Pročitajte cijeli tekst - Božo Skoko
Pročitajte cijeli tekst - Božo Skoko Pročitajte cijeli tekst - Božo Skoko
96 MADEIN 3/2011 SNIMIO VLADIMIR IMPRIĆ I PIXSELL
- Page 2 and 3: TKO ĆE SNIMITI lijep fIlM o hrvaTS
- Page 4 and 5: DObra gODina Russell Crowe u filmu
- Page 6 and 7: Sa snimanja drugog dijela filma Sek
- Page 8: Winnetou je sniman na Velebitu i pr
96<br />
MADEIN 3/2011<br />
SNIMIO VLADIMIR IMPRIĆ I PIXSELL
TKO<br />
ĆE SNIMITI<br />
lijep fIlM<br />
o hrvaTSkoj<br />
fIlM kao IdEologIja I<br />
proMocIja<br />
Nitko nije tako uspješno koristio film da bi nametnuo svoj stil života kao Amerikanci.<br />
Koliko je nas nakon odgledanoga kaubojca poželjelo isti trenutak otputovati na<br />
Divlji zapad? Shvatile su moć filma kao sredstva turističke promocije i mnoge druge<br />
zemlje. Što je s Hrvatskom? <strong>Božo</strong> <strong>Skoko</strong> nakon analize je zaključio da je u našim<br />
filmovima previše sivila i turobnosti pa su kao takvi potpuno nezanimljivi u smislu<br />
promocije Hrvatske ili njezina načina života, povijesti...<br />
pIŠE dr. Sc. božo <strong>Skoko</strong><br />
MADEIN 3/2011 97
98<br />
igurno vam se dogodilo da<br />
ste odgledali neki dobar film<br />
i nakon toga poželjeli što prije<br />
spakirati kovčege i otputovati<br />
na mjesto u kojem ste, zajedno s<br />
glavnim junacima, upravo uživali.<br />
Moram priznati da sam još u djetinjstvu<br />
odlučio, gledajući vesterne, otputovati<br />
na nekadašnju granicu američkog Divljeg<br />
zapada. Želju sam ispunio tek prošlog ljeta<br />
posjetivši pustinje i nevjerojatne kanjone<br />
Arizone, Nevade i Utaha te djevičanske<br />
planine Kalifornije... Na razlog da posjetim<br />
Rim nedvojbeno su na mene utjecali i Fellinijevi<br />
filmovi La dolce vita i Roma, a kad<br />
sam se odlučio za Provansu, moj polazak<br />
dodatno je ubrzao film Dobra godina. Na<br />
listi želja mi je Tokio otkako sam odgledao<br />
Izgubljeni u prijevodu, a lista željenih lokacija<br />
još je podugačka.<br />
Prijateljica mi se nedavno pohvalila kako<br />
je otputovala u Grčku nakon Moje grčke<br />
avanture, a imam dosta poznanica koje su<br />
otputovale u New York nakon što su se saživjele<br />
sa četiri prijateljice šopingholičarke<br />
iz Seksa i grada. Prisjetimo se samo koliko<br />
smo posljednjih godina uživali u virtualnim<br />
posjetima različitim dijelovima suvremenog<br />
svijeta od Irske do Novog Zelanda<br />
i koliko su nam se neki kadrovi urezali u<br />
pamćenje... Stvarno je teško odoljeti tom<br />
čarobnom zovu s velikih i malih ekrana,<br />
koji nas odvlači u neku drugu stvarnost,<br />
obično privlačniju od one koju kasnije susretnemo<br />
na terenu. Jasno, to se ne događa<br />
slučajno! Države i gradovi te njihove turističke zajednice<br />
S<br />
plaćaju hollywoodskim producentima značajne svote da svoj<br />
sljedeći film snime baš na njihovim lokacijama. Nekima to<br />
uspijeva i bez novca, zahvaljujući činjenici da su slavne i poznate<br />
lokacije same po sebi, a ponekad se događa da se preko<br />
veze neka lokacija ugura u scenarij filma. U svakom slučaju<br />
dobitak je velik jer turisti sve češće, zadivljeni prizorima na<br />
velikom platnu požele i sami osjetiti mjesta na kojima su bili<br />
neki od njihovih filmskih junaka. A znamo da su neke od najupečatljivijih<br />
scena najčešće snimljene u stvarnom svijetu,<br />
bez pomoći scenografije.<br />
Film kao ideologija<br />
Bolji poznavatelji filma kažu da je promocija destinacija i<br />
pojedinih brandova na filmu jedan od najisplativijih, ali i<br />
najbezazlenijih oblika promocije. Naime, filmske priče mogu<br />
biti sjajne platforme i za nametanje ideologija svih vrsta, koje<br />
najčešće nisu toliko vidljive, ali dobro utječu na publiku.<br />
Talijanski pisac i kritičar Umberto Eco već je davno napisao<br />
kako film i televizija nisu samo prijenosnici neke ideologije,<br />
već su oni sami upravo - ideologija. S njim se u potpunosti<br />
slažu britanski autori Ziauddin Sardar i Merryl Wyn Davies<br />
koji - među ostalim - analiziraju utjecaj filma i popularne<br />
kulture na formiranje američkog identiteta i imidža u svijetu.<br />
U svome djelu Zašto ljudi mrze Ameriku? oni filmu pripisuju<br />
posebnu moć tvrdeći kako predodžbu o Americi i o tome što<br />
MADEIN 3/2011<br />
U seriji<br />
24 sata<br />
atentatori<br />
na bUdUćeg<br />
američkog<br />
predsjednika<br />
sU srbi, koji<br />
dolaze iz<br />
beograda<br />
kako bi se<br />
osvetili<br />
predsjedničkom<br />
kandidatU<br />
zbog njegove<br />
povezanosti<br />
s nato<br />
operacijama<br />
na tlU<br />
jUgoslavije<br />
Amerika misli o ostatku svijeta taj ostatak<br />
svijeta uglavnom stječe gledajući televizijske<br />
serije i hollywoodske filmove. Autori posebno<br />
analiziraju utjecaj vesterna na američki<br />
identitet, ali i promociju američke životne<br />
filozofije u svijetu. Tvrde kako je vestern najvažniji<br />
za razvoj američke popularne kulture<br />
i ujedno glavni oslonac raznih oblika<br />
popularne zabave, kojom su osvojili svijet.<br />
No, istodobno to je žanr u kojem Amerika<br />
promišlja o vlastitoj povijesti i koji utječe<br />
na poimanje sadašnjosti. Prevladavao je u<br />
doba uspona filma kao sredstvo asimilacije i<br />
stvaranja američkog nacionalnog identiteta.<br />
Primjerice, kultni film Shane koji se bavi<br />
prijelazom iz ere uzgajivača stoke, koji su<br />
istisnuli trapere i stanovnike šuma, a koje će<br />
sada izgurati uljudni čestiti doseljenici, promiče<br />
dvije odrednice - djevičansku divljinu<br />
koja se može pripitomiti i nasilje, kao bitnu,<br />
neizbježnu i trajnu potrebu za očuvanjem<br />
civilizacije. Američki filmski teoretičar Richard<br />
Slotkin čak je istražio načine na koje<br />
se, slijedom američke povijesti, manipuliralo<br />
žanrom vesterna kao moćnom metaforom<br />
za izražavanje političkih poruka i stajališta<br />
te ih objavio u svoje tri knjige - Obnova nasiljem:<br />
mitologija američke granice 1600-1860,<br />
Kobni okoliš: mit o granici u doba industrijalizacije<br />
1800-1890 i Zemlja revolveraša: mit<br />
o granici u Americi dvadesetog stoljeća. U<br />
svakoj od tih faza, tvrdi on, nasilje je imalo<br />
ključnu ulogu u procesu prisvajanja zemlje,<br />
stjecanja legitimiteta i američke predodžbe<br />
o sebi.<br />
Puno toga se u američkom poimanju svijeta sačuvalo do naših<br />
dana.<br />
Stereotipi u izboru negativaca<br />
Promotivnim aspektima filma bave se brojni autori. Većina<br />
njih ističe nenadmašnu moć filma u oslikavanju ljudi, naroda,<br />
pojava i događaja. Pritom navode filmsko pojednostavljivanje<br />
stvarnosti koje često pada pod utjecaj stereotipa.<br />
Hollywoodska filmska industrija obično podliježe stereotipima<br />
pri izboru pozitivaca i negativaca i režiranju njihova<br />
odnosa u svojim filmovima i serijama, vjerojatno radi lakšeg<br />
oslikavanja karaktera pojedinih uloga, odnosno prihvaćenosti<br />
priče među gledateljima. Tako su negativci obično pripadnici<br />
onih skupina koje u javnosti imaju negativan imidž.<br />
Tim priklanjanjem općoj slici, a najčešće prevladavajućim<br />
stereotipima obično se podilazi ukusu najšireg dijela publike.<br />
S druge strane, svakim svojim filmskim ostvarenjem ta<br />
industrija, uz preuzimanje postojećeg imidža, automatski<br />
pridonosi i daljnjem jačanju negativnog imidža što, dakle,<br />
predstavlja zatvoren krug. Primjerice, veliki negativci u najpopularnijim<br />
američkim filmovima tijekom hladnog rata bili<br />
su Rusi, odnosno njihove političke i vojne institucije. Osim<br />
što se kroz filmove reflektiralo stvarno javno mišljenje kapitalističkog<br />
zapada u odnosu na socijalistički svijet, mlađi<br />
naraštaji gledatelja su zemlje s onu stranu željezne zavjese<br />
upoznavali najčešće samo kroz tu prizmu ili su svoje mišlje-
DObra<br />
gODina<br />
Russell Crowe u filmu<br />
Dobra godina koji je<br />
sniman u Provansi,<br />
a producirao ga je<br />
Branko Lustig<br />
MADEIN 3/2011 99
nje pojačavali upravo zahvaljujući takvim filmovima. Posljednje<br />
desetljeće među negativcima je bilo sve više pripadnika<br />
arapskog svijeta, što se također izravno može povezati<br />
sa zahlađenjem odnosa na stvarnoj političkoj sceni. Filmovi<br />
i serije koji su snimljeni nakon napada NATO saveza na Jugoslaviju<br />
i režim Slobodana Miloševića, kad je američka javnost<br />
percipirala tu zemlju negativno, vrlo je često spominju u negativnom<br />
kon<strong>tekst</strong>u. Iako je ponekad riječ o naizgled beznačajnim<br />
podacima ili ulogama, one se vrlo lako gledateljima<br />
usjeku u pamćenje i pridonose stvaranju globalnog mišljenja<br />
o toj zemlji. Zgodan primjeri su hollywoodske<br />
serije Bjegunac i 24 sata, koje su<br />
prikazane i na Hrvatskoj televiziji. U prvoj<br />
seriji Jugoslavija se navodi kao domovina<br />
glavnog negativca, koji je ubojica s lažnim<br />
identitetom. U seriji 24 sata atentatori na<br />
budućeg američkog predsjednika su Srbi,<br />
koji dolaze iz Beograda kako bi se osvetili<br />
predsjedničkom kandidatu zbog njegove<br />
povezanosti s NATO operacijama na tlu<br />
Jugoslavije. Dakle, filmska industrija ima<br />
snažnu mogućnost etiketiranja i ocrnjivanja<br />
pojedinih naroda, pojedinaca, grupa.<br />
Pritom ne mislim samo na Boratov Kazahstan,<br />
već na puno sofisticiranije načine,<br />
kojima se pojedine poruke, često usput<br />
izrečene ili prikazane, duboko urezuju u<br />
podsvijest gledateljstva.<br />
državni proSvjedi zbog Filmova<br />
rag koji filmovi mogu ostaviti<br />
u sjećanju gledatelja može biti<br />
vrlo dubok. Toga su svjesne pojedine<br />
zemlje. Tako je Sjeverna<br />
Koreja službeno reagirala, a u<br />
Južnoj Koreji u znak solidarnosti<br />
pokrenuti su prosvjedi nakon dolaska u kino dvorane<br />
filma iz ciklusa o Jamesu Bondu - Umri drugi dan (Die<br />
Antoher Day), gdje je Sjeverna Koreja prikazana u vrlo negativnom<br />
kon<strong>tekst</strong>u, a njezini predstavnici kao glavni negativci<br />
koje pobjeđuje glavni junak - britanski tajni agent 007, odnosno<br />
James Bond. Sekretarijat Odbora za mirno ujedinjenje<br />
Sjeverne i Južne Koreje, inače tijelo sjevernokorejske Komunističke<br />
partije, u službenoj izjavi objavljenoj nakon svjetske<br />
premijere filma, istaknulo je da se u tom filmu vrijeđa korejska<br />
nacija te da je film prljav i uvredljiv za korejski narod.<br />
Dodaju kako bi Sjedinjene Američke Države jednom zauvijek<br />
trebale prestati prikazivati taj film jer se u njemu Sjeverna<br />
Koreja prikazuje kao rasadnik zla, a <strong>cijeli</strong> Korejski poluotok<br />
kao zaostalo područje koje ovisi o zapadnjačkim spasiteljima.<br />
Novinski komentatori zabilježili su kako je taj film tada uspio<br />
ujediniti dvije Koreje (makar u prosvjedovanju) iako to diplomaciji<br />
nije polazilo za rukom desetljećima.<br />
Slično raspoloženje javnosti, ali i odgovornih za imidž zemlje<br />
bilo je u Kazahstanu, ali i razvijenoj Austriji, nakon prikazivanja<br />
filmova Borat odnosno Bruno, u kojima britanski komičar<br />
Sacha Baron Cohen ismijava te dvije države.<br />
Nakon emitiranja popularnih američkih filmova Hrabro srce<br />
(1995.) i Patriot (2000.) s Melom Gibsonom u glavnoj ulozi<br />
oštro su reagirali britanski kulturni i politički krugovi jer<br />
su u filmovima Britanci prikazani kao povijesni negativci u<br />
odnosu prema Amerikancima i Škotima. Naime, film Hrabro<br />
srce prikazuje nastojanja Škotske za ostvarenjem slobode u<br />
T<br />
100 MADEIN 3/2011<br />
države i<br />
gradovi<br />
te njihove<br />
tUrističke<br />
zajednice<br />
plaćajU<br />
prodUcentima<br />
iz hollYWooda<br />
značajne<br />
svote da svoj<br />
sljedeći film<br />
snime baš<br />
na njihovim<br />
lokacijama<br />
14. stoljeću, a Patriot oslikava američku borbu za nezavisnost<br />
protiv Britanaca, sedamdesetih godina osamnaestog stoljeća.<br />
Prema ocjenama britanskih kritičara, u oba filma Britanci su<br />
prikazani kao hladnokrvne ubojice, koji ne biraju žrtve, a ni<br />
sredstva u ostvarenju svojih imperijalističkih ciljeva. Iako su<br />
producentske kuće isticale kako je riječ o realističnom prikazu<br />
povijesti, ozbiljni britanski povjesničari su dobrano uvjerili<br />
međunarodnu javnost kako je riječ o namjernom ocrnjivanju<br />
Britanaca i svojevrsnoj reviziji povijesti. S druge strane,<br />
zapitajmo se koliko je film Hrabro srce pridonio boljem razumijevanju<br />
škotske povijesti i njihovih napetih<br />
odnosa s Englezima u globaliziranom<br />
svijetu, koji ima sve manje motiva i vremena<br />
baviti se nečijom povijesti.<br />
Kao što filmovi pridonose stvaranju pre-<br />
drasuda i jačanju stereotipa, isto tako mogu<br />
pridonijeti i njihovu rušenju. Kad smo<br />
kod američkih filmova, onda kao primjer<br />
možemo uzeti filmove koji govore o ratu u<br />
Vijetnamu. Tijekom tog strašnog rata kroz<br />
medije i film su plasirane slike i informacije<br />
koje su protivničku stranu prikazivale kao<br />
negativce, odnosno ljude koji zatiru temeljne<br />
vrijednosti modernog čovječanstva, zbog<br />
čega su Amerikanci i pozvani da ih privedu<br />
razumu i oslobode. Međutim, posljednja dva<br />
desetljeća iz trenda je nastao velik broj utjecajnih<br />
filmova koji su vijetnamski rat pokušali<br />
prikazati u “pravom svjetlu”, odnosno<br />
koji su otvoreno progovorili i o američkim<br />
zločinima, i stradanju nedužnih civila.<br />
višnjić u Hitnoj Službi<br />
U filmovima i serijama često se koriste i tzv.<br />
pozitivni stereotipi, odnosno uvriježena<br />
mišljenja o pojedinim zemljama i narodima.<br />
Kao primjer za Hrvatsku može poslužiti popularna<br />
američka televizijska sapunica Hitna služba, u kojoj je jednu<br />
od glavnih uloga igrao hrvatski glumac Goran Višnjić. On je<br />
u seriji glumio uspješnog liječnika Luku Kovača, koji je bio<br />
prognanik iz Hrvatske i kojem je u ratu stradala obitelj. Iako<br />
se nije ulazilo u pojedinosti njegove prošlosti, Hrvatska se<br />
percipirala kao žrtva, a Luka je tako postao glasnogovornik<br />
tisuća prognanih, stradalih i oštećenih u ratu. Budući da su<br />
gledatelji Višnjića mahom percipirali kao zgodnog, popularnog<br />
i pozitivnog, njegov imidž se automatski reflektirao i na<br />
njegovu domovinu jer je blisko povezan s njome. Dakle, jasno<br />
je da se putem filma i televizije na vrlo osebujan i prihvatljiv<br />
način otvoreno može promovirati zemlja, odnosno njezine<br />
pojedine prednosti. Dovoljno je pogledati bilo koji film i moguće<br />
je u njemu pronaći elemente koji pridonose promociji<br />
neke zemlje, skupine, profesije, vrijednosti ili sl. Zemlja se<br />
najčešće promovira putem lokacija na kojima se film snima<br />
jer to pruža iznimne mogućnosti plasiranja njezinih prirodnih,<br />
gospodarskih ili kulturnih odlika. Potom vrlo dobra promocija<br />
može biti ekranizacija poznatih događaja ili legendi iz<br />
života pojedinog naroda, gdje se vrlo slikovito mogu izraziti<br />
karakteristike tog naroda, njegova prošlost, stereotipi i sl.<br />
Vrlo su popularne i biografije povijesnih velikana. Uostalom,<br />
na posljednjoj dodjeli Oscara briljirao je Kraljev govor koji govori<br />
o životu kralja Georgea VI. U jednoj od scena tog filma<br />
njegov brat Edvard VIII. netom nakon abdikacije, sa svojom<br />
ljubavnicom Amerikankom Wallis Simpson uživa u nekoj vili
Sa snimanja drugog dijela filma Seks i grad<br />
La Dolce Vita<br />
kraj mora, slušajući na radiju govor svoga okrunjenog brata.<br />
Malo je poznato da se vojvoda nakon odustajanja od prijestolja<br />
nalazio u Dalmaciji, gdje je uživao daleko od pritiska medija<br />
i javnosti. Da je u tom filmskom prizoru scenarist barem<br />
negdje spomenuo Hrvatsku kao odredište njihova "medenog<br />
mjeseca", promotivni učinak bio bi nemjerljiv.<br />
O važnosti promocije zemlje putem filma svjedoči i podatak<br />
iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a vezan je uz<br />
promociju Južnoafričke Republike. Navodno, na poticaj<br />
američkih agencija za odnose s javnošću, u Nairobiju je tada<br />
utemeljena agencija čija je zadaća bila opskrbljivati televizijske<br />
kuće u svijetu filmovima koji govore u prilog jugu Afrike.<br />
Zahvaljujući djelovanju agencije, gotovo sve važnije sjevernoameričke,<br />
europske i australsko-azijske televizijske kuće<br />
emitirale su šest filmova u kojima se posebno ističe strateški<br />
značaj Južnoafričke Republike za zapadne zemlje.<br />
uSpjeH bitke na neretvi<br />
Kao dobar primjer promocije putem filma možemo navesti i<br />
film Veljka Bulajića Bitka na Neretvi, dobitnika 10 prestižnih<br />
međunarodnih nagrada i nominacije za Oscara 1969. u kate-<br />
novi Zeland: tu je sniman gospodar prstenova<br />
goriji najboljeg stranog filma. Zahvaljujući iznimno skupoj<br />
produkciji, angažirani su vrhunski filmski stvaratelji te poznati<br />
američki, njemački i ruski glumci (Yul Brynner, Hardi<br />
Kruger, Orson Welles, Franco Nero, Kurt Jurgens, Oleg Vidov,<br />
Sergej Bondarčuk...) kako bi se što popularnije prikazala jedna<br />
od ključnih partizanskih bitaka za oslobođenje Jugoslavije<br />
te uloga Josipa Broza Tita u tim danima. Nedvojbeno je da<br />
je film pridonio golemoj popularnosti partizanskog pokreta<br />
i tadašnjeg predsjednika Jugoslavije - Tita, a preko njih svakako<br />
porastao je i ugled same komunističke države. O tome<br />
svjedoči i podatak da je Bitka na Neretvi jedan od rijetkih<br />
filmova s područja jugoistočne Europe koji je prikazan u<br />
gotovo svim zemljama svijeta. U godini prikazivanja oborio<br />
je rekord gledanosti u Japanu, Švedskoj, Meksiku, Portugalu,<br />
Egiptu, Kini... U Parizu je igrao u kinima 40 dana, Rimu 46<br />
dana, Varšavi 60 dana, Chicagu 30 dana...<br />
O mogućnostima promocije putem filma koje Sjedinjene<br />
Američke Države koriste kako bi promicale svoj politički sustav,<br />
vrijednosti i način života mnogo je napisano. Iako se na<br />
prvi pogled čini kako je za to zaslužna prilično visoka svijest<br />
onih koji stvaraju američki film, kad je u pitanju promocija<br />
vlastite zemlje ovim putem, jasno je da ni državne službe koje<br />
“pokrivaju” ovo kulturno područje situaciju ne prepuštaju<br />
slučaju, već imaju vrlo bliske kontakte (a kroz povijest često i<br />
podupirateljske odnose) s američkom filmskom industrijom.<br />
To se može zaključiti i površnom analizom većine američkih<br />
filmova, u kojima se redovito pojavljuje američka zastava<br />
kao simbol ili se afirmira sposobnost, poštenje i pravednost<br />
institucija ili pojedinaca s posebnim naglaskom na njihovu<br />
američku pripadnost (najčešće: vojska, policija, sudstvo).<br />
Promocija američkog načina života te američkih gradova i<br />
prostranstava postali su pak sastavni dio gotovo svih tamošnjih<br />
filmova.<br />
Novi Zeland napravio je golem promotivni iskorak kroz<br />
snimanje popularne filmske trilogije Gospodar prstenova,<br />
nagrađene Oscarima, koja je bajkovitu radnju s atraktivnim<br />
likovima i borbom između dobra i zla oživjela na prekrasnim<br />
novozelandskim prostranstvima. Time su stvoreni idealni<br />
preduvjeti za razvoj turizma na tim područjima i stvaranje<br />
nove slike te države u inozemnoj javnosti.<br />
divlji zapad u dalmaciji<br />
Hrvatska se do sada vrlo slabo koristila mogućnostima pro-<br />
MADEIN 3/2011 101
mocije putem filma. Zanimljivo je da je Hrvatska kao izrazito<br />
slikovita i lijepa zemlja, s bogatom povijesnom baštinom,<br />
rijetko korištena kao filmska (makar i sporedna) lokacija u<br />
filmovima inozemnih produkcija. Svima nam je poznata njemačka<br />
kultna vestern serija Winnetou Karla Maya, snimana<br />
na prekrasnim lokacijama Velebita, odnosno Like i Dalmacije.<br />
Paklenica, Grobničko polje i slapovi Krke uspješno su odglumili<br />
Divlji zapad, ali i kamene ulice starog Trogira učinkovito<br />
su pretvorene u Santa Fe, a Zrmanja, Krka i Cetina su<br />
po potrebi postajale Rio Bravo i Rio Lobo. Orson Welles u Zagrebu<br />
je dočarao svoj mračni Proces 1962.,<br />
a Sam Peckinpah u Istri i okolici Zagreba<br />
snimao je dijelove svoje žestoke ratne priče<br />
Željezni križ 1977. Dvije godine kasnije<br />
Zagreb je glumio Gdanjsk u filmu Limeni<br />
bubanj u režiji Volkera Schlondorffa. Taj je<br />
film o dječaku koji je odlučio prestati rasti<br />
dobio i Oscara kao najbolji strani film te<br />
godine. Još jedan hvaljeni i Oscarom nagrađeni<br />
film, Sofijin izbor iz 1982. s Meryl<br />
Strep, sniman je na zagrebačkim lokacijama,<br />
koje su glumile Poljsku. Od velikih<br />
serija pamtimo i američku ratnu sagu Vjetrovi<br />
rata iz 1983. te Rat i sjećanja iz 1988.<br />
sa Robertom Mitchumom u glavnoj ulozi.<br />
Serija je osvojila tri Emmyja, a značajan dio<br />
scena od 400 lokacija snimljen je u Hrvatskoj.<br />
Zagrebačka Mimara za tu je potrebu<br />
nakratko bila nacističko zapovjedništvo,<br />
a luke su pretvorene u prave ratne luke iz<br />
Drugoga svjetskog rata. Da Hrvatska može<br />
glumiti čak i Afganistan, svjedoči film Put<br />
u Kinu iz 1983. Ta avanturistička komedija<br />
snimana je u Opatiji, a istarski Kamenjak<br />
imitirao je Afganistan. Jurnjava po Gornjem<br />
gradu i tržnici Dolac prisjetit ćemo se<br />
iz filma Božji oklop iz 1987. koji se smatra<br />
jednim od najgledanijih hongkonških filmova<br />
svih vremena. Jedan od rijetkih primjera<br />
filma snimanog u Hrvatskoj nakon<br />
rata je film La Femme Musketeer - Žena<br />
mušketir, sniman 2002./2003. godine s Gerardom<br />
Depardieom, Michaelom Yorkom i Nastasjom Kinski<br />
u glavnim ulogama. Film je iskoristio prekrasne stare gradiće<br />
u Istri te zagrebačke motive (kapela Krista Kralja na Mirogoju<br />
s arkadama igrala je kraljev dvorac) kako bi prikazao francusku<br />
u srednjem vijeku.<br />
oista velik publicitet koji je izazvalo snimanje<br />
filma govore u prilog tezi o mogućnosti promocije<br />
putem filma, makar koristeći samo lokacije.<br />
U filmu Lov na vješticu, koji je početkom godine<br />
igrao u kinima s Nicholasom Cageom u glavnoj<br />
ulozi, ima čak jednu scenu snimljenu u Hrvatskoj<br />
– trenutak kad se križari iz Svete zemlje vraćaju u Europu<br />
snimljen je na hridima nedaleko od Pule. Ostatak filma je<br />
snimljen u Mađarskoj.<br />
D<br />
rijetka Snimanja u HrvatSkoj<br />
Posljednjih godina snimanja u Hrvatskoj postala su rijetka iz<br />
dva razloga. Tranzicijska konkurencija dala je puno veće pogodnosti<br />
filmašima i odmamila ih u Mađarsku, Rumunjsku,<br />
Bugarsku... A Hrvatska je postala preskupa i jako komplicirana<br />
za dobivanje dozvola, odobrenja... Unatoč tome što je<br />
102 MADEIN 3/2011<br />
bitka na<br />
neretvi jedan<br />
od rijetkih<br />
filmova s<br />
podrUčja<br />
jUgoistočne<br />
eUrope koji<br />
je prikazan U<br />
gotovo svim<br />
zemljama<br />
svijeta. U<br />
parizU je<br />
igrao U kinima<br />
40 dana,<br />
rimU 46 dana,<br />
varšavi 60<br />
dana, chicagU<br />
30 dana...<br />
iznimno poželjna kao filmska lokacija jer na dva sata vožnje<br />
imate i more, i planine, i metropolu, i ravnicu, i srednji vijek,<br />
i barok, i antiku, i suvremenost, hollywoodski producenti ne<br />
žele komplikacije pa odlaze tamo gdje ih zovu i mole.<br />
S druge strane, ekranizirani događaji iz hrvatske povijesti<br />
ili sadašnjosti, koji su obično stvarani u domaćoj produkciji,<br />
nisu se uspjeli nametnuti na međunarodnom filmskom<br />
tržištu, a i njihova je tematika rijetko prilagođena promociji<br />
Hrvatske. Jedan od rijetkih hrvatskih filmova koji je imao<br />
velika očekivanja u tom smislu, pa i popraćenu premijeru u<br />
SAD-u, film je Jakova Sedlara Gospa, s Martinom<br />
Sheenom u glavnoj ulozi, koji govori<br />
o raspadu Jugoslavije, ukazanju Gospe u<br />
Međugorju, suđenju tamošnjem župniku fra<br />
Jozi Zovku i posljedicama svih tih događaja.<br />
Međutim, film svojom kvalitetom nije uspio<br />
osvojiti simpatije međunarodne publike pa<br />
nije ostavio ni značajnijeg traga. Hrvatski<br />
film koji ima promotivnih potencijala, a<br />
koji je za svoju kvalitetu dobio nekoliko međunarodni<br />
nagrada, film je Vinka Brešana<br />
Kako je počeo rat na mom otoku, koji govori<br />
o Hrvatskoj u počecima Domovinskog rata.<br />
Prednost ovoga filma je što, u nedostatku<br />
kvalitetnih filmova koji bi na atraktivan<br />
način svijetu prezentirali sve strahote i pozadinu<br />
velikosrpske agresije na Hrvatsku, na<br />
prilično jednostavan i humorističan način<br />
jasno oslikava pozitivce i negativce u tom<br />
ratu te ujedno promovira slikovite hrvatske<br />
otoke. Pored tog filma uistinu bi teško bilo<br />
izdvojiti neki hrvatski film nakon čijeg bi<br />
gledanja netko u Chicagu, Parizu ili Helsinkiju<br />
poželio otputovati u Hrvatsku i uživo<br />
upoznati njezine ljepote, povijest ili baštinu.<br />
Sivilo u HrvatSkim Filmovima<br />
Iskreno govoreći, previše je sivila i turobnosti<br />
u našim filmovima, koji možda zanatski<br />
i mogu biti zanimljivi, ali su potpuno nezanimljivi<br />
u smislu promocije Hrvatske ili njezina<br />
načina života, povijesti... Razgovarao<br />
sam s nekim redateljima o tome. Neki kao argument navode<br />
činjenicu da je vrlo teško snimiti, primjerice, socijalnu dramu<br />
ili ratnu priču, a da pritom pojedini hrvatski gradovi ili<br />
pejsaži izgledaju kao na razglednici. Na sreću, demantiraju<br />
ih stotine uspješnih američkih produkcija u kojima su obrađene<br />
i najcrnje teme, ali su američki gradovi, sela, prerije...<br />
i te kako poželjni. U tim istim filmovima, unatoč brojnim<br />
negativcima – koji sežu i do Bijele kuće – obično uvijek pobjeđuje<br />
pravda, državni sustav, dobro... To je golema persuazivna<br />
snaga, usmjerena prema američkom narodu, ali i cijelom<br />
svijetu.<br />
Mnogi su tako bili ugodno iznenađeni posljednjim filmom<br />
Rajka Grlića Neka ostane među nama u kojem Zagreb uistinu<br />
izgleda poput prave europske metropole. Podjednako tako su<br />
ostali razočarani najnovijim ostvarenjem Ognjena Sviličića,<br />
u kojem je se govori o Hrvatskoj kao turističkoj destinaciji, a<br />
pritom je atraktivni Jadran ostao prilično neprivlačan. Dobar<br />
primjer promocije destinacije na našim prostorima je film<br />
bosanskog oskarovca Danisa Tanovića Cirkus Kolumbija. Ta<br />
predratna priča odvij se negdje u Hercegovini. Uz filmsku<br />
priču koja sjajno opisuje mentalitet komunističkog sustava
Winnetou je sniman na Velebitu<br />
i predstavnika nove vlasti te običnih stanovnika i jednoga<br />
gastarbajtera (kojega glumi Miki Manojlović), Hercegovina<br />
sa svojim kamenim kućama, općinskim trgovima, rijekama<br />
i pejsažima sjaji baš kako i dolikuje tom komadiću Mediterana.<br />
Jedan od rijetkih filmova inozemne produkcije<br />
na temu Hrvatske snimljen posljednjih godina (2000.) film<br />
je Harrisonovo cvijeće. Riječ je o filmu koji govori o ratu<br />
u Vukovaru. Dio kritičara film je ocijenio prohrvatskim i<br />
zapanjujuće realnim, dok je prema drugima film tipična<br />
hollywoodska priča koja hrvatsku stvarnost koristi tek radi<br />
oslikavanja glavnih likova, pa odnos dobrih i loših u balkanskim<br />
sukobima i agresijama može biti vrlo lako i nerazumljiv<br />
neinformiranom gledatelju (što je možda i bliže istini). Film<br />
je izrazito hollywoodsko ostvarenje po svojoj priči i glumcima,<br />
ali je napravljen u francuskoj produkciji, odnosno<br />
produkciji televizijske kuće Canale 5. Na filmskom festivalu<br />
u San Sebastianu film je nagrađen za najbolju fotografiju.<br />
Glavni glumci su oskarovac Adrien Brody i Andie MacDowell,<br />
a redatelj Elie Chouraqui. Priča je nastala prema autobiografskom<br />
romanu Isabel Ellsen, fotoreporterke National<br />
Geographica koja je snimala u Zaljevskom ratu, Južnoj Africi,<br />
Sudanu, Kini i na kraju svoje karijere bivšoj Jugoslaviji. To je<br />
film o ratnom snimatelju koji je dobio Pulitzerovu nagradu i<br />
želi se smiriti i posvetiti obitelji, no urednik ga šalje na važan<br />
zadatak i obećava mu poslije toga siguran i preplaćen posao.<br />
Šalje ga u Hrvatsku gdje se u tom času čini da je riječ samo o<br />
"etničkim čarkama". No, tamo je već reporter konkurentskog<br />
magazina Time, pa onda i Harrison, koji radi za Newsweek,<br />
mora odmah otići. Rat u Hrvatskoj postaje sve okrutniji i<br />
Harrisonovoj ženi koju glumi Andie MacDowell ubrzo stiže<br />
vijest da je on poginuo. Ona ne vjeruje i ide ga tražiti u Vukovar.<br />
Za to vrijeme pratimo priču o ratu u Hrvatskoj, vidimo<br />
Srbe, odnosno četnike, kako se iživljavaju na ženama i djeci,<br />
kako bombardiraju gradove i sela u istočnoj Slavoniji, pale i<br />
osvajaju. U središtu je priče Vukovar. Zanimljivo je da u produkciji<br />
tog filma nema nijednog Hrvata te da su sve sporedne<br />
uloge - i hrvatskih i srpskih vojnika - odigrali srpski glumci i<br />
statisti. Film nije sniman u Vukovaru, već u hollywoodskim<br />
studijima i u Rumunjskoj. U takvoj se produkciji i s takvim<br />
glumcima ne snima baš mnogo filmova o ratu u Hrvatskoj<br />
pa – unatoč svim nedostacima – zaslužuje pohvale. Međutim,<br />
ne treba očekivati mnogo od tog filma glede promocije zemlje<br />
i jačanja istine o domovinskom ratu jer neupućeni gle-<br />
austrijska pokrajina Koruška iskoristila je<br />
Winnetoua kao mamac za posjetitelje koji su<br />
odrasli uz ovaj film te im organizirale indijanske<br />
ture po regiji iako lokacije nemaju nikakvih<br />
dodirnih točaka s filmom, no iskoristili su<br />
priliku za zaradu<br />
datelj - unatoč realnom prikazivanju ratnih scena - ipak ne<br />
može sasvim jasno razabrati političku pozadinu tih zbivanja.<br />
Budući da je tema rata u Hrvatskoj neiskorištena u filmskoj<br />
produkciji (dosadašnja domaća ostvarenja o Domovinskom<br />
ratu uglavnom nisu vrijedna spomena u međunarodnom<br />
kon<strong>tekst</strong>u), a s obzirom na to da se na svjetskom filmskom<br />
tržištu nalazi čak nekoliko uspješnih propagandnih srbijanskih<br />
ratnih filmova (u kojima su Srbi dobri, a Hrvati loši<br />
dečki), vrijeme je da se netko ozbiljno uhvati tog posla. Zasad<br />
o tome razmišljaju velika imena poput Antuna Vrdoljaka i<br />
Veljka Bulajića.<br />
lobiranje po FilmSkim centrima<br />
Simon Anholt, stručnjak za promociju zemalja, koji za sebe<br />
kaže da je postao zaljubljenik u Hrvatsku čim ju je vidio,<br />
otvoreno sugerira Hrvatskoj da po uzoru na Novi Zeland, koji<br />
se promovirao kroz Gospodara prstenova, i Australiju, koja<br />
se promovirala kroz crtić Potraga za Nemom, pokuša dovesti<br />
filmsku industriju u Hrvatsku. No, Hrvatska za to nema<br />
baš osjećaja. To mi je potvrdio i prošle jeseni naš oskarovac<br />
Branko Lustig, jedan od najpriznatijih svjetskih producenata,<br />
dok smo ispijali radnu kavicu ispred zagrebačkog Charlija.<br />
Dok predstavnici drugih država poput Malte (gdje je snimao<br />
Gladijatora) lobiraju po centrima filmske moći i nude scenarije<br />
ili izvrsne lokacije, naši promotori sjede prekriženih ruku<br />
ili nastupaju po turističkim sajmovima. A ako netko poželi<br />
u Hrvatskoj snimiti film, naići će na mnoštvo problema, a<br />
vrlo će teško pronaći i sugovornike jer nemamo jedinstvenog<br />
filmskog centra, već za svaku sitnicu treba tražiti blagoslov<br />
drugdje.<br />
Dakle, što nam je činiti kako bi Hrvatska konačno počela<br />
šarmirati svijet svojim ljepotama s velikih ekrana u svjetskim<br />
središtima moći? Dva su načina. Prvi je da Hrvatska pokuša<br />
učiniti nešto kako bi olakšala snimanja na svome terenu te<br />
zainteresirala svjetske producente za naše lokalne priče, junake<br />
i lokacije. A drugi je da naši domaći redatelji konačno<br />
počnu masovnije snimati gledljivije i atraktivnije filmove, u<br />
kojima će Hrvatska izgledati barem malo privlačnije i kroz<br />
koje ćemo kvalitetnije progovoriti o svojoj povijesti, velikanima,<br />
ljepotama prirode, načinu života... Stvarno bi rijetko koji<br />
mali narod mogao ponuditi toliko prirodnih i kulturnih raznolikosti,<br />
povijesnih zanimljivosti, intrigantnih osobnosti...<br />
Očito nam ponestaje jedino kreativnosti.<br />
MADEIN 3/2011 103
Change language