Čudotvorac iz Padove - Jan Dobraczynski

Jan Dobraczyński
ČUDOTVORAC
IZ PADOVE
Roman o sv. Antunu Padovanskom
VERBUM

Jan Dobraczyński
ČUDOTVORAC IZ PADOVE

Jan Dobraczyński
ČUDOTVORAC
IZ PADOVE
Roman o sv. Antunu Padovanskom
VERBUM

Mihaelu i Luki,
da uzljube toga velikoga sveca,
kojega današnji ljudi tako slabo
poznaju i razumiju.

„Znak našega napredovanja jest
znati uvijek krenuti iznova...
Veliki svetac Antun Padovanski
u tome je vidio savršenost.“
Frederick William Faber,
Rast u svetosti

1.
Duž uvale, uskim puteljkom, išla su dva mladića. Puteljak
se protezao sredinom strme padine obrasle bujnim
zelenilom. Vladala je žega, dvojici mladića sa čela se cijedio
znoj. Podno njihovih nogu sunčev se sjaj u tisućama
svjetlucavih iskri prosipao po površini vode i blještao
im u oči. Nizina na drugoj strani uvale bila je prošarana
raznim nijansama zelenila. Zbog rijeke što se slijevala u
uvalu, okolna je zemlja bila jako rodna. Obradiva polja
dijelila su maslinici i stabla naranči.
Padina kojom su hodali bila je sva u vinogradima. Tu
i tamo, između zelenila, nazirale se kućice ograđene niskim
zidićima. Sve bijahu sagrađene u maurskome stilu,
ali na zidu svake od njih crvenom je bojom bio naslikan
veliki križ. Značilo je to ili da je kuća dobila nove stanovnike
ili da su prijašnji stanovnici prigrlili novu vjeru.
Prošlo je nekoliko desetljeća otkako su vitezovi kralja
Alfonsa uz pomoć engleskih i flamanskih križara osvojili
grad. Bitka za Lisabon bila je žestoka i dugo je trajala. Konačno,
Mauri su položili oružje i predali se, u zamjenu za
obećanje da će biti pomilovani. Ipak, osvajači su pogazili
danu riječ. Stanovnici grada koji se nisu na vrijeme dali
pokrstiti bili su pobijeni.
Od voćnjaka, vrtova i polja oko grada, dotad marno
obrađivanih, ostala je samo pustoš. Vojevanjem kršćanskih
vitezova, granica koja je dijelila kraljevstvo Portuga-
9

la i posjede Almohada počela se sve više pomicati na jug.
U opustošeni grad počeo se slijevati val doseljenika s ranije
oslobođenih područja i iz Kastilje. U gradu je ostao
i velik broj sudionika englesko-flamanskoga križarskoga
rata. Lisabon je bio predivan, krasila ga je veličanstvena
luka, a zemlja oko grada i uvale bijaše rodna. Kako se
grad sve više budio, tako je u luku pristizao sve veći broj
brodova. Oživjela je trgovina. Lisabon je iz godine u godinu
bivao sve bogatiji.
Križare koji su ostali u Portugalu kralj je darivao zemljom
i imanjima. Novopečenim zemljoposjednicima trebale
su ruke za rad. Rado su uzimali i seljake iz planinskih
dijelova Portugala, kao i Maure, koji su se, što zbog želje,
što zbog mogućnosti da ostanu, dali krstiti. Arapske djevojke
bile su lijepe i često su sklapani mješoviti brakovi.
I u crtama lica ove dvojice mladića mogahu se raspoznati
tragovi miješanja rasā. Guste obrve, tamna put, profinjen
oblik usana i dugački prsti odavali su povezanost s
maurskom rasom; sive oči, tamnoplava kosa i snažna brada
svjedočile su o predcima-pridošlicama s maglovita sjevera.
Iako im nije bilo više od petnaest godina, bijahu to
već zreli ljudi. Tamošnje jarko sunce užurbavalo je ritam
života. Prijateljevali su od djetinjstva. Zajedno su pohađali
katedralnu školu, zajedno se igrali. Jedan od drugoga
ništa nisu skrivali.
Dođoše do stjenovitoga obronka nad kojim je hrastov
gaj bacao raskošnu sjenu, pa iscrpljeni legoše na travu.
„Dakle, ovo je posljednji put, Bernarde?“ reče jedan
od njih, očaj mu u glasu. „Zar je moguće da se posljednji
put vidimo?“
Mladić koji je prozborio doimao se mlađim, crte lica
bjehu mu nježnije. Bio je vitak i suhonjav. Lice mu odavalo
strastvenost, nosnice mu se snažno širile. Procijedio je:
10

„Nikada neću shvatiti što te privlači tome lakrdijašu!“
Bernardovo lice bilo je spokojnije. Njegove riječi bijahu
odmjerene:
„Ne govori tako. Ne nazivaj ga lakrdijašem.“
„I sam znaš kako se priča da sama sebe naziva ludom.
Ostavio je dom, roditelje, živi kao prosjak. Potuca se po
svijetu i pjeva. Je li to istina ili nije?“
„Istina je.“
„Okružio se hrpom budala. I još im brani da čitaju.“
„Nije tako. Franjo se odrekao bogatstva i otputio se u
svijet da govori ljudima o Bogu, o Božjoj ljubavi prema
nama. Lakomost i želja da ugađaju samima sebi priječe
ljudima vidjeti Boga. Tjeraju ih da na njega zaborave...“
„Boga se može upoznati iz evanđelja, iz Svetoga pisma,
iz nabožnih knjiga. Treba ga prvo upoznati da bi se
o njemu moglo drugima govoriti. I ja želim služiti Bogu...
Toliko smo puta već govorili o tome. Zavjetovali smo se
da ćemo služiti istinama vjere. Dogovorili smo se da ćemo
ući u Samostan svetoga Vinka. Ondje se može steći
znanje. Ondje se može pročitati sve što je o Bogu napisano.
Mislio sam da ću jednom i sâm napisati kakvu raspravu...
A ti si se predomislio. Želiš otići...“
„Jesam, predomislio sam se...“
„Zašto? Zar se protiviš znanju?“
„Ne. Mislim da je to tvoj put. Meni se Franjin put čini
jednostavnijim, bržim...“
„Uželio si se skitnje?“
„Ne, nego želim među ljude. Dijeliti njihove životne
muke, njihovu bijedu i siromaštvo... Tražiti Boga usred
ljepotā svijeta...“
„Svijeta? Pa Isus je osudio svijet! Znaš da je rekao da
za svijet ne želi moliti...“
11

„Ne znam, Fernando, je li svijet koji je Isus osudio isti
ovaj koji nas okružuje. Pitam te, možeš li zanijekati njegovu
ljepotu? Pogledaj ovo more, drveće. Znam koliko
voliš životinje... Nije li Bog sve to stvorio?“
Fernando se na trenutak zagleda prema obzoru. A onda
slegne ramenima.
„Zbilja, sve što vidimo, lijepo je. Priznajem“, reče. „Ali
koliko se u toj ljepoti krije kušnji i zamki! Nemam povjerenja
u tu ljepotu! Radije bih se sakrio. Svete knjige ne lažu...
Ako ti odeš, ja ostajem sâm.“
Bernard položi dlan na prijateljeve ruke.
„Bit ćeš među knjigama koje toliko voliš i kojima vjeruješ.
Bit ćeš pod zaštitom otaca.“
„Pa ipak, osjećam da neću moći pobjeći od kušnji. Ljepota
kojoj ti želiš poći ususret privlači... Uz tebe sam se
osjećao snažnijim, otpornijim. Ali ako si odlučio – nema
druge. Učit ću i svladat ću kušnje!“
„Moraš imati samilosti prema samome sebi.“
„Ne! Nikakva smilovanja!“
„Polako samo, ne žesti se. Otac Conway neće ti uskratiti
savjeta i pomoći. Samo mu otvori svoje srce i budi mu
poslušan. Ja ti ionako više ne mogu pomoći. Bog me je
poštedio velike strastvenosti. Ali, ako dopuštaš, dao bih
ti jedan savjet: sa strastima se ne obračunavaj suviše žestoko.
Takva bitka vodi do mržnje prema životu. I strasti
nam je Bog dao. One su poput vjetrova i uragana u prirodi.“
„Bog progovara kroz tišinu.“
„Kada želi, može progovoriti i kroz oluju. Sve što daje,
dobro je, i za svaki njegov dar trebamo mu dati hvalu.
Kušnje su u nama, a ne u svijetu koji je Bog stvorio. Pogledaj
samo ta polja, te cvjetove, tu vodu...“
12

Fernando se uspravi. Kroz blistave zelene krošnje promatrao
je kako se rijeka u daljini rastvara u široku uvalu.
Sunce se nije više ljeskalo po površini. Sada se popelo visoko
na svod i pod njegovim zrakama nad vodu se svio luk
poput divovske duge. Zamišljeno reče:
„Kažu da taj tvoj Franjo pjeva kancone, kao kakav
trubadur. O suncu, o kiši, o zvijezdama...“
„Vjetar, drveće i životinje naziva braćom, a sestricom
oluju. Kaže da trebamo ljubiti svijet koji je oko nas.“
„Čudan neki nauk...“
„I Isus je bio očaran poljskim ljiljanima. Rekao je da
se ni Salomon u svojoj raskoši nije odjenuo poput jednoga
od njih...“
„Često sam čitao te riječi, dobro ih pamtim. Ipak... Zar
doista ispravno razumijemo riječi Pisma? Ta, pogani štuju
sunce i drveće.“
„Alphonsi, liječnik aragonskoga kralja, u svojoj Disciplini
clericalis navodi nepoznate Isusove riječi. Navodno
je rekao: ‘Svijet je most. Preko njega treba prijeći, a ne na
njemu graditi dom.’ Pogani se zadržavaju, a mi trebamo
ići naprijed.“
„Što pak skriva oluja koja prosipa munje?“
„Oluja trga drveće, ali čisti zrak. Strasti razdiru srce,
ali upravljane voljom postaju snaga što pokreće i osvaja.“
„Pa ipak, rečeno nam je da molimo: ‘Ne uvedi nas u
napast’. Ako predam srce svijetu koji me okružuje, možda
neću prepoznati zamku kušnje. Bolje je sakriti se.“
„Ako on pod prividom kušnje dođe k tebi, nećeš se
sakriti pred njim.“
Uzavrelo sunce uto prikrije malen oblačak, nježniji od
muslina na hurijinu licu. Blještavi odsjaj na površini vode
polako je gasnuo. Dugo su sjedili u šutnji. Konačno Ber-
13

nard odveže zavežljaj koji je ponio sa sobom. U njemu bijahu
suhi kolači, sir i voće.
„Jedi“, ponudi Fernanda. „Još malo pa ćemo se morati
vratiti.“
Fernando uze suhi kolačić. Tuga je progovarala i u
gladi. Prelamajući kolačić reče:
„Ovo je zadnji put da skupa jedemo...“
„Tu na zemlji, možda“, prizna Bernard. „Ne znam što
će Franjo s nama kada dođemo k njemu. Možda nas pošalje
obraćati Saracene?“
„A ako se oni užele vaše krvi?“
Bernardovo se lice ozari.
„Postoji li što ljepše nego proliti krv za Krista? Uzvratiti
mu onime što je on učinio za nas?“
„Istina“, prihvati Fernando. „I ja sam često o tome razmišljao...
Htio bih to. A istovremeno čeznem za znanjem.
Lomim se u sebi. Ni sam ne znam kojim mi je putem ići...“
„Onda se ne žuri. Kad te Bog poželi dozvati, znat će
gdje da te potraži.“
14

2.
Samostan regularnih kanonika sv. Augustina pri crkvi
Presvete Djevice i svetoga Vinka mučenika ustanovljen je
u vrijeme opsade Lisabona. Kralj Alfons htio je da svećenici
mole za vitezove u boju i za duše onih koji su pogibali.
Župnik je ujedno bio i poglavar tog samostana te voditelj
novicijata. S križarima je pristiglo brojno svećenstvo. Otada
su crkvom i samostanom upravljali engleski svećenici.
Župnik je u to vrijeme bio velečasni Conway.
U bočnoj lađi crkve bijahu sahranjeni pali vitezovi. Među
njima je bio i mramorni grob Joaquima de Bulhõesa.
Fernando je često tu dolazio da se pomoli na djedovu grobu.
Otkako je došao u samostan, imao je priliku svakodnevno
pohoditi njegov grob.
Prije nego što je postao kandidat, nekoliko je godina
polazio katedralnu školu. Ondje je učio gramatiku, retoriku,
dijalektiku i latinski. Primao je poduku iz glazbe i
crkvenoga pjevanja.
Među hladnim zidinama katedrale dječaci su pribivali
i crkvenim pobožnostima. Nosili su relikvijare, zvonili
i pjevali. Po svršetku poduke, u vici i galami rastrčali
bi se po suncem užarenu trgu pred katedralom i razbježali
se zelenim i cvjetnim ulicama grada. Umjesto kući,
najčešće su hrlili u luku. To je mjesto za njih sadržavalo
osobit čar. Ondje mogahu gledati brodove koji su pristizali
s raznih strana svijeta, iskrcavajući svakovrsnu robu.
15

U luci je bilo živo i vrlo bučno. Svakodnevno su uplovljavali
engleski, flamanski i danski jedrenjaci: karake, koge
i hulkovi. Uz njih pristajahu i uske mauretanske škune.
Iako je rat sa Saracenima još uvijek trajao, a na jugu se
nizali križarski ratovi jedan za drugim da zadaju konačni
udarac već oslabljenom kraljevstvu Almohada, trgovina
s muhamedanskim zemljama afričkoga Sahela nije
prestala cvasti.
Sve u luci doimalo se zanimljivo, slikovito i veselo.
Mornare što su se iskrcavali na kopno čekahu brojne taverne,
a u njima vino i djevojke. Buka, vika i glazba odzvanjala
od rane zore do kasno u noć. Katedralni svećenici
opominjali su mladež da ne zalazi u luku. No, sve im
opomene odoše u vjetar. Ozračje u luci naprosto je vabilo
i mamilo. Stanovništvo toga grada bogatstvo je steklo
trgovinom i nije se moglo pohvaliti odveć visokim moralom.
Mnogi su zadržali tradicije iz doba saracenske vladavine.
Usprkos protestima vladara, kršćani su dopremali
na trg velike količine vina, a kad je zapovjeđeno da
se vinogradi imaju uništiti, mladež se – kako kršćanska
tako i muhamedanska – nastavila opijati sokom od smokava
i fermentiranim medom. U posljednjih desetak godina
saracenske vladavine zemlja je potonula u duboku
moralnu bijedu. Mladež nije samo pila nego je i pušila
hašiš. Živjela je razuzdano. Prostitucija je cvala, kako
ženska, tako i dječačka. Pjesnici su je često znali opjevati
u svojim stihovima. Organizirale su se zajedničke kupelji,
tzv. hamami, dok su poganski noćni obredi na grobljima
završavali razularenim zabavama.
Saracenskoj vlasti došao je kraj, ali običaji se nisu puno
promijenili. Crkva je bezuspješno upozoravala i opominjala.
Gradom su i dalje odjekivale vesele pjesme, ple-
16

salo se uz ritam kastanjeta, glazbu viola, flauti i tamburina.
Središte takvoga života bijahu luka i okolne slijepe
uličice. Mladima su ondje prijetile mnoge opasnosti. Prostitutke
su neprimijećeno vrebale u mnoštvu i usred bijela
dana navaljivale na skupine mladića, a bradati trgovci
prljavim su ponudama oblijetali lijepe dječake. Na njihovo
uznemiravanje dečkići bi se najčešće stidljivo zahihotali,
ali kadikad se našlo i takvih koji bi se odvojili od prijatelja,
ne odoljevši zamamnoj ponudi.
Fernando je po drugi put zajedno s prijateljima otišao
u luku. Vratio se silno uznemiren. Njegovoj strastvenoj
naravi nije bilo lako braniti se pred kušnjama. Odlučio
je da više nikada neće onamo otići. Ali uzbuđena mašta
nije se dala smiriti. Glavom mu se rojile zavodljive slike,
u snu ga morile misli. Nije se imao kamo od njih sakriti.
Spopadale ga čak i u obiteljskome domu. Kao da se
probijahu kroz zidove.
Vitez Martin Bulhões, Fernandov otac, nije bio kod kuće.
Pred nekoliko mjeseci otišao je u Calatravu, gdje su vladari
Kastilje okupljali vojsku, htijući krenuti u novi napad.
Dobroj i pobožnoj señori Mariji nije polazilo za rukom držati
pod kontrolom mladež, koje je dvor Bulhões bio pun.
Fernando je imao četvero braće i dvije sestre, a u domu don
Martina boravili su i brojni bratići i sestrične. Sluge su rado
pomagale mladima u priređivanju zabava.
Kada je Fernando bio mlađi, njegova želja da služi
Bogu dolazila je do izražaja u zamisli da postane vitezom
koji će za vjeru proliti krv. Ali tu želju – brzo je to
uvidio – nije bilo lako ostvariti. Od djetinjstva je bio slaboga
zdravlja, često je pobolijevao. Zbog toga je bio majčin
mezimac. Ona mu je više puta tumačila da je u Božjim
očima znanje jednako dragocjeno kao i viteštvo. „Cr-
17

kvi su“, govorila je sinu, „potrebni mnogi učeni ljudi, poput
sv. Augustina ili sv. Ambrozija. Tvoji te učitelji hvale
da si u svemu prvi. Ako pođeš tim putem, možeš postati
učen kao ti veliki muževi koji, kako sam čula, vode učene
rasprave u Parizu i bdiju nad očuvanjem čistoće svetoga
nauka...“
I doista, zanimalo ga je učenje. Posebno ga je privlačilo
Sveto pismo, čije je riječi mogao slušati bez prestanka. Ali
želja da dadne život za vjeru i dalje je tinjala. Nije li preuzvišeni
biskup Uppsale, Henrik – mislio je često – ubijen
dok je obraćao finski narod? Nije li nadbiskup Canterburyja,
Thomas, primio smrt iz ruku vlastitoga kralja? Tako
i oni koji su primili znanje o Bogu i naviještaju ga ljudima,
imaju mogućnost proliti svoju krv za Krista.
Ta žarka želja da služi Bogu udaljila je Fernanda od njegovih
vršnjaka. Tražio je društvo sebi nalik, koje je poput
njega htjelo živjeti i umrijeti za Krista. To je i bio razlog njegova
čvrstog prijateljstva s Bernardom. I on je bio plemićkoga
roda, makar značajno nižega staleža nego što su to
bili Bulhõesi. U katedralnoj školi Bernarda su držali manje
nadarenim od Fernanda, ali bio je marljiv i ustrajan u
učenju.
Kada je došlo vrijeme buđenja osjetila, među prijateljima
su se produbile razlike. Bernard je mirno prolazio vrijeme
sazrijevanja, no za Fernanda je nastupilo doba velikih
potresa. Napasti su nasrtale sa svih strana. Boreći se s
njima, došao je do uvjerenja da će se uspjeti obraniti jedino
ako se povuče i ako bude izbjegavao vesele zabave. Ali
ni to nije pomagalo. Čak i ono što bi do njega doprlo izdaleka,
oduzimalo mu je mir. Na kraju se tvrdo uvjerio da će
spas i utočište pronaći jedino u samostanu. Odlučio je ući
u Red regularnih kanonika.
18

Ali kada je kod kuće iznio tu svoju nakanu, naišao je
na odlučan otpor najstarijega brata, Alonsa, koji je u očevoj
odsutnosti imao ulogu glave kuće.
„Dok ja odlučujem, neću nikada pristati“, rekao je Alonso.
Bio je deset godina stariji od Fernanda. Alonso nije pratio
oca na putu jer se još uvijek oporavljao od rane koju je
zadobio prije godinu dana. Imao je oholu i ponositu narav.
„Rekla mi je majka da želiš biti učeni svećenik. Nije to
loša zamisao. S tvojim slabim zdravljem nisi za viteza. Ali
ti si Bulhões, i moraš steći položaj dostojan toga imena. A
takav položaj nećeš zadobiti ako stupiš u neki red. Što bi
postao poslije naukovanja kod kanonika? Župnik u nekoj
seoskoj župi! To nije budućnost za nekoga od Bulhõesa.
Razgovarat ću s gospodinom biskupom i pitati ga za savjet
kamo te poslati na naukovanje. A dotad ostaješ kod
kuće!“
Fernando je slušao te riječi pognute glave. Bio je povrijeđen
bratovom strogošću. S Alonsom se nikada nije dobro
razumio.
Ostao je kod kuće. No pojavila se nova kušnja.
Došla je u liku sestrične Emilije. Njezin otac, udovac,
vitez iz Bragançe, otišao je s Fernandovim ocem u Calatravu.
Ne htijaše ostaviti svoju jedinicu samu u dvorcu, povjerio
ju je na skrb señori Mariji. Trinaestogodišnja Emilija
bila je izuzetno lijepa i bila je toga vrlo svjesna, jer se, odgajana
u muškom okruženju, naslušala silnih komplimenata.
Tako se prometnula u malu koketu. Tek što je unišla u
dom Bulhõesa, počela je iskušavati svoje čari na Fernandu.
Fernando je nastojao ignorirati djevojčino očijukanje.
Smetalo mu je njezino društvo, nije znao o čemu bi s njom
razgovarao. Držeći se podalje od prijatelja, sestara i braće,
19

nije svladao umijeće prijateljskoga razgovora. Ali Emilija
nije imala namjeru pustiti ga iz svojih kandži.
„Zašto se uvijek negdje skrivaš?“ upitala ga je našavši
ga skrivenoga u gustom grmlju u vrtu dvorca. „Dosadno
mi je, Fernando. Hoću da me zabaviš.“
„Oprosti, ali ne znam kako.“
„Znaš, znaš. Razgovaraj sa mnom.“
„O čemu ćemo razgovarati? Sigurno znaš da idem u
samostan.“
„U samostan? Zanimljivo. Želiš se zatvoriti u ćeliju?“
„Želim proučavati svete knjige...“
„I zato ne sudjeluješ u zabavama?“
„Da.“
„Kod nas, u našem dvorcu, bilo je svećenika koji uopće
nisu izbjegavali zabave. Dapače, veselo su razgovarali,
pjevali pjesme, voljeli dobru kapljicu. A ti si natmuren
i bježiš od društva. Dok sam ja tu, želim da si uz mene.
Želim da me zabavljaš razgovorom. I ne možeš stalno biti
tako namrgođen.“
Netremice ga je promatrala svojim crnim očima. Nagonski
je spustio glavu. Stid ga nije ostavljao. Osjetio je
da mu je djevojka, od koje je pokušavao pobjeći, prirasla
srcu. Još jednom se pokušao izvući:
„Sigurno ti ne manjka kod nas zabave. Toliko je mladih.
Lako ćeš naći nekoga puno zabavnijega od mene.“
„Ali ja želim da si ti uza me.“
Sjedili su na klupi jedno kraj drugoga. Približila mu se.
Vidjevši mu otvoren dlan na koljenu, dotakne ga prstom.
„Uhvati me!“ reče brzo.
Zatvorio je šaku, ali ona je bila brža.
20

„Još jedanput“, rekla je. „Otvori šaku.“ Ponovno ga
dotače prstom. „Ulovi ga!“ Tupne nogom. „Uhvati mi
prst, inače ću se naljutiti.“
Ponovno joj je pokušao uhvatiti prst, ali ona je bila brža.
„Baš si šeprtlja“, govorila je kroz smijeh. „Tako ćemo
se igrati, sve dok me ne uhvatiš.“
No uzalud se trudio, nije mu polazilo za rukom. Ona
se pritom silno zabavljala. U jednom se trenutku privila
uza nj. Njezina raspuštena kosa dodirivala mu je obraz.
Na koncu dopusti da joj uhvati prst.
„Dobro“, rekla je. „Sada idem. Ali zapamti što sam ti
rekla, želim da si uvijek uz mene.“
Kada je otišla, uzalud se pokušao vratiti ranijim mislima.
Izgubljeni mir nije se povratio. Obuzelo ga je uzbuđenje.
Potrčao je iz kruga dvorca na livadu, gdje se među
stablima često nalazio s Bernardom. Bacio se na zemlju.
„O, Kriste“, zajecao je, „spasi...“
Sada je bio siguran da voli tu djevojku. Pored toga
uvjerenja sve se njegove dotadašnje odluke pretvoriše u
pepeo i prah. Već sada nije mogao zamisliti život bez te
djevojke. Želio joj je služiti poput pravoga viteza, slušati
s njom, ruku pod ruku, trubadurske pjesme. Obuzeli ga
snovi poput guste planinske magle, koja nalegne na čovjeka,
lijepi se za nj i zarobljuje ga.
Jedno mu postade jasno: osjećaji koji ga obuzeše u toj
djetinjoj zabavi na koju ga je primorala djevojka, ne bijahu
samo snovi. Probudiše se osjećaji i strasti od kojih
je tako silno htio pobjeći. Ponovno se osvjedočio da se u
svakoj slatkoj voćki krije grozan crv.
Očajničke misli prolazile mu glavom. Shvatio je da će,
ako želi svladati probuđenu strast, morati odbaciti ljubav
što se budi. Sjetio se odluke koju je upravo tu, na toj le-
21

dini, ranije bio donio. Nije mogao izdati Isusa, kojemu je
obećao svoj život.
O sumraku se vratio u dvorac. Tiho se ušuljao u kuću
kojom se razlijegahu glazba i glasovi mladih što su se veselo
zabavljali. Činilo mu se da među tim glasovima čuje
i Emilijino dozivanje i smijeh. Zagrizao je usnicu do krvi.
Kada je ušao u svoju sobu, teško je disao, kao da se iscrpio
od trčanja. Zatvorio je vrata i bacio se na postelju.
Nije mogao spavati. Te noći nije ni oka sklopio. U zoru se
iskrao iz kuće. Zaputio se prema samostanu kanonika.
Otac Conway služio je misu. Po svršetku mise Fernando
je ušao u sakristiju.
Otac Conway srdačno ga je pozdravio:
„Fernando! Kako mi je drago što si tako rano došao
na molitvu. Kako si? Činiš se blijed, kao da sav drhtiš.
Zar se nešto dogodilo?“
Fernando se baci na koljena pred priora.
„Oče, preklinjem te... Primi me u samostan...“
„Ustani, dragoviću. Naravno da ću te primiti. Čim dobiješ
očevu privolu.“
„Oca nema. O svemu odlučuje Alonso, moj brat. A on
se protivi.“
„Otac će se vratiti iz rata i, uzdajmo se u Boga, neće
uskratiti svoj pristanak.“
„Ali ja ne mogu dulje čekati... Ne mogu, oče! Ne mogu
više ostati kod kuće...“
„Ali zašto, dragi mladiću? Hodi da te ispovjedim. Sve
ćeš mi reći. Tada ćemo odlučiti...“
Otac Conway sjedne na škrinju s liturgijskim ruhom.
Fernando mu klekne uz noge. Uzeo mu je pripovijedati o
svojim mukama, a velečasni je kimao glavom.
22

„Shvaćam... Kroz takve muke prolaze svi mladići tvojih
godina. Čini se da su ti osjećaji kod tebe snažnije izraženi...
Ali ako želiš služiti Bogu u samostanu, onda te čežnje
treba sasjeći u korijenu. Ne mogu te primiti bez očeva
odobrenja, ali zadržat ću te kod nas. Reći ću da je to
potrebno da bismo vidjeli jesi li sposoban za tu službu i
kako bismo se osvjedočili o tvom značaju. Poslat ću nekoga
od subraće tvojoj majci... Ona je pobožna žena. Vjerujem
da će urazumiti Alonsa da ne poduzme neke neželjene
korake. Siguran sam da će stati na tvoju stranu...“
23

3.
U samostanu kraljevahu tišina i mir. Usred toga mûka
Fernando je polagano pribrao misli, upokojio se. U tome
mu je pomagalo čitanje Svetoga pisma. Na sve bi zaboravljao
kada bi uronio među stranice Novoga zavjeta.
Njegov je bijeg izazvao pravu pomutnju. Kada se saznalo
da se nestali mladić nalazi u samostanu kanonika,
braća s Alonsom na čelu dođoše u crkvu sv. Vinka, zahtijevajući
da im se bjegunac preda. No prior Conway pružio
je otpor. Budući da će Fernando možda ući u samostan,
ustvrdio je, on ima pravo zadržati budućeg redovnika
na probnom razdoblju. Cijeloga su dana povišenim
glasovima vodili pregovore. Conway nije popuštao. Imao
je, uostalom, iza sebe lisabonskoga biskupa Gilberta, također
Engleza, s kojim je bio dobar prijatelj.
Konačno su suprotstavljene strane došle do sporazuma.
Braća se složiše da će ostaviti Fernanda u samostanu,
ali da će se pitanje njegova ulaska u red odgoditi do povratka
iz vojne viteza Bulhõesa, koji mora dati svoj pristanak.
Budući da su se tako sporazumjeli, jednoga je dana u
samostan došla señora Marija. Rasplakala se vidjevši sina
u siromaškom odijelu, ošišane glave. Dugo je držala svoga
mezimca u zagrljaju.
„Oh, Fernandito! Tako se radujem što te vidim. Bila
sam očajna kad si nestao i nitko nije znao što se s to-
24

om dogodilo. Molila sam se... Srećom je stigao otac David
i rekao gdje si. Zašto si pobjegao? Znaš da sam te i sama
vidjela kao svećenika. Ipak, ne kao redovnika. Alonso
ima pravo: ti si izdanak Bulhõesa i mogao bi zauzeti
neki viši položaj u Crkvi. Možda čak postati i biskup...“
„Majko, želim život posvetiti Bogu, daleko od iskušenja
svijeta. Samostanski mi život najbolje odgovara. Tu
mogu učiti...“
„Život možeš posvetiti Bogu u svakome staležu. Ne
smeta to ni učenju. Nisam se nikada protivila tvojim planovima.
Ali moram ti iskreno reći, otkad je ujak Iñigo u
naš dom doveo Emiliju, počela sam razmišljati o tome
kako bi možda mogao biti sretan čovjek i u svijetu. Činilo
mi se da ste se nekako zbližili...“
„Majko, obećao sam Bogu da ću mu služiti. Samo Bogu.“
„Ako si dao obećanje, gospodin biskup može te razriješiti.“
„Ne želim biti oslobođen!“
„Ne sviđa ti se Emilija?“
„O, majko! Ne radi se o tome. Čovjek samo jednom
posvećuje svoj život. Bio bih nedostojan imena svojih
predaka kada bih povukao ono što sam jednom posvetio
i predao za žrtvu. Moja krv pripada Isusu...“
„Ali nisi mogao biti vitez. Slab si i boležljiv...“
„Krist s mojom žrtvom može učiniti što želi. Ali ja je
ne povlačim.“
„Dakle, želiš ostati u samostanu?“ upita ona pa teško
uzdahnu.
„Da.“
„Ali možda bi mogao pristati i otići na nauk?“
On raširi ruke htijući joj reći da nije siguran.
25

„Ne znam, majko, što će biti poslije. Sada su mi potrebni
tišina i mir.“
I doista je oko Fernanda zavladala posvemašnja tišina.
Zahvaljujući toj tišini mogao se s velikim žarom baciti
na učenje.
Puno je čitao i duge sate provodio nad knjigom. Samostanska
knjižnica imala je izvrsnu zbirku. Posvetio se
ne samo tekstovima Svetoga pisma nego i spisima crkvenih
otaca. Odlikovalo ga je sjajno pamćenje, pa bi tekstove
upamtio nakon što bi ih svega nekoliko puta pročitao.
Uskoro se počeo isticati jer je znao naizust tekstove iz nasumce
otvorenih stranica evanđelja.
Prošle su već dvije godine njegova boravka u samostanu.
Jednoga dana pozvaše ga na ulaz. Ondje ga dočekaše
njegova braća: najstariji Alonso i drugi brat po redu, Luis.
„Zdravo, Fernando“, pozdraviše ga braća kada je ušao
u prostoriju za razgovore.
Duboko se naklonio braći i bez riječi zauzeo mjesto u
klupi nasuprot gostima. U samostanskome životu mnogo
je sjedio pa se blago popunio i više nije bio onako suhonjav.
Lice mu bijaše blijedo, pa su se još više isticale njegove
sjajne crne oči. Kosa mu je bila kratka, obrazi glatko
obrijani. I dalje je izgledao kao dječarac.
Alonso i Luis bili su pomno odjeveni. Na crnomu baršunu
blistale su zlatne manšete i gumbi, na grudima visjeli
dragocjeni lanci. Drške kratkih mačeva obješenih o
boku bile su urešene dragim kamenjem. Beretke s perima
još su snažnije isticale njihovo visoko plemstvo.
„Nismo te dugo vidjeli“, rekao je Alonso. „Jako si se
promijenio. Činiš se blijed. Jesi li zadovoljan životom ovdje?“
26

„Da, brate. Zadovoljan sam“, potvrdio je. „Imam sve
što sam želio: mogu služiti Bogu, upoznajući ga i razmatrajući
njegova djela.“
„Istina, to si htio. Ipak, došao je čas za konačnu odluku
o tvojoj budućnosti. Godine koje si ovdje proveo bile
su razdoblje kušnje. Sada treba odlučiti što i kako dalje.
Ako kaniš ustrajati u naumu da postaneš svećenik, moraš
napustiti samostan. Zborit ćemo s biskupom i odlučiti
kamo ćeš poći da stekneš potrebno znanje, a potom i
položaj u Crkvi koji odgovara tvom staležu.“
„Neću napustiti samostan, Alonso. Odlučio sam biti
svećenik – i redovnik. Ne želim nikakvih položaja.“
„Nećeš ostati u samostanu! To sam ti već prije rekao i
sada ponavljam.“
„Nemaš pravo odlučivati o mom životu. Kada se otac
vrati, njega ću pitati.“
Alonso ga prekine odlučnim pokretom ruke, a Fernando
se iznenadi kada zapazi da nosi obiteljski prsten
Bulhõesa.
„To je razlog našega dolaska ovamo. Želimo ti reći nešto
o ocu.“ Alonso se uspravi u naslonjaču i reče žalobnim
glasom:
„Naš poštovani otac položio je život u borbi protiv
pogana. Sigurno si i ti čuo da se vodila velika bitka kod
Las Navas de Tolosa. Bog je bio uz križare, iznijeli su veličanstvenu
pobjedu. Neprijatelj je poražen i potjeran preko
rijeke Gwadalkiwir. Sultan se sklonio u Afriku. Ali,
nažalost, naš je otac pao. Junačkom je slavom ovjenčao
rod Bulhõesa. Prolio je krv za vjeru i – zaslužio nebo. Mislim
da pamtiš, Fernando, da se nikakav nauk, nikakav
redovnički život ne daju usporediti s krvnom žrtvom, žrtvom
vlastitoga života.“
27

Fernando je sjedio bez riječi, duboko potresen. Pognuo
je glavu i snažno kršio isprepletene prste. Razmišljao je:
možda je stvarno istina to što kaže Alonso? Možda je krv
prolivena u bitci neusporedivo veći i važniji prinos od služenja
Bogu u miru? Ako je tako – zašto mi Isus nije dao snagu
i zdravlje da mu služim mačem? Ne bih žalio života, rado bih
pao u bitci...
Ljubio je oca i divio mu se, ali slabo ga je poznavao.
Vitez Martin bio je – otkako Fernando pamti – uvijek na
bojištu. Samo bi povremeno navratio u lisabonski dvorac,
koji je dobio na dar od kralja nakon osvajanja grada.
Čak i kada bi bio u Portugalu, veći je dio vremena provodio
u prijestolnici Coimbri, na kraljevskome dvoru. O
gospodarstvu se brinuo stari Manuel, jedan od davnih
djedovih drugova. Nakon što je na bojištu izgubio ruku i
više nikoga nije imao na svijetu, prihvatio je službu u obitelji
Bulhões.
„Tko vam je dojavio o očevoj smrti?“ upita.
„Ujak Iñigo“, odvrati Alonso. „Dovezao je očevo tijelo
s bojnoga polja. Prekosutra će biti sprovod. Očevo
tijelo sahranit ćemo ovdje u crkvi uz djedove posmrtne
ostatke. Želim da to bude veličanstven sprovod. Procesiju
i obrede vodit će gospodin biskup. Kralj je obećao poslati
svoga predstavnika. Već smo sve dogovorili s priorom.
Pitao sam ga da te pusti kući. Trebaš nam.“
„Zašto?“
„Kako misliš, zašto? Okupit će se čitava obitelj. I nismo
ti još sve rekli. Bit će to dvostruki sprovod...“
„A tko je umro? Govori!“
„Čuvši vijest o očevoj smrti majka je ispustila duh i
pošla Gospodinu...“
28

PREPORUČUJEMO
najpopularniju knjigu Jana Dobraczynskoga
Na temelju svjedočanstava Svetoga pisma, apokrifnih spisa i
bogate kršćanske tradicije, iz pera poznatoga poljskog pisca Jana
Dobraczyńskoga izranja životan i topao ljudski lik sv. Josipa.
Prateći život, nutarnje i vanjske kušnje ovoga omiljenog sveca
brojnih kršćanskih naraštaja roman Snaga ljubavi usporedo
opisuje političke, društvene i religijske okolnosti Palestine
toga vremena, neodoljivo uvlačeći u svoju pripovijest misao
i srce svakoga čitatelja. Snaga ljubavi divna je priča prepuna
topline o životu skromnoga čovjeka kojega je Bog učinio
najintimnijim svjedokom otajstva svojega Utjelovljenja.
304 str. Tvrdi uvez.
www.verbum.hr

Nakladnik:
VERBUM d.o.o.
Sinjska 2, 21000 Split
Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270
E-mail: naklada@verbum.hr
www.verbum.hr
Tisak:
Grafički zavod Hrvatske
Tiskano u lipnju 2020.

Jan Dobraczyński, jedan od najpoznatijih poljskih autora
i katoličkih romanopisaca uopće, poznat našoj publici po
sjajnom romanu o sv. Josipu, Snaga ljubavi, u Čudotvorcu iz
Padove donosi nam toplu i snažnu pripovijest o životu sv.
Antuna Padovanskog, „Sveca svega svijeta“.
Roman Čudotvorac iz Padove istančanim stilom govori o
muškarcu plemićkoga porijekla, rođenu u veličanstvenu
dvorcu, koji je imao sve što je potrebno da postigne položaj i
ugled u društvu, u učenosti i – budući da je izabrao duhovni
poziv – u crkvenoj hijerarhiji. Tomu se doista i posvetio i
postao ugledan i učen pripadnik Reda regularnih kanonika
sv. Augustina. No onda se jednoga dana taj muškarac,
Fernando Bulhões, svega odrekao – svojega imena, ugode
i mira – i zaputio se u bijeli svijet u jednostavnom habitu, s
grubim sandalama na nogama, kao Antun, novi pripadnik
male braće, sljedbenik siromaška iz Asiza, Franje.
Pripovijedajući toplu životnu priču o omiljenom svecu i
najvećem čudotvorcu, Dobraczyński nam u ovoj književnoj
poslastici nudi i puno više – priču o životnom traganju i
odvažnosti za promjene. Stoga je ovo knjiga za sve koji žele
bolje upoznati Čudotvorca iz Padove, ali i za sve one koji
traže svoj put, kao i za one koji su pogriješili i sada moraju
početi ispočetka.
ISBN 978-953-235-710-3
VERBUM