Boris Veličan - Stakleni grad
ŠTIVO NAKON KOJEG SAMI SEBI POŽELITE IZMAKNUTI TLO POD NOGAMA! Veličan je, uz homagge jednom i jedinstvenom Željku Malnaru i pedesetoj godišnjici putovanja iz kojeg je nastala pustolovna Biblija naraštaja “Potraga za Staklenim gradom”, napisao jedinstvenu zbirku putopisa i ljudopisa, nepatvorenih opisa prirode, društva i, što je najvažnije, autentičnih živih malih velikih ljudi sa svih strana svijeta razlivenih po rubu 21. vijeka. Svatko od njih traži svoj Stakleni grad. A gdje je vaš? *** Boris Veličan rođen je 1977. slučajno u Offenbachu u Njemačkoj. Djetinjstvo provodi u kvartu na istoku grada Zagreba, zaposlen kao ministrant u župi Svih svetih. Osim u crkvi, radio je u ciglani na slaganju paleta, kao prodavač ženskih otmjenih cipela te kao NKV radnik u Ini-Okiju. Od prve značajnije provizije na milodarima kupuje Dr. Martens i odlazi iz Sesveta u život. Nakon završene Nadbiskupske klasične gimnazije još nekoliko godina radi različite poslove: bauštela u Njemačkoj, čistač u vrtićima, vozač direktora Svjetske banke. 1999. počinje putovati svijetom. Uz ostalo, pješačio je od Petrograda do Pariza, od Zagreba do Sahare, putovao skuterom do Kine i natrag, godinu dana ribario na Aljasci, na konju došao do Crnog mora. Napisao je tri putopisne knjige. 2006. diplomira kao prvi diplomant produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kad ne putuje, bavi se produkcijom i odgojem kćeri Marle. https://www.vbz.hr/book/stakleni-grad/ https://www.vbz.hr/book/stakleni-grad-tu/
ŠTIVO NAKON KOJEG SAMI SEBI POŽELITE IZMAKNUTI TLO POD NOGAMA!
Veličan je, uz homagge jednom i jedinstvenom Željku Malnaru i pedesetoj godišnjici putovanja iz kojeg je nastala pustolovna Biblija naraštaja “Potraga za Staklenim gradom”, napisao jedinstvenu zbirku putopisa i ljudopisa, nepatvorenih opisa prirode, društva i, što je najvažnije, autentičnih živih malih velikih ljudi sa svih strana svijeta razlivenih po rubu 21. vijeka. Svatko od njih traži svoj Stakleni grad. A gdje je vaš?
***
Boris Veličan rođen je 1977. slučajno u Offenbachu u Njemačkoj. Djetinjstvo provodi u kvartu na istoku grada Zagreba, zaposlen kao ministrant u župi Svih svetih. Osim u crkvi, radio je u ciglani na slaganju paleta, kao prodavač ženskih otmjenih cipela te kao NKV radnik u Ini-Okiju. Od prve značajnije provizije na milodarima kupuje Dr. Martens i odlazi iz Sesveta u život. Nakon završene Nadbiskupske klasične gimnazije još nekoliko godina radi različite poslove: bauštela u Njemačkoj, čistač u vrtićima, vozač direktora Svjetske banke. 1999. počinje putovati svijetom. Uz ostalo, pješačio je od Petrograda do Pariza, od Zagreba do Sahare, putovao skuterom do Kine i natrag, godinu dana ribario na Aljasci, na konju došao do Crnog mora. Napisao je tri putopisne knjige. 2006. diplomira kao prvi diplomant produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kad ne putuje, bavi se produkcijom i odgojem kćeri Marle.
https://www.vbz.hr/book/stakleni-grad/
https://www.vbz.hr/book/stakleni-grad-tu/
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
III. poglavlje<br />
Pričao bih vam o Americi kao zemlji Disneylanda, rock’n’rolla,<br />
zemlji u kojoj je sloboda govora, zemlji gdje se ludo zabavljam po noćnim<br />
klubovima gdje DJ-i puštaju muziku, piju se whiskeyi i kokteli, ali ja nisam<br />
u toj Americi. Moja Amerika izgleda drukčije. Izgleda kao iz priča koje sam<br />
kao dječak upijao. Jedna od tih priča je i priča o razgovoru lovca i lovine...<br />
Nakon obreda inicijacije mlade Christen iz djevojčice u ženu, Dušan<br />
i ja smo krenuli iz Arizone nazad u New Mexico vratiti unajmljeni Ford<br />
Mustang kabriolet vlasnicima, odnosno, rent-a-car tvrtki. Tom super<br />
sportskom autu izvadili smo mast zadnjih tjedana do te mjere da nas je i<br />
sâm auto molio da ga ostavimo na miru da se oporavi. Da smo imali plan<br />
kako putovati dalje rezervatom bez auta, i nismo. Igrom slučaja, stali smo<br />
u Window Rocku, na granici Arizone i New Mexica, pa ručali u kineskom<br />
restoranu hranu za koju smo se nadali da nas neće u kratkom vremenu<br />
boravka u Americi pretvoriti u debele svinje kao što većina fast foodova<br />
čini ljudima koji ovdje žive. Kad gledam pretile Indijance koji jedva ulaze<br />
u svoje kamionete, nalazim tužnim što su im bijelci, osim što su im oteli<br />
zemlju, zauzvrat dali tako lošu kuhinju da većina ima dijabetes. Srećom,<br />
Indijanci su bijelcima uvalili duhan pa je ipak nastala neka poetska pravda<br />
u tom odnosu. Na parkiralištu pred restoranom zatekli smo sedamdesetogodišnju<br />
Indijanku Sue, kod koje je Dušan već boravio nekoliko dana<br />
čuvajući joj ovce i pripremajući drva za zimu. Sue nam je, nakon što smo<br />
joj rekli da nam je skupo plaćati 400 dolara tjedno najam za Mustanga,<br />
ponudila svoj kamionet dok god boravimo u rezervatu. „Netko to od gore<br />
vidi sve!”, pjevao je Balašević dok smo krenuli vratiti Mustanga.<br />
„Uff, zbilja je auto prljav!”, reče nam žena iz rent-a-car tvrtke dok je<br />
zapisivala kilometražu.<br />
„Znate li koji auti mogu ići 140 km/h po makadamu?”, pitamo je iz<br />
zajebancije.<br />
„Ne...recite...”<br />
„Rent-a-car i službeni”, odgovaramo uglas i pokazujemo da auto nismo<br />
niti ogrebli iako izgleda kao da je došao sa snimanja Mad Max filmova.<br />
19
Change language