Alessandro Baricco - Svila
Svila, možda najpoznatiji roman talijanskog muzikologa i književnika Alessandra Baricca, priča je o francuskom trgovcu svilom iz 19. stoljeća Hervéu Joncouru. Kada bolest zaprijeti uzgoju dudova svilca u Europi, Hervé napušta rodni Lavilledieu i suprugu Hélène i odlazi na dugačko i egzotično putovanje kako bi pribavio dragocjena jajašca. Na drugom kraju svijeta, u Japanu, domu najfinije svile na svijetu i zemlji u koju stranci nisu dobrodošli, tijekom svog prvog posjeta upoznaje tajanstvenu ženu; oni ne razgovaraju, oni se ne dodiruju, ali taj će susret označiti početak jedne ljubavi koja se zapravo nikad nije dogodila i obilježiti čitav njegov život. Svila je roman neobičnih tehnika, neobičnih ideja i jedinstvenog stila u kojem se prepliću muzikalnost, kratkoća i sažetost izraza i nostalgijom obojene rečenice bliske haiku poeziji. Moćna priča o najdubljim ljudskim željama, ljubavi, putovanjima, požudi i čežnji, prvi put objavljena 1996., s vremenom je stekla status jednog od najneobičnijih modernih bestselera. „Dirljiva ljubavna priča, stilsko remek-djelo i književni dragulj čarobne moći.“ Sunday Times https://www.vbz.hr/book/svila/
Svila, možda najpoznatiji roman talijanskog muzikologa i književnika Alessandra Baricca, priča je o francuskom trgovcu svilom iz 19. stoljeća Hervéu Joncouru. Kada bolest zaprijeti uzgoju dudova svilca u Europi, Hervé napušta rodni Lavilledieu i suprugu Hélène i odlazi na dugačko i egzotično putovanje kako bi pribavio dragocjena jajašca. Na drugom kraju svijeta, u Japanu, domu najfinije svile na svijetu i zemlji u koju stranci nisu dobrodošli, tijekom svog prvog posjeta upoznaje tajanstvenu ženu; oni ne razgovaraju, oni se ne dodiruju, ali taj će susret označiti početak jedne ljubavi koja se zapravo nikad nije dogodila i obilježiti čitav njegov život.
Svila je roman neobičnih tehnika, neobičnih ideja i jedinstvenog stila u kojem se prepliću muzikalnost, kratkoća i sažetost izraza i nostalgijom obojene rečenice bliske haiku poeziji. Moćna priča o najdubljim ljudskim željama, ljubavi, putovanjima, požudi i čežnji, prvi put objavljena 1996., s vremenom je stekla status jednog od najneobičnijih modernih bestselera.
„Dirljiva ljubavna priča, stilsko remek-djelo i književni dragulj čarobne moći.“
Sunday Times
https://www.vbz.hr/book/svila/
- No tags were found...
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
<strong>Alessandro</strong> <strong>Baricco</strong><br />
<strong>Svila</strong>
iblioteka<br />
AMBROZIJA<br />
knjiga 118.<br />
glavni urednik:<br />
Drago Glamuzina<br />
izvršna urednica:<br />
Sandra Ukalović<br />
<strong>Alessandro</strong> <strong>Baricco</strong><br />
<strong>Svila</strong><br />
izdavač:<br />
V.B.Z. d.o.o., Zagreb<br />
10010 Zagreb, Dračevička 12<br />
tel: +385 (0)1 6235 419, fax: +385 (0)1 6235 418<br />
e-mail: info@vbz.hr<br />
www.vbz.hr<br />
za izdavača:<br />
Mladen Zatezalo<br />
urednica knjige:<br />
Irena Španić<br />
korektura:<br />
Mirta Škrlec<br />
grafička priprema:<br />
V.B.Z. studio, Zagreb<br />
tisak:<br />
Denona d.o.o., Zagreb<br />
listopad 2019.
<strong>Alessandro</strong><br />
<strong>Baricco</strong><br />
<strong>Svila</strong><br />
s talijanskoga prevela:<br />
Vanda Mikšić<br />
2019.
iblioteka<br />
AMBROZIJA<br />
knjiga 118.<br />
copyright © 1996, 2002, <strong>Alessandro</strong> <strong>Baricco</strong><br />
All rights reserved.<br />
copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:<br />
V.B.Z. d.o.o., Zagreb<br />
Drugo izdanje, 2019.<br />
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu<br />
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu<br />
pod brojem 001042966.<br />
ISBN: 978-953-52-0191-5
1.<br />
Premda je otac njegovu svijetlu budućnost vidio u<br />
vojsci, Hervé Joncour počeo je zarađivati za život baveći<br />
se posve neobičnim poslom. Poslom kojemu, jedinstvene<br />
li ironije, nije bila strana jedna toliko ljupka crta, da je<br />
davala blagu notu ženstvenosti.<br />
Da bi zaradio za život, Hervé Joncour kupovao je i<br />
prodavao dudove svilce.<br />
Bilo je to 1861. Flaubert je upravo pisao Salammbô,<br />
električna rasvjeta bila je još puka pretpostavka, dok je<br />
s druge strane Oceana Abraham Lincoln vodio bitku<br />
kojoj nikada neće vidjeti kraja.<br />
Hervé Joncour imao je 32 godine.<br />
Kupovao je i prodavao.<br />
Dudove svilce.<br />
5
2.<br />
Da budemo točniji, Hervé Joncour kupovao je i<br />
prodavao svilce dok su oni još bili sićušna jajašca, žuta ili<br />
siva, nepokretna i naizgled mrtva. Samo na dlan jedne<br />
ruke moglo ih je stati na tisuće.<br />
»Ono što se kaže, imati u ruci pravo bogatstvo.«<br />
Prvih dana svibnja jajašca bi se otvarala, oslobađajući<br />
ličinku koja se nakon trideset dana mahnite prehrane na<br />
osnovi dudova lišća iznova zatvarala u čahuru, da bi dva<br />
tjedna kasnije konačno odande izmigoljila, ostavljajući<br />
za sobom pravo naslijeđe što je u svili značilo tisuću<br />
metara sirove niti, a u novcu popriličnu svotu francuskih<br />
franaka: sve to pod uvjetom da se postupak odvija prema<br />
pravilima i, kao u slučaju Hervéa Joncoura, u nekoj od<br />
pokrajina južne Francuske.<br />
Lavilledieu bijaše ime mjesta u kojemu je živio Hervé<br />
Joncour.<br />
Hélþne ime njegove žene.<br />
Nisu imali djece.<br />
6
3.<br />
Kako bi izbjegao štetu koju su epidemije sve<br />
učestalije nanosile europskim uzgajivačima, Hervé<br />
Joncour odlazio je u nabavku svilčevih jajašaca na drugu<br />
stranu Sredozemlja, u Siriju i Egipat. Upravo to je bio<br />
najpustolovniji dio njegova posla. Svake godine početkom<br />
siječnja polazio bi na put. Putovao bi tisuću i šesto<br />
milja morem i osamsto kilometara kopnom. Izabirao bi<br />
jajašca, pregovarao o cijeni, kupovao ih. Potom bi kretao<br />
natrag, osamsto kilometara kopnom i tisuću i šesto milja<br />
morem, vraćajući se u Lavilledieu, obično prve travanjske<br />
nedjelje, obično na vrijeme za Veliku misu.<br />
Još dva tjedna radio bi na proizvodnji i prodaji jajašaca.<br />
Ostatak godine odmarao se.<br />
7
4.<br />
– Kakva je afrika? – pitali su ga.<br />
– Zamorna.<br />
Imao je veliku kuću odmah izvan sela i mali laboratorij<br />
u središtu, baš nasuprot napuštenoj kući Jeana Berbecka.<br />
Jednoga dana Jean Berbeck odlučio je više ne progovoriti.<br />
Obećanje je održao. Žena i dvije kćeri su ga<br />
napustile. On je preminuo. Njegovu kuću nitko nije<br />
htio, pa je tako ostala prazna i zapuštena.<br />
Kupujući i prodajući dudove svilce, Hervé Joncour<br />
svake je godine zaradio dovoljno da sebi i ženi osigura<br />
onu udobnost koju u provinciji obično smatraju raskoši.<br />
U svojim je dobrima uživao neupadljivo, a mogućnost,<br />
vrlo vjerojatna uostalom, da se uistinu obogati, ostavljala<br />
ga je posve ravnodušnim. Bio je, zapravo, jedan od<br />
onih ljudi što vole prisustvovati vlastitom životu, držeći<br />
nedoličnom svaku težnju da ga prožive.<br />
Uočljivo je kako takvi ljudi vlastitu sudbinu promatraju<br />
na način na koji većina promatra kišni dan.<br />
8
5.<br />
Da su ga pitali, Hervé Joncour odgovorio bi da će<br />
se njegov život tako nastaviti dovijeka. Ipak, početkom<br />
šezdesetih godina neka se epidemija, što je jajašca iz<br />
europskih uzgajališta već učinila posve neuporabljivima,<br />
proširila preko mora, osvajajući Afriku, a prema nekima<br />
čak i Indiju. Godine 1861., Hervé Joncour vratio se sa<br />
svog uobičajenog puta sa zalihom jajašaca za koju se<br />
nakon dva mjeseca ispostavilo da je gotovo u potpunosti<br />
zaražena. Za Lavilledieu, kao i za mnoge druge gradove<br />
koji su bogatstvo zasnivali na proizvodnji svile, činilo se<br />
kako ta godina znači početak kraja. Znanost se pokazala<br />
nemoćnom, ne uspijevajući proniknuti u razloge epidemija.<br />
Činilo se da je cijeli svijet, pa čak i njegovi najudaljeniji<br />
krajevi, postao zatočenikom te neobjašnjive čarolije.<br />
– Gotovo čitav svijet – tiho reče Baldabiou. – Gotovo<br />
– točeći dva prsta vode u svoj Pernod.<br />
9
6.<br />
Baldabiou bijaše onaj što je dvadeset godina ranije<br />
stigao u taj kraj, pošao ravno do gradonačelnikova ureda<br />
i, ušavši bez najave, položio mu na stol svilenu maramu<br />
boje zalaska sunca, pitajući ga:<br />
– Znate li što je ovo?<br />
– Ženska posla.<br />
– Krivo. Muška posla: novac.<br />
Gradonačelnik ga je na to izbacio iz ureda. On je,<br />
tamo uz rijeku, sagradio predionicu, tik uz šumu pogon<br />
za uzgoj svilaca, a na raskrižju s cestom prema Vivieru<br />
crkvicu posvećenu sv. Agnezi. Zaposlio je tridesetak<br />
radnika, iz Italije dopremio čudnovati drveni stroj, sav<br />
od silnih kotača i kojekakvih mehanizama, i tijekom<br />
sedam mjeseci nije više prozborio ni riječi. Potom se vratio<br />
gradonačelniku, položivši mu uredno na stol trideset<br />
tisuća franaka u krupnim novčanicama.<br />
– Znate li što je ovo?<br />
– Novac.<br />
– Krivo. Ovo je dokaz da ste budala.<br />
Potom ih uzme i, gurnuvši ih u torbu, krene prema<br />
vratima.<br />
Gradonačelnik ga zaustavi.<br />
– Što bih dovraga trebao učiniti?<br />
10
– Ništa: i bit ćete gradonačelnikom bogata mjesta.<br />
Pet godina kasnije Lavilledieu je imao sedam predionica,<br />
postavši jednim od glavnih europskih središta za<br />
uzgoj svilaca i predenje svile. Nije sve bilo Baldabiouovo.<br />
Drugi uglednici i zemljoposjednici iz kraja slijedili su ga<br />
u toj poduzetničkoj pustolovini. Baldabiou je svakomu<br />
bez problema otkrivao tajnu zanata. To ga je zabavljalo<br />
mnogo više od samoga bogaćenja. Podučavati. I odavati<br />
svoje tajne. Bio je takav tip.<br />
11
7.<br />
Baldabiou također bijaše onaj koji je prije<br />
osam godina promijenio život Hervéa Joncoura. Bilo<br />
je to u vrijeme kada su prve epidemije počele napadati<br />
europsku proizvodnju svilčevih jajašaca. Baldabiou je<br />
staloženo proučio situaciju, došavši do zaključka da se<br />
problem ne može riješiti, ali se može preokrenuti. Imao<br />
je ideju, nedostajao mu je pravi čovjek. Shvatio je da ga<br />
je pronašao opazivši Hervéa Joncoura dok je prolazio<br />
ispred Verdunova kafića, sav uglađen u odori pješadijskog<br />
potporučnika i gorda hoda kakav već imaju vojnici na<br />
dopustu. Imao je tada 24 godine. Baldabiou ga pozove<br />
k sebi u kuću, predočivši mu neki zemljovid pun egzotičnih<br />
imena i rekavši:<br />
– Čestitam, mladiću. Napokon si pronašao ozbiljan<br />
posao.<br />
Hervé Joncour čitavu je priču o dudovim svilcima,<br />
jajašcima, o Piramidama i putovanjima brodom pažljivo<br />
saslušao. Potom reče:<br />
– Ne mogu.<br />
– Zašto?<br />
– Za dva dana završava mi dopust, moram se vratiti<br />
u Pariz.<br />
– Vojnička karijera?<br />
12
– Da. Otac je tako htio.<br />
– Pa to nije problem.<br />
Uze Hervéa Joncoura pod ruku i odvede ga njegovu<br />
ocu.<br />
– Znate li tko je ovo? – upita ga, ušavši bez najave u<br />
njegovu radnu sobu.<br />
– Moj sin.<br />
– Pogledajte malo bolje.<br />
Gradonačelnik se prepusti naslonu svoje kožne fotelje,<br />
počevši se znojiti.<br />
– Moj sin Hervé, koji se za dva dana vraća u Pariz,<br />
gdje ga očekuje blistava karijera u našoj vojsci, ushtjednu<br />
li tako Bog i sveta Agneza.<br />
– Točno. Samo što je Bog zauzet negdje drugdje, a<br />
sveta Agneza mrzi vojnike.<br />
Mjesec dana poslije Hervé Joncour krenuo je u Egipat.<br />
Brod kojim je putovao zvao se Adel. Do kabina je dopirao<br />
miris iz kuhinje, na brodu se nalazio i neki Englez koji<br />
je tvrdio da se borio u Waterloou, trećega dana uvečer<br />
opazili su dupine kako se prelijevaju na obzoru poput<br />
pijanih valova, na ruletu je stalno izlazio broj šesnaest.<br />
Vratio se nakon dva mjeseca – prve travanjske nedjelje,<br />
na vrijeme za Veliku misu – s tisućama jajašaca umotanih<br />
u pamuk i složenih u dvije velike drvene kutije.<br />
Mnogo je toga mogao ispričati. No, kada su ostali sami,<br />
Baldabiou mu reče:<br />
– Pričaj mi o dupinima.<br />
– O dupinima?<br />
– O trenutku kada si ih ugledao.<br />
Takav bijaše Baldabiou.<br />
Nitko nije znao koliko mu je godina.<br />
13
8.<br />
– Gotovo cijeli svijet – tiho reče Baldabiou. –<br />
Gotovo – točeći dva prsta vode u svoj Pernod.<br />
Kolovoška noć, nakon ponoći. U to vrijeme Verdun<br />
bi obično već odavno zatvorio. Stolci su bili prevrnuti,<br />
složeni na stolovima. Pult očišćen, kao i sve ostalo.<br />
Trebalo je samo ugasiti svjetlo i zatvoriti. No Verdun je<br />
čekao: Baldabiou je pripovijedao.<br />
Sjedeći nasuprot njemu, Hervé Joncour je slušao, s<br />
ugašenom cigaretom u ustima, nepomičan. Kao i prije<br />
osam godina, dopuštao je da mu taj čovjek uredno promijeni<br />
sudbinu. Do njega je dopirao tih i jasan<br />
Baldabiouov glas, prekidan tek povremenim gutljajima<br />
Pernoda. Dugo je pripovijedao. Naposljetku reče:<br />
– Nema izbora. Želimo li preživjeti, moramo poći<br />
sve do tamo.<br />
Tišina.<br />
Verdun, naslonjen na pult, podigne pogled prema<br />
njima dvojici.<br />
Baldabiou na dnu čaše pokuša pronaći još koji gutljaj<br />
Pernoda.<br />
Hervé Joncour odloži cigaretu na rub stola, a potom<br />
reče:<br />
– A gdje se točno nalazi taj tvoj Japan?<br />
14
Baldabiou digne uvis štap, upravljajući ga preko<br />
krovova sv. Augusta.<br />
– Samo ravno u onom smjeru.<br />
Reče.<br />
– Sve do kraja svijeta.<br />
15