Prva gimnazija Varaždin - ljetopis 2020

Umjetnički kutak
Autocenzura
leprozorij zjapi prazan
svi njegovi stanovnici
bolesnici, zatvorenici
utekli su
slijepi putnici
skriveni na kraju vagona
putuju tračnicama neurona
stižu do posljednjeg perona
„Iskrcavanje!“
teturaju jedan preko drugoga
izlaze s kolodvora
oblače kapute jezika
više nisu samo
odbačena ideja
što su je zabranili
neki drugi
nekad davno
negdje drugdje
Zar je bolest bilo postaviti
pitanje?
Alisa Pevec, 3.IB
Pjesma vojnika
I.
Na vlažnoj zemlji,
u blatu i krvi,
gdje u magli leži teški zadah
smrti,
i nebo prijeti
da će se srušiti.,
u hladnom, krhkom
utočištu rova,
ledeni povjetarac šiba mi lice,
zavlači se pod uniformu
i nosi miris
baruta.
II.
Glasovi se
dižu k nebu,
vape,
dozivaju majku,
raspadaju se.
III.
Moji prijatelji
postali su
kosti, kaša, ostaci,
pokošeni
bolešću, ranama i glađu.
IV.
Nekoć
mršavi dječaci,
sad u (prevelikim) uniformama
samo komadi mesa
koji lukavo love i
okrutno ubijaju
druge komade mesa,
dok od nas ne ostanu
samo kosti,
da udare temelj novoj zemlji,
dok se ne smrve
pod težinom njihove
nezahvalnosti
i zamijene nas druge kosti.
Ne gutaj nas zemljo! Pa mi te
branimo!
V.
Prsili smo se, ponosni,
zaslijepljeni naivnim,
plemenitim osjećajima,
sada mutna pogleda
i praznih grudi drhtimo
i zbunjeno gledamo oko sebe.
VI.
Ne pomišljamo na mir, ne
usudimo se.
Ne, mi ćemo bojište ponijeti
kući.
(ako se ikad tamo vratimo)
VII.
Za zgaženu našu mladost
niknut će spomen ploče od
crnog mramora.
To će nam utješiti majke?
To će nam vratiti živote, tijela,
zdrav razum, snove, nade i
djetinjstvo?!
VIII.
Bojište i moje misli utihnu.
Ugledah u blatu
dva ranjiva komada mesa i
žuljevitim rukama stisnem
pušku.
IX.
Nanišanih, ali neprijatelja
nigdje,
preda mnom tek dva ranjena
dječaka.
Prenuh se.
Doviknuh im da se sklone kraj
mene.
X.
Ne upisah više
niti jednog jedinog imena
na prokletu mramornu ploču.
Moja pjesma naiđe na gluhe
uši.
Možda će me čuti kad s mog
pera
mjesto tinte bude kapala
krv.
Jessica-Leonora Soldo, 3. a
53