Boris Veličan - Stakleni grad

Boris Veličan
Stakleni grad

knjiga 518.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Boris Veličan
Stakleni grad
izdavač:
V.B.Z. d.o.o.
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
urednik knjige:
Josip Antić
redaktura i korektura:
Jadranka Lukačić
grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
GZH d.o.o., Zagreb
kolovoz 2019.

Boris
Veličan
Stakleni
grad
zbirka putopisa
fotografije:
Boris Veličan
Dušan Bućan
Luka Rajković
Andrija Vučković
Iva Ćeranić
2019.

knjiga 518.
copyright © Boris Veličan
All rights reserved.
Copyright © 2019.
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture, Grada Zagreba i Grada Splita
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001044168.
ISBN: 978-953-52-0203-5 (meki uvez)

sadržaj:
9 INDIJANCI U TENISICAMA
(lula mira u zemlji Navajoa)
35 GRAD BEZ SLUČAJNOG PROLAZNIKA
(kako sam u Maroku sreo Orsona Wellesa)
77 17.000 KM OKO JEZERA KOJEG NEMA
(Aziji u glavu)
127 SEDAM OBALA JEDNOGA MORA
(preko gora do Crnoga mora)
171 ADRIATIC BLUES
(iseljeni domovinski otoci)
173 Susak
180 Unije
186 Premuda
192 Olib
198 Žirje
205 Rava
211 Zverinac
217 Biševo

Možeš proputovati cijeli svijet i fulati ga, a možeš učiniti krug
oko benzinske pumpe na Peščenici i nabasati na njega.
Kužiš, sunce moje? To ti je taj Stakleni grad!
Željko Malnar (1943. – 2013.)
Marli, mojoj bezuvjetnoj ljubavi!

INDIJANCI U
TENISICAMA
(lula mira u zemlji Navajoa)

Ponosna Hopi Indijanka na utrci u čast Lewisa Tewanime

I. poglavlje
„Dobar dan! Što vas dovodi u
Ameriku?”, pita me ozbiljni djelatnik imigracijskog
ureda njujorškog aerodroma.
„Želim napraviti priču o Indijancima u
Americi, uglavnom o onima koji se nalaze u
New Mexicu, Arizoni, Coloradu i Utahu”,
odgovaram, svjestan da baš ne izgledam kao
ozbiljan novinar. Više kao ukrajinski tetovirani
boksač s licem njemačkog homoseksualca.
„Imate li radnu dozvolu?“
„Ne. Dok god me nitko od Amerikanaca
ne plaća za to, mogu raditi. Tak’ su mi rekli
u američkoj ambasadi”, odgovaram dok me
uniformirani tip mjerka od glave do pete.
„Ako je tako, dobro došli u Ameriku!”
Iz New Yorka letim dalje kod Bush votersa
(oni koji su glasovali na izborima za Busha) u
Dallas u Teksasu. Tamo mi bacači (oni koji
prebacuju prtljagu iz aviona u avion) bacaju
ruksak u krivi avion pa u Albuquerque u New
Mexicu dolazim samo s fotoaparatom u ruci i
drugom neprospavanom noći. Kupujem preskupo
pivo na aerodromu (62 kune) pa se
čudim. Ne toliko cijeni, koliko ideji da kupim
još jedno. Treće sam popio skrivajući ga u
škarniclu, ispred aerodroma, čekajući taksi
koji me za desetak dolara odvezao do Desert
Sands Motor Hotela. Iza Indijca na recepciji
koja se raspadala gledam fotografiju poznatog
glumca Tommyja Leeja Jonesa s posvetom
djelatnicima hotela.
11

„Zar je i Tommy izgubio prtljagu pa je morao ostati u prvom hotelu
pokraj aerodroma?!”, pitam snenog omanjeg recepcionara, koji se na to
pitanje ponosno uspravio i odmah, da prekine zabludu, rekao:
„Ne, ne, ne. U našem hotelu je sniman film Nema zemlje za starce.
Gledali ste film, zar ne? Sjećate se Xaviera Bardema kao plaćenog ubojice
koji ubija Meksikance?”, pita me i dodaje:
„A Tommy? On je bio policajac... sve se to odigralo ovdje, a soba stoji
svega 35 dolara. Negdje bi zbog toga stajala 300 dolara...”
Putovanje od Zagreba do rezervata Navajo Indijanaca, gdje Dušan
Bućan, glumac i frend, boravi već desetak dana, činilo se kao da putujem na
kraj svijeta kroz zonu sumraka za koju je glazbu napisao Mladen Grdović.
Ujutro kupim prtljagu, doručkujem s Jeffom, homoseksualcem kojemu
su fetiš koža i lanci, vozim se busom do vlaka, spašavam 130 kilograma
teškog Indijanca koji na zadnjem sjedalu dobiva težak epileptički napad
(guram mu u usta gumenu dršku koju sam potrgao sa štange, zovem 911),
zatim sjedam na vlak kojim putujem do Window Rocka, gdje dolazim
u kuću Indijanke Char Kruger, kontakt koji mi je dao Dušan. Tamo
od umora padam u nesvijest. Zastor se spušta, svjetla pozornice gase, ja
Spider Rock u Arizoni nazvan je po indijanskoj Ženi Pauku
12

tonem u san. Zona sumraka se nastavlja. Sanjam da budim majku koja
je umalo umrla, ocu čupam neke duge dlake s prsiju, zatim letim iznad
malog otoka i promatram dodo pticu...
Imao sam i ljepših putovanja zadnjih trinaest godina, koliko putujem
svijetom. No, sve je to dio puta, i dobri i loši trenuci. Drugi dan proveo
sam igrajući se sa Shandiin i Wyattom, djecom simpatične Indijanke Char,
na koju je Dušan, očito, ostavio snažan dojam. I tada, ravno iz prerije gdje
je s Indijancima jahao konje i učio bacati laso, dolazi Dušan zvani Dule,
u autu koji je rentao. Ustvari, nije se radilo o automobilu. Bio je to Ford
Mustang V8 kabriolet.
„Ma, ti me zajebavaš!”, govorim cupkajući oko auta kao malo dijete
oko slastičara.
„A, gle, buraz, nije baš da možeš spavati u njemu, ali jako brzo stigneš
od mjesta do mjesta, hahaha!”, odgovara.
Odmah smo ubacili moje stvari u pilu, izljubili Char i djecu, uz obećanje
da ćemo je opet posjetiti u Muzeju Navajo Indijanaca, gdje radi, te
krenuli nekamo bliže zapadu nego jugu. Naravno, izgurao sam Dušana s
vozačkog na suvozačko mjesto pa nabio gas. Ceste su široke, ravne, krajolik
predivan. Ravnice na kojima se uzdižu kao skalpelom odsječene crvene
stijene podsjetile su me na stare western filmove u kojima John Wayne jaše
mustanga u potrazi za negativcima. Ja sam „jahao” srebrnog Forda Mustanga
otvorena krova brzinom od 160 km/h. Ma, tko to može platiti?! Dušan se
samo smijao, jer ga je već dovoljno guštao. Osim o Mustangu, pričao mi
je o obitelji kod koje je, poput padobranca, banuo, i na kraju postao njen
dio. Istina, prve je noći spavao na trampolinu izvan kuće, ali ubrzo je ta
divna indijanska obitelj shvatila da ovaj bijelac nije poput bijelaca koji su
njihovim pradjedovima oteli zemlju i slobodu, pa su ga „udomili”. Danas
Indijanci imaju velike ovlasti u rezervatu, porezne olakšice, ali zemlja im,
ustvari, nije vraćena, već samo data u koncesiju. To je jedan od razloga
što ne mogu otići u banku i uzeti kredit. Naime, tehnički gledano, ne
posjeduju ništa, čak ni kuće. Jedini način na koji dolaze do novca je kad
u jednoj od brojnih bjelačkih zalagaonica založe svoj nakit. Naravno,
nikad ne vrate novac, jer nemaju odakle, što bijelcima odgovara, jer su po
povoljnoj cijeni dobili vrlo vrijedno blago koje puno skuplje preprodaju.
„Ej, stari, znaš da sam jahao i lasom hvatao divlje konje?”, hvali se
Dušan, koji obožava te biljojede.
„S kim?”
„S Jamesom Clarkom, pedesetogodišnjim Indijancem kod kojeg sam
boravio dok nisi došao. Ajmo tamo, bit će mu drago da te upozna!”
13

James sa ženom Marjorie živi u Indian Wellsu u Arizoni, zapadno od
New Mexica. Nisam mogao vjerovati o kojoj se zabiti radi i da je Dušan
uspio ući u srca te obitelji do te mjere da su ga dočekali kao sina. Navajo
Indijanci znaju biti povučeni, mnogi imaju problema s alkoholom i zakonom
i upravo je zbog toga alkohol strogo zabranjen u rezervatu. James je sve
samo ne ta slika o Navajo Indijancima. Snažan i žilav, uvijek nasmijan,
zaljubljen u svoju ženu, odmah je ostavio jak dojam na mene. Te večeri
odveo je Dušana i mene na tradicionalni Enemy Way Dance (bijelci ga
zovu Squaw Dance) na jednu livadu nedaleko od glavne ceste. Ples je
iznimno važan Indijancima pa smo bili počašćeni što su nas prihvatili.
Brzo smo naučili osnove plesa pa čekali, kako je običaj, da nas Indijanke
pozovu na ples. Dok plešem s jednom, promatram Dušana kako hvata
ritam i postaje Indijanac. Pleše se uz pjesmu koju pjevaju muškarci koji su
stajali u poziciji kao što naši Dalmatinci stoje u klapama. Mrak, vatra do
neba, Indijanka pod rukom... malo je mjesta na svijetu gdje putnik tako
lako, naravno, ako je prihvaćen, može ući u drugu kulturu i sudjelovati u
procesijama. Ne radi se o turizmu, jer ga ovdje nema. Ako turist i navrati
u neki grad, turizam se svodi na trgovinu nakitom i obilazak kanjona u
kojima Indijanci još uvijek žive. Tamo gdje smo Dušan i ja plesali te večeri,
tamo nema ničega osim vizije koju smo polako doživljavali svaki na svoj
način. Još je bilo prerano za mene da shvatim Indijance, opet, bilo je pravo
vrijeme da im Dušan pokaže kako se pleše engleski valcer, a ja napravim
ćevape od govedine i ovčetine. Mislim da je to bio početak jednog vrlo
lijepog prijateljstva.
14

II. poglavlje
„O, Char, kako si? Mi baš krećemo u lov s Jamesom. Ovdje u Indian
Wellsu je super! Arizona je predivna”, s puškom na ramenu cupkam u
mjestu pokraj puteljka nedaleko od Jamesove kuće, gdje jedino ima telefonskog
signala. Dušan cupka pokraj mene. I on ima pušku na ramenu.
„Christen je dobila prvu mjesečnicu. Morate se vratiti u Window Rock
i prisustvovati Kenaal’di!”, reče mi Char, kustosica Navajo muzeja, tonom
koji je više bio zapovjedni nego molba. Pokrivam mobitel da me ne čuje
(iako se Dušanu obraćam na hrvatskom):
„Char je malo, onak (vrtim prstom oko sljepoočnice), nije joj dobro.
Pazi, kaže mi da joj je mala nećakinja dobila mengu pa da ti i ja moramo
odmah doći. Mislim, kaj, pa da sam joj buraz ne bi se bakčal s time!”,
kažem i, vidjevši da Dušan već cilja po horizontu imaginarne jelene,
stavljam mobitel na uho.
„Char, ima valjda tamo neka tetka, baka ili starija sestrična da joj
objasni o čemu se radi. Mislim, fala na povjerenju, ali mi bi, onak,
kužiš, mi smo muškarci. Imamo puške na ramenu. Idemo u lov. Ono,
muška stvar...”, rekoh, a Char me prekine tražeći da joj na telefon
dam našeg domaćina koji neodoljivo nalikuje na glumca Charlesa
Bronsona. Nakon kraćeg razgovora prilikom kojeg je on samo kimao
glavom, James reče:
„Dečki, morate natrag u Window Rock. Mala Christen je dobila prvu
mjesečnicu. Imate čast prisustvovati Kenaal’di. Najbolje je da odmah
krenete, jer je ceremonija već počela!“
U ovom trenutku vrlo vjerojatno ste zbunjeni kao i mi. Sjeli smo u naš
Ford Mustang i odjurili do Char Kruger. Umjesto uobičajenog zagrljaja
na ulazu u njezinu kuću u Window Rocku, odmah smo zatražili objašnjenje
zašto su dva macho frajera trebala prekinuti hemingwayski pristup
životu zbog menge koju je dobila neka mala. Char nas je posjela na krevet
i, uređujući frizuru malom Wyattu, krenula od početka, baš kao što ja
objašnjavam stvari svojoj maloj Marli.
„Znate li što je matrijarhat?”
15

Time je započela svoju priču. Navajo Indijanci žive u matrijarhalnom
društvu, odnosno, u društvu u kojem žena vodi glavnu riječ, ne muškarac.
Kad mladi Navajo Indijanac oženi Indijanku, obično on dolazi na njezinu
zemlju i tamo sagradi hogan (tradicionalnu indijansku drvenu kuću). I
tako njih dvoje žive, on privređuje, ona rađa, život prolazi u skladu. Ako
se taj sklad poremeti pa, recimo, mladi Indijanac počne piti kao smuk,
zanemarivati obitelj i na bilo koji drugi način ugrožavati zajedništvo, e,
tada Indijanka iznese njegovo sedlo na verandu i zatvori vrata hogana.
Kad se on vrati doma i vidi sedlo na verandi, zna da više nije poželjan u
tom domu. Od bračne stečevine sve što može dobiti je to sedlo. Nema
više razgovora. Taj Indijanac više nikada neće nogom kročiti u svoj, sada
već bivši, dom. Osim što u život kreće od materijalne nule, sramota koju
je nanio svom klanu (užoj i široj obitelji) pratit će ga dok živi.
„Kod nas žena može iznijeti sedlo na verandu samo da ga očisti prije
nego što ga spremi nazad u kuću!”, rekoh, da malo razbijem ozbiljnu
atmosferu, ali Char nije reagirala na moju foru. Dušan je (Give me five!)!
„Dečki, žena je kod nas stup obitelji i društva. Upravo zato sam vas zvala
da prisustvujete jednom od najznačajnijih obreda – inicijaciji djevojčice u
ženu. Obred započinje prvom mjesečnicom koju djevojčica dobije. Moja
nećakinja uskoro će postati žena. Za vas je velika čast što je moj klan
dopustio da prisustvujete Kenaal’di, kako se taj obred zove na Navajo
jeziku”, reče nam Char, provjeri frizuru kćeri Shandiin i krene uređivati
svoju frizuru. Dušan i ja smo stvar shvatili ozbiljno. Iz ruksaka smo izvukli
najčišće majice, navukli čiste čarape bez ijedne rupe pa zajedno s Char
i djecom krenuli do obližnjeg sela. Njezin muž nije išao s nama jer ga je
prije tri i pol godine na verandi njihove kuće dočekalo sedlo.
Zadnjih trinaest godina, koliko putujem svijetom, prisustvovao sam
mnogim ceremonijama, ali sve one mogu se sakriti iza onoga što ću doživjeti
sljedećih nekoliko dana. U tom selu kamo smo došli nalaze se samo
dvije kuće i jedan veliki osmerokutni hogan. U njega se već preselila mlada
Christen i krenula raditi smjesu za obredni kolač od kuruze. Odjevena u
tradicionalnu nošnju, satima je usitnjavala zrnevlja kukuruza dok su joj
njezine tete, majka i bake objašnjavale što je sve čeka u životu sada kad
postaje žena. Učile su je kako se ophoditi prema muškarcu, kako odgajati
djecu, što je ispravno, a što ne, kako se brinuti o kući, stoci, zemlji. Svakih
šest sati mala je Christen morala izaći iz hogana i trčati nekoliko milja.
Trčanje u indijanskoj kulturi ima veliku ulogu, baš kao i ples. Ja sam
trčao s njom (svi koji trče ne smiju je prestići i moraju urlikati indijanskim
povicima da bi duhovi, kako predaka tako i duhovi prirode, znali koja
16

djevojčica uskoro postaje ženom). Za to vrijeme Dušan je pomagao piliti
i cijepati drva. Bilo nam je zabranjeno fotografirati (barem u početku,
dok nismo stekli povjerenje), ali su sve žene jedva dočekale da uz vatru
razgovaramo s njima. Bilo je to čudno iskustvo za nas, taj matrijarhat. Kod
nas bi obično, kao gosti, zasjeli za stol s domaćinom i kumovima, otvorili
bi bocu šljive i pričali dok bi nas žene posluživale. Ovdje muškarci stoje sa
strane, uglavnom šute i peku ovčetinu, dok žene sjede s nama za stolom i
umiru od smijeha na Dušanove i moje priče o patrijarhatu i načinu života
naših djedova kojima su bake, kad bi ovi došli pijani doma, skidale cipele
i kapute pa šutke servirale večeru. To im je baš bilo smiješno, kao i meni
to što njima muškarci donose komade pečene ovčetine da odrede je li
meso dobro ili nije. Malo u smijehu, malo u ozbiljnom radu, prolazili su
noći i dani. Tada je došla zadnja večer. Smijeha je nestalo. Zamijenila ga
je molitvena pjesma medicine mana (posrednika između bogova i ljudi,
nešto kao vrača). Zadnju noć djevojka mora ostati budna do jutra i pjevati
zajedno sa svima okupljenima u hoganu obredne pjesme u četiri ciklusa.
Za čitavo vrijeme mora uspravno sjediti, ne naslonjena, budna. Pjesme
su toliko jake, meditativne, da sam upao u trans a da nisam konzumirao
halucinogene. Navajo Indijanci ne konzumiraju nikakve droge, pejotle ili
Trinaestogodišnja Christen trči iz djetinjstva u odraslu dob
17

slično. Kažu da je to jeftin izgovor da se ukomiraš. Njihov trans dolazi iz
čistoće i jednostavnosti koju žive i u koju vjeruju. Bilo mi je žao gledati tu
djevojčicu kako, uz bolove koje proživljava zbog menstruacije, čitavu noć
ukočeno sjedi i briše suze s lica, što zbog bolova u leđima, što zbog toga što
je svjesna da se od sutra više nikada neće smjeti igrati lutkama i bezbrižno
trčkarati s ostalom djecom. Sutra će biti žena... a tek joj je trinaest godina!
Izvan hogana iskopana je velika rupa i u nju je izlivena smjesa kukuruznog
kolača koja je prekrivena listovima kukuruza, zatim slojem zemlje pa
na kraju zatrpana žeravicom. Tako se kolač peče do jutarnjih sati. Pjesma
traje cijelu noć, osjećam se kao da boravim u paralelnom svijetu. Sve što
proživljavam događa se u dvorištu kuće ispred koje su moderni auti, gdje
se nalazi koš za košarku, gdje Indijanci nose tenisice, a opet, sve je tako
nestvarno, tako duboko, da mi tijelo osjeća neopisivu ugodu. Kao da me
serotonin posve preuzeo i vodi me kroz ovu magičnu noć. U pola pet ujutro
završile su obredne pjesme. Vrač (medicine man) je naložio majci i baki da
maloj Christen operu kosu, nakon čega je zadnji put istrčala iz šatora na
obredno trčanje. Bio sam umoran, sve me boljelo, ali sam trčao s njom.
Kad smo se vratili, već je svanuo dan. Dušan je, zajedno s Indijancima,
uklanjao žeravicu nad kukuruznim kolačem, ja sam pomagao oko „istezanja“
Christen iz djevojčice u ženu. Zadnji je to čin prije nego što završi
ceremonija inicijacije. Barem je bio prije nego što su dopustili dvojici bijelaca
da sudjeluju u Kenaal’di. Usred hogana, pred čitavim klanom, Dušan je
otpjevao Christen ljubavnu pjesmu kao poklon za sreću u ljubavnom životu.
„Dođi, zaboravi, nudim ti noći čarobne,
I buđenja u postelji punoj šećera...”
Ta pjesma „Parnog valjka” nije mu pomogla kad je bio na HTV-u u
showu „Zvijezde pjevaju”, ovdje je, pak, izmamila suze radosnice svih
okupljenih. Čak i jednog koji za sebe misli da je macho dok šeće s puškom
po svijetu... mene!
18

III. poglavlje
Pričao bih vam o Americi kao zemlji Disneylanda, rock’n’rolla,
zemlji u kojoj je sloboda govora, zemlji gdje se ludo zabavljam po noćnim
klubovima gdje DJ-i puštaju muziku, piju se whiskeyi i kokteli, ali ja nisam
u toj Americi. Moja Amerika izgleda drukčije. Izgleda kao iz priča koje sam
kao dječak upijao. Jedna od tih priča je i priča o razgovoru lovca i lovine...
Nakon obreda inicijacije mlade Christen iz djevojčice u ženu, Dušan
i ja smo krenuli iz Arizone nazad u New Mexico vratiti unajmljeni Ford
Mustang kabriolet vlasnicima, odnosno, rent-a-car tvrtki. Tom super
sportskom autu izvadili smo mast zadnjih tjedana do te mjere da nas je i
sâm auto molio da ga ostavimo na miru da se oporavi. Da smo imali plan
kako putovati dalje rezervatom bez auta, i nismo. Igrom slučaja, stali smo
u Window Rocku, na granici Arizone i New Mexica, pa ručali u kineskom
restoranu hranu za koju smo se nadali da nas neće u kratkom vremenu
boravka u Americi pretvoriti u debele svinje kao što većina fast foodova
čini ljudima koji ovdje žive. Kad gledam pretile Indijance koji jedva ulaze
u svoje kamionete, nalazim tužnim što su im bijelci, osim što su im oteli
zemlju, zauzvrat dali tako lošu kuhinju da većina ima dijabetes. Srećom,
Indijanci su bijelcima uvalili duhan pa je ipak nastala neka poetska pravda
u tom odnosu. Na parkiralištu pred restoranom zatekli smo sedamdesetogodišnju
Indijanku Sue, kod koje je Dušan već boravio nekoliko dana
čuvajući joj ovce i pripremajući drva za zimu. Sue nam je, nakon što smo
joj rekli da nam je skupo plaćati 400 dolara tjedno najam za Mustanga,
ponudila svoj kamionet dok god boravimo u rezervatu. „Netko to od gore
vidi sve!”, pjevao je Balašević dok smo krenuli vratiti Mustanga.
„Uff, zbilja je auto prljav!”, reče nam žena iz rent-a-car tvrtke dok je
zapisivala kilometražu.
„Znate li koji auti mogu ići 140 km/h po makadamu?”, pitamo je iz
zajebancije.
„Ne...recite...”
„Rent-a-car i službeni”, odgovaramo uglas i pokazujemo da auto nismo
niti ogrebli iako izgleda kao da je došao sa snimanja Mad Max filmova.
19

Iz New Mexica krenuli smo na sjever do Wheatfieldsa, kamo smo
odvezli staru Indijanku. Sue živi u planinama, daleko od ceste, iznimno
tradicionalno. Odlučili smo prespavati kod nje i, uz njezinu pomoć, napraviti
tradicionalnu lulu kako bismo popušili planinski duhan koji smo putem
kupili. Pokušao sam zamisliti obrnutu situaciju, da neki Indijanac dođe u
Liku i glumi Ličanina. Da mu stara Ličanka pruži postelju i dade auto na
korištenje ne tražeći ništa zauzvrat. Nisam to mogao zamisliti. Uz lekciju
kako napraviti tradicionalnu lulu, Dušan i ja smo zalegli u hoganu i tako
dočekali izlazak Sunca. Indijanci vjeruju da u zoru horizontom šeću bogovi
i da oni koji su budni u to vrijeme bivaju blagoslovljeni od tih istih bogova.
„Djeco, popijte kavu i krenite u lov! Sigurna sam da će vam James
otkriti kako mi to radimo...”, bile su riječi stare Sue dok smo pakirali
stvari u kamionet koji je zamijenio Mustanga. Budući da sam vizualan
tip, osjećam potrebu da vam objasnim gdje smo. Dakle, nalazimo se u
indijanskom rezervatu u kojem obitavaju Navajo Indijanci. Rezervat je
veličine 4/5 Hrvatske, prostire se na četiri sjedinjene države, Arizonu,
New Mexico, Colorado i Utah, a mi vrijeme provodimo na tri adrese.
Zamislite Hrvatsku... prva obitelj je u Slavoniji (hogan kod stare Indijanke
Sue), druga obitelj je obitelj Kruger (recimo, u Karlovcu), a treća, obitelj
Jamesa Clarka, je u Istri. Upravo tamo smo Dušan i ja krenuli u lov na
prerijske pse.
„James, imamo problem!”, rekoh simpatičnom Indijancu dok smo
spremali puške u njegov ogromni kamionet.
„Bijelci imaju problem?! Sav sam se pretvorio u uho!”, reče nam agilni
pedesetogodišnji James.
„Vidiš, nedavno sam stavio fotografiju kunića, kojeg sam rukom ulovio
na jednom od otoka u domovini, na Facebook, i javilo se puno ljudi koji su se
zgražali nad činjenicom da sam ubio kunića i poslije ga pojeo. Znaš, većina
članova moje FB-grupe osudila me za taj barbarski čin”, rekoh Indijancu.
„Ah, Facebook, internet alatka gdje ljudi imaju potrebu ostavljati dojmove
i lokaciju boravka tako da Veliki Brat nema problema s pronalaženjem
istih?”, reče James.
„Da, dragi Jamese. No to ne mijenja činjenicu da su mi ljudi pod pseudonimom
kao što je Marinella Vida napisali da se, oprosti mi na vulgarnosti,
dragi Indijanče, napušim međunožja, da bi mi moj ponos zubima
rastrgala, stavila pod peku i zatim dala da ga pojedem”, rekoh, razmišljajući
kako bi moj vrhunac ponude bio Marinelli dati sushi verziju tog obroka.
„Naučit ću Dušana i tebe kako razgovarati s dušama životinja. Mislim
da vam je to potrebno. Inače će vas duhovi savjesti progoniti dokle god
živite!”, reče James.
20

Sljedeći dan krenuli smo u planine sagraditi sweat lodge, tradicionalnu
indijansku saunu koja se, uz ostalo, koristi kao dio inicijacije dječaka u
muškarca. James ju je zadnji put napravio prije tri godine, kad je njegov
sin, Nicholas, izašao iz zatvora nakon odsluženja trogodišnje kazne za...
jer je bio zločest! Cijeli smo dan sakupljali drva za konstrukciju, potom
radili mješavinu blata i trave kojom smo pokrivali „saunu”. Osim Jamesa,
gradnji su prisustvovali njegovi unuci, petogodišnji Riley i sedmogodišnji
Eli. Kad je noć dobila bitku s danom, ceremonija je bila spremna. Dvanaest
kamena, užarenih na obližnjoj otvorenoj vatri, stavljeno je u saunu i počela
je molitva. James je prvo molio za Majku Zemlju, potom za svoju majku,
zatim obitelj i prijatelje, odnosno nas. Posljednja je bila za duhove životinja
koje ćemo ubiti sutradan.
„Boris, na tebi je red. Pomoli se za svoje potrebe!”, reče mi James.
Sjedeći u toj zemljanoj sauni, moleći za duše životinja, opet sam, kao
pri inicijaciji djevojčice u ženu, pao u trans. Unutar sweat lodgea bilo je
vruće i mračno, toliko mračno da sam vidio duhove koji me proganjaju.
Odlučio sam se moliti na jedini način na koji su me učili moji baka i djed,
način na koji se svaku večer molim od svog djetinjstva do danas. Dok tiho
molim Očenaš, promatram lisicu kako šeće prerijom, staje, okreće glavu
prema meni i gleda me. Toliko dugo me promatra da imam vremena
izvaditi pušku iz kamioneta u kojem sjedim. Kroz optiku promatram oči
jedne duše koju nalazim sličnom. Polako mičem prst s okidača i nastavljam
promatrati. Tek nakon nekoliko minuta, kad sam spustio pušku, lisica je
nastavila svoj put, a ja sam, završivši molitvu, „otvorio oči“. Ponovo sam
bio u sweat lodgeu.
„Vidio si svoju spiritualnu životinju... čuvaj je, ona će te voditi kroz
život!”, reče mi James. Dušan je također bio u transu. Razgovarao je s
dušama prerijskih pasa koje smo namjeravali loviti sljedeći dan i molio ih
da mu dopuste da im uzme tijela. Ja nisam po vokaciji lovac. Moj lov se
svodi na biranje paketa mesa u obližnjem supermarketu. Razgovor lovca
i lovine imao mi je puno više smisla nego moj način lova. Izašao sam iz
lodgea i neko vrijeme promatrao puni Mjesec koji je osvjetljavao čitavu
preriju i planine u daljini...
Bio je to, što bi ovdje rekli, clean shot (izravan pogodak). Prerijski pas,
životinja nalik na veliku vjevericu bez repa, stoljećima je bio dio svakodnevnog
jelovnika Navajo Indijanaca. Dušan je ubio jednog, pogodivši ga
u potiljak. Drugog je ubio James. Otrčali smo do njih i odmah izmolili
zahvalu dušama prerijskih pasa te ih pustili da nastave svoj život u svijetu
duhova u kojem se nalaze i svi naši preci. Nakon toga, lov je bio gotov.
21

Više od dva prerijska psa nismo mogli pojesti pa nije imalo smisla dalje
loviti. Navečer smo s Jamesovom obitelji večerali ulov. Vidjevši da sam
ozbiljan i da u sebi razmišljam i o Facebooku i o riječima Marinelle, James
je odlučio da je vrijeme za šalu:
„Znaš li tko su vegetarijanci?”
„Ne!”, rekoh.
„Loši lovci! Ha, ha, ha...”
22