Almin Kaplan - Meho

Almin Kaplan
Meho

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 511.
glavni urednik:
Drago Glamuzina
izvršna urednica:
Sandra Ukalović
Almin Kaplan
Meho
izdavač:
V.B.Z. d.o.o.
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel: 01/6235-419, fax: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
za izdavača:
Mladen Zatezalo
suizdavač:
V.B.Z. d.o.o. Sarajevo
71000 Sarajevo, Zelenih beretki 8
tel: 033/872-206
e-mail: info@vbz.ba
za suizdavača:
Dženana Ortaš
urednik:
Drago Glamuzina
korektura:
Mila Marojević
rad na naslovnici:
Igor Borozan
grafička priprema:
V.B.Z. studio, Zagreb
tisak:
Grafomark d.o.o., Zagreb
kolovoz 2019.

Almin
Kaplan
Meho
2019.

iblioteka
AMBROZIJA
knjiga 511.
copyright © 2019. Almin Kaplan
All rights reserved.
copyright © 2019. za hrvatsko i bosansko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001038190.
ISBN: 978-953-52-0174-8 (meki uvez)
CIP — Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo
COBISS.BH-ID 27859462 .
ISBN: 978-9958-32-215-0

Za Malika, Feđu i Anesu

Nikad ne znaš ko će te mrtva dodirivati.
James Joyce

Breskva

01
Crveni pasat karavan vozi cestom kroz polje,
rano je jutro, prva polovina mjeseca juna. Pretovaren
je gajbama bresaka, pa mu zadnji kraj skoro dodiruje
cestu; motor brunda kao da para nevidljivi fišek zore
iz kojeg se svjetlost po poljima rasiplje kao šećer.
Za volanom Meho, seljak iz Dubrava, suprug i otac
dvoje djece. Već godinama, on jutra provodi na pijaci
u Čapljini, gdje prodaje ono što na zemlji proizvede.
Osim bresaka, Meho i njegovi sade još paprike i
krompir. Mjesec je juni, vrijeme kad breskva zri, i on
je podranio da na pijacu stigne među prvima. Pasat,
čiji je zadnji kraj pod teretom legao, kao da će svakoga
trenutka poletjeti i vinuti se ka nebu.
Potkosom Meho pali cigaretu. Skoro mu je pedeset,
ali ga i dan danas prva jutarnja cigareta usreći na onaj
dječački način. Kad se dohvati kutije, koju čuva pored
srca u džepu na košulji, zaboli ga podno stomaka.
Dimove uvlači oprezno, bez žurbe, i njegov pasat
tada kao da lebdi. Kod ludnice na Domanovićima,
kroz malo spušten prozor, izbacuje neugašen čik i, s
dovoljnom dozom nikotina u krvi, objema rukama
hvata volan te pasata punog bresaka oprezno spušta
niz krivudavu cestu, kroz naselje Muminovača na
9

samom ulazu u Čapljinu. Na toj dionici puta Meho ne
uživa. Tad već razmišlja o tome hoće li imati sreće pa
breskve prodati odmah, ili će ih navečer vratiti kući.
Ako proda voće, sačekat će da se otvore prodavnice,
pa će kupiti štrucu, koju argetu, kilo paradajza i salamu
poli. Kući će stići prije nego se djeca probude, sa ženom
popiti kafu, a onda, zadovoljan, dugo doručkovati.
A ako breskve vrati, bit će neraspoložen i ljutnju će
iskaliti na djeci tako što će ih najprije natjerati da
gajbe iznesu u garažu, pa će ih poslati u plastenik da
plijeve papriku. Nije njemu toliko do bresaka koliko
mu je do mahale i zlih jezika. Odmah će se pročuti,
i čitav taj dan pričati, kako je breskvu iz Čapljine
vratio i kako će mu sva do ujutro istruhnuti. Svi koje
bude sretao pitat će ga je li prodao, iako znaju da nije,
naslađivat će se njegovom mukom i tješiti ga kao što
se tješi malu djecu kad im nešto ne ide.
Takve misli burlaju u Mehinoj glavi dok na ulazu
plaća pijačarinu. Mnogi su već stigli, i skoro svi su
dotjerali breskvu. Nakupaca je malo i probirljivi su:
iz gajbi uzimaju plodove i prinose ih nosu, mirišu,
ponešto kažu, pa ih vraćaju u gajbe – prizori su to
koje Meho posmatra kroz staklo pasata dok kruži po
pijaci u potrazi za slobodnim mjestom.
Seljaci su s trgovcima inače oprezni, nastoje ih
svojim trikovima nadmudriti; laskaju im i svoje proizvode
hvale: nisu oni ko ovi drugi, ne prskaju već samo
onoliko koliko se mora. Neki čak zagrizaju plodove
i divljački ih žvaču, a sve ne bi li nakupca uvjerili da
je kod njih najbolje, te da se ne trebaju bojati da je
otrovno, i ponavljaju po ko zna koji put da su prskali
10

samo onoliko koliko je neophodno da plod preživi i
da se ne uboli.
***
Zora je potpuno rastjerala mrak i Meho sad svoju
breskvu poredi sa breskvama ostalih seljaka. Njegova
je, tako mu se čini, puno manja. Sinoć, dok ju je brao,
bila je, zakleti bi se mogao, puno, puno krupnija. S
breskvom ti je kao i s cipelama kad ušetaš u butik
obuće: one na tvojim nogama budu nekako jadnije
– razmišlja Meho dok gleda pijacu koja je, čini mu
se, do maloprije, bila sva crvena od breskve, dok je
crvene sad samo ponegdje, kao kad se snijeg otopi pa
bijele ostane samo još po ćoškovima i zavjetrinama.
Tako to biva na pijacama – u jednom trenutku se
samo avizaš da su mnogi svoje voće već prodali i da
si ostao među onima čiji su plodovi najsitniji. Onda
se poslije pitaš kad su svi ti trgovci došli i kad su stigli
razgledati robu. I tješiš se da robe nije ni bilo onoliko
koliko si mislio, već da ti se samo učinilo.
I sramiš se.
***
Oko podneva je pojeo sendvič i popio kafu. Ispušio je
već čitavu kutiju Drine i načeo novu. Ponekog na pijaci
i poznaje, ali mu nije do društva, a ako ga pozdrave, on
im samo kratko odgovori ili rukom odmahne. Senada
i djeca su sad kući i znaju – čim ga nema! – da breskva
ne ide i da će se vratiti pun ko puška. Senada je djecu
vjerovatno već zaposlila nečim – sve će učiniti samo
da ga malo oraspoloži. Spominjala je da bi trebali u
tetke, nisu odavno bili, ali sad je i ona, vjerovatno, od
11

toga odustala. Sve i kad bi znala da će Meho pristati,
danas ga se ne bi usudila nagovarati.
Njih dvoje su se uzeli nedugo iza rata. Svadbe nisu
pravili, vjenčali se šerijatski i u opštini, pa na sijelo
zovnuli tek nekoliko Senadinih i Mehinih rođaka.
Prvo su dobili kćerku Adelu, a dvije godine poslije
i sina Samira. I njemu i Senadi dvoje djece je bilo
dovoljno, ni previše ni premalo, samo nek su živi i
zdravi, i nek slušaju. Meho ih odgojio po islamskom
adetu, onoliko koliko je i sam po tim običajima bio
odgojen. Nek ne piju, nek ne kradu i ne psuju – i
njemu dosta. Senada ga je u svemu podržavala, iako
nije bila iz kuće kakva je Mehina. Njeni, mada formalno
muslimani, nisu vjeru previše doživljavali. Otac
je bio čovjek od kafane i mlad umro. Majka, kako
je samo Senadu imala, ostatak života prosamovala i
za mužem na onaj svijet otišla odmah poslije rata.
Senada je onda živjela s tetkom, očevom sestrom, i
uto se udala.
Sad bi Meho sve dao da mu je tu, da mu zalije kafu
i da joj se izjada. Da mu kaže da će sve biti dobro i da
nije kraj svijeta što breskva danas ne ide.
S radija svira Kalman, pozdravi i želje: stalno jedni
te isti zovu i pozdravljaju jedne te iste. Meho se pita
ko su ti ljudi pa imaju volje i hrabrosti pred čitavim
svijetom iznositi vlastite osjećaje? On, ni dan danas, a
žena mu je već osamnaest godina, nije u stanju Senadi
reći koliko je voli. Samo njoj, nasamo, ni pred kim
drugim. Nije da on njoj nikada nije izjavio ljubav, ali
nikada se oko toga nije nešto potrudio. A neki Ševko
iz Konjica, eto, stalno se javlja da pozdravi svoju ženu
12

koja radi negdje u javnoj kuhinji. I pozdravlja je uz
pjesmu Šake Polumente Nedostaješ.
Kako bi bilo da sad on uzme mobitel i nazove
Kalman, pa pozdravi Senadu i djecu? Samo razmišlja,
jer Meho to nikad ne bi učinio. Nije on toliko hrabar,
a i nije to lijepo. A mogli bi mu i u džematu zamjeriti:
da on, član džematskog odbora, zivka sa mobitela po
radiju i uz nekakve bezobrazne pjesme pozdravlja
vlastitu ženu! Ne bi mu to Muriz i ostali lako halalili.
Možda bi ga i istjerali iz odbora.
A tamo su ga zovnuli kao poštenjačinu. Znali su da
ne pije, da nikada ni mrava nije zgazio i da se s njim
može lako okladati. Meho im je odmah, na prvom
sastanku, rekao da on ne klanja, da mu to nije u navici,
ali za drugo da ne brinu. Oni su kazali kako to nije
problem, ali da bi bilo dobro da bar petkom dolazi na
džumu. Objasnili su mu da to tako ide, da oni koji se
u džematu pitaju, moraju, zbog ljudi, barem petkom
na džumu. Osim toga, tražili su i da se u stranku
učlani. Meho im je rekao da nema problema, samo
neka mu kažu u koju. Pa jeboga ti, Meho, u SDA,
ta nećeš u HDZ! – reko mu je tad jedan od članova
odbora, a Meho se zaprepastio što je ovaj opsovao u
džamiji. Nije ništa rekao, ali osjetio je neku jezu kako
mu se širi tijelom.
Mehin babo Alija umro je lani. Majke se Meho
ni ne sjeća, na onaj svijet je preselila kad su mu bile
nepune dvije godine. Umrla je dva dana nakon što je
rodila njegovu sestru Fadilu. Jadna je na porodu iskrvarila
i nije joj bilo pomoći. Zalud je Alija potplaćivao
mostarske doktore, ženi nije bilo spasa: kopnila dok
13

je skroz nije nestalo. Alija se nikada poslije nije ženio,
već je Mehu i Fadilu podizao uz pomoć sestre Hajre.
Idući je petak Aliji godišnjica i Meho je hodži platio
dvije hatme. Jednu za babu i jednu za majku. Kad
bi prodao breskve – misli Meho – kupio bi Senadi
namirnica da kakav kolač spremi, kupio bi i koje kilo
mesa, pa da nakon hatme pozove ljude na kafu i ručak.
Ali već je podne i na pijaci u Čapljini skoro da nema
nakupaca. Seljaci koji breskvu nisu prodali polako
se kupe kućama. Mehi se ne ide, nada se da će neki
Sarajlija, trgovac, što je okasnio zbog udesa na Bradini,
svakog trena bahnuti i kupiti baš u njega. Dao bi mu
i ispod cijene, dvadeset, možda i trideset feninga niže.
Popit ću još jednu kafu – zaključuje Meho – pa ako
se u međuvremenu ništa ne desi, pali pasata i kući.
Druge mu nije.
***
U kafani, oni što su zarana prodali već su pijani.
Pred njima stol pun praznih pivskih boca. Ne daju
konobarici da ih odnese; to je običaj, hoće da se vidi
koliko su popili i koliko su para potrošili. Jedan od
njih konobarici i dobacuje, pita je gdje joj je čojek i
kako je spavala sinoć. Ona samo šuti i pere čaše. Za
stolom do Mehinog sjede tri mladića i smiju se. Jedan
priča kako u njegovom selu ima neki slijepac koji tvrdi
da zna čitati ona hrapava slova za one što ne vide.
– I mi mu turili u ruke šmirgl papir. I znaš šta je
reko? Odavno nisam vako nešto čito!
Smiješno je to i Mehi, ali se ne smije, boji se da se
mladići ne naljute što ih prisluškuje. Uvijek je zavidio
14

onima koji su duhoviti i umiju pripovijedati šaljive
zgode. On nije takav, on je od toga skoro pa operisan;
ni smijati se on ne zna kako treba.
A sve na svijetu bi dao da je drugačije, da je bar
malo veseliji čovjek. Volio bi da je bezbrižniji, ako
ništa, zbog Senade i djece. Njemu je u svemu najžalije
njih, za sebe bi on lako – duma Meho dok ispija kafu.
***
Sarajevskog trgovca ipak nema, već je kasno popodne
i Mehu je svladao umor. Pasat upali iz prve i Meho
polazi. Zbog silnog tereta, auto je sad još više leglo.
Dok vozi uz malo uzvišenje s kojeg će se uključiti na
cestu, prednji kraj auta je toliko podignut da kroz
šoferšajbu ne vidi zemlju. Vidi samo plavo, plavo nebo.
15

02
Otkako je u džematskom odboru, Meho je
stalno po sastancima. Džamiju su obnovili prije nekoliko
godina, ali puno toga je još za srediti. Gasulhana,
avlija, hodžina kuća i još puno sitnica čekaju da ih
se riješi, pa da tek onda džamiju i zvanično otvore.
Stoga se odbor svako malo i sastaje; pričaju kako i gdje
tražiti pare, kako ljude natjerati da plaćaju članarinu
i kako ih privoljeti da u džamiju dolaze.
Muriz, najviđeniji član džematskog odbora, smatra
da one koji ne plaćaju članarinu treba ostaviti
da sagnjiju na zemlji, ne dati im da se u harem ikako
kopaju. Ne more ovo više vako! Meho nije za takvih
solucija, ali šuti. Nije se s Murizom bosti: blizak je s
predsjednikom općinskog odbora Stranke.
– Izdati proglas preko interneta, neka hodža okači
na tu džamijsku stranicu i nek odmah svi znaju: ko
ne plati svu zaostalu članarinu, nema mu džematskih
usluga! Ni kupanja ni kopanja. Neka ga u brdo odvuku
i neka tamo struhne; živina neka ga pojede.
Munara je u Mehinom džematu najviša u čitavim
Dubravama. Ima u njoj preko trideset i pet metara.
Planirano je bilo da se ide do dvadeset i osam, kako
je bilo i prije rata, ali je Vahid iz Amerike poručio da
16

se ode u njega na kuću i utvrdi vidi li se!? I to ne s
balkona, već iz prizemlja. Ako se munara ne vidi iz
njegove avlije, on odmah šalje pare da se nadoziđe
koliko god treba metara kako bi se, minimalno
gornja šerefa, mogla vidjeti s njegove čatrnje. Neće
on postarost da se propinje na prste kako bi vidio
jesu li se kandilji upalili i je li se vrijeme mrsiti.
Tako je i bilo: poslo Vahid necijelih deset hiljada i
munaru u Mehinom selu učinio najvišom u cijelim
Dubravama.
Kako gasulhane nema – pošto je njegova kuća najbliža
džamiji – mrtve kupaju u Murizovoj garaži. Džemat
mu svakog mjeseca za ustupanje prostora izdvaja sto
pedeset maraka, s tim da su u cijenu uračunati struja i
voda. Za gasulhanu su svi nešto dali ili posudili, tako
da imaju sve potrebno za opremanje umrlih. Salko je
dao svoja dva ganjc nova badnja, Ibraga iz Njemačke
poslo trideset metara najkvalitetnijeg švapskog crijeva,
a oni manje imućni, nastojeći i sami doprinijeti, donosili
kante i lame, pa je Murizova garaža sad zatrpana
stvarima. U nju kad uđeš zapuhne te miris plastike
ko kad ulaziš u kinesku radnju.
Na sastancima se, osim o gasulhani, raspravlja i
o džamijskom dvorištu i hodžinoj kući. Muriz vodi
glavnu riječ, a ostali slušaju, kimaju glavama i dižu
ruke kad on upita ko je za? Muriz je omanjeg rasta,
sijede glave, s bradom koja kao da mu je nacrtana na
licu. Uvijek nosi pantalone na peglu i košulje. Nekoliko
se puta Mehi čak falio da majice nije obuko od kad
je iz logora izašo: Samo košulja! Nek crkne vlah od
zavisti! Zakleo sam im se bolan ja – ako preživim, bit
17

ću gospodin čojek! I to gospodin kakvog nikada neće biti
u njiha. Ma ni među dumama!
Muriz ne radi, u penziji je, prima vojnu invalidsku
iako nikada nije bio ranjen; ali jest mu, na liniji u
bunkeru, vlaga u kosti ušla i ima dana kad ne može
sa sobom maknuti. Žena mu radi u kantonalnom
ministarstvu, pravi kafe i čajeve – lagan poso, a para
fina. Osim plate, od njenog posla Murizova kuća ima
i drugih koristi: kako se zaposlila, nikad nisu kupili ni
toalet papira, ni sapuna, ni šampona, ni deterdženta
za sude – sve to Miradeta donese s posla početkom
mjeseca.
Mehin džemat jedini u Dubravama još nije napravio
službeno otvaranje džamije. Zato ih seljaci iz ostalih
dubravskih džemata zajebaju kako su tanki muslimani
i žale dati pare za avliju, gasulhanu i hodžinu kuću.
To najteže pada Murizu, pa je sve oštriji po pitanju
članarine.
– Treba svakog za vrat da plati! Da se stvari više
pomaknu s mjesta!
Mogli bi oni džamiju otvoriti i bez gasulhane, pa
i bez hodžinske kuće, ali bez avlije nema smisla praviti
svečani otvor. Zar da im se muftija mostarski smije i
da ih stolačke hodže poslije šupaju?!
– Pa šta predlažeš? – pita hodža Muriza.
– Predlažem mobilnu sergiju...
Na Murizove riječi svi se zbuniše.
– Ako neće brijeg Muhamedu, hoće Muhamed
brijegu! – Ispali Muriz, pa samouvjereno objasni:
18

– Organizovat se, pa od kuće do kuće. Nek svak
metne koliko ima i može. Jer ne more vako, treba se
barem avliju završavati, a za gasulhanu ćemo lako.
Što se mene tiče, neka je u mojoj garaži koliko god
trebalo. A i hodža može da živi u Salemovoj kući još
neko vrijeme; samo dajte, ljudi, da se skoči, da avliju
završavamo i džamiju otvaramo. Ko je za?
Svi su odmah digli ruke i usvojili Murizov prijedlog.
Uradili su to skoro instinktivno.
Sergiju su dosad redovno organizovali na bajrame,
u tim rijetkim prilikama kad bi džamija bila puna.
Od prikupljenog novca kupovali su ćilime za džamiju,
plaćali struju, vodu... Ove godine su kupili i tri
klima uređaja. A kad bi svaka kuća dala po pedeset
maraka, bilo bi dovoljno da srede i avliju. I Stranka
je Murizu obećala pomoć, ali tek nakon što sami
organizuju sergiju.
– Jer tako to ide – objašnjavao im je Muriz. – Treba
narod najprije privoliti da sami doprinesu, jer džamija
se sevet njiha i pravi, pa će onda i stranka pomoći.
Nakon što su se vratili iz izbjeglištva, Dubravci
su svoje džamije obnavljali sami. Snalazili se kako su
znali i umjeli. Džematski odbori bi se organizovali i
novac skupljali po kućama u džematu, tražili pomoć
od džematlija koje je rat bacio u neku evropsku ili već
prekookeansku zemlju. Ali doprinos u obnovi porušenih
džamija su davale i političke stranke koje su na taj
način prikupljale glasove za neke od predstojećih izbora.
Stoga se u džematu najviše slušalo Muriza koji je bio
blizak sa vrhom Stranke. Jedini koji bi mu se ponekad
19

usprotivio bio je hodža, dok bi ga ostali podržavali bez
da o njegovim prijedlozima uopšte i diskutuju.
20
***
I Meho se složio sa idejom o sergiji. Šta god ustreba,
on je tu. Jest da ovih dana bere breskvu i malo je više
zauzet, ali će učiniti sve da pripomogne.
Pred kraj sastanka, hodži je obećao da će ga u
petak, prije babine hatme, odvesti do Mostara, da
ovaj kupi muzičku liniju jer mu se kasetofon, s kojeg
inače pušta ezan, pokvario. A efendija je sa interneta
skinuo i spržio na CD učenje ezana glavnog mujezina
iz Medine, pa će se sad s najviše dubravske munare
čuti i najljepši ezan – ushićeno, ali tiho, Mehi je, na
uho, govorio hodža.
Muriz na kraju sastanka ponavlja: Razglasiti da se
sprema hodajuća sergija, pa neka narod pripremi pare
– koliko ko može. Rekao im je i neka naglase da se
skuplja novac za avliju, a ako ljudi budu zapitkivali,
neka spomenu i šadrvan i spomenik poginulim borcima
koje će u avliji napraviti.
***
Na odlasku, Meho se okrene i gleda uz munaru: visoka
je. Volio bi se popeti, ali ne smije. Strah ga da mu se
od penjanja ukrug ne zamanta. Gleda u šerefe pa u
alem: kako li je gore pusto – misli Meho. Zamisli da
te ostave samoga gore na onoj kugli – od te pomisli
ga prožme drhat, pa brže-bolje sjede u svog pasata i
zatvori vrata.
Dok na kontakt pali vozilo, s Kalmana tri puta
zapišti pa spiker kaže: tačno je petnaest sati. Meho

dohvati kolut za traženje stanica i stade ga okretati.
Ali kako je trebalo krenuti, ruku s koluta, prije nego
je našao novu stanicu, premjesti na mjenjač i ubaci
u brzinu. Tada sa zvučnika zašušti. Šum ga podsjeti
na ljetni pljusak. A na nebu ni oblačka: samo sunce
usamljeno stoji. Ko kakav kerićan što je pobjego s časa.
21