
fijukalo. Ja sam se bacio u neki jarak pored ceste i pokrio uši jer je
gruvalo nemoguće. Bili smo nekih parsto metara od čamca i mislio
sam da smo gotovi. Šoralo je tako nekih pola sata, možda i više, a
onda se smirilo. Bilo je jebeno što se već razdanilo, a čede nabrijane
i svi na nogama, oko nas. Čuj, da su znali gdje smo, spičkali bi nas
133

za sekund, al’ nisu i to je bilo dobro. Kad je sve prestalo, još smo
pričekali malo i krenuli prema vodi. Išli smo po nekom jarku i bez
problema došli do Kupe. I šta sad? Ako ćemo veslat, to će potrajat i
sigurno bi nas bili vid’li, a opet, aako upalimo motor bit ćemo brži,
al’ će nas odmah skužiti. I tako smo na kraju odlučili veslat. Voda
nas je nosila nizvodno i sad je bio problem da nas ne sjebu naši.
Tamo su na crti bili neki mobilizirani, boktepitaj koji, i mogli su
onako preplašeni mislit od nas da smo čede. Jebiga, za našu akciju
je znalo samo zapovjedništvo. I idemo ti mi tako, veslamo i molimo
Boga da nas naši ne sjebu, a ono – buuum! Opet mazne i opet na
strani četnika. Kad se onda nisam usr’o u gaće, neću nikad! Onda
sam skužio da nešto ne štima, znaš ono kad imaš osjećaj. E, a ja sam
ga imao… Jebem ti mater, mi lopatamo na pola Kupe, a netko od
naših gađa tromblonima četnike. To kad je grunulo, kad se opet
nebo otvorilo… Čuj, mi, Garda, onda smo municiju dobivali još na
kapaljku, bio je tek početak rata, al’ čede su je imali ko blata. Kad je
oko nas po vodi počelo špricati, ništa se više nije vidjelo. Lego sam
u čamac k’o i svi, a voda nas je samo nosila. Čuo sam par udaraca u
gumu. Zatreslo se, i znao sam da su nas pogodili, al’ dečki su bili
dole i nikome nije bilo ništa. Malo sam povirio, ono, da vidim di
smo, a bili smo na nekoj okuci i išli smo opet ravno preko, na njihovu
obalu. Vidjeli su nas i znao sam da smo gotovi ako se pustimo
tako bez veze. Viknuo sam dečkima: „Samo veslaj!“. I oni su skužili.
Zaveslali smo opet na našu stranu i tu su pogodili Mrlju. Čuo sam
to, kao da je netko tavom lupio po stolu. Zveknulo je i kad sam se
okrenuo, vidio sam ga kako usporeno pada u vodu. Dobio je u šljem,
vidio sam rupu i samo se preko ruba skljokao u vodu. Uto čujem
Njofru kako viče da su i njega pogodili. Nije bilo vremena gledat šta
mu je, jer je desna strana gumenjaka počela puštati vodu. Imali smo
neke plastične pizdarije, neke čepove šta smo dobili, pa smo Novi i
ja to gurali u rupe. Niko nije veslao, a voda nas je nosila preko, čedama.
Jebote, izbušili su nas kao švicarski sir. Tada su pogodili Novog,
samo se složio na dno. Nisam vidio nikakvu rupu, ništa, al’ pao
je na leđa, pored mene. Samo je treptao, stenjao i lovio zrak. Uzeo
veslo i počeo veslati k’o lud. Ništa nisam čuo oko sebe, samo sam
gled’o preko i molio Boga da sve završi što prije. I je, dovukli smo se
nekako na drugu stranu, na neko pojilište. Izvukao sam Njofru ko-
134

jeg je samo okrznulo po ramenu i Novog koji je dobio u nogu. Nogavica
mu je bila sva krvava. Zatim je iz grmlja došlo još par naših.
Valjda su skužili da smo njihovi kad su nas čede tukli. Uvukli smo
se u jedan bunker i još skoro sat i po čekali da prestane. I tako, sve
u svemu, najgora akcija u kojoj sam bio. Jebeno gadna. Mrlju su
našli dva mjeseca kasnije kad je Kupa pala. Bio je zapeo u nekom
granju, nizvodno. Novog su demobilizirali, zakrpali mu nogu i pustili
ga doma. Poslije par mjeseci, čuli smo da mu se s nogom zakompliciralo.
Na kraju su mu morali rezati. Ja sam ost’o bez čizme.
U onom blatu kad smo se iskrcali, nisam ni skužio. Sigurno je još
tamo negdje, u mulju. Naći će je za sto godina.
Nasmijao se, ali su mu oči bile ozbiljne.
– I to nije sve. Jesmo najebali, ali mene je stalno kopalo to – tko
je počeo onu pucnjavu i zašto. Došao sam do Andrića u zapovjedništvo
i dao mu nacrte četničkih položaja koje smo snimili, a on
ništa. K’o da se ništa nije ni dogodilo. Onda sam ga pit’o da tko je
puc’o na čede, a smeće me gleda u oči i laže. Znam da laže! Veli,
oni su prvi počeli. Pa jebem ti mater smrdljivu lažljivu, maznulo je
prvo pored nas, a on mi nešto sere! Znao sam da je tu neka igra u
pitanju. Govno! Kad ga onda nisam upuc’o, znaš… Posvađali smo se
u pizdu materinu. Poslije me je pokušao dobit u zapovjedništvo, pa
mi je nudio mjesto zapovjednika vojne policije, al’ sam ga odjebo.
Par mjeseci kasnije poslali su me u Črnomerec, u vojnu školu na
Učilište, a njegov je brat doš’o na moje mjesto zapovjednika voda.
Mak’li su me, al’ im ja to nisam zaboravio.
U sobi je zavladao polumrak. Njegove bijele noge bile su kontrast
prljavom, žutom linoleumu kojeg su izgrebale generacije bolesnika.
Večer se brzo spuštala. S hodnika se čulo klepetanje kolica i zveckanje
posuđa. Sestra je ušla i upalila svjetla.
– Kaj delate u kmici vas dva, meditirate?
Fadil se okrenuo.
– A ne, sestro, baš se pitamo šta nam danas nudite za večeru,
jastoga ili teleće medaljone s tartufima?
– Za vas danas nešto lagano, dečki. Menu: juneći odrezak i pire
krumpir s umakom od paradajza.
135

– Pa, to je bilo i prekjučer.
– Pa, kaj, budite sretni da imate i to. I još poslugu u krevet, gdje
to ima?
Vrteći glavom i hineći ljutnju, na ormariće im je stavila pladnjeve
s jelom i izašla. Dok se Fadil mučio režući tupim bolničkim nožem
tanak komad tvrdog, tamnog mesa, Marijan je zamišljeno sjedio.
Znao je on nastavak priče i zašto se sve to tako odigralo, ali to nikada
nikome nije ispričao. Ne zato što se on sâm nekoga bojao, nego zato
što je imao dijete.
Kao i nebrojeno puta do tada, sjetio se toga prokletog dana početkom
1991. koji je započeo baš kao i svi ostali, a koji mu je toliko promijenio
život. Jutro kao i svako drugo; čišćenje oružja prije doručka
i svakodnevne dužnosti vojnika koji su čekali u pričuvi da zamijene
one na prvoj crti bojišnice. Bilo je primirje, ali su svi čekali predstojeću
akciju o kojoj se tih zimskih dana naveliko pričalo. Jedni su
se spremali za redovitu ophodnju šumom, drugi su radili popis potrepština
za odlazak u pozadinu kako bi dobavili ono čega nije bilo
u vojničkom sljedovanju, većinom alkohola, keksa i čokolade, treći
cijepali i slagali drva, oni zaduženi za kuhanje spremali su ručak, a
ostali su jednostavno plandovali. Čistili su oružje, čitali stare novine
i časopise, kartali, družili se i pili s vojnicima ostalih postrojbi ili jednostavno,
besciljno lutali porušenim selom, obilazeći kuće, zarasle
u korov. Kuće, koje su već odavno dale sve od sebe, ranjene ruine i
iz kojih je odavno bilo odneseno sve što se moglo dobro iskoristiti.
Marijan je po običaju sjedio pored prozora i čistio svoj AK 47.
Bio je nove ruske proizvodnje, s plastičnim, svijetlo-smeđim kundakom
i s kromiranom cijevi, a nabavio mu ga je prijatelj iz Stožera.
Radio je to svako jutro, ne zato što je bilo potrebno, nego iz navike,
čistog automatizma. Oružje pred borbu mora uvijek biti suho, ne
nauljeno, a u blizini prvih borbenih crta trebalo je biti spreman.
Prostorija je bila topla. U staroj kaljevoj peći ugodno je pucketalo,
a miris izgorjelih drva te jedva primjetan plavičasti dim koji
je ispunjavao prostor, bio je jači od onog tek kuhane kave. Otpio je
još jedan gutljaj, krpicom prebrisao čelični zatvarač oružja i svrnuo
pogled u dvorište niske turopoljske drvene kuće preko puta. Vrata
136

su se naglo otvorila i pojavio se stari, pogrbljen čovjek u otrcanoj
odjeći sa šeširom na glavi. Bio je to jedini čovjek koji je ostao u
selu sa svojom unukom, Srbin. Tada, postrojba je tek zauzela kuće
i jedva da su ga poznavali. Uznemireno se osvrtao uokolo kršeći
ruke, pa se okrenuo prema vratima, zakoračio unutra, vratio se i
ponovno se unezvijereno osvrtao kao da traži pomoć, da bi onda
zastao, nagnuo glavu prema vratima i napeto osluškivao. Nešto se
unutra događalo i to je bilo očigledno, a starac je zbog toga bio u
panici. Marijan je sklopio pušku, navukao čizme i obukao se. S vrata
je skinuo još jedan kalašnjikov i izašao van. Novi je pored bunara
cijepao drva. Iz njegove se maslinasto-zelene majice kratkih rukava,
natopljene znojem, pušilo. Odložio je sjekiru kad je vidio Marijana
i nasmijao se, a onda je ugledao strojnicu u njegovim rukama, pa
upitno podigao obrve.
– Idemo u šumu?
– Ne, al’ uzmi je.
Marijan mu je pružio oružje.
– Idemo preko, do onog starog.
– Šta je bilo?
– Ne znam, nešto se tamo događa.
U tom trenutku, s glavne ceste, u dvorište ispred kuće je ušao
visoki mladić. Njemu je s desnog ramena visjela poluautomatska
puška, papovka. Ruke je zabio duboko u džepove debele, kratke,
maskirne jakne. Iz usta mu je izlazila para.
– Kaje dečki, kaj se dogodilo?
Marijan je držao automat od Novog i čekao da na mokru majicu
navuče košulju, pa zatim i jaknu.
– Idemo preko dečki, na znam što se tamo događa, al’ mi je čudno.
Mislim da ima nekog kod njega. Možda su njegovi, ’ko zna.
Tridesetak kuća u selu bilo je poredano uz cestu. Vrtovi su bili iza
njih, okrenuti prema poljima koja su ih dijelila od guste šume. Iza
te šume tekla je rijeka, a s druge strane nje – četnici. Jest da je bilo
minirano, da se davala straža i da su bile organizirane ophodnje, no
netko tko je poznavao taj kraj, netko dovoljno hrabar i s potrebom,
bez ikakvog je problema mogao doći čak do sela. Svi su to znali i
137

zato se nigdje nije išlo bez oružja, čak ni u poljske zahode iza kuća,
gdje su obično bile iskopane septičke jame.
Spremni, njih su trojica krenuli u susjedno dvorište. Već s udaljenosti
vidjeli su starca kako još uvijek stoji pred vratima. Držao je
šešir u rukama i nervozno se obazirao. Kad ih je ugledao krenuo je
prema njima, pa stao kao da se predomišlja. Odmah su vidjeli da
nešto nije u redu, lice mu je odražavalo strah i očaj. Marijan ga je
oslovio.
– E, stari, kako je? Šta ima?
Oprezno je stao tako da starčevom figurom bude zaklonjen od
otvorenih vrata iza njegovih leđa. Bolje nije mogao, a da ne privuče
sumnju onih koji bi mogli gledati iz kuće.
– Pa, eto… Ja, molim vas…
Mucao je stari i osvrtao se prema ulaznim vratima.
– Kako se zoveš?
– Stevo.
– Imaš goste?
– Kakvi gosti, nisu to gosti…
– Možemo pogledat malo?
Stari nije ništa rekao, samo se odmaknuo u stranu.
– Ti ostani tu.
Reče mu Marijan skidajući pušku s ramena.Ušli su. Raspored
prostorija bio mu je poznat, ali i bez toga, po zvukovima, odmah je
shvatio da u sobi s desne strane ima nekoga. Iznutra se čula škripa,
potmulo psovanje i stenjanje. Pogledao je Novog i Mrlju, podigao
pušku i uz jedva čujan škljocaj je otkočio. I oni su to napravili, pa
stali korak iza, svaki s jedne strane sobnih vrata.
Kad su banuli unutra, ugledali su mučan prizor; dvojica vojnika
u zelenim, maskirnim uniformama čvrsto su je držali za ruke, a
treći se spuštenih hlača već bio uzverao na nju. Hosovci. U malenoj
prostoriji zemljana poda s jednim starim ormarom i krevetom
u sredini, slabo, žuto svjetlo ogoljele žarulje, koja je visjela sa žice
na niskom stropu, osvjetljavalo je muškarčevu stražnjicu koja se ritmički
uzdizala i spuštala. Nije vikala, samo je stenjala loveći zrak
pod težinom krupnog tijela u maskirnoj odori koje je režalo, uzdisa-
138

lo i teško hripalo. Bio je dvostruko veći i teži od nje, pa se pod njim
nije skoro ni vidjela, samo su joj raskrečene tanke noge, prignječene
njegovim bokovima, mlatarale zrakom. Marijan je potegao osigurač
kalašnjikova i ispalio rafal u suprotan zid. Oznojeni momak je hitro
skliznuo na stranu s golog, nestvarno bijeloga mršavog tijela, a
dvojca koja su mu do tada pomagala dohvatili su puške. Mrlja i Novi
koji su stajali iza Marijana odmah su podigli svoje.
– Koji ti je kurac, Fleka! – povikao je Herc oslovivši Marijana
nadimkom.
Nespretno i nervozno navlačio je hlače. Ruke su mu toliko drhtale
da ih nije mogao zakopčati. Užurbano i nespretno, prtljao je i
petljao oko zaporka, ali nije išlo. Bijesno je gledao Marijana koji je
stajao na sredini prostorije. Dim baruta širio se sobom.
– Izlazi van! Idemo! Odmah! Sva trojica, šta se čeka!
Viknuo je Marijan i dalje držeći pušku visoko podignute cijevi.
Herčevi pajdaši, Sova i Čulo, pričekali su da on završi s oblačenjem,
a kad mu je to napokon uspjelo, jedan od njih se sagnuo, podigao
kalašnjikov s poda i gurnuo mu ga u ruke. Izašli su brzo, bez riječi.
Djevojka, a zapravo još dijete, sjela je na rub kreveta trljajući uplakane
oči i kašljucajući od oštrog vonja barutnog dima. U bijelu lanenu
plahtu nespretno je pokušavala uviti svoje tanko, mršavo tijelo.
– Ne boj se ništa – reče joj Marijan prilazeći joj. – Ta te trojica
više neće dirati.
Zakočio je oružje, pokupio s poda njenu razbacanu odjeću i gaćice,
pa sve to stavio pored nje, na krevet. Na izlazu iz kuće, pored
vrata, stajao je Stevo. Sav se uvukao u sebe. Suznim očima, duboko
upalim u duplje, promatrao je Marijana i nervozno u rukama vrtio
šešir. Šutio je.
– Drugi put zovi ako opet dođu, stari. Odma’! Jesi čuo?
Starac je bez riječi kimao glavom. U pogledu, sivom i zamućenom
staračkom mrenom, očitovala se zahvalnost.
Dva sata kasnije, na kraju sela, u vikendici nekog imućnog izbjeglog
Srbina, koja jedina nije bila izbušena gelerima, privremeno
pretvorenoj u zapovjedništvo bojne, pukovnik Andrić ga je slušao
139

bez pitanja i bez ikakvih emocija. Udobno uvaljen u stolicu polako
je i sa zanimanjem pročitao službeno pismeno očitovanje, koje
mu je predao. Nekoliko minuta kasnije, podigao je glavu i pogledao
Marijana pravo u oči.
– Ćuk, Čulo i Herceg, veliš?
– Aha.
– Jel’ bilo još nekoga?
– Da, Mrzljak i Novak. Oni su bili sa mnom i potvrdit će sve što
tu piše.
– I šta bi ja sad po tvom trebo?
– To vi znate, ne ja.
– Onda dobro, možeš ići. Otpust.
Rekao je to mirno, naglašeno pažljivo. Polagano je presavio izvješće
i teatralno ga ugurao u novu, smeđu, časničku, kožnu torbu
nabijenu dokumentima. Kada je nekoliko minuta kasnije izašao iz
zapovjedništva, Marijan se pješice zaputio prema, tri kilometra udaljenom,
pontonu na rijeci pored kojeg se nalazila manja trgovina,
jedina u kraju, a koja je još bila otvorena. Bio je bijesan i trebao mu
je nekakav alkohol. Te devedeset i prve, prava zima došla je već krajem
studenog, mnogo ranije nego inače. Tlo pod njegovim nogama
bilo je smrznuto, a sitne pahulje prvog snijega, lelujale su ledenim
zrakom.
Sada, dok su mu mislima prolazile žive slike tog događaja, Marijanu
je bilo potpuno jasno da je upravo to odmah na početku odredio
budući odnos s pukovnikom Andrićem nezaustavljivo pokrenuvši
i sve ono što se događalo kasnije.
Probudilo ga je šuštavo okretanje novinskih stranica. Bolnička
soba je bila osvijetljena jarkim dnevnim svjetlom.
– Pomrčina Sunca…
– Šta?
Još bunovan od sna okrenuo se Fadilu.
– Kako se još kaže?
– Nemam pojma.
– Eklipsa, mali, eklipsa. Znaš da je u srijedu?
140

Marijan se uzdigao i nalaktio glavu.
– Ovu srijedu?
– Ne, drugi tjedan. U Zagrebu će bit skoro potpuna.
– Šta to znači, da će biti mrak?
– Ne, al’ bude dosta mračno. Onako, ko u sumrak.
– I šta s tim?
– Pa ništa, to se dogodi rijetko.
– Jebeš pomrčinu, nisi ti već treb’o biti na operaciji?
– Pa, bio sam.
– Kad?
– Ujutro, rano. Ti si još spav’o.
– Stari…
S prijekorom u glasu Marijan je razgrnuo plahtu, sjeo i protegnuo
ruke.
– Je, ozbiljno.
– Šta, ozbiljno?
– Ništa, gotovo je.
– Kako gotovo kad si tu, a ne u šok sobi? Ne jebi…
– Velim ti da je gotovo.
Marijan ga je pažljivo pogledao.
– Šta, odgodili su?
– Nisu. Vidi…
Do tada, Fadil je sjedio lijevim obrazom okrenut Marijanu. Kada
je okrenuo desnu stranu glave obrijanu iznad uha, pokazao se oko
deset centimetara veliki, svježi, crveni, kvadratni ožiljak u obliku
obrnutog slova u.
– Vidiš? Gotovo je.
Marijan je sumnjičavo buljio u svjež ožiljak. Kako je mogao prespavati
jutro? Pogledao je sat na ruci, bilo je prošlo jedanaest. Primaknuo
se bliže i sad je lijepo mogao vidjeti čak i crne konce koji
su stršali i kojima je rana bila sašivena. Na rubovima spojene kože,
crnila se zgrušana krv. To mu je bilo poznato, u ratu se nagledao
sličnih rana. Bilo mu je čudno što je stari još bio s njim u sobi, a još
čudnije da je rana bila gola, bez ikakvih zavoja.
141

– Pa, stvarno… Jel’ te boli?
– Ne, sad više ne.
Marijan je ustao i navukao papuče.
– Običnu ili s mlijekom? Mislim, smiješ pit kavu?
– Sad smijem sve. Nema mi, bolan, više što naškodit.
Stari se smijuljio čudno, zaneseno, s nekakvim posebnim izrazom
radosti i euforije na licu. Izgledao je potpuno opušteno. Čak
mu se vratila zdrava, ružičasta boja u obraze, nije više bio onako
blijed i sivo-žut.
– Bogami, ovo je čudo. Da se vidiš kako dobro izgledaš…
Izlazeći, Marijan je u nevjerici vrtio glavom. Kad se desetak minuta
kasnije vratio, soba je bila prazna, a krevet starog čovjeka uredno
složen. Stari je vjerojatno bio na zahodu. Stavio je kavu na njegov
ormarić, a svoju je srknuo. Na odjelu je bilo čudno tiho za to doba
dana, bez razgovora i užurbanog lupanja klompi medicinskih sestara.
Odložio je plastičnu šalicu na ormarić i legao na leđa. Razmišljao
je i pokušavao si objasniti kako to da je prespavao i jutarnju vizitu
i Fadilovu operaciju. U tom razmišljanju ponovno je zapao u san.
Probudio se u noći. Svjetlost ulične rasvjete izvana slabo je
osvjetljavala sobu, pa je pogledao prema starčevom krevetu. Nije
mogao vidjeti dobro, ali, učinilo mu se da je tamo i da spava. Onda
ga je nešto probolo u glavi, odmah iza čela, pa se prisjetio da ga je
ta bol zapravo i probudila. Osjetio je probadanje još jedanput, pa
ponovno. Vrat mu se počeo kočiti, a usne i jezik utrnuli su mu, pa
je zvonom pozvao dežurnu sestru. Kad joj je objasnio što se događa,
otišla je i vratila se s injekcijom.
– To će vam riješiti bol do jutra, a onda će primarijus vidjeti što
je – šapnula je tiho.
Ubola ga je, a da nije ni osjetio i za nekoliko minuta bol je zaista
minula. S olakšanjem se okrenuo od uličnog svjetla prema vratima
i ponovno čvrsto zaspao.
Kad je ponovno otvorio oči, prvo što je ugledao bila je tanka cjevčica
koja je iz njegove ruke, vezane gazom za rešetku stranice kreveta,
vodila do staklenke s infuzijom obješenom o dugački, kromirani,
142

cjevasti držač. Nije bio u svojoj sobi, nego u jednoj puno većoj, odijeljen
lijevo i desno samo plastičnim zavjesama. Iza njega bili su
postavljeni monitori i mnoštvo bolničkih aparata, a na licu je osjetio
tanko crijevo koje mu je iz zida dovodilo kisik ravno u nos. I to je
već vidio mnogo puta prije, pa je shvatio da je na odjelu intenzivne
skrbi, no nikako se nije mogao dosjetiti kako je tu dospio. Prvo je
pomislio da sanja zato što nije jasno vidio predmete, sve mu je bilo
nekako mutno s dvostrukim rubovima, ali kad se pokušao malo
pridignuti, začuo je pištanje iznad glave i već se pored njega stvorio
mlad čovjek. Bio je visok i snažan, u bijeloj kuti.
– A, probudili ste se. Sad ću pozvati primarijusa.
Nekoliko minuta kasnije, zastori su se razgrnuli i ušao je debeljuškasti
Ghyczy. Ozbiljnog lica, čak zabrinutog, prišao je Marijanu,
nagnuo se i pogledao ga u zjenice.
– Kaje, lepi, frka je prošla, a?
Marijan je zaustio nešto kazati, ali mu je grlo bilo potpuno suho.
Pročistio ga je malo i progutao slinu.
– Kakva frka? Šta se dogodilo?
– A kaj, niš. Nije bilo dobro, sad je malo bolje. Jel’ boli glava?
– Ne, ništa.
– To je dobro. Pukla vam je jedna žilica, pa se to malo razlilo i
tak. Aneurizma. Prekjučer na noć, sećate se? Sestra je vidla da vam
nije dobro, pa je malo bolje pripazila i tak je skužila da ste imali
moždani. Mali, ne velki. Osetite ovo?
Govoreći, prepipavao je Marijana. Prvo noge, pa ruke.
– Dobro, mehanika je okej i pričate normalno To je perfa. To
kaj vidite malo mutno i duplo, to bu se popravilo. Bogme, imali ste
srećicu. To retko tak završi, al’ svejedno…
Sjeo je pored njega.
– Morali bute na operaciju. Ja sam mislil da ne, bar ne tak skoro,
al’ ovo nije dobro. Tumor je već prek dva centimetra i mora van dok
još nije zahvatil nekaj kaj ne bi trebal. Ovo vam je sve on priskrbil.
– A ako neću?
– Kak to mislite?
143

– Pa, fino, ne bih otvarao glavu. I sami ste rekli Fadilu da je to
uvijek rizično, jel’ tako?
– Jesam, ali sve dok se da zvaditi, nejdemo na zračenje. Kod vas
se to da. Vaš je meningeom operabilan, kužite? Njegov je bil prek
četri centimetra, na granici, zato sam mu rekel da sâm razmisli. Nažalost,
nije uspjelo…
Rekao je to ozbiljna lica gledajući Marijana u oči.
– Kako to mislite, nije uspjelo?
– Preminuo je jučer, za vrijeme operacije. Nije se probudil. Žao
mi je…
Marijan se odmaknuo. Buljio je u doktora s nevjericom.
– Jučer? Šta to pričate?
Grč u želucu, gadan i podmukao, iskrivio mu je lice. Nije mu taj
stari bio nitko i ništa, ali ipak je u to kratko vrijeme, koliko su se
poznavali, osjetio veliku međusobnu bliskost i povezanost. Sjetio se
njihovog posljednjeg razgovora.
– Pa, jučer sam pričao s njim, ujutro. I bilo mu je dobro. Još mi
je bilo čudno šta je u sobi, a ne na intenzivnoj. Kako sad to odjedanput?
Dok, jel’ to neka vaša zafrkancija?
Doktorovo je lice bilo ozbiljno. Šutio je.
– Ali pokazao mi je i ranu što ste mu zašili. Tu…
Okrenuo se i pokazao rukom iznad uha, a Ghyczy je ustao.
– To ste vi pričali valjda dan ranije, sigurno ne jučer. Prespavali
ste cijeli jučerašnji dan i cijelu noć, sad ste se prvi put probudili. Kad
je Hodžić otišao na operaciju, vi ste već bili tu, u šoku. Nikako ga
niste mogli vidjeti. Nešto vam se pobrkalo kaj je i normalno za ono
kaj vam se dogodilo. Samo se vi meni lepo danas odmorite, pa ćemo
se sve sutra dogovoriti. Može? Fino. Uživajte.
Otišao je i ostavio zbunjenog Marijana koji nikako nije mogao
složiti sliku onoga što se događalo u ta dva posljednja dana. Bio je
siguran da su prekjučer, dan prije starčeve operacije, najnormalnije
razgovarali i da se odmah te noći probudio i da ga je boljela glava.
Dakle, ne prošle već pretprošle. I nikako mu nije izlazio iz glave
onaj njihov posljednji razgovor i obrijana, zašivena starčeva rana
iznad uha. Bilo je nemoguće da je sve samo sanjao. Okrenuo se na
144

desni bok i pokušao zaspati, ali nije išlo. Vrtio se u krevetu, a san
ga je uporno izbjegavao. Na prvu, odlučio je sutra malo podrobnije
porazgovarati s primarijusom o tim stvarima, ali onda, kada je legao
i kada je malo bolje promislio, predomislio se. Ništa nije bilo kako
treba. Sve oko njega se rušilo kao pločice domina. Čega god bi se
dotakao, pretvaralo se u prah. Što god da je pokušavao nije išlo, gdje
god da je krenuo ispočetka, svugdje su bile nekakve barijere, zapreke
i zidovi. Ništa, baš ništa nije vodilo nečemu. Ničemu dobrom.
Nekoliko sati kasnije, kada su ptice s druge strane prozora nagovijestile
dolazak zore, Marijan je i dalje bio budan. Izlaza nije vidio
ni u tragovima, nade više nije imao i nije mogao napraviti baš ništa
što bi ga izvuklo iz gliba u koji je malo po malo, ali sigurno tonuo.
Sve oko njega se rušilo i on bi to još i mogao podnijeti, a se onda
pojavila i ta glupa boleština, iznenada, bez ikakve najave. Osjetio je
smrt. Poznavao ju je vrlo dobro. Mogao ju je nanjušiti, toliko je se
puta do sada nagledao.
I onda, odjednom, samo tako, pojavila se ta misao, ideja. Kao da
je cijelu noć odbijao i pomisliti na nju, sada mu se, kao kroz neku
koprenu, iskristalizirala. Nije je mogao zaobići, a podsvjesno je pokušavao.
Jednostavno, sve je vodilo k njoj. I što je više razmišljao,
sve mu se više dopadala. Često je on o nečemu takvom razmišljao
i prije, i pitao se kako to nekom drugom već nije palo na pamet ili
zašto, ali da će se baš on naći u situaciji i da će baš on biti taj kome će
se pružiti prilika da je realizira, to nije nikada ni u snu nije pomislio.
U situaciji u kojoj se nalazio, bilo je to jedino rješenje. „Pa, kad
je tako, onda dobro“, pomislio je. Protiv nekih stvari nije se moglo,
a iz nekih situacija nije bilo izlaza. U trenutku, sam je sebe uvjerio
da je rješenje dobro i jedino moguće i kad je to napokon prihvatio,
odjednom se osjetio nekako pomirenim, smirenim. Obuzelo ga je
čudno olakšanje, kao da su se u trenutku tone tereta svalile s njegovih
pleća. Jednostavno, osjetio je mir i neopisiv spokoj. Težina
tmurnih misli, tromost zbog ležanja i očaj samog saznanja da je
terminalno bolestan, sve je to nestalo kao rukom odneseno. Neprospavana
noć ništa mu više nije značila i nije osjećao nikakav umor,
nego tek samo laganu euforiju koja se povećavala. Poznavao je se-
145

be vrlo dobro, uvijek kada bi krenuo s nečim novim i nepoznatim,
s nekom posebnom idejom, uvijek je bio maksimalno motiviran
i spreman, pa i sada, bio je više nego siguran da je odluka koju je
uobličio potpuno ispravna. Da bi je realizirao bile su potrebne dobre
i temeljite pripreme, mjeseci, možda i godina, a vremena nije bilo.
Trebalo je sve isplanirati što prije i u nekoliko dana utrošiti dragocjeno
vrijeme na ono na što je sâm imao utjecaja. Sve ostalo što je
ovisilo o situaciji i okolnostima, znao je, prepustit će improvizaciji.
Iskustvo mu je govorilo; u ratu se mnogo i temeljito planiralo, ali
na kraju nikada nije završavalo onako kako je bilo zamišljeno. Zato,
imao je povjerenja u sebe i bio je siguran da će ono što je naumio i
sprovesti, barem veći dio.
Nakon svih poraza i izgubljenih bitki, odlučio je tu posljednju
dobiti, a uloga za neki dobitak nije bilo. Marijan više nije imao što
izgubiti. Miran i staložen ustao je, obukao se i za manje od sat vremena,
s otpusnim pismom u džepu i uz proteste doktora Ghyczya,
izašao je iz bolnice.
U stanu je zatekao sve na svome mjestu, Milka se za to pobrinula.
Željela mu je doći u bolnicu i zvala je nekoliko puta telefonom, rekla
mu je to sestra na odjelu, ali on je poručio da ne dolazi i da ne treba
ništa. Nije htio da ga vidi u takvom stanju. Kad je otvorio vrata, očekivao
je da će kao i uvijek čuti Babela kako ga dolazi pozdraviti, ali
to se nije dogodilo. Zastao je u predsoblju i oslušnuo, ništa. Skinuo
je cipele, navukao papuče i na stolici u kuhinji ostavio vrećicu koju
je donio iz bolnice. Bilo je nešto prije deset sati ujutro i znao je da
je Milka u školi, što je značilo da pas nije s njom i onda se dosjetio
da ga je sigurno premjestila u svoj stan. Tako joj je vjerojatno bilo
lakše jer je tamo imao društvo Lenija, njenog labradora. Po navici je
otvorio frižider, ali u njemu, osim dvije limenke piva, pola staklenke
krastavaca i nekih sitnica, nije bilo ničeg drugog. Tada se sjetio da je
zaboravio kupiti kruh, pa je odlučio skuhati kavu i otići do trgovine.
Pristavio je vodu, otišao se presvući u sobu i tamo ga je ugledao. Na
svojem mjestu, u košari ispod prozora, stajao je Babel. Nije se micao,
nije davao ni glasa od sebe, samo je tako stajao i gledao prema
njemu.
146

– Ej, pas! Pa tu si! Šta je bilo?
Radostan što ga vidi, ali iznenađen njegovom mirnoćom Marijan
je to izrekao glasno očekujući nekakvu, bilo kakvu reakciju, ali nje
nije bilo. Babel ga je samo promatrao, ukočen poput neke statue. Ni
repom mu nije mahnuo na pozdrav.
– Babel? Eeej…Pesonja!
Bez reakcije. Pas je i dalje mirno stajao, pa mu je Marijan prišao
i na metar od njega čučnuo. Gledao ga je i čekao bilo kakav pokret,
uzalud. Mislio je da će kao i svaki put pognuti glavu, spustiti uši i
krenuti prema njemu, no to se nije dogodilo. Tamne oči promatrale
su njegove. Marijan se mogao zakleti da je u njima, usprkos bjelkastih
mrena, vidio nešto optužujuće. Onog poznatog izraza kojim
pas gleda svog gospodara, pogleda podčinjene vjerne životinje, nije
bilo. promatrali su se tih nekoliko trenutaka, ne kao čovjek i životinja,
nego kao dvoje ljudi ili prijatelja koji se prvi puta vide nakon
dugo, dugo vremena i ne znaju kako bi se pozdravili. To Babelovo
ponašanje, ta mirnoća i skoro ignoriranje koje je osjetio, kao da
je bilo predbacivanje, nekakav tihi protest upućen njemu na znanje.
Nikada se Babel nije tako ponašao i on je prvi put shvatio da
o njemu razmišlja kao o čovjeku, a ne kao o psu. Shvatio je da mu
životinja jasno daje do znanja da nije u redu što ga je samo tako
ostavio, i sada, ovako miran i uspravne glave, uvrijeđen, kao da je
čekao ispriku. Marijan je u bolnici proveo skoro tjedan dana, a njih
se dvojca, u zadnjih šest godina otkako se vratio iz rata, nikada nisu
rastavljala više od dan ili dva. Nikada.
Ustao je i prišao mu, pa ponovno čučnuo i na rame u naručje
primio njegovu debelu, kudravu, mekanu glavu. Pas je kroz vlažan
nos zvučno ispustio zrak i kao da je uzdahnuo, cijelom se težinom
oslonio na njega. Mirovali su tako u zagrljaju nekoliko trenutaka, a
kada se Marijan uspravio, Babel je pronjuškao svoju deku, okrenuo
se oko sebe i legao. Isprika je bila prihvaćena.
U isto vrijeme kad se iz kuhinje začulo grgljanje vode na štednjaku,
zazvonilo je i zvono. Kad je otvorio, na vratima stajala je Milka.
Pozdravili su se kao da su se jučer vidjeli i kao i uvijek kad su bili
negdje vani, bez poljupca. Nekada, volio se ljubiti. Danas i u ovim
godinama, bilo mu je neugodno, smatrao je to nekim znakom sla-
147

bosti i neozbiljnosti. Prošla je pored njega, skinula natikače i odmah
krenula prema kuhinji. Kod njega je bila kao kod svoj kuće. Dok je
stajala pored štednjaka, Marijan ju je promatrao i ponovno, ni sam
nije znao po koji put, nije se mogao načuditi što takva žena radi s
njim. Nikako nije mogao spojiti svoje mane i svoj karakter s njenim
vrlinama i njenom predivnom dušom, jer u svemu njih su dvoje bili
potpune suprotnosti.
Tek kad je poslužila kave i kad je sjela nasuprot njega, šutnja je
probijena.
– Mogao si javiti da dolaziš. Ja guram ključ u bravu, a on ne ide.
Slegnuo je ramenima, nije znao što odgovoriti.
– I? Hoćeš mi reći kakva je situacija? Što je?
– A šta da ti kažem… Nije sjajno, al’ nije ni ništa strašno. Našli
su mi neku sjenu, aneurizma, veli doktor. Najvjerojatnije ću na operaciju,
ako se proširi. Ne znam.
Lagao je, a ona mu je vjerovala.
– Kada?
– A ne znam. Što prije valjda.
– Jel’ te još boli glava?
– Ne, dobio sam neke ljekove, pa to sad pijem. Bili su dobri gore,
znaš da ja ne volim doktore, al’ su dobro odradili svoje. Kad se
odlučim za operaciju samo neka napravim sve pretrage i donesem
uputnicu, vele. Čim prije to bolje.
– Pa, hoćeš ići?
– A moram, al’ nek prođe ljeto. Na jesen, kad bude manje posla.
Sad su te Igre u gradu. Još malo, ima posla, treba to iskoristiti. A
moram vidjeti i što je s Kristinom. Svašta mi je napričala, ne sviđa
mi se to sve skupa.
– Što je rekla?
Na to pitanje njemu prođe kroz glavu posljednji razgovor s kćerkom.
– Onaj idiot od moje bivše, veli da joj je ušao u sobu.
– Ma daj…
– Da.
148

– Pa jel’ rekla njoj?
– Je, al’ ga Marina brani, veli da mala izmišlja.
– Bože… Pa, što bi dijete izmišljalo takve stvari.
– Jel’ zvala dok me nije bilo?
– Nije, a i da je, ja nisam bila tu kod tebe.
Sjedili su neko vrijeme i šutjeli.
– Ideš radit ili ćeš uzet slobodno?
– Ne, rekao sam da moram iskoristiti ove dane. Bit će vremena
za odmor. A i bolje mi je. Imam te tablete, ne osjećam ništa. Dobro
je. Jesam ti rekao za Babela?
Ispričao joj je o čudnom ponašanju psa.
– Star je on, ali sve razumije. I moj Leni zna sve. Životinje su ti
kao ljudi. Planirala sam mahune danas i za sutra, sa suhim mesom.
Hoćeš nešto drugo? Imaš kakvu dijetu, što su ti rekli gore?
– Ma ne, mogu sve. Nikakva posebna hrana, samo ne nešto premasno.
Našli su mi povišen kolesterol. Jebiga, znao sam ja. Traže
jedno, pa nađu još sto stvari, zato i ne volim te bolnice. Drugo je u
redu, zdrav sam ko dren. Ideš van s Lenijem? Ja ću malo prošetati
Babela prije ručka pa idem po kruh.
– Ne, bila sam s njima ujutro, prije posla. Idem kuhati, pa ti javim
kad završim. Babel ti jako teško hoda.
Nije joj odgovorio. Kad je otišla, spremio se. U obližnjem marketu
kupio je kruh i prošetao s Babelom nekoliko krugova oko zgrade.
Gledajući ga kako sporo, umorno i isplažena jezika dahće i tromo
šepesa za njim, Marijanu su se vratile slike iz prošlosti. Prisjetio
se male, crne loptice, šteneta kojim je obradovao Kristinu, radosti
koju joj je ta životinja priuštila i svega što je taj pas s njima prošao.
Bio mu je živi spomenar i sada, dok ga je gledao kako se vuče po
vrućem asfaltu, kako bolno i nemoćno pokušava dignuti nogu pored
drveta, znao je da je blizu kraj. Nije mogao zamisliti da ga nema, a
ipak je sve upućivalo na to da će u najskorije vrijeme s njim u vezi
morati donijeti odluku. Pas, kao da je znao o čemu razmišlja, zastao
je, okrenuo se i pogledao ga. Možda mu se samo učinilo, ali u tom
je pogledu Marijan na trenutak vidio tugu i molbu, kao da su bili
telepatski vezani i kao da mu je ta životinja čitala misli.
149

Nakon ručka, još je malo porazgovarao s Milkom, pa se vratio u
stan. Legao je na kauč i u mislima prebirao po planovima. Sortirao
je listu prioriteta. Nije mu teško palo, naučio je kako se rade te stvari
još u ratu. Znao je da su dobre pripreme i planiranja majka uspjeha,
a on je svoju ideju, koja ga je sada, poput nekakvoga neobjašnjivog
ludila, već potpuno zaokupila, namjeravao izvršiti besprijekorno i
savršeno po planu, do kraja.
Nekada ga je vikendica njegovog kuma Lovre na Kupi podsjećala
na dobra stara vremena kada su bezbrižno, iza radnog tjedna,
vikendom roštiljali i lovili šarane, somove i štuke. Danas mu je to
mjesto samo izazivalo sjećanja na rat. Još uvijek je na rubovima šume
bilo, travom i korovom obraslih, bunkera, izgrađenih od željezničkih
pragova i ukopanih u tvrdu ilovaču, a na neke se dijelove
obale rijeke nije smjelo jer još nisu bili razminirani. Pa, i da jesu, još
nije bilo potpuno sigurno. Rijeka je često nabujala i vjerojatno je
premjestila mnoge mine tamo gdje one nikada nisu bile postavljene.
Svojevremeno za bivše države, cijeli je taj predio bio raj za Talijane.
Stoljetne šume vrvjele su vrganjima koje su oni za jeftin novac otkupljivali
od lokalnih mještana. Marijan se sjetio priče zbog koje je
taj divlji otkup, negdje pred rat, i prestao. Netko mudar i pametan
dosjetio se i u vreće, osim gljiva, počeo podmetati drvene imitacije
gljiva i kamenje, pa su se Talijani preselili poštenijim i poslovnijim
Slovencima.
Lovro je već nekoliko godina stavljao u oglas da se kuća prodaje,
ali interesenata nije bilo, pa je nekada lijepo zidano zdanje s oko sto
dvadeset kvadrata i s jednom etažom, uređenim potkrovljem i garažom,
sada polako propadalo. Cijene nekretnina su tonule i cijeli je
taj kilometarski niz vikendica, a zapravo pravih kuća za stanovanje,
još od rata tražio nove vlasnike. Visoki porezi i sve skuplji uvjeti života
učinili su da je vlasnicima, nekada srednje klase, izdržavanje još
jedne nekretnine bio dodatni teret. Mladima provođenje vikenda u
osami prirode i divljini jednostavno više nije bilo interesantno. Postojao
je i treći razlog zašto su se lijepe i velike kuće, na nekadašnjem
popularnom izletištu Zagrepčana, prodavale ispod svake normalne
cijene – dosta vlasnika bili su Srbi koji su u vrijeme rata napustili
zemlju, pa su bili i više nego sretni da nakon toliko vremena dobiju
bilo što, samo da se riješe nepotrebnog utega.
150

Nekoliko godina nakon rata, Marijan je zamolio kuma da mu
ustupi tu vikendicu kao privremeni smještaj nakon razvoda i Lovro
nije imao ništa protiv. Dapače, i njemu je to dobro došlo, jer je kuća
tako bila pod nadzorom zbog čestih provala i krađa. Bio je sretan
da ima nekoga tko će na nju pripaziti, u to vrijeme lokalni mještani
nisu birali, odnosili su sve što je bilo pokretno i što se dalo skinuti
i demontirati.
U drvarnici, u posebnom skrovištu sakrivenom iza tri reda uredno
ispiljenih bukovih drva i nekoliko rasklimanih cigli u zidu, u
drvenom sanduku obloženom dekom i zaštićenom crnom, najlonskom
vrećom za smeće, nalazilo se Marijanovo oružje. Ono koje je
dobio od postrojbe uredno je razdužio, ali rat se odužio i toga se
nakupilo, pa je ostatak koji nije vratio, odlučio ostaviti i bunkerirati.
Devedesetih, u samom početku, za jednu se poluautomatsku pušku
plaćalo i do tisuću njemačkih maraka, a za automatsku i dvostruko,
pa je on odlučio sav višak ostaviti, za svaki slučaj. Ako i ne bude
nekoga novog rata, mislio je, dobro oružje uvijek ima i dobru cijenu.
Prošlo je nekoliko godina otkako ga nije vadio i sada ga je unio
u kuću. Na katu, u dnevnom boravku s balkonom koji je gledao na
rijeku, sve je povadio i uredno poslagao na pod pored dugačkog niskog
stolića. Uz AK-47, njegovu omiljenu pušku srpske proizvodnje
sa spremnikom, crnim bubnjem u koji je stalo sedamdeset i pet metaka
i dvije platnene torbice s, po četiri puna okvira od po trideset
komada streljiva, bio je tu i snajper s durbinom, prerađen karabin
mauser s umjetnički obrađenim i izrezbarenim lovačkim kundakom
jednog majstora, bivšeg policijskog oružara koji je nakon rata takve
puške preuređivao za lov. Revolver tokarev, popularni TT, bio je
zamotan u posebnoj vrećici zajedno s rezervnim okvirima. Tu su
još bila i tri američka, istovjetna vojnička noža za bacanje, s težištem
na širokim romboidnim vrhovima i s proširenom oštricom dvostranog
sječiva, te kratka bajuneta, žljebaste tupe oštrice od automatske
puške. Uz to, umotan u bijelo pamučno platno, požutjelo i masno
od prijašnje uporabe, nalazio se pribor za čišćenje: nekoliko četkica
različitih veličina i šipki na koje su se one navijale, komplet za čišćenje
automatske puške u crnom, metalnom, zaobljenom cilindru,
četiri komada dugačkog konopca s otvorom na sredini za krpicu i s
151

olovnim krajevima za čišćenje karabina, te dvije plastične kantice.
U jednoj je bilo posebno mašinsko ulje kojim su sva oružja, prije
pohranjivanja, bila obilno natopljena i tako konzervirana. U drugoj
se nalazilo posebno sredstvo. Mnogi su ga vojnici bivše vojske znali
pod nazivom DRNČ, ali je samo nekoliko njih znalo da je to akronim
od slova početnih riječi: deterdžentski rastvarač naslaga čađi.
Nakon uporabe i ispaljivanja, tom tekućinom obavezno se čistilo
oružje od gareži, da bi se nakon toga podmazalo uljem.
Prvo je rastavio karabin, jer je on bio najjednostavniji. Pregledao
je zatvarač i provjerio udarnu iglu. Pomno je očistio svaki utor od
ulja kako se prilikom ispaljivanja ono ne bi zapeklo i izazvalo zastoj,
a isto tako i mehanizam za okidanje i okvir, sanduk za streljivo.
Konopcem s krpicom dobro je osušio cijev, a ono što nije mogao
dohvatiti krpom, očistio je iglom posebno konstruiranom za te namjene.
Pregledao je i durbin snajpera, originalno upucan na daljinu
od šesto metara. Nakon toga je rastavio automatsku pušku. Ona je
bila kompliciranija, no radio je to stotine i stotine puta, skoro svaki
dan u ratu, pa mu je to čišćenje sada donijelo čak i neko posebno
zadovoljstvo. Smirivalo ga je.
Uz to, vratila su mu se i sjećanja. Svaki taj komad ubojitog metala,
kojega je držao u ruci, podsjetio ga je na neku od desetina
situacija u kojima se u ratu nalazio i sada je ponovno proživljavao
svaku tu uspomenu. I davni adrenalin bio je tu, uzbuđenja koja je
tada doživio, vratila su se u trenu, ali sada bez straha za život, pa ga
je sve to malo po malo uvlačilo u laganu euforiju. Je li to bila moć
koju svaki muškarac ćuti kad u ruci drži oružje koje svakoga časa
nekome može oduzeti život ili iskonski poriv lovca spremnog za lov
na plijen, on o tome nije razmišljao, osjećaj je bio izvanredan. Bio
je jednostavno uzbuđen i radostan. Nakon dugo vremena radio je
napokon nešto što je znao i poznavao, nešto u čemu je bio posebno
vješt i sposoban i što je imalo svoju svrhu.
Nakon pušaka, na red su došle kratke cijevi. Prvo je rastavio makarova
kojeg je svakodnevno nosio sa sobom na posao. On mu je
bio posebno drag jer ga je zarobio u akciji prilikom prvog prelaska
Kupe. Bio je to lagan, manji komad oružja, prilično neugledan i
naoko običan, posebnog kalibra. Zanimljivost je bila ta da je, nakon
152

proizvodnje, svaki taj revolver išao na upucavanje, te je na kokotu,
koji podsjeća na okruglu metu, sitnom točkicom, ugraviranom
specijalnim točkalom, ucrtano na koju stranu prilikom opaljivanja
zanosi, a što je malo njegovih korisnika znalo. Uz njega, rastavio je
i očistio dva spremnika predviđena za osam komada metaka. Ako
je makarov bio jednostavan, a bio je službeno oružje tajne službe
KGB-a bivše SSSR, onda je tokarev bio još jednostavniji. Njega su
masovno proizvodili za sovjetsku vojsku. Isto tako lagan, ali s jačim
nabojem streljiva 7,62 mm, bio je neprecizniji, ali zato pouzdan i izdržljiv.
Poznat po tome da kod korištenja i iskrivljenih spremnika ne
dolazi do unutarnjeg oštećenja mehanizma, bio je snažne probojne
moći. Metak ispaljen iz njega prošao bi tolikom brzinom kroz tijelo
da to žrtva u prvih nekoliko trenutaka ne bi ni primijetila, a probijao
je i snažnije pancirne prsluke i vojničke kacige. Rusi su uvijek znali
praviti dobro oružje.
Kad je završio s čišćenjem, izašao je van. U improviziranom spremištu,
podalje od kuće, prema šumi, u betonskom šahtu za vodu
pokrivenom i zamaskiranom suhim granjem, nalazilo se u limenim
konzervama sve potrebno streljivo i drveni sanduk za pješadijske
ručne bombe. Bio je samo do pola ispunjen, s oko tridesetak komada
crnih rebrastih bombi, a u preostalom dijelu su se nalazile
kocke od pola kilograma eksploziva, trotila, njih dvadesetak umotanih
u narančaste, masne papire. Bilo je tu još desetak upaljača za
eksploziv, nekoliko koluta umotane žice za njihovo spajanje, dva
jednostavna, ali efikasna, mehanička satna mehanizma od bakelita,
namotaj s desetak metara plavoga sporogorećeg upaljača, te nekoliko
maslinasto–zelenih, cilindričnih, trenutnih tromblona M–60.
Uzeo je eksploziv, upaljače i namotaje žice, pa zajedno s oružjem
sve stavio iza prednjih sjedala automobila i pokrio dekom. Još nije
znao što će sve koristiti, pa je uzeo sve osim bombi, za svaki slučaj.
Bilo je već kasno popodne kada je parkirao ispred svoje zgrade.
Oružje nije ponio, nego je odlučio sačekati vrijeme iza ponoći. Do
tada, uz kavu, izvadio je dva plana Zagreba i okolice, pa ih raširio
po velikom kuhinjskom stolu i zalijepio selotejpom. Adrese koje su
mu bile poznate otprije, ucrtao je crnim flomasterom, a one koje
153

nije znao, provjerio je telefonom, pa ih dodao naknadno. Kad je
skupio sve što mu je trebalo od podataka, počeo je s planiranjem.
Prema raspoloživim informacijama i parametrima, odredio je ciljeve
barem za šest idućih dana i do dugo u noć uspoređivao razdaljine,
mjerio vrijeme i planirao. Za svaku moguću situaciju imao
je i alternativne pretpostavke. Kada je završio, već je prošla ponoć,
pa se spustio do automobila i u dva navrata prenio oružje i opremu
u stan. Sve je nagurao iza otvora dva i pol metra dugačke stjenke u
predsoblju, koja je zakrivala centralne cijevi vodovoda zgrade. Bilo
je to idealno mjesto za skrivanje. Sjeo je, pomno pregledao još jedanput
karte i planove, unio nekoliko sitnih ispravaka, pa sve prekrio
stolnjakom. Sada mu je još samo preostalo provjeriti kako bi
to funkcioniralo na terenu. Trebalo je točno proračunati koliko mu
je potrebno da s jedne lokacije dođe na drugu, alternativne smjerove
kojim bi u slučaju nečega nepredviđenog trebao voziti i sigurne
odstupnice u slučaju neuspjeha. Za izvršenje onoga što je planirao,
predvidio je najviše tri dana. Više mu nije trebalo no uz mnogo sreće
koja je bila itekako važan faktor, sve je moglo završiti i u jednom, i
na to je bio spreman. Posljednja stavka plana koji je osmislio, bila je
i najjednostavnija, ali je ovisila o prethodnom razvoju događaja, pa
je odlučio prvi dan priprema posvetiti samo njoj. Iz iskustva je znao
da se i najbanalnije stvari znaju izroditi u najveće probleme i to se
dogodi najčešće kad se čovjek opusti i kad se tome najmanje nada.
Bio je spreman. Još je jedanput izveo Babela dolje, pred ulaz. Ljetna
noć, mirna i tiha, vladala je pustim kvartovskim ulicama. Plavičasta
svjetlost, iza nekoliko prozora susjedne zgrade, odavala je da još ima
budnih i onih koji su spavanje zamijenili gledanjem televizora. Na
počinak je otišao rano.
Nije lako ubiti. Može se to dogoditi nesretnim slučajem, samoobranom,
osvetom ili u bijesu. Manijakalne serijske ubojice, na primjer,
iz nekog svog bolesnog razloga ubijaju planirano ili nasumično misleći
da to baš tako treba biti pa u svojoj ludosti pronalaze neki svoj
osobni razlog i izgovor za ubojstava. Nadalje, može se ubiti i zbog
nekog plemenitog cilja; obrane vlastite obitelji ili još plemenitijeg,
službenog i posve legalnog, u obrani domovine. Po dužnosti. Takva
154

se ubojstva ne kažnjavaju, baš kao ni ona koja učini sâmo društvo
nad osuđenicima. Na kraju, postoje i ona rjeđa, ubojstva iz samilosti,
odnedavno dozvoljena u nekim državama – umorstva eutanazijom.
Nebrojeno puta Marijan je čitao o samoubojstvima koja su nakon
rata bila česta; preko tri tisuće bivših vojnika, koji su se na hrvatskoj
strani borili u nedavnom ratu na ovim prostorima, oduzelo
je sebi život. Razlozi za takav čin bili su različiti, ali većina se najčešće
povezivala s ugroženom osobnom egzistencijom i frustriranošću
zbog cjelokupnog stanja društva koje je o tim ljudima brinulo slabo
ili nikako. I uvijek kad je razmišljao o tome, postavljao si je jedno
pitanje: pa zašto, ako su se već bili čvrsto odlučili na taj korak, zašto
dovraga nisu prije toga kaznili prave krivce koji su ih i natjerali da
dođu do zida preko kojega se više nije moglo. Da se njemu tako
nešto dogodi, mislio je, povukao bi sigurno sa sobom i kaznio sve
one koji su ga na samoubojstvo natjerali. Sada, kada se našao u baš
takvoj situaciji, naumio je to i učiniti. Krivci su bili su mu poznati i
trebalo ih je samo pronaći i kazniti. Nije namjeravao otići, a da njih
ostavi na životu. O tome što je isplanirao učiniti razmišljao je kao
o kažnjavanju onih koji su to itekako zaslužili i kad bi tražili ime za
taj čin najbliže bi bilo – pravedno ubojstvo; ubojstvo kojim će biti
izvršena pravda i koje je prema tome sasvim opravdano, ono koje se
može izvršiti bez ikakve grižnje savjesti.
Bilo je nekoliko ključnih problema koji su mogli eventualno
ugroziti i poremetiti njegov plan. Prvi problem je bila policija: oni
su profesionalci i nije se zavaravao da su to iskusni ljudi koji jako
dobro znaju svoj posao. Jedno ubojstvo, znao je, neće ih odmah
podići na noge, ali njih nekoliko u vrlo kratko vrijeme, u dva-tri
dana, zazvonit će im na uzbunu. Morao je tada, ako se to dogodi,
računati na blokade i njihovu povećanu budnost na terenu, pa je
zato svaki sljedeći napad koji je planirao bio još veći rizik. Sukladno
tome, moglo se očekivati da se u što kraćem roku nađe povezanost
između napada, sve je trebalo podrediti i izvesti na način da zločini
budu što teži za otkrivanje. Iz tih razloga, prvo je trebalo odabrati
prioritete i tko će biti prva meta, jer kad jednom krene, povratka
više nema. A to je bio problem broj dva. Rješenje je bio popis koji
je sastavio prema udaljenosti i komunikacijskoj povezanosti žrtava.
155

Lista imena sigurno bi bila i duža da je bilo vremena, no, nije ga bilo,
pa se fokusirao samo na one najvažnije. Neke njihove adrese znao
je otprije, a neke je našao u telefonskom imeniku i samo je trebao
provjeriti jesu li još uvijek važeće. To je bilo jako bitno, jer je imao
samo nekoliko dana za proučavanje kretanja odabranih osoba i konačnu
odluku gdje će ih presresti. Stoga, cijeli je prvi dan priprema
utrošio na vožnju gradom planirajući smjerove: one koji su vodili
od jednog cilja do drugog i one alternativne, koje je trebao znati u
slučaju neke komplikacije.
Prema parametrima koje je odredio, prvi na popisu bio je odvjetnik
Turk, čovjek koji ga je odvojio od obitelji, preko prljavih
doktora i veza u pravosuđu sudski ga lišio poslovne sposobnosti i
krivotvorenim dokumentima ishodio zabranu prilaska ženi i vlastitom
djetetu. To ga je posebno boljelo. Kristinu je mogao vidjeti dva
puta mjesečno, samo negdje u gradu i uz pratnju, na nekoliko sati
i to je bilo sve.
Bilo je opcija i lokacija gdje ga je mogao srediti i sve ih je dobro
analizirao. Mogao je to napraviti u njegovom uredu, u Ilici, no problem
su bili klijenti za koje nije mogao znati koliko će i hoće li ih
uopće biti tamo. Bili bi oni neželjeni svjedoci, a možda i žrtve što
nije želio, baš kao i prolaznici na glavnoj ulici grada, kojih je popodne,
u radno vrijeme odvjetnika, obično bilo previše. Policija bi brzo
došla do njegovog opisa. Problem je bio i brzo napuštanje mjesta događaja.
Nije si mogao priuštiti odlazak pješice jer nije imao u blizini
sigurno mjesto parkiranja, a želio je što manje improvizirati. Mogao
je to obaviti i na parkiralištu, no to bi bila improvizacija i tamo je
bila i opasnost od svjedoka i kamera koje su, vjerojatno, štitile prostor.
Centar grada obilovao je policijom, što onom u uniformama,
a vjerojatno ih je bilo i u civilu, osiguranje je tih dana bilo pojačano
zbog održavanja Vojnih sportskih igara. Kada je sve uzeo u obzir,
najbolje mjesto za njihov presretanje bila je velika Turkova obiteljska
kuća u Donjem Prekrižju, mirnom kvartu, dovoljno usamljenom i
udaljenom od centra grada. Odlučio se koje će oružje upotrijebiti i
prešao na sljedeću žrtvu.
Doktor Vladimir Ilić, čovjek koji ga je godinama muzao i vukao
za nos obećavajući mu invalidsku mirovinu koju je on ionako zaslu-
156

žio. Bez njegovog odobrenja nije je mogao dobiti. U početku, pristao
je na sve njegove uvjete, prvenstveno zato što mu je svojim kanalima
odmah uspio nabaviti liječničku potvrdu potrebnu za taksiranje, no
onda je shvatio da je i to bila samo navlakuša. Glavni izvor prihoda
doktora iz Vukovara bio je, zapravo, razgranati biznis s vojnim mirovinama,
običnim i invalidskim, a u kojem su osim njega, organizirano
sudjelovali cijeli timovi raznih liječnika specijalista. Oni jadnici
koji su imali uvjete za umirovljenje i invaliditet, morali su platiti da
im predmeti ne leže godinama po raznim ladicama, a oni koji rata
nisu ni vidjeli, plaćali su krivotvorene i izmišljene dokumente koji
su dokazivali suprotno. Taj se čovjek debelo obogatio na prljavštini
i zaslužio je kaznu.
Stanovao je u lijepom trosobnom stanu na Jarunu i to je bila vrlo
pogodna lokacija za njegovo smaknuće, no problem je bilo njegovo
svakodnevno kretanje. Marijan je potrošio puna dva dana prateći ga
i ni tada nije mogao odrediti točan smjer kojim odlazi iz stana ili se
vraća, a još manje vrijeme njegova dolaska i polaska. Jedino što je
bilo sigurno, bio je u radno vrijeme vojarne na Borongaju stoga je
odlučio da će, usprkos vojnom osiguranju i okružju, doktora riješiti
tamo. Vojne se policije nije bojao, oni su u miru, za razliku od civilne,
bili nezaposleni i neaktivni, pa prema tome opušteni i tromi.
Jedini problem mogla je biti medicinska sestra koja bi ga sigurno
mogla prepoznati i identificirati, pa je zato odlučio sat vremena prije
kraja radnog vremena sačekati ga na parkiralištu. Ako bi se to
zakompliciralo, plan B je bio sve ostaviti za idući dan i u miru ga
sačekati na prostoru ispred njegove stambene zgrade.
Treći po redu bio je Andrić, glavni krivac za njegove noćne more
i čovjek kojem je bio dužan vratiti istom mjerom. Andrić se stavio
na pogrešnu stranu, donio potpuno krivu odluku koju mu Marijan
nije zaboravio i sada je napokon došlo vrijeme da je plati.
Posljednjeg na popisu nije trebao pratiti, a još manje posebno
planirati njegovu smrt. Jako je dobro znao sve o njemu; i kad dolazi
i kad odlazi i gdje radi i s kime živi. Vjekoslava Fulgosija on osobno
nikada nije posebno krivio za razvod, to je pripisivao svojoj ženi.
Čak ga je na neki način i žalio, jer je jako dobro poznavao njen karakter.
Znao je da ona s dirigentom nije iz ljubavi i poštovanja, nego
157

isključivo zbog sigurnosti koju su jamčile njegov položaj u društvu,
nekretnine koje je posjedovao i kreditne kartice. Jadni je čovjek živio
u zabludi i iluziji u kojoj je dugo godina živio i on sâm, no ono što
mu nikako nije mogao oprostiti, bilo je ovo posljednje, s Kristinom.
Jednostavno nije mogao zamisliti da je ostavi samu i nezaštićenu.
Bolesnika je trebalo kazniti i onemogućiti da joj slobodno radi ono
što je radio do sada, a za to je postojao samo jedan jedini način.
Pretposljednji dan priprema iskoristio je za nabavku. Odvezao
se do jedne prodavaonice poljoprivrednih potrepština na periferiji
i kupio osam vreća uree, mineralnog gnojiva. U povratku, na benzinskoj
pumpi prema Velikoj Gorici, u kanistar od dvadeset litara
natočio je dizel gorivo i sve to odvezao u vikendicu na Kupi. Da ga
je i zaustavila, policiji na kraj pameti ne bi bilo posumnjati u koju
će svrhu on taj materijal upotrijebiti.
Nakon toga, vratio se u stan. Bilo je već blizu ponoći 9. kolovoza,
kada je završio s pisanjem iscrpnog obrazloženja svih svojih budućih
postupaka, na čak četiri stranice. To obrazloženje namjeravao
je poslati na nekoliko mejl adresa. Ako bude sve u redu, nadao se,
adresanti će to dobiti nakon što sve bude gotovo. Njega za njih ionako
više nije bilo briga, napravio je to samo zbog dvije osobe do
kojih mu je jedino bilo stalo. Njih dvije su imale pravo znati zašto je
sve to napravio i vjerovao je da će mu oprostiti.
Probudilo ga je jutarnje sunce i gugutanje grlica koje su savile
svoje gnijezdo na drvetu platane ispred prozora. Ustao je i obrijao se,
pa s Babelom napravio krug oko zgrade. Kad su se vratili, pristavio
je kavu. Trebao je obaviti još dosta toga. Iz skrovišta je izvadio oružje
i dok ga je čistio, u mislima je ponavljao svaki detalj plana, pa je već
bilo podne kada je nazvala Milka da je gotov ručak. Spustio se kat
niže. Sjedeći za stolom gledao ju je kako radi. Prvi put činio je to
pažljivo, upijajući svaki njen pokret. Bila je tiha, ništa nije govorila.
Svaka kretnja joj je bila nekako usporena, ali odmjerena i sa svrhom.
Ruke su joj bile bijele, neosunčane, posute sitnim madežima, a jedva
primjetne, svijetle dlačice su se presijavale na zrakama sunca koje
su dolazile kroz otvorena vrata balkonske lože. Vješto, na drvenoj
dasci rezala je rajčicu i krastavce i svaki rez nožem bio je popraćen
talasanjem njenih podlaktičnih mišića.
158

– Da stavim luka u salatu?
Podigla je glavu i upitno ga pogledala uz iskru veselosti u pogledu.
Bilo je to njeno standardno trik pitanje vezano uz ljubljenje koje
on, znala je, nije volio.
– Stavi, ali ako ćemo se ljubiti, onda ćeš ga i ti jesti.
Nasmijala se vedro, jer se on vrlo rijetko s njom šalio.
– Onda neću, možda nam se posreći danas.
Nije joj odgovorio. Prišla mu je s nožem u ruci i lijevom mu
rukom podigla bradu. Rijetko je, skoro nikad, bila tako intimna u
svakodnevnim prilikama.
– Reci mi, nešto nije u redu?
– Ne, sve je u redu, zašto?
– Da nije zbog Kristine? Što se opet dogodilo?
Bila je uporna.
– Nije. Bolestan sam koka, a nisam navikao. Znaš da nikad nisam
bolestan…
Gledala ga je i proučavala. Ma koliko se trudio sakriti od nje dio
sebe, ta ga je žena čitala.
– Nemoj ti meni koka…
Vratila se za pult i nastavila sa salatom, ali ju je ulovio kako ga
promatra ispod oka. Nakon ručka, koji je protekao u tišini, sjeli su
uz kavu.
– Ideš li danas s Babelom?
– Da.
– A gdje ćeš ga pokopati?
– To oni tamo rade, na Veterini. Tako su mi rekli. Zapravo, kremirat
će ga.
– Hoćeš da ja idem s vama?
– Nemoj, dovoljno je meni loše. Ne treba to još i tebi.
– Znam, ali bilo bi ti ipak malo lakše…
– Bolje ne.
– Ipak ću se spremiti, kad idete?
– Milka, ako ti velim da ne treba, onda ne treba. Molim te.
159

Šutjela je i nije joj bilo pravo. Marijan je trenutno shvatio svoju
pogrešku zbog gubosti i u sebi proklinjao svoju prokletu tvrdoglavost
prema osobi koja ga je voljela i koja mu je nudila utjehu. Mogao
je protiv svega i svakoga, ali protiv samog sebe ne.
Vratio se u stan nešto kasnije. Babel je ležao na svom mjestu i
kad je ušao u sobu samo je naćuljio uši, no njušku nije odvajao od
svoje omiljene svijetloplave dekice. Marijan mu je prišao, a i tada se
nije pomaknuo, samo ga je pratio pogledom, pa i kad je na njegovu
meku toplu glavu stavio ruku. Milovao ga je i prelazio dlanom
mjesto na vratu ulegnuto tamo gdje je bila ogrlica. Dlaka mu je još
bila sjajna. Samo malo je pomaknuo prednju šapu, koja mu je bila
savinuta tik ispred nosa i ispustio glasan uzdah kroz nos. Koliko god
se trudio, Marijan više nije vidio onaj njegov sjaj u očima. Nije to
bilo zbog mrena koje su se navukle, znao je. Babel se jednostavno
predao, nije se više mogao boriti. Dok ga je polako i nježno gladio,
pas je zatvorenih očiju uživao u svakom njegovom dodiru.
Što je sve doživio s njim, gdje ga je sve vodio i koliko ga je volio, a
sada je došao kraj. Ustao je brzo, naglo, pa je i Babel podigao glavu.
Pratio ga je pogledom dok je iz ladice uzimao veterinarsku knjižicu,
dok se odijevao i kad je skinuo ogrlicu s remenom, s male kuke na
zidu. Na taj karakterističan zvuk lanca je ustao, teško i tromo, bolno.
Bio je iskusan pas i znao je sve. Shvatio je da se nešto neobično
događa i da to nije normalan izlazak van, jer nikada u ovo vrijeme
njih dvoje nisu šetali. Zbunjen i neodlučan, čekao je, a kad ga je Marijan
tiho pozvao, došao je do njega spuštene glave. Nekada davno,
svaki izlazak van predstavljao je posebno veselje. Mlad i zaigran,
pun snage, zalajao bi, dohvatio kožnu uzicu zubima i spustio glavu
među noge dok bi mu rep i zadnji dio tijela bili visoko u zraku. Držao
je uzicu čvrsto i kad bi je Marijan potegnuo, zarežao bi u igri i
poskočio natrag, pa zamlatarao kudravom glavurdom lijevo i desno,
pokušavajući je oteti. Onda bi je pustio i zaletio se do svoje košare
pod prozorom, dohvatio piska, svoju omiljenu igračku, malenu,
plastičnu žutu patkicu, svu deformiranu ugrizima i čekao da mu
Marijan stavi ogrlicu. Koje je to veselje bilo! Šetali su, trčali i igrali
se satima. Sjetio se i radosti koju je to stvorenje pružilo njegovoj
Kristini, jer praktično su odrasli zajedno, a sada… Bilo je to staro,
160

umorno biće koje se jedva vuklo silazeći niz onih nekoliko betonski
stepenica pred ulazom u stubište.
Ponio je i njegovu najdražu deku koju je razastro na zadnjem sjedištu
automobila i pomogao mu da se uspne, a on se odmah namjestio
i sklupčao u najugodniji položaj. Nekada, Marijan bi ga morao
čvrsto vezati, jer od njegove radosti, veselja i skakanja ne bi mogao
voziti; Babel je obožavao vožnju. Svega toga sada više nije bilo.
– Vi ste imali sreće, znate. Obično starim psima, poput vašeg,
peristaltika ne drži više crijeva, pa je onda to mučenje i za njega i
za vas. Uskoro biste čekali da dođe do toga… A što se uspavljivanja
tiče… Ne brinite, neće ništa osjetiti. Tri su injekcije. Prva za smirenje,
druga je veća doza narkotika i treća za zaustavljanje rada srca.
Brzo je gotovo i ne boli.
Mladi veterinar objašnjavao je Marijanu postupak. Stajali su pored
uzdignutoga metalnog postolja na kojem je sjedio Babel. Mirno
ih je promatrao i čekao.
– On će praktički uginuti spavajući, eto… Budite vi vani, u čekaonici.
Ne zato što to ne biste mogli podnijeti i gledati. Ne. Dogodi
se nešto što nije baš najljepše za vidjeti, znate, popuste svi mišići,
pa životinja često pusti sve pod sebe. To je apsolutno nesvjesno, jer
smrt je već nastupila…
Marijan je kimnuo glavom. Bio se on nagledao smrti, ali se nikada
na nju nije privikao.
– Da mu skinem ogrlicu ili nešto… Trebate pomoć? Da ga ipak
držim?
– Ne, sve je u redu, imam ja asistenta.
Još jedanput, Marijan je pogladio psa, stisnuo mu lijevu šapu i
okrenuo se. Iako je to silno želio, nije se osvrnuo, samo je na izlasku
čuo veterinara kako se obraća kolegi koji je cijelo vrijeme za stolom
nešto pisao:
– Ivane, daj mi molim te pripremi injekcije. A ti, stari moj…
Vjerojatno se obratio Babelu, no dalje više nije čuo ništa jer je
zatvorio za sobom vrata.
Stao je pored prozora, gledao automobile i prolaznike na cesti i
čekao. Desetak minuta kasnije sve je bilo gotovo i veterinar je izašao
iz ordinacije.
161

– Evo, gotovo je gospodine.
Proučavao je pažljivo Marijanovo lice kako bi mogao odrediti na
koji način dalje nastaviti razgovor. „Taj je mali zaista bio iskusan“,
pomislio je Marijan. Njegovo lice nije odavalo nikakav osjećaj i to
kao da je malo zbunilo veterinara.
– Mi ovdje imamo krematorij, pa ne morate ništa brinuti.
– Mogu ga vidjeti sada, mislim, još jednom?
– Možete, naravno.
Ušli su i Marijan se približio visokom postolju od nehrđajućeg
čelika. Babel je ležao mirno, a dlaka na donjem dijelu oko repa bila
mu je mokra. Iz lijeve šape, one koju je Marijan posljednju dotaknuo,
između dvije dugačke crne srednje pandže, na sjajnom metalu, bilo
je nekoliko kapi svježe krvi. To nisu obrisali. Imao je otvorene oči
na kojima više nije bilo mrena i izgledao je nekako manji, mršaviji
i uži, kao malo štene. I sada je bio lijep i poseban. Pogladio mu je
šapu posljednji put i okrenuo se.
– Koliko sam dužan?
– Četiristo, gospodine. To je prema kilaži…
– Sve je u redu, nema problema. I hvala vam.
Izvadio je novčanice i dao ih asistentu koji se već vratio svojim
papirima.
– Samo malo, dajte da vam napišem račun…
Marijan nije čekao, već izašao van.
Baš kad se vratio u stan, zazvonio je telefon. Zvala je Kristina.
– Na početku godine idemo svi u Gardeland, tata. Svi, cijeli razred,
zapravo sva tri razreda zajedno. Bilo bu super! Svi vele da je
tam fantastično pa, evo, da znaš…
Trebala je novac, naravno.
– Kiki, znaš da lova nije nikada bila problem. Pa ja radim, imam
novaca.
Izrekao je to usiljeno se smijući, a ona je nastavila igru. Tobože
se ljutila.
– A daj, nisam ti to rekla zbog toga, al’ ti znaš da mama ne radi,
a onaj njezin je škrtac.
162

– Znam, znam, al’ daj mi reci… Taj njezin, jel’ imaš još kakvih
problema s njim? Mislim na ono što si mi rekla prije… Nisi valjda
sve izmislila, ha?
– Pa, nisam, kaj ti je! Ušao mi je u sobu, časna riječ! Pa kaj bi ti
lagala, gle njega…
– Znam, ali to je onda ozbiljno. Kako se sad ponaša prema tebi?
Mislim, kako te gleda i to…
– Pa, normalno, k’o da niš nije ni bilo. Mama isto veli da izmišljam.
vi mi niš’ ne vjerujete!
– Ja ti vjerujem Kiki, ozbiljno, al’ znaš da imam zabranu pristupa.
Da mu se samo približim, ili vama, policija bi me strpala u zatvor,
taj čas. Kužiš?
– Ma kužim. Kak je Babel?
To ga je pitanje iznenadilo i čvršće je stisnuo slušalicu.
– Zašto pitaš?
– Pa tak, pitam. Znam da je već stari i da jedva hoda.
„Da joj nije Milka nešto rekla?, pomislio je. On ju je zamolio da
joj ništa ne govori, da će joj on to reći, a sad nije znao zna li mala ili
ne zna. Kako će joj to objasniti, a znao je koliko ga ona voli i da to
neće biti tako jednostavno.
– A gle…
Odugovlačio je izbjegavajući odgovor. Nije joj mogao reći.
– Jel’ trebaš još nešto, Kiki? Reci, još malo i počinje ti škola …
Nije odmah odgovorila. Shvatila je pitanje doslovno, kao prava
tinejdžerica. Razmišljala je.
– Pa, ti znaš da bi ja polagala vozački, to sam ti već rekla. Mama
veli da je rano, kaj ti misliš?
– A gle. Ti možeš sad polagati, nema problema, al’ onda moraš
i voziti. Bez vožnje tebi ispit ne znači ništa, možeš se samo hvaliti
s njim. Ako sad položiš, a auto imaš za par godina, opet ćeš morati
uzeti instruktora da si obnoviš znanje. Auto nije bicikl, kužiš?
– Pa, znam, al’ svi imaju dozvolu tata, a i za par godina bu skuplje!
– Bude, ali do tada ćemo skupiti i više love, a ti ćeš biti pametnija…
163

Nasmijao se.
– Da, da. Ti i mama ko da ste se dogovorili!
– Nismo, al’ jel’ ima nešto drugo što bi htjela? Nešto posebno?
– Ne kužim! Ja ti velim kaj hoću, a ti nećeš i onda pitaš jel’ bi
nekaj drugo! Pa kaj bi trebala, avion? Raketu? Kaj?
– Neee… Mislio sam, recimo, na kompjuter il’ ako hoćeš nešto
upisati sa strane. Školu stranih jezika, ne znam, nešto korisno…
– A vozački nije koristan? I kaj, da učim blesavi njemački? Ne
kužim… Okej, ovaj moj stari komp je pri kraju, pa ak već hoćeš…
Možemo se naći u gradu, da mama ne zna. Imam jednog frenda, on
je frik za te stvari i sve kuži, pa bum ga pitala. Može?
– Naravno da može.
– A nije neki štos, ha?
– Kakav štos?
– Znaš ti! Malo si mi sumnjiv ovak’ darežljiv…
– Ma nemoj! A ja ti nikad ništa ne kupim, ili?
– Neee, nisam rekla to, ali… Navalio si mi nešto kupiti, ono…
Kaj si dobil na lotu?
Smijala se i on ju je zamišljao takvu, kako se smije, veselu. Bila
je tako lijepa. Divna. Toliko joj je toga htio reći. Toliko je do sada
imao prilike, svaki dan, mjesecima, svih tih prokletih posljednjih
godina, a nije. Toliko je toga propustio s njom, a nije trebao. Nije
znao kako ovaj svoj posljednji razgovor, toliko važan i poseban, voditi
kao da će se opet čuti sutra i prekosutra ili bilo koji idući dan.
A znao je da neće. Slušao je njeno disanje i upijao svaki šum koji
bi napravila. Zamišljao ju je kako stoji pored telefona, lijepa, vitka i
nasmijana i tisuće su mu slika i misli letjele glavom. Ako ga je nešto
moglo zaustaviti u njegovom naumu, to je mogla biti jedino ona.
Nije mogao zamisliti da je više nikada neće vidjeti, ali onda se sjetio
sve beskorisnosti njegovog postojanja. „Sve bi se završilo i ovako i
onako, još i gore“, razmišljao je: „samo malo kasnije, možda mjesec
dva, najviše tri. Bolje da ona to ne prolazi.“
– Tata, moram sad ići. Doći će mi neke frendice a soba mi je
užas, kužiš…
164

Znao je da je više neće čuti, a ona se tako olako pozdravljala s
njim, Po prvi put grlo mu se stegnulo, pa je zakašljao pročistivši ga.
– Dobro onda. Znaš da te volim čuti, Kristina. Vidi za taj kompjuter,
pa ćemo to srediti. Ti znaš da te volim najviše na svijetu i da
bi ti dao sve. Ti si moje sve…
– Tata! Ti si meni stvarno sumnjiv!
Smijala se u slušalicu, a on je stajao u predsoblju i nije osjećao
noge. U ušima mu je zujalo.
– Da se nisi zaljubio, ha? Imaš neku novu?
Nasmijao se i on glasno, ali na silu.
– Mala, ne zezaj svojeg starog, znaš! Jedva sam se riješio tvoje
mame, baš mi treba netko u životu ’ko će me ponovo pričepiti.
– Da, ti si je se riješio, ali meni zato još visi nad glavom.
Ponovno je prasnula u smijeh. Njih su dvoje uvijek mislili isto, a
on je na nju bio posebno ponosan jer je shvaćala sve ono što se događalo
između njega i njezine majke. Nikada ga nije osuđivala i uvijek
je nastojala dijeliti svoju ljubav prema oba roditelja ravnomjerno.
Potajno, on je u to bio siguran, bila je ipak na njegovoj strani. U
rijetkim je prilikama znala izletjeti i kazati nešto što bi ga uvjerilo
da je tako, a on je to pamtio.
– Ajde, idi sad. Čujemo se…
– Bok tata. Pozdravi mi Babela i tetu Milku.
– Budem. A ti se čuvaj, jesi čula. Nemoj do kasno biti vani, pazi
na sebe…
– A čuvam se ja, bez brige. Znaš mene! Aj bok!
– Bok.
Napravio je stanku.
– I Kiki…
– Kaj?
– Ništa, nije važno.
Zaklopila je slušalicu, a on je još cijelu minuta ostao stajati. Baš
kad je sjeo na kauč, začuo je otvaranje ulaznih vrata.
– Zvala sam te, al’ je bilo zauzeto…
Milka je u ruci držala tanjur pokriven aluminijskom folijom.
165

– Ostala su dva šnicla od ručka, pa ih možeš pojesti za večeru.
Imaš kakve salate?
– Ne, imam neke kisele krastavce u frižideru.
– A kruh? Imaš kruha?
– Ne, al’ nema veze. Sjedi.
Odložila je tanjur na radnu kuhinjsku plohu između sudopera
i štednjaka i sjela u fotelju preko puta njega. Čekala je, pa je morao
progovoriti. Ispričao joj je ukratko svoj rastanak od Babela, a ona
ništa nije pitala. Upravo zato ju je i volio.
– Sutra se rano dižem, imam neke stvari za obaviti, pa ne znam
hoću biti na ručku il’ ne. Ti napravi nešto što može stajati i ne čekaj
me.
Kimnula je glavom, ali ga je dalje znatiželjno gledala i on je opet
imao osjećaj da ona točno zna da nešto nije u redu.
– Još malo i tebi počinje škola. Jesi se odmorila?
– A znaš. Kao i svake godine. Klinci odu, mi radimo i dalje. Popravni
i to, pa onda planiranje iduće godine, i opet mi dolazimo
prije njih sve pripremiti i tako. Brzo prođe ljeto, a svi misle da su
profesori dva mjeseca na odmoru. Da ne bi!
– Nisam ti to ispričao, iz bolnice…
– Što?
– Upoznao sam tamo jednog lika. Stariji tip, preko šezdeset. Bili
smo zajedno u sobi.
Nastavio je i ispričao sve do čudnog sna u kojem je vidio Fadila
nakon operacije. Svoju dijagnozu i razgovor s doktorom je prešutio.
– Šta kažeš na to, ha? A baš smo dan prije raspravljali o tome ima
li i nakon smrti nečega il’ nema. On je bio uvjeren da ima, sto posto.
– To ti mene pitaš za mišljenje?
Slegnula je ramenima.
– Ne znam, ja nisam čula ništa slično. Čitala jesam, ali toliko sam
se toga u životu načitala, znam da više od pola toga mogu komotno
zaboraviti. Bio si pod dojmom tog razgovora, to je, pa onda bolnica
i to s njim, s tim starim…
166

– Da, al’ on je umro dok sam ja bio u komi ili što već. Nisam imao
pojma da ga više nema, pa to sam rekao i doktoru…
– Slučajnost. Nekad ljudi budu naizgled u besvjesnom stanju,
baš bez svijesti, ali im podsvijest radi i čuju sve oko sebe. Onda to
zapamte i kasnije se sjete. pričaju da su bili budni, a zapravo nisu.
Ima takvo jedno objašnjenje i za déjà vu, ono… Kad misliš da si
doživio nešto što ti je otprije poznato, a zapravo nisi. Pa, čuo si za to?
– Ma jesam, al’ nije to bilo to. Ne mogu ti objasnit. Bio je to cijeli
san, tako stvaran, ne znam…
– Neke stvari su neobjašnjive Marijan, a neke je bolje ne objašnjavati.
Nema potrebe.
– Kako to misliš?
– Tako.
Šutjeli su neko vrijeme, pa Milka prekine tišinu.
– Kad ustaješ?
– Rano.
– Kad?
– Zašto pitaš?
– Pa, da ti spremim doručak.
– Znaš da ne jedem ujutro. Popit ću negdje usput kavu.
– A ljekovi?
– Kakvi ljekovi?
– Pa, oni što piješ. Ne možeš to na gladan želudac.
– A dobro. Uzet ću neki hot-dog, nešto… A zapravo… Nemoj
sutra raditi ručak.
– Zašto?
– Vodim te van. Idemo u restoran.
– Ooo!
Iznenađeno ga je pogledala.
– Koja je prilika?
– Nikakva. Nikad nismo vani zajedno ručali, možemo jedanput.
– A gdje?
– Ne znam, ti izaberi.
167

– Hm…
Razmišljala je, a on ju je promatrao. Kao djevojčica, tako se radovala
sitnicama.
– Idemo na Sljeme!
– Na Sljeme?
– Da. Sutra je pomrčina Sunca, to bi htjela gledati s tobom.
U trenutku, pred očima mu se ukazala slika Fadila kako sjedi u
krevetu i rješava križaljku.
– To je sutra?
– Aha. Mislim da su rekli oko jedanaest, pol dvanaest. Taman da
fino pojedemo i pogledamo odozgora. Može?
– Može. Ti si šefica.
Kao da je osjetila da se on izlasku ni približno ne veseli kao ona.
Nagnula se preko staklene ploče niskog stola.
– Marijan, nešto se događa. Reci mi, što je?
– Pa, ništa, rek’o sam ti već…
– Nešto je. Dolaziš doma u čudna vremena, samo nestaneš i ne
javiš se. Ne radiš zadnjih dana kao prije… I ne ručamo zajedno, a
sada me vodiš u restoran. Usred tjedna. Što je?
– Ništa nije koka…
– Je. Reci mi, da znam. Nama ženama vi muški ne možete ništa
sakriti.
Primijetio joj je u očima iskru veselosti.
– Znaš kako izgledaš? Kao čovjek kojem se nakon trideset godina
sretnog braka javio sin koji ima trideset i pet i obavijestio ga da je
postao djed.
Imala je čudan smisao za humor, znala ga je nasmijati. Da bi
još malo opustio atmosferu, mahnuo joj je rukom na poziv i ona se
preselila k njemu na kauč. Obgrlio joj je ramena.
– Koka, kol’ko smo mi već zajedno, nas dvoje, ha?
– Pa, otkako si doselio, nakon razvoda… Računaj. Možda šestsedam
mjeseci nakon toga, mislim.
– Čudna si ti žena, Milka, znaš?
168

– Zašto?
– Zašto? Pa žene to uvijek broje, pamte. Znaju u sat, a ti pojma
nemaš.
– Dobro, al’ pamtim druge stvari.
– Koje?
– Pa, recimo, kad sam te prvi put vidjela.
– Kada?
– Ne znaš? Aj se sjeti!
– Pa, ne znam… Kad sam useljavao? Nosio stvari?
– Ma ne! Daaaj…
Odmahnuo je glavom, stvarno se nije mogao sjetiti.
– Pa, u liftu, senilac! Bilo je popodne. Ja sam ušla, a ti odmah iza
mene. Bio si vani s Babelom i on je skočio na mene. Osjetio je miris
mog Lenija i svega me zamazao. Pa, sjećaš se!
– Da, sad se sjećam. Imala si onaj bijeli baloner, kaput, nešto… I
rekao sam da ću ga odnijeti na kemijsko.
– I jesi. Pozvonio si drugi dan i nisam te mogla otjerati dok ga
nisi uzeo.
Naslonila je glavu na njegovo rame.
– Mene se ne može odbiti, znaš.
Odmaknuo se i namignuo.
– Da, ali i ti sutra rano ustaješ. Da ja onda idem?
Promatrao ju je suženih očiju, kroz trepavice, a osmjeh mu je bio
namješteno lukav.
– Ne, noćas ostaješ tu.
– Ali moram se presvući, ovdje nemam ništa…
Prijetvorno se bunila i glumila zabrinutost. Stavila je ruku na
njegovu, jer rijetki su bili trenuci takvoga njegovog opuštanja. On
to jednostavno nije radio.
– Ostani tu. Ja ću ti dati svoju majicu i bokserice, drugo ti ništa
i ne treba.
– Al’ moram se otuširati, srediti malo, pa znaš…
On je ustao i pokazao glavom na predsoblje.
169

– Znaš gdje je kupaonica. Ja ću za to vrijeme malo sredit sobu
i krevet. Imam nešto crnjaka, nije ohlađeno, al’ je dobro. Hoćeš da
nam natočim?
– Crno vino se ne hladi, blento. Kad ćeš to već jedno zapamtiti?
Ustajući, okrenula se na vratima.
– Doneseš mi tu majicu i gaće?
Kimnuo je glavom prateći je pogledom. Nešto kasnije, ušao je
dok se tuširala. Zastao je i gledao njenu siluetu iza zamagljenih staklenih
pregrada tuša. Bila je lijepo građena, oble guze i još uvijek naglašenog
struka. Pjenom je trljala kožu, bokove, jedra bedra i grudi
i nikada mu nije bila privlačnija nego sad. Istina, njihove seksualne
igre nisu bile bog zna kako maštovite, većinom se to svodilo na kasna
večernja druženja vikendom, kad nije radila. Ostala bi kod njega
ili bi ga pozvala k sebi na večeru i oboje su znali što iza toga slijedi.
Zapravo, bila je to više kao neka rutina, ritual ili zadovoljavanje potrebe
i forme, nego pravo i strastveno vođenje ljubavi.
Gledajući je sada kako laganim pokretima ruku miluje tijelo prekriveno
pjenom, pomislio je koliko je zapravo izgubio jer uvijek je
mislio samo na sebe, a ona nije bila nametljivog karaktera da bi mu
dala do znanja što zapravo želi i posebno – kako to želi. Mirila se
s njegovim karakteroma kao što se žena u plesu prepušta plesaču
da je vodi, a njemu nikada nije ni palo na pamet, sve do danas, da
je ona možda htjela i nešto više, nešto ljepše, različitije od onoga
kako je on zamišljao da bi njihova veza i ljubav trebali izgledati.
„Koji sam ja kreten!“, pomislio je i ljutit na samog sebe. Opsovao je
poluglasno, pa se počeo skidati. Mjesta pod tušem je bilo dovoljno
da dvoje mogu stajati jedno uz drugo i kad je povukao prozirnu
stjenku vrata, iznenadio ju je. Nasmiješila se osmjehom koji nikad
do tada nije vidio ili je on tako barem pomislio. U njemu je bilo i
radosti i iznenađenja i razdraganosti, a kad je ušao i pripio se uz nju
uozbiljila se i u očima joj je vidio želju. Spustila je ruke i okrenula
mu leđa, a on ju je milovao. Gladio je njena mokra, glatka ravna
leđa i ramena, vrat pa njene velike dojke, ravan trbuh, bedra iu međunožje
prekriveno bujnim, crnim, mekim dlačicama. Uživao je u
mirisu njene mokre kose.
170

Kasnije, mnogo kasnije, negdje pred jutro se probudio. Sam.
Znao je da će otići, jer nikada nije prespavala kod njega. I to je bio
dio nekoga njenog rituala ili principa, a on ju nije pitao zašto iz jednostavnog
razloga: zato što mu to ona sama nije rekla. Posljednjih
nekoliko sati s njom učinili su mu se kao san i ponovno se uhvatio
u razmišljanju kako je sve ovo tako olako do sada propuštao. Bilo
mu je neopisivo žao.
Pogledao je na sat koji je pokazivao osam minuta do tri. Vani je
još uvijek bilo mračno. Ustao je, provjerio jesu li vrata zaključana i
namjestio budilicu na šest i trideset.
Probudio se odmoran kao da je spavao desetak sati i to ga je podsjetilo
na vremena kada mu je na tri dana bilo potrebno samo tri do
četiri sata sna. Odmah je pristavio vodu za kavu i započeo s pripremama.
Izvadio je makarova, još ga jedanput provjerio, stavio metak
u cijev i zakočio, potom napunio streljivom još jedan rezervni okvir
i stavio ga u džep zelene vojničke jakne. Iako je još bilo ljeto, jakna
mu je trebala zbog skrivanja oružja, ispod nje obukao je samo crnu
majicu kratkih rukava. Za pojas, u posebnu crnu kožnu futrolu koja
se nosila s unutrašnje strane hlača, utaknuo je nož, oštar bodež s
dvije oštrice. U najlonsku vrećicu stavio je još komad čvrstoga lanenog
konopca, dužine oko dva metra i pola centimetra debljine, kolut
čvrste, ljepljive, srebrne trake ojačane najlonskim vlaknima i snop
od dvadesetak plastičnih, kabelskih vezica za struju. Uvijek se nešto
može zakomplicirati, a tada treba imati opremu i za rezervni plan.
Da bi prešao desetak kilometara od Novog Zagreba do Turkove
kuće trebalo mu je oko dvadeset i dvije-tri minute, a postojala su još
dva alternativna smjera; jedan preko Pantovčaka, koji je produžavao
vožnju za otprilike kilometar i pol i skoro dvije minute i drugi,
kojim se mislio vratiti, preko Medveščaka i Avenije Marina Držića.
Na taj je način izbjegavao ponavljanje i vraćanje istim pravcem i
napravio bi krug prelazeći dva mosta preko Save. Odvjetnik je stanovao
na Gornjem Prekrižju, u mirnom kraju sjevernog podnožja
Medvednice, rezerviranom za one imućnije i strana veleposlanstva.
Njegova jednokatnica, bijela, četvrtasta, luksuzna vila, dominirala
je predjelom i dijelom dugačke ulice koja je vodila od Tuškanca do
171

Šestina. Nalazila se na lijepom položaju, malo uvučena s lijeve strane,
odmah iza jednog od brojnih zavoja. Krošnje visokih borova i
breza u prostranom i lijepo održavanom travnatom dvorištu nadvijale
su se nad ulicu, čineći dobar zaklon od pogleda iz susjedstva.
Marijan nije imao problema pronaći idealno mjesto s kojeg bi brzo
preskočio nisku, kamenu ogradu i za nekoliko sekundi prišao žrtvi.
Mjesto s kojega je sada promatrao kuću bilo je preko puta, obraslo
travom i zaštićeno žicom od vlasnika zemljišta koji je, vjerojatno,
već započeo gradnju. To se vidjelo po dva plava, plastična, poljska
toaleta postavljena na budućem gradilištu, uz samu cestu. Obraslo
grmljem i niskim raslinjem s nekoliko bagrema, bilo je to mjesto
idealno za motrenje.
U osam i pet, točno dvadeset i sedam minuta nakon što je došao,
široka bijela vrata na garaži kuće su se podigla i crni Audi 80
stao je ispred dvorišnih vrata. Dok su se garažna vrata automatski
zatvarala, iz vozila je izašao odvjetnik, otvorio vrata dvorišta, izveo
automobil i parkirao ga točno preko puta Marijana. Izašao je van, a
Marijan je pretrčao cestu i ušao u stražnji dio automobila polegavši
na sjedalo. Turk je zaključao kapiju i ušao, a Marijan mu je u tom
trenutku oko vrata prebacio konopac i pritisnuo mu vrat uz zaštitni
naslon sjedala. Iznenađenje je bilo potpuno i čovjek se počeo
koprcati nastojeći uhvatiti konopac koji ga je davio, no to je bilo
nemoguće jer je bio čvrsto urezan u kožu. Onda je počeo nasumice
mlatarati rukama ne bi li nekako dohvatio napadača, ali bez uspjeha.
Tada je Marijan malo popustio stisak.
– Pustit ću te ako šutiš! Prestani! Jesi čuo!
Čovjek se i dalje koprcao, pa je stisak pojačan. Sada je već krkljao.
– Jel’ ti mene čuješ! Pustit ću te ako se nećeš otimati!
Odvjetnik je zaklimao glavom i smirio se, a Marijan je popustio
još malo. Dok je lovio zrak, pokušao je ponovno rukom uhvatiti konopac,
no Marijan je ponovio radnju otprije, pa se čovjek napokon
skroz opustio. Teško dišući i hropćući, čekao je.
– Ovako! Krenut ćeš tu gore, pa skrenut dolje lijevo na Kraljevec.
Ako bilo što pokušaš ja ću zavezati ovaj štrik do kraja i iskočit van,
a ti ćeš se udavit kao štakor, jesi razumio?
Odvjetnik je kimnuo glavom, pa su krenuli.
172

– Lakše vozi, nemoj da ti na pamet padne neka glupost!
Turk je usporio. Pored table s natpisom Kraljevec nalazio se znak
da je to slijepa cesta i tu su skrenuli.
– Vozi polako, ja ću ti reći gdje ćeš stati.
Prolazeći laganom nizbrdicom vozili su se uz cestu koja se gubila
u krošnjama na početku šume.
– Još lakše. Vozi, vozi…
Nakon stotinjak metara Marijan je napeo konopac.
– Tu sad lijevo polako na ovaj makadam unutra. Tu gdje piše
Park šuma Kraljevec, tu vozi.
Nalazili su se u šumi, pokriveni gustim krošnjama hrastova i
bukvi. Nakon stotinjak metara put je završavao i dalje se nastavljao
šaš i gusto visoko raslinje. Da se nekoga dovelo ovdje, a da nije znao
gdje je, pomislio bi da je u nekoj slavonskoj šumetini; na kraj pameti
mu ne bi bilo da se zapravo nalazi malo poviše centra milijunskoga
grada, samo kilometar-dva zračne linije.
Držeći još uvijek čvrsto konopac desnom rukom, Marijan je lijevom
otvorio vrata. U vozilo je ušao svjež šumski zrak. I njemu se
konopac urezao u kožu pa je iz džepa izvadio kolut trake, početak
spretno odvojio od koluta i dva puta ga obmotao oko odvjetnikovog
vrata, ni prejako, ni prelabavo, tek da se ovaj ne može odvojiti
od sjedala. Drugi mu je komad zalijepio preko usta. Onda mu je
uhvatio prvo jednu pa drugu ruku i svezao ih tako da su bile iza
sjedala. Bilo je očito da se Turk se pomirio sa sudbinom. Prsa su mu
se podizala i spuštala u viskom tempu, ali to više nije bilo od napora
i otimanja, nego od straha. Još uvijek nije vidio napadačevo lice i
tek kad je Marijan izašao van i prošao iza stražnjeg dijela vozila, pa
sjeo na suvozačevo mjesto, tek je onda uspio malo nakrenuti glavu.
Da ga je prepoznao Marijan je odmah shvatio gledajući ga u razrogačene
oči. Odvjetnici nisu glup soj ljudi, njima mozak radi sto
na sat. Do tada, Turk se vjerojatno nadao da se radi samo o nekoj
pljački, mada ni to nije bilo bezazleno, no sada kad je vidio tko je
pored njega strah u očima zamijenio je čisti očaj. Suznih očiju molećivo
je gledao svog napadača.
173

Jedna od važnijih dilema s kojima se Marijan susreo planirajući
svoj poduhvat bila je i ona: je li potrebno razgovarati sa žrtvama
prije smaknuća ili to treba obaviti brzo i u tišini. Tu je bilo nekoliko
problema: prvi je bio taj što je svaki razgovor zapravo bilo odugovlačenje
i gubljenje dragocjenog vremena. Da ga je imao neograničeno
na raspolaganju, razgovor je mogao biti opcija, ne zbog nekog
davanja bilo kakve šanse žrtvi za objašnjenje, nego jednostavno
zbog osobne satisfakcije i uživanja u osveti. Da je bio u pravu i da je
opravdano to što radi, Marijan je bio uvjeren i tu nije bilo nikakve
sumnje, ali da žrtva samo tako napusti svijet, a da ni ne zna za što
je kažnjena, to bi bilo prejednostavno i površno. Zato je odlučio da
će postupiti prema situaciji. U ovom slučaju, da je bilo što krenulo
mimo plana, Marijan bi sve skončao brzo i glatko. Turk bi stradao
već po izlasku iz kuće, no, plan je išao prema rasporedu i znao je da
ima oko desetak minuta vremena.
– Da ne kompliciramo i ne duljimo. Ti znaš tko sam i znaš zašto
sam tu. Ipak, da budemo načistu: ono što si ti meni napravio ja ne
bih ni najgorem neprijatelju i zato ćeš platiti. Ako mi imaš što reći,
budi brz, jer nemam vremena. Sad ću ti skinuti ovo, al’ ako se probaš
derati, ubit ću te kao zeca!
Strgnuo mu je traku s usta i isti je tren krenula bujica riječi, sve
bez ikakvog reda. Samo moljakanje, isprekidano s grcanjem.
– Dakle ništa, okej. Reci mi onda nešto iz tvoje struke, al’ razmisli
dobro, važno mi je.
Turk je zaplakao kao malo dijete, slinio je i cmoljio, Marijan ga
skoro ništa nije razumio.
– Prekini i slušaj! Ti si stručnjak!
S nadom u očima odvjetnik je zašutio, ali je i dalje ubrzano disao.
Iz nosa mu je visjela slina, a lice mu je bilo obliveno suzama.
– Slušaj sada! Ako dvoje živi zajedno, a nisu vjenčani, ako jedno
od njih umre jel’ ima ovaj drugi pravo sve nasljediti?
Lice odvjetnika poprimilo je izraz iznenađenja, a odmah potom
ljutnju.
– I zato si me ovdje doveo?! Pa, ti si lud!
Mucao je iznenađeno.
174

– Odgovori što te pitam!
– Pa to zna svaka budala! Izvanbračni drug u pravu nasljeđivanja
je izjednačen s bračnim ako su živjeli duže vrijeme, par godina.
Zašto?
– Nizašto, samo me zanimalo.
– A kakve ja s tim imam veze?
– Nikakve.
– Pa onda?
– Onda ništa, nas dvoje vozimo po planu.
Kada je iza leđa izvukao revolver strah je ponovno iskrivio odvjetnikovo
lice. Zavikao je, no Marijan mu je odmah zalijepio traku
preko usta.
– Jebiga, stari. Lako je razjebavat tuđe živote, al’ kad je vlastito
dupe u pitanju, onda nije svejedno, a?
Turk je shvatio situaciju i počeo se divlje otimati pokušavajući
stvoriti bilo kakvu buku, no osim ptica visoko u krošnjama nije ga
imao tko čuti. Navikle na ljude, automobile i buku grada one su
pjevale kao da se ispod njih ništa nije događalo.
Četiri minute kasnije ušao je u svoj automobil parkiran preko puta
zidića u sjeni stabla kuće na broju jedan u ulici Kraljevec. Sjetio se
starice koju je baš tu prije nekoliko dana dovezao i to mu je izazvalo
osmijeh na licu. Bio je potpuno smiren i koncentriran i već nakon
dvadesetak minuta parkirao je ispred ulaza u svoju zgradu. Dok je
s krova skidao taksi oznaku, nedaleko od njega stao je automobil.
Iz njega su izašli žena i muškarac i Marijan ga je odmah prepoznao.
„Smeće!“, pomislio je bijesno. Bio je to ljigavi kućepazitelj o kojemu
mu je Milka stalno govorila. Dok su prolazili kimnuo mu je glavom,
ali bez osmjeha. Da nije bilo žene koja je hodala ispred njega, Marijan
bi ga tresnuo bez razmišljanja. Kao da mu je čitao misli, čovjek se
ispred ulaza u zgradu okrenuo. Uputio mu je pogled pun nelagode,
a to ga je još više raspalilo.
Ušao je u stan i po navici pogledao u smjeru sobe, no tamo ga više
nitko nije čekao. U kupaonici se umio, pa je skinuo majicu, isprao
vodom pazuha iznad lavaboa i odabrao novu, čistu i suhu. Izvadio je
175

revolver, ubacio dva nova metka u okvir i vratio ga za pojas iza leđa.
Izašao je iz stana već oko devet, ušao u susjedno stubište i pozvonio
na vrata na kojima je pisalo Dedić. Otvorilo mu je dijete, djevojčica
koju je često viđao ispred zgrade.
– Jel’ ti tata doma?
Ona ga je gledala pravo u oči i nije odgovarala, samo se smiješila.
Tada se iza njenih leđa pojavio kućepazitelj. Rukom je zaštitnički
sklonio malu iza sebe, no ona je i dalje znatiželjno zurila u Marijana.
– Dobar dan, ja sam Flegar, tu iz ulaza do. Postavio bi na krovu
satelitsku antenu, pa mi treba ključ od vrata gore. Bio sam već gore,
al’ su bila zaključana.
– Aha, dobro.
Marijan je primijetio da mu je vidno laknulo.
– Evo, samo malo. Dora, makni se, pa daj…
Silom je i nestrpljivo oslobodio gornji dio nogavice hlača koji je
dijete do tada čvrsto stiskalo. Okrenuo se i zaputio prema uskom
pohabanom, starom ormaru u predsoblju. Koliko je Marijan u prvi
tren uspio vidjeti dio stana stan, barem u predsoblju, nije bio bog
zna kako održavan. Na zidu su bile tapete, nekad bijele, sada blijedo
žute, a sa stropa je visjela gola žarulja, samo ušarafljena u grlo i bez
staklene mliječne kugle za koju je postolje bilo montirano. Kućepazitelj
je iz većeg svežnja ključeva odvojio jedan. Vratio se, ali ga je
zadržao u ruci.
– Evo. Tu vam je ključ, a kad bi vi to montirali?
– Pa, ovih dana, sutra, preksutra…
– Trebaju mi doći neki ljudi iz Stambenog. Curi gore susjedima
na dva mjesta, pa da procijene koliko bi to koštalo. Moramo podići
kredit za to urediti, znate…
– Ma ne, nisam ja ni mislio ići sam. Ako bi vi skočili sa mnom
da vidimo skupa gdje bi to postavio, da ne pravim neku štetu. Samo
čet’ri šarafa trebam umontirati za držač, možda na dimnjak il’ odvod
od klimatizacije. Ne znam… Bolje da i vi to vidite.
– Dobro, samo malo. Čekajte da uzmem metar…
Okrenuo se i otišao, a mala je i dalje zurila i osmjehivala se. Bilo
je u njenim očima neke praznine i tuposti, nije mogao odrediti toč-
176

no što je, ali nije to bio zdrav i veseo osmjeh kakav bi dijete njenih
godina trebalo imati, pa se okrene i zagleda prema izlazu. To njeno
otvoreno zurenje stvaralo mu je nelagodu.
Dizalo ih je dovezlo do posljednjeg, sedmog kata i još su jedan
prošli stepenicama na kraju kojih su bila plava, metalna vrata. Kućepazitelj
ih je otključao i izašli su na pošljunčanu terasu vrha zgrade.
Iako je bilo sunčano, gore je puhao vjetar. U sredini ravnog platoa
terase uzdizala se skupina betonskih, ventilacionih, četvrtastih odvoda
i dimnjaka na kojima su bile načičkane analogne antene, sve
odreda stare i prekrivene hrđom. Već odavno nisu bile u uporabi, a
onima koji su ih tko zna kada postavili, na pamet nije padalo da ih i
demontiraju. Na njih je još uvijek bila spojena cijela šuma antenskih
kablova koji, odrezani, nisu više vodili nigdje. Prišli su tim ostacima
zaostale tehnologije.
– Evo ovdje, možete poskidati ove štange. To ionako nikom više
ne treba.
Kućepazitelj je pokazao na zahrđale cijevi pričvršćene držačima
za beton, a koje su stršale prema nebu.
– Ako vam pašu rupe, ne morate ni bušiti. Vi ste s one strane? Di
bi to postavili? Na sobu?
–Da, tu…
Marijan reče nehajno i krene prema rubu zgrade.
– Evo, ovdje…
Pokazao je prstom na južni dio krova potpuno se približivši rubu.
– Ali, što je ovo…?
Čučnuo je i okrenuo leđa čovjeku koji je metrom mjerio visinu
dimnjaka.
– Koje?
– Ovo, tu. Čemu to služi?
– Ne vidim, samo malo…
Kućepazitelj ga zaobišao i stao uz sam rub krova. Dok je virio
preko ruba zgrade, Marijan je iskoristio priliku, brzo ustao, jednom
rukom zgrabio čovjeka za vrat, a drugom mu zavrnuo lijevu ruku iza
leđa. Učinio je korak naprijed i prisilio čovjeka da se potpuno nagne
nad ponor. Dolje, u dubini iza zgrade nije bilo nikoga, samo zelena,
pokošena trava i betonski poklopac šahta kanalizacije.
177

– Što… Heeej! Čekaj!?
Otimao se pokušavajući se osloboditi, ali ga je svaki otpor gurao
u još veću neravnotežu tako da je sada već skoro s pola tijela bio
nagnut nad ponorom. Uvidjevši da je svako micanje opasno, umirio
se i prestao pružati otpor. Marijan ga je malo vratio unatrag, tek da
povrati ravnotežu. I dalje je bio nemoćan bilo što napraviti.
– Sada me dobro slušaj, idiote! Da više nikada, ali nikada nisi
prišao mojoj ženi, onoj koja stanuje kat iznad mene, na broju osam.
Pavličić se preziva. Milka Pavličić. Jesi zapamtio?
Čovjek je kimnuo glavom teško dišući. Srkao je zrak.
– Jel’ ti to jasno, kretenu bezobrazni?!
– Je… Jeee!
– Kako joj je prezime? Ponovi!
– Pavličić…
Kućepazitelj je to jedva prokrkljao. Lica okupanog znojem, izbezumljen,
iskolačenih očiju, gledao je preko ruba terase.
– E tako! Fino! Zapamtio si.
Oslobodio je čovjekov vrat i izvadio makarova iz pojasa.
– Sad ću te pustiti. Imao si sreću. Da ti nije onog tvog djeteta
dolje, majmune, ne bi te više bilo. Ali ni ono te neće spasiti ako joj
se još samo jednom približiš, jesi razumio? A ona će mi reći.
Pustio ga je i odmaknuo se dva-tri koraka unazad. Kućepazitelj
je trljao lijevu ruku. Ispod oka je promatrao oružje i nije se usuđivao
podići glavu.
– Naravno da je jasno! Zaobilazi je u širokim krugovima, govno
jedno!
Pokunjen, čovjek nije znao kako bi se ponašao. Bio je on visok
i snažan, ali je sada izgledao za trećinu manji. Povijenih leđa i s
glavom uvučenom u ramena, stajao je kao pokislo strašilo na polju.
– Sad tjeraj dolje. Kreni!
Marijan je prošao pored njega, otvorio vrata i sačekao da ovaj
zaključa vrata terase. Spustili su se stepenicama do dizala. Široko je
otvorio vrata i kućepazitelj je ušao unutra, on je ostao vani. Kad su
se zatvorila, Marijan je kucnuo kundakom revolvera po duguljastom
178

staklu. Čovjek je polako podigao glavu. Na blijedom zgrčenom licu,
u očima mu se očitavao smrtni strah.
– Ako ti padne na pamet zvati policiju ili nešto drugo, ja ću te
kad-tad odrobijat, razumiješ? Imam pitiespi i boli me kurac i za policiju
i za budale k’o što si ti.
Ne čekajući odgovor pješice se spustio dva kata niže. Dobro je
poznavao karaktere i znao je da s tim čovjekom više neće biti nikakvih
problema.
U stan je ušao baš na vrijeme da čuje vijesti. Znao je da će mediji
prvi javiti ako se nešto izvanredno dogodilo, pa je pojačao ton.
Nitko nije spominjao da se nešto izvanredno dogodilo u Zagrebu,
ali još je bilo rano. Od onoga što je njega zanimalo bila je vijest da
je Vlada koja je prekinula ljetni odmor sastati ponovno sutra ujutro
na Markovu trgu zbog nekih važnih pitanja te zbog sudjelovanja
premijera na svečanom zatvaranju Svjetskih vojnih igara. „Ništa nije
slučajno“, pomislio je: „neke se stvari i ne moraju posebno planirati.
Ako je suđeno, sve će se ionako posložiti samo od sebe.“ Ugasio je
televizor, spremio revolver u skrovište i skuhao kavu.
Sljedeći na redu je bio doktor Ilić. Od njega do Borongajske ceste,
gdje se nalazila vojarna s ambulantom, trebalo mu je desetak do
petnaest minuta, no problem je bio otvorenost parkirališta i vojarna.
Tamo je ipak bilo previše vojnika i oružja, pa je odlučio odvesti
se ranije i čekati. Nije volio improvizaciju, no jedino kod doktora
nije mogao ništa konkretno unaprijed isplanirati. Legao je na leđa s
rukama ispod glave i zadrijemao, a kad se probudio bilo je već pola
jedanaest. Osjetio je glad, pa se sjetio Milke i nazvao je, no ona je već
bila spremna. Čekala je strpljivo, nije mu se prva javila.
Desetak minuta kasnije, dok su se vozili prema podnožju Medvednice,
promatrao ju je. U tamno–plavoj haljini kratkih rukava i
kose zadignute u punđu, izgledala je mnogo mlađe; cijeli je auto
namirisala finim blagim mirisom.Nikada prije nije ju vidio takvu i
imao je čudan osjećaj kao da ju uopće ne poznaje.
U restoran su stigli oko jedanaest i ostavili auto na uskom parkiralištu
uz cestu koja je vodila naviše prema Kraljičinom zdencu.
Popeli su se kamenim stepenicama, ušli i sjeli na polukružnu terasu
s koje se otvarao prekrasan pogled na grad ispred njih. Šestine i
179

Mlinovi ispod njih vidjeli su se kao na dlanu, a vijugava Sava blještavom
je crtom dijelila Zagreb na dva dijela. Bio je prekrasan dan bez
oblaka, pa se u daljini vidjelo cijelo Turopolje. Baš kad su naručili,
mladić i djevojka, koji su do tada sjedili do njih, ustali su i prišli
ogradi. Uz još nekolicinu gostiju kroz tamna četvrtasta stakla gledali
su u nebo i Sunce, a konobar koji je stajao uz Marijana čekajući
narudžbu, lukavo se nasmijao.
– Trebali smo i ovu pomrčinu uračunati u cijenu.
Ustali su i njih dvoje, pa prišli skupini ljudi koja je zurila u nebo.
– Sad će, još malo. Počinje u jedanaest i dvadeset i četiri – rekao
je mladić otvorenih usta.
Čekali su i onda, sasvim neprimjetno, Marijanu se učinilo da
svjetlost oko njih nije više ista, da je nekako drugačija, čudnija, zagasitija.
Isprva polako, pa sve primjetnije dan se gasio, a nebo je
gubilo plavetnilo. Nikakvih zvukova nije bilo, a kako se spuštala
tama, tako je postajalo hladnije. Bio je to neugodan osjećaj, pa se
Milka, gledajući negdje prema horizontu, privila uz Marijana koji
ju je zagrlio. Njih dvoje nisu imali nikakvu zaštitu za oči i samo su
stajali, izbjegavajući gledati prema Suncu. Već se dobro smračilo i
dan se ubrzano pretvarao u noć. Sve oko njih je stalo kao zamrznuto
i to je potrajalo nekoliko minuta. Na tamnom nebu, sada više crnom
nego plavom, pokazale su se zvijezde, a onda se tmina počela naglo
razilaziti, a svjetlost vraćati. Kao što je prije desetak minuta sve podsjećalo
na večernji sumrak, tako je sada izgledalo kao da ubrzano
zori novi dan. Boje šume i svega uokolo postajale su življe, a sjene
mekše, nestajale su. I ljudi su se počeli meškoljiti. Tek kad su se iz
obližnjeg šumarka ispod njih javile ptice i kad su negdje iznad glava
začuli udaljenu tutnjavu i brundanje zrakoplova koji ih je upravo
nadlijetao koridorom, tek tada su se počeli vraćati na svoja mjesta.
Onaj mladi par je ostao jedini i još su uvijek kroz svoja stakla zurili
u nebo.
– To je bilo nešto, a?
Milka je prva progovorila kad su se vratili i sjeli za svoj stol.
– Da, sjetilo me na onog starog iz bolnice. Fadila.
Marijan je zamišljeno gledao u čašu ispred sebe. Sunce je pot-
180

puno povratilo sjaj, pa je odraz na površini tekućine podsjećao na
malo blještavo ogledalo.
– Koliko je imao godina?
– A ne znam točno. Blizu sedamdeset, možda i više.
– Bio je iz Zagreba?
– Ne znam, tu je imao stan.
– A nećeš mu ići na sprovod?
– Ne znam… Zapravo ne znam ni kad je, ni di je. Znam da je
imao sina negdje u Australiji. Pričao mi je o njemu, ali malo. Mislim
da je bio sam. Možda ga nema tko ni pokopati, nije mi spominjao
drugu familiju.
– A valjda oni u bolnici znaju…
– Da, valjda. Gadno je to kad nemaš nikog. Možeš biti najbolji
na svijetu, a crknuti k’o pas da ni’ko i ne zna. Mada, kad odapneš,
onda više ništa i nije bitno.
– Znaš da se za pomrčinu veli još i eklipsa? Znaš što znači?
– Znam, to mi je baš on rekao.
– Ne to, nego značenje te riječi eklipsa, što znači…
Odmahnuo je glavom.
– Znači zaborav, odustajanje ili nestajanje. Malo sam razmišljala
o onome što si mi pričao jučer. Znaš ono o smrti, njemu i tebi… O
onom tvojem snu i tome što ti se dogodilo. Ta bolest… Trebao bi se
čuvati, Marijan.
– Pa čuvam se. Ne pušim, ne pijem, seksamo se jednom tjedno…
– Daj, budalo, ne okreći sad na zezanciju! Ozbiljno. Trebao bi ići
to operirati, nemoj čekati jesen.
– Neću, al’ sad mi je dobro. I daj drugu temu, nećemo o tome.
Pijmo.
Dohvatio je čašu.
– Nisam znao da voliš crno i još Plavac, kužiš se u vina, ha?
– Kužim se ja u svašta, još ti nisi sve otkrio.
– A šta još ima šta ja ne znam?
– Pa, svašta. Recimo, znam šivati. Mama je imala Singericu, ka-
181

snije joj je tata kupio našu, bagaticu. Kad je umrla, ja sam ju naslijedila.
Sada nemam što šivati, tu i tamo pokrpam nešto. Porubim,
proširim i tako…
Nasmijala se i pokazala lijepe bijele zube.
– Širim se, debela sam kao prasica.
Uhvatila se objema rukama za bokove, a Marijan ju je trenutno
poželio.
– Nisi debela. Baš si onako, taman.
– Ne muljaj. Znam ja svoje gabarite.
– I šta još znaš?
– Znam oko pčela. Djed mi je bio pčelar, imao je cijelo imanje u
Križu, Novoselcu. Ja sam mu kao dijete pomagala jer nije bilo muške
djece. Nikola se zvao, bio je tamo osnivač Seljačke stranke. Pametan
čovjek, al’ je umro mlad, nije imao ni pedeset. Onda se baka preudala
za nekog kretena koji je rasprčkao sve što smo imali i tako sam
ti ja završila u Zagrebu. Pobjegla sam.
– I onda si upoznala muža?
– Ne. Bila sam tu kod jedne prijateljice moje tete, to mi je mama
sredila da ne zna bakin muž. Otišla bi i ona, ali nije htjela ostaviti
baku. Imala sam sreću. Ta je žena bila bez djece, udovica, i tu sam
završila gimnaziju, pa fakultet i tako. Puno mi je pomogla, ali i nje
nema više. Onda sam upoznala Marija, pa ta njegova saobraćajka
i eto… To ti je život. Al’ sad imam tebe i to mi više nitko ne može
uzeti.
Mnogo je smrti bilo u toj njenoj priči, i previše. Dok ju je gledao
kako tako samouvjerena priča da je napokon pronašla sreću… Neka
težina pritisnula mu je grudi, a grlo se stegnulo. On ju je doveo
ovdje jer je znao ono što ona nije mogla znati. Bojao se i pomisliti
što bi napravila da zna, a o onome što će biti tek kad njega više ne
bude, nije želio ni razmišljati. Još donedavno živjeli su najnormalnije,
računali jedno na drugo zajednički dijeleći ono malo što su
imali, a sada, u samo nekoliko dana postali su dva potpuno različita
svijeta. Ona, puna nade i sretna zbog onoga što je mislila da ima, a
on s neizdrživim saznanjem koje nije mogao podijeliti s njom, da je
izgubio sve pa i nju.
182

Još jučer je primijetio, nije mu promaklo da ona nešto sluti. Nije
puno ispitivala, poznavala ga je dovoljno, ali je njena je ženska intuicija
vrištala, upozoravajući da se događa nešto nenormalno. Sukob
njihovih karaktera bio presudan. On je nikada ne bi zamarao i opterećivao
problemima za koje je smatrao da su samo njegovi, a njoj na
pamet nije padalo da ga ispituje i sazna ono što se događa, ma koliko
je to zanimalo. Tako se dogodilo da se tijek ručka i njihovog izlaska,
prvi i posljednji ikad, pretvorio u najobičnije ćaskanje i razgovor o
uspomenama i nevažnim sitnicama. „Ista se stvar dogodila i jučer“,
pomislio je gorko prisjetivši se Kristine. Ni s njom se nije oprostio
onako kako je želio.
Za povratak im je trebalo oko pola sata, a dok su se vraćali, gradska
vreva i prometna gužva bili su jednaki kao i svakoga dana. Ljudi
su razgledavali izloge, kupovali, žurili na posao ili na sastanke, sjedili
uz svoje kave i pića u kafićima s terasama izbačenim na ulice, razgovarali
i smijali se i već su zaboravili na spektakularan događaj koji
su im priredila moćna nebeska tijela, a koji se za života viđa samo
jednom ili dva puta. Na nebu je Mjesec još jednim manjim dijelom
prekrivao Sunce otkrivajući ga, no to više nikoga nije zanimalo.
Dok je vadio oružje i preostalu opremu iz skrovišta, Marijanu je
još uvijek pred očima bila slika rastanka od Milke u dizalu. U stan
se više nije imao namjere vraćati jer bi to bilo preopasno, a on se s
njom oprostio samo uz običan pozdrav kimanjem glave i „vidimo
se kasnije“. Nije je čak ni poljubio.
Od Novog Zagreba do Borongajske ceste mu je trebalo točno trinaest
minuta, dvije minute više nego je planirao. Parkirao je na polupraznom
parkiralištu tvornice preko puta ulaza u vojarnu i čekao.
Bio je to najosjetljiviji dio njegovog plana jer se moglo dogoditi da
doktor nije ni došao na posao ili da je već ranije napustio vojarnu,
pa je budno pratio automobile koji su ulazili i izlazili. Nabrojao je
točno njih osam koji su izašli, a kada je, kao devetog, ugledao bijeli
doktorov mercedes kako izlazi, laknulo mu je. Upalio je auto i pratio
ga po gradu, već prema smjeru kretanja znao je da Ilić vozi kući. Kad
su stigli na Jarun, pretekao ga je i parkirao svoj auto ispred zgrade
preko puta i izašao točno na vrijeme da vidi mercedes koji je zama-
183

knuo za ugao bijele doktorove sedmerokatnice. Požurio je i prišao
mu baš kad je ovaj zagasio motor. Izvadio je revolver i pokucao na
prednje lijevo staklo.
Iznenađenje čovjeka unutra, kad je vidio oružje, bilo je ogromno.
Kad ga je prepoznao, iskrivio je lice u grimasu straha. Pokušao je
dohvatiti dugme za zatvaranje vrata pored stakla, ali je Marijan bio
brži. Otvorio ih je širom, sagnuo se i s pola tijela ušao unutra. Doktor
se odmaknuo, ali nedovoljno, jer je još uvijek bio vezan pojasom.
Marijan mu je gurnuo cijev točno pod debeli vrat.
– Doktore, imaš kakvih novosti za mene?
Čovjek je krkljao, ne zato što ga je davilo željezo na grlu, nego
jednostavno od straha.
– Šta je? Pa reci nešto, majku mu staru, šta sad šutiš!
– A šta… Šta ’oćeš da ti kažem?
Rekao je to promuklim glasom i glasno se nakašljao.
– Šta hoćeš od mene?!
– Ono što si obeć’o prije dvije godine. Rek’o si petšest mjeseci
najviše, a vidi, već je devedeset deveta!
– Pa, rek’o sam, al’ se zakompliciralo?
– Pa, što ćemo onda? Čekat još dvije godine? Tri? Čet’ri? Koliko,
jebote?!
– Pa, ne! Bit će! Potegnut ću veze, mogu… Evo, sigurno za mesec
dana, i prije! Sto posto!
– Veze? A šta si do sad čekao? Još love?
– Ma nije! Nije se sve poklopilo! Pa nisam ja tu sâm… Treba sve
povezat!
– Dobro…
Marijan je pogledao na sat. Vremena više nije bilo. I doktor je
primijetio taj pogled i oči mu se još više raširiše. Znoj mu je curio
niz lice i bradu i natapao košulju na prsima. Teško je i ubrzano disao.
– Vratit ću ti! Sve ću ti vratit, samo nemoj…!
– Šta?
– To što misliš napraviti! Nemoj, molim te! Ne budi lud!
– A ne boj se, neću te ubiti, samo ću ti dati priliku da iskoristiš
svoje veze za invalidnost.
184

Marijan se osvrnuo oko sebe. Nikoga nije bilo u blizini, a ni na
prozorima zgrade. Bez ikakvog izraza na licu, potpuno miran i staložen,
naciljao je u doktorovo desno koljeno. Kad je opalio, doktor
se presamitio. Onda mu je pucao u lijevo.
U Samobor je stigao rano popodne. Već je prije odabrao mjesto s
kojeg će motriti veliku, zelenu Andrićevu katnicu, pa je automobil
parkirao pored ograde jedne manje kuće, na samom počeku te mirne
ulice. Pješice se zaputio prema njenom kraju i malom kružnom
toku u sredini kojeg je bila tek sazidana, niska, natkrivena i lijepo
uređena kapelica s raspelom. Krenuo je prema napuštenoj kući koju
je odabrao za motrenje. Zahrđala, nakrivljena, željezna kapija zatvarala
je dvorište potpuno obraslo u korov. Nešto niže, preskočio
je ogradu, s unutrašnje strane otvorio otprije razbijen prozor i ušao.
Bilo je tu samo nekoliko prostorija sa zemljanim podom, bez ikakvog
namještaja. Nitko tu dugo nije stanovao jer su zidovi bili trusni
i napuhnuti od vlage, a sve je vonjalo po truleži. Prišao je prljavom
prozoru koji je gledao pravo u garažu susjednog dvorišta i cestu,
kojem će, očekivao je, doći Andrić. Čekao je.
Nakon otprilike pola sata, ispred kuće zaustavio se veliki audi,
monovolumen, i iz njega je izašao mršav, proćelav čovjek. Otvorio
je zadnja vrata prtljažnika, izvadio tri manje kutije, otvorio vrata na
kapiji od kovanog željeza i posložio ih pored ulaznih vrata. Dočekala
ga je niska, crnokosa žena i Marijan je pretpostavio da je to najvjerojatnije
Andrićeva supruga, jer je do tada nije vidio. Ušli su unutra, pa
se ponovno vratili, ali sad u društvu još jedne žene, mlađe i više od
prve, svijetle kose. Crnokosa je otvorila garažu daljinskim upravljačem,
a čovjek je unio kutije unutra, pa se vratio po još dvije. Onda
su svi troje ušli u kuću. Nakon desetak minuta čovjek je ponovno
izašao, sjeo u audi, obišao kapelicu i odvezao se.
Baš kad je potražio uokolo ima li na što sjesti, začuo je zvuk
automobila i kad se oprezno približio prozoru, prepoznao je Andrićev
crni BMW X5. Brzo je otrčao do prozora i iskočio van. Htio
je generala iznenaditi u automobilu ili na dvorištu, ali je zakasnio.
Nije znao da se i ulazna kapija dvorišta otvaraju elektronski preko
daljinskog upravljača i tek sad, kad im se približio, primijetio je mali
185

elektromotor pri dnu dugačkih vrata od eloksiranog aluminija. I
garažna vrata već su se spuštala, pa je pretpostavio da unutra postoji
direktan ulaz u garažu.
Što sad? S Andrićem su bile još dvije žene, svjedoci, a on planirano
za danas nije izvršio. Pogledao je na sat. Da ostavi to za drugi dan
nije dolazilo u obzir. Razmišljao je, a vrijeme je curilo. Napokon,
odlučio je. Izašao je kroz prozor i ušao u Andrićevo dvorište, pa pozvonio.
Revolver u desnoj ruci sakrio je iza leđa. Nitko nije otvarao,
pa je ponovno pritisnuo dugme zvona. Tada, vrata su se otvorila tolikom
silinom da je to iznenadilo i Marijana, pa je ustuknuo korakdva.
Tomislav Andrić je stajao u okviru i gledao ga zakrvavljenih
očiju. Isprva, u bjesnilu, nije ga prepoznao. Bilo je to davno kad su
se njih dvojica posljednji puta vidjeli, a onda, kad mu je to uspjelo
i kad ga je izvadio iz pripadajuće ladice svojeg pamćenja, žar ljutnje
zamijenilo je iznenađenje. Marijan je sve to u nekoliko sekundi
prepoznao i to mu je bilo dovoljno. Nije imao vremena za neke razgovore
i objašnjavanja, a i da je imao, lice tog čovjeka jednostavno
ga je u trenutku vratilo u prošlost. Baš kao što kažu da čovjeku na
samrti u sekundi proleti cijeli život pred očima, tako je sada i njemu
proletjelo sve ono što mu je učinio taj čovjek.
Nekoliko minuta kasnije, dok je autocestom iz Bregane zaobilazno
vozio prema Zagrebu još su ga pratile generalove oči i trenutak
kad je shvatio da je Marijan Flegar posljednja osoba koju će vidjeti
u svom bijednom životu
Na Pantovčak je stigao nešto iza pola šest. U kratku, slijepu uličicu,
na kraju koje se nalazila kuća Vjekoslava Fulgosija, ušao je vozeći
natraške, jer se u slučaju žurbe nije imao gdje okrenuti. Dirigentova
obiteljska katnica građena je davno i svojim se klasičnim stilom nije
uklapala u okolnu arhitekturu novih, modernih, urbanih vila s po
četiri ili šest stanova koji su je okruživali. Travnjak, širok desetak
metara, dijelio je kuću od obične željezne ograde. Grane dvaju borova,
jednog velikoga i razgranatog, a drugoga kržljavoga i uskog,
djelomično su skrivale ispucale, crne, drvene prozore s debelim
rešetkama. U prizemlju one su imale svrhu, no druge, koje su štitile
prozore na katu, bile su potpuno nepotrebne i samo su odavale
186

paranoju onoga tko ih je, tko zna kada, postavio. Svježe obojane u
bijelo, odudarale su od sive zapuštene fasade koja je pri dnu trunula
i na nekoliko mjesta otkrivala crvenu ciglenu građu. Krov je bio
pokriven zastarjelim, sivim, valovitim, azbestnim pločama i bilo je
više nego očito da cijeli objekt traži hitnu obnovu. Marijan je znao
da je Fulgosi škrt, to mu je Kristina nekoliko puta dala na znanje, ali
bilo mu je drago samo zbog Jelene. Njegova je bivša itekako voljela
trošiti, a imati škrca za muža – bila joj je to prava pokora.
Parkiran desetak metara od ulaza, motrio je ulaz kuće. Čekao
je. Kad je u retrovizoru napokon ugledao sivi golf kako skreće u
ulicu, znao je da je to on. Sagnuo se kada se provezao pored njega
i sačekao, a kad je vidio da ne skreće u garažu, nego staje pored
ograde, brzo je izašao. Izvadio je svoj mali, četvrtasti elektrošoker,
snage preko devetsto tisuća volti i prišao automobilu baš kada je
dirigent ugasio motor. Otvorio je brzo zadnja vrata na njegovoj
strani, ušao i prislonio mu aparat na vrat. Čovjek se uz glasan jauk
stresao. Nekoliko sekundi tijelo mu se nekontrolirano grčilo, a onda
se umirio i klonuo na volan. Provjerivši mu na brzinu puls Marijan
je izašao. Osvrnuo se i provjerio ulicu, potrčao do svog automobila,
dovezao ga sasvim do golfa i otvorio stražnji prtljažnik. Netko sa
strane pomislio bi da to vozač pomaže vozaču koji je ostao praznog
akumulatora, tako je to na prvi pogled izgledalo. Fulgosi je bio težak
čovjek, ali ga je Marijan ipak nekako ubacio u prtljažnik, adrenalin
je učinio svoje. Plastičnom bijelom vezicom svezao mu je ruke na
leđa, a preko usta zalijepio traku. Zaključao je golf, ponovno provjerio
uokolo je li ga možda netko primijetio, no to je bilo malo
vjerojatno budući da su kuće u uličici sve do jedne bile uvučene u
dvorišta s visokim zidovima i razgranatim krošnjama drveća. Sjeo je
u automobil i skrenuo na glavnu ulicu. Sve zajedno, trajalo je to oko
dvije minute, ne više, i on se već vozio prema centru grada. Putem
je pažljivo osluškivao, no iz prtljažnika se nije čulo ništa.
Za šezdesetak kilometara udaljenosti od Pantovčaka do vikendice
u šumi pored Kupe, trebalo mu je oko sat vremena lagane vožnje.
Zbog policije nije nigdje prekoračivao brzinu, pa je tamo stigao
nešto iza sedam. Provjerio je ima li koga u blizini, a onda otvorio
prtljažnik i iznenadio se kad se susreo s Fulogosijevim pogledom.
187

Očekivao je strah u njegovim očima, no tamo je vidio samo mržnju.
Namršten, čovjek je bio potpuno miran i prkosno ga je promatrao
što je u Marijanu, do tada mirnom i staloženom, izazvalo bijes.
Sve što je planirao odbacio je u trenutku. Objema rukama uhvatio
je čovjeka za ramena, okrenuo ga leđima prema sebi, obuhvatio
ga ispod pazuha i prebacio mu gornji dio tijela preko praga prtljažnika.
Povukao ga je tako da se ovaj strovalio leđima na tlo. Nije
jauknuo, samo je zastenjao kad mu je udarac izbio zrak iz pluća.
– Diži se!
Pomogao mu je da se uspravi i umjesto prema kući, kako je prije
planirao, okrenuo ga je prema rijeci koja se nazirala iza niskog
grmlja, uz cestu. Gurkao je Fulgosija ispred sebe potpuno slobodno
jer prve susjedne vikendice bile su udaljene više od kilometra.
Teren se strmo spuštao i kad su došli do blatnog pojilišta u razini
vode, natjerao ga je da zagazi u mulj. U vodi do koljena, uhvatio
ga je za ramena i okrenuo k sebi. Tražio je na njegovom licu tračak
straha, panike ili zabrinutosti, bilo čega što bi ga zadovoljilo no je
bilo mirno. Strgnuo mu je traku s usta, a da Fulgosi se samo cerekao
podrugljivo. Nije rekao ni riječ.
– Šta je smiješno?
– Boli me kurac.
– Za šta?
– Za sve.
– Kako to misliš?
– Onako kako si čuo, budalo.
Smijao se još glasnije i Marijan se jedva suzdržavao da ga ne
udari.
– Onda ti je svejedno i što će biti s tobom?
– Da! Radi što hoćeš! Jebe mi se.
Marijan ga je šutke gledao.
– A za tvoju informaciju – pojebao sam ti ženu, a pojebao sam ti
i kćer! Ne zato što sam ja htio, nego me ona natjerala. Da! Što blejiš,
majmune! To je tvoje malo, nevino dijete!
188

Marijan je sada bio potpuno siguran da je Fulgosi lud. Trudio
se svim silama ne pokazati emocije, ali su ga oči odavale. Gledao je
svezanog čovjeka u vodi kao tigar janje.
– Ti je još smatraš klinkom, a pojma nemaš da se već naveliko
jebe okolo. Jebe se ko luda! Slušao sam njene telefonske razgovore,
to bi tek trebao čuti! Neki me dan uvukla u svoju sobu i popušila
mi ga deset puta bolje od tvoje žene. Onda sam je razguzio tako da
se derala ko da joj neko guli kožu s leđa. Ne bi vjerovao, triput je
svršila! Triput! Sreća da joj ona glupa mati nije bila kod kuće, bilo
bi svašta…
Cerekao se i uživao gledajući kako svaka riječ pogađa metu. Smijao
se i kad je Marijan izvukao revolver. I kad mu je prislonio cijev
na čelo i onda se smijao. Dok je promatrao čovjeka s luđačkim pogledom
koji mu se histerično smijao u lice, neki čudan osjećaj jeze
prošao mu je niz leđa, a kosa mu se na zatiljku naježila.
Butelja vina bila je pri kraju, baš kao i posao oko jednostavne naprave
inicijalnog eksploziva. Elektronski upaljač spojio je s detonatorima
i kockama trotila, pa je sve skupa pažljivo složio u kartonsku
kutiju. Provjerio je još jedanput žice i spojeve i namjestio tako da
samo pritiskom na dugme iskrom detonira postavljeni eksploziv.
Uvijek je dobro podnosio alkohol, pa je otvorio novu bocu. Slatkoća
i trpkost vina potpuno su ga opustili. „Za sutrašnju predstavu!“
pomislio je, otpio gutljaj i legao na kauč. Zaklopio je oči, a slike u
mislima su se smjenjivale kao neke stare fotografije.
Rana mladost, njegov otac, trgovački putnik, visok lijep i elegantan
muškarac tankih brkova iznad još tanjih usnica, pokloni koje
mu je donosio svakim svojim povratkom s nekog puta i vječite svađe
njega i ljubomorne majke. Seljakanja iz škole u školu nakon rastave,
posjeti starijoj sestri u bolnici oboljeloj od leukemije i majka, skromna
tiha ženica, brižna i pažljiva koja se nikad nije oporavila nakon
njene smrti. Onda fakultet i studentski dani i njena smrt, iznenadna.
Nije dočekala vidjeti ono najbolje što mu se dogodilo, Kristinu. I
onda rat i sve ono za što je mislio da postoji negdje drugdje u svijetu
i da on sâm to nikada neće doživjeti. Na kraju bolest i zamrznuta
slika s televizijskog ekrana na kojemu su prikazani izgorjeli ostataka
189

čovjeka koji je preživio ratne strahote, a spalio se jer nije mogao
izdržati strahote u miru. Nije ni mislio da će ga zapravo to najviše
pogoditi, a dogodilo se.
„Jebena rekapitulacija jednog još jebenijeg promašenog života.
U povijesti promašaja ja sam valjda najveći!“, pomislio je i u tom je
trenutku začuo šum. Mislio je da mu se pričinilo, a kad je otvorio je
oči i okrenuo glavu, tamo je na otvorenim vratima stajao Fadil. Ne
onakav kakvog ga je posljednji put vidio u bolnici i u krevetu, nego
uspravan, zdrav čovjek, vedar i nasmijan.
– Fino si to sve odradio, prijatelju. Svaka čast! Bez greške!
Gledajući ga na vratima, Marijan se uspravio na ležaju. Stari je
mrtav, znao je to, a ipak nije osjećao nikakav strah ili nelagodu.
– Reko sam ti, Marijan, da smrt ne postoji. Nisi mi vjerovao.
Stari se vedro smijuljio.
– I zato si došao, da mi to kažeš?
– Naravno, tako smo dogovorili. I ne samo to nego i da ti kažem
da si dobro napravio i da se ne bojiš. Život je jednostavan i ne treba
ga komplicirati. Svi mi mislimo da radimo najbolje što znamo, ali
onaj gore sve gleda i dijeli prema zaslugama. I zato, završi to do
kraja, prijatelju moj, onako kako si i zamislio, a onda ćemo se nas
dvojca opet lijepo družiti.
Gledao ga je mirno i umirujuće blago.
– I daj sad, natoči i meni jednu, bolan, pa da nazdravimo.
Marijan ga je promatrao i nikako nije mogao shvatiti je li budan
ili to samo sanja.
– Uđi onda. Nemoj samo tu stajati na vratima.
Ustao je. Stražnji dio velikoga dnevnog boravka bio je ujedno
i kuhinja. Potražio je još jednu čašu u visećem elementu iznad sudopera.
Izvadio ju je i sa smiješkom se okrenuo prema vratima, no
tamo nije više bilo nikoga. Prišao im je, otvorio i izašao. Vani se
automatski putem senzora upalilo svjetlo. Mir je vladao mračnom
šumom koja je okruživala kuću. Osim šuštanja lišća na laganom
vjetru nikakvih drugih zvukova nije bilo i samo su dugačke sjene
zapuštenih grmova ruža lelujale iznad nepokošene trave uz svijetlu
šljunkovitu stazu koja je nestajala u tmini.
190

Ujutro se probudio svjež i odmoran. Kao i većina ljudi Marijan nije
pamtio snove, ali se odmah prisjetio onog jučer. Zapravo, nije to
mogao nazvati snom, jer se tako dobro sjećao svakog detalja da je
bio skoro siguran da se to i dogodilo. Sve je bilo na svojem mjestu
kao i dvije čaše na niskom stoliću pored prazne boce.
Obrijao se i uredio, pa obukao svoju maslinasto-zelenu vojničku
odoru koju nije nosio godinama. Iz podruma je donio vreće s ureom
i presipao sadržaj u četiri velike plastične kante od po pedeset
litara napunivši ih skoro do vrha i povezavši ih ljepljivom trakom
da ne plešu prilikom vožnje. U svaku od njih, povrh sitnog bijelog
granulata, složio je nekoliko svežnjeva starih novina. Zavrnuo je
poklopce, pa ih smjestio na stražnje sjedalo svoje škode zajedno s
kanistrom od dvadeset litara dizel goriva. Kutiju s pripremljenim
eksplozivom pričvrstio je trakom na prednju stranu jedne od srednjih
bačava. Kad je završio, izveo je automobil iz garaže, vratio se u
kuću, provjerio je li sve onako kako je bilo i prvi put kad je došao
prije nekoliko dana i potom zaključao vrata. U skrovište betonskog
šahta pospremio je sve svoje oružje umotano u crne plastične vreće
i zakamuflirao ga granjem, ono mu više neće trebati. Izveo je auto na
makadamsku cestu ispred vikendice, zaključao kapiju, pa ponovno
preskočio nisku ogradu i ključeve, po dogovoru, ostavio tamo gdje
ih je i našao, ispod trule daske jedne od prozorskih klupica. Postavio
je taksi oznaku na krov, a bačve na stražnjem sjedalu je pokrio
dvjema dekama.
Dok se vozio prema Zagrebu u glavi je ponavljao detalje plana i
razmatrao nepredviđene mogućnosti koje bi ga mogle omesti. Iza
Velike Gorice stao je u jednom kafiću uz cestu. Dok je pio dupli
espresso, na televizoru iznad šanka emitirale su se vijesti. Tona nije
bilo, ali je po slikama na ekranu zaključio da se i dalje ništa izvanredno
nije događalo i da je 12. kolovoza samo još jedan od najobičnijih
dana tog ljeta. Kada je nasmiješena mlada meteorologinja završila s
prognozom vremena, ustao je i platio. Bilo je točno jedanaest sati i
trideset i dvije minute kad je stigao na Tuškanac. Provezao se pored
ceste koja je vodila ka restoranu na Dubravkinom putu i skrenuo
prema gote ka zapuštenom ljetnom kinu u šumi. Tamo je parkirao
malo dublje na sporednoj stazi, provjerio ima li koga u blizini, pa
191

otkrio bačve. Odvrnuo je sva četiri poklopca i u svaku od njih preko
pripremljenih novina pažljivo ulio naftu iz kanistra. Kad je završio,
zavitlao ga je u grmlje, čvrsto zavrnuo poklopce, izvadio prekidač
spojen dugim žicama koje su vodile u kutiju s eksplozivom, povezao
ga s baterijom i stavio ga na prednje sjedalo do sebe, pa sve ponovno
prekrio dekama. Miris nafte je bio prejak, pa je sjeo, otvorio do kraja
prozor na svojoj strani i tek onda krenuo. U jedanaest sati i pedeset
šest minuta stigao je na vrh Ćirilometodske ulice koja je izlazila na
Trg svetog Marka. Skrenuo je desno i stao okrenut prema zgradi s
brojem dva. Čekao je, nije gasio motor. Jedan crni audi stao je ispred
zgrade, svježe obojene u žuto i vozač je otvorio stražnja vrata krupnom
čovjeku u tamnom odijelu. Kad je ovaj nestao u polukružnom
ulazu velikih, crnih, masivnih vrata iznad kojih je visjela državna
zastava i kad je vozilo zamaklo za ugao Markove crkve, trg je ostao
potpuno prazan.
Marijan je zatvorio prozor, a oštar vonj dizela višestruko se pojačao.
U desnu ruku uzeo je valjkasti detonator i nježno položio
palac na dugme. Pogledao je u retrovizor i tamo ugledao Fadilove
nasmiješene oči. Nije se iznenadio nego mu je namignuo, a stari
mu je čovjek uzvratio. Onda mu se na trenutak pred očima ukazalo
lice njegove kćeri. Veselo se smijala. U grudima je osjetio nekakav
natprirodan mir i spokoj i neko neizrecivo ushićenje i radost. Nikada
se u životu nije tako dobro osjećao. Nikad. Pogledao je ispred
sebe i kada je Grički top s Lotrščaka gromoglasno označio podne,
a golubovi s krovova prhnuli u nebo, ubacio je u brzinu. Lijevom
rukom je dohvatio detonator, a desnom čvrsto stisnuo volan, pa
nagazio na papučicu gasa.
192

O autoru
Eduard Pranger (1957.) živi i radi u Zagrebu. Piše pod pseudonimom.
Prozu je objavljivao u književnim časopisima Riječi Matice
hrvatske Sisak, Reviji kratkih priča UV (Urbani Vračevi) iz Knina
te Glasu koncila.
Objavljivan i na književnim portalima:
BKG – Beogradski književni glasnik (http://www.poluostrvo.c–
part.org);
Booksa (http://booksa.hr/zadacnica/77);
HELLY CHERRY WEB ZINE (http://www.tvorac–grada.com/
hczin/index2.htm);
BLESOK (http://www.blesok.com.mk/main.asp?lang=mac&izda
nie=49);
LOCUTIO (http://www.locutio.si/index.php?no=43&cla
nek=968);
ETNA, (http://www.aforizmi.org/etna/etna90/etna14.htm);
KIŠOBRAN (http://kisobranblog.com/?tag=eduard–pranger);
ARTEIST (http://arteist.hr/eduard–pranger–put–svile).
Priče su mu objavljene u zajedničkim zbirkama:
– Vampirske priče, Pučko otvoreno učilište u Pazinu, zbirka;
2006;
– Blog priče, Naklada Zoro, 2007;
– Da sam Šejn, Bestseler.net i Konzor, zbirka priča 2007;
– Istrakonska zbirka, zbirka pripovjedaka 2008;
– The best of Kišobran 2, Kišobran i Raskršća, zbirka priča“, 2010;
– 20+1 najbolja priča za ljeto 2010., Brod knjižara, zbirka pripovjedaka;
– Ispod stola – najljepše antikorupcijske priče, zbirka priča, V.B.Z.
2010;
193

– 20+1 najbolja priča za ljeto 2011., Brod knjižara, zbirka pripovjedaka;
– Knjiga uživo, zbirka pripovjedaka, Redak d.o.o. 2011;
– 20+1 najbolja priča za ljeto 2012., Brod knjižara, zbirka pripovjedaka;
– 20+1 najbolja priča za ljeto 2013., Brod knjižara, zbirka pripovjedaka
i
– 20+1 najbolja priča za ljeto 2014. Brod knjižara, zbirka pripovjedaka.
Osvojio je 2. nagradu na natječaju kratke priče Književnog kruga
Karlovac “Zlatko Tomičić” 2013., a 2006. i 2009. godine njegove su
priče ušle u deset najboljih priča te su objavljene u zajedničkim zbirkama.
Polufinalist nagrade T–Portala za najbolji roman godine 2012
(Anđeli u tami, Hena.com).
Objavljene knjige:
– Ples na žici, zbirka pripovjedaka 2008. u tiskanoj ediciji BKG
(Balkanskog književnog glasnika) iz Beograda (predstavljena
iste godine u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu);
– Anđeli u tami, roman, 2012., Hena.com,
– Dijagnoza roman, 2012., Putokaz 94,
– Ples na žici, zbirka pripovjedaka, dopunjeno izdanje, 2013. Hena.com.
Svoje kratke priče objavljuje i na blogu: http://domena.blog.hr
194

Sadržaj
Prvi dio
Pred zidom . . . . . 9
U paukovoj mreži . . . . . 21
Spasonosni osmjeh . . . . . 49
Doktor za opće prakse . . . . . 59
Lovac u mutnom . . . . . 64
Maestro opsesije . . . . . 83
Drugi dio
. . . . . 103
O autoru
. . . . . 193
195

Knjiga je objavljena uz potporu
Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske