Mali put pouzdanja i ljubavi_w

Jacques Philippe 

Mali put 

pouzdanja 

i ljubavi 

S Malom Terezijom k 

radosnu i ispunjenu životu 

VERBUM


MALI PUT POUZDANJA I LJUBAVI


MALI PUT 

POUZDANJA 

I LJUBAVI 

S Malom Terezijom k radosnu i 

ispunjenu životu 

VERBUM

Biblioteka: 

Fides 94. 

Urednik: mr. sc. Petar Balta 

Naslov izvornika: La voie de la confiance et de l’amour 

© Éditions des Béatitudes, S.O.C., 2011. 

© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2020. 

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, 

fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, 

mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. 

Izvršna urednica: Lidija Piskač 

Prijevod: Lidija Paris 

Lektura: Anđa Jakovljević 

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj 

ISBN 978-953-235-698-4599-4 

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu 

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 171108026

Moj put je put pouzdanja i ljubavi. 

sv. Mala Terezija, 

iz pisma ocu Roullandu 1 

1 

P 226

UVOD 

UVOD 

Ova knjiga sadrži predavanja koja sam održao 

na duhovnoj obnovi u jednoj župi u blizini Madrida 

povodom liturgijskoga spomendana svete Terezije 

iz Lisieuxa prvoga vikenda mjeseca listopada 2010. 

Želio sam izložiti bitni sadržaj poruke te mlade 

redovnice koja je umrla s 24 godine i koju je Ivan 

Pavao II. 1997. g. proglasio crkvenom naučiteljicom. 

Želio sam objasniti u čemu se sastoji taj „mali, posve 

novi put“ ili „put pouzdanja i ljubavi“ 2 , što ga 

je Terezija otkrila i živjela, a zatim prenosila novakinjama 

za koje je bila odgovorna u karmelu u Lisieuxu. 

Predosjećala je da Bog želi da taj nauk iziđe iz 

njezina uskoga kruga i objavi se krhkim i slabašnim 

ljudima, mnoštvu „malenih duša“, kako bi ih uzdignuo 

sve do najviših vrhunaca ljubavi. 3 

Kratko prije smrti Terezija je slutila da je čeka 

golema postumna zadaća: 

„Osjećam da se približava odmor… Ali još više 

osjećam da moje poslanje tek počinje, poslanje 

da ljudi uzljube Boga kao što ga ja ljubim, poslanje 

da prenesem svoj mali put dušama. Ako dragi 

Bog usliši moje želje, živjet ću svoje Nebo na 

2 

Terezija rabi i izraz „put jednostavna pouzdanja puna ljubavi“. 

P 261 

3 

Vidi kraj B. 

7

UVOD 

zemlji sve do konca svijeta. Da, želim provesti 

svoje Nebo čineći dobro na zemlji…“ 4 

Čudesno širenje Terezijina nauka koje se nastavlja 

i danas pokazuje da ta želja mlade karmelićanke 

nije bila nikakva tlapnja, nego da je bila usklađena 

s mudrošću Oca koji svoje tajne sakriva od mudrih i 

umnih, a objavljuje malenima (usp. Lk 10,21) te da na 

ovome području, kao i na mnogim drugima, Bog 

„nadilazi njezina očekivanja“ 5 . 

Nisam mislio da će šest predavanja što sam ih 

održao toga vikenda u Madridu izići u obliku knjige, 

no mnogi su to tražili. Budući da se nisam mogao 

temeljito posvetiti obradi teksta, uzeo sam snimke, 

ponešto uredio stil, pojasnio ili dopunio neke točke 

te dodao korisne reference i navode. 

Ishod sigurno nije savršen, stil je više govorni 

nego pisani, puno je ponavljanja i digresija. Kakav 

bio da bio, sigurno će nekima pomoći i potaknuti 

ih da bolje upoznaju poruku mlade karmelićanke 

iz Lisieuxa koja je, po mojemu mišljenju, od bitne 

važnosti za Crkvu i za današnje društvo. 

U krhku i ranjenu društvu kao što je naše, u kojemu 

Duh Sveti usprkos svemu kršćane poziva na 

svetost i na življenje evanđelja u punini, mislim da 

nema boljega puta od puta pouzdanja i ljubavi, što 

nam ga nudi svetica iz Lisieuxa. 

Ovi će nam tekstovi biti od najveće koristi ako 

s njima obavimo osobnu duhovnu obnovu – što je 

i bila prvobitna nakana ovih predavanja. Možemo 

4 

CJ, 17. srpnja 1897. 

5 

C, 3 r. 

8

UVOD 

im, primjerice, posvetiti tjedan dana, svakoga dana 

čitati po jedno poglavlje, uzeti si vremena za razmatranje, 

vraćati se u molitvi na navedene tekstove, 

pitati se na koji način oni osvjetljuju naš konkretni 

život i na što nas Bog po njima poziva. 

9

PRVO POGLAVLJE 

Posve novi put

Glavna tema o kojoj ću govoriti jest pouzdanje 

u Boga. Živimo u svijetu u kojemu nije lako živjeti. 

Iz mnogih razloga pritišću nas teške brige. Zato je 

važno rasti u pouzdanju i moliti Duha Svetoga za 

snagu vjere kako bismo se u ovome vremenu mogli 

suočiti sa svime što je pred nama. 

Kada govorim o ovoj temi, osjećam da Bog želi podignuti 

novi narod ispunjen snagom Duha Svetoga, 

narod koji će donositi obilne plodove njemu na slavu 

i naviještati evanđelje na dobro cijeloga čovječanstva. 

To je narod malenih i siromašnih. Istinska Božja snaga 

ne pokazuje se u ljudskoj jakosti ni u tjelesnim, duševnim 

i intelektualnim sposobnostima, iako sve to 

ima svoju vrijednost. To je snaga koja se po riječima 

svetoga Pavla (2 Kor 12,9) iskazuje u ljudskoj slabosti. 

Dok budemo čitali ove stranice, dopustimo toj snazi 

da ispuni našu malenost, naše siromaštvo i našu slabost 

kako bismo postali snažni u vjeri i pouzdanju. 

Crkva prolazi kroz teška vremena. Poteškoće nisu 

iste u Francuskoj, Španjolskoj ili Pakistanu, no svi mi 

vodimo duhovnu borbu. Bog nam možda više no ikada 

želi dati svojega Duha koji nam priskače u pomoć 

u našoj slabosti, kako to lijepo kaže Poslanica 

Rimljanima (Rim 8,26). On nas uči moliti, uvodi nas 

u ispravan odnos s Bogom, uči nas vjerovati, nadati 

se, ljubiti. Uvjeren sam da Bog u našim srcima želi 

učiniti lijepe stvari. Ako uzmemo vremena i ove stra- 

13

MALI PUT POUZDANJA I LJUBAVI 

nice čitamo u molitvi, ako nam je srce otvoreno za 

Božju riječ, Bog će u nama činiti čudesa. 

Ova se knjiga sastoji od dva dijela. U prvome ću 

tumačiti neke tekstove Terezije iz Lisieuxa koja je 

primila posebnu milost i može nam pomoći živjeti 

u pouzdanju, poput male djece. Govorit ću, dakle, o 

nekim Terezijinim slutnjama koje su neizrecivo dragocjene 

za nas danas. Drugi dio, nešto kraći, opisuje 

kako se to pouzdanje može živjeti u poteškoćama i 

životnim kušnjama. Lako je imati pouzdanja kada 

sve ide glatko, no kada stvari krenu po zlu, to je već 

druga priča! Ipak, trebamo se vježbati u pouzdanju. 

Vidjet ćemo kako se to radi i nadam se da ću to prikazati 

na posve konkretan način. 

Terezija iz Lisieuxa – „Mala Terezija“ – možda je 

manje poznata od „velike Terezije“ – Terezije Avilske 

– ali je dostojna kći slavne reformatorice karmela. Njezina 

je duhovna poruka vrlo aktualna, od životne važnosti 

za današnji svijet. Nju, koja nikada nije studirala 

teologiju, papa Ivan Pavao II. proglasio je crkvenom 

naučiteljicom 19. listopada 1997., uz stotu obljetnicu 

njezine smrti. 6 To je bilo najavljeno tijekom Svjetskoga 

dana mladih u Parizu, gdje su se tom prigodom nalazile 

Terezijine relikvije. To znači da Crkva sve nas, 

napose mlade, najslužbenijim mogućim putem poziva 

da uđemo u njezinu školu. 

Ne mislim podrobno opisivati njezin život, predugo 

bi trajalo. Djetinjstvo je provela u Alençonu, 

zatim u Lisieuxu, i znamo da se napatila. U dobi od 

6 

Uz Tereziju Avilsku i Katarinu Sijensku Terezija iz Lisieuxa 

treća je i najmlađa žena crkvena naučiteljica. 

14

POSVE NOVI PUT 

samo četiri godine ostala je bez mame 7 (koja je umrla 

od karcinoma dojke), što ju je duboko potreslo. Na taj 

se gubitak nadovezao cijeli niz gubitaka koji su uslijedili 

tako da je s deset godina teško oboljela. Ozdravio 

ju je osmijeh Blažene Djevice Marije. Kušnje kroz 

koje je Terezija prolazila nisu je spriječile da raste u 

velikoj vjeri i dubokoj ljubavi prema Bogu. Svjedoči 

da je s četrnaest godina, u božićnoj noći 1886., ozdravila 

od svoje preosjetljivosti i pronašla nutarnju snagu 

po kojoj je, slijedeći svoju želju, sa samo petnaest 

godina ušla u karmel. Umrla je od tuberkuloze veoma 

mlada, sa samo 24 godine, 30. rujna 1897. 

Poslije njezine smrti, prema običaju u karmelu, 

objavljena je „posmrtna bilješka“ koja se sastoji od 

Terezijinih autobiografskih uspomena (koje je pisala 

na zahtjev svojih poglavarica) pod nazivom Povijest 

jedne duše. Posve neočekivano, ta je knjiga doživjela 

nevjerojatan uspjeh i brzo se proširila cijelim 

svijetom jer je doista taknula ljudska srca. Terezija 

je postala poznata jer su po njezinu zagovoru bile 

uslišane nebrojene molitve. Primjerice, tijekom Prvoga 

svjetskog rata, prije njezine kanonizacije (što 

se dogodilo tek 1925.), mnogi su ljudi – među njima 

i vojnici – po njezinu zagovoru bili milosno zaštićeni. 

Jedan od mojih ujaka, misionar među Eskimima 

na kanadskomu dalekom sjeveru, pričao mi je da 

7 

Terezijini roditelji Louis i Zélie Martin beatificirani su 19. listopada 

2008. (Papa Franjo proglasio ih je svetima 18. ožujka 

2015., nap. ur.) Imali su devetero djece od kojih je četvero 

umrlo u ranomu djetinjstvu. Preživjele su samo kćeri, od kojih 

je Terezija najmlađa. Četiri su ušle u Karmel u Lisieuxu 

(Pauline, Marie, Thérèse i Céline) dok je Leonija stupila u samostan 

Sestara od Pohođenja u Caenu. 

15


je njihova misija bila posvemašnji promašaj. Htjeli 

su odustati, kada je biskup koji je bio zadužen 

za tu misiju otputovao u Lisieux, donio nešto zemlje 

s Terezijina groba i prosuo je po kanadskomu 

tlu. Od toga su se trenutka počela događati brojna 

obraćenja. Takvih je primjera na tisuće, pun ih je 

karmelski arhiv. 

Terezija je ubrzo postala veoma popularna. Njezine 

kipove nalazimo na Novomu Zelandu, u Brazilu, 

u udaljenim predjelima Kine… Kanonizirao ju 

je 17. svibnja 1925. papa Pio IX. pred petsto tisuća 

vjernika, a što je još neobičnije, papa Ivan Pavao II. 

proglasio ju je crkvenom naučiteljicom. To znači da 

je Crkva prosudila da nam ona danas može pomoći 

razumjeti i živjeti poruku evanđelja. 

Nekima se njezin stil ne sviđa, to je stil 19. stoljeća, 

no njezini tekstovi zrače nevjerojatnom istinom 

i snagom. Ivan Pavao II. rekao je da nam Terezija 

pomaže iznova otkriti samo srce evanđelja – nježnost 

Boga Oca – i kako da pred Bogom postanemo 

poput male djece. 

16 

„Možemo ustvrditi da je Terezija iz Lisieuxa 

po Duhu Svetomu ljudima našega vremena otkrila 

temeljno otajstvo i stvarnost evanđelja: činjenicu 

da smo doista primili ‘Duha posinstva u kojem 

kličemo: Abba! Oče!’ (Rim 8,15). ‘Mali put’ je 

put ‘svetoga djetinjstva’. Na tomu putu nalazimo 

nešto jedinstveno, genij svete Male Terezije, kao i 

potvrdu i obnovu temeljne i sveopće istine da je 

Bog naš Otac i da smo mi njegova djeca.“ 8 

8 

Homilija od 2. lipnja 1980. u Lisieuxu


Evanđelje nam donosi ove veoma snažne Isusove 

riječi: ako se ne obratite, ako ne postanete kao 

djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko. 9 To znači da 

je nužno potrebno iznutra se preobraziti i postati 

„malen poput djeteta“. Što to znači i kako se to konkretno 

radi – upravo to nas na jednostavan i briljantan 

način uči Terezija i zato je proglašena crkvenom 

naučiteljicom. 

U ovoj knjizi želim o tim temama razmišljati na 

jednostavan način koji nam može biti koristan u 

svakodnevnomu životu jer ćemo otkriti evanđelje 

kao radosnu vijest. Evanđelje nije zakon koji nas tare. 

Može nam se dogoditi da padnemo u napast i mislimo 

da ljudi koji nisu kršćani mogu mirno živjeti 

i raditi što hoće dok se mi moramo držati cijeloga 

niza zapovijedi! To je vrlo površno gledanje na stvari. 

Osobno uvijek pazim na to da evanđelje predstavljam 

kao dobru, radosnu vijest, koja nam srce 

ispunja radošću i utjehom. Isusov je nauk zahtjevan, 

to je istina, ali nam Terezija pomaže u njemu otkrivati 

istinski radosnu vijest. Evanđelje nam, naime, 

objavljuje Božju nježnost, Božje milosrđe prema svakomu 

njegovu djetetu, kao i životne zakone koji nas 

vode sreći. 10 

9 

Usp. Mt 18,3. 

10 

Vidi pismo ocu Roullandu, P 226: „Kada čitam neke duhovne 

traktate u kojima je savršenstvo okruženo tisućama prepreka 

i obavijeno mnoštvom iluzija, moja se jadna mala duša 

brzo umori pa zatvaram mudru knjigu od koje me boli glava 

i suši srce te uzimam Sveto pismo. Tada mi sve izgleda svijetlo, 

jedna jedina riječ mojoj duši otkriva beskrajne obzore, 

savršenstvo se doima laganim, vidim da je dovoljno priznati 

svoje ništavilo i prepustiti se poput djeteta u ruke Dobroga 

17


Srž se kršćanskoga života sastoji u tome da sa 

zahvalnošću prihvatimo Božju nježnost i dobrotu, 

kao i objavu njegove milosrdne ljubavi, te da dopustimo 

da nas ta ljubav iznutra preobražava. 

Počeo bih s jednim Terezijinim tekstom iz njezine 

autobiografije u kojemu opisuje svoju glavnu 

duhovnu intuiciju, otkriće onoga što naziva „malim 

putem“. Terezija je bila duboko svjesna da je naslutila 

istinu evanđelja, što je željela prenijeti i drugima. 

To je činila u karmelu u krugu sestara s kojima 

je bila bliska, napose među novakinjama koje joj je 

poglavarica povjerila. To je prenošenje za njezina života 

bilo vrlo ograničeno, ali se poslije njezine smrti 

njezin nauk proširio nevjerojatnom brzinom. Neposredno 

prije smrti izgovorila je ove riječi, koje su 

nam dobro poznate: „Provest ću svoje Nebo čineći 

dobro na zemlji.“ 11 Ona to čini i danas, ona to čini i 

za svakoga od nas ako je zamolimo da nas nauči svojemu 

malom putu, da nas nauči ljubiti dragoga Boga 

kao što ga je ona ljubila. 

Što je, dakle, taj mali put? To je duhovni put kojim 

je prošla Terezija, autentičan put svetosti koji je 

svima dostupan, koji nikoga neće obeshrabriti, čak 

ni one najmanje, najsiromašnije, najgrešnije; takav 

je da svatko može otkriti put života, put obraćenja 

koji je njemu dostupan. Terezija na taj način anticipira 

Drugi vatikanski sabor koji snažno naglašava 

Boga. Ostavljam velikim dušama i pametnim glavama lijepe 

knjige koje nisam u stanju razumjeti, a još manje primijeniti, 

i radujem se što sam malena, jer će samo djeca i oni koji su 

njima nalik biti primljeni na nebesku gozbu.“ 

11 

CJ, 17. srpnja 1897. 

18


da svetost nije ništa izvanredno, da je to poziv upućen 

svim kršćanima, poziv iz kojega nitko ne smije 

biti isključen. Čak i najkrhkiji i najjadniji ljudi mogu 

odgovoriti na poziv na svetost. 

U svojim spisima Terezija svoj mali put naziva 

različitim imenima. Često govori o „malome putu“, 

što smo vidjeli u navedenomu tekstu. Govori i o 

„putu pouzdanja i ljubavi“ ili o „putu jednostavna 

pouzdanja puna ljubavi“. 12 

Pročitat ćemo i protumačiti ulomak iz njezine autobiografije 

u kojemu govori kako je otkrila taj put. 

Do toga je otkrića došlo postupno. Tekst koji ćemo 

proučiti sažima bitnu dinamiku toga duhovnog iskustva. 

Nalazi se u Rukopisu C 13 koji je napisan 1897. 

godine, godine Terezijine smrti. 

Terezija piše osobi koja je u tomu trenutku njezina 

poglavarica, majci Mariji od Gonzage koja je Tereziji 

(na poticaj njezine starije sestre) dopustila nastaviti 

pisati svoje uspomene, ali tako da rukopis bude 

upućen njoj osobno. 

Evo toga ulomka: 

12 

P 261 

„Majko, znate da sam oduvijek željela biti svetom, 

ali jao!, kad god sam se uspoređivala sa svecima, 

uvijek sam morala ustanoviti da je razlika između 

njih i mene poput razlike između planine 

čiji se vrhunac gubi u nebesima i neznatna zrnca 

pijeska pod nogama prolaznika. Umjesto da 

se obeshrabrim, rekla sam sebi: Dragi nam Bog 

13 

C, 2 v. 

19


20 

ne može nadahnuti neostvarive želje, što znači 

da usprkos svojoj malenosti mogu težiti za svetošću. 

Ne mogu se učiniti većom nego što jesam, 

moram se podnositi takvom kakva jesam sa svim 

svojim nesavršenostima, no želim naći način da 

dođem u Nebo malenim, izravnim i kratkim putem, 

malenim i posve novim putem. 

Živimo u stoljeću izuma. Više se ne trebamo 

penjati stubama. Kod bogatih ljudi dizalo sjajno 

zamjenjuje stubište. Želim naći dizalo koje će 

me podignuti do Isusa jer sam premalena da se 

penjem strmim stubištem savršenstva. U svetim 

sam knjigama tražila to dizalo, predmet moje 

čežnje, i pročitala riječi koje izlaze iz usta Vječne 

Mudrosti: Ako je netko posve malen, neka dođe 

k meni. Došla sam predosjećajući da sam našla 

ono što sam tražila. Željela sam znati, o, moj 

Bože, što ćeš učiniti malenome koji odgovori na 

tvoj poziv i nastavila tražiti i evo što sam otkrila: 

Kao što majka miluje svoje dijete, ja ću vas utješiti, 

nosit ću vas na grudima i njihati na svojemu 

krilu! Ah, moju dušu nikada nisu obradovale 

nježnije, skladnije riječi! Dizalo koje će me podignuti 

sve do Neba tvoje su ruke, o, Isuse! 

Zato ne moram rasti, naprotiv, moram ostati 

malenom i to postajati sve više i više. O, moj Bože, 

nadišao si sva moja očekivanja i želim pjevati 

o tvojemu milosrđu!“ 

Rečenicu po rečenicu tumačit ćemo ovaj tekst 

tako bogat sadržajem. Terezija počinje ovim riječima: 

„Oduvijek sam željela biti svetom.“ To je istina. Te-


rezija je od djetinjstva željela postati svetom. Jednom 

prigodom (već je bila u karmelu) šokirala je jednoga 

od svojih ispovjednika, jednoga isusovca, kada mu 

je rekla: „Želim postati velikom sveticom poput Terezije 

Avilske!“ Dobri je svećenik smatrao da te riječi 

otkrivaju svojevrsnu oholost i rekao joj neka se zadovolji 

time da bude dobra redovnica. No ono što 

je on smatrao nadutošću zapravo je bila Terezijina 

želja da u punini odgovori na poziv Evanđelja („Budite 

savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!“, 

Mt 5,48), želja koja se temelji na uvjerenju da Bog nikada 

ne traži nemoguće. I vidimo da je imala pravo! 

No važno je razumjeti kako je do toga došla… 

Terezija je željela postati sveticom, ne iz častoljublja 

ili taštine, nego da bi ljubila Boga koliko ga se 

samo može ljubiti, što je posve u skladu s Evanđeljem. 

Željela je isto tako biti korisna Crkvi i osjećala 

je da to može postići samo ako svim snagama kroči 

prema svetosti. Ali… uvijek postoji „ali“! 

„Ali jao, kad god sam se uspoređivala sa svecima, 

uvijek sam morala ustanoviti da je razlika 

između njih i mene poput razlike između planine 

čiji se vrhunac gubi u nebesima i neznatna 

zrnca pijeska pod nogama prolaznika.“ 

Terezija je brzo uvidjela da želi nemoguće. Usprkos 

dobroj volji i žarkoj želji nailazila je na svoje granice 

i imala osjećaj da je željena svetost nedostupna, 

da je ta želja neostvariva, da je razlika između njezina 

ideala svetosti i onoga što konkretno može učiniti 

poput razlike između visoke planine i zrnca pijeska 

21


na tlu. Treba podsjetiti da se krajem 19. stoljeća, u 

vrijeme kada je živjela naša karmelićanka, mislilo 

da je svetost nešto izvanredno, prepuno herojskih 

djela, izvanrednih milosti itd. Činilo joj se da postoji 

nepremostiv jaz između te slike i onoga što je svakodnevno 

živjela. Njezine riječi treba shvatiti vrlo 

ozbiljno. Za nju je to doista bio problem i nema 

sumnje da je proživljavala pravu nutarnju krizu. 

Kakva se napast javlja u takvim situacijama? Napast 

obeshrabrenja: nikada neću uspjeti. Kako je Terezija 

reagirala? Evo što piše: 

22 

„Umjesto da se obeshrabrim, rekla sam sebi: 

Dragi Bog ne može nam nadahnuti neostvarive 

želje, što znači da usprkos svojoj malenosti mogu 

težiti za svetošću.“ 

Ovdje susrećemo prekrasnu stranu Terezijina 

duhovnoga lika, njezinu veliku jednostavnost i povjerenje 

u Boga: ako mi je Bog nadahnuo tu želju 

– a nosim je već godinama, zato sam i ušla u karmel 

– tada to mora biti ostvarivo. Oduvijek nosim 

tu želju, ona me ne može varati jer je Bog pravedan 

u svemu što čini. 

Ovdje nailazimo na jedan od paradoksa Terezijina 

života: s jedne strane velika psihološka krhkost 

i velike patnje, a s druge strane velike želje. 

Da ne bismo idealizirali Tereziju, sjetimo se kakva 

je bila s četrnaest godina, prije milosti ozdravljenja 

koju je primila na Božić 1886. Bila je vrlo inteligentna 

djevojčica, ali nije mogla ići u redovnu školu 

jer se nije mogla priviknuti na ozračje koje je vladalo


u školi u koju je išla, a koju su vodile benediktinke. 

Bila je preosjetljiva, vrlo ovisna o drugima, imala 

je golemu potrebu za priznanjem. Kada bi učinila 

neku sitnu uslugu – primjerice zalila cvijeće – a nitko 

joj ne bi zahvalio, to je bila prava drama. Kada bi se 

dogodilo da ražalosti nekoga tko joj je drag, rasplakala 

bi se i – kako sama priznaje – poslije bi „plakala 

zato što se rasplakala“ 14 . „Moja preosjetljivost bila je 

nepodnošljiva.“ Bila je „zatvorena u uskome krugu 

iz kojega nije mogla izići“ 15 . Istodobno je imala vrlo 

dubok molitveni život i istinski težila prema svetosti. 

Da bi se ta situacija „odblokirala“, da tako kažemo, 

morala se 1886. g. dogoditi poznata božićna 

milost o kojoj ćemo govoriti. Pozivam vas na čitanje 

ulomaka 16 u kojima o tome govori. 

Sažeto rečeno: poslije pričesti na polnoćki Bog 

je Tereziju nadahnuo na čin hrabrosti kojim je nadišla 

svoju preosjetljivost. Budući da je bila najmlađa 

kći u obitelji Martin, prema njoj se još postupalo 

kao prema djetetu: za Božić su joj ostavljali darove 

u kaminu itd. G. Martin, njezin otac, iako je nježno 

ljubio svoju najmlađu kći, već je bio pomalo umoran 

od toga pa mu je pobjeglo: „Kamo sreće da je 

ovo zadnji put!“ To je Tereziju jako pogodilo. Bila je 

u napasti da postupi kao inače, da se rasplače kao 

malo dijete, što bi cijeloj obitelji pokvarilo božićno 

veselje. Piše da je u tomu trenutku primila milost 

koju se može protumačiti kao da joj je Bog rekao: 

„Gotovo je!“ Imala je neku vrstu slutnje, kao da joj 

14 

A, 44 v. 

15 

A, 46 v. 

16 

A, 45 r. 

23


Duh Sveti kaže: „Terezijo, dosta je tih djetinjarija, ne 

možeš svima pokvariti Božić!“ To nisu riječi koje je 

ona napisala, ali mislim da je to njihov smisao. Postupila 

je hrabro, ponašala se kao da se ništa nije 

dogodilo, bila je vesela, radosna, smijala se, otvarala 

darove i zahvaljivala te je – za divno čudo – od toga 

trenutka bila zdrava. Kaže da joj se vratila duševna 

snaga koju je izgubila s četiri godine kada joj je 

umrla mama. Ta duboka trauma nalazi se u korijenu 

njezine afektivne krhkosti. Ali sada može ući u 

karmel i hrabro kročiti, započeti „divovsku utrku“, 

kako sama kaže 17 . 

Ovo govorim kako bih objasnio jedno: može se 

dogoditi da nas Bog u dubini iscijeli po prividno beznačajnim 

događajima. Ponekad nas Gospodin zove 

da iziđemo iz sebe, da učinimo korak naprijed, da 

postanemo zreliji, slobodniji. Ima razdoblja u životu 

kada se vrtimo u krug, kada se ponašamo nezrelo, 

kada prigovaramo, kada smo ovisni o nečemu – i 

dolazi milost, Božji dar, koja izaziva našu slobodu. 

Tada se moramo odlučiti. To su trenutci iscjeljenja i 

obraćenja. Sloboda mora učiniti hrabar iskorak. Kada 

makar i zbog neke sitnice koju Bog od nas traži učinimo 

hrabar iskorak, to može otvoriti vrata duboku 

iscjeljenju, novoj slobodi koja je Božji dar. 

Ima jedno dobro pitanje koje si svatko od nas 

može postaviti. Svima nam je potrebno iscjeljenje 

da postanemo zreliji u vjeri, da hrabro bijemo boj 

koji nam je voditi u krilu Crkve današnjega vremena. 

Danas nije lako biti kršćaninom. Primit ćemo 

17 

A, 44 v. 

24


hrabrost i snagu koja nam je potrebna ako kažemo 

da onome što Bog danas od nas traži. Pitajmo Boga: 

Čemu želiš da danas kažem da? Koji hrabar korak 

želiš da danas učinim u povjerenju? Ako učinim taj 

korak, tvoja će me milost taknuti u dubini duše i 

ona će me nositi. 

Uvjeren sam da će Bog mnogima od nas dati 

novu snagu. Ta će snaga u nas ući ako kažemo da 

onome što Bog od nas traži. Možda je to nešto posve 

maleno, možda je to nešto jako važno, kod svakoga 

je čovjeka drukčije. U srcu pitajte Boga: Čemu danas 

moram reći da? Na koji način moram iskazati pouzdanje, 

na koji se način moram obraćati kako bi se 

otvorila vrata, kako bi me pohodio Duh Sveti? 

Nisam mislio naglašavati sve to, no mislim da 

je jako važno. O tome ćemo podrobnije u drugome 

dijelu. Zatvorimo sada zagradu i vratimo se našemu 

tekstu. 

Vidjeli smo da je Mala Terezija suočena s velikom 

poteškoćom: želi postati svetom, no svetost nadilazi 

njezine konkretne sposobnosti. Neću uspjeti. 

Gubim hrabrost. Ali ne, neću se dati obeshrabriti jer 

Bog ne traži nemoguće. 

Želio bih usput spomenuti jedan događaj iz Terezijina 

života. Kada je s jedanaest godina pristupila 

prvoj pričesti, Terezija je donijela tri odluke koje bi i 

za nas mogle biti dobre. Prva odluka: borit ću se protiv 

oholosti. (Vidjet ćemo što to konkretno znači kada 

budemo govorili o poniznosti.) Druga odluka: svakoga 

dana povjerit ću se Blaženoj Djevici Mariji moleći 

25


molitvu Spomeni se… 18 I to je dobro! Treća odluka, 

možda najvažnija: nikada se neću dati obeshrabriti! 

Ona se, dakle, ne da obeshrabriti, ponajprije 

zato što je uvjerena da njezine želje dolaze od Boga 

koji je pravedan i koji nas ne potiče na nešto 

neostvarivo. 

Put prema svetosti, dakle, sigurno je moguć, ali 

koji? 

26 

„Ne mogu se učiniti većom nego što jesam, 

moram se podnositi takvom kakva jesam sa svim 

svojim nesavršenostima.“ 

Mogli bismo pomisliti na jedno moguće rješenje, 

no Terezija ga isključuje: „Učiniti se većim.“ Ne 

mogu promijeniti samu sebe, moram se prihvatiti 

takvom kakva jesam sa svim svojim manama. Ne 

možemo sami sebe promijeniti, možemo se truditi, 

ali samo nas Bog može doista promijeniti. 

S tim u vezi moramo razumjeti još jedno: ne možemo 

promijeniti ni druge! Događa se da se iscrpljujemo 

pokušavajući mijenjati druge, no bolje nam je 

da ih prihvatimo takve kakvi jesu 19 . Tada se događa 

malo čudo: kada ih prihvatimo takve kakvi jesu, oni 

se počinju mijenjati. To je mala tajna svih obitelji, 

bračnih parova, redovničkih zajednica… 

Rješenje nije, dakle, u tome da sebe učinim većim 

jer to ne mogu. Treba naći drugi put. Koji? Tražit 

ćemo jer nam Evanđelje kaže: tko traži, nađe! 

18 

Poznata molitva sv. Bernarda Blaženoj Djevici Mariji 

19 

To ne znači da se moramo odreći svake odgovornosti u odgajanju, 

nego da drugima možemo pomoći rasti samo ako ih 

najprije prihvatimo.


„Želim naći način da dođem u Nebo malenim, 

izravnim i kratkim putem, malenim i posve 

novim putem.“ 

Terezija ne prihvaća bilo kakvo rješenje svojega 

problema. Ona prije svega traži izravni put. Ne 

mogu se baviti tisućama kompliciranih stvari. Trebam 

jednostavne stvari koje vode ravno k cilju. Ona 

traži kraći put: ne želim gubiti vrijeme, želim brzo 

stići do cilja, do svetosti. 

Primijetimo ipak da postizanje svetosti traži veliko 

strpljenje. Kada je sveti Serafin Sarovski poticao 

jednoga od svojih štićenika na strpljenje, govorio 

mu je da „svetost nije kruška koja se pojede u jednomu 

danu“. Istina je ipak da trebamo tražiti najkraći 

mogući put na kojemu nećemo bespotrebno gubiti 

vrijeme ni energiju, put koji cilja na ono bitno. 

Maleni, posve novi put. Taj nas pridjev najviše 

iznenađuje! Ima tek dvadesetak godina i misli naći 

novi put do svetosti, i to nakon dvije tisuće godina 

kršćanstva. Ne može se reći da nije srčana! Novi put 

za Nebo… vrlo odvažno! Kako je Crkva to prihvatila? 

Jesu li teolozi, koji su se izjasnili u prilog tome da 

je se proglasi crkvenom naučiteljicom, doista dobro 

pročitali ovaj tekst? 

Pokušajmo shvatiti po čemu je Terezijin put posve 

nov, jer je doista tako, i to na više načina. 

Rekao bih da ona najprije otkriva svu svježinu 

i originalnost Evanđelja: Evanđelje je uvijek novo. 

Uvijek je dobra vijest, novo svjetlo. Mi se zatvaramo 

u svoje navike, svoju rutinu, svoje nepovjerenje, 

27


svoje mlitave težnje, svoju mlačnost dok je Evanđelje 

uvijek nova riječ. 

Mnogi psalmi počinju ovim riječima: „Pjevajte 

Gospodinu pjesmu novu!“ Iznenađujuće je da mi 

zapravo ponavljamo uvijek iste psalme, iste riječi, no 

kada ih pjevamo s ljubavlju, psalmi su uvijek novi 

jer ljubav neprestano sve obnavlja. Ljubav nam ne 

može dosaditi. Duh Sveti svakoga jutra u nama 

može obnoviti ljubav, vjeru i pouzdanje. Put koji je 

Terezija otkrila povratak je novosti Evanđelja s obzirom 

na uskoću našega mentaliteta, naša ljudska 

ograničenja, našu stalnu zatvorenost i otvrdnuće 

srca. Evanđelje je uvijek novo, uvijek otvara nove 

perspektive, nove i nepredvidive putove. Nikada 

nećemo iscrpiti novost Evanđelja jer nikada nećemo 

iscrpiti uvijek novo bogatstvo Božje ljubavi i njegova 

milosrđa. 

Ovaj je put nov na još jedan način, odnosno s obzirom 

na mentalitet s kojim se Terezija susretala čak i 

u svojemu karmelu. U pobožnosti redovnica s kojima 

je dijelila život bilo je mnogo dobrih elemenata, ali i 

tragova jansenizma. To znači da je mnogima bilo teško 

prihvatiti Božju dobrotu, da su mnogi inzistirali 

na Božjoj pravednosti, strogoći i velikim zahtjevima. 

U jansenizmu se svetost lako pobrka s izvanrednim 

fenomenima koji su, doduše, prisutni u životima nekih 

svetaca (čudesa, ekstaze, stroga pokora, veliko 

junaštvo…), ali ne predstavljaju samu srž svetosti. 

Prema takvu shvaćanju smatralo se nemogućim da 

„obični ljudi“, napose siromašni i maleni, budu sveti. 

Po milosti koju je primila Terezija nam daje 

ispravan pogled na svetost. Ona ne gleda kako ljudi 

28


zamišljaju svetost, nego što nam Bog doista predlaže 

u Evanđelju i što je svima dostupno. U Poslanici 

Efežanima Pavao kaže da u Kristu svi imamo slobodan 

„pristup Ocu“ (Ef 2,18). 

I konačno, Terezijin je put nov i po tome što predstavlja 

novu fazu u njezinu osobnomu životu, promjenu 

gledišta, neku vrstu nutarnje revolucije koja joj 

donosi veliku slobodu. Terezija se dugo bojala da njezino 

siromaštvo i slabost odbijaju Boga. Bila je veoma 

zabrinuta zbog toga, napose prvih godina u karmelu 

kada je prolazila kroz tešku nutarnju suhoću i suočavala 

se sa svojim ograničenjima. U jednomu trenutku 

– u jednoj ispovijedi kod jednoga kapucina 20 – shvatila 

je da je upravo obrnuto, da „njezine pogreške Boga 

uopće ne žaloste“, nego da njezina malenost privlači 

Božju ljubav jer je Bog poput oca koji je ganut zbog 

slabosti svojega djeteta i ljubi ga tim više čim primijeti 

njegovu dobru volju i iskrenu ljubav. 

Terezija dalje navodi usporedbu koja će joj pomoći 

otkriti taj slavni „posve novi put“: 

„Živimo u stoljeću izuma. Više se ne trebamo 

penjati stubama. Kod bogatih ljudi dizalo 

sjajno zamjenjuje stubište.“ 

U to je vrijeme bilo izumljeno dizalo. Znamo da 

je Terezija 1887. s ocem i sestrom Céline bila na ho- 

20 

Otac Alexis Prou. „Zaplovila sam punim jedrima na valovima 

pouzdanja i ljubavi koji su me odavno snažno 

privlačili, ali se nisam usuđivala krenuti. Rekao mi je da 

moje pogreške Boga uopće ne žaloste. U Božje mi je ime 

rekao da je Bog jako zadovoljan mnome.“ A, 80 v. 

29


dočašću u Italiji. To je hodočašće organizirala Normandijska 

biskupija kako bi podržala papu Leona 

XIII. u trenutku kada je poglavar Crkve izgubio papinsku 

državu. Na hodočašću je bilo oko 200 ljudi, 

od toga 73 svećenika. Terezijin glavni cilj bio je dobiti 

od Svetoga Oca dopuštenje da s 14 godina stupi 

u karmel (što joj nije uspjelo). Bez obzira na to, na 

ovomu jedinom velikom putovanju njezina života 

buduća je klauzurna redovnica mnogo toga naučila. 

Tada je otkrila svoje posebno zvanje da moli 

za svećenike. Prije toga hodočašća poznavala ih je 

izdaleka pa ih je idealizirala. U četiri tjedna što ih je 

provela s njima shvatila je „da im je molitva nužno 

potrebna“ 21 . Hodočasnici su posjetili velike talijanske 

gradove (Milano, Rim itd.). U skupim hotelima 

u kojima su odsjedali, i u kojima su bila ugrađena 

dizala, Terezija se zajedno sa Céline dobro zabavljala 

tim praktičnim izumom koji još nije bio došao 

do Lisieuxa. 

Terezija nastavlja: 

30 

„Želim naći dizalo koje će me podignuti do 

Isusa jer sam premalena da se penjem strmim 

stubištem savršenstva.“ 

Gdje naći to dizalo? Gdje ga je Terezija potražila? 

U Bibliji. To je sjajno. Terezija je gajila veliku 

ljubav prema Svetomu pismu. Svjetlo koje ju je vodilo 

na putu, sve velike duhovne poticaje našla je u 

Bibliji. Kad god ju je mučilo neko pitanje, odgovor 

je tražila u Bibliji. Bog ju je prosvijetlio na neobi- 

21 

A, 56

SADRŽAJ 

PUT POUZDANJA I LJUBAVI 

UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 

Prvo poglavlje 

POSVE NOVI PUT . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 

Drugo poglavlje 

DIZALO ZA NAJMANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 

Treće poglavlje 

POMIRITI SE S VLASTITIM SLABOSTIMA . . . . 55 

Četvrto poglavlje 

RASTI U POUZDANJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 73 

Peto poglavlje 

BESKRAJNO MILOSRĐE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 

Šesto poglavlje 

POUZDANJE U KUŠNJI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 

KRATICE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 

143

Nakladnik: 

VERBUM d.o.o. 

Sinjska 2, 21000 Split 

Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 

E-mail: naklada@verbum.hr 

www.verbum.hr 

Tisak: 

Grafički zavod Hrvatske 

Tiskano u veljači 2020.

„Ne mogu se učiniti većom 

nego što jesam, moram se podnositi 

takvom kakva jesam 

sa svim svojim nesavršenostima, 

no želim naći način da dođem u Nebo 

malenim, izravnim i kratkim putem, 

malenim i posve novim putem. 

Želim naći dizalo 

koje će me podignuti do Isusa 

jer sam premalena da se penjem 

strmim stubištem savršenstva.“ 

sv. Mala Terezija 

ISBN 978-953-235-698-4 

VERBUM 

78 kn www.verbum.hr

Mali put pouzdanja i ljubavi_w

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?