PAPA FRANJO Vjerujem vjerujemo_w

VJERA UJEDINJUJE 

VJERUJEM, VJERUJEMO 

1


2


PAPA FR ANJO 

s Marcom Pozzom 

Vjerujem, 

vjerujemo 

Promišljanje o korijenima 

naše vjere 

VERBUM 

3


Biblioteka: 

Posebna izdanja 151. 

Urednik: mr. sc. Petar Balta 

Naslov izvornika: Io credo, noi crediamo 

© 2020 Libreria Editrice Vaticana, Città del Vaticano 

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. 

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, 

fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, 

mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. 

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović 

Prijevod: dr. sc. Branko Jozić 

Lektura: Anđa Jakovljević 

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj 

ISBN 978-953-235-702-8 

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu 

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 171122088. 

4

Vjera ujedinjuje 

Ono što danas nazivamo Vjerovanje – formula 

ispovijesti naše vjere, koju ponavljamo tijekom 

nedjeljnih i blagdanskih misa kao i u trenutku 

primanja posebnih crkvenih služba – u početku 

kršćanstva općenito se nazivalo Simbolom vjere. 

Zvalo se Simbol – što dolazi iz grčkoga i znači 

„ujediniti“, „staviti zajedno“ – s jedne strane zato 

što je „stavljao zajedno“ u jedan tekst bitan sadržaj 

vjere: Boga koji je Otac svojega Sina Isusa 

Krista, našega Gospodina (koji se za nas utjelovio, 

umro, uskrsnuo i uzašao na nebo), na kojega 

stalno izlijeva svojega Duha Svetoga Ljubav, 

treću osobu Trojstva; Crkvu, Tijelo Kristovo i 

5


boravište Duha Svetoga koja nas stvarno sjedinjuje 

s Ocem i Sinom; općinstvo svetih, oproštenje, 

uskrsnuće i život vječni. 

Ipak, s druge strane simbol nije bio samo formula 

koja je sažimala sadržaj vjere, nego i izraz 

života te iskustva po kojemu su se kršćani razlikovali 

i po kojemu su bili jedno. Naime, vjera 

u Gospodina Isusa Krista ujedinjuje, od nas 

tvori njegovo tijelo. Ne vjerujemo u apstraktna 

i imaginarna boga, plod naših ideja ili teorija. 

Vjerujemo u Boga Oca s kojim nam je Isus omogućio 

susret i koji je ljubav. A ljubav je uvijek jedinstvo 

i vodi jedinstvu. Naime, prihvaćanjem 

Duha Svetoga „jedno smo tijelo mi mnogi“ (1 

Kor 10,17). Vjerovati u Boga Oca znači prihvaćati 

njegovu ljubav, biti sjedinjen s Isusom, njegovim 

Sinom, i međusobno. Vjerovati znači otkriti 

da smo ljubljeni te, snagom Duha Svetoga, 

postati sposobni da i mi ljubimo. 

Ipak se, nažalost, tobože u ime vjere, drugoga 

odbacuje i gaje se podjele, a to je znak da se 

često ne radi ni o vjeri ni o pouzdanu predanju 

Gospodinu, nego jednostavno o našim idejama 

i uvjerenjima koji – makar i „lakirani“ kršćanskim 

slojem – nisu autentična vjera. Na koncu, 

6


premda ta „lakirana“ vjera može biti vrlo uvjerljiva 

i premda je se može s mnogo znanja izlagati, 

uvijek je se prepozna jer ostavlja trag neautentičnosti. 

Naime, ne samo da biva uzrokom 

sukobâ – koji su po sebi nešto normalno, u određenim 

vidovima i zdravo – nego i odbacivanja 

drugoga, zatvaranja prema onima koji drukčije 

misle. 

Prava vjera u Oca, našega Gospodina Isusa 

Krista, naprotiv, učvršćuje jedinstvo, odnose, 

zajedništvo među ljudima što je, dakako, katkada 

naporno, no snagom Duha Svetoga uvijek 

je moguće. Vjera je upravo odnos ljubavi i 

prijateljstva s našim Bogom koji je zajedništvo 

Trojice u ljubavi, i među nama. U svojoj Prvoj 

poslanici sveti Ivan tvrdi kako ne možemo reći 

da ljubimo Boga koga ne vidimo ako ne ljubimo 

brata koga vidimo (usp. 1 Iv 4,20). Jednako 

tako ne možemo reći da vjerujemo u Boga jer 

smo prihvatili njegovo besplatno milosrđe ako 

ne pokušamo jedni druge iskreno prihvaćati, 

posebno kada su ideje ili pogledi različiti, 

katkada i suprotstavljeni. Kršćanska vjera nije 

monolit, nije „granitni blok“: naprotiv, mnogo 

je legitimnih – i međusobno obogaćujućih – na- 

7


čina za življenje i izražavanje našega prianjanja 

uz Isusa. Sjetimo se bogatstva naše Crkve 

koja je stoljećima razvijala brojne duhovnosti, 

liturgije, teologije (tradicije Istoka i Zapada). 

Sjetimo se i velikih srednjovjekovnih redova: 

dominikanaca, augustinaca, franjevaca...; često 

su se učitelji iz tih redova upuštali u akademske 

rasprave među sveučilištima kako bi pokazali 

tko je u pravu, tko bolje poznaje i tko zna bolje 

izraziti istinu vjere. Možda nas prisjećanje na te 

rasprave danas može nasmijati pa ipak, paradoksalno, 

one pokazuju kako je postojala duboka 

svijest da je vjera pluralna jer Bog je uvijek 

veći od nas pa nijedna riječ, nijedan izričaj ne 

mogu iscrpiti veličinu njegove ljubavi: ljubavi 

tako istinite i životvorne da se u Kristu utjelovio 

kako bi od svih nas, u konkretnosti našega tijela, 

učinio svoje udove. 

Dakako, kršćani su različiti, ali vjera je uvijek 

jedna i jedina jer je kriterij njezine istinitosti 

zajedništvo. Samo ono što se priznaje posvuda, 

u svako vrijeme i od svih pripada cijeloj Crkvi. 1 

I sve što ne protuslovi i što nije nespojivo s 

ovim zajedničkim blagom koje je Predaja, u konačnici 

je obogaćenje za sve, osobit dar za život 

i rast cijeloga tijela. 

8


U ovomu sam duhu želio doživjeti ovaj treći 

razgovor s don Marcom Pozzom, nakon onoga 

o molitvama Očenaš i Zdravo, Marijo. Ipak, nisam 

htio predstavljati sadržaj naše vjere točku 

po točku. Radije sam htio iznijeti svakodnevno, 

egzistencijalno, jednostavno, a ipak duboko 

značenje činjenice da smo djeca Božja – pozvana 

za stol ljubavi sa samim Trojstvom – i značenje 

prijateljstva s braćom u vjeri te s cijelim čovječanstvom. 

Naime, dok izgovaramo Vjerovanje, priznajemo 

Boga u njegovoj istini, ali istodobno govorimo 

i o nama, ispovijedamo ono što je Gospodin 

učinio od svakoga pojedinog i od svih nas: dok 

ispovijedamo vjeru, možemo ponovno otkriti kako 

smo s ljubavlju gledani i spašeni, izvučeni iz 

svoje izloranosti i raspršenosti te ponovno dovedeni 

u zajedništvo Kristova tijela u majci Crkvi. 

Imat ćemo tako malo više snage i hrabrosti 

da živimo kao ljubljene i spašene osobe: u milosrđu, 

u prijateljstvu, u služenju, i s pogledom 

naklonosti prema onome tko je daleko, tko je 

na rubu i isključen. 

9


10


I. 

11

Vjerujem u Boga, Oca svemogucega, 

Stvoritelja neba i zemlje. 

I u Isusa Krista, 

Sina njegova jedinoga, Gospodina nasega, 

koji je zacet po Duhu Svetom, 

roden od Marije Djevice, 

mucen pod Poncijem Pilatom, raspet, 

umro i pokopan; sasao nad pakao, 

treci dan uskrsnuo od mrtvih; 

uzasao na nebesa, sjedi o desnu 

Boga Oca svemogucega; 

odonud ce doci suditi zive i mrtve. 

Vjerujem u Duha Svetoga, 

svetu Crkvu Katolicku, 

opcinstvo svetih, 

oprostenje grijeha, 

uskrsnuce tijela 

i zivot vjecni. 

Amen. 

U svojemu razgovoru papa Franjo i don Marco Pozza držali su se 

Vjerovanja koje se naziva Apostolskim simbolom ili Apostolskim vjerovanjem. 

Apostolsko vjerovanje nastalo je prije Nicejsko-carigradskoga vjerovanja, koje 

se moli nedjeljom i svetkovinama u liturgijskom slavlju.

VJERUJEM U BOGA 


Papa Franjo, htio bih vam pokazati meni veoma 

dragu fotografiju koju je snimio moj otac pred više 

od trideset godina. Na njoj smo moja baka, mama, 

brat i ja. Baka je rođena 1920. Duboko je vjerovala 

u Boga: sjećam se, sve je svoje poslove kao što su 

kopanje zemlje, pranje rublja itd. obavljala moleći 

krunicu. Moja je mama rođena 1946. Kada je postala 

punoljetna, našla se usred prosvjeda kada su 

na sveučilištima i u studentskim povorkama mladi 

poput nje izvikivali i po zidovima pisali: moć mašti! 

Njezin je naraštaj odrastao bez Boga. Moj brat 

i ja rođeni smo osamdesetih godina. Nama, našemu 

naraštaju sugerira se da živimo s pitanjem: vrijedi 

li vjerovati u Boga? U sto godina u svojoj smo kući 

prešli od vješanja Isusove slike čak i u štalama, kao 

znak zaštite, do stavljanja Boga u navodnike: vjerujem, 

ne vjerujem, zašto bih trebao vjerovati? Zvuči 

kao priča o osjećaju koji godinama postaje sve slabiji. 

13


Što mislite, je li nam određeno da budemo posljednji 

kršćani? 

Često se tijekom povijesti postavljalo to pitanje. 

To što kažeš – da kultura određenoga razdoblja 

čovjeka katkada udaljava od vjerskih navika 

– često se ponavljalo. Primjerice, za vrijeme 

progona: za vrijeme Rimskoga Carstva činilo se 

da će prvi kršćani biti posljednji. Zatim tolike 

kulturne ponude. Sjetimo se naslijeđa koje nam 

je ostavilo prosvjetiteljstvo koje je kršćanstvo 

svelo na razinu obična praznovjerja ili državnoga 

obreda: svećenik se posvjetovnjačio, bio je 

dvorski monsieur l’abbé – gospodin otac. Uvijek 

se protiv kršćanstva vodio nekakav proces. Protiv 

jer kršćanstvo jest progonjeno. U iskušenju 

sam da kažem: mora biti progonjeno; ne, kažem: 

jest progonjeno. Taj pokušaj – da ga se uništi – 

posljedica je činjenice da kršćanstvo predstavlja 

prijetnju: prijetnju kvasca za brašno, za kruh koji 

želi ostati beskvasan. Ono je prijetnja... I u Isusovo 

je vrijeme bilo tako: sjeti se kleveta na njegov 

račun, sjeti se procesa, zatim progonstava prvih 

mučenika, počevši od svetoga Stjepana, kako 

nam pripovijeda Biblija (usp. Dj 7,51–60). Potom 

tijekom rimske povijesti, toliki mučenici... Povi- 

14


jest kršćanstva povijest je progona, nastojanja da 

ga se uništi. I uspjeha? Ne, nego ustrajnosti. Istina 

je da kršćanstvo ne živi od uspjeha. Kada gledam 

mnoga „slavna“ umjetnička djela, mislim 

da su korisna nadahnuća. Umjetnost je htjela 

izraziti kršćansku istinu. No kršćanska je istina 

u ustrajnosti kršćana, ustrajnosti protiv svjetovnosti, 

ali u svijetu. 

U svjetovnosti povijesti kršćanin ispovijeda svoju 

vjeru drevnom molitvom Vjerovanja. Ponekad mi 

ljudi kažu: „Teško mi je vjerovati u Boga.“ Spontano 

mi se nametne da odgovorim pitanjem: „U kakva ti je 

Boga teško vjerovati?“ Jer kada bi Bog bio samo ideja, 

ni ja ne bih vjerovao. Međutim, Bog je osoba. Koliko 

je važna slika o Bogu koju si dijete stvori u djetinjstvu 

i koju poslije rastući njeguje ili je, naprotiv, odbaci za 

cijeli život? 

Ovisi o slici Boga koju pokazujemo djetetu: 

slici Boga kakvu vidimo u kazalištu, u cirkusu, 

slici koja se pojavljuje u čudesnim pričama ili 

možda slici nalik okrutnu vuku iz Crvenkapice... 

Ovisi o tome kakva mu Boga pokazujemo. Dok 

izgovaramo Vjerovanje, mi kršćani započinjemo 

ovim riječima: „Vjerujem u Boga Oca.“ Pokazu- 

15


jemo li djetetu Boga Oca, Boga koji ga nadahnjuje 

da živi kao dijete? Tijekom nedavna putovanja na 

Madagaskar ponavljali su mi: prava je vjera vjera 

u Boga Oca. Bazilije Cezarejski o tome piše: „Bog 

svemira Otac je od vječnosti [...] i svoje očinstvo, 

da ga tako nazovemo, on ima od vječnosti.“ 2 

Dakle, postoji afektivno pamćenje vjere kao što 

postoji afektivno pamćenje vlastite osobne povijesti 

ili vlastitoga rodoslovlja? 

Dakako, „afektivno“ u pozitivnu smislu riječi. 

Vjera uključuje sve: istine vjere i osjećaj. Vidi, 

naša je glavna zapovijed ljubav, a ljubav je 

afektivna. No ponekad se okrećemo teorijama 

koje o Bogu govore apstraktno, ideološki, kao 

o ideji savršenstva, i nastoje pokazati njegovo 

postojanje kao da je matematički problem. Te se 

ideje vraćaju tijekom povijesti, ponavljaju se kao 

refren; ipak, pored njih uvijek je tu i Bog koga 

propovijedaju sveci, koji pokazuju jednostavnost 

Evanđelja. Sveci su istinski protagonisti 

kršćanstva: muškarci i žene koji su shvatili što 

znači vjerovati u Boga koji je Otac, a ne u bogačarobnjaka 

s čarobnim štapićem. 

16


Između vlastite vjere i vlastitoga životnog iskustva 

postoji dakle duboka veza... 

Svakako! Primjerice, u svojemu pastoralnom 

iskustvu susreo sam mnoge osobe koje ne mogu 

izgovoriti „Oče“, ne mogu doživjeti Božje očinstvo 

jer su, nažalost, imale oca koji ih je zlostavljao 

ili je napustio njihovu mamu i otišao... trebao 

bi im put oporavka, izlječenja. 

Krpanja... 

Jasno, krpanja; i obnove, jer vlastita su iskustva 

važna. 

Papa Franjo, kada s dečkima u zatvoru ispovijedam 

Vjerovanje, diraju me riječi „Boga, Oca svemogućeg, 

Stvoritelja“ jer živimo u svijetu koji je nalik 

siročetu bez oca, svijetu u kojemu je zlo uzelo maha 

i čovjek je postao mjera samom sebi. Zapravo, neki 

od tih mladića osuđeni su za ubojstvo. Kao da vrijedi 

ona: ako mi je drugi zapreka, uklonim ga. To širenje 

zla ukazuje na prisutnost Sotone. „Vjerujem u Boga“, 

„odričem se Sotone“. Hoće li dobro i zlo uvijek 

supostojati u povijesti, sve do posljednjega dana? 

17


Prije nego što ti odgovorim i nastavim s ovim 

razmišljanjem o Sotoni, htio bih ti reći kako nedostaje 

četvrti Božji atribut: on je otac, svemogući, 

stvoritelj, ali i otkupitelj. Kao što sam u više 

navrata objasnio, Božje se milosrđe ostvaruje u 

otkupljenju, odnosno u spasenju koje nam je darovano 

krvlju njegova Sina Isusa (usp. 1 Pt 1,18– 

21). Otkupljenje predstavlja dovršenje povijesti; 

i istodobno ono je dio kozmičkoga projekta što 

ga je Bog zamislio prije stvaranja svijeta, kako 

Pavao objašnjava: „Dakle, grijeh jednoga, Adama 

– svim ljudima na osudu. Tako i posluh 

jednoga, Isusa Krista – svim ljudima na opravdanje, 

na život! Doista, kao što su neposluhom 

jednog čovjeka svi postali grešnici, tako će i posluhom 

Jednoga Bog sve prihvatiti kao svoje“ 

(usp. Rim 5,18–19). Riječ „otkupljenje“ označava 

najradikalnije oslobođenje što ga je Bog mogao 

izvesti za nas, za cijelo čovječanstvo i za svekoliko 

stvorenje. Danas čovjek ne voli misliti da je 

oslobođen i spašen Božjim zahvatom i obmanjuje 

se vlastitom slobodom kao moći da sve stekne. 

A zapravo nije tako. Koliko se obmana prodaje 

pod krinkom slobode, koliko se novih robovanja 

stvara u naše vrijeme u ime lažne slobode! Podsjećajući 

na svetoga Pavla monah Ivan Kasijan 

18


početkom 5. st. piše: „Kolika je dakle razlika između 

onoga kojemu je trebalo da bude ispunjen 

pravednošću i Onoga koji je sve ispunio svojom 

pravednošću.“ 3 

Bog je otkupitelj... 

Na to ćemo se vratiti kasnije. 

Svakako. 

Nisu dovoljna tri Božja atributa. 

Divno! 

Liturgija, u jednoj od molitava na Božić, ovako 

govori: „Bože, čudesno si nas sazdao na svoju 

sliku, a još čudesnije si nas obnovio i otkupio.“ 4 

Bog je više nego svemoćan. No vratit ćemo se na 

to. A sada, tvoje pitanje o Sotoni. 

U ispovijedanju vjere izražavamo i odricanje od 

Sotone, od djela, od đavolskoga zavođenja... 

19


No nikada ne kažemo da slijedimo Božja 

zavođenja! Jer Bog se ne služi Sotoninim obmanjujućim 

govorom. Sotona se pojavljuje na prvim 

stranicama Biblije jer je stvarnost koju svi 

doživljavamo. Svatko od nas u trenutku kada 

treba donijeti odluku u srcu doživljava borbu 

između dobra i zla: s jedne strane nešto nas 

privlači da činimo dobro, kao npr. da ljubimo 

bližnjega, učinimo djelo ljubavi ili da snujemo 

nešto lijepo; s druge strane nešto nam govori: 

ne, nije to put, nećeš biti sretan, ovo je put; i pokazuje 

ti drugi put. Sjetimo se, primjerice, biblijske 

pripovijesti o zabranjenomu voću (usp. 

Post 3). Sotonina je prisutnost stvarnost u našemu 

kršćanskom životu jer Sotona je stvarnost. 

Neki govore: ne, Sotona ne postoji, u nama postoji 

sklonost i prema zlu zbog naših tjelesnih, 

duhovnih ili duševnih bolesti. Istina, mi smo 

ranjene osobe, ali Sotona postoji: on je Zavodnik. 

Odricanje od Sotone i njegova zavođenja 

izričaj je različit od ispovijesti vjere. Kažem: 

„Vjerujem u Boga, Oca svemogućeg, stvoritelja, 

otkupitelja“, ali ne i: „vjerujem u Sotonu“ jer 

u Sotonu nemam povjerenja kao što dijete ima 

povjerenje u tatine ruke. Vjerujem da Sotona 

jest, vjerujem u njegovo postojanje, ali ne volim 

20


ga. Ne kažem: „vjerujem u“ jer znam da postoji, 

ali moram se braniti od njegovih zavođenja. 

Uvijek su me dirale Isusove riječi na Posljednjoj 

večeri, kada moli za svoje učenike, od Oca 

ište milost da ih sačuva od svjetovnosti: „Oni 

nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. 

Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti 

mene posla u svijet, tako i ja poslah njih u svijet. 

I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu 

posvećeni u istini“ (Iv 17,16–19). A svjetovnost je 

Sotonino ozračje, on se kreće u svjetovnosti, to 

jest duhu svijeta. Takav je Sotona. 

21


Bog koji je ljubav 

Prva istina koju želim svakome od vas reći jest: 

Bog te ljubi. Nije važno jesi li to već negdje čuo ili 

ne, želim te podsjetiti na to: Bog te ljubi. Nikada 

nemoj sumnjati u to, što god da ti se dogodi u životu. 

Svakoga trenutka beskrajno si ljubljen. 

Možda tvoje iskustvo očinstva u životu nije 

bilo najbolje, možda je tvoj zemaljski otac bio 

dalek ili odsutan ili, naprotiv, dominantan i posesivan 

ili možda jednostavno nije bio otac kojega 

si trebao. Ne znam. No ono što ti mogu s 

punom sigurnošću reći jest da možeš naći sigurnost 

u zagrljaju svojega nebeskog Oca, Boga koji 

ti je podario život i koji ti ga daje u svakomu trenutku. 

On će ti biti čvrst oslonac i istodobno ćeš 

osjećati da u potpunosti poštuje tvoju slobodu. 

U njegovoj riječi nalazimo mnoge izraze njegove 

ljubavi. Kao da je iznalazio različite načine 

pokazivanja te ljubavi ne bi li, barem s jednim 

od njih, dopro do tvojega srca. 

23


Katkada Bog, primjerice, govori o sebi kao o 

roditelju privrženu svojoj djeci koji se igra s njima: 

„Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima 

ljubavi… nad njega se saginjah“ (Hoš 11,4). 

Ponekad se opet pojavljuje pun ljubavi onih 

majka koje iskreno ljube svoju djecu, ljubavlju 

koja jednostavno ne može zanemariti ili napustiti: 

„Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne 

imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja 

i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću“ (Iz 49,15). 

On čak prikazuje sebe kao nekoga tko je tako 

ludo zaljubljen da istetovira lice voljene osobe 

na dlan kako bi mu njezino lice bilo uvijek 

blizu: „Gle, u dlanove sam te svoje urezao“ (Iz 

49,16). 

Katkada opet naglašava snagu i postojanost 

svoje ljubavi koja se ne da ničim pobijediti: 

„Nek’ se pokrenu planine i potresu brijezi, al’ 

se ljubav moja neće odmać’ od tebe, nit’ će se 

pokolebati moj savez mira“ (Iz 54,10). 

Ili nam govori da smo od vječnosti iščekivani 

jer nismo slučajno na ovomu svijetu. Prije 

nego što smo postojali, bili smo naum njegove 

ljubavi: „Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti 

sačuvah milost“ (Jr 31,3). 

Ili nam daje do znanja da on u nama vidi ljepotu 

koju nitko drugi ne može vidjeti: „Drago- 

24


cjen si u mojim očima, vrijedan si i ja te ljubim“ 

(Iz 43,4). 

Ili nam daje otkriti da njegova ljubav nije sjetna, 

nego čista radost koja se obnavlja kada dopustimo 

da nas on ljubi: „Gospodin, Bog tvoj, u 

sredini je tvojoj, silni spasitelj! On će se radovati 

tebi pun veselja, kliktat će nad tobom radosno“ 

(Sef 3,17). 

Za njega ti si doista dragocjen, nisi beznačajan, 

važan si mu jer si djelo ruku njegovih. 

Zato ti posvećuje pažnju i spominje te se s ljubavlju. 

Trebaš se pouzdati u „Božje sjećanje: 

njegovo sjećanje nije ‘tvrdi disk’ koji sve naše 

podatke bilježi i pohranjuje. Njegovo je sjećanje 

srce ispunjeno nježnim suosjećanjem koje se 

raduje kada trajno uklanja sve tragove našega 

zla“ (homilija na misi na XXXI. svjetskom danu 

mladih u Krakovu 31. srpnja 2016.). Ne želi 

zbrajati tvoje pogreške i uvijek će ti pomoći da 

nešto naučiš čak i iz svojih padova. Zato što te 

ljubi. Pokušaj ostati na trenutak u tišini i dopusti 

si da osjetiš njegovu ljubav. Pokušaj ušutkati 

sve glasove i buku u sebi i ostani na trenutak u 

njegovu zagrljaju ljubavi. 

Njegova je ljubav „ljubav koja se ne nameće 

ili ugnjetava, ljubav koja ne marginalizira, ljubav 

koja ne tjera na šutnju i koja ne šuti, ljubav koja 

25


ne ponižava i ne porobljava. To je Gospodinova 

ljubav, svakidašnja, obzirna i puna poštovanja, 

ljubav koja je slobodna i koja oslobađa, ljubav 

koja liječi i pridiže. To je Gospodinova ljubav 

koja zna više za podizanje nego za padove, za 

pomirenje nego za zabrane, za davanje nove 

prilike nego za osuđivanje, za budućnost nego 

za prošlost“ (govor na otvorenju XXXIV. svjetskog 

dana mladih u Panami 24. siječnja 2019.). 

Kada od tebe nešto traži ili jednostavno 

dopušta da se suočiš s izazovima koje život 

nosi sa sobom, nada se da ćeš mu dati prostora 

da te potakne da ideš naprijed, da ti pomogne 

sazreti i rasti. Ne smeta mu ako podijeliš 

svoje sumnje s njim, ono što ga brine jest da 

ne razgovaraš s njim, da se ne otvoriš iskreno 

dijalogu s njim. U Bibliji se govori da se Jakov 

hrvao s Bogom (usp. Post 32,25–31), ali to ga 

nije udaljilo od Gospodinova puta. Zapravo, 

sam nas Gospodin potiče na to: „Hajde, dakle, 

da se pravdamo“ (Iz 1,18). Njegova je ljubav 

tako stvarna, tako istinita, tako konkretna da 

nam nudi odnos pun otvorena i plodna dijaloga. 

I na kraju, potraži zagrljaj svojega nebeskog 

Oca u licu punu ljubavi njegovih hrabrih 

svjedoka na zemlji! 

26

Vjerujem u Boga, Oca svemogucega, 

Stvoritelja neba i zemlje. 

I u Isusa Krista, 

Sina njegova jedinoga, Gospodina nasega, 

koji je zacet po Duhu Svetom, 

roden od Marije Djevice, 

mucen pod Poncijem Pilatom, raspet, 

umro i pokopan; sasao nad pakao, 

treci dan uskrsnuo od mrtvih; 

uzasao na nebesa, sjedi o desnu 

Boga Oca svemogucega; 

odonud ce doci suditi zive i mrtve. 

Vjerujem u Duha Svetoga, 

svetu Crkvu Katolicku, 

opcinstvo svetih, 

oprostenje grijeha, 

uskrsnuce tijela 

i zivot vjecni. 

Amen.

VJERUJEM U ISUSA KRISTA 


Drugi dio Vjerovanja odnosi se na Isusov lik: 

„Vjerujem u Isusa Krista, Sina njegova jedinoga...“ 

Kada sam bio dijete, papa Franjo, jednom sam se naljutio 

na baku. Bilo mi je pet godina. Prethodnoga 

dana brat i ja napravili smo jaslice, sve smo kipiće 

okrenuli prema Djetešcu Isusu i uvečer smo sretni 

otišli u postelju. Sljedećega jutra, čim smo ustali, 

primijetili smo da je baka uklonila najljepši kipić, 

Isusov. Iz protesta toga dana čak nisam htio ići u 

školu. Baka je pustila da ljutnji dam oduška, a onda 

me uzela za ruku i upitala: „Znaš li zašto sam 

uklonila baš Djetešce Isusa?“ „Ne znam, ali zar nisi 

mogla uzeti nekog pastira?“ odgovorio sam. A ona 

će: „Ne, uzela sam Isusa jer će se roditi za dvadeset 

dana. On hoće da ga se zaželiš...“ Smatram se sretnikom 

jer „želja“ je bila prva riječ koju sam povezao 

s Bogom. Ne znam je li baka završila neki tečaj o 

novoj evangelizaciji, ali o Bogu mi je govorila tako 

29


lijepo da sam otada zaražen njezinom ljubavlju. A 

danas, papa Franjo? Kako o Bogu možemo govoriti 

ljudima koji ne vjeruju ili su ravnodušni? 

Kao što je tebi govorila tvoja baka: konkretno. 

Istim se govorom služila i sveta Monika sa svojim 

sinom Augustinom. On je bio filozof? Ona je 

molila i govorila mu jednostavno. A znaš li zašto 

te ta uspomena dirnula u srce i još je u tebi toliko 

živa da ti se, dok izgovaraš Vjerovanje, vraća u 

pamet? Jer ti je baka prenijela vjeru. A vjeru treba 

prenositi na dijalektu, uvijek. 

Moja baka čak nije znala govoriti talijanski... 

Vjeru treba prenositi na dijalektu, jezikom 

obitelji. Sjeti se majke Makabejke i njezinih sedam 

sinova mučenika: biblijski tekst kaže da 

im je triput govorila na dijalektu (usp. 2 Mak 7). 

Vjeru treba prenositi jezikom obitelji, ljudi koji 

ti pristupaju s ljubavlju, jezikom koji je drukčiji 

od intelektualnoga! Primjerice, vjeru se ne može 

prenositi Denzingerom 5 . On pomaže da je se 

shvati, ali nije prikladan za njezino prenošenje. 

Prenošenje vjere uvijek treba biti na dijalektu. 

30


Zato su te bakine riječi dirnule. Onda si spomenuo 

„želju“. Baka je znala što ti treba reći, ali ne 

na intelektualan način, ne. Osjećala je. U njoj je 

djelovao Duh Sveti za prenošenje vjere. To se danas 

događa i nama ovdje u Rimu, s Filipinkama 

koje rade kao dadilje u obiteljima, koje su dobrostojeće, 

ali čija je vjera kao ružina vodica: idu 

na misu dva-tri puta godišnje, ali kod kuće djeci 

ne prenose vjeru. Te obitelji traže filipinske dadilje 

i tako djeca nauče engleski. A što te žene još 

rade? One su „krijumčari“: s engleskim jezikom 

u kuće donose i vjeru. One prenose djeci vjeru, 

„dijalektom“ nježna suživota. 

S tim u vezi na pamet mi pada jedan vaš zgodan 

izraz: „kršćanstvo nije izlet u lov“, koji ste upotrijebili 

6 da subraći pojasnite razliku između evangelizacije 

i prozelitizma. 

Zapravo za to bih trebao platiti autorska prava 

Benediktu XVI. koji je u Aparecidi 7 izrekao 

ovu divnu rečenicu: „Crkva ne raste zahvaljujući 

prozelitizmu, nego zahvaljujući privlačnosti“, 

to jest svjedočenju. Postoje crkveni pokreti koji 

su upali u prozelitizam; pritišću savjesti osoba i 

tako ljude uništavaju. Riječ je o katoličkim, ali i o 

31


kršćanskim nekatoličkim pokretima koji prozelitski 

djeluju među katolicima. Griješe. Uvjereni 

su da Crkva treba rasti brojčano i da svi trebaju 

djelovati jednako, držati se iste stege, iste prakse, 

no to je jednoobraznost. Ovdje se nameće 

jedna druga tema, o kojoj ću govoriti kasnije, a 

to je Duh Sveti. 

S obzirom na lik Isusa Krista, papa Franjo, zadivljuje 

me što mnoge religije govore o potrazi za Bogom 

kao čovjekovu hodu prema nekomu višem biću, prema 

nekome tko će mu pomoći da ne očajava. Kršćanstvo 

je jedina vjera koja taj put izokreće: govori o Bogu koji 

kreće u potragu za čovjekom; to je veliko otajstvo utjelovljenja. 

Dojmljivo mi je kada glagole izokrećete: ne 

„gledati“, nego „prepustiti se gledanju“, „dopustiti 

da nas se susretne“, „dopustiti da nam se oprosti“. 

Jasno je: Sotona mrzi Utjelovljenje. Moje je pitanje: je 

li Kristovo utjelovljenje u povijesti bilo nužno? 

Samo Očeva ljubav opravdava Kristovo utjelovljenje. 

Ako uđeš u optiku Očeve ljubavi, razumjet 

ćeš. Joseph Malègue, meni vrlo drag francuski 

pisac – premda kažu da je drugorazredan 

književnik, autor nekoliko djela među kojima i 

lijepa romana naslovljena Augustin ou le Maître 

32


est là 8 – govorio je da za njega problem nije u tome 

je li Isus, je li Krist Bog; problem bi bio da 

Bog nije postao Krist. Parafrazirajući Malèguea, 

problem bi bio da je Bog ostao daleko, da se nije 

toliko približio čovjeku – kao što je to učinio – 

da je došlo do stapanja: ne miješanja, nego – da, 

do toga – do stapanja čovjeka i Boga. Istaknuo si 

važnost blizine, bliskosti. Postoji teologija blizine, 

u Bibliji, još od početka. Koliko se puta ponavlja 

da je Gospodin blizu! Psalam kazuje: „Blizu 

je Gospodin svima koji ga prizivlju, svima koji 

ga zazivaju iskreno“ (145,18); također: „Blizu je 

Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule 

duše spasava“ (34,19). Zatim mi na um dolazi 

rečenica iz Ponovljenoga zakona, kada Mojsije 

prekorava narod riječima: „Koji je to narod tako 

velik da bi mu bogovi bili tako blizu kao što je 

Gospodin, Bog naš, nama kad god ga zazovemo?“ 

(Pnz 4,7). Nijedan. Blizina dovodi do toga 

da se Bog ponizi. 

Drugi nam izraz donosi Poslanica Filipljanima: 

Bog se ponizuje, spušta se. To svojstvo 

Božjega postupanja, Boga koji se zna spustiti 

do ljudi, teolozi izražavaju grčkim izrazom 

– važnom riječju – synkatábasis, što označava 

Božje „spuštanje“. Pavao ga ovako opisuje: 

„Krist Isus, premda je bio Bog, nije smatrao po- 

33


vlasticom biti kao Bog, nego sam sebe oplijeni 

uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem 

čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan 

do smrti, smrti na križu“ (usp. Fil 2,6–8). To 

vrlo lijepo izražava sveti Ivan Zlatousti: Isus 

Krist „koji je sama sebe predao za naše grijehe 

[...] nije se opteretio položajem sluge, nije na to 

bio primoran, nije ga nitko predao, nego je sam 

sebe dao tako da, kad čuješ kako Ivan veli da je 

Otac predao svoga jedinorođenog Sina za nas 

[Iv 3,16], [...], to se kaže [...] da naučiš kako je to 

bila i Očeva odluka“. I još dodaje: „Zapleteni 

smo [...] u nebrojena zla [...]. Ne samo da nas 

zakon nije oslobodio, nego nas je čak osudio, 

učinivši s jedne strane grijeh još očitijim, a s 

druge nije imao snage da nas oslobodi [...]. No 

Božji je Sin omogućio i ono što bijaše nemoguće: 

izbrisao je grijehe te nas, koji bijasmo neprijatelji, 

uzdigao na položaj prijatelja i darovao 

nam nebrojena druga dobra.“ 9 

Božje spuštanje, gotovo poniženje... 

Bog se ponizuje jer je toliko zaljubljen u svoje 

djelo – u čovjeka – da se ne može od njega udaljiti. 

Grešnici smo, treba nas popravljati, ponekad 

34

SADRŽAJ 

Sadržaj 

Vjera ujedinjuje ...........................5 

I. 

Vjerujem u Boga .........................13 

Bog koji je ljubav ..........................23 

Vjerujem u Isusa Krista ...................29 

Krist u središtu ...........................39 

Vjerujem u Duha Svetoga ................43 

Duh Sveti izgrađuje jedinstvo ...............51 

Vjerujem u svetu Crkvu Katoličku .........59 

Crkva je jedna ............................67 

Vjerujem u općinstvo svetih ..............73 

Jedna od najutješnijih istina .................81 

171

SADRŽAJ 

Vjerujem u oproštenje grijeha .............87 

Ovo je vrijeme milosrđa ....................95 

Vjerujem u uskrsnuće tijela ..............103 

Na putu prema uskrsnuću .................111 

Vjerujem u život vječni ..................117 

Pred Božjim licem ........................127 

II. 

Vjerujem u uskrsnuće živih 

(Marco Pozza) ..........................135 

Bilješke.................................157 

Izvori ..................................169 

172

Nakladnik: 

VERBUM d.o.o. 

Sinjska 2, 21000 Split 

Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 

E-mail: naklada@verbum.hr 

www.verbum.hr 

Tisak: 

Denona d.o.o. 

Tiskano u ožujku 2020.

PAPA FRANJO Vjerujem vjerujemo_w

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?