Tove Jansson - Opasno ljeto u Mumindolu

Tove Jansson
Opasno ljeto u Mumindolu

GLASOVI
DRUGIH I
'DRUGAČIJIH'
POSLUŠAJMO
NJIHOVE
PRIČE
NA MARGINI
ON THE MARGINS
BIBLIOTEKA
NA MARGINI / ON THE MARGINS
knjiga 5.
GLAVNI UREDNIK:
Drago Glamuzina
IZVRŠNA UREDNICA:
Sandra Ukalović
Tove Jansson
Opasno ljeto u Mumindolu
IZDAVAČ:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
10010 Zagreb, Dračevička 12
tel.: 01/6235-419, faks: 01/6235-418
e-mail: info@vbz.hr
www.vbz.hr
ZA IZDAVAČA:
Mladen Zatezalo
UREDNICA KNJIGE:
Sandra Ukalović
LEKTURA I KOREKTURA:
Nada Gluhak
GRAFIČKA PRIPREMA:
V.B.Z. studio, Zagreb
TISAK:
Znanje d.o.o., Zagreb
2019.
Ovaj projekt ostvaren je uz financijsku potporu
Europske komisije.
Ova knjiga odražava isključivo stajalište autora knjige
i Komisija se ne može smatrati odgovornom
prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

Tove
Jansson
Opasno ljeto
u Mumindolu
Sa švedskoga prevela
Željka Černok
2019.

GLASOVI
DRUGIH I
'DRUGAČIJIH'
POSLUŠAJMO
NJIHOVE
PRIČE
NA MARGINI
ON THE MARGINS
BIBLIOTEKA
NA MARGINI / ON THE MARGINS
knjiga 5.
NASLOV IZVORNIKA
Tove Jansson
Farlig midsommar
Copyright © Tove Jansson 1954 Moomin Characters TM
copyright © 2019. za hrvatsko izdanje:
V.B.Z. d.o.o., Zagreb
Ova knjiga objavljena je uz financijsku potporu Finskoga centra za književnu razmjenu,
FILI / the Finnish Ministry of education and Culture.
Knjiga je objavljena uz financijsku potporu Ministarstva
kulture Republike Hrvatske.
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu
Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu
pod brojem 001038667.
ISBN 978-953-52-0178-6 (tvrdi uvez)

sadržaj
Prvo poglavlje 9
O jednom brodiću napravljenom od kore
drveta i planini koja riga vatru
Drugo poglavlje 24
O tome kako roniti poslije doručka
Treće poglavlje 34
O tome kako se upoznati s kućom duhova
Četvrto poglavlje 48
O umišljenosti i opasnosti spavanja na drvetu
Peto poglavlje 63
O tome što se dogodi kad zviždiš u kazalištu
Šesto poglavlje 71
O tome kako se osvetiti čuvarima parka
Sedmo poglavlje 82
O opasnosti na ivanjsku noć
Osmo poglavlje 91
O tome kako se piše kazališna predstava

Deveto poglavlje 100
O jednom nesretnom tati
Deseto poglavlje 106
O generalnim probama
Jedanaesto poglavlje 115
O tome kako prevariti čuvara zatvora
Dvanaesto poglavlje 123
O dramatičnoj premijeri
Trinaesto poglavlje 135
O kazni i nagradi
Bilješka o autorici 147
Bilješka o prevoditeljici 148

Za Vivicu

SZ
Z
SI
Kolibica od
borovih
grana
I
Zatvor
JZ
JI
J
Filifjonkina ku a
Bunar
Ku a male
hemulice
Livade
Snusov
kamp
Iznajmljivanje
amaca
Zaljev
gdje
su se
sakrili
Ovdje se
kazalište
nasukalo
Drvo
jarebike
na kojem
su
spavali
Mala My
u košarici
s priborom
za šivanje
Karta
zaljeva
Granviken

Prvo poglavlje
O jednom brodiću napravljenom od kore drveta i
planini koja riga vatru
Mumintrolova mama sjedila je na suncu na stubama i
pravila brodić od kore drveta.
„Ako se dobro sjećam, galija ima dva velika jedra
straga i nekoliko malenih trokutastih jedara sprijeda
pokraj kosnika“, razmišljala je.
Kormilo je najteže napraviti, a trup najzabavnije.
Muminmama je izrezala od kore vrlo malena vratašca za
otvor spremišta na palubi i kad ih je postavila, pristajala
su točno na rupu, a tanki su se rubovi čvrsto zalijepili za
palubu.
9

„Za slučaj da bude oluje“, rekla je samoj sebi i sretno
uzdahnula.
Pored nje na stubama sjedila je Mymla s koljenima pod
bradom i promatrala je. Gledala je kako Muminmama
pričvršćuje ljestve pribadačama koje su sve na vrhovima
imale staklene kuglice različitih boja. Svi vrhovi jarbola
dobili su crvene zastavice.
„Za koga je to?“ pitala je Mymla uzbuđeno.
„Za Mumintrola“, rekla je njegova mama dok je među
priborom za šivanje tražila nešto što bi moglo poslužiti
kao konop za sidro.
„Ne guraj me!“ začuo se slabašan glas iz košarice s priborom
za šivanje.
„Eto“, rekla je Mumintrolova mama, „tvoja malena
sestra opet je u mojoj košarici. Ubost će se na igle.“
„My!“ prijeteći je rekla Mymla pokušavajući izvući
sestru iz zapetljane vune. „Da si odmah izašla van!“
Ali Mala My samo se još dublje uvukla u košaricu i potpuno
nestala.
„Nezgodno je što je tako malena“, požalila se Mymla.
„Nikada ne znam gdje je. Možeš li napraviti brodić i za
nju? Onda bi mogla ploviti u bačvi vode pa bih barem
znala gdje je.“
Mumintrolova mama nasmijala se i izvadila komadić
kore drveta iz svoje torbice.
„Što misliš, je li ovo dovoljno čvrsto za Malu My?“
pitala je.
„Sigurno“, rekla je Mymla. „Ali napravi i mali pojas za
spašavanje, za svaki slučaj.“
10

„Smijem li rezati vunu?“ povikala je Mala My iz košarice.
„Samo izvoli“, rekla je Muminmama. Divila se svojoj
galiji i razmišljala je li nešto zaboravila. Dok ju je držala u
šapi, odjednom je odnekud doletjela velika crna pahulja
čađe i spustila se posred palube.
„Uf, fuj“, rekla je Mumintrolova mama i otpuhnula je.
Ali odmah je doletjela još jedna čađava pahulja i sletjela
joj na nos. Sav je zrak bio pun čađe.
Muminmama je ustala i uzdahnula.
„Ta planina koja riga vatru me baš ljuti“, rekla je.
„Planina koja riga vatru?“ pitala je Mala My zainteresirano
izvirivši iz košarice.
„Da, jedna planina tu u blizini počela je rigati vatru“,
objasnila joj je Muminmama. „I čađu. Bila je mirna još
otkada sam se udala, a sada, baš kad sam objesila rublje
da se osuši, evo je opet i sad će sve biti crno…“
„Sve će izgorjeti!“ veselo je uskliknula Mala My. „I sve
kuće i vrtovi i igračke i mala braća i sestre i njihove
igračke će izgorjeti!“
„Gluposti“, rekla je Muminmama prijateljski i obrisala
mrljicu čađe s nosa.
A onda je otišla potražiti Mumintrola.
Nizbrdo, desno od drveta na koje je Mumintata objesio
mrežu za spavanje, nalazila se velika udubina puna svijetlosmeđe
vode.
Mymla je uvijek tvrdila da u sredini nema dna. Možda
je u pravu. Oko rubova rasli su sjajni veliki listovi na
11

kojima se mogu odmoriti bube s krilcima i vodeni pauci, a
ispod površine jurcala su razna stvorenjca s izrazom važnosti
na licima. Malo dalje blistale su zlatne oči žabe, a
katkad se na trenutak moglo vidjeti i njezine tajnovite
rođake koji su živjeli duboko u mulju.
Mumintrol je ležao na svom uobičajenom mjestu
(zapravo jednom od svojih uobičajenih mjesta) umotan u
zelenožutu mahovinu i rep je uredno savio ispod guze.
Gledao je u vodu ozbiljno i zadovoljno i osluškivao šuškanje
krila i pospano zujanje pčela.
„Za mene je“, razmišljao je. „Mora da je za mene. Prvi
brodić koji napravi ljeti uvijek je za onoga koga najviše
12

voli. A onda to malo sakrije tako da nitko ne bude tužan.
Ako onaj tamo vodeni pauk sad krene prema istoku, onda
ništa od čamčića. A ako krene prema zapadu, onda ću
dobiti čamčić i bit će tako malen da ga se jedva usudiš
uzeti u šapu.“
Vodeni je pauk polako krenuo prema istoku i Mumintrolu
su oči zasuzile.
U tom je trenutku trava zašuškala i njegova je mama
izvirila između cvjetova.
„Zdravo“, rekla je. „Imam nešto za tebe.“
Oprezno je spustila galiju u vodu. Galija je lijepo balansirala
iznad svog odraza u vodi i odmah zaplovila kao da
cijelu vječnost tako plovi.
Mumintrol je odmah primijetio da je zaboravila kako
je htio čamčić.
Milo je protrljao nos o njezin (bilo je to kao da protrljaš
lice o bijeli baršun) i rekao:
„Ova je najljepša od svih koje si ikada napravila.“
Sjedili su jedno pored drugoga u mahovini i gledali
kako galija plovi preko barice i zaustavlja se uz jedan list.
Iz smjera kuće čuli su Mymlu kako viče na svoju malu
sestru.
„My! My!“ vikala je. „Ti grozno dijete! Myyy! Odmah
dođi ovamo da te počupam za kosu!“
„Opet se negdje sakrila“, rekao je Mumintrol. „Sjećaš li
se kad smo je pronašli u tvojoj torbi?“
Muminmama je kimnula. Gledala je prema dnu i nos joj
je gotovo dodirivao površinu vode.
13

„Tamo nešto svjetluca“, rekla je.
„To je tvoja zlatna narukvica“, dodao je Mumintrol. I
Snorkičina nanogvica. Zar to nije dobra ideja?“
„Strašno dobra“, rekla je mama. „Odsad ćemo uvijek
držati nakit u smeđoj vodi. Tamo puno ljepše izgleda.“
A na stepenicama Muminkuće stajala je Mymla i toliko
vikala da je sva bila promukla. Mala My skrivala se i smijala
u nekom od svojih bezbrojnih skrovišta i njezina je
sestra to znala.
„Bolje bi joj bilo da me proba namamiti medom“, pomislila
je Mala My. „A onda me nalupa kad izađem van.“
„Čuj, Mymla“, rekao je Mumintrolov tata iz stolice za
ljuljanje. „Ako budeš tako vikala, nikada neće doći.“
„Ma vičem samo da me ne muči savjest“, objasnila mu
je važno Mymla. „Kad je mama otišla, rekla mi je: ‘Sad se
ti moraš brinuti za svoju malu sestru, a ako je ti ne možeš
odgojiti, onda nitko ne može, jer ja sam odustala na
samom početku.’“
„Aha, sada razumijem“, rekao je Mumintata. „Onda
samo viči ako te to smiruje.“ Uzeo je
komad kolača sa stola na kojem je bio
postavljen doručak, pažljivo se osvrnuo
oko sebe, a onda ga umočio u zdjelu sa
šlagom.
Stol je bio postavljen za pet osoba,
šesti je tanjur stajao ispod stola na
verandi jer je Mymla rekla da se tamo
osjeća samostalnije.
14

Tanjur Male My bio je, naravno, jako malen i stajao je
nasred stola u sjeni vaze s cvijećem.
Mumintrolova je mama dogalopirala preko vrtnog
puteljka.
„Nema žurbe, draga moja“, rekao je Mumintata. „Nešto
smo malo prigrizli u smočnici.“
Mama je otpuhnula na verandi i stala te pogledala
postavljeni stol. Stolnjak je bio sav čađav.
„Gle ti to“, rekla je. „Kako je vruće. I sve puno čađe. Baš
me ljuti ta planina koja riga vatru.“
„Kad bi se barem nalazila malo bliže, mogao bih pronaći
pritiskivač za papire od prave lave“, rekao je tata
čeznutljivo.
Bilo je uistinu vruće.
Mumintrol je ležao uz veliku baru i promatrao nebo koje
je bilo svjetlucavobijelo i izgledalo kao srebrna ploča. Čuo
je morske ptice kako se dozivaju tamo na moru.
„Izgleda da će biti munja“, pomislio je Mumintrol pospano
i ustao iz mahovine. I, kao i uvijek kad bi se vrijeme
mijenjalo, ili kad je bio zalazak sunca ili neka čudna svjetlost,
počeo je čeznuti za Snusom.
Snus je bio njegov najbolji prijatelj. Naravno, strašno je
volio i Snorkicu, ali ipak to nije isto jer ona je cura.
Snus je bio smiren i znao svašta o svačemu, ali nije
mnogo govorio bez razloga. Samo je ponekad znao pričati
o svojim putovanjima i onda se osjećaš ponosnim,
kao da ti je dopušteno biti članom nekog tajnog saveza.
15

Kad bi pao prvi snijeg, Mumintrol je uvijek sa svima drugima
spavao zimski san. A Snus bi krenuo prema jugu i
tek se sljedećeg proljeća vratio u Mumindol.
Ovoga se proljeća nije vratio.
Mumintrol ga je čekao čim se probudio iz zimskog sna,
ali ništa nije rekao drugima. Kad su jata ptica počela prelijetati
dolinu i snijega je na sjeveru nestalo, postao je
jako nestrpljiv. Nikada nije ovoliko kasnio. Već je bilo
ljeto, a na mjestu gdje je Snus uvijek postavljao šator uz
rijeku sve je bilo zaraslo i zeleno, kao da tamo nitko
nikada nije bio.
Mumintrol je i dalje čekao, ali više ne tako usrdno,
nego prijekorno i pomalo umorno.
Jednom je Snorkica načela tu temu za vrijeme večere.
„Ove godine Snus baš nešto kasni“, rekla je.
„Tko zna, možda neće ni doći“, dodala je Mymla.
„Sigurno ga je pojela Mȍra!“ povikala je Mala My. „Ili je
pao u neku rupu i od njega je ostala samo palačinka!“
„Mir, mir“, rekla je brzo Mumintrolova mama. „Snusu
se nikada ništa loše ne dogodi.“
„Ali možda mu se ipak dogodilo“, razmišljao je Mumintrol
dok je polako šetao uz rijeku. Jer postoje Mȍre i policajci.
I provalije u koje možeš upasti. Možeš se smrznuti i
odletjeti u zrak i pasti u jezero i zagrcnuti se i ugušiti i još
svašta drugo. Velik svijet je opasan. Nitko tamo ne zna
što voliš i čega se bojiš. I ondje sada Snus hoda sa svojim
starim zelenim šeširom… A tamo je i čuvar parka koji je
njegov velik neprijatelj. Opasan, opasan neprijatelj…
16

Mumintrol je zastao pored mosta i tužno se zagledao u
vodu. A onda je osjetio lagan dodir šapice na ramenu.
Mumintrol je poskočio i okrenuo se.
„A, to si samo ti“, rekao je.
„Tako sam tužna“, rekla je Snorkica i molećivo ga
pogledala ispod šiški.
Imala je vjenčić od ljubičica oko ušiju i cijelo se prijepodne
dosađivala.
Mumintrol je ispustio prijateljski, ali pomalo odsutan
zvuk.
„Idemo se igrati“, rekla je Snorkica. „Idemo se igrati da
sam ja neopisivo prekrasna, a ti me otmeš?“
„Ne znam jesam li raspoložen za to“, rekao je Mumintrol.
Snorkici su se spustile uši pa je on brzo protrljao nos o
njezin i rekao:
„Ne moramo se igrati da si neopisivo prekrasna, jer to
već jesi. Možda bih te sutra mogao oteti.“
I tako je prošao taj lipanjski dan i spustio se sumrak.
Ali je još uvijek bilo toplo.
17

Suh užaren zrak bio je prepun čađe koja je letjela i cijela
se obitelj Mumina oneraspoložila, utihnula i osamila. Na
kraju se mama domislila da bi mogli spavati u vrtu.
Napravila im je ležaje na raznim lijepim mjestima po vrtu
i uz svako mjesto za spavanje stavila je malu svjetiljku
tako da se ne osjećaju usamljenima.
Mumintrol i Snorkica stisnuli su se ispod grma jasmina.
Ali nisu mogli zaspati.
To nije bila obična noć, vladala je neka neugodna tišina.
„Tako je vruće“, žalila se Snorkica. „Samo se okrećem i
prevrćem i žulja me plahta i samo što nisam počela misliti
na tužne stvari!“
„I ja isto“, rekao je Mumintrol.
Uspravio se i promotrio vrt. Činilo se da ostali spavaju
i svjetiljke su mirno gorjele pored njihovih kreveta.
Odjednom je grm jako zadrhtao.
„Jesi li vidio?“ pitala je Snorkica.
„Sad se opet ništa ne miče“, rekao je Mumintrol.
U tom se trenutku svjetiljka prevrnula u travu.
Cvjetovi su se trznuli i malena je pukotina polako
počela puzati preko tla. Približavala im se i približavala i
na kraju nestala pod madracem. A onda se počela širiti.
Zemlja i pijesak počeli su propadati i za čas je Mumintrolova
četkica za zube skliznula ravno u tamu zemlje.
„Moja nova četkica!“ uskliknuo je Mumintrol. „Vidiš li
je?“
Prislonio je nos na rub pukotine i zavirio unutra.
I u tom se trenutku zemlja zatvorila uz tihi vup.
18

„Bila je sasvim nova“, ponovio je Mumintrol potišteno.
„Plava.“
„Zamisli što bi bilo da ti je zapeo rep!“ tješila ga je Snorkica.
„Morao bi cijeli život sjediti ovdje!“
Mumintrol je brzo ustao.
„Dođi“, rekao je. „Spavat ćemo na verandi.“
Ispred kuće stajao je Mumintata i njuškao zrak.
U vrtu je sve nemirno šuškalo, jata ptica polijetala su u
zrak, malena stopala žurila se kroz travu.
Mala My izvirila je iza suncokreta pored stepenica i
uzbuđeno povikala:
„Evo ga, počinje!“
Odjednom im je tiho zabrujalo pod nogama. Čuli su
kako lonci padaju po kuhinji.
19

„Je li vrijeme za jelo?“ povikala je Muminmama prenuvši
se iz sna. „Što se događa?“
„Ništa, draga moja“, odgovorio je Mumintata. „Samo
se planina koja riga vatru probudila.“ (Ah, kad se samo
sjetim svih tih pritiskivača za pisma od lave…)
Sad se i Mymla probudila. Svi su stali uz ogradu
verande i gledali.
„Gdje je ta planina?“ pitao je Mumintrol.
„Na jednom otočiću“, odgovorio je njegov tata. „Malenom
crnom otoku na kojem ništa ne raste.“
„Nije li ovo ipak malo, malo opasno?“ prošaptao je
Mumintrol i uhvatio tatu za šapu.
„Je, je“, odgovorio je tata prijateljski. „Sigurno je malo
opasno.“ Mumintrol je oduševljeno kimnuo.
I tada su začuli jaku grmljavinu.
Došla je preko mora, prvo samo kao mrmor, a onda sve
glasnija i glasnija tutnjava.
U toj svijetloj noći vidjeli su kako se nešto divovski
veliko uzdiže iznad vrhova šume, nešto što je samo raslo
i raslo i imalo bijeli zapjenušani rub na vrhu.
„Mislim da je vrijeme da se povučemo u salon“, rekla je
Muminmama. Tek što su im repovi prešli preko praga,
kad je vodeni val zapljusnuo Mumindol i sve poplavio i
ostavio u potpunom mraku. Kuća se malo zaljuljala, ali je
i dalje stajala jer bila je to jako dobra kuća. Ali onda je
namještaj u salonu počeo plesati. Obitelj se popela na kat
i sjela čekajući da nevrijeme prođe.
„Ovakvo nevrijeme još od mladosti nisam vidio“, rekao
je Mumintata živahno i zapalio svijeću.
20

Noć je bila nemirna, s druge strane zidova sve je krckalo
i cvililo i teški su valovi zapljuskivali prozore.
Mumintrolova je mama zamišljeno sjela u stolicu za
ljuljanje i počela se ljuljati naprijed-natrag.
„Je li ovo smak svijeta?“ pitala je Mala My radoznalo.
„U najmanju ruku“, rekla je Mymla. „Zato pokušaj biti
dobra dok još stigneš jer uskoro ćemo svi na nebo.“
„Nebo?“ ponovila je Mala My. „Moramo li baš tamo? I
kako izađeš iz neba?“
Nešto teško valjalo se prema kući i plamenovi svijeća
zaljuljali su se.
„Mama“, prošaptao je Mumintrol.
„Da, ljubavi moja“, odgovorila je mama.
„Zaboravio sam brodić tamo kraj bare.“
„Ma bit će tamo i sutra“, rekla je Muminmama. A onda
se naglo prestala ljuljati i povikala:
„Kako sam mogla!“
„Što?“ pitala je Snorkica i poskočila.
„Čamčić za Mumintrola“, rekla je Mumintrolova
mama. „Zaboravila sam mu napraviti čamčić. Znala sam
da sam nešto važno zaboravila.“
„Voda je došla do otvora za ventilaciju“, obznanio je
Mumintata. Stalno je trčao do salona i natrag i mjerio
visinu vode. Pogledali su prema stubama koje su vodile
do salona i pomislili na sve što se smočilo.
„Je li netko unio mrežu za spavanje?“ pitao je odjednom
Mumintata.
Nitko se toga nije sjetio.
21

22

„Ma nije važno“, rekao je Mumintata. „Bila je baš užasne
boje.“
Prispavalo im se od klokotanja vode uza zidove pa su se
jedno do drugoga stisnuli na podu i zaspali. Ali prije nego
što su ugasili svijeće, tata je navio budilicu da zvoni u
sedam sati.
Jer strašno ga je zanimalo što se događa vani.
23