Nauciti primati_w

.................................................................. 

Jacques Philippe 

Naučiti 

primati 

Kako prihvatiti Božji dar spasenja 

VERBUM


NAUČITI PRIMATI


NAUČITI PRIMATI 

Kako prihvatiti Božji dar spasenja 

VERBUM

Biblioteka: 

Fides 96. 

Urednik: mr. sc. Petar Balta 

Naslov izvornika: Si tu savais le don de Dieu. Apprendre à recevoir 

© Éditions des Béatitudes, S.O.C., 2018. 

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. 

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, 

fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, 

mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. 

Izvršna urednica: Lidija Piskač 

Prijevod: Lidija Paris 

Lektura: Anđa Jakovljević 

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj 

Knjiga je objavljena uz potporu 

Grada Splita. 

ISBN 978-953-235-715-8 599-4 

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu 

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 180915083.

UVOD 

Sadržaj ove knjige dolazi iz različčitih izvora. Neki 

su tekstovi prethodno bili objavljeni u različčitim ččasopisima, 

a drugi su predavanja koja sam držao posljednjih 

godina na raznim mjestima i ččiji sam sadržaj 

za knjigu dotjerao. Činilo mi se da ih vrijedi okupiti 

i objaviti u obliku knjige kako bi bili dostupni većem 

broju ljudi i potaknuli ih na rast u duhovnom životu. 

U ovim tekstovima obrađujem neke duhovne teme 

te produbljujem ili dopunjujem one o kojima sam 

pisao u prethodnim knjigama: o otvorenosti Duhu 

Svetomu, molitvi, nutarnjoj slobodi, miru srca itd. 

Svi ovi tekstovi imaju nešto zajedniččko, naime 

uvjerenje da kršćanski život nije grččevit i napet 

ljudski napor nego primanje Božjega dara. „Kad bi 

znala dar Božji!“ kaže Isus Samarijanki u Ivanovu 

Evanđelju (Iv 4,10). Kršćanstvo nije religija ljudskoga 

naprezanja nego religija Božje milosti; kad Crkva 

kanonizira neko svoje dijete, ona time pohvaljuje 

neččiji odgovor na Božji poziv, ali prije svega slavi 

Oččevo milosrđe i njegovu moć preobražavanja ljudskoga 

života. „Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne 

po sebi! Božji je to dar!“ tvrdi sveti Pavao u Poslanici 

Efežanima (Ef 2,8). 

5

UVOD 

Biti kršćanin ne značči samo vršiti neku zadaću 

ili obavljati popisane zadatke, nego po vjeri (punoj 

nade i ljubavi) primati neizmjeran i besplatan Božji 

dar. Živjeti evanđelje značči u svojoj ljudskoj ograniččenosti 

i slabosti primati sve bogatstvo milosrdne 

Oččeve ljubavi, dopuštati da nas Bog iz dana u 

dan mijenja, slobodno i velikodušno odgovarati na 

njegovu ljubav i dijeliti je s onima koje Gospodin 

dovede na naš put. 

Više no ikada Bog se želi objaviti i priopćiti ččovjeku. 

Najveća su mu radost ljudska srca koja s posvemašnjim 

pouzdanjem i potpunom raspoloživošću 

primaju neiscrpan dar njegove ljubavi. Neka ovo 

djelo pomogne ččitateljima da ustraju u vjeri, nadi i 

ljubavi, da budu uvijek otvoreni djelovanju Duha 

Svetoga i ubrzaju dolazak punine ljubavi i milosrđa 

što ih Bog želi izliti na naš svijet kako bi, prema 

obećanju, „svako tijelo vidjelo spasenje Božje“ (usp. 

Lk 3,6). 

6

Poglavlje 1. 

DUHOVNA SPOSOBNOST PRIMANJA 

Uvod 

Temeljno je pitanje kršćanskoga života sljedeće: 

kako mogu primiti milost Duha Svetoga? Kako ostati 

otvoren za njegovo djelovanje? 

„Cilj je kršćanskoga života primanje Duha Svetoga“, 

govorio je sveti Serafin Sarovski, jedan od najvećih 

svetaca Ruske crkve koji je umro 1833. godine. 

O. Marie-Eugène od Djeteta Isusa 1 tvrdi: 

„Sjedinjenje s Duhom Svetim nije luksuz koji 

se događa na vrhuncu duhovnoga života… Ne, 

to je prvi čin, prva nužnost.“ 

Jer doista, bez milosti Duha Svetoga ne možemo 

uččiniti ništa dobro ni trajno: „Uistinu, bez mene ne 

možete uččiniti ništa“, tvrdi Isus (Iv 15,5). Psalam 127 

kaže isto: „Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se 

mučče graditelji. Ako Gospodin grad ne ččuva, uza- 

1 

O. Marie-Eugène od Djeteta Isusa svećenik je karmelićanin 

(1894.–1967.), duhovni pisac i utemeljitelj Instituta 

Gospe od Života. Vatikan je 2016. godine najavio njegovu 

beatifikaciju. 

7


lud stražar bdi“, i dodaje s dozom humora: „Uzalud 

vam je ustat’ prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete 

kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje.“ 

To ne značči da trebamo provoditi dane u naslonjačču 

oččekujući da Duh Sveti obavi naš posao. Duh 

ne djeluje umjesto nas, nego podupire i usmjerava 

naše ljudske sposobnosti. Jedan od prvih uvjeta za 

primanje Duha Svetoga velikodušno je služenje i sebedarje: 

kada dajemo, tada primamo. 

Navedeni nas psalam podsjeća na temeljnu istinu: 

ako naše razmišljanje i djelovanje nisu prosvijetljeni 

i nošeni Božjom milošću, postoji velik rizik da 

ostanu besplodni. Događa se da se iscrpljujemo u 

pothvatima koji ne donose ništa plodnoga ni trajnoga 

zato što radimo po vlastitom nahođenju i samo 

svojim snagama umjesto da dopustimo Duhu da 

nas vodi. 

Mogli bismo navesti mnoge druge razloge zašto 

je otvorenost Duhu Svetomu tako važna. Jedino nas 

Duh Sveti uvodi u istinsku slobodu. „…gdje je Duh 

Gospodnji, ondje je sloboda“, kaže sveti Pavao (2 

Kor 3,17). Jedino po Duhu Svetomu možemo otkrivati 

i neprestano produbljivati svoj istinski identitet, 

identitet djeteta Božjega: 

8 

„A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša 

Duha Sina svoga koji kliče: ‘Abba! Oče!’“ (Gal 

4,6) 

Neki ljudi misle da biti kršćanin značči ččiniti 

određena djela i što ih više budemo ččinili, to ćemo 

biti bolji kršćani. To nema nikakve veze s evanđe-


ljem. U kršćanskom životu nije ključčno baviti se 

mnoštvom izvanjskih aktivnosti, nego otkrivati i 

živjeti stavove i ponašanja koji nas otvaraju djelovanju 

Duha. Sve ostalo proizići će iz toga i tada ćemo 

moći ččiniti „dobra djela, koja Bog unaprijed pripravi 

da u njima živimo“, kako kaže sveti Pavao (Ef 2,10). 

U duhovnome životu nije riječč o tome da mi nešto 

ččinimo, nego da dopuštamo Bogu da radi u nama, 

da djeluje preko nas. 

Evo jedne napomene o djelovanju Duha Svetoga 

u našemu životu. Ponekad je djelovanje Duha vidljivo, 

osjećamo njegovu prisutnost i njegovo djelovanje, 

no najččešće se to događa neprimjetno. Ponekad 

nas Duh obogaćuje svojim darovima. To su karizme, 

milosti, nadahnuća itd. Ponekad nas, naprotiv, osiromašuje: 

otvara nam očči za našu radikalnu bijedu. 

Djelovanje Duha ne smije se mjeriti površnim kriterijima. 

Ono može biti i primjetno i potajno, i radosno 

i bolno, ali neovisno o tome je li djelovanje Duha 

vidljivo ili ne, donosi li nam ono utjehu ili kušnju, 

ono je uvijek plodno. Bitno je da razvijemo stavove 

koji nas ččine sposobnima za primanje, prijemččivima. 

Kršćanski poziv sadrži mnogo davanja, no kako 

bismo mogli davati (a da se pritom ne iscrpimo, ne 

postanemo ogorččeni ni razoččarani), valja nam nauččiti 

primati. 

„Naša zasluga nije u tome da mnogo činimo 

ili dajemo, nego da mnogo primamo i ljubimo“, 

kaže Terezija iz Lisieuxa. 2 

2 

Pismo 142 

9


Moramo nauččiti primati. To je najvažnije, no ponekad 

i najteže u kršćanskom životu. 

Događa se da nam je teško davati jer smo se zatvorili 

u svoju škrtost i sebiččnost, u svoje strahove. 

Često nam je teško i primati. Ljudski gledano, katkada 

je lakše davati nego primati, ljubiti nego prihvatiti 

da si ljubljen. Davanje može goditi našoj oholosti: ja 

sam najvelikodušnija osoba, dajem drugima, trošim 

se za druge… Primanje je ponekad teže od davanja. 

Ono zahtijeva dozu poniznosti (priznati da trebam 

drugoga), kao i povjerenje u drugoga i otvorenost za 

drugoga, što ne dolazi uvijek samo od sebe. 

Sve sam ovo naveo kako bih naglasio da „primanje“ 

nije uvijek tako lako kako se misli, no ono je 

temeljni stav u duhovnom životu jer smo stvorenja 

i posve smo ovisni o Stvoritelju. Isto tako, mi trebamo 

spasenje i potpuno ovisimo o Božjemu milosrđu, 

što nam je teško priznati. Svi bismo mi zapravo 

više ili manje svjesno htjeli stati na mjesto Boga, biti 

izvor onoga što jesmo i onoga što postižemo. Moramo 

shvatiti da je u ljudskom životu najvažniji i najplodniji 

stav prihvaćanja, prijemččivosti, rekao bih 

ččak i pasivnosti. 

Dakle, od životne je važnosti nauččiti primati, 

primati sama sebe i primati sve od Boga. U onoj 

mjeri u kojoj nauččimo sve primati od Boga moći ćemo 

drugima davati ono najbolje od sebe. 

Sada bih želio opisati stavove koji mi se ččine najvažnijima 

i koji nam jamčče postizanje trajne sposobnosti 

primanja milosti Duha Svetoga. Ima ih osam. 

To je, naravno, pomalo proizvoljna brojka jer se razne 

vidove duhovnoga života ne može secirati na posve 

10


odvojene dijelove, a temu, koju želim izložiti moglo 

bi se prikazati i na posve drukččiji naččin. No ččinilo mi 

se praktiččnim svrstati pod osam podnaslova razne 

vidove kršćanskoga života koji omogućuju otvorenost 

Duhu Svetomu. Sve su te toččke dobro poznate, 

no ččini mi se zanimljivim izložiti ih sa stajališta koje 

tako snažno naglašavam, a to je „prijemččivost“. Svaku 

od tih toččaka moglo bi se izložiti i daleko opširnije. 

3 No ovdje ću navesti samo ono najbitnije. 

Ustrajnost u molitvi 

Poslušajmo divne Isusove riječči iz Lukina Evanđelja: 

„I ja vama kažem: Ištite i dat će vam se! Tražite 

i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se! Doista, 

tko god ište, prima; i tko traži, nalazi; i onomu 

tko kuca, otvorit će se. A koji je to otac među 

vama: kad ga sin zaište ribu, zar će mu mjesto 

ribe zmiju dati? Ili kad zaište jaje, zar će mu 

dati štipavca? Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim 

darima darivati djecu svoju, koliko li će više 

Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji 

ga zaištu!“ (Lk 11,9–13) 

Kako bismo mogli primiti Duha Svetoga, najprije 

ga moramo tražiti, i to u molitvi. To je prvi stav. 

Naša molitva, naravno, mora biti nošena velikom 

3 

Neke su toččke objašnjene u mojim prethodnim knjigama, 

napose u Traži mir i za njim idi, Unutarnja sloboda, Molitvom 

do životne preobrazbe, Na život pozvani. 

11


željom i mora biti ustrajna… Po njoj ćemo dobiti ono 

što nam je potrebno za življenje kršćanskoga poziva. 

Isusove riječči: „Ištite i dat će vam se!“ možda spadaju 

među najutješnije u cijelomu Svetom pismu. Kad 

smo suoččeni sa svojim potrebama i poteškoćama, 

Isus nas poziva da se ne brinemo, nego jednostavno 

tražimo od Oca sve što nam treba i on će nam to dati. 

Bog ččuje molitvu siromaha, napose ako traži ono 

bitno, a to je milost Duha Svetoga. 

Osim molitve prošnje, budimo vjerni tihoj nutarnjoj 

molitvi koja je po naravi molitva primanja. 

Kada odvojimo vrijeme za osobnu molitvu, za klanjanje 

– što nam je nužno potrebno, napose u današnje 

vrijeme – nemojmo mnogo govoriti, mnogo 

toga ččiniti, mnogo misliti, nego prihvaćajmo Božju 

prisutnost u vjeri i ljubavi. Najdublja i najplodnija 

molitva je molitva ččiste prijemččivosti. 

Osim posebnih trenutaka koje posvećujemo 

osobnoj ili zajedniččkoj molitvi, cijeli bi naš život trebao 

postati razgovor s Bogom. Sveti nas Pavao poziva: 

„U svakoj prigodi u Duhu molite“ (Ef 6,18). Sveti 

Ivan od Križa daje ovaj savjet: 

12 

„Uzmi Boga za zaručnika i prijatelja i budi u 

trajnu odnosu s njime. Tako nećeš griješiti, naučit 

ćeš ljubiti, a ono čime se moraš baviti dobro 

će završiti.“ 

Sve što u životu radimo može hraniti naš razgovor 

s Bogom: za ono lijepo možemo mu zahvaljivati, 

u poteškoćama ga možemo zazivati, za grijehe 

tražiti oproštenje. Treba koristiti sve jer sve, kako


dobro, tako i zlo, može hraniti i produbljivati naš 

odnos s Bogom! 

Pouzdanje 

Pouzdanje je znak otvorenosti. Čovjek je prijemččiv 

za onoga u koga ima povjerenja. Nepovjerenje 

i sumnjiččavost znak su zatvorenosti. Prvo što Bog 

od nas traži nije da budemo savršeni, nego da mu 

poklonimo svoje povjerenje. Naš manjak pouzdanja 

boli ga više nego naši padovi. Što se više u njega 

uzdamo, to više Duha primamo. 

Evo što je Isus rekao svetoj Faustini: 

„Milosti mojega milosrđa zahvaćaju se samo 

jednom posudom, a to je – pouzdanje. Što se duša 

više uzda, tim više prima. Velika su mi utjeha 

duše koje imaju bezgranično pouzdanje jer u 

te duše izlijevam sva blaga svojih milosti. Radujem 

se jer one žele puno, a moja je želja dati puno, 

jako puno. Žalosti me, međutim, ako duše 

traže malo i zatvaraju svoja srca.“ 4 

Pouzdanje i vjera imaju veliku moć privlaččenja 

Božje milosti. Terezija iz Lisieuxa dobro je shvatila 

da Bog ima oččinsko srce i da ne može odoljeti sinovskom 

pouzdanju svoje djece, napose kad je riječč o 

praštanju koje im je tako ččesto potrebno. U jednom 

4 

Sv. Marija Faustina Kowalska, Dnevnik – Milosrđe Božje 

u mojoj duši, Družba svećenika Srca Isusova, Zagreb, 

2016., br. 1578. 

13


pismu ocu Bellièreu Terezija to ocrtava uz pomoć 

usporedbe: 

14 

„Uz pomoć vrlo jednostavne usporedbe pokušat 

ću vam objasniti koliko Isus ljubi čak i nesavršene 

duše koje se u njega uzdaju. Pretpostavimo 

da jedan otac ima dvoje nestašne i neposlušne 

djece. Dolazi ih kazniti i vidi kako se jedno 

trese od straha i preneraženo bježi jer u srcu 

osjeća da zaslužuje kaznu. Njegov brat, naprotiv, 

baca se u očev naručaj, kaže da mu je žao što 

ga je ražalostio, da ga ljubi i, kako bi to dokazao, 

obećava da će odsada biti dobar. Na kraju traži 

da ga otac kazni poljupcem. Mislim da se srce 

sretnoga oca ne može oduprijeti sinovskom 

povjerenju djeteta čiju iskrenost i ljubav poznaje. 

Svjestan je da će njegov sin još puno puta ponoviti 

iste pogreške, ali mu je spreman oprostiti 

svaki put kada se bude pozivao na njegovo srce… 

Ne spominjem prvo dijete, dragi mali brate, 

jer i sami znate da ga otac ljubi na isti način i 

da je spreman biti jednako popustljiv kao i prema 

drugome…“ 5 

Kad je riječč o pouzdanju u Boga, postavlja se odluččujuće 

pitanje: Na ččemu poččiva naše pouzdanje? 

Na nama samima (našim djelima, uspjesima, postignućima…)? 

To bi značčilo da se oslanjamo samo 

na sebe. Ili se temelji isključčivo na Bogu i njegovu 

beskrajnom milosrđu? To bi značčilo da takvo pouzdanje 

ostaje ččvrsto ččak i u siromaštvu, neuspjehu i 

5 

Pismo 258


padovima. Istinsko pouzdanje koje je utemeljeno u 

Bogu ččija se ljubav nikada ne mijenja jest ono koje 

iskazujemo ne samo kad sve ide dobro, kad smo zadovoljni 

sobom, nego i kad smo suoččeni sa svojim 

ograniččenjima i svojim siromaštvom. „Da sam poččinila 

sve moguće zloččine,“ kaže Terezija, „imala bih i 

dalje isto pouzdanje!“ 6 

Poniznost 

Poniznost ima veliku moć privlaččenja milosti 

Duha Svetoga. Poslušajmo što kaže Petar u Prvoj 

poslanici: 

„Svi se jedni prema drugima pripašite poniznošću 

jer Bog se oholima protivi, a poniznima 

daruje milost. Ponizite se dakle pod snažnom 

rukom Božjom da vas uzvisi u pravo vrijeme.“ 

(1 Pt 5,5b–6) 

Poniznost je bitan uvjet za primanje punine darova 

Duha. „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji 

se ponizuje, bit će uzvišen“, kaže Evanđelje (Lk 14,11). 

Poniznost se pokazuje na razne naččine. Ponizan 

je ččovjek koji priznaje svoje pogreške. Kajanje snažno 

privlačči Duha Svetoga. Poniznost, dalje, značči da 

uviđamo da sami po sebi nismo ništa, nego da nam 

je sve darovano. Sve što jesmo i sve što ččinimo be- 

6 

Posljednji razgovori, Žuta bilježnica, 11. srpnja, br. 6. (Usp. 

hrv. izdanje: Sveta Terezija od Djeteta Isusa i Svetoga 

Lica, Ulazim u život – Posljednji razgovori, Glas Koncila, 

Zagreb, 1997.) 

15


splatan je dar Božjega milosrđa. Poslušajmo Tereziju 

iz Lisieuxa: 

16 

„Biti malen znači ne pripisivati sebi vrline 

koje posjedujemo, ne misliti da smo za nešto sposobni, 

nego uvidjeti da Bog stavlja svoje blago u 

ruke svojega djeteta kako bi se ono njime služilo 

po potrebi; no to blago uvijek pripada dragome 

Bogu.“ 7 

Biti ponizan značči i pomiriti se sa svojim slabostima, 

uvidjeti i prihvatiti svoje granice. Sjetimo se 

Terezijinih riječči: 

„Bogu se u mojoj maloj duši sviđa što ljubim 

svoju malenost i svoje siromaštvo… Držimo se 

podalje od svega što sja, ljubimo vlastitu malenost, 

ljubimo to da ništa ne osjećamo i tada ćemo 

biti siromašne u duhu i Isus će doći po nas, 

ma kako daleko bile, i pretvoriti nas u plamen 

ljubavi!“ 8 

Biti ponizan značči poniziti se iz ljubavi kao Isus 

koji je prao noge svojim uččenicima i rekao: „Ja sam 

posred vas kao onaj koji poslužuje“ (Lk 22,27). 

Možemo reći da poniznost značči otvorenost. 

Ako sam ponizan, prihvaćam kako savjete, tako i 

prigovore; spreman sam primati od drugih. Oholost 

pak značči zatvorenost: ja sam samom sebi dostatan, 

uvijek sam u pravu, nikoga ne trebam. To vrijedi i 

7 

Posljednji razgovori, Žuta bilježnica, 6. kolovoza, br. 8. 

8 

Pismo 197


za naš odnos s Bogom: što više uviđamo da smo sami 

po sebi ništa i da posve ovisimo o Božjoj dobroti, 

to više milosti možemo primiti! 

Naš nedostatak poniznosti ččesto ne dopušta Bogu 

da nas ispuni onako kako bi želio. Evo što svojim 

sestrama piše Catherine Mectilde de Bar, francuska 

redovnica iz 17. stoljeća: 

„Bog želi samo jedno: ispuniti nas sobom i 

svojim milostima, no ne može nam se dati kad 

vidi da smo puni sebe, puni oholosti. Duša koja 

nije ukorijenjena u istinskoj poniznosti nije sposobna 

primati Božje darove. Njezino bi ih sebeljublje 

progutalo. Zato je Bog mora ostaviti u njezinu 

siromaštvu, u tami i neplodnosti, u ništavilu. 

Eto kako je važna poniznost.“ 9 

Radujmo se, dakle, svemu što nas ččini manjima i 

poniznijima, bilo izvanjski, bilo iznutra, jer što više 

napredujemo u poniznosti, to smo otvoreniji darovima 

Duha i sposobniji za primanje! 

Poslušnost 

Bog daje Duha Svetoga „onima što mu se pokoravaju“, 

kažu Djela apostolska (5,32). Pustinjski otac 

Mios iz Belosa bez oklijevanja tvrdi: „Poslušnost rađa 

poslušnost. Sluša li tko Boga, Bog će slušati njega!“ 10 

9 

Catherine de Bar, Adorer et Adhérer, Cerf, str. 113. 

10 

Život i izreke pustinjskih otaca, Verbum, Split, 2007., Abba 

Mios, br. 1, str. 184. 

17


Jedno je jasno: što više želimo vršiti volju Božju, 

to ćemo više primati milosti koje su za to potrebne. 

Bog daje svojega Duha onima koji odlučče da će mu 

biti poslušni. Bog ništa ne odbija onima koji njemu 

ništa ne odbijaju. 

Poslušnost koja, naravno, ne proizlazi iz straha, 

nego iz pouzdanja i ljubavi, važan je oblik „duhovnoga 

primanja“. 

Može se iskazivati u raznim oblicima: poslušnost 

Božjoj riječči, poslušnost crkvenim poglavarima, poslušnost 

zakonitim ljudskim vlastima. 

Iskazuje se i našim međusobnim pokoravanjem 

jednih drugima iz ljubavi, što snažno naglašava sveti 

Pavao: „Podložni budite jedni drugima u strahu 

Kristovu!“ (Ef 5,21). Kad god se u slobodi i iz ljubavi 

prema nekome odreknemo svoje volje, to nas otvara 

milostima Duha. 

Drugi vid kršćanske sinovske poslušnosti nutarnja 

je poslušnost poticajima Duha. Vjernost jednoj 

milosti privlačči druge milosti. Kad god smo poslušni 

Božjemu poticaju, naše se srce širi i postaje 

sposobno primiti još više. 

Želio bih isto tako naglasiti nešto što bismo mogli 

nazvati „poslušnost događajima“. Ne mislim na 

pasivnost ni na fatalizam, nego na prihvaćanje situacija 

koje proživljavamo s pouzdanjem, uvjereni 

da Oččeva providnost svime upravlja za naše dobro. 

Ovaj oblik poslušnosti od temeljne je važnosti. 

Što više s pouzdanjem prihvaćam događaje, ččak i 

protivštine, to više primam milost Duha Svetoga. 

Bog ne dopušta da se nešto dogodi, a da istodobno 

ne daje potrebnu milost da to proživimo na poziti- 

18


van naččin. Kad prihvaćam taj događaj, prihvaćam i 

milost koja se u njemu skriva. Pristanak na sve vidove 

egzistencije temeljni je oblik prijemččivosti za 

Duha Svetoga. Život će biti smislen i lijep kad ga 

prihvatimo u cjelini. 

„U posljednje vrijeme imam sve snažnije 

iskustvo: u moje čak i najbeznačajnije svakodnevne 

aktivnosti i osjećaje uvlači se dašak vječnosti. 

Nisam jedina osoba koja je umorna, bolesna, 

žalosna ili tjeskobna. Takva sam zajedno s 

milijunima drugih tijekom stoljeća. Sve je to život. 

Život je u svojoj apsurdnosti lijep i smislen 

ako u njemu uspijemo stvoriti prostor za sve i živjeti 

ga u cjelini. Tada život na ovaj ili onaj način 

tvori savršenu cjelinu. Čim odbijamo ili želimo 

ukloniti neke elemente, čim se vodimo svojim 

hirovima ili mušicama pa prihvaćamo jedne, 

a odbacujemo druge, život postaje apsurdan. 

Kad se izgubi cjelina, sve postaje proizvoljno.“ 

(Etty Hillesum) 11 

O tomu obliku poslušnosti Isus govori Petru 

kad se poslije uskrsnuća ukazao na Tiberijadskome 

jezeru: 

„Zaista, zaista, kažem ti: Dok si bio mlađi, 

sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad 

ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i 

voditi kamo nećeš.“ (Iv 21,18) 

11 

Paul Lebeau, Etty Hillesum, un itinéraire spirituel, Albin 

Michel, str. 179. 

19


Ove se riječči odnose na Petrovo muččeništvo, no 

možemo ih razumjeti na puno širi naččin. Život nas 

ponekad vodi putovima koje ne bismo sami izabrali 

i na koje moramo pristati iz ljubavi. To pristajanje 

tada postaje izvorom milosti, sjedinjenja s Bogom, 

iskustva prisutnosti Duha Svetoga koji nam u našoj 

slabosti priskačče u pomoć. U svojoj Prvoj poslanici 

Petar kaže ovako: 

20 

„Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja 

da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno 

klicati. Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, 

blago vama, jer Duh Slave, Duh Božji u vama 

počiva.“ (1 Pt 4,13–14) 

Ove riječči možemo shvatiti u vrlo široku smislu: 

svaki put kad s vjerom u Krista i iz ljubavi prema 

njemu prihvatimo životnu borbu i poteškoće, Duh 

Sveti poččiva na nama. 

Nutarnji mir 

Ako želimo biti otvoreni milosti Duha Svetoga, 

moramo se truditi – u onoj mjeri u kojoj to ovisi o 

nama – saččuvati nutarnji mir. 

„Čuvajte mir srca, neka ga ne uznemiruje ništa 

što se u svijetu događa. Kad bi se sve na svijetu 

srušilo, kad bi se sve urotilo protiv vas, nemir 

vam ne bi nimalo pomogao jer donosi više 

štete nego koristi.“ (sv. Ivan od Križa) 12 

12 

Jean de la Croix, Avis et maximes 173–177 u: Œuvres Spirituelles, 

Seuil, 1945., str. 1203.


Psalam 131 kaže: „Ja sam se smirio i upokojio dušu 

svoju.“ Što je srce mirnije i predanije, to više može 

primiti poticaje, svjetlo i pomoć Duha Svetoga. Nemir, 

uzrujanost, zabrinutost, naprotiv, zatvaraju nas 

za milost. 

„Mir i obraćenje – spas vam je, u smirenu uzdanju 

snaga je vaša“, kaže prorok Izaija (Iz 30,15). 

Obratimo pozornost na ovu važnu toččku: samo 

kad smo u miru, možemo dobro razluččivati, jasno 

raspoznavati situacije s kojima smo suoččeni i nalaziti 

pravi lijek za svoje probleme. Ne možemo izbjeći 

oluje, nemire i brige, no budimo svjesni da je tada 

naša percepcija stvarnosti uvjetovana našim negativnim 

emocijama; prije nego što pomišljamo na bilo 

kakve promjene u svojim temeljnim odlukama, 

treba priččekati da nam se vrati mir. 

Mectilde de Bar daje sljedeći savjet jednoj sestri: 

„Brižno ččuvaj nutarnji mir jer kad ga ččovjek izgubi, 

ne vidi ništa i ne zna kamo ide!“ 13 

Živjeti u sadašnjem trenutku 

Važan preduvjet prijemččivosti Duha Svetoga 

jest život u sadašnjem trenutku. Što više živimo u 

sadašnjem trenutku (ne gledamo u prošlost niti se 

projiciramo u budućnost), to smo više u doticaju sa 

stvarnošću, s Bogom, s nutarnjim bogatstvima uz 

ččiju pomoć možemo upravljati svojim životom, to 

smo prijemččiviji za djelovanje milosti. Besplodno 

13 

Catherine de Bar à l’écoute de saint Benoît, Bénédictines du 

Saint-Sacrement, Rouen, 1979., str. 65. 

21


žaljenje, ččaččkanje po prošlosti i briga za budućnost 

otuđuju nas od Božje milosti. Ako svoju prošlost 

prepustimo Božjemu milosrđu, ako svoju budućnost 

povjerimo njegovoj providnosti i danas ččinimo 

ono što se od nas traži, imat ćemo milost koju iz dana 

u dan trebamo. 

Nenavezanost 

Kako bi Duh u nama mogao djelovati, moramo 

biti gipki i nenavezani. Srce nam mora biti slobodno 

od svega. Ako smo previše navezani na svoje planove, 

svoj naččin gledanja, svoju mudrost, ne ostavljamo 

prostora Božjemu Duhu. Na jednom predavanju za 

svećenike sestra Elvira, utemeljiteljica zajednice Cenacolo 

koja radi s mladim narkomanima, rekla je: 

„Uvijek sam spremna u roku od pet minuta uččiniti 

upravo suprotno od onoga što sam planirala!“ 

Jasno je da treba planirati i biti poduzetan, ali u 

duhu posvemašnje nenavezanosti. 

„Neka vam srce ne robuje ničemu. Kad imate 

neku želju, neka to bude tako da ne žalite u 

slučaju neuspjeha, nego ostanete mirni kao da 

niste ništa željeli.“ (Juan de Bonilla, franjevac iz 

17. stoljeća) 

Takva nenavezanost široko otvara vrata djelovanju 

Duha. 

22

SADRŽAJ 

SADRŽAJ 

UVOD ..................................... 5 

Poglavlje 1. 

DUHOVNA SPOSOBNOST PRIMANJA ....... 7 

Uvod .................................... 7 

Ustrajnost u molitvi ...................... 11 

Pouzdanje .............................. 13 

Poniznost ............................... 15 

Poslušnost .............................. 17 

Nutarnji mir .............................. 20 

Živjeti u sadašnjem trenutku .............. 21 

Nenavezanost ........................... 22 

Zahvalnost .............................. 23 

Zaključak ............................... 25 

Poglavlje 2. 

ŽIVJETI POD BOŽJIM POGLEDOM 

S TEREZIJOM IZ LISIEUXA ................. 27 

Važnost pogleda kod Terezije ............. 27 

Nikad se ne udaljiti od Isusova pogleda .... 28 

Božanski pogled ......................... 29 

Isusov patnički pogled ................... 39 

169

SADRŽAJ 

Duša treba živjeti pod Isusovim pogledom .. 42 

Zaključak ............................... 45 

Poglavlje 3. 

„KAD SAM SLAB, ONDA SAM JAK!“ 

(2 Korinćanima 12,10) ....................... 46 

Suvremeni svijet otkriva ljudsku slabost .... 46 

Duh Sveti želi Crkvu siromaha ............ 47 

Što više želim postati svetim, to više uviđam 

vlastitu nemoć ........................... 50 

Od ljudskoga do duhovnoga siromaštva .... 52 

Pavlovo iskustvo ........................ 54 

Po vjeri se ljudska slabost otvara Božjoj snazi .. 55 

Slabost nije prepreka nego put ............ 57 

Radovati se vlastitim slabostima ........... 58 

Ljubav je pobjeda slabosti ................. 60 

Marija, majka siromašnih i malenih ........ 62 

Poglavlje 4. 

PRAVA I LAŽNA SLOBODA . . . . . . . . . . . . . . . . 65 

O značenju pojma slobode . . . . . . . . . . . . . . . . 65 

Sloboda i svemoć ........................ 68 

Sloboda i izbor .......................... 69 

Sloboda i neovisnost ..................... 71 

Sloboda i spontanost ..................... 73 

Sloboda i ljubav su nerazdvojive ........... 76 

Ljubav se temelji na vjeri i nadi ............ 79 

170

SADRŽAJ 

Raspoznati u čemu konkretno nismo 

slobodni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 80 

Sretna je duša koja je slobodna zato što ljubi .. 83 

Blažena Béatrice iz Nazareta............... 84 

Sveti Ivan od Križa ....................... 85 

Sveta Faustina Kowalska ................. 85 

Poglavlje 5. 

NUTARNJI MIR JE DUHOVNA NUŽNOST .. 87 

Poziv na nutarnji mir ..................... 87 

Bog nam obećava nutarnji mir ............. 89 

Zašto tražiti nutarnji mir? ................. 91 

Pomirenje je dugotrajan proces ........... 93 

Poglavlje 6. 

U POTRAZI ZA VLASTITIM IDENTITETOM .. 96 

Kriza društvenoga priznanja . . . . . . . . . . . . . . 96 

Krhko afektivno priznanje ................ 97 

Psihološki vid osobnosti .................. 98 

Očeva djeca ............................. 99 

Poglavlje 7. 

EUHARISTIJA, OTAJSTVO VJERE .......... 102 

Godina euharistije ...................... 102 

Euharistija, škola duhovne zrelosti i vjere .. 103 

Otajstvo vjere .......................... 104 

171

SADRŽAJ 

Ući u Božju mudrost .................... 105 

Vjera otkriva prave stvarnosti ............ 106 

Poglavlje 8. 

EUHARISTIJA I NADA .................... 109 

Euharistija, blaženstvo siromaha i nada u 

kraljevstvo koje dolazi ................... 109 

Nada i duhovno siromaštvo ............. 110 

Euharistija, bogatstvo siromaha .......... 111 

Euharistija i pouzdano očekivanje 

Kraljevstva ............................. 113 

Poglavlje 9. 

EUHARISTIJA, OTAJSTVO LJUBAVI ........ 116 

Sakrament ljubavi prema Bogu ........... 116 

Bog nam daje kako bismo se mogli davati .. 119 

Sakrament bratske ljubavi ............... 120 

Za stolom grešnika ..................... 123 

Poglavlje 10. 

DOĐI, GOSPODINE ISUSE! ................ 125 

Poglavlje 11. 

UPOZNATI BOGA PO MARIJI ............. 130 

Poglavlje 12. 

DOTAKNUTI BOGA U MOLITVI ........... 135 

Molitva je vjera, nada i ljubav ............ 135 

172

SADRŽAJ 

Vjera dostaje ........................... 136 

Vjera i dodir ........................... 138 

Poglavlje 13. 

TEREZIJA AVILSKA I ZAMAK DUŠE ....... 140 

Sveta Terezija Avilska ................... 144 

Sveti Ivan od Križa (Duhovni spjev B 1,6–8) .. 146 

Sveta Terezija Benedikta od Križa 

(Edith Stein) ............................. 147 

Poglavlje 14. 

ETTY HILLESUM, SVJEDOKINJA NADE ... 148 

Raspršen život ......................... 149 

Providonosan susret .................... 150 

Život je lijep i pun smisla ................ 153 

„Imamo pravo trpjeti, ali ne i podleći“ ..... 154 

Živjeti poput poljskih ljiljana ............. 155 

Zaposlenica Židovskoga vijeća ........... 156 

Logor Westerbork ...................... 159 

Odbijanje mržnje ....................... 161 

„Melem na tolike rane“ .................. 163 

Pomoći Bogu ........................... 164 

Posljednje putovanje .................... 165 

173

PREPORUČUJEMO 

Nudeći konkretnu pomoć i praktična sredstva 

za redovitu i ustrajnu molitvu, ova nam 

knjiga pomaže da dođemo u dodir s Božjom 

prisutnošću i da dopustimo da nas iznutra 

preobrazi i osposobi za ljubav prema istini. 

160 str. Meki uvez. 

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO 

Vjerno prenoseći misao svete Male Terezije u 

naše vrijeme i okolnosti te učeći nas prihvatiti 

sebe onakvima kakvi jesmo, ova nadahnjujuća 

knjiga izvrstan je lijek protiv perfekcionizma 

i siguran izvor zdrave kršćanske duhovnosti 

primjenjive u svim životnim situacijama. 

144 str. Meki uvez. 

www.verbum.hr

Nakladnik: 

VERBUM d.o.o. 

Sinjska 2, 21000 Split 

Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 

E-mail: naklada@verbum.hr 

www.verbum.hr 

Tisak: 

Denona d.o.o. 

Tiskano u rujnu 2020.

„Stojimo pored izvora i umiremo od žeđi; tjeskobno, 

umorno i razočarano trčimo za tisuću 

izvanjskih stvari, a u sebi nosimo nečuvena bogatstva 

koja samo treba otkriti. U sebi imamo 

kraljevstvo koje je veće od svemira i sva dobra 

koja želimo već su prisutna u dubini našega 

srca. Tamo stanuje Bog koji nam je spreman 

dati sve...“ 


Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: 

„Daj mi piti”, ti bi u njega zaiskala 

i on bi ti dao vode žive. 

…tko bude pio vode koju ću mu ja dati, 

ne, neće ožednjeti nikada: 

voda koju ću mu ja dati postat će u njemu 

izvorom vode koja struji u život vječni. 

(Iv 4,10.14) 

ISBN 978-953-235-715-8 

VERBUM

Nauciti primati_w

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?