Ivica Ivanišević - Kuća

Ivica Ivanišević
Kuća

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 513.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Ivica Ivanišević
Kuća
izdavač:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: +385 (0)1 6235 419, fax: +385 (0)1 6235 418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
urednica knjige:
Vanja Kulaš
lektura i korektura:
Nada Gluhak
grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
Denona d.o.o., Zagreb
rujan 2019.

Ivica
Ivanišević
Kuća
2019.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 513.
copyright © 2019. Ivica Ivanišević
All rights reserved.
copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
Knjiga je napisana i objavljena uz potporu
Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001040477.
ISBN: 978-953-52-0183-0 (meki uvez)

Gleda hrpa zemlje rupu
u kojoj je bila
dok rupe nije bilo.
Kad bi mogla,
vratila bi se u nju,
u njoj se
smjestila,
odmorila
i zaspala.
Danijel Dragojević
Niti jedna obitelj, sretna ili nesretna, nije nalik nijednoj drugoj.
Tolstoj je malo kenjao.
A. J. Finn
Ne živimo u zgradi, nego u povijesti.
Ljudmila Ulicka
Slabo podnosim druge, volju drugih da žive, svijet drugih.
Roland Barthes

1.
J u č e r s a m proslavio šezdeset petu. Dobro, lažem, nisam proslavio,
nisam čak ni obilježio, samo sam se sjetio da mi je toliko.
Nitko drugi nije. Da me tko pita, kazao bih mu da živim povučeno.
I to ne bi bila istina. Barem ne potpuna. Jer, ja zapravo ne
živim, više nekako trajem. Nije da se žalim, meni je ovako lijepo.
Ili možda nije, ali za bolje ionako ne znam.
Općenito, ljudi previše očekuju od života. Sve bi htjeli: žene,
djecu, prijatelje, pare, zdravlje, udobnost, ispunjenje, zabavu,
sreću, snagu, moć, ljubav… A ja dobro znam: što više želiš, to
ćeš se lakše razočarati. Zato se ničemu ni ne nadam. I što mi
fali? Zapravo sve. A opet, kao da mi ništa ne nedostaje. Jer, ono
što mi nikada nije pripadalo, ne mogu ni izgubiti.
Ja sam ono što nisam, moj život opisuje ono što nemam. A
nemam skoro ništa. Popis mojih deficita je nepregledan. Što
znači da bi i najdeblja knjiga bila pretanka ako bi se njome htjelo
kazati sve važno o meni. Nju, naravno, nitko neće napisati.
I dobro da je tako, jer tko bi je uopće poželio pročitati? Ja prvi
ne bih.
Volim red. Ili samo mrzim iznenađenja. Ona svakodnevna,
mala, velika mi se ionako ne događaju. Kad ujutro požurim
izvaditi jaje iz lončića, nakon što ga ohladim pod mlazom
vode iz slavine i krenem ljuštiti, ako pod prstima osjetim da je
previše mekano, da će iz njega kad ga zagrizem iscuriti žuta
magma, strašno se oneraspoložim. Premda to zapravo i nije
7

iznenađenje u pravom smislu te riječi, nego prije posljedica
moga nestrpljenja ili odsutnosti.
Draže mi je kad sve ide kao po špagici. Kad znam što će biti,
pa se onda to i dogodi. Ako i jesam rob navike, zadnji kojega želim
vidjeti u svojoj blizini jest Spartak. Naime, od iznenađenja
manje volim samo one koji će me nagovarati da im se prepustim.
Nije da to itko čini. Zadnji put pokušali su – naravno, zaludu
– prije ohoho godina, ali ja svejedno strepim. Ostavite me
na miru, kao što i ja ostavljam vas, najradije bih poručio svima.
Kad bih imao kome.
I tako mi, u održavanju reda, vrijeme prolazi. Ni brzo ni sporo.
Ne poželim ga ni zaustaviti ni požuriti. Prema njemu sam
ravnodušan. Nisam, kao drugi, u stanju permanentnog rata s
kazaljkama. Jednima je vremena uvijek malo, a drugima previše.
Ili ono ubija njih ili oni pokušavaju ubiti njega. Meni ga je taman.
Ili sam se u to samo uspio uvjeriti.
Ne slušam radio, ne gledam televiziju, ne čitam novine, nemam
računalo. Ne vjerujem u vijesti. Kao ni u mome životu,
tako se ni u svijetu zapravo ništa ne događa. Barem ne ništa
novo. Samo se ponavlja staro i proživljeno, uvijek iznova vrti se
ista priča. Celofan se mijenja, i mašnica također, ali je sadržaj
kutije nepromjenjiv. A kad već jest tako, zašto bih onda svakoga
jutra, grijan nekom budalastom nadom ili znatiželjom, nestrpljivo
grabio paket i grozničavim pokretima parao ambalažu?
S druge strane, možda se ipak samo zavaravam. Možda vijesti
doista ima, samo se ja pravim da ih nema, jer se plašim
iznenađenja. Tko će ga znati? Ali ako ih i ima, mene se ne tiču.
Nisam toliko ohol da bih povjerovao kako su brige milijuna i
moje brige. Dosta mi je, i previše, ovo malo vlastitih.
To ne znači da sam slijep i gluh za sve što se zbiva oko mene.
Nipošto. Slušam, gledam, pratim i mislim. Po cijele dane ništa
drugo ni ne radim. Samo što ne ciljam bogzna kamo, znam gdje
je moje mjesto, ne stremim ni visoko ni daleko. Jer, kako reče
jedan pjesnik, sve što jest, i tu je.
8

Sadržaj moga tu malešan je. Opisuje ga kuća s četiri stana.
Jedan je moj, ostali također pripadaju samcima. Ja sam u
prizemlju prvi zdesna. Sučelice meni stanuje razvedeni sredovječni
policajac. Na prvome katu su neoženjeni slikar bliži šezdesetoj
nego pedesetoj i stari gimnazijski profesor, udovac. On
zapravo više nije tu, jučer su ga pokopali. Osim stana, za sobom
je ostavio i dvije kćeri.
Njegova me smrt nije rastužila – a i kako bi me mogla kad
nikada nismo bili bliski? – samo me uplašila. Imponirala mi je
njegova suzdržanost, ma koliko god je neki opisivali kao neuljudnu
namrgođenost, i sad ne znam što me čeka. Tko će se
useliti i kakav će biti?
9

2.
Otkaz je kao rak. Dok ti ga Bog, sudbina ili poslodavac spremaju,
ništa ne slutiš. Budiš se, odlaziš u zahod, pereš zube, staješ
pod tuš, oblačiš se, na brzinu grabiš neki zalogaj, komad staroga
kruha, šnitu sira ili rasušeni okrajak kolača, jer nemaš vremena
priuštiti si pristojan doručak, sjedaš u auto, voziš se… Misliš da je
pred tobom još jedan dosadan, predvidljivi dan, da te opet čeka
isto, ona stara, neuzbudljiva rutina koja te već odavno guši, od
koje ti je poplavio vrat, samo što tu modricu nitko nije kadar razabrati.
Samo ti je vidiš. Kormilariš volanom, pritišćeš papučice,
pališ žmigavce, voziš dakle, iako si, kao i svakoga jutra, samo vožen.
Kao da nisi na cesti nego na tračnici, tvoj je put uvijek isti, ne
možeš skrenuti bez rizika od karambola. Zato ni ne pokušavaš.
Dok pomičeš svoje ruke i stopala hineći da upravljaš automobilom,
sobom i životom, ne znaš ono što Bog, sudbina ili poslodavac
znaju. Parkiraš se, izlaziš iz limene škatulje, prolaziš pokraj
prijavnoga pulta, penješ se stubištem ili ulaziš u lift, stižeš na svoj
kat, ulaziš kamo si naumio, pozdravljaš, a onda te na ravnoj cesti
udara troosovinski kamion prekrcan armaturom. Od tebe ne
ostaje ništa.
Maja je sjedila na svome krevetu u dječjoj sobi ispod postera
Liama Gallaghera pokušavajući rekonstruirati što je bilo poslije.
Ali zaludu. Sjećala se sljedećega jutra, svake minute sljedećega
tjedna što ga je provela u krevetu, ustajući samo da bi ispraznila
10

mjehur ili se napila vode. Sve je pamtila osim prvih dvadesetak
sati nakon objave. Gdje je utukla to vrijeme, kamo se potucala,
što je radila, kad je i kako stigla doma… Odgovori na ta pitanja
bili su izbrisani kao potezom namočene spužvice po teflonskoj
površini tave.
Tko zna koliko bi dugo ostala u krevetu da je osmoga jutra
nije prenula zvonjava telefona. Prva dva dana njezina izgnanstva
iz života povremeno bi tišinu stana znala zaparati Larina pjesma.
Ni prije se nije nadala pozivu doktora Živaga, a sad je ionako bilo
prekasno. Puštala je da se onih nekoliko programiranih taktova
skladbe odvrti, da se pozivatelju obrati neumoljivi elektronički
glas s porukom kako je druga strana gluha, a onda bi nastavila s
drijemežom. Do sljedećega poziva, pa još jednoga, i tako sve dok
baterija mobitela nije iscurila.
Fiksni uređaj imao je trajno napajanje. A kao da je na isti izvor
bila prištekana i osoba s druge strane linije. Nakon sedmog uzastopnog
poziva, Maja se osovila na noge, prohodala onih nekoliko
metara koji su je dijelili od stolića na kojemu je stajao telefon i
pritisnula zeleni gumbić.
– Tata je umro – kazala je Tanja.
– Aha – bilo je sve čega se u tome trenutku starija sestra u zgužvanoj
pidžami boje breskve mogla dosjetiti.
– Trebalo bi dogovoriti pogreb – nastavio je glas iz slušalice. –
A on bi sigurno volio da se ja u to ne miješam.
– Okej – suglasila se Maja, a onda su se pozdravile.
Sprovod je bio tih, barem većim dijelom. Čula su se samo kolica
na kojima je ležao lijes, nepodmazani kotači koji su zavijali
kao mehaničke narikače. I šljunak što su ga drobili pod teretom
bukovine, mesinga i trupla. Sve dok četiri pogrebnika u loše skrojenim
crnim odijelima nisu užetom spustili kovčeg u raku, a peti,
u iznošenoj plavoj odori s mrljama od sasušene ilovače, nije pritisnuo
dugme na prikolici. Prvo je zagrmjela moćna hidraulika.
Nekoliko trenutaka činilo se da teret odolijeva gravitaciji, a onda
11

je kliznulo grumenje i proizvelo onaj strašni zvuk funebralnog
tam-tama. Već u sljedećem djeliću sekunde to je dobovanje zaglušila
lavina zemlje koja je u hipu prekrila lijes.
Maja nije čekala da pogrebnici lopatama poravnaju grbavi
brežuljak kao što je njezina majka običavala špatulom dotjerivati
sloj šlaga na torti od biskvita i šumskoga voća. Jedva susprežući
suze okrenula se na petama i otišla. Da je bila drukčije odgojena,
sigurno bi zaplakala. Ali njezin otac barem je u jednoj
stvari uspio. Na svakome drugom testu što ga ja pred nju postavljao
Maja je uporno posrtala i padala, samo je toplomjer svojih
emocija, sasvim u skladu s njegovim željama, naučila držati na
hladnome. Toga jutra nije, međutim, osjetila potrebu da brizne
u plače jer je htjela ožaliti oca, nego sebe samu. Njega je ipak
imao tko ispratiti, a tko će njoj stati iza lijesa, jednom kad dođe
vrijeme? Tanja? Nije stigla promisliti o izgledima za takav rasplet,
zvonce na ulaznim vratima bilo je brže od tromog procesora
u njezinoj glavi.
Nisu se pozdravile, samo su i jedna i druga blago odignule
obrve, a onda se Maja izmaknula da joj sestra može ući.
– Jesi za kavu? – domaćinski je upitala starija sestra kad su
posjele za okrugli trpezarijski stol prekriven mjestimice progorenim
čipkanim stolnjakom, na sredini kojega je stajala bijela
trokutasta pepeljara na čijim je stranicama bio otisnut logotip
Cinzano.
– Hvala, ne bih – odgovorila je mlađa držeći obje ruke sklopljene
na crnoj torbici koju je držala u krilu.
– Čuj mene! Nudim, a nemam pojma imam li ti što uopće ponuditi.
Stigla sam tek prije pola sata. Prvi put nakon tko zna koliko
godina.
– Da…
– Kad si pozvonila, sjedila sam na krevetu u našoj sobi.
Čudno…
– Što?
12

– Učinilo mi se… ma zapravo mi se i dalje čini… kao da nikada
tu sobu i ovaj stan nisam ni napustila.
Tanja se osvrne lijevo i desno, pogledom obuhvati regal s porculanskim
tanjurima u koje nitko nikada nije servirao ručak i
kristalnim čašama koje su desetljećima žedno stajale čekajući da
u njih netko natoči vino, dva Wiehlerova goblena, glineni lonac u
kojemu je rastao prašnjavi fikus, pletenu košaru prekrcanu starim
novinama i enigmatskim časopisima, antiknu škrinju sa zelenkastim
okovima…
– Valjda zato što se ovdje ništa nije promijenilo.
– Valjda.
– Kao da je vrijeme stalo.
– U ovoj kući Oasis su i dalje na vrhuncu popularnosti – nasmiješi
se Maja.
– Poster je još uvijek na zidu? Stvarno?
– Kad se samo sjetim koliko je zanovijetao jer nagrđujemo
svježe ofarbani zid. I to čime? Slikom bitange sa sljepačkim naočalama
koje je stavio da se ne vidi koliko je ušlagiran! – dometne
u dubljem registru pokušavajući oponašati hrapavi glas okorjelog
pušača.
– Da – hladno prisnaži Tanja.
– Pa sad ti shvati… Vjerojatno ni sâm Noel Gallagher nije više
mrzio Liama Gallaghera od našega starog. A ipak je njegovu sliku
ostavio na zidu.
– Da ju je poderao, imao bi jedan razlog manje za prezir. A
dobro znaš koliko je našem ocu bilo važno i nasušno potrebno
prezirati.
– Čudno.
– Opet? A što to?
– Pa ti. Zar mu nisi oprostila?
– Ti jesi?
– Ne znam – slegne Maja ramenima. – Ako i nisam, imam,
valjda, kakvo-takvo opravdanje.
13

– A ja ga nemam, to želiš reći?
– Ne, naravno da ne. Samo pokušavam shvatiti… Pretpostavljam
da netko poput tebe ozbiljnije shvaća sve one priče o praštanju,
kamenu i kruhu, okretanju drugog obraza…
– Netko poput mene? Strah me da si sve pobrkala. Prašta se
na strašnom sudu.
– Čim je strašan, sumnjam u njegovu milost.
Tanja je opari pogledom, šakama čvrsto obujmi torbicu kao
da pokušava isprazniti napuhani balon, pa duboko udahne.
– A da se mi radije pozabavimo konkretnim stvarima?
– Izvoli, samo naprijed…
– Recimo, ovim stanom. Jasno ti je da meni on ne treba – objavi
mlađa sestra i u hipu razgali Maju. Već sljedećom rečenicom to
joj je veselje uspjela razmrviti u prah: – Ali bi mi, kao i svakome,
novac od prodaje moga dijela, jako dobro došao.
– Je l’ da?
– Je.
– Nisi razmišljala o tome da sam ja podstanarka?
– A jesi? – s blagom ili možda samo hinjenom nevjericom upita
Tanja. – Mislila sam da si se kroz sve ove godine ipak uspjela
nekako skućiti.
– E pa, žalim slučaj, krivo si mislila.
– Ništa zato. Hoću reći, žao mi je… Ali ovaj naš problem lako
se može riješiti.
– Zbilja?
– Ili ti otkupi moj dio, pa radi sa stanom što god hoćeš, ili ga
stavimo na prodaju, pa podijelimo pare. Puno je ovdje kvadrata,
a i kvart je pristojan. Mogli bi postići finu cijenu. Toliko finu da
ćeš, uz malo sreće, skucati dovoljno para za neku garsonijeru.
– A ti? – upita Maja nakon što je saslušala sestrin plan.
– Što ja?
– Gdje ćeš ti sa svim tim novcem?
– To je, valjda, moja stvar. Ili nije?
14

– Pojma nemam. Ja sam mislila da u tvome životu više ništa
nije tvoje, nego… vaše.
– Griješiš. Već sam ti rekla, strah me da si sve pobrkala.
– Bit će da jesam.
– Da. Onda ja idem… – podvuče Tanja, pa ustane sa stolca. –
Ne moraš me ispraćati. Sve je ostalo isto, neću se izgubiti do izlaznih
vrata.
15

3.
– Gledaj na to s vedrije strane – kazao je Ljubo.
Kao i svi ljudi koji vjeruju da je život dar a ne pravo, uvijek se
trudio – i uspijevao – pronaći razlog za pokorno trpljenje nesreće.
Boris ga je samo blijedo pogledao, pa potegao novi gutljaj piva.
– A što bi da su te suspendirali, recimo, u siječnju ili u veljači?
Kad se ledi živa u termometru, a čovjek se mora probijati kroz prtine
crnoga snijega? Tad si osuđen na kućni pritvor. Ovako, možeš
kamo hoćeš i što god ti se ćefne. Hoćeš na more, hoćeš u planine,
sve ti je otvoreno. I granica. Što bi ti falilo da odeš tjedan-dva u Italiju?
Zamisli samo: lijepa proljetna večer u Rimu, krepko si objedovao
u nekom restorančiću, pijuckaš Chianti i odbrojavaš do početka
koncerta Lucia Dalle… Može li čovjek išta više tražiti od života?
– Može. Za početak, da Lucio Dalla nije mrtav – odvrati
Boris.
– A on je umro?
– Je.
– Šteta. To mi je, vidiš, promaklo. Ali nema veze, toliki su
drugi živi. Barem Talijanima ne manjka pjevača.
Boris nije znao što bi na to rekao. Savjeti njegova kolege oduvijek
su ga razoružavali dobrodušnom tupošću. Ustao je i krenuo
prema frižideru.
– Može još jedno? – upitao je.
– Naravno.
16

Otvarač na kojemu je bio otisnut crtež ljupke ovčice uredno
je zameketao. Dvije godine taj se komad plastike i metala s dobro
skrivenim minijaturnim čipom redovito glasao čim bi prsten postavio
ispod krune metalnoga čepa i onda ga trznuo uvis. Jeftina
elektronika odolijevala je dulje od jetara mnoge gospode koja su
se njome služila i Boris na trenutak osjeti divljenje prema nepoznatom
kineskom inženjeru koji je dizajnirao igračku za nasmijavanje
pijanaca.
– Nemaš pojma koliko ti zavidim – prene ga iz razmišljanja
Ljubo, nadlanicom otirući pjenu ispod nosa. – Ja bih ubio za dva
mjeseca slobode, ubio!
– I što bi onda sa sobom, ubojico? – zanimalo je domaćina.
– Da znaš da ti je pitanje zeznuto – zamisli se gost kojemu je,
očito, potpuno promaknuo domaćinov podrugljivi ton. – Čovječe,
ne znam gdje bih se prije okrenuo. Cijeli mi je život ispunjen
odgađanjem.
– Čega?
– Života! – lakonski ispali Ljubo. – I bilo bi baš lijepo ostvariti
barem dio planova od kojih sam vremenom morao odustati.
– Aha… A tih je planova toliko da se trenutačno ne možeš sjetiti
nijednog – sumnjičavo ga bocne Boris.
– Tko kaže? Hoćeš li da ti ih izrecitiram kao talijansku reprezentaciju
sedamdeset četvrte? Zoff, Morini, Burgnich, Benetti,
Causio, Spinozi, Facchetti, Mazzola, Chinaglia, Rivera, Riva.
– Okej, Talijane znaš, a planove?
– Počeo bih s jednim francuskim – s nježnom zanesenošću
kaza gost.
– Francuskim?
– Gospodin Renault me već punih sedam godina strpljivo
čeka u garaži – gorko protisne Ljubo, a Boris konačno shvati kakvim
se to maštanjem zanosi njegov kolega.
Posao ih je jednom prilikom bio doveo do periferijskog auto-otpada.
Neki siroti dizaličar nije ni slutio da u hidrauličku
17

drobilicu osim karamboliranog Passata spušta i tijelo narkića koji
je izvolio obradovati se šutom na stražnjem sjedištu njemačke limuzine
što je pamtila i bolje dane. Kad je radnik shvatio što se
događa, bilo je kasno. Uspavani uljez već je imao konzistenciju
jetrene paštete.
Dok su čekali mrtvozornika koji je trebao konstatirati očigledno,
Ljubo je pokušavao skrenuti misli i spustiti želudac švenkajući
pogledom preko brežuljaka lima. Tada ga je spazio – Renault
8, 1964. godište – odnosno ono što je od njega ostalo: šasiju i
karoseriju u zapanjujuće pristojnom stanju, bez ikakvih udubljenja
i s vrlo malo površinske hrđe blizu pragova. Sutra se vratio na
deponij s iznajmljenim kamionom vučne službe, a preksutra svečano
objavio svoj plan da francuskog oldtimera vrati na cestu u
besprijekornom izdanju. Činjenica što je imao tek praznu školjku
automobila bez motora, prijenosa, kočnica, ovjesa, komandne
ploče i sjedišta nije ga ni najmanje pokolebala. Pouzdavao se u
svoje zlatne ruke, odnjegovane u očevoj mehaničarskoj radionici,
jeftine dijelove do kojih se danas putem interneta lako dolazi
i slobodno vrijeme. U sedam godina nije daleko odmakao. Ako
se uopće i mrdnuo. Renault je počivao zagrnut ceradom u mraku
garaže čekajući bolje ili barem dulje dane, kad će njegov vlasnik
imati vremena da konačno otvori prašnjavu kutiju s gedorama i
počne petljati po razjapljenoj utrobi automobila. Ali budućnost je
Ljubi, kao i tolikim drugim ljudima, beznadno kasnila u polasku.
– Naravno, ne bih se ta dva mjeseca posvetio samo gospodinu
Renaultu – nastavio je gost maštati. – Pa valjda i moja malenkost
zaslužuje malo pažnje, zar ne? Ne puno, ni slučajno, nisam ja razmažen
kao neki... Hoću samo nekoliko dana na moru, izvan sezone,
ništa ni otmjeno ni skupo, ma ni barkica mi ne treba. Već
se vidim na stijeni zagledan u pučinu, u lijevoj ruci pivo, u desnoj
flaks. Ne trebam ništa uloviti, mogu živjeti na mesnim narescima,
friga mi se za sve, samo mi daj da uživam u tome miru, eto…
Hoćeš dalje?
18

– Kamo dalje? – zbuni se Boris.
– Kamo god! – uzvrati Ljubo. – Kad si slobodan, svugdje je
lijepo.
– Zvučiš kao jedan od onih nasmiješenih šupaka s televizije,
koji podučavaju razvedene blagajnice s ovrhom na vratu kako
iznova vratiti radost života.
– Pa nisi puno ni pogriješio – nije se dao gost. – Jer, o tome
se i radi.
– Pardon, o čemu?
– O radosti. Koju si ti putem nekako pogubio. A sad su ti poklonjena
dva mjeseca da je iznova pokušaš vratiti.
Prvi put nakon dugo vremena Borisova usta bila su istegnuta
u široki osmijeh.
– Zapravo si u pravu – konačno prizna. – Ja jesam sretnik, ali
ne zato što su mi dobri ljudi darovali dva mjeseca slobode, nego
zato što imam tebe za prijatelja. Tko je drugi na cijelome svijetu o
suspenziji kadar razmišljati kao o blagoslovu?
– Ali ona to je, kako ne razumiješ? U redu, to de jure jest nekakva
stegovna mjera, ne, ali de facto nije ništa drugo nego odmor,
raspust, prilika za feštu... I nemoj biti kreten pa je ne iskoristiti.
Da sam ja na tvome mjestu… – nije se gasio Ljubo.
– Ali nisi – presiječe ga Boris.
– Tko kaže da sutra ili prekosutra neću biti? A kad mi se dogodi
nešto slično, neću kao ti deprimiran sjediti u primaćoj sobi
i gušiti se u samosažaljenju. Ne, ne, stari moj, ni slučajno! Ja ću u
slobodi uživati – s puno patosa u glasu gromko objavi Ljubo, da
bi onda nastavio s primjetnim manjkom uznositog entuzijazma:
– Premda, naravno, u mome slučaju nikada i nigdje ne može biti
riječi o apsolutnoj slobodi, u pitanju je uvijek i samo uvjetna. S
Boženom i one dvije histerične tinejdžerke na vratu… Ma… što
da ti pričam kad ti te stvari ionako ne razumiješ – rezignirano odmahne
rukom gost zanemarujući činjenicu kako njegov domaćin
nije baš u potpunosti lišen svakog iskustva s obiteljskim životom.
19

Ali gdje su se Borisove četiri godine davno razvrgnutog braka bez
djece i drugih posljedica mogle mjeriti s dva desetljeća trapljenja
njegova prijatelja?
– Jedino… – oglasi se iznova Ljubo nakon što je iscijedio posljednje
kapljice piva. – Jedino čega bi se na toj slobodi trebao kloniti
je ovo – zaštambilja rečenicu zvonkim udarcem dna prazne
boce po polituri stola.
– Piva?
– I ja volim popiti. Toliko volim da ću te zamoliti još jednu
bočicu. Hoćeš li biti ljubazan, molim te? – s iritirajućim viškom
pristojnosti obrati se prijatelju.
Boris ustane, iz frižidera iznese novu rundu podvorbe, pa
iznova sjedne. Nakon što mu je ovčica vadičepa uredno zameketala,
Ljubo potegne gutljaj.
– Tko ne pije, meni je u startu sumnjiv – okrjepljen nastavi.
– Zapravo, nije. Nije sumnjiv, nego kriv. Nema šanse da je nevin.
Samo… ne valja ni lokati bez mjere.
– Kao ja? – upita ga Boris.
– Me ne, ne mislim ja da ti nemaš mjere. Samo nemaš pameti.
Prilično je glupo natankati se pivom u jutarnjim satima, prije
službenog saslušanja neškolovane barabe koja je došla u pratnji
školovane, dakle, odvjetnika. Odatle, pa do prijave, a onda i suspenzije…
nema puno koraka.
– Hajde, to razumijem, u pravu si. Ali zašto bih se na slobodi
trebao kloniti piva? Ili vina, konjaka, rakije? Sljedeća dva mjeseca
neću provesti u društvu baraba. Niti ću ja ikoga saslušavati, niti će
itko saslušavati mene. Zašto bih se onda klonio pića?
– E jebi ga… – razočarano promrsi Ljubo, pa potegne novi
gutljaj.
20