Boris Veličan - Stakleni grad
ŠTIVO NAKON KOJEG SAMI SEBI POŽELITE IZMAKNUTI TLO POD NOGAMA! Veličan je, uz homagge jednom i jedinstvenom Željku Malnaru i pedesetoj godišnjici putovanja iz kojeg je nastala pustolovna Biblija naraštaja “Potraga za Staklenim gradom”, napisao jedinstvenu zbirku putopisa i ljudopisa, nepatvorenih opisa prirode, društva i, što je najvažnije, autentičnih živih malih velikih ljudi sa svih strana svijeta razlivenih po rubu 21. vijeka. Svatko od njih traži svoj Stakleni grad. A gdje je vaš? *** Boris Veličan rođen je 1977. slučajno u Offenbachu u Njemačkoj. Djetinjstvo provodi u kvartu na istoku grada Zagreba, zaposlen kao ministrant u župi Svih svetih. Osim u crkvi, radio je u ciglani na slaganju paleta, kao prodavač ženskih otmjenih cipela te kao NKV radnik u Ini-Okiju. Od prve značajnije provizije na milodarima kupuje Dr. Martens i odlazi iz Sesveta u život. Nakon završene Nadbiskupske klasične gimnazije još nekoliko godina radi različite poslove: bauštela u Njemačkoj, čistač u vrtićima, vozač direktora Svjetske banke. 1999. počinje putovati svijetom. Uz ostalo, pješačio je od Petrograda do Pariza, od Zagreba do Sahare, putovao skuterom do Kine i natrag, godinu dana ribario na Aljasci, na konju došao do Crnog mora. Napisao je tri putopisne knjige. 2006. diplomira kao prvi diplomant produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kad ne putuje, bavi se produkcijom i odgojem kćeri Marle. https://www.vbz.hr/book/stakleni-grad/ https://www.vbz.hr/book/stakleni-grad-tu/
ŠTIVO NAKON KOJEG SAMI SEBI POŽELITE IZMAKNUTI TLO POD NOGAMA!
Veličan je, uz homagge jednom i jedinstvenom Željku Malnaru i pedesetoj godišnjici putovanja iz kojeg je nastala pustolovna Biblija naraštaja “Potraga za Staklenim gradom”, napisao jedinstvenu zbirku putopisa i ljudopisa, nepatvorenih opisa prirode, društva i, što je najvažnije, autentičnih živih malih velikih ljudi sa svih strana svijeta razlivenih po rubu 21. vijeka. Svatko od njih traži svoj Stakleni grad. A gdje je vaš?
***
Boris Veličan rođen je 1977. slučajno u Offenbachu u Njemačkoj. Djetinjstvo provodi u kvartu na istoku grada Zagreba, zaposlen kao ministrant u župi Svih svetih. Osim u crkvi, radio je u ciglani na slaganju paleta, kao prodavač ženskih otmjenih cipela te kao NKV radnik u Ini-Okiju. Od prve značajnije provizije na milodarima kupuje Dr. Martens i odlazi iz Sesveta u život. Nakon završene Nadbiskupske klasične gimnazije još nekoliko godina radi različite poslove: bauštela u Njemačkoj, čistač u vrtićima, vozač direktora Svjetske banke. 1999. počinje putovati svijetom. Uz ostalo, pješačio je od Petrograda do Pariza, od Zagreba do Sahare, putovao skuterom do Kine i natrag, godinu dana ribario na Aljasci, na konju došao do Crnog mora. Napisao je tri putopisne knjige. 2006. diplomira kao prvi diplomant produkcije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Kad ne putuje, bavi se produkcijom i odgojem kćeri Marle.
https://www.vbz.hr/book/stakleni-grad/
https://www.vbz.hr/book/stakleni-grad-tu/
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
tonem u san. Zona sumraka se nastavlja. Sanjam da budim majku koja<br />
je umalo umrla, ocu čupam neke duge dlake s prsiju, zatim letim iznad<br />
malog otoka i promatram dodo pticu...<br />
Imao sam i ljepših putovanja zadnjih trinaest godina, koliko putujem<br />
svijetom. No, sve je to dio puta, i dobri i loši trenuci. Drugi dan proveo<br />
sam igrajući se sa Shandiin i Wyattom, djecom simpatične Indijanke Char,<br />
na koju je Dušan, očito, ostavio snažan dojam. I tada, ravno iz prerije gdje<br />
je s Indijancima jahao konje i učio bacati laso, dolazi Dušan zvani Dule,<br />
u autu koji je rentao. Ustvari, nije se radilo o automobilu. Bio je to Ford<br />
Mustang V8 kabriolet.<br />
„Ma, ti me zajebavaš!”, govorim cupkajući oko auta kao malo dijete<br />
oko slastičara.<br />
„A, gle, buraz, nije baš da možeš spavati u njemu, ali jako brzo stigneš<br />
od mjesta do mjesta, hahaha!”, odgovara.<br />
Odmah smo ubacili moje stvari u pilu, izljubili Char i djecu, uz obećanje<br />
da ćemo je opet posjetiti u Muzeju Navajo Indijanaca, gdje radi, te<br />
krenuli nekamo bliže zapadu nego jugu. Naravno, izgurao sam Dušana s<br />
vozačkog na suvozačko mjesto pa nabio gas. Ceste su široke, ravne, krajolik<br />
predivan. Ravnice na kojima se uzdižu kao skalpelom odsječene crvene<br />
stijene podsjetile su me na stare western filmove u kojima John Wayne jaše<br />
mustanga u potrazi za negativcima. Ja sam „jahao” srebrnog Forda Mustanga<br />
otvorena krova brzinom od 160 km/h. Ma, tko to može platiti?! Dušan se<br />
samo smijao, jer ga je već dovoljno guštao. Osim o Mustangu, pričao mi<br />
je o obitelji kod koje je, poput padobranca, banuo, i na kraju postao njen<br />
dio. Istina, prve je noći spavao na trampolinu izvan kuće, ali ubrzo je ta<br />
divna indijanska obitelj shvatila da ovaj bijelac nije poput bijelaca koji su<br />
njihovim pradjedovima oteli zemlju i slobodu, pa su ga „udomili”. Danas<br />
Indijanci imaju velike ovlasti u rezervatu, porezne olakšice, ali zemlja im,<br />
ustvari, nije vraćena, već samo data u koncesiju. To je jedan od razloga<br />
što ne mogu otići u banku i uzeti kredit. Naime, tehnički gledano, ne<br />
posjeduju ništa, čak ni kuće. Jedini način na koji dolaze do novca je kad<br />
u jednoj od brojnih bjelačkih zalagaonica založe svoj nakit. Naravno,<br />
nikad ne vrate novac, jer nemaju odakle, što bijelcima odgovara, jer su po<br />
povoljnoj cijeni dobili vrlo vrijedno blago koje puno skuplje preprodaju.<br />
„Ej, stari, znaš da sam jahao i lasom hvatao divlje konje?”, hvali se<br />
Dušan, koji obožava te biljojede.<br />
„S kim?”<br />
„S Jamesom Clarkom, pedesetogodišnjim Indijancem kod kojeg sam<br />
boravio dok nisi došao. Ajmo tamo, bit će mu drago da te upozna!”<br />
13
Change language