Čudotvorac iz Padove - Jan Dobraczynski
Roman Čudotvorac iz Padove istančanim stilom govori o muškarcu plemićkoga porijekla, rođenu u veličanstvenu dvorcu, koji je imao sve što je potrebno da postigne položaj i ugled u društvu, u učenosti i – budući da je izabrao duhovni poziv – u crkvenoj hijerarhiji. Tomu se doista i posvetio i postao ugledan i učen pripadnik Reda regularnih kanonika sv. Augustina. No onda se jednoga dana taj muškarac, Fernando Bulhões, svega odrekao – svojega imena, ugode i mira – i zaputio se u bijeli svijet u jednostavnom habitu, s grubim sandalama na nogama, kao Antun, novi pripadnik male braće, sljedbenik siromaška iz Asiza, Franje. https://www.vbz.hr/book/cudotvorac-iz-padove/
Roman Čudotvorac iz Padove istančanim stilom govori o muškarcu plemićkoga porijekla, rođenu u veličanstvenu dvorcu, koji je imao sve što je potrebno da postigne položaj i ugled u društvu, u učenosti i – budući da je izabrao duhovni poziv – u crkvenoj hijerarhiji. Tomu se doista i posvetio i postao ugledan i učen pripadnik Reda regularnih kanonika sv. Augustina. No onda se jednoga dana taj muškarac, Fernando Bulhões, svega odrekao – svojega imena, ugode i mira – i zaputio se u bijeli svijet u jednostavnom habitu, s grubim sandalama na nogama, kao Antun, novi pripadnik male braće, sljedbenik siromaška iz Asiza, Franje.
https://www.vbz.hr/book/cudotvorac-iz-padove/
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
<strong>Jan</strong> Dobraczyński<br />
ČUDOTVORAC<br />
IZ PADOVE<br />
Roman o sv. Antunu Padovanskom<br />
VERBUM
<strong>Jan</strong> Dobraczyński<br />
ČUDOTVORAC IZ PADOVE
<strong>Jan</strong> Dobraczyński<br />
ČUDOTVORAC<br />
IZ PADOVE<br />
Roman o sv. Antunu Padovanskom<br />
VERBUM
Mihaelu i Luki,<br />
da uzljube toga velikoga sveca,<br />
kojega današnji ljudi tako slabo<br />
poznaju i razumiju.
„Znak našega napredovanja jest<br />
znati uvijek krenuti <strong>iz</strong>nova...<br />
Veliki svetac Antun Padovanski<br />
u tome je vidio savršenost.“<br />
Frederick William Faber,<br />
Rast u svetosti
1.<br />
Duž uvale, uskim puteljkom, išla su dva mladića. Puteljak<br />
se protezao sredinom strme padine obrasle bujnim<br />
zelenilom. Vladala je žega, dvojici mladića sa čela se cijedio<br />
znoj. Podno njihovih nogu sunčev se sjaj u tisućama<br />
svjetlucavih iskri prosipao po površini vode i blještao<br />
im u oči. N<strong>iz</strong>ina na drugoj strani uvale bila je prošarana<br />
raznim nijansama zelenila. Zbog rijeke što se slijevala u<br />
uvalu, okolna je zemlja bila jako rodna. Obradiva polja<br />
dijelila su maslinici i stabla naranči.<br />
Padina kojom su hodali bila je sva u vinogradima. Tu<br />
i tamo, <strong>iz</strong>među zelenila, nazirale se kućice ograđene niskim<br />
zidićima. Sve bijahu sagrađene u maurskome stilu,<br />
ali na zidu svake od njih crvenom je bojom bio naslikan<br />
veliki križ. Značilo je to ili da je kuća dobila nove stanovnike<br />
ili da su prijašnji stanovnici prigrlili novu vjeru.<br />
Prošlo je nekoliko desetljeća otkako su vitezovi kralja<br />
Alfonsa uz pomoć engleskih i flamanskih križara osvojili<br />
grad. Bitka za Lisabon bila je žestoka i dugo je trajala. Konačno,<br />
Mauri su položili oružje i predali se, u zamjenu za<br />
obećanje da će biti pomilovani. Ipak, osvajači su pogazili<br />
danu riječ. Stanovnici grada koji se nisu na vrijeme dali<br />
pokrstiti bili su pobijeni.<br />
Od voćnjaka, vrtova i polja oko grada, dotad marno<br />
obrađivanih, ostala je samo pustoš. Vojevanjem kršćanskih<br />
vitezova, granica koja je dijelila kraljevstvo Portuga-<br />
9
la i posjede Almohada počela se sve više pomicati na jug.<br />
U opustošeni grad počeo se slijevati val doseljenika s ranije<br />
oslobođenih područja i <strong>iz</strong> Kastilje. U gradu je ostao<br />
i velik broj sudionika englesko-flamanskoga križarskoga<br />
rata. Lisabon je bio predivan, krasila ga je veličanstvena<br />
luka, a zemlja oko grada i uvale bijaše rodna. Kako se<br />
grad sve više budio, tako je u luku prist<strong>iz</strong>ao sve veći broj<br />
brodova. Oživjela je trgovina. Lisabon je <strong>iz</strong> godine u godinu<br />
bivao sve bogatiji.<br />
Križare koji su ostali u Portugalu kralj je darivao zemljom<br />
i imanjima. Novopečenim zemljoposjednicima trebale<br />
su ruke za rad. Rado su uzimali i seljake <strong>iz</strong> planinskih<br />
dijelova Portugala, kao i Maure, koji su se, što zbog želje,<br />
što zbog mogućnosti da ostanu, dali krstiti. Arapske djevojke<br />
bile su lijepe i često su sklapani mješoviti brakovi.<br />
I u crtama lica ove dvojice mladića mogahu se raspoznati<br />
tragovi miješanja rasā. Guste obrve, tamna put, profinjen<br />
oblik usana i dugački prsti odavali su povezanost s<br />
maurskom rasom; sive oči, tamnoplava kosa i snažna brada<br />
svjedočile su o predcima-pridošlicama s maglovita sjevera.<br />
Iako im nije bilo više od petnaest godina, bijahu to<br />
već zreli ljudi. Tamošnje jarko sunce užurbavalo je ritam<br />
života. Prijateljevali su od djetinjstva. Zajedno su pohađali<br />
katedralnu školu, zajedno se igrali. Jedan od drugoga<br />
ništa nisu skrivali.<br />
Dođoše do stjenovitoga obronka nad kojim je hrastov<br />
gaj bacao raskošnu sjenu, pa iscrpljeni legoše na travu.<br />
„Dakle, ovo je posljednji put, Bernarde?“ reče jedan<br />
od njih, očaj mu u glasu. „Zar je moguće da se posljednji<br />
put vidimo?“<br />
Mladić koji je prozborio doimao se mlađim, crte lica<br />
bjehu mu nježnije. Bio je vitak i suhonjav. Lice mu odavalo<br />
strastvenost, nosnice mu se snažno širile. Procijedio je:<br />
10
„Nikada neću shvatiti što te privlači tome lakrdijašu!“<br />
Bernardovo lice bilo je spokojnije. Njegove riječi bijahu<br />
odmjerene:<br />
„Ne govori tako. Ne nazivaj ga lakrdijašem.“<br />
„I sam znaš kako se priča da sama sebe naziva ludom.<br />
Ostavio je dom, roditelje, živi kao prosjak. Potuca se po<br />
svijetu i pjeva. Je li to istina ili nije?“<br />
„Istina je.“<br />
„Okružio se hrpom budala. I još im brani da čitaju.“<br />
„Nije tako. Franjo se odrekao bogatstva i otputio se u<br />
svijet da govori ljudima o Bogu, o Božjoj ljubavi prema<br />
nama. Lakomost i želja da ugađaju samima sebi priječe<br />
ljudima vidjeti Boga. Tjeraju ih da na njega zaborave...“<br />
„Boga se može upoznati <strong>iz</strong> evanđelja, <strong>iz</strong> Svetoga pisma,<br />
<strong>iz</strong> nabožnih knjiga. Treba ga prvo upoznati da bi se<br />
o njemu moglo drugima govoriti. I ja želim služiti Bogu...<br />
Toliko smo puta već govorili o tome. Zavjetovali smo se<br />
da ćemo služiti istinama vjere. Dogovorili smo se da ćemo<br />
ući u Samostan svetoga Vinka. Ondje se može steći<br />
znanje. Ondje se može pročitati sve što je o Bogu napisano.<br />
Mislio sam da ću jednom i sâm napisati kakvu raspravu...<br />
A ti si se predomislio. Želiš otići...“<br />
„Jesam, predomislio sam se...“<br />
„Zašto? Zar se protiviš znanju?“<br />
„Ne. Mislim da je to tvoj put. Meni se Franjin put čini<br />
jednostavnijim, bržim...“<br />
„Uželio si se skitnje?“<br />
„Ne, nego želim među ljude. Dijeliti njihove životne<br />
muke, njihovu bijedu i siromaštvo... Tražiti Boga usred<br />
ljepotā svijeta...“<br />
„Svijeta? Pa Isus je osudio svijet! Znaš da je rekao da<br />
za svijet ne želi moliti...“<br />
11
„Ne znam, Fernando, je li svijet koji je Isus osudio isti<br />
ovaj koji nas okružuje. Pitam te, možeš li zanijekati njegovu<br />
ljepotu? Pogledaj ovo more, drveće. Znam koliko<br />
voliš životinje... Nije li Bog sve to stvorio?“<br />
Fernando se na trenutak zagleda prema obzoru. A onda<br />
slegne ramenima.<br />
„Zbilja, sve što vidimo, lijepo je. Pr<strong>iz</strong>najem“, reče. „Ali<br />
koliko se u toj ljepoti krije kušnji i zamki! Nemam povjerenja<br />
u tu ljepotu! Radije bih se sakrio. Svete knjige ne lažu...<br />
Ako ti odeš, ja ostajem sâm.“<br />
Bernard položi dlan na prijateljeve ruke.<br />
„Bit ćeš među knjigama koje toliko voliš i kojima vjeruješ.<br />
Bit ćeš pod zaštitom otaca.“<br />
„Pa ipak, osjećam da neću moći pobjeći od kušnji. Ljepota<br />
kojoj ti želiš poći ususret privlači... Uz tebe sam se<br />
osjećao snažnijim, otpornijim. Ali ako si odlučio – nema<br />
druge. Učit ću i svladat ću kušnje!“<br />
„Moraš imati samilosti prema samome sebi.“<br />
„Ne! Nikakva smilovanja!“<br />
„Polako samo, ne žesti se. Otac Conway neće ti uskratiti<br />
savjeta i pomoći. Samo mu otvori svoje srce i budi mu<br />
poslušan. Ja ti ionako više ne mogu pomoći. Bog me je<br />
poštedio velike strastvenosti. Ali, ako dopuštaš, dao bih<br />
ti jedan savjet: sa strastima se ne obračunavaj suviše žestoko.<br />
Takva bitka vodi do mržnje prema životu. I strasti<br />
nam je Bog dao. One su poput vjetrova i uragana u prirodi.“<br />
„Bog progovara kroz tišinu.“<br />
„Kada želi, može progovoriti i kroz oluju. Sve što daje,<br />
dobro je, i za svaki njegov dar trebamo mu dati hvalu.<br />
Kušnje su u nama, a ne u svijetu koji je Bog stvorio. Pogledaj<br />
samo ta polja, te cvjetove, tu vodu...“<br />
12
Fernando se uspravi. Kroz blistave zelene krošnje promatrao<br />
je kako se rijeka u daljini rastvara u široku uvalu.<br />
Sunce se nije više ljeskalo po površini. Sada se popelo visoko<br />
na svod i pod njegovim zrakama nad vodu se svio luk<br />
poput divovske duge. Zamišljeno reče:<br />
„Kažu da taj tvoj Franjo pjeva kancone, kao kakav<br />
trubadur. O suncu, o kiši, o zvijezdama...“<br />
„Vjetar, drveće i životinje naziva braćom, a sestricom<br />
oluju. Kaže da trebamo ljubiti svijet koji je oko nas.“<br />
„Čudan neki nauk...“<br />
„I Isus je bio očaran poljskim ljiljanima. Rekao je da<br />
se ni Salomon u svojoj raskoši nije odjenuo poput jednoga<br />
od njih...“<br />
„Često sam čitao te riječi, dobro ih pamtim. Ipak... Zar<br />
doista ispravno razumijemo riječi Pisma? Ta, pogani štuju<br />
sunce i drveće.“<br />
„Alphonsi, liječnik aragonskoga kralja, u svojoj Disciplini<br />
clericalis navodi nepoznate Isusove riječi. Navodno<br />
je rekao: ‘Svijet je most. Preko njega treba prijeći, a ne na<br />
njemu graditi dom.’ Pogani se zadržavaju, a mi trebamo<br />
ići naprijed.“<br />
„Što pak skriva oluja koja prosipa munje?“<br />
„Oluja trga drveće, ali čisti zrak. Strasti razdiru srce,<br />
ali upravljane voljom postaju snaga što pokreće i osvaja.“<br />
„Pa ipak, rečeno nam je da molimo: ‘Ne uvedi nas u<br />
napast’. Ako predam srce svijetu koji me okružuje, možda<br />
neću prepoznati zamku kušnje. Bolje je sakriti se.“<br />
„Ako on pod prividom kušnje dođe k tebi, nećeš se<br />
sakriti pred njim.“<br />
Uzavrelo sunce uto prikrije malen oblačak, nježniji od<br />
muslina na hurijinu licu. Blještavi odsjaj na površini vode<br />
polako je gasnuo. Dugo su sjedili u šutnji. Konačno Ber-<br />
13
nard odveže zavežljaj koji je ponio sa sobom. U njemu bijahu<br />
suhi kolači, sir i voće.<br />
„Jedi“, ponudi Fernanda. „Još malo pa ćemo se morati<br />
vratiti.“<br />
Fernando uze suhi kolačić. Tuga je progovarala i u<br />
gladi. Prelamajući kolačić reče:<br />
„Ovo je zadnji put da skupa jedemo...“<br />
„Tu na zemlji, možda“, pr<strong>iz</strong>na Bernard. „Ne znam što<br />
će Franjo s nama kada dođemo k njemu. Možda nas pošalje<br />
obraćati Saracene?“<br />
„A ako se oni užele vaše krvi?“<br />
Bernardovo se lice ozari.<br />
„Postoji li što ljepše nego proliti krv za Krista? Uzvratiti<br />
mu onime što je on učinio za nas?“<br />
„Istina“, prihvati Fernando. „I ja sam često o tome razmišljao...<br />
Htio bih to. A istovremeno čeznem za znanjem.<br />
Lomim se u sebi. Ni sam ne znam kojim mi je putem ići...“<br />
„Onda se ne žuri. Kad te Bog poželi dozvati, znat će<br />
gdje da te potraži.“<br />
14
2.<br />
Samostan regularnih kanonika sv. Augustina pri crkvi<br />
Presvete Djevice i svetoga Vinka mučenika ustanovljen je<br />
u vrijeme opsade Lisabona. Kralj Alfons htio je da svećenici<br />
mole za vitezove u boju i za duše onih koji su pogibali.<br />
Župnik je ujedno bio i poglavar tog samostana te voditelj<br />
novicijata. S križarima je pristiglo brojno svećenstvo. Otada<br />
su crkvom i samostanom upravljali engleski svećenici.<br />
Župnik je u to vrijeme bio velečasni Conway.<br />
U bočnoj lađi crkve bijahu sahranjeni pali vitezovi. Među<br />
njima je bio i mramorni grob Joaquima de Bulhõesa.<br />
Fernando je često tu dolazio da se pomoli na djedovu grobu.<br />
Otkako je došao u samostan, imao je priliku svakodnevno<br />
pohoditi njegov grob.<br />
Prije nego što je postao kandidat, nekoliko je godina<br />
polazio katedralnu školu. Ondje je učio gramatiku, retoriku,<br />
dijalektiku i latinski. Primao je poduku <strong>iz</strong> glazbe i<br />
crkvenoga pjevanja.<br />
Među hladnim zidinama katedrale dječaci su pribivali<br />
i crkvenim pobožnostima. Nosili su relikvijare, zvonili<br />
i pjevali. Po svršetku poduke, u vici i galami rastrčali<br />
bi se po suncem užarenu trgu pred katedralom i razbježali<br />
se zelenim i cvjetnim ulicama grada. Umjesto kući,<br />
najčešće su hrlili u luku. To je mjesto za njih sadržavalo<br />
osobit čar. Ondje mogahu gledati brodove koji su prist<strong>iz</strong>ali<br />
s raznih strana svijeta, iskrcavajući svakovrsnu robu.<br />
15
U luci je bilo živo i vrlo bučno. Svakodnevno su uplovljavali<br />
engleski, flamanski i danski jedrenjaci: karake, koge<br />
i hulkovi. Uz njih pristajahu i uske mauretanske škune.<br />
Iako je rat sa Saracenima još uvijek trajao, a na jugu se<br />
n<strong>iz</strong>ali križarski ratovi jedan za drugim da zadaju konačni<br />
udarac već oslabljenom kraljevstvu Almohada, trgovina<br />
s muhamedanskim zemljama afričkoga Sahela nije<br />
prestala cvasti.<br />
Sve u luci doimalo se zanimljivo, slikovito i veselo.<br />
Mornare što su se iskrcavali na kopno čekahu brojne taverne,<br />
a u njima vino i djevojke. Buka, vika i glazba odzvanjala<br />
od rane zore do kasno u noć. Katedralni svećenici<br />
opominjali su mladež da ne zalazi u luku. No, sve im<br />
opomene odoše u vjetar. Ozračje u luci naprosto je vabilo<br />
i mamilo. Stanovništvo toga grada bogatstvo je steklo<br />
trgovinom i nije se moglo pohvaliti odveć visokim moralom.<br />
Mnogi su zadržali tradicije <strong>iz</strong> doba saracenske vladavine.<br />
Usprkos protestima vladara, kršćani su dopremali<br />
na trg velike količine vina, a kad je zapovjeđeno da<br />
se vinogradi imaju uništiti, mladež se – kako kršćanska<br />
tako i muhamedanska – nastavila opijati sokom od smokava<br />
i fermentiranim medom. U posljednjih desetak godina<br />
saracenske vladavine zemlja je potonula u duboku<br />
moralnu bijedu. Mladež nije samo pila nego je i pušila<br />
hašiš. Živjela je razuzdano. Prostitucija je cvala, kako<br />
ženska, tako i dječačka. Pjesnici su je često znali opjevati<br />
u svojim stihovima. Organ<strong>iz</strong>irale su se zajedničke kupelji,<br />
tzv. hamami, dok su poganski noćni obredi na grobljima<br />
završavali razularenim zabavama.<br />
Saracenskoj vlasti došao je kraj, ali običaji se nisu puno<br />
promijenili. Crkva je bezuspješno upozoravala i opominjala.<br />
Gradom su i dalje odjekivale vesele pjesme, ple-<br />
16
salo se uz ritam kastanjeta, glazbu viola, flauti i tamburina.<br />
Središte takvoga života bijahu luka i okolne slijepe<br />
uličice. Mladima su ondje prijetile mnoge opasnosti. Prostitutke<br />
su neprimijećeno vrebale u mnoštvu i usred bijela<br />
dana navaljivale na skupine mladića, a bradati trgovci<br />
prljavim su ponudama oblijetali lijepe dječake. Na njihovo<br />
uznemiravanje dečkići bi se najčešće stidljivo zahihotali,<br />
ali kadikad se našlo i takvih koji bi se odvojili od prijatelja,<br />
ne odoljevši zamamnoj ponudi.<br />
Fernando je po drugi put zajedno s prijateljima otišao<br />
u luku. Vratio se silno uznemiren. Njegovoj strastvenoj<br />
naravi nije bilo lako braniti se pred kušnjama. Odlučio<br />
je da više nikada neće onamo otići. Ali uzbuđena mašta<br />
nije se dala smiriti. Glavom mu se rojile zavodljive slike,<br />
u snu ga morile misli. Nije se imao kamo od njih sakriti.<br />
Spopadale ga čak i u obiteljskome domu. Kao da se<br />
probijahu kroz zidove.<br />
Vitez Martin Bulhões, Fernandov otac, nije bio kod kuće.<br />
Pred nekoliko mjeseci otišao je u Calatravu, gdje su vladari<br />
Kastilje okupljali vojsku, htijući krenuti u novi napad.<br />
Dobroj i pobožnoj señori Mariji nije polazilo za rukom držati<br />
pod kontrolom mladež, koje je dvor Bulhões bio pun.<br />
Fernando je imao četvero braće i dvije sestre, a u domu don<br />
Martina boravili su i brojni bratići i sestrične. Sluge su rado<br />
pomagale mladima u priređivanju zabava.<br />
Kada je Fernando bio mlađi, njegova želja da služi<br />
Bogu dolazila je do <strong>iz</strong>ražaja u zamisli da postane vitezom<br />
koji će za vjeru proliti krv. Ali tu želju – brzo je to<br />
uvidio – nije bilo lako ostvariti. Od djetinjstva je bio slaboga<br />
zdravlja, često je pobolijevao. Zbog toga je bio majčin<br />
mezimac. Ona mu je više puta tumačila da je u Božjim<br />
očima znanje jednako dragocjeno kao i viteštvo. „Cr-<br />
17
kvi su“, govorila je sinu, „potrebni mnogi učeni ljudi, poput<br />
sv. Augustina ili sv. Ambrozija. Tvoji te učitelji hvale<br />
da si u svemu prvi. Ako pođeš tim putem, možeš postati<br />
učen kao ti veliki muževi koji, kako sam čula, vode učene<br />
rasprave u Par<strong>iz</strong>u i bdiju nad očuvanjem čistoće svetoga<br />
nauka...“<br />
I doista, zanimalo ga je učenje. Posebno ga je privlačilo<br />
Sveto pismo, čije je riječi mogao slušati bez prestanka. Ali<br />
želja da dadne život za vjeru i dalje je tinjala. Nije li preuzvišeni<br />
biskup Uppsale, Henrik – mislio je često – ubijen<br />
dok je obraćao finski narod? Nije li nadbiskup Canterburyja,<br />
Thomas, primio smrt <strong>iz</strong> ruku vlastitoga kralja? Tako<br />
i oni koji su primili znanje o Bogu i naviještaju ga ljudima,<br />
imaju mogućnost proliti svoju krv za Krista.<br />
Ta žarka želja da služi Bogu udaljila je Fernanda od njegovih<br />
vršnjaka. Tražio je društvo sebi nalik, koje je poput<br />
njega htjelo živjeti i umrijeti za Krista. To je i bio razlog njegova<br />
čvrstog prijateljstva s Bernardom. I on je bio plemićkoga<br />
roda, makar značajno nižega staleža nego što su to<br />
bili Bulhõesi. U katedralnoj školi Bernarda su držali manje<br />
nadarenim od Fernanda, ali bio je marljiv i ustrajan u<br />
učenju.<br />
Kada je došlo vrijeme buđenja osjetila, među prijateljima<br />
su se produbile razlike. Bernard je mirno prolazio vrijeme<br />
sazrijevanja, no za Fernanda je nastupilo doba velikih<br />
potresa. Napasti su nasrtale sa svih strana. Boreći se s<br />
njima, došao je do uvjerenja da će se uspjeti obraniti jedino<br />
ako se povuče i ako bude <strong>iz</strong>bjegavao vesele zabave. Ali<br />
ni to nije pomagalo. Čak i ono što bi do njega doprlo <strong>iz</strong>daleka,<br />
oduzimalo mu je mir. Na kraju se tvrdo uvjerio da će<br />
spas i utočište pronaći jedino u samostanu. Odlučio je ući<br />
u Red regularnih kanonika.<br />
18
Ali kada je kod kuće <strong>iz</strong>nio tu svoju nakanu, naišao je<br />
na odlučan otpor najstarijega brata, Alonsa, koji je u očevoj<br />
odsutnosti imao ulogu glave kuće.<br />
„Dok ja odlučujem, neću nikada pristati“, rekao je Alonso.<br />
Bio je deset godina stariji od Fernanda. Alonso nije pratio<br />
oca na putu jer se još uvijek oporavljao od rane koju je<br />
zadobio prije godinu dana. Imao je oholu i ponositu narav.<br />
„Rekla mi je majka da želiš biti učeni svećenik. Nije to<br />
loša zamisao. S tvojim slabim zdravljem nisi za viteza. Ali<br />
ti si Bulhões, i moraš steći položaj dostojan toga imena. A<br />
takav položaj nećeš zadobiti ako stupiš u neki red. Što bi<br />
postao poslije naukovanja kod kanonika? Župnik u nekoj<br />
seoskoj župi! To nije budućnost za nekoga od Bulhõesa.<br />
Razgovarat ću s gospodinom biskupom i pitati ga za savjet<br />
kamo te poslati na naukovanje. A dotad ostaješ kod<br />
kuće!“<br />
Fernando je slušao te riječi pognute glave. Bio je povrijeđen<br />
bratovom strogošću. S Alonsom se nikada nije dobro<br />
razumio.<br />
Ostao je kod kuće. No pojavila se nova kušnja.<br />
Došla je u liku sestrične Emilije. Njezin otac, udovac,<br />
vitez <strong>iz</strong> Bragançe, otišao je s Fernandovim ocem u Calatravu.<br />
Ne htijaše ostaviti svoju jedinicu samu u dvorcu, povjerio<br />
ju je na skrb señori Mariji. Trinaestogodišnja Emilija<br />
bila je <strong>iz</strong>uzetno lijepa i bila je toga vrlo svjesna, jer se, odgajana<br />
u muškom okruženju, naslušala silnih komplimenata.<br />
Tako se prometnula u malu koketu. Tek što je unišla u<br />
dom Bulhõesa, počela je iskušavati svoje čari na Fernandu.<br />
Fernando je nastojao ignorirati djevojčino očijukanje.<br />
Smetalo mu je njezino društvo, nije znao o čemu bi s njom<br />
razgovarao. Držeći se podalje od prijatelja, sestara i braće,<br />
19
nije svladao umijeće prijateljskoga razgovora. Ali Emilija<br />
nije imala namjeru pustiti ga <strong>iz</strong> svojih kandži.<br />
„Zašto se uvijek negdje skrivaš?“ upitala ga je našavši<br />
ga skrivenoga u gustom grmlju u vrtu dvorca. „Dosadno<br />
mi je, Fernando. Hoću da me zabaviš.“<br />
„Oprosti, ali ne znam kako.“<br />
„Znaš, znaš. Razgovaraj sa mnom.“<br />
„O čemu ćemo razgovarati? Sigurno znaš da idem u<br />
samostan.“<br />
„U samostan? Zanimljivo. Želiš se zatvoriti u ćeliju?“<br />
„Želim proučavati svete knjige...“<br />
„I zato ne sudjeluješ u zabavama?“<br />
„Da.“<br />
„Kod nas, u našem dvorcu, bilo je svećenika koji uopće<br />
nisu <strong>iz</strong>bjegavali zabave. Dapače, veselo su razgovarali,<br />
pjevali pjesme, voljeli dobru kapljicu. A ti si natmuren<br />
i bježiš od društva. Dok sam ja tu, želim da si uz mene.<br />
Želim da me zabavljaš razgovorom. I ne možeš stalno biti<br />
tako namrgođen.“<br />
Netremice ga je promatrala svojim crnim očima. Nagonski<br />
je spustio glavu. Stid ga nije ostavljao. Osjetio je<br />
da mu je djevojka, od koje je pokušavao pobjeći, prirasla<br />
srcu. Još jednom se pokušao <strong>iz</strong>vući:<br />
„Sigurno ti ne manjka kod nas zabave. Toliko je mladih.<br />
Lako ćeš naći nekoga puno zabavnijega od mene.“<br />
„Ali ja želim da si ti uza me.“<br />
Sjedili su na klupi jedno kraj drugoga. Približila mu se.<br />
Vidjevši mu otvoren dlan na koljenu, dotakne ga prstom.<br />
„Uhvati me!“ reče brzo.<br />
Zatvorio je šaku, ali ona je bila brža.<br />
20
„Još jedanput“, rekla je. „Otvori šaku.“ Ponovno ga<br />
dotače prstom. „Ulovi ga!“ Tupne nogom. „Uhvati mi<br />
prst, inače ću se naljutiti.“<br />
Ponovno joj je pokušao uhvatiti prst, ali ona je bila brža.<br />
„Baš si šeprtlja“, govorila je kroz smijeh. „Tako ćemo<br />
se igrati, sve dok me ne uhvatiš.“<br />
No uzalud se trudio, nije mu polazilo za rukom. Ona<br />
se pritom silno zabavljala. U jednom se trenutku privila<br />
uza nj. Njezina raspuštena kosa dodirivala mu je obraz.<br />
Na koncu dopusti da joj uhvati prst.<br />
„Dobro“, rekla je. „Sada idem. Ali zapamti što sam ti<br />
rekla, želim da si uvijek uz mene.“<br />
Kada je otišla, uzalud se pokušao vratiti ranijim mislima.<br />
Izgubljeni mir nije se povratio. Obuzelo ga je uzbuđenje.<br />
Potrčao je <strong>iz</strong> kruga dvorca na livadu, gdje se među<br />
stablima često nalazio s Bernardom. Bacio se na zemlju.<br />
„O, Kriste“, zajecao je, „spasi...“<br />
Sada je bio siguran da voli tu djevojku. Pored toga<br />
uvjerenja sve se njegove dotadašnje odluke pretvoriše u<br />
pepeo i prah. Već sada nije mogao zamisliti život bez te<br />
djevojke. Želio joj je služiti poput pravoga viteza, slušati<br />
s njom, ruku pod ruku, trubadurske pjesme. Obuzeli ga<br />
snovi poput guste planinske magle, koja nalegne na čovjeka,<br />
lijepi se za nj i zarobljuje ga.<br />
Jedno mu postade jasno: osjećaji koji ga obuzeše u toj<br />
djetinjoj zabavi na koju ga je primorala djevojka, ne bijahu<br />
samo snovi. Probudiše se osjećaji i strasti od kojih<br />
je tako silno htio pobjeći. Ponovno se osvjedočio da se u<br />
svakoj slatkoj voćki krije grozan crv.<br />
Očajničke misli prolazile mu glavom. Shvatio je da će,<br />
ako želi svladati probuđenu strast, morati odbaciti ljubav<br />
što se budi. Sjetio se odluke koju je upravo tu, na toj le-<br />
21
dini, ranije bio donio. Nije mogao <strong>iz</strong>dati Isusa, kojemu je<br />
obećao svoj život.<br />
O sumraku se vratio u dvorac. Tiho se ušuljao u kuću<br />
kojom se razlijegahu glazba i glasovi mladih što su se veselo<br />
zabavljali. Činilo mu se da među tim glasovima čuje<br />
i Emilijino dozivanje i smijeh. Zagr<strong>iz</strong>ao je usnicu do krvi.<br />
Kada je ušao u svoju sobu, teško je disao, kao da se iscrpio<br />
od trčanja. Zatvorio je vrata i bacio se na postelju.<br />
Nije mogao spavati. Te noći nije ni oka sklopio. U zoru se<br />
iskrao <strong>iz</strong> kuće. Zaputio se prema samostanu kanonika.<br />
Otac Conway služio je misu. Po svršetku mise Fernando<br />
je ušao u sakristiju.<br />
Otac Conway srdačno ga je pozdravio:<br />
„Fernando! Kako mi je drago što si tako rano došao<br />
na molitvu. Kako si? Činiš se blijed, kao da sav drhtiš.<br />
Zar se nešto dogodilo?“<br />
Fernando se baci na koljena pred priora.<br />
„Oče, preklinjem te... Primi me u samostan...“<br />
„Ustani, dragoviću. Naravno da ću te primiti. Čim dobiješ<br />
očevu privolu.“<br />
„Oca nema. O svemu odlučuje Alonso, moj brat. A on<br />
se protivi.“<br />
„Otac će se vratiti <strong>iz</strong> rata i, uzdajmo se u Boga, neće<br />
uskratiti svoj pristanak.“<br />
„Ali ja ne mogu dulje čekati... Ne mogu, oče! Ne mogu<br />
više ostati kod kuće...“<br />
„Ali zašto, dragi mladiću? Hodi da te ispovjedim. Sve<br />
ćeš mi reći. Tada ćemo odlučiti...“<br />
Otac Conway sjedne na škrinju s liturgijskim ruhom.<br />
Fernando mu klekne uz noge. Uzeo mu je pripovijedati o<br />
svojim mukama, a velečasni je kimao glavom.<br />
22
„Shvaćam... Kroz takve muke prolaze svi mladići tvojih<br />
godina. Čini se da su ti osjećaji kod tebe snažnije <strong>iz</strong>raženi...<br />
Ali ako želiš služiti Bogu u samostanu, onda te čežnje<br />
treba sasjeći u korijenu. Ne mogu te primiti bez očeva<br />
odobrenja, ali zadržat ću te kod nas. Reći ću da je to<br />
potrebno da bismo vidjeli jesi li sposoban za tu službu i<br />
kako bismo se osvjedočili o tvom značaju. Poslat ću nekoga<br />
od subraće tvojoj majci... Ona je pobožna žena. Vjerujem<br />
da će urazumiti Alonsa da ne poduzme neke neželjene<br />
korake. Siguran sam da će stati na tvoju stranu...“<br />
23
3.<br />
U samostanu kraljevahu tišina i mir. Usred toga mûka<br />
Fernando je polagano pribrao misli, upokojio se. U tome<br />
mu je pomagalo čitanje Svetoga pisma. Na sve bi zaboravljao<br />
kada bi uronio među stranice Novoga zavjeta.<br />
Njegov je bijeg <strong>iz</strong>azvao pravu pomutnju. Kada se saznalo<br />
da se nestali mladić nalazi u samostanu kanonika,<br />
braća s Alonsom na čelu dođoše u crkvu sv. Vinka, zahtijevajući<br />
da im se bjegunac preda. No prior Conway pružio<br />
je otpor. Budući da će Fernando možda ući u samostan,<br />
ustvrdio je, on ima pravo zadržati budućeg redovnika<br />
na probnom razdoblju. Cijeloga su dana povišenim<br />
glasovima vodili pregovore. Conway nije popuštao. Imao<br />
je, uostalom, <strong>iz</strong>a sebe lisabonskoga biskupa Gilberta, također<br />
Engleza, s kojim je bio dobar prijatelj.<br />
Konačno su suprotstavljene strane došle do sporazuma.<br />
Braća se složiše da će ostaviti Fernanda u samostanu,<br />
ali da će se pitanje njegova ulaska u red odgoditi do povratka<br />
<strong>iz</strong> vojne viteza Bulhõesa, koji mora dati svoj pristanak.<br />
Budući da su se tako sporazumjeli, jednoga je dana u<br />
samostan došla señora Marija. Rasplakala se vidjevši sina<br />
u siromaškom odijelu, ošišane glave. Dugo je držala svoga<br />
mezimca u zagrljaju.<br />
„Oh, Fernandito! Tako se radujem što te vidim. Bila<br />
sam očajna kad si nestao i nitko nije znao što se s to-<br />
24
om dogodilo. Molila sam se... Srećom je stigao otac David<br />
i rekao gdje si. Zašto si pobjegao? Znaš da sam te i sama<br />
vidjela kao svećenika. Ipak, ne kao redovnika. Alonso<br />
ima pravo: ti si <strong>iz</strong>danak Bulhõesa i mogao bi zauzeti<br />
neki viši položaj u Crkvi. Možda čak postati i biskup...“<br />
„Majko, želim život posvetiti Bogu, daleko od iskušenja<br />
svijeta. Samostanski mi život najbolje odgovara. Tu<br />
mogu učiti...“<br />
„Život možeš posvetiti Bogu u svakome staležu. Ne<br />
smeta to ni učenju. Nisam se nikada protivila tvojim planovima.<br />
Ali moram ti iskreno reći, otkad je ujak Iñigo u<br />
naš dom doveo Emiliju, počela sam razmišljati o tome<br />
kako bi možda mogao biti sretan čovjek i u svijetu. Činilo<br />
mi se da ste se nekako zbližili...“<br />
„Majko, obećao sam Bogu da ću mu služiti. Samo Bogu.“<br />
„Ako si dao obećanje, gospodin biskup može te razriješiti.“<br />
„Ne želim biti oslobođen!“<br />
„Ne sviđa ti se Emilija?“<br />
„O, majko! Ne radi se o tome. Čovjek samo jednom<br />
posvećuje svoj život. Bio bih nedostojan imena svojih<br />
predaka kada bih povukao ono što sam jednom posvetio<br />
i predao za žrtvu. Moja krv pripada Isusu...“<br />
„Ali nisi mogao biti vitez. Slab si i boležljiv...“<br />
„Krist s mojom žrtvom može učiniti što želi. Ali ja je<br />
ne povlačim.“<br />
„Dakle, želiš ostati u samostanu?“ upita ona pa teško<br />
uzdahnu.<br />
„Da.“<br />
„Ali možda bi mogao pristati i otići na nauk?“<br />
On raširi ruke htijući joj reći da nije siguran.<br />
25
„Ne znam, majko, što će biti poslije. Sada su mi potrebni<br />
tišina i mir.“<br />
I doista je oko Fernanda zavladala posvemašnja tišina.<br />
Zahvaljujući toj tišini mogao se s velikim žarom baciti<br />
na učenje.<br />
Puno je čitao i duge sate provodio nad knjigom. Samostanska<br />
knjižnica imala je <strong>iz</strong>vrsnu zbirku. Posvetio se<br />
ne samo tekstovima Svetoga pisma nego i spisima crkvenih<br />
otaca. Odlikovalo ga je sjajno pamćenje, pa bi tekstove<br />
upamtio nakon što bi ih svega nekoliko puta pročitao.<br />
Uskoro se počeo isticati jer je znao na<strong>iz</strong>ust tekstove <strong>iz</strong> nasumce<br />
otvorenih stranica evanđelja.<br />
Prošle su već dvije godine njegova boravka u samostanu.<br />
Jednoga dana pozvaše ga na ulaz. Ondje ga dočekaše<br />
njegova braća: najstariji Alonso i drugi brat po redu, Luis.<br />
„Zdravo, Fernando“, pozdraviše ga braća kada je ušao<br />
u prostoriju za razgovore.<br />
Duboko se naklonio braći i bez riječi zauzeo mjesto u<br />
klupi nasuprot gostima. U samostanskome životu mnogo<br />
je sjedio pa se blago popunio i više nije bio onako suhonjav.<br />
Lice mu bijaše blijedo, pa su se još više isticale njegove<br />
sjajne crne oči. Kosa mu je bila kratka, obrazi glatko<br />
obrijani. I dalje je <strong>iz</strong>gledao kao dječarac.<br />
Alonso i Luis bili su pomno odjeveni. Na crnomu baršunu<br />
blistale su zlatne manšete i gumbi, na grudima visjeli<br />
dragocjeni lanci. Drške kratkih mačeva obješenih o<br />
boku bile su urešene dragim kamenjem. Beretke s perima<br />
još su snažnije isticale njihovo visoko plemstvo.<br />
„Nismo te dugo vidjeli“, rekao je Alonso. „Jako si se<br />
promijenio. Činiš se blijed. Jesi li zadovoljan životom ovdje?“<br />
26
„Da, brate. Zadovoljan sam“, potvrdio je. „Imam sve<br />
što sam želio: mogu služiti Bogu, upoznajući ga i razmatrajući<br />
njegova djela.“<br />
„Istina, to si htio. Ipak, došao je čas za konačnu odluku<br />
o tvojoj budućnosti. Godine koje si ovdje proveo bile<br />
su razdoblje kušnje. Sada treba odlučiti što i kako dalje.<br />
Ako kaniš ustrajati u naumu da postaneš svećenik, moraš<br />
napustiti samostan. Zborit ćemo s biskupom i odlučiti<br />
kamo ćeš poći da stekneš potrebno znanje, a potom i<br />
položaj u Crkvi koji odgovara tvom staležu.“<br />
„Neću napustiti samostan, Alonso. Odlučio sam biti<br />
svećenik – i redovnik. Ne želim nikakvih položaja.“<br />
„Nećeš ostati u samostanu! To sam ti već prije rekao i<br />
sada ponavljam.“<br />
„Nemaš pravo odlučivati o mom životu. Kada se otac<br />
vrati, njega ću pitati.“<br />
Alonso ga prekine odlučnim pokretom ruke, a Fernando<br />
se <strong>iz</strong>nenadi kada zapazi da nosi obiteljski prsten<br />
Bulhõesa.<br />
„To je razlog našega dolaska ovamo. Želimo ti reći nešto<br />
o ocu.“ Alonso se uspravi u naslonjaču i reče žalobnim<br />
glasom:<br />
„Naš poštovani otac položio je život u borbi protiv<br />
pogana. Sigurno si i ti čuo da se vodila velika bitka kod<br />
Las Navas de Tolosa. Bog je bio uz križare, <strong>iz</strong>nijeli su veličanstvenu<br />
pobjedu. Neprijatelj je poražen i potjeran preko<br />
rijeke Gwadalkiwir. Sultan se sklonio u Afriku. Ali,<br />
nažalost, naš je otac pao. Junačkom je slavom ovjenčao<br />
rod Bulhõesa. Prolio je krv za vjeru i – zaslužio nebo. Mislim<br />
da pamtiš, Fernando, da se nikakav nauk, nikakav<br />
redovnički život ne daju usporediti s krvnom žrtvom, žrtvom<br />
vlastitoga života.“<br />
27
Fernando je sjedio bez riječi, duboko potresen. Pognuo<br />
je glavu i snažno kršio isprepletene prste. Razmišljao je:<br />
možda je stvarno istina to što kaže Alonso? Možda je krv<br />
prolivena u bitci neusporedivo veći i važniji prinos od služenja<br />
Bogu u miru? Ako je tako – zašto mi Isus nije dao snagu<br />
i zdravlje da mu služim mačem? Ne bih žalio života, rado bih<br />
pao u bitci...<br />
Ljubio je oca i divio mu se, ali slabo ga je poznavao.<br />
Vitez Martin bio je – otkako Fernando pamti – uvijek na<br />
bojištu. Samo bi povremeno navratio u lisabonski dvorac,<br />
koji je dobio na dar od kralja nakon osvajanja grada.<br />
Čak i kada bi bio u Portugalu, veći je dio vremena provodio<br />
u prijestolnici Coimbri, na kraljevskome dvoru. O<br />
gospodarstvu se brinuo stari Manuel, jedan od davnih<br />
djedovih drugova. Nakon što je na bojištu <strong>iz</strong>gubio ruku i<br />
više nikoga nije imao na svijetu, prihvatio je službu u obitelji<br />
Bulhões.<br />
„Tko vam je dojavio o očevoj smrti?“ upita.<br />
„Ujak Iñigo“, odvrati Alonso. „Dovezao je očevo tijelo<br />
s bojnoga polja. Prekosutra će biti sprovod. Očevo<br />
tijelo sahranit ćemo ovdje u crkvi uz djedove posmrtne<br />
ostatke. Želim da to bude veličanstven sprovod. Procesiju<br />
i obrede vodit će gospodin biskup. Kralj je obećao poslati<br />
svoga predstavnika. Već smo sve dogovorili s priorom.<br />
Pitao sam ga da te pusti kući. Trebaš nam.“<br />
„Zašto?“<br />
„Kako misliš, zašto? Okupit će se čitava obitelj. I nismo<br />
ti još sve rekli. Bit će to dvostruki sprovod...“<br />
„A tko je umro? Govori!“<br />
„Čuvši vijest o očevoj smrti majka je ispustila duh i<br />
pošla Gospodinu...“<br />
28
PREPORUČUJEMO<br />
najpopularniju knjigu <strong>Jan</strong>a Dobraczynskoga<br />
Na temelju svjedočanstava Svetoga pisma, apokrifnih spisa i<br />
bogate kršćanske tradicije, <strong>iz</strong> pera poznatoga poljskog pisca <strong>Jan</strong>a<br />
Dobraczyńskoga <strong>iz</strong>ranja životan i topao ljudski lik sv. Josipa.<br />
Prateći život, nutarnje i vanjske kušnje ovoga omiljenog sveca<br />
brojnih kršćanskih naraštaja roman Snaga ljubavi usporedo<br />
opisuje političke, društvene i religijske okolnosti Palestine<br />
toga vremena, neodoljivo uvlačeći u svoju pripovijest misao<br />
i srce svakoga čitatelja. Snaga ljubavi divna je priča prepuna<br />
topline o životu skromnoga čovjeka kojega je Bog učinio<br />
najintimnijim svjedokom otajstva svojega Utjelovljenja.<br />
304 str. Tvrdi uvez.<br />
www.verbum.hr
Nakladnik:<br />
VERBUM d.o.o.<br />
Sinjska 2, 21000 Split<br />
Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270<br />
E-mail: naklada@verbum.hr<br />
www.verbum.hr<br />
Tisak:<br />
Grafički zavod Hrvatske<br />
Tiskano u lipnju 2020.
<strong>Jan</strong> Dobraczyński, jedan od najpoznatijih poljskih autora<br />
i katoličkih romanopisaca uopće, poznat našoj publici po<br />
sjajnom romanu o sv. Josipu, Snaga ljubavi, u Čudotvorcu <strong>iz</strong><br />
<strong>Padove</strong> donosi nam toplu i snažnu pripovijest o životu sv.<br />
Antuna Padovanskog, „Sveca svega svijeta“.<br />
Roman <strong>Čudotvorac</strong> <strong>iz</strong> <strong>Padove</strong> istančanim stilom govori o<br />
muškarcu plemićkoga porijekla, rođenu u veličanstvenu<br />
dvorcu, koji je imao sve što je potrebno da postigne položaj i<br />
ugled u društvu, u učenosti i – budući da je <strong>iz</strong>abrao duhovni<br />
poziv – u crkvenoj hijerarhiji. Tomu se doista i posvetio i<br />
postao ugledan i učen pripadnik Reda regularnih kanonika<br />
sv. Augustina. No onda se jednoga dana taj muškarac,<br />
Fernando Bulhões, svega odrekao – svojega imena, ugode<br />
i mira – i zaputio se u bijeli svijet u jednostavnom habitu, s<br />
grubim sandalama na nogama, kao Antun, novi pripadnik<br />
male braće, sljedbenik siromaška <strong>iz</strong> As<strong>iz</strong>a, Franje.<br />
Pripovijedajući toplu životnu priču o omiljenom svecu i<br />
najvećem čudotvorcu, Dobraczyński nam u ovoj književnoj<br />
poslastici nudi i puno više – priču o životnom traganju i<br />
odvažnosti za promjene. Stoga je ovo knjiga za sve koji žele<br />
bolje upoznati Čudotvorca <strong>iz</strong> <strong>Padove</strong>, ali i za sve one koji<br />
traže svoj put, kao i za one koji su pogriješili i sada moraju<br />
početi ispočetka.<br />
ISBN 978-953-235-710-3<br />
VERBUM