Hanif Kureishi - Ništa
„Kureishijeva kratka, britka priča o osveti pakleno je zabavno štivo.“ Times Znakovito, svoj zadnji, osmi po redu roman, „napeto i zadivljujuće istraživanje ljudske požude, nemoći i prijevare“, proslavljeni britanski pisac Hanif Kureishi (1954.) nazvao je Ništa (Nothing, 2017.). Zbog već poodmakle dobi, ali i vrlo narušenog zdravlja, protagonist romana Waldo, glasoviti filmski redatelj, prisiljen je provoditi dane zatvoren u svome londonskome stanu, „nepokretan, gotovo kao biljka, u invalidskim kolicima“. Iako fizički onemoćao i sve frustriraniji svojim stanjem, Waldo je i dalje opsjednut seksom, ali i mišlju da mora snimiti svoj završni projekt, nešto što će ga „ispuniti kreativnom nadom“. Nakon što Waldo posumnja da ga njegova dvadesetak godina mlađa supruga Zee – još uvijek privlačna, „svježa i vitalna“ Indijka – vara s Eddiejem, samozvanim stručnjakom za njegov umjetnički rad koji se nedavno doselio k njima, odlučan je nešto poduzeti kako bi razotkrio preljubnike. Ali prije nego što im servira zasluženu osvetu, Waldo se želi uvjeriti u opravdanost svojih sumnji, pritom ne birajući sredstva. Napisan s karakterističnim crnim humorom i izraženim osjećajem za detalje, novi Kureishijev roman čitatelje će ponovno podsjetiti na svu veličinu i blistavost njegova spisateljskog talenta. https://www.vbz.hr/book/nista-2/ https://www.vbz.hr/book/nista/
„Kureishijeva kratka, britka priča o osveti pakleno je zabavno štivo.“
Times
Znakovito, svoj zadnji, osmi po redu roman, „napeto i zadivljujuće istraživanje ljudske požude, nemoći i prijevare“, proslavljeni britanski pisac Hanif Kureishi (1954.) nazvao je Ništa (Nothing, 2017.).
Zbog već poodmakle dobi, ali i vrlo narušenog zdravlja, protagonist romana Waldo, glasoviti filmski redatelj, prisiljen je provoditi dane zatvoren u svome londonskome stanu, „nepokretan, gotovo kao biljka, u invalidskim kolicima“. Iako fizički onemoćao i sve frustriraniji svojim stanjem, Waldo je i dalje opsjednut seksom, ali i mišlju da mora snimiti svoj završni projekt, nešto što će ga „ispuniti kreativnom nadom“.
Nakon što Waldo posumnja da ga njegova dvadesetak godina mlađa supruga Zee – još uvijek privlačna, „svježa i vitalna“ Indijka – vara s Eddiejem, samozvanim stručnjakom za njegov umjetnički rad koji se nedavno doselio k njima, odlučan je nešto poduzeti kako bi razotkrio preljubnike. Ali prije nego što im servira zasluženu osvetu, Waldo se želi uvjeriti u opravdanost svojih sumnji, pritom ne birajući sredstva.
Napisan s karakterističnim crnim humorom i izraženim osjećajem za detalje, novi Kureishijev roman čitatelje će ponovno podsjetiti na svu veličinu i blistavost njegova spisateljskog talenta.
https://www.vbz.hr/book/nista-2/
https://www.vbz.hr/book/nista/
- No tags were found...
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
<strong>Hanif</strong> <strong>Kureishi</strong><br />
<strong>Ništa</strong>
iblioteka<br />
AMBROZIJA<br />
knjiga 505.<br />
glavni urednik:<br />
Drago Glamuzina<br />
izvršna urednica:<br />
Sandra Ukalović<br />
<strong>Hanif</strong> <strong>Kureishi</strong><br />
<strong>Ništa</strong><br />
izdavač:<br />
V.B.Z. d.o.o.<br />
10010 Zagreb, Dračevička 12<br />
tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418<br />
e-mail: info@vbz.hr<br />
www.vbz.hr<br />
za izdavača:<br />
Mladen Zatezalo<br />
urednik knjige:<br />
Stjepan Ravić<br />
lektura:<br />
Julijana Jurković<br />
korektura:<br />
Franko Lotić<br />
grafička priprema:<br />
V.B.Z. studio, Zagreb<br />
tisak:<br />
GZH d.o.o., Zagreb<br />
svibanj 2019.
<strong>Hanif</strong><br />
<strong>Kureishi</strong><br />
<strong>Ništa</strong><br />
S engleskoga preveo:<br />
Borivoj Radaković<br />
2019.
iblioteka<br />
AMBROZIJA<br />
knjiga 505.<br />
naslov izvornika:<br />
<strong>Hanif</strong> <strong>Kureishi</strong><br />
THE NOTHING<br />
copyright © <strong>Hanif</strong> <strong>Kureishi</strong>, 2017.<br />
All rights reserved.<br />
copyright © za hrvatsko izdanje:<br />
V.B.Z. d.o.o., Zagreb<br />
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.<br />
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu<br />
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu<br />
pod brojem 001029276.<br />
ISBN 978-953-52-0154-0 (meki uvez)
Za Kiera <strong>Kureishi</strong>ja
JEDAN<br />
Jedne noći, a star sam, bolestan, potpuno bez sjemena i ne<br />
treba mi ništa gore od toga, ponovno začujem zvukove.<br />
Siguran sam da se u Zenabinoj sobi, koja je odmah do<br />
moje, vodi ljubav.<br />
Pitam se zamišljam li ja to. Ali sumnjam. U ovom stanu<br />
nisam prije čuo takve zvukove. Živimo u velikom prostranom<br />
domu. Ne zatvaram vrata za slučaj da mi ustreba da po<br />
noći pozovem svoju Zee.<br />
Miran sam i usredotočen dok se ne uvjerim da nisam u<br />
deliriju niti proživljavam flashback od LSD-ja. Čuje se šapat,<br />
uzdasi, potom krici. Zvuče kao da je ona.<br />
A mogao bi biti i on. Moj prijatelj.<br />
Očekujem da bih bilo koji dan mogao umrijeti. Misao<br />
na smrt pomaže mi da živim, i čini me znatiželjnim. Ne vidim<br />
mnogo i nagluh sam na jedno uho, osobito kada sam u<br />
mnoštvu ljudi i kada im ne vidim lica. Ali ujutro, kad Zee<br />
dulje odspava, ležim na leđima i osluškujem. U ovom londonskom<br />
stambenom bloku prebiva svijet. Čujem dizalo u<br />
hodniku, čelična vrata što škripe kada se otvaraju i zatvaraju,<br />
djeliće razgovora u hodniku, televizore, radio. Po cijelu<br />
noć slušam lisice, pijance, policijske sirene, bolne vapaje za<br />
olakšanjem, tajni život zidova i zujanje vibratora moje žene<br />
nalik na ono aparata za brijanje.<br />
7
Ujutro čujem ptice. U krošnji nasuprot ovog stambenog<br />
bloka sjedi deset zelenih papigica koje Zee i ja pratimo sa zanimanjem.<br />
U blizini je gradilište. Ovaj dio, Victoriju, neprekidno<br />
renoviraju. Neću poživjeti da vidim njezin nov izgled.<br />
Draži mi je bio čađavo crn, zapušteniji London koji je imao<br />
nešto uzvišeno u svom poslijeratnom očaju. Ludi su stavljeni<br />
u duševne bolnice, ali zdravima je još gore u njihovim uredima.<br />
Ovaj novi svijet izgleda banalno i iscrpljeno. Previše je<br />
novca u Londonu. Živjeli smo predugo.<br />
Uživao sam u svome propadanju i nestajanju s veseljem.<br />
Istina je uvijek iznenađenje: kapci mi poigravaju od napora<br />
da bolje čujem. Usta su mi suha. Kukovi su mi upropašteni,<br />
a ni noge mi nisu dobro. S mnogo napora okrećem<br />
tijelo prema vratima i vučem se preko madraca.<br />
Pružam ruku da dohvatim svjetlo i obaram šalicu kave<br />
na pod. To stvara silnu buku, kao da netko čekićem udari<br />
po tavi.<br />
Ostajem ležati nepokretno.<br />
Zee me naziva sumnjičavim mužem, skeptičnim, nepovjerljivim,<br />
koji najradije vidi neugodnu stranu stvari; žudnja<br />
i bolest isprepliću se. Istina je da mi je posao zamišljanje stvari,<br />
a mašta je najopasnije mjesto na svijetu.<br />
No, osim ako se moji susjedi nisu nedavno pretvorili u<br />
svinje – što je malo vjerojatno jer su Arapi – ovaj novi zvuk<br />
je ljudski.<br />
Zadržavam dah i piljim u prigušeno svjetlo u hodniku,<br />
osjećam dim cigarete. Mislim na to kako me je – još prošli<br />
tjedan – Zee znala češljati, gladiti mi bradu i masirati me<br />
kokosovim uljem. Milovala me je po prsima i trljala mi uši.<br />
Izuvala mi je tople uggsice da mi istrlja noge i nožne prste, a<br />
ja bih ležao u naslonjaču s toplomjerom u ustima.<br />
8
Nevidljivi, ali ne i nečujni, zvukovi ne nestaju. Bdijem<br />
unatoč tome što sam uzeo tabletu. Zee je dobro pazila hoću<br />
li je progutati. Prije toga bila je izrazito ljubazna, što je svakako<br />
bio znak nelagode jer je u zadnje vrijeme bila manje topla.<br />
Eddie mi je donio vode pa stao u vratima iza nje i smješkao<br />
se nijemo sudionički.<br />
Rekoh: „Laku noć, Eddie. Kako ćeš se vratiti u Soho? Ili<br />
je sada prekasno? Hoćeš li prespavati na trosjedu? Možeš slobodno,<br />
naravno.“<br />
Gledao sam ga. Dobro su pazili da ne pogledaju jedno<br />
drugo dok sam izricao svoju ljubaznu ponudu. Sada to ima<br />
smisla.<br />
Eddie je kimnuo. „Hvala ti, Waldo, baš ljubazno od tebe,<br />
kao uvijek. Bit će mi udobno na trosjedu. Vidimo se ujutro.<br />
Dobro spavaj, amigo.“<br />
Pijuckao sam dupli espresso kao i obično prije spavanja.<br />
Volim okus gorke crne kave u ustima.<br />
Bila je to obična večer. Sada vjerujem da čujem njihove<br />
glasove, izmiješane, lepršave, dok skupa leže radosni – i goli,<br />
pretpostavljam.<br />
Nakon dvadeset godina braka – i uz dobnu razliku od<br />
dvadeset dvije godine – mislim da je ovo prvi put kako mi<br />
je moja odana Zenab nevjerna. Zapravo, siguran sam da jest.<br />
Kažem: ne vjeruj što ti drugi govore. Ali Zee je istinoljubiva.<br />
Užasnula bi se na sugestiju da je neiskrena. Obično je sasvim<br />
na mjestu. Osim jednog incidenta u djetinjstvu u Indiji koji<br />
je uključivao ubojstvo, odgojena je vrlo pristojno. Reklo bi se,<br />
bila je previše dobra za vlastito dobro. S nedovoljno užitka.<br />
Ali našla ga je. Nadoknađuje izgubljeno vrijeme. Glasovi<br />
se nastavljaju, a ja sam užasnut i uzbuđen. Želja za seksom<br />
9
možda opada, ali naučio sam da libido, baš kao i Elvis, kao<br />
i ljubomora, nikada ne umire. Poznajem ljude koji spolno<br />
opće s osamdeset pet godina. Tko kaže da je za seks potrebna<br />
erekcija, ili tijelo i orgazam?<br />
Počinjem zamišljati što rade, poze koje zauzimaju. Je li<br />
kleknula? Ljube li se dok produžuju strast? Jedno tijelo, jedna<br />
zvijer.<br />
Volim misliti da sve to mogu vidjeti. Uvijek sam bio kamera,<br />
snimio sam više od dvadeset filmova i dokumentaraca.<br />
Prema nekim filmskim časopisima nekoliko njih među<br />
stotinu je najboljih ikad snimljenih. Ili među dvjesto? Živio<br />
sam, kao filmaš, kako bih vidio stvari. Mi redatelji voajeri<br />
oni smo koji rade s ekshibicionistima. I sada, na kraju, nastavljam<br />
kao promatrač.<br />
Zbog gledanja svijet je i dalje čaroban. A seks, čak i sada<br />
kada sam nepokretan, gotovo kao biljka, u invalidskim kolicima,<br />
može biti intenzivan. Sjećam se njezina okusa i mirisa,<br />
moje posljednje i jedine ljubavi Zee, tijela u kojemu sam uživao<br />
više nego u ijednom drugom. Sjećam se kako je bestidna<br />
postala radi mene i igara kojih smo se igrali.<br />
Sada otvara usta za njega. Prstima mu nateže kurac. Možda<br />
je povlači za kosu, baš kako ona voli.<br />
Radeći sa zvukovima i svojom maštom, predočavam si<br />
kutove i rezove, stvaram jedine bitne filmove koje mogu<br />
ovih dana, mentalne filmove. Neprekidno sam zabrinut<br />
zbog umjetničkog posla. Uspio sam u zadnje vrijeme napraviti<br />
nekoliko petominutnih filmova, i nisu loši, slobodniji<br />
su od mnogih stvari što sam ih napravio prije, kada sam<br />
bio nervozan i kada je u igri bio novac. Pokazat ću ih svojoj<br />
dobroj prijateljici Aniti sljedeći put kada se pojavi. Ona zna<br />
kako se istodobno potiče i kudi.<br />
10
Ljubav mijenja ljude, kažu. Ili se ljudi zaljubljuju kako bi<br />
se promijenili nakon što se razočaraju. Ili nakon što se umore<br />
od sebe samih. Ovdje se nešto promijenilo zauvijek. Bit će<br />
prepravaka. Tko bi to mogao zamisliti? Godine moga života<br />
promijenile su se u trenu.<br />
Trebat će mi vremena da o svemu tome promislim. Vrijeme<br />
mi nikad nije bilo vrjednije. Ali, barem ću imati ostatak<br />
noći da razmislim o tome. Mogu spavati i sutra.<br />
Ujutro vidim da u hodniku nema kaputa i šešira. Ni životinjskog<br />
isparavanja. Eddie je otišao.<br />
Koliko sam svjestan, on je ovdje spavao barem deset zadnjih<br />
puta, sklupčan na trosjedu. Često je tu kada se probudim.<br />
Voli ostati na doručku i razgovarati o vijestima dok se<br />
oblači. Ima bjesomučan têk i sav je mastan oko usta. Uživa<br />
u Zeeinu kuhanju, osobito u njezinu ljutom masala omletu.<br />
Trpa ga u sebe kao da odavno nije jeo i nije siguran odakle će<br />
mu pasti idući obrok.<br />
Mislim da štedi novac od ručka, a onda hvata autobus<br />
za Soho. Katkad opere posuđe i malo pospremi prije nego<br />
što ode. Zadnjih nekoliko mjeseci naš mu je stan postao pribježište<br />
i tu obavlja telefonske razgovore dok izuva cipele i<br />
stavlja noge na trosjed i stalno iznova sluša svoj razdražujuće<br />
poletni jazz.<br />
Sada kada su stvari između njih uznapredovale, odlazi ranije.<br />
Neće me htjeti vidjeti. Ili bolje, neće htjeti da ja vidim<br />
njega. Svejedno, dovoljno ga dobro poznajem, a on je uvijek<br />
imao osjećaj za budućnost. Vratit će se on po još jedan zalogaj.<br />
Uvjeren sam da će to biti uskoro.<br />
Večeras.<br />
11
Silno me zanima kako će se razvijati to novo uzbuđenje.<br />
Poigrava se sa mnom. Kakav rizik preuzima. Ja mogu biti<br />
divlji kada mi prekipi. Obuzela ga je strast. Ne razmišlja. Ali<br />
ja to činim. Nekoliko sam poteza ispred njega – u ovom trenutku.<br />
12
DVA<br />
Bijelo lice dana.<br />
Ulazi Zee, razmiče zavjese pa mi pomaže da se uzverem<br />
u kolica. Već su tri godine otkako ne hodam, a još uvijek<br />
očekujem da ću biti čovjek kakav sam bio. Možda jesam<br />
oslabljen, ali mogu vam reći da stari ljudi mogu postati i luđi<br />
kako stare.<br />
„Dobra noć?“<br />
Provjerava jesam li se upišao krevet.<br />
„Nisam siguran, ljubavi. Nisam bio svjestan. Otplovio<br />
sam.“<br />
„Kakva sreća, Waldo, volim kada noću nisi svjestan.“<br />
Obuzme me nesvjestica od mirisa njezine kose i tijela dok<br />
se naginje nada me da me poljubi za dobro jutro i pomiluje.<br />
Volim kada raskopča gornji dio i otkrije grudi, polako zadigne<br />
haljinu ili mi pokaže stopala dok proizvodi ljupke ženske<br />
zvukove. Tako otvaram oči u novi dan. Draža su mi njezina<br />
stopala od ijednog sunčeva izlaska. Tu se čak i osmjehnem.<br />
Voli gledati kako mi tada zaigraju oči, moji jedini organi koji<br />
iole uživaju.<br />
Jutros se već otuširala i odjenula. Spretna je, čak i pjevuši<br />
dok mi pomaže da sjednem u invalidska kolica.<br />
Žarko je želim upitati zbog čega je tako poletna. „Jesi li<br />
na nekom novom vitaminu?“<br />
13
„Kako znaš?“<br />
Onime što mi je ostalo od glasa hvalim je i govorim joj<br />
da izgleda svježe i vitalno te da je privlačna žena. Ima gotovo<br />
šezdeset, gleda me kako propadam i patim, a ona odlazi na<br />
bazen, klati se s utezima i kupuje više odjeće nego inače.<br />
Tanka je poput cigarete, a instalirala je i traku za trčanje<br />
u mojoj radnoj sobi kojom se sada rijetko koristim, a u kojoj<br />
čuvam svoje najdragocjenije stvari: dnevnike, bilježnice,<br />
postere, knjige snimanja, klape, rijetke pornografske knjige i<br />
fotografiju Zeeine majke s velom koja sliči duhu iz srednjeg<br />
vijeka. Kada smo ona i ja jednom prilikom sjeli razgovarati<br />
o religiji i milosrđu, pomogla mi je da shvatim kako sam ja<br />
liberal i disident svugdje, čak i u vlastitoj kupaonici.<br />
Tamo su i rođendanske čestitke Bowieja i Iman, fotografija<br />
na kojoj smo Joe Strummer i ja, onda jedna s Dennisom<br />
Hopperom dok smo bili u žiriju u Veneciji, pa ja u haljini,<br />
našminkan, sa svojim pakistanskim transvestitima nakon<br />
što sam završio snimanje Kraljica Karachija. Tu su i pisma<br />
pohvala i pokuda od kolega. I moje maske. Jednom me je<br />
Zee nagovorila da u supermarketu navučem jednu žutu – sa<br />
zubatim ljubičastim ustima – što je izazvalo zaprepaštenje,<br />
ako ne i metež, među policama u Waitroseu.<br />
Volim kada Zee dahće na trkaćoj traci dok ja radim<br />
planove za filmove koje nikad neću snimiti. Želim, čak i<br />
u ovom stanju, imati završni projekt, nešto što će me ispuniti<br />
kreativnom nadom. Tko je ikad čuo da se umjetnik<br />
povlači u mirovinu? Što više starimo, mahnitije se želimo<br />
ispuniti.<br />
Dok Zee proučava svoj horoskop i sprema se poći u kupnju,<br />
dolazi draga sobarica, Maria, Brazilka, da me obuče.<br />
14
Nakon što sam se iscrpio doručkom, sjedam pregledati<br />
fotografije i snimke što sam ih nedavno načinio – zanima<br />
me može li se išta učiniti s time. Onda ću odraditi glasovni<br />
dnevnik, želim da svijet zna što upravo radim. U glavi mi cijelo<br />
vrijeme vriju ideje. Moram ispustiti paru da ne proključa.<br />
Mi umjetnici slični smo kapitalistima, prisvajamo sve i krademo<br />
živote.<br />
Prije nego što se zaputi u South Kensington, Zee mi zahvaljuje<br />
na komplimentima.<br />
„Hoćeš li ručati vani?“ pitam je.<br />
„Neću danas.“<br />
„Nadam se da će nam večeras doći Eddie. Kaže da će mi<br />
donijeti malo gulab jamuna i nekoliko filmova. Zna da volim<br />
iznenađenja.“<br />
„Donijet će nešto opskurno.“<br />
„Nadam se Ključanice su za virenje.“<br />
Pružam ruku da joj dodirnem lice. Čeka da joj drhtavom<br />
rukom taknem kožu. Pitam se hoće li se odmaknuti. Odmiče<br />
se, ali ne naglo.<br />
„Baš je lijepo, Zee, što uvečer imamo društvo. Srećom,<br />
za nekoliko tjedana dolaze Samreen i djeca da ti unesu malo<br />
razonode. Morat ćemo razgovarati o njezinu itineraru.“ Zee<br />
se doima kao da me gleda, ali ja se pitam je li odsutna. „Bojim<br />
se da su ti dosadile moje žalopojke i ponavljanja. Jesu li?<br />
Molim te, Zee, odgovori mi.“<br />
„Venula sam prije nekoliko mjeseci kada sam se tri puta<br />
onesvijestila. Sjećaš se, govorio si da sam ‘suhonjava’ i ‘ogorčena’.“<br />
„Oprosti mi.“<br />
„Čudno, trenutačno sam zadovoljna. Primjećuješ li me?“<br />
15
„Ne vidim ništa osim tebe, moja Zee. Želim da budeš<br />
sretna.“<br />
„Zaista? Hvala ti, Waldo. Potrudit ću se da budem.“<br />
Tražim joj lice. Ničime mi ne uzvraća. Kada bi se sada,<br />
nakon mnogo godina, zloduh ponovno pojavio, pritajeno<br />
nezadovoljstvo, pa čak i sreća, bili bi skriveni.<br />
Eddie mi je bio više od znanca, a manje od prijatelja više<br />
od trideset godina. Znali smo dva-tri puta godišnje zajedno,<br />
ili s dečkima, piti ili odlaziti na ručkove. Bio je dobar, nestašan<br />
kompić, fakin, posvuduša, muzao je svoje roditelje i uvijek<br />
bio spreman za nove pustolovine. Dugo sam se divio ekscentričnosti,<br />
ako ne ludilu – drugih. On se divi poznatima,<br />
pun je prostačkih priča, a ja žudim za opscenim pričama o<br />
kurčevima, pičkama i šupcima. Za svime što podrazumijeva<br />
tajne i slabosti. Sve donedavno, pak, do zadnjih pet godina,<br />
viđao sam ga tek povremeno. U Londonu je mnogo takvih<br />
kao što je on, muvaju se okolo, spremni da se obeznane.<br />
Eddie je uvijek nešto muljao i bio je neuhvatljiv, ako ne i<br />
migoljiv kada je bio u pitanju njegov život. Nikada potpuno<br />
ne vjerujem ni u što od onoga što on priča. Koliko znam, on<br />
je i dalje filmski novinar i posjećuje projekcije i konferencije<br />
za tisak. Koji god film da spomenem, on će uvijek o njemu<br />
imati reći nešto zanimljivo. Ako poželim komediju, što je<br />
često nužno, imat će dobar prijedlog. Volim gledati jedan<br />
film dnevno, katkad i dva.<br />
Pohvali nekoga jedanput i pridobit ćeš ga zauvijek. Nažalost,<br />
mislim da sam pogriješio što sam laskao Eddieju. Sigurno<br />
sam bio u pozitivnoj fazi. On je možda bio idiot, ali nije<br />
bio glup. Pretvorio se u samozvanog stručnjaka za moj rad i<br />
dolazio je k nama zbog planirane retrospektive i predavanja<br />
16
koje će organizirati na zamolbu NFTS-a*. Bila je to dobra<br />
prilika i za njega i za mene. Sviđala mi se ideja da radi umjesto<br />
mene na mom sjećanju.<br />
Do sada nema nikakva čvršćeg dokaza da bi se ta retrospektiva<br />
ikad mogla održati. Briljantan i nekompetentan,<br />
Eddie je imao zadatak pronaći moje rane televizijske filmove,<br />
materijal koji je bio jedanput emitiran i nakon toga više<br />
nikad nije prikazan. Htio sam da pronađe film što sam ga<br />
snimio sedamdesetih o umjetničkim školama i pop-artu,<br />
potom jedan o plesnim maratonima u sjevernoj Engleskoj,<br />
pa o modsima u južnom Londonu te neke grube, ali živahne<br />
pop uratke iz ranih osamdesetih. Veselilo bi me da su dostupni,<br />
iako se ne zanosim previše idejom. Uvelike mi se dive i<br />
prekasno je da se dogodi trajni zaokret u mom samopoštovanju.<br />
Možda umirem, ali sve do noćas bio sam podosta veseo i<br />
odbacio sam bilo kakvu potrebu za time da svijet bude moje<br />
zrcalo. Olakšanje je odustati od toga.<br />
Nastojim slijediti vlastite misli, ali svijest mi je rasuta. Ta<br />
izdaja, taj noćni lopovluk, taj incident s Eddiejem – ako je<br />
istina, a do sada nisam potpuno uvjeren (tko, na kraju krajeva,<br />
želi znati što oni misle?) – razbudila me i usredotočila.<br />
Moram ostati usredotočen.<br />
Danas spavam koliko god mogu samo da mogu biti budan<br />
kasnije. Namjeravam nastaviti svoju istragu. Ako su uživali<br />
prošle noći, sljedeći put uživat će dvostruko više. Nije li<br />
erotika neprekidno rastuća glad koja se sama pothranjuje?<br />
Dok im se užitak umnogostručuje, bit će manje diskretni.<br />
* The National Film and Television School – jedna od najpoznatijih međunarodnih<br />
filmskih škola, sa sjedištem u Beaconsfieldu u Engleskoj,<br />
osnovana 1971. godine, nap.<br />
17
Zar svi to žarko ne priželjkujemo? Patnja gubi svoj užas ako<br />
žrtva u njoj uspijeva pronaći užitak.<br />
Malen je ovdje svijet. Na izlazim iz stana danima. Imamo<br />
imanje na selu, ali rijetko tamo odlazim. Jedne noći, dok sam<br />
još bio na štakama, zaputio sam se u vrt meditirati i srušio<br />
se. Težak sam. I uz to, bio sam natrpan kamenicama, pitom,<br />
voćnim pudingom, kozjim sirom i pistacijama – što su se bućkali<br />
u jezeru koktela, vina, piva i rakije. Zee me nije mogla<br />
podići. Morali smo čekati četiri sata da stigne hitna. Često<br />
razmišljam o svojoj smrti i kako će sve to izgledati. Nije mi<br />
baš bilo milo umrijeti na tlu, odakle je teško govoriti. Očekujem<br />
da moje posljednje riječi uđu u antologije.<br />
Zvono na vratima. Osam je sati.<br />
Napokon dolazi anđeo istrebljivač. Noć počinje. Dolazi<br />
Eddie nasmijan, ruku punih paketa: filmovi, sir, čokolada.<br />
I orhideja za Zee.<br />
„Samo trenutak. Da se presvučem“, kaže Zee.<br />
Eddie i ja gledamo nogomet. Čini mi se da me patronizira.<br />
Zapravo i ne voli sport, koji je, smatra on, za glupane. Ali<br />
teško je biti siguran u išta u vezi s njim. Nastoji ugoditi.<br />
Napola žmirim, ali nakon dosta vremena budim se i vidim<br />
Zee kako polako izlazi iz svoje sobe u svilenoj kurta<br />
pidžami. Uskoro veselo pijuckaju, kao i ja. Nešto se događa.<br />
On i Zee sjede na suprotnim trosjedima, ali igraju se svojim<br />
mobitelima kao tinejdžeri.<br />
Namještam fes i otpijam malo vina koje sam stavio na<br />
podmetač na stolić presvučen zebrinom kožom. Šalju jedno<br />
drugom poruke. Vidim je kako se smiješi i trese glavom dok<br />
gleda u mobitel. Križa i opušta noge dok joj papuča ne sklizne<br />
sa stopala koje se zaustavlja kao zmija u šumi. Obojica<br />
18
gledamo u to stopalo koje govori. Pretpostavljam da joj želi<br />
podići papuču.<br />
Narcizam je naša religija. Štap za selfije naš je križ i moramo<br />
ga svugdje nositi sa sobom. Polako uzimam svoj štap i<br />
podižem ga.<br />
Snimam stopalo i ostali materijal. Nestrpljiv sam, gotovo<br />
da mi se vrti u glavi od tog spuštanja u razbludan mazohizam.<br />
Bol je takav užitak, a užitak je takva bol. Trudim se biti<br />
iznimno miran i nježan. Nije da to ne primjećuju.<br />
Zamolim da me stave u krevet. Uzimam tabletu i potajno<br />
je ispljunem. Ionako nije učinkovita: bilo bi korisnije dati<br />
slonu aspirin.<br />
Eddie me odvodi u moju sobu i pomaže mi da se pridignem<br />
na madrac.<br />
Jastuci me vrijeđaju. Namješta mi ih kako ja volim. Prsti<br />
su mu brzi i blagi, a ja mrmljam. „Zašto kada u filmu vidiš<br />
invalida, znaš da će ga ubiti? Je li to zašto što je već ionako<br />
slomljen?“<br />
„Razmislit ću o tome“, kaže i gasi svjetlo. „Eto, imat ću<br />
poslije što raditi.“<br />
Neobično, ona ne dolazi poljubiti me.<br />
Ležim, spreman slušati. Noćas bi trebalo biti smrtno zabavno.<br />
Mozak mi mogu obuzeti mučni plamenovi, ali pretpostavljam<br />
da je ljubavni par već zaboravio na mene. Postajem<br />
manje bitan. Oni su pod reflektorima, a ja blijedim. Ja<br />
sam statist u vlastitu filmu.<br />
Zee je uvijek bila odana. Ona je žena koju sam oduvijek<br />
želio. Ostavila je provinciju i muža zbog mene. Jednom mi je<br />
rekla da bi me voljela i da nemam penis. Jesam li i na trenutak<br />
povjerovao u to? Tko ne voli kurac?<br />
19
Nema života u njezinu životu i nije imala seks barem sedam<br />
godina. Ne mogu je zadovoljiti ni na koji način. Masturbirala<br />
je, pretpostavljam, na romantične prizore na televiziji.<br />
Nadam se na Jane Austen. Možda bi Zee voljela moj<br />
jezik u sebi. Još uvijek mogu njime malo micati. Za loših<br />
dana ruka mi se doimlje kao Zenonov paradoks. Kretanje<br />
nemoguće: beskonačan broj pokreta koji nikad ne mogu biti<br />
dovršeni. Mogu držati piće, služiti se telefonom i pokretati<br />
kolica, ali jedva mogu zakopčati gumbe na pidžami. Odakle<br />
mi pravo biti pohlepan i postavljati zabrane?<br />
Znam ja biti grubijan, bio sam mlad šezdesetih. Sedamdesete<br />
su bile još divljije i možda pokvarenije. U tim ludim<br />
danima, kada je bilo zabranjeno zabranjivati, kada je sve prolazilo<br />
a mi vjerovali da orgazam liječi sve, provodio sam se<br />
više nego dobro i živio u komuni u Kaliforniji, imao motocikl<br />
i stanovao kod dvije lezbijke i s njima dijelio ljubav. Te<br />
magične jebačine kada se sve ostalo raspada.<br />
Bio sam jebozovan: divan muškarac sav u sjaju i hipijevskim<br />
điđama, plećat, crne kose do ramena i s guzovima za<br />
koje bi svatko platio da ih može ugristi. Ako ste barem jednom<br />
bili privlačni, poželjni i karizmatični, s dobrim tijelom,<br />
to nikad nećete zaboraviti. Inteligencija i trud ne mogu biti<br />
nadomjestak za ružnoću. Ljepota je sve, ne može se kupiti, a<br />
lijepi su istinski obdareni. Kako god završio, cijeli svoj život<br />
živiš kao član ekskluzivnog kluba. I nikad ne prestaješ žaliti<br />
one manje blagoslovljene. Smeće poput Eddieja.<br />
Spoznao sam da je mudro izbjegavati normalnosti i da je<br />
vrlina himera. Trsio sam se ne prepoznavati uvriježene običaje<br />
vjernosti i okove uvriježenog. Etika je patološko nasilje,<br />
a dobrota prepreka. Bio sam, a nadam se i ostao, osoba<br />
20
čulnih užitaka sklona markizu de Sadeu kao moralnom vodiču.<br />
Držat ću se te vjere, usprkos iskušenjima zabrane.<br />
No, jednako sam tako shvatio da prijestup potvrđuje<br />
sama pravila kojima se želi narugati. <strong>Ništa</strong> ne podupire normu<br />
kao odstupanje.<br />
Želim reći: to je samo seks. I: nikada ne shvaćaj stvari<br />
osobno. Budi tolerantan, dopusti drugima da uživaju. Napredak<br />
je nadilaženje tabua. Ali, koliko god radio na tome,<br />
iz seksa nikad nećeš moći izvući zaključak. Žene još uvijek<br />
vole više nego muškarci. I nije seks to što mi smeta, već ljubav.<br />
Ja sam, napokon sam to shvatio, vrsta glupana koja želi<br />
biti voljena ekskluzivno.<br />
Nije uvijek bilo tako. Obmanuo sam sama sebe: lažni ideali<br />
muževnosti – odakle mi, od gledanja previše vesterna –<br />
zbog čega sam mislio da moram poševiti sve žene, čak i one<br />
koje nisam želio i kudio sam sâma sebe kada ne bih uspio.<br />
Prezir prema ženama koje me nisu željele. I ta misao da su<br />
sve žene zamjenjive, da lako možeš pokupiti drugu. I kada<br />
sam bio nesretan, spašavala me je pomisao na seks.<br />
I dalje imam senzibilitet 1960-ih. Uzimali smo zdravo za<br />
gotovo da će se dobre stvari – jednakost, feminizam, antirasizam,<br />
sloboda za seksualne manjine – proširivati. Vjerovali<br />
smo da smo prosvijećeni. Te dobre stvari bit će dobre za sve.<br />
Ali ljudi ih nisu željeli. Bili smo elitisti, to je sve.<br />
Sada, spreman baciti se u mirovanje, uz curak sline niz<br />
bradu, ležim i pretvaram se da sam umoran, čak i hrčem<br />
kako bih im olakšao stvar. Dobra predstava. Radio sam kao<br />
glumac u divljoj i alternativnoj kazališnoj glumačkoj družini<br />
„Dutch and German“ – često gol, katkad na tripu, gledajući<br />
kroz nebesku zavjesu – na početku onoga što drugi mogu<br />
zvati mojom „karijerom“.<br />
21
Čujem nešto. Jesu li počeli? Smirujem se. Samo slušam.<br />
Pretvorio sam se u uho, kako se to kaže.<br />
Razmišljam o svojim putovanjima s njom, stvorenjem<br />
koje sam najviše volio. Jela, vino, šetnje na Capriju, po Parizu<br />
i Villi Borghese, na Mureeju u Pakistanu, poslijepodnevni<br />
drijemež pokraj nje dok ona čita. Razmišljam o njezinoj<br />
ljupkosti, o njezinoj nježnosti. Razmišljam o njoj kako mi<br />
donosi džemper kada mi je hladno, kako mi briše guzicu.<br />
Ubrzo zaspim.<br />
Mrtav? Ne, gore od toga: živ.<br />
Kada se probudim, čujem ptice, mrak. Tišina – a tišina<br />
je snažan zvuk. Zaječim i uzdahnem. Čak su i ljubavnici<br />
odustali. Noć neznanja i nemirna sna. Uzdahnem i uložim<br />
napor da se okrenem.<br />
Ujutro ptice cvrkuću, dizalo šklopoće, a Eddie se išuljao s<br />
mojim dimljenim lososom, prepečencem i kavom što ga grije.<br />
Svijet se vratio u normalu. Sklopio sam oči i propustio sve.<br />
Nestalo je. Ta se noć više nikad neće dogoditi.<br />
„Waldo, izgledaš uznemireno i kao da si loše volje. Je li<br />
sve u redu?“<br />
„Imao sam lošu noć.“<br />
„Nadajmo se da će večeras biti bolje.“<br />
I bit će.<br />
22