Lidija Dimkovska - Non Oui
Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti. Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike. Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja. *** Čudesna proza! I opet izvrsna Lidija Dimkovska čije oko vješto pronalazi i u prvi plan stavlja male ljudske sudbine i čini ih velikima kroz potresno tkanje uzbudljive tapiserije života. Čvrste strukture koja se suprotstavlja burnim povijesnim događanjima, davnim kao i sadašnjim stradanjima, priča o jednoj baki i njezinoj unuci smještena u vremenski okvir od više desetljeća snagom sudbinske neminovnosti u ovoj prozi dobiva zaslužen himnični prizvuk. – Olivera Nikolova, makedonska književnica Knjige poput Non-Oui događaju se sve rjeđe, a roman makedonske spisateljice nije samo majstorski napisan, s iznimnom preciznošću i snagom, nego i sa ženskom nježnošću. Odličan, predivan roman. – Jakub Sobieralski, kritičar iz Poljske https://www.vbz.hr/book/non-oui/
Biografsko putovanje dviju generacija u kojem se isprepliću prošlost i sadašnjost jedne obitelji razdvojene morem
Kraj je Drugoga svjetskog rata. Nedjeljka, mlada Splićanka, zaljubljuje se u talijanskog vojnika Carla. Ne znajući što je očekuje, odlučuje poći za njim na Siciliju i ostaviti sve – obitelj, prijatelje, posao, svoj grad i domovinu. Vrlo brzo spoznaje da će u novoj sredini zauvijek ostati tuđinka, bez svoga jezika i kulture, a ni njezina nova obitelj nikada je neće potpuno razumjeti.
Non-Oui roman je u formi dnevničkog zapisa u kojem se izmjenjuju slike prošlosti i sadašnjosti, Splita i Sicilije, s mislima i životnim iskustvima bake i unuke identičnog i simboličnog imena – Neda. Njihov imaginarni razgovor prikazuje živote dviju različitih žena i njihovu duboku međugeneracijsku povezanost. Odgajane u drukčijoj kulturi i različitom povijesnom kontekstu, često imaju različit pristup gotovo svemu. Ipak, kad govore o ljubavi, obiteljskom životu, ratu i migracijama – granice se brišu i neke vrijednosti postaju univerzalne, bez obzira na dobne, kulturološke i društvene razlike.
Ugledna makedonska književnica Lidija Dimkovska ispripovijedala je u ovom romanu dirljivu i toplu priču o ljubavi, prijateljstvu, obitelji, identitetu, problemima s prilagodbom na novu sredinu, o fašizmu koji se vraća u Europu. Ljudska drama o usamljenosti, (ne)pripadanju i otuđenosti u kojoj se isprepliću splitske ulice, Drugi svjetski rat, jedan sicilijanski gradić, velika ljubav i pogubna mržnja.
***
Čudesna proza! I opet izvrsna Lidija Dimkovska čije oko vješto pronalazi i u prvi plan stavlja male ljudske sudbine i čini ih velikima kroz potresno tkanje uzbudljive tapiserije života. Čvrste strukture koja se suprotstavlja burnim povijesnim događanjima, davnim kao i sadašnjim stradanjima, priča o jednoj baki i njezinoj unuci smještena u vremenski okvir od više desetljeća snagom sudbinske neminovnosti u ovoj prozi dobiva zaslužen himnični prizvuk. – Olivera Nikolova, makedonska književnica
Knjige poput Non-Oui događaju se sve rjeđe, a roman makedonske spisateljice nije samo majstorski napisan, s iznimnom preciznošću i snagom, nego i sa ženskom nježnošću. Odličan, predivan roman. – Jakub Sobieralski, kritičar iz Poljske
https://www.vbz.hr/book/non-oui/
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
ja te se ne bih prepala. Zar nas ne žele ponovno vidjeti oni<br />
koji nas vole? Pa bili mi čak i sablasti? Ti si u Splitu bila mlada<br />
djevojka okružena prijateljicama i sudbina je htjela da se<br />
zaljubiš u Talijana. Zar ljubav koja bi trebala vjerovati u sve i<br />
svemu se nadati, pretvara ljude u sablasti tada kada oni zbog<br />
nje odlaze nekamo drugdje?<br />
Ajme, Nedice, sveti je Pavle to zaboravio napisati u Poslanici<br />
Korinćanima. No ni sâm zacijelo nije znao da osoba<br />
koja ljubi i koja zbog ljubavi napušta svoju domovinu, za nju<br />
postaje sablast. A zanimljivo je da i u novoj domovini živi<br />
poput sablasti. Kao kućna sablast koje se malo-pomalo prestaju<br />
plašiti ukućani i sugrađani, ali još uvijek gledajući na tu<br />
osobu sa zazorom, kao da ima nešto na glavi ili odjeći, kao<br />
da je nečim obilježena. Tako su gledali i mene u onim rijetkim<br />
prilikama kada je Carlo imao previše posla u radionici<br />
te sam mu morala pomagati iako mi je odmah nakon dolaska<br />
rekao: „Živjet ćemo od moje postolarske plaće, nema<br />
potrebe da radiš i ti, ni jezik ne poznaješ dovoljno, a i nikad<br />
se ne zna tko će ući u radionicu. I mafijaši nose cipele, i to<br />
kakve! Ali ako želiš, možeš se baviti šivanjem, gore, na katu.“<br />
Tih smo godina Carlo i ja rijetko kad odlazili do male Rossettijeve<br />
prodavaonice ili u neku kratku šetnju do zaljeva.<br />
Bile su to godine kada se žena bez pratnje nije smjela kretati<br />
gradom, pa čak ni sami muškarci u dane kada se šaputalo<br />
da će ponovno biti pucnjave. Nije se radilo samo o meni,<br />
strankinji kojoj su zakoni mafije bili nepoznati, nego i ostale<br />
žene nisu izlazile iz svojih kuća. Sve smo virile iza zavjesa na<br />
prozorima. To je bilo vrijeme kada su i pridošlice i domaći<br />
bili sablasti. A u staroj domovini, kada bi se žena sablast<br />
23
Change language